Pretraži ovaj blog

Carić 1904.

Antun Ilija Carić. Narodni običaji na ostrvu Hvaru u Dalmaciji. GZM. Sv. 2. 1904. Str. 303-306.
◊303

Narodni običaji na ostrvu Hvaru u Dalmaciji.

I. Haromine.

Kad je čovjek na umoru, rijetko biva da ga dvori uža rodbina, kao n. pr. otac, majka, braća ili sestre. Kad ovi opaze da su za bolesnika nastupili zadnji časovi, povuku se u drugu koju sobu ili odaju - i tu naricanju nema kraja. Znadu oni da umirajući bolesnik nije sam: kod njega imade sva sila znanaca i susjeda i koja od onih žena, koje se takovim poslom redovito bave. Ne čine to one za plaću; to im je milo, a smatraju se po neki način neophodno potrebitima u takovim prigodama. Ovakove žene broje zadnje sate i časove bolesnika; po stanovitim znakovima znadu one to računati. Svi ovi dvoritelji bolesnika složni su u tomu, da ne smiju dozvoliti rodbini do njega, jer bi svojom prisutnošću i naricanjem konfundili njegove zadnje momente, a duša mora da se odijeli od tijela tiho i mirno.

Kad je čovjek izdahnuo, svi dobrovoljni dvoritelji otigju u drugu sobu k rodbini - šuteći i pokunjene glave. Jedan od njih brzo se odvaži i reče tihim glasom: fala bogu! I time im je naviještena smrt dotičnoga. Istom sada rodbina može do mrtvaca, ali za kratko vrijeme, jer ga treba oblačiti dok je još topao. Ovomu činu rodbina ne smije prisustvovati. Odvedu ih gdje su i bili, pa im koja žena kuha kafu ili druge kojekakove širupe, da ne ćapinju u štumak.

Sa danom pogreba započimlju haromine, koje traju osam dana, a rečeni dobrovoljni dvoritelji za trajanja haromina igraju glavnu ulogu i njihova svaka riječ uvijek se prva sluša.

Pogreb se obavlja redovito jutrom i tom prigodom svećenik služi svetu misu za dušu pokojnika. Sjaj pogreba, ili kako vele na ostrvu Hvaru "sprovoda", sudi se po kolikoći i kakvoći voštanih svijeća, koje se dijele svima bez razlike, koji se nalaze u povorci. Sahranjivanje mrtvaca slijedi odmah poslije službe božje i to sasvim jednostavno, tek što svaki od prisutnih◊304 baci vrh njega šaku zemlje uz tihi šapat: "Pokoj mu vičnji" ili; "Bog mu dô pokoj duši", a gdjekoji ovomu zadnjemu pridodavaju: "njemu (njoj) i svima môrtvima, a živima zdrovje". Jedino djeca ne smiju tu prisustvovati, da im ne bi "naudilo".

Obično u dan sprovoda obitelj pokojnika pogosti objedom užu rodbinu i znance, kao i one. koji su ga dvorili. Ako je obitelj nešto bolja u selu, tada i pop dogje na objed i time je ona ponosna; - tada kažu da je to bio sprovod prve "klaše". Pirinč, ili kako na ostrvu kažu "rizi" - jest tradicijonalan; za njim pak slijede druga razna jela. Ako je posni dan, tada je uz "rizi" i "bakalar" tradicijonalan. Poslije objeda zaredaju razni razgovori; oni se većim dijelom bave o pokojniku i svaki od prisutnih nagje da ga pohvali kojom vrlinom, koja ga je za života resila ili kakovim dobrim djelom, koje je on počinio, osobito se ističe, ako je redovito pohagjao sv. misu, pristupao sakramentima pokore i pričesti i ako je bio milosrdan spram siromaka. Poslije objeda pozvanici se razigju, a ostanu samo oni koji su uže vezani sa obitelju.

U večer pak, okolo "zdrave Marije", opet se sakupljaju. Tada je svakomu slobodan pristup. Tu svi skupa izmole sv. ružarije za dušu pokojnika. Oni koji ostanu poslije molitve, budu počašćeni vinom ili rakijom, te i opeta zaredaju razgovori kao i poslije objeda. Tek je sada još i nešto drugo dozvoljeno, biva naime šala. Onaj koji veću šalu zbija ili nešto šaljiva pripovijeda, taj je tim više dobrodošao. Svrha je toj šali, da se razveseli obitelj pokojnika, koja za njim tuguje. Karakteristično je pak ovo: svaki put, kad se domaći dadu na plač i jaukanje, jer je za čas ponestalo šale ili se je reklo nešto ganutljiva o pokojniku - zaprijetiće prisutnici, da će odmah otići i da ne će više doći, ako se ne umire. Naravno da je takova prijetnja samo formalna. Pohoditelji se znadu podijeliti u više grupa; jedni stoje bliže obitelji, drugi megjusobno o koječemu razgovaraju, treći zbijaju šalu i t. d. Ima i takovih, koji se odijeljeno razgovaraju, a takovi znadu koješta bajati o pokojniku: da će biti vukodlak, tenac ili štošta još; nekoji pripovijedaju da su ga već vidjeli hodati i t. d., a nekoji opet bajaju, ako su voštanice kod molitve slabo plamtile, da će iz dotične obitelji skoro još neko umrijeti.

Takovi večernji sastanci (a pri svakomu se mole sv. ružarije), potrajaće počevši od sprovodnog dana kroz osam dana te se zovu: haromine, hormine, karomine ili kormine.

II. Kako prosti narod liječi razne bolesti.

Mnogi seljaci na ostrvu Hvaru nijesu još ni danas najbolji prijatelji liječnika. Kod njih vlada ona: "likor - bikor" t. j. ljekar - mesar. (Bikor od talijanske riječi: becajo = mesar.) Kažu za njega još i to: "Ako pogodi, dobro je, ako ne - ništa". Tako se dogodi više puta, da u kojoj obitelji znadu tajiti bolest, a to samo zato, da ih ne bi ko ponukao da pozovu liječnika. Tek u zadnjem času, kad već ništa ne pomažu domaći lijekovi, a često kad je već bolesnik na umoru, zovnuće liječnika. I kad ovaj nije mogao ništa radi zakašnjenja, kažu: "Znali smo mi, da mu ne će ništa koristit, ali oto, samo radi svita, da se ne bi reklo da nismo itili (htjeli) istratit (potrošiti, razumijeva se za liječnika)". A zbilja nije radi troška, što mnogi ne će da pozovu liječnika, već zato što bi ovaj mogao da mu naškodi propisom kojekakovih "medicina". Ako je nekoga liječio liječnik od početka bolesti, a taj joj je podlegao, tada kažu: "Oto (eto), već ga ni, ukopo ga je likor, a da ga nismo zvoli, bi bi i danas živ, nebi bi umor". Gdjekoji pak zovu liječnika samo "poradi svita", ali - sačuvaj Bože! - da bi bolesniku dali ljekarija ili mu učinili nešto po liječnikovu propisu.

Osobitu važnost podavaju kojekakovim biljkama, koje upotrebljavaju kao ljekariju, a osim toga imaju i svoje seoske liječnike, muške i ženske. Ovakovi uživaju veliki ugled u selu i oni su skoro uvijek kod kojega bolesnika, pa tamo i jedu i spavaju, tako da ih je veoma rijetko naći kod njihovih vlastitih kuća.

Da, oni bi rado pozvali svećenika da moli bolesniku, ali to učine samo onda, kad su već pozvali ili misle pozvati liječnika, jer znadu da će ih svećenik ili milom ili silom nagnati da zovnu liječnika, Kad je bolesniku već potrebit svećenik, često se može čuti: "Ni fajde već čekot, vajo poslat po likora, jer je ode (ovdje) potriba od popa".

Ovo nekoliko riječi navedoh za to da se vidi, što seljaci, dobrim dijelom, misle o liječniku, a sad ćemo vidjeti, kako oni sebi pomažu u raznim bolestima.

a) Kod bolesti očiju. Misle da je svaka očna bolest prouzrokovana od zraka, što bi oni rekli "kulap od arije". Dok je bolest indiferentna, pomaže svježa voda i more, ali uz to treba svakako oči prekrižiti, jer vjeruju i to, da očne bolesti mogu biti i "naud". To prekrižavanje obavljaju stanovite bake. K tomu pomaže prati oči u vodi, u kojoj se je kuhao sljez, pa i ovaj, onako kuhan, na iste privijati. Lupaju u mužaru i "gominjaču", ili kako drugovdje u Dalmaciji kažu "crikvenu", pa ju onda dobro sažmu i dobivenim sokom mažu bolesne oči. Jedanput sam vidio, kako je neka žena nekomu bolesniku kroz rupu od ključanice duvala u bolesno oko, pa mu ga kasnije nečim mazala. Mimogred budi rečeno, taj još i danas žive, ali◊305 je slijep na oba oka. Tek znadu za "kataratu" i kad misle da bi ova mogla biti, tada vode bolesnika na operaciju, do danas uvijek u Trst. Ovoliko sam mogao opaziti.

b) Kod bolesti uha. Ovdje se obratno ne smije upotrebljavati svježa voda već mlaka, a pomaže i voda od sljeza i ovaj sam kao i kod očiju. Običavaju zapaliti uljenicu, pa tada nagnuti bolesno uho vrh plamena i to što moguće bliže ovomu, jer čim se može podnositi veća vrućina tim je bolje. Kod bolesti uha nijesam opazio da bi upotrebljavali "gominjaču" kao kod očiju. Znadu naprotiv košticu od pratkve metnuti u vrelo ulje i vrh njega položiti uho, a kasnije ga onim istim uljem dobro natirati i začepiti pamukom, zamočenim u ovo ulje. I žumance od jajeta običavaju pržiti u tavi na maslinovom ulju. pa ga priviti na bolesno uho. Vjeruju da tako pripravljeno jaje imade svojstvo da ublažuje i tjera upalu, od koje je uho i oholilo a kažu: da jaje "vadi riškold (talijanski riscaldo = upala)". Imade trava "ruta", vrlo oštra mirisa; ovu lupaju u mužaru isto tako kao i "gominjaču", te sa izuzetim sokom natiru bolesno ubo, a samu "rutu" onako sažetu na nj priviju; - to se čini više puta na dan. Mimogred budi rečeno, "ruta" je ona trava, koja pošto je bila blagoslovena u nedjelju Cvijetnicu, služi kao obrana proti "uroku" i "naudu". Dobro je ako se namaže bolesno ubo i slinavkom, ali to mora da bude odmah jutrom, prije nego što su usta primila u sebe kakovu hranu, ili kako bi seljaci kazali: "pjunom na šće sorca". Ako nekoga uho boli, a počelo mu se je k tomu i gnojiti, dobro će učiniti, ako po receptu seoskoga praktikusa prokuha malko crnoga kruha u vodi, pa dobro začini maslinovim uljem i taj kruh - "panadellu" - privije na uho. I ovo treba opetovati dva i tri puta dnevno.

c) Kod zubobolje. Kod zubobolje, opazio sam, slabo se pomažu - i rekao bi da se toj boli rugaju, znajući da ne vuče sa sobom pošljedica. Mnogo puta sam čuo seljaka, gdje će onako iz šale reći: "Stav na zub dvo šolda (solda) pacjence (talijanski pazienza = ustrpljivost"). - Seoske djevojke, pa i žene, ne puše duhana; ipak sam više puta vidio onako kriomice seljanku gdje puši, a to za to, jer ju je zub bolio. Sjećam se, da me je kad sam bio dijete, u rodnomu selu Svirčima jednom užasno bolio zub, te ni jesam dao nikomu mira; neki već pok. Žene, koji je slovio u selu kô empirik, desio se tu i rekao mojima, da grizem suhu smokvu sa bolesnim zubom i gornjim zdravim, jer da je to već mnogima pomoglo - i po tomu se dade zaključiti da je to sredstvo bilo uopće rabljeno. Rabe još ko lijek od zubobolje jaku rakiju dropulju.

d) Kod glavobolje pomaže im svježa voda. Ako je glavobolja nešto jača, tada pomiješaju sa vodom i nešto octa ili kvasine, kako kažu na ostrvu. Vjeruju takogjer da glavobolja jenja, ako se šljepočice - "templa" - pritiskuju čvrsto dlanovima. Opazio sam i to, da pritiskuju na čelo studenu glatku kamenu ploču, kakovom se obično pokrivaju krovovi na ostrvu Hvaru.

e) Kad boli želudac. Bolestima u želudcu posvećuju osobitu pažnju, naročito ako djeca boluju na želudcu. "Kad je tarbuh rovinon (talijanski rovinato = pokvaren), tad vas život ne vaja" - čuje se kod njih često. Najviše rabe ričinovo ulje, a djeci prije njega, obično večer prije, davaju nešto malo "santonine". Običan je to lijek doduše, ali karakterističan, kad se uzme u obzir ona, koja se može često čuti kod njih, naime: "Ni ti ga likarije izvan uja", ili: "Uje liči svaku nemoć (bolest)", ili još: "Da mi ni bilo uja, bi bi umor (umrô)". - Na ostrvcu Šćedru raste u velikoj mjeri "ružmarin", ili kako mu još kažu "zimurod", te je vrlo oštroga mirisa. Iz njega, a baš na Šćedru, zakupnici vade "kvitašencu". Ova je vrlo oštra mirisa i žestoka ukusa, te drže mnogo do njezine ljekovitosti. Natirati željudac "kvitašencom" vrlo pomaže, a dobro je, ako u komadić šećera uliješ nekoliko kapi, pa ga tada pojedeš. U koliko se "kvitašenca" rabi i kod drugih bolesti, vidjećemo kasnije. - Ako te boli želudac, to će ti seoski praktikusi uvijek preporučiti da ležiš potrbuške, a nipošto na legjima ili bokovima. I čašica jake rakije - dropulje pomaže u pomanjkanju "kvitašence". Vidio sam više puta gdje natiru želudac petrolejom, a jednom sam se i sam desio, kad je neki praktikus naredio bolesniku da ispije jednu kašiku - "žjicu" - petroleja.

f) Kod groznice. Kod groznice, ili kako bi seljaci kazali "tercone" - i opeta pomaže "kvitašenca". Uzimlju je sa šećerom - "cukarom" - kao i kod bolesti želudca, samo u nešto većoj količini, a najbolje djeluje jutrom "na šće sorca". - K tomu je veoma praktično "kvitašencom" natirati - "fregat" - cijelo tijelo, osobito na zglobovima, pa kosti i žile - "žunte". Ali to natiranje - "frege" - mora se obavljati što moguće većom snagom, pa zato u svakomu selu imade po koja jaka osoba, koja se takovim poslom bavi. Takovom poslu kažu "tart (trti)" ili "fregat (talij. fregare)". - Za groznice obilno troše vino "prošek" i rakiju, a u večer valja pojesti nekoliko morskih slanih srgjela - "slonih sardel" - i uz to se što moguće više napiti čistoga vina - "cilega vina" - gotovo dok se ne opiješ, pa zatim leći u krevet, dobro se pokriti (po mogućnosti vunenom robom), da se dobro oznojiš - "ispotiš". - Za groznice seoski praktikusi preporučuju bolesnicima, da ne piju vode i da se ne peru u hladnoj, već u mlakoj vodi. Osim toga moraju da se čuvaju jutarnjega i večernjega zraka. - Smiješno je doduše, ali sam nekoliko puta čuo da pomaže, ako se za groznice nekoliko puta u maloj mjeri napiješ vlastite mokraće - "pišote" - i njome natareš tijelo kao ono "kvitašencom".◊306

g) Kod trudova (hämorrhoide, šuljevi, majasil). Ako si dobio hämorrhoide - "trude" - ne smiješ piti vina, pa uopće ni žestokih pića. Biće ti dobro, ako se koji put iz jutra "na šće sorca", napiješ malo čistoga mora, a kao piće rabiš vodu i mlijeko. Ni pikantnih jela, kao n. pr. "brujet" od ribe, ne smiješ podnipošto jesti. Kuhati žile od "troskoti" i trstike u vodi, pa tu vodu piti hladnu iz jutra, takogjer "na šće sorca", vrlo pomaže. Za takav "širup" kažu "da rinfreškoje (talijanski rinfreskare - rashlagjivati) kor (krv)". Pomaže ako jedeš i sredice od kupine - "kopine" - a to je divlja trava, bodljikava i sa zarobljenim listovima, te raste veoma gusto gdje je ponikla. Gdjekoji kuhaju i rabe i nju kao i "troskot" i trstiku. I seljaci razlikuju dvije vrste trudova, naime vanjske i nutrnje. Ovi pošljednji daleko su pogibeljniji od prvih, jer mogu da udare u prsa, a - što je još gore - i u glavu: u ovom zadnjem slučaju čovjek poludi. Da se trudovi ne povuku natrag i "ne dadu u glavu", običavaju kuhati kadulju, troskot, gominjaču i kopinu, pa tu vodu onako vruću izliju u ma bilo kakav prikladni sud i tada bolesnik sjedne vrh njega golom stražnjicom. Para od te vode imade svojstvo "da vadi riškold (talijanski riscaldo - upala)". Vjeruju da ćeš uništiti trudove, ako se napiješ nekoliko puta malko "lušije". Metneš na jednoj tankoj krpi malko prosijana pepela - i to položiš vrh jedne čaše, a na pepeo izliješ nešto vruće vode; kad se ova ohladi, tada ispiješ od nje dva prsta. Za takovu "lušiju" kažu da izjeda i čisti rane, koje su se otvorile na donjem crijevu. No, ako su trudovi već udarili u glavu i čovjek je od toga poludio, tada vrlo pomažu mačke. Zakolješ mačku, još bolje mačka, te ga onako sa svom kožom raspoloviš: jednu polovicu privijaš bolesniku o tabane jedne noge, a drugu o tabane druge noge. Vruća krv od mačke imade svojstvo da istegne krv, koja je bolesniku navalila u glavu.

h) Kod "maldepunta". Obolio si od "maldepunta"{1 "Maldepunat" po talijanskome mal di ponta, t. j. zlo od uboda.}, ako te probada s lijeve strane prsiju, pa k tomu dobiješ protezavicu i izgubiš apetit. I ova je bolest još i danas najveći uzrok što se hvarski seljaci ne mogu da sprijatelje s liječnicima, pošto su ovi zakleti neprijatelji puštanja krvi, dok seljaci čvrsto vjeruju, da puštati krv znači isto što i ozdraviti. Oni kažu: "Dok je bilo likorih, koji su kor vadili, judi nisu umiroli". Ima li gdjegod koji liječnik, koji bi još i danas bio pripravan da izvadi bolesniku krv, do takovoga mnogo drže. Danas kad dogje liječnik, možeš čuti kojega starca kako kaže: "Pri (prije) ni dohodi likor u selo nego za kor vadit". Pošto liječnici ne će da znadu za vagjenje krvi, to se oni pomažu pijavicama. Ne znam da li je ikada koji praktikus bolesniku puštao krv, tek sam više puta čuo gdje hvale seoskoga praktikusa: "Da imo lancetu, on bi zno i kor izvadit".

III. Sitnice iz narodnoga vjerovanja.

1. Pljunuti jutrom na prvi stečeni novac sluti na dobro; biće cijeli dan dobitka.

2. Ne dati nešto Ciganinu, kada on to zatraži, može da urodi zlim posljedicama : vjeruju da ciganin tada kune, a njegove se kletve boje kô živoga vraga.

3. Ako u večer vatra ili svijeća rgjavo gori, a iz dotične obitelji imade koji na putu ili u dalekom svijetu, to se boje da ga nije kakovo zlo snašlo.

4. Životinjama, obično "mulima", "mazgama" i "kobilama", da ih očuvaju od "uroka", sašiju "onjuš", a taj sastoji od krpe ili od kože; u njemu su razne trave, a mora da bude i komadić "kôrke" t. j. borove kore i nešto katrana, a iz vana, na "onjušu" naprave križić sa katranom. "Onjuš" visi životinji o vratu.

5. Mrtvaca, za kojega misle da bi mogao postati vukodlakom, treba udariti rukom po obrazu, t. j. ćušnuti ga, jer je tako skoro isključena mogućnost da se diže iz groba.

6. Ako kokoš "iznese" jaje bez ljuske, a u dotičnoj kući imade koja trudna žena, to sluti, da će ona poroditi žensko dijete; - ako pak kokoš "iznese" jaje sa dva žumanca - "žmonca" - nagagjaju da će poroditi blizance.

7. Ako noći usniješ da te je pas ujeo, to će ti neko učiniti nešto na žao.

8. Ako usniješ jakrepa (škarpjunu), pretraži izjutra krevet, pa ćeš ga u njemu naći.

9. Ako u snu čuješ hitac iz puške, tad za osam dana ne smiješ ići podnipošto u lov, jer bi drukčije mogao sama sebe raniti.

10. Kad se zaputiš u lov, pa ako pas veselo pred tobom poskakuje, tad ćeš pod sigurno ubiti zeca, - ili mnogo prepelica, ako ideš na ove. Obratno ne ćeš biti sretan u lovu.

11. Ako noćiš na otvorenomu polju, dobro je da ležiš na lijevoj strani, da tako ogradiš srce, koje bi ti inače mogle vještice da pojedu ili otruju. Da se očuvaš od zlih duhova, napravi na zemlji četiri križa: jedan vrh glave, drugi pod noge, a dva uz obadvije strane.

Antun Ilija Carić.