Pretraži ovaj blog

Carić 1897b

Antun Ilija Carić. Narodno vjerovanje u Dalmaciji. GZM. Sv. 4. 1897. Str. 703-717.
◊703

Narodno vjerovanje u Dalmaciji

(Nastavak članka u 3. svesci ovogodišnjeg "Glasnika zem. muzeja").

7. Bajanje i gatanje uoći rođenja sv. Ivana Krstitelja na ostrvu Hvaru.


U večer, dan prije rođenja sv. Ivana Krstitelja, koji dolazi mjeseca juna, mnogoj djevici zaigraće srce od milinja, što je nastupio čas, kad će moći raznim bajanjem i gatanjem predvidjeti svoju sreću, ili - nesreću.

Svaka će gotovo djevojka posijati u jednoj posudi malko pšenice. Posudu sa pšenicom spremiće gdjegod na tamno mjesto, a do jutra dana sv. Petra i Pavla ne smiješ je ni gledati ni krećati. Ako pšenica podosta visoko poraste, to će se djevojka udati za bogata momka i živjeće u obilju. Danas djevojke najvole posijati u staklenu čašu pšenicu. Uliju u nju malo vode, za tim metnu jedan tanki sloj pamuka, povrh njega nekoliko zrna pšenice, a povrh pšenice metnu opeta jedan sloj pamuka, tanji od prvoga. Posudu spreme, a kad dođe čas, prama◊704 veličini pšenice i prama žilama, koje se kroz staklo vide, gataju sreću. Čim su se one više razvile, tim je sreća veća.

Dalje rastapaju olovo. Rastopljeno olovo uliju u jednu posudu, u kojoj imade vode. Olovo se u vodi skruti, poprimiv razne oblike. Ako se kojoj djevojci pričini, da je opazila komadiće olova poput šila, to je znak, da će joj muž biti čižmar. Često se desi, te se kojoj pričini, da vidi u posudi čitavu lađu, pa je ona gotovo uvjerena, da će joj muž biti mornar ili kapetan. Opazi li maškin ili motiku, to će joj muž biti težak. Po raznim dakle oblicima, u kojima se olovo skruti, nagađaju djevojke, što će im biti muž. Često se sastane više djevojaka iz komšiluka, pa kriomice daj da se rastapa olovo i nagađa sreća. Često se porodi između njih ljubomor, kada se nekima olovo skruti u povoljnijim a nekim u nepovoljnijim oblicima. Tu nastane takmenje: postavljaju iznova olovo na vatru, pa opet u vodu, dogod ne dobiju takove znakove, kakove su same već prije željele. Vragometni momci, starije djevojke i žene, uživaju kadšto iz potaje, da im ometaju posao s olovom.

Na ostrvu Hvaru vjeruju, i to osobito žene, da ko bi se digao o ponoći, te sam samcat otišao u polje i ubrao jedan list trave, koji na otoku zovu "kopitnjak", pa kad bi došavši kući metnuo ga pod uzglavlje, te opet legao, da bi u jutro na dan sv. Ivana našao list "kopitnjaka" pretvoren u suho zlato.

I ko bi se po noći digao, pa išao do svoga vrtla i iskopao komadić ugljena, te ga do u jutro metnuo pod uzglavlje, da bi se ugljen pretvorio u komad suhoga zlata.

Karakteristično je gatanje s bobom. Djevojke, a katšto i mlade udovice, koje još nijesu izgubile svaku nadu, uzmu tri boba: sa jednoga skinu sasvim gornju koru, sa drugoga napola, a na trećemu je ostave. Prvi je "sasvim gol"; drugi "na polovicu gol, ili na polovicu obučen"; treći je "obučen". Prvomu, koji je sasvim gol, kažu još i "goljok". U večer, uoči sv. Ivana, metnu ih pod uzglavlje, a u jutro dignu jednoga, koji im već prvi dopane ruku. Ako je djevojka podignula prvoga, znači, da će joj biti muž siromah; drugoga, da će biti prilično imućan; a ako je podignula trećega, biće joj veoma bogat. Nekoje djevojke običavaju metnuti tri boba do u jutro u čižmu pod krevet, mjesto pod uzglavlje.

One djevojke, koje znadu pisati, napišu na tri komadića papira imena triju momaka, za koje mogu gojiti neku nadu; na svakomu je papiru po jedno ime, za tim ih lijepo, poput smotka, saviju i bace u čašu vode. Onaj smotak, koji se najprije odvije, kaže ime onoga, koji će joj biti mužem. Imade ih, koje će opetovati tu igru sve dotle, dok im se najprije ne razmota onaj papir, na kojemu je napisano ime onoga, kojega najvećma ljube. One pako djevojke, koje ne umiju pisati, zatraže pomoći u kojega seoskoga đaka, koji je obično brat djevojke ili koji drugi iz komšiluka. No ako se tri puta zasebice rastvori jedan te isti smotak, nema više fajde kušati bolju sreću: taj papir kaže djevojci stalno ime njezinoga muža. I ovdje, kao i u mnogim drugima prilikama odlučan je jako broj "tri", o kojemu ću na po se pisati.

U večer uoči sv. Ivana zapale djeca na ulici vatru, te preskakuju preko nje.

Ko se digne rano, u jutro vrije sunčana ishoda, te gleda pozorno u nebo, opaziće, kako će sunce zaigrati u podobi kolobara do tri puta. Ko to vidi, on će cijele godine biti sretan i rano će ustajati na posao.

Stare ženske osobito štuju sv. Ivana Krstitelja, jer ih on tobož štiti od Irudice, kćeri Poganice. U Irudicu neprestano pucaju gromovi, i to za to, jer je zaželjela, da joj otac kralj dade na svadbeni dar Ivanovu glavu, što je on◊705 i učinio, i s toga ju je Bog prokleo, a sv. Ivan sapeo(O "Irudici" (Rudici) vidi "Glasnik zem. muzeja" 1897., sv. 2., str. 330.-332.). Imade žena, koje dadu reći sv. misu na slavu sv. Ivana, i to kao zavjet, jer ih je očuvao od groma, ili kao molitvu, da ih od toga očuva. Gdjekoje običavaju goriti mu cijeli dan "kandilo" i paliti lišće od raznih trava, blagoslovljenih u "nedjelju cvijetnicu".

U nekim je selima sv. Ivan zaštitnikom od "škrofula" ili "žalva". "Škrofule" se obično pojavljuju djeci na vratu.

U primorskoj varoši Jelši žive još i danas žena, koja u noći uoči sv. Ivana liječi nekim čarolijama bolesne od škrofula. Iz sela: Pitava, Vrisnika, Svirača, Vrbanja i varoši Vrboske, pa još iz drugih, hrle potajice noći k njoj cijele hrpe bolesnika. Ona ubije preko dana nekoliko žaba, te ih škropi ili maže njihovom krvlju, a uz to u sebi izgovara neke tajanstvene riječi. Kad je to učinila, šalje ih da se pomole u mjesnoj crkvici sv. Ivana. Nego to još nije sve. U Jelši imade živa voda, zvana "Slatina", koja teče u podobi pravca u jednomu kraju "pijace", od vrha pa sve do mora. To je najljepša i najbolja živa voda na ostrvu, a po mnijenju nekih može da se takmi sa mnogima i u drugim krajevima. Poslije molitve u kapeli svaki bolesnik mora preskočiti do tri puta preko "Slatine". Kad je to učinio, može, ako imade uhvanja i pouzdanja u sv. Ivana, po uvjeravanju bake, mirne duše otići kući i nadati se skorom ozdravljenju. Niko ne dolazi k ovoj baki praznih ruku, a svaki bolesnik mora joj jošte dati neku novčanu svotu. Koliko sam je puta molio, da mi kaže, kako to radi, ali ona mi ne htjede ni za plaću ništa reći. No kad je čula riječ "plaća", nekako se nasmiješila - i mi smo mislili, da će nam sad nà sve kazati. Na jednom se predomisli i reče, da ne će, jer da se boji lječnika.

Propitkivah amo i tamo za one, koji su k njoj dolazili, želeći od njih štogod doznati, ali i tu ne uspjeh; svi mi odgovoriše, da ne smiju ništa kazati pod smrtni grijeh, a osim toga da bi još gore oboljeli. Kako se vidi, lukava je baba, jer je to njezino maslo. Jednom sam pokušao da sam glavom idem do nje u noći uoči sv. Ivana. Ne bijah ni ja bolje sreće: ne htjede me primiti, uvjerena, da je nama do nečega drugoga.

O bajanju i gatanju uoći sv. Ivana na ostrvu Hvaru mogao sam do sada samo ovoliko zabilježiti.

Što rekoh o pšenici, rastapanju olova, bobovima, trim papirićima i o večernjoj vatri, to isto čine i na susjednim otocima Braču i Visu, kao i u gradu Spljetu, u kojemu dan rođenja sv. Ivana Krstitelja, zovu, po vatri, koju u večer gore "Sv. Ivan Svitnjak". Na ostrvu Hvaru, a isto tako i u gradu Spljetu, vjeruju jošte i to, da će djevojci biti muž onaj momak, kojega najprije susretne na putu, a isto tako i momku da će biti ženom ona, koju najprije susretne. Splićani vjeruju još i to, da ne sluti baš na dobro, ako se najprije susretne kojega starca ili staricu.

8. Bajanje i vračanje u razne godišnje dane na ostrvu Hvaru.


Svijećnica. "Kandalora(Talij. riječ: candelora.), zima fora(Talij. riječ: fuora ili fuori, a znači: vani, vanka.); rekô je sveti Bijoš(Blaž. Talij. Biagio. Pokrovitelj grada Dubrovnika.), da je lož." Ovo isto kažu i u Vrhgorcu u Dalmaciji. Isporedi zagr. "Zbornik" od g. 1896.◊706 str. 246. Kako se vidi, ovo nije ništa drugo nogo igra riječima, a takovih ima dosta na Hvaru.

Sveti Anton Opat.

"Sveti Anton opat
Išo u polje kopat,
Putem mu ispo poplat."

To je opet igra riječima; inače treba zabilježiti, da za sv. Antona Opata zbilja započimlje kopatva (kopanje polja).

Sveti Toma. "Sveti Toma goni projce (prasce, svinje) doma." Isporedi pomenuti "Zbornik", str. 247. Opet igra riječima, a ima i svoj smisao, jer na ostrvu za sv. Tomu najbolje kupovati svinje.

Sveti Andrija. "Sveti Andrija dili kapotiće." I zbilja za sv. Andrije je studeno.

Sveta Lucija. "Sveta Luce, kačibon - do Božića misec don." Riječ "kačibon" po sebi ne znači ništa; ona je poslužila našemu narodu da napravi rimu sa riječju: don. - Djeca odgojena u talij. duhu vele: "Santa Lucia, butta bonbon in calza mia"(Prijevod: "Sveta Lucijo, baci slatkiša u moju bječvu".). Djeca izvjese vani pa prozor svoje bječve, a dobri im roditelji potajice bace u nje slatkiša ili što drugo, i ona su uvjerena, da im je to dobacila sv. Lucija. Ona štiti od očnih bolesti.

Badnji dan. Mnogi su uvjereni, da i ptice u polju ovoga dana poste. "I tičice u gori na bodnji don žežinaju."

Veliki četvrtak. Ko se u veliki četvrtak, ili kako na ostrvu kažu: sveti četvrtak, ispovjedi i pričesti, te u večer, za procesije, ostane kod kuće u molitvi, može vidjeti onoga pokojnika, kojega želi i s njim govoriti.

Bijela subota. Kad zazvoni prvi put zvono pa "slava" (gloria), onda peru oči vodom. Zar ovo pranje očiju no podsjeća na uskrišenje? Da nije možda to povod ovome običaju?

U bijelu subotu blagoslivlje sveštenik u crkvi vosak, vodu i vatru. Seljaci uzimlju malko od svega toga, što im služi kao obrana u raznim neprilikama, a osobito proti gromu i naudi zlih duhova.

Vela Gospa. Otočani misle, da se na dan Vele Gospe, 15. augusta, svaka životinja makne, makar da je proživjela zimu i u najvećem mrtvilu. Zmije su od toga dana osobito pogibeljne. Ova je na pametnoj podlozi izrečena, jer je tada velika vrućina, a narodu je trebao jedan znamenitiji dan, da opredijeli, kad će se životinje probuditi. U Dubrovniku i u okolici kažu, da se za sv. Ivana "svaka životinja i svako bilje miče i kupa".

Sveti Petar. Na Petrov dan pa i preko godine, običavaju djeca metnuti u nos travu, koja naliči pa žitni klas, pa onda udarati rukom i govoriti opetovano: "Sveti Pere, pusti kor (krv)".

Sveti Ivan Krstitelj. Mnogi vjeruju, da sunce samo u jutro na dan sv. Ivana Krstitelja, u podobi zlatnog kolobara, do tri puta zaigra naokolo. Ko se rano digne i vidi, biće sretan i ustajaće rano cijele godine.

Sveti Marko. U jutro se blagosilju polja. Seljaci nose sa sobom blagoslovljenih trava. Svako metne malo te trave u svoja polja, da im očuva vinograde od grada i raznih bolesti. Procesija se zaustavlja na svakoj sukrižnici, na kojima◊707 ćeš uvijek naći na jednom kraju drveni ili kameni križ. Školska djeca idu sa svojim učiteljem u obhodu, držeći u ruci mali, cvijećem nakićeni križić.

Božić i Uskrs. Mnogi seljaci vjeruju, ko umre na Božić ili Uskrs, da ide odmah u raj, ili barem da ne bude osuđen u pakao.

Čista srijeda i drugi korizmeni dani. Kako je naš narod jako bogobojan, a osobito žene, to ove u čistu srijedu operu sve posuđe pepelom, da ne bi na njima ostalo što mrsna. U čistu srijedu posiplje svećenik glave pepelom. Za korizmenih dana imade žena, koje ti ne bi za živu glavu okusile što mrsno, pa ni u samu nedjelju, i da ih nijesi pokušao odvraćati od toga.

Mrtvi dan. Mnogi seljaci vjeruju, da po noći dana prije i po noći mrtvoga dana, idu oni mrtvaci, kojima služi štogod. Kad se vidi mrtvaca, valja se do tri puta prekrstiti, jer ako je zloduh, on će iščeznuti. Pošto se prekrstiš, valja da ga do tri puta upitaš: "Kume, kumpore(Kuma je ženska; kumpor muški. To kažu, jer se ne zna što može biti.), jel vom čo potriba?" Ako je, on će odgovoriti.

Takav susret ne smije se nikom barem za prvih osam dana povjeriti, osim svećeniku, kojemu si po pučkome vjerovanju to i dužan učiniti.

Mladinci (Nevina dječica). Toga dana običavaju lagano išibati djecu, koja nijesu ni još prevalila sedmu godinu. Obično ih šibaju borovom granom, i to tobože s toga, da im se tijelom ne razaspe neka vrsta čirova. (U selu Svirčima).

Sveti Lovrenac. U selu Svirčima, drugdje to nigdje ne čusmo, jedna nam baka reče, da u dan sv. Lovrenca ne valja ništa, a osobito meso peći na "gradelama", jer da su na njima sv. Lovrenca ispržili, koji da bi se tada sjetio svoga jada.

Veliki petak. Za cijele korizme, a osobito u veliki petak, teško bi sagriješio onaj, koji bi zapjevao koju veselu pjesmu. O tom ćemo jednom potanje prozboriti.

9. Vjerovanje u vile na ostrvu Hvaru.


Vjerovanje u vile nije danas već tako živo, kao vjerovanje u maciće, more, štrige i t. d. Vile na ostrvu Hvaru jesu neka vrst podzemnih bića. Po narodnom vjerovanju one su žene dugijeh kosa, a na nogu su im konjske kopite. Kosu vole mazati uljem ili kojom drugom mašću. Zla čine samo onomu, ko im se zamjeri, inače umiju one činiti dobra i usrećiti čovjeka: ozdraviti ga od bolesti, obogatiti ga zlatom, srebrom, novcem i t. d. Jama, u kojima one obitavaju, zovu na ostrvu Hvaru "prazdovna jama", što znači, jama bez dna. Danas stariji ljudi i žene dosta toga pripovijedaju o vilama: sve je to nekoć bilo, a danas se slabo što o njima čuje, da li se još pojavljuju, jer valja pamtiti, da ih je nazad koju stotinu godina neki svećenik zakleo i prognao u "kalavojske stine".

Više puta bi se bilo dogodilo, da bi vile ugrabile koje dijete, momka, pa čak i odrasloga čovjeka, ili ženu. Dijete bi ugrabile da im služi, a najvolile bi, da im prstima biska po glavi. Nego kako im silno kosa zaudara, i pošto im to nije po ćudi, često upitaju dotično dijete, da li osjeća kakav miris. Ako ono reče, da čuje kakav neugodan miris, one ga više nikada ne puštaju od sebe, u bojazni, da ono ne bi komu kazalo. Ni konjske kopite, što ih imadu mjesto nogu,◊708 ne vole, pa i za njih znadu pitati dotično dijete, da li je što opazilo. Ako reče, da je opazilo konjske kopite mjesto nogu, tada opet zlo po njega: ne puštaju ga više iz jame. Reknu mu, da bi ga bile pustile i učinile bogatim, da nije lagalo, jer da nije istina, da im kose ružno zaudaraju i da imadu konjske kopite. Jednom se je takovo dijete po čudnovatom slučaju u odraslijoj dobi izbavilo vilinske jame, i to na ovaj način. Vile rado goje mačke. Jednom jednoj vili, kod koje je služio neki momak, mačka ugrabi komadić slatkiša, a ovi im se veoma mile. Vila pošalje momka za njom u potjeru - i što on brže, to mačka brže, dok mu ova ne iščezne kroz jednu oveću škulju, kroz koju su dopirale do njegovih očiju sunčane zrake. On se razveseli; provuče se kroz škulju sa dosta muke i tim je bio spašen. Svi mu se u selu začudiše kada ga opaze, jer ga je već svako držao mrtvim. On je sada svakomu, ko ga je samo htio slušati, pripovijedao o vilama i vilinskoj jami, i kako se je najposlije izbavio. Pripovijedao je također, kako im na njihov upit valja kazati, da im kose ugodno mirišu i da imadu prelijepe noge. Reče još, da bi onomu, koji ih tako pohvali, dale punu vreću ptičijega perja, te da bi ga namah otpustile. Sve perje, čim bi izašao iz jame, pretvorilo bi se u suho zlato. One to čine s toga, jer su tobože uvjerene, da bi dotični i vani pred svijetom hvalio miris njihovih kosa i ljepotu nogu. Nekoga momka zapadne jednom sreća ili nesreća, da su ga ugrabile vile. On je znao, po kazivanju gore pomenutoga, kako mu se valja vladati. Pošto je pohvalio miris njihovih kosa i nogu, dadoše mu one punu vreću ptičijega perja, te ga opomenuše, da ne otvara vreće, prije nego prispije kući. Ali on, ne mogavši odoljeti silnoj želji, odriješi još na putu vreću, iz koje izađe silesija zmija. I bile bi ga ove usmrtile, da mu in prispije njegova vila u pomoć. Na njezin mig sve se zmije pretvoriše u perje. Vila mu na to naredi, da ga pokupi i da ne rastvara vreće prije nego stigne do kuće. Ovoga puta je posluša, i kad stigne kući, odriješi vreću, istrese, što je bilo u njoj, a svako pero prometnu se suhijem zlatom. On to zlato proda za skupe novce i sagradi ogromnu palaču, a po narodnom vjerovanju on još i danas u njoj živi te ima svega u izobilju. Njega zovu "vilovnjak" a palaču mu "vilenjočki dvori". Kažu jošte, da ni njega ni njegovu palaču nije moći po ničemu raspoznati, i da bi onoga, koji bi slučajno u nju stupio, vilenjak svačim nadario. Za one, koji u kratko vrijemo obogate, misle mnogi, da su bili u njegovoj palači. I ko bi htio krenuti u svijet, mogao bi naći njegovu palaču, jer da se iz nje, od dvanaeste ure u noći pa do jutarnje "Zdrave Marije" čuje neko skladno i ugodno pjevanje. No dok ne prestane pjevanje, ne smije se unutra ulaziti, jer da to pjevaju vile, koje se zabavljaju kod njihovog ljubimca "vilenjaka", te bi svakoga onoga, koji bi unišao, usmrtile iz bojazni, da ih ne odade. Kad se dođe pred vilenjaka, valja mu kazati: "kume vilenjoče, doj mi pinez, imom puno fameje".

Pastiri, koji u planinama čuvaju stada, mogu najlakše doći u doticaj s vilama. Imade ih koji pripovijedaju, da su čuli po noći, kada pasu mazge, mule i magarce, pjevati vile. Kažu da vrlo lijepo pjevaju, ali da tada ne valja ni po što doći u blizinu, jer da one svojim pjevanjem samo mame čovjeka u jamu, da ga onda upotrebe za službu, kako vidjesmo. Ovo pjevanje u mnogomu se sudara sa pjevanjem sirena iz mitološkog doba. Narod pripovijeda, da su vile od pojasa pa sve do nogu nalik na mazge, dok su sirene bile pola žene a pola ribe.◊709

Jama, u kojoj stanuju vile, veoma je duboka. Imade pastira, koji pripovijedaju, da su u takovu jamu kušali bacati kamenja, pa da bi slušali, kako se je kamen veoma dugo vrijeme kotrljao dok nije pao na dno. Hoćeš li bacati kamenje u vilinsku jamu, ili joj se samo približiti, to moraš doći u određeno doba dana, kao iz jutra od Zdrave Marije pa do pred podne, te od treće ili četvrte ure poslije podne pa do večernjega zvona, jer u ostale časove mogle bi izaći iz jame, te privući u nju onoga, ko bi se blizu desio. Iz jame ne izlaze posve na polje, jer se boje, da ih ne bi ko god opazio i razglasio svijetu njihove konjske noge. Po narodnom vjerovanju vile su u licu veoma lijepe, a i kose su im lijepe i bujne, samo što ružno zaudaraju. One mogu i letjeti po zraku, a kada lete, oblače dugu jednu bijelu košulju, te je na podanku malko nagrešpaju, da im se ne vide noge. U selu Svirčima djeca se običavaju igrati "leti-puha". Ta igra sastoji u tomu, da svi postave kažiprst na koljeno jednoga, tako da im se vrhovi prstova dotiču. Jedan uvijek podiže prst i kaže: leti puh, leti mačka, leti vrabac, leti stol i t. d. Spomenuvši nešto što leti, svakoga će onoga, koji nije podigao prst, udariti prstom po glavi, a isto će to učiniti i onda, ako je izrekao nešto, što ne leti, pa je neko podigao prst. On brzo izgovara, a k tomu uvijek podiže prst, letjelo, ili ne letjelo ono, što on spominje; s toga može lasno da se porodi smutnja. Među ostalim može se čuti i "leti vila". Ko ne podigne prst, udare ga prstom po glavi. Ovu igru samo nuzgredno spomenuh, da njome podkrijepim narodno vjerovanje, kako vile mogu letjeti.

Nekoji vjeruju, da vile imadu djece i to muške, koju dobiju sa kojim mladićem, kojega im je pošlo za rukom ugrabiti. Takova muška djeca postaju vremenom vilenjaci.

U selu Svirčima slušah jednom ovu priču.

Bila jednom neka žena, koja je rodila mnogo djece, a nije ih imala čime da hrani. Jednom je rano u jutro otišla u goru, da pokupi malo suhora, na čemu će skuhati djeci za ručak malo pure od kukuruza, ili kako na ostrvu kažu "kaše". Dok je ona kupila suhor, začuje gdje je neko po imenu zove. Ona se obazre i opazi malo po dalje jednu ženu. Nepoznata žena pristupi k njoj, te je zapita, što radi. Ova joj ispripovjedi svu svoju nevolju. "A bi li ti dala meni u službu tvoju djecu?" upita je nepoznata. Žena, sva vesela, reče joj, da hoće. Nepoznata žena vrati je kući, rekavši joj, da joj dovede svu djecu, ali samo onu, koja mogu sama hodati i sama se oblačiti. Sirota žena učini tako. Kad je nepoznata zapita, što traži za djecu. ona joj odgovori, da ne traži ništa, već samo neka joj djecu hrani. Kad se je sirota žena udaljila, pretvori se ova u vilu i povede djecu sa sobom u jamu. Na sreću bile su to tri pastirice, koje su znale, kako valja postupati s vilama. One su hvalile ljepotu njihovih nogu i miris njihove kose, pa su vile svake godine po jednu otpuštale iz službe, nadariv je obilno raznim blagom.

Na ostrvima Braču i Visu slično bajaju o vilama. Ovo, što je tu zabilježeno, većinom je iz sela Svirača.

U Spljetu, osobito u varošima: Velom varošu. Dobromu (Pozzobon), Manušu i Lučcu, vjeruju također da ima vila. I danas još žive u Spljetu neki Stipe Idra, koji je glup, a k tomu teško izgovara riječi i to ponajteže one, koje baš onoga časa čuje. Mnogi pripovijedaju, da su ga, kad je još djetetom bio, ponijele vile na planinu Mrjan, tu ga držale uza se nekoliko godina, te ga učinile takovim, kakav je danas.◊710

10. Štrige, ili štringe na ostrvima Braču i Hvaru.


Seljaci na ostrvu Braču vjeruju, da se gdjekoje dijete može roditi u košuljici - i to u crnoj ili bijeloj. Ako se dijete rodi u bijeloj košuljici, to je znak da će ono u životu biti sretno, ako li pak u crnoj, to je znak, da će ono, ako je žensko, biti štriga, ako pak muško, štrigun. Bijela košuljica ne smije se baciti; valja je pomnjivo čuvati pod ključem, a kad je na umoru onaj, čija je košuljica, valja mu je metnuti pod glavu, jer bi se inače mnogo mučio, dok bi izdahnuo.

Želiš li, da dijete, koje se rodilo u crnoj košuljici, ne čini u svomu životu zla, valja da ga primalja (na ostrvu: baba), netom se rodi, iznese na kućni prag - i da zaviče do tri puta, ako je žensko:

"Rodila se je višćica,
Ali ne višćica,
Nego prava divičica."

Ako je muško:

"Rodio se je višćun.
Ne višćun, nego pravi mladić."

Ali se primalje stide to činiti, i po vjerovanju otočana griješe smrtno. Dijete, koje se rodilo u crnoj košuljici, ne čini do sedme godine nikomu nikakova zla, jer je ono još bez grijeha u milosti božijoj. Ženska, od sedme godine pa dok se ne uda, budne "morom", a muškarac, dok se ne oženi "višćunom". O "mori" mi smo već napisali posebni članak. Djevojka "mora" može se veoma lako udati, jer ona znade začarati mladića. Kad se udade, tada ona postade "štrigom" ili "štringom". "Štrige" obično ne imadu djece, ali ako slučajno koja dobije dijete, umori ga, a to s toga, jer na nju navale ostale štrige, veleći joj: "mi nimamo dice, ne smiš ni ti; ubij ga, ol ćemo mi tebe".

Štrige mogu po noći ostaviti tijelo uspavano na krevetu, a duhom lutati po zemlji, na štetu ljudi, a osobito njihove rodbine. One se goste ljudskim srcima i to pet ili šest puta na godinu. Svakoga puta pojedu do tri ili četiri ljudska srca, a međusobno žrijebaju, koja će ih izvaditi. Svaka štriga imade jednu čudotvornu šibu, kojom može praviti neka stanovita čudesa, a u jednom živom kamenu sakriven jedan lonac, pun nekakove masti. Prije, nego što će se uputiti da vade srca, pa da se goste, otiđe svaka do svoga kamena, te ga se dotakne čudotvornom šibom. Kamen se rastavi i ona se namaže. Za tim opet takne kamen šibom, a on se zaklopi kao i prije. Kad su se namazale, vele:

"Ni, o drvo ni o kamen.
Nego (odredi koje god mjesto)."

Štrige, kako rekosmo, najvole vaditi srce rodbini, za tim svojim neprijateljima, a ako koja štriga nije zadovoljna sa svojim mužem, to mu ona čim prije izvadi srce. Da ne bude bruke po selu i riječi proti njima, to one onog istog časa, kad izvade čovjeku srce, učine, da ga grom ošine, ili da mu pane kap. Najradije učine, te ga grom udari, s toga se najvole sastajati na gozbu, kad grmi i sijeva. Često učine da čovjek padne ili da se utopi.

U varoši Postirama slušao sam ovu priču:

Neka štriga imala je po nekom rijetkom slučaju dva sina. Mužu bijaše već davno izvadila srce. Stariji brat njezinog pokojnog muža imađaše ženu. Jedne◊711 večeri, poslije kako njih troje ode spavati, žena štriga digne se i ode u kuhinju, u kojoj joj je bila sakrivena šiba i lonac. Njezina nevjesta, čuvši u kuhinji žamor, digne se i ode da vidi. Kroz škulju od ključa opazi, kako je ona šibom rastvorila neki kamen, u kojemu bijaše lonac, kako se je namazala i kako je sve to spravila. Za tim je ču gdje reče:

"Ni o drvo ni o kamen,
Neg u polje pod orah,"

te je nestade. Ona stupi u kuhinju, uzme šibu, otvori lonac, namaže se, a reče nešto drukčije nego ona:

"I o drvo i o kamen,
I u polje pod orah."

Kad to izreče ne stade je; ali eto što se dogodi: putem se ogrebe o svako drvo i o svaki kamen, dok ne dođe do prostrane livade, na kojoj je bio veliki granat orah, a ispod njega stol pun svakoga jela i pila. Za stolom opazi jedno desetak žena gdje se goste, a među njima i svoju nevjestu. Žene - štrige zbuniše se, a po gotovo njezina nevjesta. Na pitanje, kako je do njih dospjela, ona im sve ispripovjedi. Neke između njih htjedoše da odu kući, ali za kaznu "i o drvo u o kamen", ali njezina nevjesta predloži, da je pošalju kući, pa da im donese srce muža, ili koga drugoga. One je nauče, što će raditi šibom i kako će se namazati mašću iz lonca, i kako će izgovarati propisane riječi. Isprva oklijevaše, ali kad joj zaprijetiše životom, ona od straha pristade. Nauče je također, kako će mu srce izvaditi, a da se nema bojati ničesa, jer da će onog istog časa udariti grom u krov od kuće i da će mu se na glavu srušiti do pet šest ploča - i tako da će svako misliti, da je od toga poginuo. Došavši kući ode da ošine muža, ali se sažali na nj, a isto tako i na djevera. Najposlije se predomisli i ošine kućnoga psa, te ponese štrigama njegovo srce, koje su se čudile, što je tako gorko i maleno, a ne kao druga ljudska srca. Kad zora osvane, štrige se raziđoše. Njezina nevjesta kad ugleda mrtvoga psa, domisli se prijevari, pa htjede da joj se osveti, ali je ova tuži mužu i rodbini. Da uklone od svojih glava svaku pogibao, smaknuše je, a kad su u kuhinje tražili šibu i lonac, ne nađoše ništa, jer su to druge štrige bile sakrile, da im se ne bi opet dogodila ovakova neprilika.

I štrige, kao i more, idu po noći da ljude guše. Štrige napadaju jedino muškarce, dok more i jedne i druge. Dok su mlade i neudate, osobito su jake. Da se čovjek oslobodi štriga, valja da radi isto tako kao i s morama. Da se obrani od štriga, najbolje je, ako čovjek drži uza se jedan nož, pa kad dođe da ga guši, neka zastruga njim nekoliko puta po zidu. One iste brazde opaziće sjutra čovjek na licu one žene, koja ga je gušila, i ako je dobro opsuje i izlupa, ne će ga više gušiti, ali to mora da bude u četiri oka bez svjedoka, jer je inače sve uzalud.

Kad bi u mjestu svako znao da je jedna ženska štriga, misli narod, da ona onda ne bi već mogla činiti nikakova zla.

Na ostrvima Hvaru i Braču vjeruje narod, da svaki župnik poznaje sve štrige svoje župe, a to s toga, jer mu one za sv. mise, kad se obrne prama puku, da reče: "orate fratres" (molite, braćo), kažu prstima rogove, pa za to on i mora držati oborene oči, samo da ne vidi toliki gad. Njemu, kao službeniku božijemu, nije dopušteno da ih tuži ni da se s njima bavi, jedino, ako mu dođu na ispovijed, ne daje im odriješenja. One se na ime ispovijedaju i pričešćuju jedino za to, da◊712 čine svetogrđe, jer što su u većemu grijehu, to mogu više i jače činiti zla. Kažu, da se štrige idu ispovjedati u drugo mjesto, u kojemu ih župnik ne poznaje; na taj način one prevare često svoga župnika, ali nijedan ne bi smio ni ispovjediti ni pričestiti ženu, koja nije iz njegove župe, ili koje dobro ne poznaje i o kojoj nije uvjeren, da je poštena.

Štrige su ipak u nečemu korisne, a ta je korist tijesno svezana sa Rudicom (na Hvaru: Irudica)(Vidi Glasnik zem. muzeja god. 1897. sveska 2. str. 330.-332.). Mi smo već u posebnom članku o Rudici kazali, kako u nju neprestano pucaju gromovi, a to je već poznato, da za oluje grȁd pada. Mnogi bi dakle proglasili one štrige, koje poznaju, ali to ne čine s toga, što se sve štrige, mȍre, višćice (vještice), višćuni i štriguni, sastaju za svake oluje u aeru na vijeće, te se porazdijele na čete: štrige za sebe, a isto tako za sebe i mȍre, višćice, višćuni i štriguni, a svaka četa opet u manje čete, na ime svi od jedne općine ili od jednoga mjesta skupa. Svaka četa bi rada odalečiti Rudicu od svoga kraja, da joj grȁd ne potuče vinograd. Najposlije predobiju one čete, koje ju odstrane od svojih vinograda. Teško onome kraju, nad kojim se izlije crni oblak, u kojemu se nahodi Rudica: grad potuče sve do zadnjega klasa.

Štriguni ne čine osobita zla ljudima, ako čovjek u njih ne dira. Štriguna od drugih ljudi možeš razlikovati no tome, što je on mnogo jači i što može da mnogo više podnese. Štrigun se dade veoma lako unajmiti na radnje, pa i obavlja posao mnogo lakše i bolje nego drugi radnici. Za njih kažu, da ih nije lako uhvatiti kao ni pticu kokošara, jer trče neopisivom brzinom. Štriguni obično imadu lijepe žene, i to za to, jer ih znadu čarati (začorat). Štriguni su još veoma sretni u raznim igrama, a osobito u kartama. Čovjek treba da bude uvijek na oprezu, da im ne učini što na žao, jer će mu se grozno osvetiti: posjeći će mu vinograd, lozu u dvorištu, ili čak kuću zapaliti. Ali po narodnom vjerovanju Bog mu to dvostruko nadoknadi, jer ne trpi, da štriguni škode čovjeku, osobito ako ovaj žive s njime u miru.

O višćunima pripovijedaju nešto slično kao i o štrigunima, pa kažu: "kakov štrigun, takov višćun". Višćun je po narodnom vjerovanju sin štriguna i to više fizično nego moralno. Neki štriguni, kad su u aeru (zraku), pa im treba snage, mogu učiniti, da im onoga časa žena, makar da i nije trudna porodi mladoga višćuna.

Vrijedno je spomenuti, da po narodnom vjerovanju nema ni pokajanja ni oprosta ni za štrige, ni za višćice, ni za višćune ni za štrigune, a isto tako ni za more, a po gotovo za višćune, jer oni, kad bi htjeli mogli bi se još za mlada jedan put za uvijek pokajati.

Ovoliko o štrigama na ostrvu Braču.

Na ostrvu Hvaru nijesmo naišli na vjerovanje, da se one rađaju u crnoj košuljici. Na Hvaru vjeruju, da će biti sretan onaj, koji se rodi u košuljici.

Na ostrvu Hvaru drže za štrige sve one stare žene, koje ne živu s Bogom u najboljem prijateljstvu i koje su se "rodile pod nikom tamašnom (čudotvornom) zvizdom". Također nijesmo naišli na vjerovanje, da bi one imale čudotvornu šibu, lonac s mašću i da bi ljudima kopale srce. Neka slična svojstva pripisuju podzemnim vilama, o kojima ćemo napisati posebni članak. Štrige i višćice (vještice) na ostrvu Hvaru rek' bi da su jedno te isto. One imadu "zlo oko" (malocchio)(Kod Talijana imade zloduh : malocchio (zlo oko).);◊713 mogu ureći, ako te gledaju više vremena. Osobito mogu ureći djecu, ali mogu i odrasle. Najlakše će ureći čovjeka i životinju, ako je pohvale, a da pri tome ne kažu: "Nebud joj zla" ili: "Ne bud joj (u)roka!" Štrige, kao i more, za Hvarane jesu stare ženske, visoke, suhonjave, sijede kose, duge brade, upalih očiju. Majke se osobito jako ražljute, ako im kogod, a osobito koja stara žena pohvali dijete da je dobro, ili da je lijepo, a ne nadodade rečene riječi.

One se kao po prilici i na Braču sakupljaju prije oluje: "u viće, pod obuje(Što znači ta riječ, ne znamo; nije nam niko znao reći.), pod orišić"(Mali orah.). Na ostrvu Braču one progone Rudicu, dok na Hvaru one lete po zraku, da nagone zle oblake, u kojima imade grȁda, ili tuče, povrh vinograda onijeh, kojima hoće da se osvete. U hvarskim sȅlima, da ih se oslobode, zvone u sva zvona, čemu kažu "zvonit na nebo". Ako gdjegod opaze koji crni, sumnjivi oblak, pucaju u nj iz "trumbuna". Mjesto olova, siplju u "trumbun" male krugljice od blagoslovljena voska. Za tu pucnjavu kažu : "ižbarovat(Po talij. riječi sparare.) u neveru"(Nevera ili oluja.).

Osim što pucaju iz "trumbuna", pucaju još i iz "mušketa", kao na pr. u selu Svirčima, a u nekojim drugim mjestima još i iz običnih pušaka. Cijev je "trumbuna" prama vršku nešto šira, a on je, kao i "mušket", na kremen.

Kad bi ko drugi htio da prepozna štrigu, dosta je, da za vrijeme korizme u jutro prije male mise metne pod prag od crkve starinski novac, zvan "križni bečic"(Doznali smo, da i u Spljetu poznaju "križni bečic", a rabe ga u istu svrhu kao i na Hvaru.). Poslije mise ne bi mogla izaći niti jedna štriga iz crkve. To ljudi ne čine, jer da je to veliki grijeh, dapače vjeruju, da ko bi ovo učinio, da ga ne bi ni jedan svećenik mogao odriješiti od grijeha. Nego imade drugi način, po kojemu čovjek može raspoznati štrigu od drugih žena. Za vrijeme podizanja pri svetoj misi svaka je štriga nemirna te se neprestano miče, pače ih ima, koje moraju izaći iz crkve, jer ih sam đavo tobož goni na polje. Što one dolaze u crkvu, misli narod da tijem čine svetogrđe, pa tako dobivaju sve to više moći i snage da čine zlo.

11. Ukosa (umora).


Za smrt se obično kaže, da je ona nekoga "pokosila", "ukosila" ili "umorila". To je potpuno u suglasju s onim, što ćemo pisati.

Na ostrvu Hvaru, u selu Svirčima, pa i u susjednim selima čuo sam više puta riječ "ukositi". Narod vjeruje, da se mrtvi dižu iz groba, i to osobito ako im štogod treba. Po narodnom vjerovanju mrtvi mogu da "ukose". Djeca se često među sobom plaše iznenadnim riječima: "biž, biž, eto ti martvac, ukosiće te" U istim selima slušao sam više puta, kako osobito majka svomu djetetu veli: "ah, ukoso moja, ili, umoro moja", i to onda, ako joj je dijete neposlušno, te je odviše muči. Što majka hoće tijem da reče svome djetetu, to je sasvim jasno. Inače štogod potanje o riječima "ukosa" i "umora" ne mogah nikada u pomenutim selima zabilježiti. Riječ "pomoritod" također se čuje u pomenutim selima, a njome narod razumijeva pomor, t. j. kad ih mnogo gine. Ipak ni u jednom od tih sela ne čuh nikada o posebnom kakvom pomoru, ili "pomoritodi".◊714

Selo Brusje, koje je četiri sata udaljeno od sela Svirača, a sat po prilici od grada Hvara (Lesina), vrlo je lijepo i zdravo. Žitelji su oštroumni, a u novije doba bavi se narod mnogo i lovom srdjelja. Selo nije baš na moru, ali nije od njega ni tako daleko, da se Brušani ne bi mogli baviti ribolovom. Ovoliko mimogred samo o Brusju, da znamo nešto o mjestu, o kojemu je govora.

U Brusju dakle naiđoh na čitavu priču o "ukosi" (rjeđe se čuje: umora). Ko god priča, svako će ti kazati: "E, a ča je ovo, ovo je ništa; vajalo je (valjalo je, trebalo je) čut provjat (povidat) pokojnega storega Pandola". Za tog Pandola, koji je umro nazad pet ili šest godina u dobi od skoro devedeset godina, kažu, da je uopće znao "provjat starinsko stvori". Nuzgredno napominjemo, da su obitelji Pandol u Brusju promijenile nazad par godina svoje prezime u "Dulčić", kojih imade i u Starigradu, i to da učiniše za to, jer nađoše u maticama, da su se prije tako zvale, a da ih je u Pandole bio pretvorio neki mjesni župnik. Kako je već običajno, ostaju im i danas oba prezimena, na ime: Dulčić-Pandol, a u narodu su općenito poznati kao Pandoli.

Da progovorimo sada o "ukosi".

Nazad više godina življaše u selu neka žena, a bila je "mulica" (kopilanka, nezakonita). Niko joj nije znao za oca, a malo ko i za majku. Ova žena živjela je u jednoj peći, u kojoj se peče kruh. Još dok je bila u životu, nijesu je rado gledali; od nje zazirahu, a djeca se je pogotovo plašila, pa bi i majke svoju djecu mirile riječma: "Oto ti mulica", dok danas vele: "Oto ti ukosa". - U onoj istoj peći "mulica" je i umrla. Nego evo jada. Iza kako je pokopaše, počela se ona dizati iz groba i obilaziti po noći selom, od kuće do kuće. Kažu. da bi iz dvora zvala čeljad po imenu, i ko bi joj se odazvao, ne znajući, da je ona, taj bi onoga istoga časa umro. I tako kažu da je kroz kratko vrijeme bila nastala silna "pomoritod". Stanovnici u zdvojnosti zaklinjali i preklinjali, ali sve zaludu. Najposlije odluče da je "probodu". Po narodnom vjerovanju nekoji od njih otvoriše sve grobove redom, jedan poslije drugoga. Kad su otvorili grob "mulice", nađoše je gdje sjedi i gdje plete kosu. Jedan od njih uzme tada jedan "šćilet"("Šćilet" je riječ talijanska, na ime: stilo = bodež. Talij. riječ: stiletto je diminutiv od stilo - i od njega: "šćilet".) na križ, te ju s njime probode. Ona se odma sruši mrtva. Od toga dana "mulica" nije više ustajala iz groba pa hodala da "kosi" svijet po selu. Danas je, kako rekosmo, zovu "ukosa", a rjeđe "umora".

Mislim, da je to sve, što narod priča o "ukosi". Uopće smatraju, da je ta žena, "mulica" morala biti teško grješna, jer je samo tako mogla prouzrokovati onoliku "pomoritod" ili, kako se od nekojih može čuti "pomaritod".

Narod na ostrvu Hvaru vjeruje, kad se probode u grobu onaj mrtvac, za kojega se misli da ustaje, da se taj više ne će dići. Neki vele, da ga valja ubosti u srce i da "šćilet" mora biti "na križ" (unakrst), jer da inače ne bi koristilo.

12. Vjerovanje u kozlaka u raznim predjelima Dalmacije.


U Dubrovniku, pa i u okolici, neuki narod vjeruje da imade ljudi, kojima je otraga, kao i životinjama, izrastao rep, ali taj nije potpun, pa ga s toga i zovu "repić". Takovi ljudi, osobito kada se rasrde, neobično su jaki, jer im se◊715 "repić" podigne i ispravi. Kad se rasrde i kada sjednu "repićem", te dobro ispruže ruke stisnutih prama zemlji šaka, mogu poletjeti u "aer", da ih niko ni ne vidi. U "aeru" ostanu sve dotle, dok ih mine ljutina, jer da ostanu na zemlji, mogli bi počiniti mnogo zla. - Poznah u Dubrovniku šezdesetgodišnjeg starca u dobroj životnoj snazi. za kojega se među narodom govorilo, da je kozlak i da ima repić, a kad se štogod naljuti u kući, da poleti u "aer", samo da ne zadavi ili da koga ne ubije. Takovi ljudi, koje obično zovu kozlaci, ne čine navlaš zla. Oni najvole tražiti ljude, koji bi se htjeli s njima ogledati. Ko ih znade, ne bi ni za živu glavu htio da se s njima ogleda. Oni najviše uživaju, kad im hvališ jakost i snagu.

Je li naziv "kozlak" općenit u Dubrovniku i u okolici, ne znam. Od dvojice ili trojice čuo sam riječi "kozlak", a od jednoga riječ "vilenjak". U naslovu metnuh samo ime "kozlak", jer sam i u Spljetu od nekolicine čuo naziv "kozlak" za takove ljude s repićem.

U Spljetu, a isto tako i u okolici nekoji vjeruju, da imade ljudi e repićem, u kojemu je sva njihova snaga, jer da im ga odsječeš, da bi odmah malaksali. Inače nijesam ni u Spljetu ni u okolici naišao na vjerovanje, da takovi ljudi mogu poletjeti u zrak. U nižim slojevima još se i danas pripovijeda o nekoj ženi, koja još žive, da imade "repić", i da joj se ovaj podigne, kad se dobro napije vina. Ko je god poznaje, nerado se s njome susreće. Vele, da u mladosti nije bila takova, već da je dobila taj repić kasnije, i to za to, jer je živjela neprestano i okorjelo u smrtnom grijehu, pa da je "zapisala" svoju dušu vragu. Narod vjeruje jošte, da svako, ko žive okorjelo u smrtnom grijehu, te zapiše svoju dušu vragu, da mu vraškom pomoću naraste taj repić, a pored toga daje mu još novaca da može živjeti. Inače veći dio ih se već rađa s "repićem".

Na ostrvu Hvaru također vjeruju, da imade ljudi neobične snage, koji imaju neka izvanredna svojstva.

Pred nekoliko godina živio je u primorskoj varoši neki čovjek, a zvali su ga "Kokoša". On je bio po zanatu pomorac. U krugovima seljaka i neukih ljudi još se i danas o njemu pripovijedaju čudesa. Za njega kažu, da je bio kadar rastrgati rukama gvozdene verige, kojima se brodovi privezuju, a mogaše prelomiti i deblju gredu. Jednom čuh u nekoj omanjoj kavani u varoši Jelši pripovijedati, kako se je jednom "Kokoša" ogledao u Trstu s nekim "atletom", te ga "Kokoša" pobijedi. Najstariji u društvancu, koje se tu desilo, ozbiljno i kao za sebe reče: "E ne bi ga bi dobi, znon joj, da mu se ni bi podvignu repić". Kako vidimo, poznati su i na ostrvu Hvaru ljudi s repićem. Posebnog naziva ne imadu. Dakle ljude, koji imadu u sebi nešto neobična, zove narod "kozlak", "vilenjak", "višćun" i "štrigun".

Takovi ljudi imadu u svim spomenutim predjelima zajedničko to, da imadu "repić" i da su neobično jaki, čemu je on i uzrokom.

13. Sitnice iz narodnog vjerovanja na ostrvu Hvaru.


1. Kad opaziš, ili kad nađeš na sebi malog pauka (pavak), ne moj ga ubiti niti potjerati, jer ti on donosi sreću.

2. Kad sanjaš o volovima, to će te neko prevariti.

3. Kada mačka veselo po kući skače, to je znak, da će ti doći gosti.◊716

4. Kada sanjaš o kakovoj velikoj ribi, dobićeš ti, ili koji od ukućana veliki dobitak. Kad pako sanjaš o maloj ribi, to će tebi, ili njima, neko nešto na žao učiniti.

5. Kad sanjaš o konjima, onda ćeš ti ili ko od tvoje kuće dobiti pismo, ili čuti koju vijest.

6. Kad sanjaš o miševima. to sluti na izdajstvo i himbenost.

7. Kad u snu loviš ptice, koje lete, to ćeš ti, ili ko od tvojijeh ukućana skoro putovati. Loviš li ih lako, to ćeš putovati brzo i bez pogibli, a loviš li ih teško, to ćeš putovati dugo i pogibeljno.

8. Kad u snu loviš zečeve, misli narod, da je to znak tvoje lukavštine.

9. Kada pas po noći zavija, kukavica kuka, gavran grakće, ili kada sović doleti blizu koje kuće, to će skoro neko u blizini umrijeti.

10. Kad ti se ulje prolije, to sluti, da ćeš se s nekim porječkati.

11. Kad žena porodi dijete sa dvostrukim razvojem vlasi na glavi, to će ona poroditi opet dijete istoga spola, kojeg je i ovo.

12. Kad sanjaš o srebru, to će te neko u nečemu prevariti, ili ćeš se s nekim porječkati.

13. Kada ti šumi u ušima, to ćeš od nekuda dobiti dobrih vijesti.

14. Kad ti se na očnim vjeđama pojavi čmik, ili kako negdje kažu ječmik, to će ti proći, ako upreš gledati bolesnim okom u otvor boce, u kojoj imade ulja.

15. O onima, koji se po noći gledaju u zrcalo, misli narod, da su višćice, štrige ili more; ako su muški, tada ih drži za štrigune ili višćune. - Isto misli i o onima, bili to muškarci ili ženske, koji po noći kuću metu.

16. Ako se ljutiš, nagrdiće ti se lice

17. Kad sanjaš o vatri, snaći će te kako dobro.

18. Kada nešto željno očekuješ, pa ako sanjaš o kruhu, to se možeš onome za stalno nadati.

19. Kad sanjaš o drvu, ili o čizmama, to ćeš brzo putovati.

20. Kad sanjaš o bijeloj rubenini, to ćeš ti, ili ko od ukućana dobiti skoro pismo ili kakovu vijest.

21. Kad ti u petak prvi posô ne pođe za rukom, to ti ne će nijedan toga dana uspjeti.

22. Kada sanjaš da vatru gasiš, to će u tvojoj kući skoro biti rječkanja, a kad sanjaš da je ložiš, to ćeš skoro ti, ili ko od tvoje kuće obogatiti.

23. Kada sanjaš o jajima,to ćeš se skoro ti ili ko od tvoje kuće s nekim zavaditi.

24. Kad sanjaš o crnom vinu, to ćeš se veseliti, a sanjaš li o bijelom, plakaćeš i tugovati.

25. Kad sanjaš o vlasima, doći će do spletkarije (intriga).

26. Za ženu, koja zatrudni prijestupne godine, veli se, da ne će sretno nositi, a ako i porodi, da će dijete skoro oboljeti i umrijeti, a ostane li na životu, da ne će biti nikada sretno.

27. Kad sanjaš o vodi, koja teče, to će skoro tebe, ili koga od tvojih minuti koje zlo. Sanjaš li o čistoj i mirnoj vodi, snaći će te nešto ugodna, a sanjaš li o mutnoj, oboljećeš.

28. Kada sanjaš o zelju (kupusu), čeka te neko dobro.

29. Kad ti nešto ispane iz ruku, to je znak, da te neko želi, a ispane li ti ta stvar više puta, to je znak, da te neko silno želi. To isto kažu i onda,◊717 kada ti noga zapinje u putu i onda, kada imaš štucavicu. Štucavica znači još i to, da te neko spominje, pa ako pogodiš, ko te spominje, odmah će ti prestati.

30. Kada sanjaš o svježem cvijeću, veselićeš se; sanjaš li o uvehlom, to će ti neko umrijeti.

31. Kada ideš putem, te nabasavaš na unakrst složene komadiće drveta, snaći će te nešto neugodna, čim stigneš kući. U tom slučaju dobro ćeš uraditi, ako podigneš dva komada drveta, te ih, u prilici križa, poljubiš, a za tim da baciš jedan na jednu stranu a drugi na drugu.

32. Kada su ti ruke odviše studene, to je znak, da si zaljubljen.

33. Kada sanjaš o kućama, to ne sluti na dobro, a kad sanjaš da se kuće grade, to ćeš ti ili kogod od tvoje kuće skoro obogatiti.

34. Sanjaš li da pada kiša, bićeš sretan.

35. Kad popovi, fratri ili koludrice putuju, narod vjeruje, da će biti ružno vrijeme.

36. Kada sanjaš o svećeniku, da služi sv. misu, to sluti na tvoju sreću; kad sanjaš da svećenik moli nad mrtvacem, to sluti da ćeš dugo živjeti, a kad sanjaš da svećenik obavlja koji drugi čin, to sluti da ćeš brzo doznati ono, što želiš.

37. Kada sanjaš da ti zubi ispadaju, to će ti skoro neko od ukućana, ili od rodbine umrijeti.

38. Kad ti ko umre u kući, treba po podu izliti vijedro vode, jer bi se pokojnik inače digao iz groba.

39. Po noći ne smiješ mesti kuću, jer će ti zubovi ispasti.

40. Kad ti puca (dugmeta) ispadaju, to ćeš skoro umrijeti.

41. Kada nehotice pljucneš na sama sebe, to je znak, da te onoga časa neko lažno ogovara.

42. Kada svijeće, koje si užgao za zavjet, lijepo plamte, to je znak da će te tvoj svetac uslišati.

43. Kada zvono muklo zvoni, ne sluti na dobro.

44. Bićeš sretan, ako je u tebe koji predmet, kojim je neko sebi oduzeo život, ili ako posjeduješ zmijinu kožu. 

Antun Ilija Carić.