Jelavić 1904.

Vjekoslav Jelavić. Iz prepiske francuskog generalnog konzulata u Travniku u godinama 1807.-1814. GZM. Sv.2. 1904. Str. 267-283.
◊267

Iz prepiske francuskog generalnog konzulata u Travniku u godinama 1807.-1814.

Priopćuje Vjekoslav Jelavić (Pariz).

Pierre David, francuski konzul u Travniku, čiju prepisku ovdje djelomično priopćujemo, započeo je svoju diplomatsku karijeru god. 1795. kao podšef u drugomu odjelenju francuskoga ministarstva inostranih poslova. Bio je zatim (g. 1798.) sustopice imenovan tajnikom pri francuskim poslanstvima u Milanu i Stuttgartu, a 20. juna 1799. postaviše ga opet za činovnika u prvomu odjelenju ministarstva inostranih poslova pa je u tom zvanju ostao sve do god. 1802. Od 20. juna 1802. do 30. septembra 1806. vršio je David službu tajnika i otpravnika poslova pri francuskoj legaciji na Malti.

Kad je Napoleon I. odlučio osnovati prvi generalni konzulat u Bosni, njegov je izbor za ovo novo mjesto pao na Davida. Pažnja, što ju je veliki car posvećivao istočnim poslovima, uvjetovala je u neku ruku osnivanje francuskoga konzulata u Travniku. To mjesto, koje je tada imalo veliku važnost ne samo ko sjedište vezira, već i zbog raspoloženja domaćeg stanovništva spram dogagjaja tadašnjeg kritičnog doba, iziskivalo je inteligentna, okretna i odvažna čovjeka. Imenovanje Davidovo na ovo mjesto donekle je dokazom, da su francuski vladini krugovi imali neograničeno povjerenje u njega i u njegove sposobnosti, pa da su držali e je upravo on dorastao ovoj teškoj zadaći i tadanjoj situaciji u Bosni. Iz njegove prepiske, u kojoj su detaljno ispričane razne peripecije francuskoga konzulata, naročito u prvo vrijeme njegova uredovanja, naši će se čitatelji uvjeriti, da je ovakovo mišljenje francuske vlade bilo sasvijem osnovano i da je David u istinu bio "pravi čovjek na pravome mjestu".

David je postavljen za travničkog konzula dekretom, što ga je Napoleon potpisao u svojemu dvorcu u Saint-Cloud-u 12. maja 1806. Na tome je mjestu David probavio uz neznatna prekidanja sve do god. 1814., one godine naime, kad je francuski generalni konzulat u Travniku za uvijek dokinut.

Izvještaji, što ih je David spremao ministarstvu u Pariz, francuskom poslaniku u Carigrad, guverneru Dalmacije i okolnim konzulima, od velikoga su interesa i mogu da posluže kao važna gragja za povjest Bosne i susjednih krajeva onoga doba.

Mislimo, da ćemo rad Davidov u Bosni ponajbolje ocijeniti ako kažemo, da je taj rad bio u potpunomu skladu s instrukcijama, što ih je carska vlada bila podijelila svojemu konzulu pred njegov polazak u Bosnu. Evo osnovnih načela tih instrukcija: 1. konzul mora nastojati oko toga, da megju Bosnom i francuskom Dalmacijom postoje◊268 odnošaji najboljega susjedstva; 2. konzul mora budnim okom pratiti pokrete Srbijanaca i Crnogoraca; 3. on treba da radi oko razvitka trgovačkih odnosa megju francuskim zemljama i Bosnom, a preko ove pokrajine i sa ostalim zemljama turskog carstva; 4. konzul je ovlašten da po vlastitoj uvigjavnosti izagje, kad treba, iz okvira ovih općenitih instrukcija; 5. u pogledu unutarnjih buna i nemira u turskoj carevini nije njegovomu radu udaren nikakav nepromjenljiv pravac. Naprotiv dozvoljava mu se, da svoj rad udešava prema okolnostima; ipak mora da teži nada sve za tim, da podržava u bosanskoga paše najbolje dispozicije prema Francuzima.

Iz pisma od 4. septembra 1807., što ga je ministar inostranih djela upravio na konzula, razabiremo, da je carska vlada bila potpuno zadovoljna sa svojim predstavnikom u Bosni. "Njegovo Veličanstvo," piše ministar, "blagoizvoljelo je izraziti svoje zadovoljstvo zbog uspjeha, što ste ga Vi polučili u Vašoj rezidenciji."

Davidova prepiska iz Travnika očuvana je gotovo u cjelini u "Arhivu ministarstva inostranih djela u Parizu", i to u trim raznim serijama dokumenata: I. U političkim korespondencijama iz Turske (sveske 211.-221.). II. U Cartons consulaires de Travnik (kutije u kojima se čuvaju konzulska izvješća), kojih ima na broj tri. III. U nekoliko svezaka serija "Memoires et Documents". Ova je prepiska i ranije bila poznata historičarima, ali je do danas još niko nije u cjelini ispitao i izdao. Neznatni dio i po količini i po vrijednosti objelodanio je rumunski profesor gosp. A. J. Odobescu u zbirci "Documente privitore la Istoria Romanilor". Suppl. I., Vol. II., izdanoj u Bukureštu god. 1885. On je publicirao u svemu osam Davidovih izvješća. Sva su ta izvješća povagjena iz sv. 213. serije "Correspondance politique de Turquie". Od tih izvješća pet ih je iz god. 1807., dva iz 1808. a jedan iz 1809.

Poslije toga, god. 1890., objelodanio je g. Ivan Pavlović u "Spomeniku Srpske Kraljevske Akademije" sv. II., str. 55.-101., ravno 55 izvještaja Davidovih i to u potpunome sadržaju. Većina je ovih izvještaja iz god. 1809.; samo ih je nekoliko iz godina 1811. i 1812. Megjutijem je David za vrijeme svoga mnogogodišnjega konzulovanja u Travniku poslao ministarstvu inostranih djela 500 raznih izvještaja.

Mi smo srećni, što smo došli do tih izvještaja, pa donosimo ovdje iz njih u tačnomu prijevodu sve ono, što je od interesa i važnosti kao gragja za historiju Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja.

Br. 7.

U Travniku, 22. februara 1807.

Pošlo mi je za rukom, da usprkos strogosti zime prevalim vrletne planine i ocean snijega, što rastavljaju Bosnu od Dalmacije i da stignem 17. ovoga mjeseca u Travnik. Stigao sam ovamo bez tajnika i tumača. Na sreću je pašin liječnik Francuz i on je pripravan da mi privremeno posluži ko tumač.

Ja sam jučer bio primljen audijenciju od prijaznoga vezira, koji upravlja ovom pokrajinom. …
…

Mehmed-paša pripremio nam je u njegovomu dvoru najljepši doček, što se dade samo zamisliti te je iskazao najveće počasti našoj otadžbini. Pri dolaska i pri povratku pratila nas je njegova straža. On je dao ispaliti četrnaest topovskih hitaca. Posadivši nas do sebe, on nam je ponudio kave, šerbeta, čibuk i t. d. Na koncu audijencije paša mi je darovao kabanicu od krzna samura, a Pouqueville-u{1 Brat Pouqueville-a, francuskog konzula u Janini. On je doputovao s Davidom zajedno do Travnika.} kabanicu od kokumskoga krzna. Momcima od naše pratnje darovao je takogjer odijela. Vaša Preuzvišenost znaće bolje od ikoga procijeniti počast, koja je time iskazana francuskomu imenu. Mehmed-paša razumio je veliki dio govora, što sam ga na nj upravio, još prije nego je taj govor bio preveden, pa je svakog puta, kad sam izgovorio ime velikog Napoleona, njegovo lice odsijevalo izrazom udivljenja i radosti. On mi je rekao: "Govorite◊269 mi često o ovom velikom čovjeku. Ja ne mogu da se dovoljno naslušam pričanja o njegovim hrabrim djelima. Ja sam sve više pohlepan da čujem govoriti o njemu. Nadam se, dodade on pri svršetku, da će Turci, pomoću ovoga junaka, zataknuti svoj barjak na rusko zemljište."

Ovakav je doček bio učinjen prvome francuskomu poslaniku, koji je došao da rezidira u ovoj pokrajini. On je sretan da je našao ovdje pašu, koji nam je u tolikoj mjeri prijazan … Sjajni doček, što mi ga je paša pripremio, nije ipak spriječio neke ovdješnje stanovnike, da me susretnu na ulici malim pogrdama i da mi dadu naziv, što ga obično davaju kršćanima (gjaur).

Br. 8.

U Travniku, 24. februara 1807.

Ja sam evo još jednom iskusio, od kolike je potrebe biti na licu mjesta, da se uzmogne kako treba prosuditi pravo stanje stvari. Za mojega boravka u Spljetu kod generala Marmont-a javljalo se, da će se Rusi pridružiti Srbijancima i Crnogorcima i da će se u Bosni dići vojska od 35 hiljada ljudi, da se odupre navali na ovu pokrajinu. Meni je trebalo samo prevaliti brda, što dijele oba carstva, da se uvjerim, da je pokret u Bosni pusta tlapnja, da je ono 35 hiljada ljudi vazdušna vojska i da je tobožnja opasnost za Bosnu i za Dalmaciju strah bez osnova.

U Bosni vlada potpuni mir i nikakova se vojska ovdje ne diže. Vojska, što je pred nekoliko mjeseci stajala na Drini, bila je raspuštena. Portini fermani učinili su da Srbijanci ustupe neka utvrgjena mjesta, u kojima su pred pet ili šest mjeseci bili podsijedani bosanske paše. Oni su se povratili ovamo ushićeni zbog njihovoga oslobogjenja. Oni pripisuju ovaj sretni završetak francuskim pobjedama u Poljskoj i blagosiljaju velikoga padišaha Napoleona. Ja sam takogjer vidio više aga i janjičara, koji su se povratili iz rata protiv Srbijanaca. Taj rat oni smatraju svršenim. Sto se pak tiče Rusa, oni ih mrze, oni će se boriti protiv njiha hrabro, ako ustreba i bijesno. Ali ih ne će ići tražiti s onu stranu Save, jer se Bošnjaci dižu obično na oružje samo onda, kad im treba braniti vlastitu zemlju. Oni su nekoć dobili tu povlasticu od Visoke Porte, te bi ih bilo mučno povesti u daleki rat.

Vaša Preuzvišenost bila je bez sumnje na vrijeme obaviještena o uspjesima Mehmed-pašinim protiv Srbijanaca i o plemenitomu i čovječjemu načinu, kojim on postupa sa pobijegjenima. On je znao, da će ga Crni Gjorgje po noći napasti s vojskom od 15 do 20 hiljada ljudi. Za to on prvi navali na neprijateljsku vojsku, od koje jedan dio opkoli, ostale rašćera, poubija mnogo vojnika i zarobi oko tri hiljade ljudi. Umjesto da pošalje njihove "glave u Carigrad, on im darova život te spremi u Carigrad samo njihove barjake. On porazdijeli na bojnomu polju nagrade pobjediteljima a kazni one, koji se bijahu ogriješili o pravila discipline i čovječnosti. Megju zarobljenicima nalazio se jedan srbijanski barjaktar, koji, nakon što je bio ubio četiri Bošnjaka i ranio nekoliko drugih, bijaše upao u jednu jamu, u kojoj ga i uhvatiše. Ovog čovjeka Herkulova stasa i silne gordosti dovedoše pred pašu i svi oni, koje on bijaše izranio, zahtijevahu njegovu glavu. Mehmed-paša ih odbije i posrami zbog njihova kukavičluka te im predstavi zarobljenoga barjaktara kao uzor junaštva. "Ti si časno podlegao, reče on Srbijancu, ti ćeš primiti iz ruku tvoga neprijatelja nagradu za svoju hrabrost". To rekavši povrati mu njegovu sablju, ali Srbijanac je ne htjede primiti. "Ona nije znala braniti moj barjak, odgovori on, ja dakle ne ću više da je nosim." "Pa dobro, reče Mehmed-paša, opasavši mu jednu drugu ćordu, - primi ovu pa se služi uvijek njome onako kao dosad svojom. Hajde, vrati se svojoj kući i reci svojim zemljacima, da ovako Mehmed-paša postupa sa svojim neprijateljima." On pusti na slobodu ovoga junaka, a tako isto i 2500 drugih zarobljenika. Ovi Srbijanci i stanovnici od 32 varoši i sela koji su bili učestvovali u spomenutoj bitci, položiše oružje, te postadoše njegovi divitelji i prijatelji. Kaže se, da je njihov primjer znatno pripomogao umirenju Srbijanaca. Ova pobjeda pribavila je Mehmed-paši naimenovanje za poglavicu bosanskog pašaluka i vojničko odlikovanje. Jedan od njegovih podregjenih, Sulejman-paša, koji mu je mnogo valjao u bitci, imenovan je za "Kiaju" ili namjesnika Travničkoga vezira. Taj isti Sulejman-paša zapovijeda još uvijek nad četama, što su ostale u taboru na Drini. Mehmed-paša vratio se pred dva i po mjeseca u svoju rezidenciju.

Br. 9.

U Travniku, 2. marta 1807.

…

Dva časnika glavnoga štopa polaze u Vidin i Ruščuk, da ponude od strane vrhovnoga zapovjednika Marmont-a tamošnjim pašama oficira, topova i džebane, potrebne za ratovanje protiv zajedničkoga neprijatelja. Ja sam tu dvojicu predstavio bosanskomu paši, koji ih je vrlo lijepo primio, te im obećao dati preporučna pisma za Vidin i za Barjaktar-pašu, koji je njegov prijatelj i kreatura.◊270

U Bosni je sve mirno. Izgleda samo da zlohotnici ili ruske tajne uhode šire glasove u narodu, kako je Bosna prodana Francuskoj. Oni žele da pobune ovdješnje pučanstvo protiv nas. U Travniku već počinju gledati na me kao na čovjeka, kojemu je zadaća da izvrši prenos posjeda. Prisustvo dvojice francuskih oficira u tolikoj je mjeri ozlovoljilo domaće, da mi jo paša iz vlastite pobude jučer ponudio jaku stražu za obezbijegjenje moje lične sigurnosti, da se ipak nadam, da će moja djela i moje ponašanje raspršiti sve sumnje i učiniti kraj ovomu neraspoloženju, kojemu je uzrok nešto neznanje, a nešto opet podvale naših neprijatelja. Ovaj je planinski narod jedan od najsurovijih i najnepovjerljivijih naroda u Turskoj. Moj je položaj težak i delikatan. Na sreću ja imam posla s jednim pašom, kojeg njegove lovorike stavljaju iznad ovih sumnjičenja, i koji će jamačno uložiti sav svoj auktoritet, da učini kraj ovakvim sumnjama.

U Bosni ima po prilici 120 hiljada janjičara, od kojih je jedno 70 do 80 hiljada sposobno za ratovanje. Većina, naročito njihove vogje, jesu potomci Osmanlija, koji su dobili u provinciji zemalja i kuća kao nagradu za vijernu službu i kojima Visoka Porta ne nameće drugu dužnost do one, da brane ovu pokrajinu. Bošnjaci posjeduju takogjer privilegij, da se bore jedino za svoj teritorij, a to je tim pametnije, što jo Bosna jedan od ključeva osmanlijskoga carstva i što je trostruka granica utvrgjena na njezinim planinama. Tomu valja pripisati, što bosanski paša nije poput paša ostalih turskih pokrajina primio zapovijed, da se sa svojim četama pridruži velikim turskim vojskama. To je valjda uzrok, da bosanski Turci slabo mare za daleke ratove, što ih vodi osmanlijsko carstvo.

Br. 11.

U Travniku, 18. marta 1807.

Mehmed-paša kaznio je nekolicinu zlikovaca, koji su bili pogrdili francuske oficire i zaustavili pisma generala Marmont-a, te je dao javno izraza svojemu poštovanju i prijateljstvu za Francuze. Zbog toga Turci potajno mrmljaju protiv njega. Oni vele, da se je njihov vezir prodao Francuzima i da svašta treba očekivati od jednoga gjaura. Mehmed-paša sazvao je divan od paša, kapetana, aga i ostalih travničkih časnika, te nakon što im bijaše opetovao sve, što se govori protiv njega, izjavio im je u vrlo energičnomu tonu svojo osjećaje, te im se zaprijetio svojom sabljom, sultanovim auktoritetom i osvetom Francuza. "Ja sam Turčin, rekao im je, a ne Francuz; ali ja ljubim Francuze za to, što su to najstariji i najiskreniji prijatelji osmanskoga carstva, Megju nama nema gjaura izim loših muslimana, koji ne dijele ovakovo mnijenje. Teško vama, ako rasrdite Francuze, jao onima, koji me uvrijede; jer ako njih rasrdite, mene ćete uvrijediti. Ako nastane ovdje protiv njih pobuna, ja ću uzjahati konja ispred mojih mameluka, staviću do sebe konzula i udaraću po buntovnicima. Zatim ću otići u Carigrad, da tražim osvetu protiv ove pokrajine i vratiću se na čelu od 20 hiljada vojnika da je kaznim. Pa što me se tiče vaša Bosna? Ja nemam što da izgubim; moje se žene ne nalaze ovdje, moja čast je obezbijegjena, ja nemam bogatstva. Imam samo da sabljom branim svoj život. Teško vama, ako razgnjevite Francuze i ako mene razgnjevite."

Nakon ovog žestokog govora paša je uprepašćenomu divanu upravio tri pitanja. On ga zapita: da li misli, da su Francuzi prijatelji Osmanlija; da li ne znači biti nepokoran sultanu, ako se s njima postupa kao s dušmanima i da li u slučaju, da francuska vojska htjedne preći preko Bosne, treba je lijepo dočekati, umjesto se protiviti njezinomu prolazu. Svi prisutni travnički poglavari odgovorišo jesno. Ali vezir, kao vješt i oprezan čovjek, nije se zadovoljio s ovim njihovim usmenim odgovorom. On dadne donijeti hartije, te ih je prisilio da se pismeno obvežu i da udare uz potpise svoje pečate. Poslije toga on je ove pismene izjave poslao u mjesta, gdje spomenuti poglavari zapovijedaju, da uzmogne uvjeriti divlje gorštake, koji uvijek vole više vjerovati svojim poglavarima, nego li zapovjedima vezirovim.

Br. 12.

U Travniku, 22. marta 1807.

Jedan ženijski i dva topnička oficira, što ih je general Marmont u Carigrad poslao, stigoše 20-oga ovamo. Ja sam ih predstavio bosanskomu paši, na koga su oni imali jedno pismo. Izradio sam nadalje za njih sve, što im može pospješiti putovanje i oni su danas odavle krenuli.

Mehmed-paša ih je primio, kao što on prima obično sve Francuze, to jest vanredno ljubezno. S toga su ga mnogi ovdješnji poglavari izravno denuncirali kod Visoke Porte. Tužba protiv njega, provigjena sa više od 60 potpisa, otpremljena je u Carigrad. To pašu nije megjutim nimalo prestrašilo i on mi je izjavio, da će od sada Francuze susretati s podvostručenim prijateljstvom.

Ja sam saznao iz druge ruke, da postoji sporazum megju nekim ovdješnjim poglavarima i uplivnim ličnostima kod Visoke Porte o tomu, da se Usref Mehmedu dade druga uprava i drugo zapovjedništvo, samo◊271 da se što lakše ukloni iz Bosne. Oni ga okrivljuju, da je ne samo Francuz, nogo da je opteretio ovu pokrajinu novim porezima za pokriće ratnih troškova. Oni se nadalje boje, da će ih ovaj ratoborni vezir voditi u nove ratove, naročito ako bude trebalo pomagati Francuzima. Megjutim baš ove osvude i spočitavanja najbolje govore njemu u prilog i Vaša Preuzvišenost zna sigurno bolje od mene, da je u interesu Francuske, da nad Bosnom zapovijeda ovakav paša. General Marmont je takogjer o tome duboko uvjeren, te s toga i stoji s Mehmed-pnšom u vrlo ljubeznom dopisivanju.

Ja sam smatrao svojom dužnošću, da obavijestim generala Sebastiani-a{1 Slavni general Napoleona Velikoga. Nakon bitke kod Austerlitza (21. decembra 1805.), u kojoj je bio ranjen, Sebastiani bude poslat u Carigrad. Tu se je vanredno odlikovao pri provagjanju plana, što ga je on sam izradio za obranu Carigrada i Dardanela protiv napadaja engleskog brodovlja. General Sebastiani bio je pozvan natrag iz Carigrada god. 1807., iza kako je Selim III. svrgnut s prijestola. Poslavši Sebastiani-a u Carigrad, Napoleon je htio spriječiti podjelu turskog carstva, za kojom je naročito Rusija težila.} o spletkama protiv bosanskog paše, kako bi ih naš poslanik mogao lakše izigrati.

Br. 13.

U Travniku, 23. marta 1807.

Od jučer se širi jedna izvanredna vijest, kojoj se sve više vjeruje. Crni Gjorgje opet se digao na oružje protiv Turaka i u znak objave rata dao je poubijati Sulejman-pašu i sve Turke, koji se nalažahu u Biogradu. On je dao takogjer poubijati 15 Turaka, koji su bili preostali u Šapcu. Dvije male tvrgjave na desnoj obali Drine nalazile su se još u rukama Osmanlija. On je potonjima naredio da izagju. Turci zatražiše da im dopusti prebaciti žene i djecu na lijeva obalu Drine pa da će se onda svi predati. Srbijanci pristadoše; ali kad su djeca i žene bile na sigurnome mjestu, Turci izjaviše da ne će ostaviti ove dvije tvrgjave, nego da će se braniti do pošljednjo kapi krvi. …

Paša je poslao jučer tatarina na srpsku granicu, da razvidi pravu istinu o ovoj stvari.

P. s. 24. marta. Pašin tatarin vratio se i potvrgjuje gornje vijesti. Sva se je Srbija digla na oružje. Ustaši su takogjer poklali sve Čivute, koji su bili na strani Turaka. Nije sigurno da je Sulejman-paša ubijen, ali se to ipak misli.

Br. 15.

U Travniku, 30. marta 1807.

… Uvjeravaju me, da Rusi kreću na Vidin. Ja vjerujem tim više ovoj vijesti, što ona dolazi u isto vrijeme sa glasovima o kretanju Crnoga Gjorgja. Čujem naime, da ovaj glavar vodi vojsku od 25 hiljada ljudi na Vidin, gdje zapovijeda neki aga Mula, otkad je Pazvan-Oglu umro. Namjera je Srbijanaca, ili da prikriju prelaz Rusa preko Dunava ili da zajedno s njima osvajaju Vidinsku tvrgjavu.

Srbijanci još uvijek podsijedaju malene turske tvrgjave na desnoj obali Drine. Jedna deputacija stanovnika iz kraja, što leži megju Srbijom i Crnom Gorom, ali pripada Bosni (sandžak novopazarski?), došla je ovamo da u paše traži pomoć.

Br. 18.

U Travniku, 10. aprila 1807.

Paša od Rumelije javlja službenim putem bosanskomu paši, da se je jedno grčko-istočno pleme{2 U originalu stoji "une peuplade grecque". Uopće upotrebljava David svagdje riječi "Grec, les Grec" za oznaku istočno-pravoslavnih.} u njegovoj provinciji - koje je bilo u stanju da se oslobodi od njegove vlasti, akoprem još uvijek plaća sultanu danak, i koje se je uvijek uspješno opiraio Pazvan-Oglu - prisajedinilo Srbijancima i Rusima. Ovo pleme može, kako se veli, dići na oružje četiri hiljade ljudi.

Požar se širi velikom brzinom. Srbijanci kreću na Niš, da pomognu ovim novim ustašama. Oni su jurišali na Užičku tvrgju, ali uzalud. Ovaj mali grad, koji se nalazi na rijeci zvanoj Ibur ili Ibar, zaposjeli su Srbijanci, dok je tvrgjava u rukama Turaka.

Mehmed-paša, i ako još nije primio nikakovih naredaba od Visoke Porte, poveo je svoje čete put ovoga dijela njegove pokrajine, koji graniči sa Srbijom i sa Crnom Gorom i koji je jedina dodirna tačka megju nama (Bosnom) te Rumelijom i Carigradom.

Vidin je bez sumnje u ovomu času opkoljen. Ja sam već imao čast obavijestiti Vašu Preuzvišenost, da se jedan odio Srbijanaca kreće put ove varoši i da ide u susret jednomu ruskomu odjelenju. Srbijanci◊272 žele svakako pomoći Rusima pri prelazu Dunava. Ko će ih spriječiti da to učine? Aga Mula zatvori će se bez sumnje u Vidinu. Novi paša od Ruščuka Mustafa je odveć daleko, a on ima uz to Ruse u svojoj blizini. Niškomu paši takogjer prijeti ozbiljna opasnost. Sultan opet nije nipošto htio pozvati u pomoć francusku vojsku. U istinu, ja ne vidim nikoga, koji bi bio u stanju zapriječiti ujedinjenje Rusa, Srbijanaca i Crnogoraca, da provale u Bosnu i da udare i na nas (Francuze) u Dalmaciji i u Dubrovniku. Svako ih pušta da čine po svojoj volji.

Uvjeravaju me, da se sada u Sapeu i u Biogradu nalaze ruske posade…

Br. 19.

U Travniku, 12. aprila 1807.

Crnogorci se spremaju da napanu Bosnu. Paša je naredio da se vojska pošalje u Hercegovinu, kamo će oni bez sumnje saći.

Srbijanci su utaboreni pod Kraljevom (Cralova). Ima ih trideset hiljada na broju, i podijeljeni su u tri zbora. Misli se, da su naumili navaliti u jedan mah na Novi Pazar, Jeni Verez (?) i Prištinu. Primakli su se Nišu, da pomognu novim ustašama,

Mehmed-paša naredio je, da deset hiljada ljudi odu čuvati klance Monastira i Novoga Pazara.

Rusi se nalaze sveudilj spram Ruščuka i Vidina.

Neki grčko-istočnjak, tajni izaslanik Srbijanaca, sinoć je obješen. Uhvatiše ga upravo u času, kad je htio da pregazi Drinu i da se povrati Crnomu Gjorgju. Više je Turaka prepoznalo u njemu nekadanjega zastavnika u ustaškoj vojsci.

Uhvatili su pismo crnogorskoga vladike srbijanskim vogjama i Rusima, u kojemu vladika kaže, da mogu pouzdano računati na bosanske grčko-istočnjake, pošto ih on znade kao vijerne pristalice ustanka i spremne, da se i javno takovim priznadu, netom im se za to pruži zgodna prilika. Od toga časa paša budno pazi na ovaj narod, spram kojega on ima veliko nepovjerenje. On će dapače dati dovesti više poglavica iz Sarajeva (Bosna Seraï) u Travnik, da ih može bolje nadzirati.

Grčko-istočnjaci šire protiv nas u Bosni lažne glasove i klevete, a isto tako potpaljuju protiv nas narod i iste žene i djecu. Svjetina je bacala kamenje na francuske oficire, koji su putovali preko Sarajeva.

Ovaj divlji narod tako je podjaren, da mi je baš jučer preporučio paša, da se pri mojim običnim šetnjama ne udaljujem odviše od varoši.

Br. 21. 

U Travniku, 15. aprila 1807.
(u šest sati u večer).

Srbijanci pregjoše Drinu. Oni su upali u Bosnu, te se nalaze tri ili četiri dana daleko od Travnika. To je žalosna ali fatalna pošljedica naše sporosti i ispraznih formalnosti s jedne i s druge strane. Sada treba da mislimo, kako ćemo se braniti na našem vlastitom zemljištu.

Nego, ako Rusi priskoče u pomoć Srbijancima, ako Crnogorci sagju u velikome broju, ako se Austrijanci izjave, što će se dogoditi od Bosne za jedno mjesec dana? Što će biti od Dalmacije? Vrlo je vjerojatno, da Srbijanci ne bi bili imali toliko smionosti, da se nijesu pouzdano nadali u jaku pomoć. Ja nijesam prestao dosagjivati paši mojim savjetima i navaljivati na njega, da započne ratovanje. Ali on ne bješe primio nikakve naredbe, pa ni sada još nema naloga za ofenzivni rat. On se je bojao staviti na kocku svoju glavu ili barem svoje imanje. Mi pak očekujemo sultanov poziv, pa da priskočimo u pomoć ovoj pokrajini. Ona će biti napadnuta od neprijatelja prije no što poziv bude poslan iz Carigrada. Žalosno je stupati korakom, kad neprijatelj hrli svom brzinom. On će nas zateći usred naših diplomatskih ceremonija. Ovim načinom postupa doduše politika (o tome sam se mogao osvjedočiti, otkako primam naloge od Vaše Preuzvišenosti), naročito pak onda, kad se ima tako nepouzdane prijatelje kao što su Turci; ali na taj način mi takogjer gubimo na strani naših saveznika sve što dobivamo na našoj sopstvenoj strani …

U podne mi je paša saopćio novost, što ju tatarin bješe donio iz Zvornika: Srbijanci, nakon što bijahu prešli Drinu na tri mjesta i nakon što se bjehu spojili s tri grčko-istočnjačka bosanska sela, krenuše u tri odjelenja na Janju (Yannia). Oni tu navale iznenadno na predstraže turske, pokolju nekoliko osamljenih obitelji, zapale jedan gradski kotar i udare ravno na Bjelinu. Drugog ih dana Ali-paša bijesno napadne i nakon tri sata uzmicanja na vrat na nos, baciše se u Drinu. Samo ih se pet stotina utvrdi u jednoj šumi.◊273

Br. 30.

U Travniku, 28. maja 1807.

U Bosni raste anarhija sve to više, upravo kao i u ostalim dijelovima osmanskoga carstva. Vaša je Preuzvišenost bez sumnje obaviještena o pobuni, koja je buknula u vojsci velikoga vezira. Isti duh čini se da vlada i u ovoj pokrajini. Otkako je odavle otišao paša, mržnja i neprijateljstvo Bošnjaka protiv mene postaje sve veća.

Neka mi Vaša Preuzvišenost dopusti, da ponajprvo govorim o prvim vojničkim operacijama bosanskoga paše. Vi ćete ih možda saslušati s nekim zanimanjem, makar one još nemaju odlučujućih rezultata.

Ja sam imao čast javiti 18. Vašoj Preuzvišenosti, da je Mehmed-paša krenuo 16. iz ove rezidencije i da se je dva dana zatim čulo za novu provalu Srbijanaca u Bosnu. Vezir ne imajući gotovo sa sobom vojnika, htio se napraviti ko da ih ima. Sluteći možda o nečemu ponese on iz Travnika svu silu bosanskih fesova i turbana i uz to još dva malena brdska topa, što mu ih je general Marmont nedavno poslao. Uz put začuje, da su Srbijanci prešli Drinu i on pohiti sa svojom mamelučkom konjicom na mjesto njihova napadaja. Došavši pred Zvornik zateče ondje janjičare, koji se bijahu pobunili protiv Ali-paše, jer ne htjedoše izaći iz grada i predati ga u ruke Srbijancima, koji su bili već opkolili Zvornik. Vezir naredi, da se s mjesta odsiječe glava agi janjičara, a ostale prinudi da pogju u boj. Četiri stotine Turaka bješe opkoljeno od Srbijanaca u jednoj šumi na lijevoj obali Drine. Mehmed-paša utvrdi se na jednome brdu u blizini ove šume. Ovo je brdo zaraslo šikarom. On dade posaditi po toj šikari nekoliko redova kolaca, na koje natakne saruke, što ih bješe ponio iz Travnika. Megju ovim tobožnjim vojnicima porazmjesti nekoliko istinskih, a u sredini dade smjestiti ona dva malena topa. Pri osvitu dana otvori paša žestoku vatru protiv Srbijanaca, koji su mu bili okrenuli legja. Začuvši gruvanje topova i ugledavši na brdu toliko saruka, prepadoše se Srbijanci i nagnuše u bijeg. Na taj se način ono četiri stotine u šumi opkoljenih Turaka moglo pridružiti veziru.

Mehmed-paša poduzeo je s malom šakom ljudi svoje prve ratne operacije. On je očekivao iz Sarajeva 12 hiljada vojnika, a isto toliko iz Posavine. Ali sarajevski janjičari, mjesto da se žurno odazovu njegovu pozivu i krenu na vojnu, pobiše se megju sobom. U tome boju bude ili nekoliko ubijenih a nekoliko ranjenih. Kako je pak stranka poslušnih bila vrlo malobrojna, jedno pet do šest stotina Turaka, koji bijahu ostali vijerni sultanu, pogjoše u vezirov tabor, ne toliko jer su htjeli braniti zemlju, koliko jer su se bojali osvete pobunjenika. U čitavoj je pak Posavini planuo ustanak. Osman-kapetan od Gradiške, jedan od najmoćnijih kapetana bosanskih, a s njime još četiri ili pet drugih poglavica, odgovoriše veziru, da mu mogu poslati samo malen broj vojnika, pošto da ih oni sami trebaju, jer oni žele imati na okupu svoje čete za slučaj, ako Francuzi provale u Bosnu. Taj isti razlog navode i pobunjenici u Sarajevu, da opravdaju svoj neposluh. Oni tvrde, da je vezir u dogovoru s nama i da radi kako bi oni (janjičari) ostavili prijestonicu i pokrajinu i time olakšali Francuzima posao.

Ja trpim od pošljedica ovakovog mišljenja, koje je nastalo uslijed nekih indiskretnih razgovora, zapodjenutih javno u Dalmaciji i uslijed insinuacija neprijateljskih uhoda. Ovo mišljenje hvata svakim danom sve to dublji korijen. Ono prodire sve jače u javnost, otkako se je vezir odavle udaljio. Tomu treba pripisati i strah, što ga prisustvo francuskoga konzula ovdje inspirira i otkaz od strane domaćega pučanstva, da stupi s njime u ma kakav dodir. Mene se sve više klone. Isti radnici ne će za me da rade. Nema, nema, odvraća se na svaki moj upit. Muslimani mi i kršćani sve odbijaju, jedni iz mržnje, drugi od straha. Niko ne prima ljude, za koje se zna, da su bili namješteni pri konzulatu. Ugjem li u kuću kakvog jadnog seljaka, to je dovoljno, da on postane kasnije predmetom prijetnja i ugrožavanja od strane domaćih. Biskup i katolički fratri više su me puta zamolili, da ne dolazim k njima; oni sami ne bi me za živu glavu posjetili. Narod me još ne insultira samo s toga, jer se boji vlasti; ali me za to javno i glasno proklinje, pošto misli, da je cijelj moga poslanstva, da mu se otme sve što ima i da se istjera iz zemlje. Ni moja obazrivost, ni novac što sam ga razasuo, ni gorljivost, kojom idem na ruku Turcima u njihovim poslovima sa zemljama Njegova Veličanstva, ni moja odlučnost u izvjesnim prilikama, ni moja opreznost u drugima, pa napokon niti ista milost, što ju uživam kod vezira, ne mogoše svladati osjećaje nepovjerenja i mržnje, što ih ovdješnji stanovnici imaju prama meni. Ja ću ostati na svomu mjestu sve dok me silom ne protjeraju, ili dok se Njegovomu Veličanstvu ne prohtije da me opozove; ali neka znade Vaša Preuzvišenost, ovaj je moj položaj najteži, što ga može osamljen čovjek zauzimati, najopasniji za jednoga oca obitelji, a uz to skopčan s najvećim troškovima i neprilikama.

Br. 31.

U Travniku, 29. maja 1807.

General Marmont, kojemu sam ja bio saopćio moje sumnje o držanju Austrijanaca u ovim stranama, javio mi je, da i Andréossi, naš poklisar u Carigradu, dijeli u tome pogledu moje nazore. On mi je nadalje◊274 naredio, da obavijestim Mehmed-pašu, da su Austrijanci dali izraditi plan cesta, koje vode od rijeke Zrmanje u Bosnu.

Austrijanci snabdijevaju otvoreno Srbijance oružjem, džebanom i živežom, pa i častnicima i topnicima. Turci su tu skoro zarobili dva carska topnika. Obojica su bila smaknuta i njihove su mrtve glave donesene veziru, na što paša, koji je zabranio ovaj varvarski običaj, dade s mjesta pogubiti onog, koji bijaše donio one odsječene glave. Ovi austrijanski častnici i topnici smjestili su na Drini nekoliko maskiranih baterija, koje su Turcima nanijele grdnu štetu.

Vrlo su jake austrijske čete, sabrane na obali Save prema Biogradu. Neka izvješća vele, da je tu skupljeno kakovih 50 hiljada vojnika. U Hrvatskoj se i ne govori o drugomu do o ratu protiv Turaka i Francuza. Privatna pisma, što ih šalju važne ličnosti iz ove austrijske pokrajine, javljaju da će doskora biti prekinut svaki pismeni saobraćaj megju Bosnom i Hrvatskom. U istinu se čini, da se smionost, što je pokazuju Srbijanci nakon odstupa Rusa, neda drukčije protumačiti nego onom pomoći, koja im dolazi iz Austrije.

Pošljednje vijesti, koje su stigle s Drine, nijesu baš najpovoljnije. Dok je naime vezir tukao Srbijance na sjeveru od Zvornika, dotle je jedan jaki odio ustaša prešao na jugu od ove varoši Drinu i prodro na zemljište Vlasenice (Vlassaniska). Taj se je odio primakao Zvorniku, tako da se ova varoš, čiji je položaj vrlo čvrst, sada nalazi megju dvije neprijateljske vojske. Zvornik je ključ Bosne te ako ga Srbijanci otmu, onda nijesu više sigurni ni Travnik ni Sarajevo.

Austrijanci su protjerali iz Zemuna sve čifute, koji su se iz Biograda bili sklonili u ovu varoš. Neki od njih, koji su ovamo stigli, potvrdiše mi gornje vijesti, naročito one, što govore o sabiranju austrijanske vojske i o pomoći, što ju Austrijanci pružaju svakoga dana Scbijancima.

Nedavno su ovdješnje vlasti našle pismene dokaze o zavjeri, što su je skovali Srbijanci i bosanski grčko-istočnjaci. Grčko-istočne vladike javljali su, da je razoružanje tek prividno, da oni imaju dosta dobro sakrivenoga oružja, te netom se Srbijanci približe Tuzli, da će se svi grčko-istočnjaci u Bosni listom dići protiv Turaka. Obadvijem vladikama odsjekoše glave.

Mohazil, koji je po zapovijesti Visoke Porte predao Šabac i Biograd u ruke Srbijancima, bio je prebačen s onu stranu Save. Pri povratku u Carigrad dogje u Vidin, gdje mu ne dadoše da pogje dalje. Zbog toga udari on natrag preko austrijskih zemalja te stiže do u Bosnu. Kad je prispio u Travnik, Kiaja-beg dade ga uhvatiti, okovati u gvožgja i baciti u tvrgju. Kiaja veli, da mu Mohazil nije mogao pokazati ferman, kojim mu je bilo naregjeno da preda Biograd i da ga s toga smatra izdajicom.

Br. 32.

U Travniku, 31. maja 1807.

Ja evo nastavljam moje opisivanje vojničkih operacija bosanskoga paše. Veziru je pošlo za rukom, da s malom šakom ljudi suzbije Srbijance, koji su bili prodrli na sjever od Zvornika i da ih baci na desnu obalu Drine. Ovi su prvi okršaji bili žestoki. Paša je sam ranjen udarcem sablje po lijevoj ruci. On je oteo šanac, što su ga Srbijanei bili iskopali na jednomu ostrvu u Drini, zaplijenio je ogroman top, pa ga je dao zakovati i baciti u rijeku. Ali, prelazeći Drinu na jednom splavu, umalo što ga struja nije zanijela do pod neprijateljske baterije. Nekoliko dobrih plivača moglo ga je ipak spasiti. Zarobio je dvije stotine ljudi, te je svima do pošljednjega poštedio život. Sada je krenuo protiv druge vojske srbijanske, koja je prešla Drinu na jugu od Zvornika. On je pozvao u pomoć jedan dio svoga tabora kod Zenice (Senitza), nad kojim zapovijedaju njegov ćehaja i seraskijer Ibrahim-paša.

Vezir raspolaže sa četiri stotine pušaka na bod, od kojih mu je dvije stotine poslao general Marmont. On mi piše, da su sve te bajonete napojene neprijateljskom krvlju. Dok je naime turska konjica zabavljala Srbijance neprestanim navalama i čarkanjem, ono se je četiri stotine vojnika, plazeći kroz visoku travu i šikaru, primaklo Srbijancima. Kad su bili u njihovoj neposrednoj blizini, onda su u jedan mah sasuli žestoku vatru i jurnuli po francuskom običaju na neprijatelja, kojega su iznenadili i uništili. Turci su izgubili samo jednu bajonetu, koja je bila slabo učvršćena na puški, te je ostala u trbuhu jednoga Srbijanca. "Ako je bilo sramota izgubiti ovo oružje, piše vezir, ta je sramota barem oprana u neprijateljskoj krvi."

Vaša Preuzvišenost, koja je svjedok tolikih vojničkih čudesa, nasmiješiće se bez sumnje važnosti, koju mi dajemo ovim pozorišnim bojevima. Ali će možda ipak Vaša Preuzvišenost čitati sa zanimanjem ove podatke, kao što se kad i kad rado gleda kakav mali komad iza kojeg remek-djela velikoga Corneille-a.◊275

Br. 33.

U Travniku. 1. juna 1807.

Imao sam čast pisati 26. marta Vašoj Preuzvišenosti o tome, kako je veliki vezir tražio 320 topnika i 8 oficira. On je zaželio, da ovi vojnici putuju u malim skupovima i da im se u Travniku poda turska odora, kako bi mogli u većoj sigurnosti produžiti svoje putovanje. Ova su dva uslova urodila golemim poteškoćama megju Marmont-om i Mehmed-pašom. Potonji, ne mogući se udaljiti od primljenih naredaba, upita za savjet velikoga vezira, što mu valja odgovoriti francuskomu generalu, koji je želio, da pomenuti topnici progju preko Bosne u zatvorenoj koloni i u francuskoj vojničkoj uniformi.

Paša mi je pisao iz svoga glavnoga tabora, kako veliki vezir navaljuje, da mu se spreme što prije topnici, ali ne naznačuje broj istih. Što više to bolje. Ja mislim da će se privoljeti, da ti vojnici progju u zatvorenoj koloni.

Pošto je pašin liječnik, koji mi služi tumačem, na odsustvu, ja nijesam dobro razumio sadržaj ovoga pisma. Židovi, koje sam upotrebio za taj posao, znadu tako malo talijanski i turski, da tumače slabo ono, što još slabije razumiju. Nijedan od njih ne zna ni čitati ni pisati turski, nego oni svi prevode prema čitanju na glas. Vaša će Preuzvišenost sada lako pojmiti, kakovim izopačenim idejama i neprijatnim nesporazumima ovakovi prijevodi mogu uroditi. Ja sam nadalje u velikoj neprilici zbog odgovora što ga moram spremiti paši. Prisiljen sam da ga napišem na francuskom jeziku, jer jedini pisar turski, koji bi ga mogao sastaviti po usmenom prijevodu, izjavio mi je: da ne može nipošto raditi za jednoga gjaura.

Br. 33./bis.

U Travniku, 6. juna 1807.

Bosanski paša dao je smaknuti 11 pobunjenih janjičara za primjer drugima. To je dobro djelovalo, pa se je veliki broj nezadovoljnika već pokorio i krenuo na vojsku. Paša je nadalje naredio, da dva velika odjelenja pregju Drinu. Prvi od 4000 ljudi prešao je rijeku ispod varoši Zvornika pod zapovjedništvom zvorničkoga Ali-paše, drugi od 1200 vojnika prešao je Drinu nedaleko Bjeline. Ovu je potonju vojsku predvodio Ismail-paša. Jučer je moralo doći do boja megju ovim četama i Srbijancima.

9. juna.

Šest stotina francuskih topnika, koji polaze u Carigrad, prispješe danas u Travnik. Ja sam im pripremio najljepši doček, što sam mogao. Usprkos mržnje pa i zavjera glavnih begova i aga ove zemlje, ja mislim da ovi hrabri vojnici ne će imati povoda, da se tuže na svoje putovanje preko Bosne. Mora se priznati, da megju njima vlada uzorna disciplina. Smješteni su u vezirovom konaku.

10. juna.

Srbijanci su imali na desnoj obali Drine dobro utvrgjen tabor, koji je dopirao do na lijevu stranu rijeke. Dvije baterije, smještene na jednome ostrvu, spajahu megjusobno obje obale. Tabor je branilo osam hiljada ljudi. Nakon napadaja na stražnji dio tabora, što ga je izveo namjesnik Mehmed-paše i juriša vezirova na njegovu prednju stranu, tabor bi otet. Boj bijaše, po kazivanju svjedoka, vrlo žestok i mrtva trupla Srbijanaca prekriže na velikomu prostoru rijeku Drinu. Ostaci od osam hiljada ljudi spasiše se bijegom kroz jednu šumu u pravcu varoši Šapca. Topovi, ratna džebaua, prtljaga i znatan broj zarobljenika nalaze se u rukama pobjeditelja. Sada su Turci utaboreni na srbijanskoj strani.

P. s. 600 francuskih topnika krenuće odavle prekosutra.

Br. 34.

U Travniku, 12. juna 1807.

Vaša Preuzvišenost bez sumnje je saznala još prije mene, da je sultan Selim zbačen s prijestola i da je njegov nećak Mustafa postavljen na njegovo mjesto. Ja sam upravo primio službenu vijest o tim dogagjajima. Tu je vijest poslao veliki vezir bosanskomu paši, koji ju je opet pokazao svomu Kiaji, naregjujući pri tome, da ju meni saopći. Ja sam vidio i pisma.

Ono šest stotina topnika bješe krenulo jutros odavle put Carigrada. Megjutim, primivši neprijatne vijesti o sveopćoj revoluciji, koja se pripravlja u osmanskomu carstvu, ja sam naredio njihovu zapovjedniku, da ih vrati natrag i da čekaju daljnji razvitak dogagjaja, bilo ovdje, bilo gdjegod pokraj dalmatinske granice. Kiaja me je za to zamolio u vezirovomu, pa i u našemu interesu. Ja bih to u ostalom učinio i pod svoju sopstvenu odgovornost, jer mi se čini, da ne bi bilo pametno slati u ludo ovo 600 vojnika u Tursku, dok god se ne upoznamo s novom političkom situacijom u ovoj državi. Ako nam ona budne prijazna, mi ćemo to svakako doskora doznati, pa će onda moći naši vojnici produžiti svoje putovanje.◊276

Br. 35.

U Travniku, 17. juna 1807.

Isto" ono" dana, kad se je pročulo u Travniku za carigradsku bunu, ovdješnja se je svjetina usudila javno grditi Francuze. Na nesreću se je Mehmed-paša u tomu času nalazio u svomu taboru na Drini, jer se to ne bi za sigurno bilo dogodilo u njegovomu prisustvu. Svjetina se je čak toliko osmjelila, da je popljuvala jednog francuskog oficira i da je prijetila sramotnom smrću svim onima, koji su kod mene služili. Bila mi je prva briga, da pozovem natrag ono 600 topnika i da zaklonim na sigurno mjesto moju obitelj.

Dana 13. o. m. ja sam učinio sve priprave, da svoju ženu i djecu u pratnji onoga topničkoga odjelenja pošaljem u Dalmaciju. Odlučio sam da sam ispratim moju obitelj do granice pa da se zatim natrag povratim. O toj svojoj odluci obavijestih pismeno pašu a usmeno Kiaju. Ovaj mi megjutim stade praviti poteškoća. Ja mu odvratih, da su me na to sklonule prijetnje i drzovitost travničke svjetine, koju on nije znao obuzdati. Na to on sazva divan, sastavljen od prvaka i vigjenijih travničkih ličnosti. Divan odluči, da će me moliti, neka ostanem do vezirovog povratka, te svečano i jednoglasno obeća, da će štititi moju porodicu. Htijući pokazati da imam povjerenja u divan, pristadoh da odložim za neko vrijeme polazak moje obitelji.

Megjutim, koristeći se dobrom prilikom, koja mi se pružila (putovanje topnika), naumih poslati u Dalmaciju nekoliko kovčega, napunjenih hartijama i suvišnim stvarima. Pošto sam bio dao poštenu riječ, da ne ću nikamo odlaziti, pogjoh spavati, a tako isto i moji. Samo je jedan poslužnik bdio, zabavljen oko punjenja sanduka. Možete sebi lako predočiti moje iznenagjenje, kad me oko ponoći iza sna trže bijesna vika. Gomila Turaka bješe u istinu provalila u moj stan te mi izjavi u ime Kiaja-bega, da im je vezir naredio, da nikoga ne puštaju iz konzulata, a tako isto da ne će dozvoliti, da se ma i najmanja stvar na polje iznese. Uzalud bijaše što sam im rekao, da se Francuz smatra robom zadane riječi; uzalud im pokazah spavajuću ženu i djecu; uzalud sam ili uvjeravao da želim poslati samo nekoliko kovčega sa stvarima bez vrijednosti. Oni ne htjedoše ništa čuti, već mi odgovoriše, da nijesam ovlašten ništa iznijeti iz kuće. Trebalo mi je uzmaknuti pred silom. Moja je kuća bila opkoljena i čuvana cijelu noć. Priznajem, da sam nakon ove drske povrede moje lične slobode i mojega stana cijenio da sam zarobljenik i da je rat naviješten. To sam vjerovao sve do u jutro, kad mi donesoše pašino pismo. U tome pismu moli me ljubezni vezir, da natrag pozovem francuske topnike, kojih nijesu više trebali u Carigradu, javlja mi svoj skori povratak u Travnik, te mi izražava osjećaje svojega poštovanja i prijateljstva. Ovo pismo, za koje se u isti čas saznalo u Travniku, prouzrokova pravu paniku megju francuskim neprijateljima. Vezir stiže drugoga dana (15.), a 16. već me pozva k sebi. Mehmed-paša dočeka mo vrlo ljubazno, gotovo ljubaznije nego ikada prije. On mi potanko ispriča carigradsku bunu, te mi povjeri, da sultan ne samo što nije voljan promijeniti dosadašnji politički sistem, nego da želi u buduće još bolje učvrstiti prijateljske veze s Francuskom i do potrebe glavom povesti vojsku protiv Rusije. Ja se potužih veziru zbog uvrijeda, nanesenih ovdje francuskom imenu. On se pokaza vrlo indigniranim, te mi obeća dati potpunu zadovoljštinu. "Da, gospodine," reče stišćući mi ruku, "ja jesam i ostaću uvijek prijatelj Francuza. Sretan sam da Vas mogu uvjeriti, da su svi prosvijetljeni Osmanlije i njihova vlada nepokolebivo odani ovim principima i ovomu prijateljstvu. Sultan Selim bijaše dobar, ali slab vladar; njegov pak divan, podmitljiv do užasa, udaraše lažan pravac u državnim poslovima, paralizirao je tok tih poslova svojom proračunanom mlitavošću, te je varao istodobno sultana i vašega poslanika. Htjelo se je uništiti ovaj anarhični savjet i povjeriti vrhovnu vlast rukama jednoga jedinoga, pošto je iskustvo pokazalo, da je to najbolji sistem; ali je trebalo, da te ruke budu pouzdane, te je upravo s toga postavljen na prijesto sultan Mustafa. To je mlad, duhovit i ratoboran vladar. Ja sam tvrdo uvjeren, da će Francuskoj i Turskoj ova promjena jednako dobro doći."

Nakon ovoga govora priopći mi Mehmed-paša, da mu je podaren naslov generalisima i bosanskoga vice-kralja.

Ja sam mu čestitao na njegovim pošljednjim pobjedama, izvojštenim nad Srbijancima, te sam ga zamolio, da mi potanko ispriča svoje ratne operacije, kako bi ih mogao opisati Vašoj Preuzvišenosti. Megjutim im on sam pripisuje vrlo malenu važnost; on veli, da su Srbijanci neprijatelji, dostojni prezrenja.

Br. 36.

U Travniku, 8. jula 1807.

Prisustvo Mehmed-paše u Travniku obuzdava mržnju Bošnjaka. Grčko-istočnjaci šire glasine, prijazne Rusima, a muslimani sumnjaju u naše uspjehe. Kršćani katolici nijesu drugo do nevoljno roblje, dok su Čifuti prijatelji čitavoga svijeta, naročito pak onih, koji im dobro plaćaju.◊277

Nakon svojeg poraza na Drini od 8. juna Srbijanci nijesu učinili više nijednoga pokušaja.

Vezir je primio vijest, da je potvrgjen za bosanskoga valiju ta me je vijest razveselila koliko i njega samoga. On je primio ferman, kojim mu se izriče odobravanje njegovog dosadašnjeg djelovanja te mu se naregjuje, da se opet zarati sa Srbijancima; dopušta mu se, da digne veliku vojsku, kojom će on zapovijedati u svojstvu generalisimusa te mu se osigurava dvostruka plaća za janjičare. Već su bila zataknuta, uz silno gruvanje topova, tri konjska repa - znak za vojnu i polazak. Sarajevo i njegov kotar obvezani su po slovu fermana da dadu 11 hiljada vojnika. Mehmed-paša će se dakle doskora staviti na čelo vojske. Sve je mirno, dok on ovdje boravi; ali uza sve to ovaj gadni narod, naročito onaj što obitava u krajevima megju Dalmacijom i Sarajevom, ostaje ipak veliki neprijatelj Francuske.

Neke glavnije vogje srbijanskoga ustanka, nezadovoljni sa Crnim Gjorgjem, ponudili su generalima Baraguey d'Hilliers-u i Marmont-u, da će od njega (Kara-Gjorgja) odcijepiti sve ustanike. Njihov plan, što mi ga je goneral Marmont poslao, da ga pokažem Mehmed-paši, našao je u paše potpuno odobrenje.

Br. 37.

U Travniku, 17. jula 1807.

Imao sam čast pisati Vašoj Prouzvišenosti 8. o. mj., da je Mehmed-paša primio vijest, da je potvrgjen za pašu od Bosne. Megjutim se čini da ta vijest nije istinita. Mehmed-paša primio je naime još i drugih pisama, koja su mu ulila strah obzirom na budućnost. A i ja se bojim da nam ne oduzmu ovoga vezira. General Marmont, s kojim je Mehmed-paša vezan najužim prijateljstvom, biće zbog toga takogjer vrlo ozlovoljen. Sva naša naprezanja da neutraliziramo mržnju Bošnjaka, da uvedemo direktni i slobodni saobraćaj mogju ovim dvjema provincijama (Dalmacijom i Bosnom) i potpuni sklad megju njihovim poglavicama, ostaće uzaludni, ako pozovu natrag našega prijatelja Mehmed-pašu. Kako će pobjeda kod Friedlanda{1 Pobjeda, što ju je Napoleon izvojštio 14. juna 1807. nad Prusima.} bez svake sumnje povećati ugled našega poslanika u Carigradu, ja se evo spremam da mu pišem, neka nastoji u interesu vojske u Dalmaciji a i istoga osmanskoga carstva, da Usref Mehmed-paša ostane i nadalje bosanskim pašom. Nego će poslanik možda čekati na instrukcije Vaše Preuzvišenosti. Što ćemo megjutim raditi, ja i vrhovni general (Marmont), ako nam ovamo pošalju kakovog surovog čovjeka ili kakovog potajnog neprijatelja?

Br. 38.

U Travniku, 26. jula 1807.

Ćini se, da su Srbijanci usredotočili sva svoja naprezanja oko Vidina. Zapovjednik brigade general Gardane{2 General Gardane bio je otpremljen u svojstvu izvanrednoga poslanika na dvor persijskog šaha. Cijelj njegova poslanstva bio je da skloni Persiju na vojničku diverziju protiv Rusije.}, pobočnik Njegovog Veličanstva, pisao mi je 4. jula iz Temišvara, da su Srbijanci od prvoga jula zapriječili svaki saobraćaj u onim stranama. Taj je general bio tamo u pratnji od 12 ljudi i sa četiri kočije. Ja sam mu predložio, da putuje kroz Bosnu; ali će se u tomu slučaju morati odreći svojih kočija, što će mu valjda biti teško. Ja očekujem njegov odgovor.

Kapidži-baša stigao je prekjučer u Travnik. On dolazi iz Carigrada sa sultanovim fermanom protiv Srbijanaca. Ovdje su mu priredili sjajni doček. Jučer sam primio i predao Mehmed-paši oružje, što mu ga je poslao pod-kralj Italije{3 Pod-kralj Italije bijaše Evgenij Beauharnais, sin prve žene Napoleonove.}. Nakon što mi je izrazio svoju blagodarnost, Mehmed-paša obrati se Portinom časniku (Kapidži-baši), koji je takogjer prisustvovao ovoj audijenciji i reče mu: "Vidite, kakovo časno prijateljstvo Francuska i Italija iskazuju muslimanima? One su nam dale naše najbolje oficire. Veliki padišah Francuske bijaše nam ponudio i svoju vojsku i unatoč tomu, što smo mi otklonili ovu njegovu ponudu, njegov mi slavni sin ovo šalje nov dokaz svojih prijateljskih osjećaja. Stari Kapidži odgovori, da novi sultan potpuno dijeli ove osjećaje, da je on još veći prijatelj Napoleonov, nego što bijaše njegov predšasnik i da u potonje vrijeme nije htio pristati na mir s Rusijom samo za to, što Francuska nije sudjelovala u njegovomu sklapanju.

Najbolji sklad vlada uvijek megju generalom Marmont-om i Mehmed-pašom. Isto tako živu u najljepšoj slozi Turci i Francuzi u taboru kod Trebinja. Samo su još nepopravljivi ove neznalice i surovi Bošnjaci. Oni nas još uvijek gledaju neprijateljskim okom i kao da su se zarekli, da ne će dolaziti sa◊278 mnom u nikakov dodir. Njihova me djeca i žene neprostano grde, a mržnja im je tolika, da ja imam razloga ozbiljno pomišljati, da su mi pokušali otrovati hranu.

Br. 39.

U Travniku, 9. augusta 1807.

Paša me je prekjučer pozvao k sebi te mi je rekao, da mu je naregjeno da ide u Carigrad, gdje su ga imenovali kajmakamom Kapudanpaše. On je dodao, da će i u svojemu novomu zvanju ostati prijateljem Francuza, kao što je to dosad bio. Saopćivši mi ovu vijest, Mehmed-paša izgledaše zadovoljan i ja sam mu čestitao na promaknuću, uvjeravajući ga, da će isto biti radosno primljeno od mojega Dvora i da ću ja jedini izgubiti njegovim odlaskom iz Travnika. Paša mi reče, da ću ja svakako steći u njegovomu nasljedniku Bećir-paši dobra prijatelja.

Stari Kapidži, koji je bio donio ferman protiv Srbijanaca, umro je danas u vezirovoj palači nakon kratke bolesti. Bilo mu jo 80 godina. Potajno se govorka, da su ga otrovali, jer da je nosio sa sobom katl-ferman protiv samoga vezira. Ja mislim ipak da je starac umro, jer je htio preko svake mjere igrati ulogu mlada čovjeka.

Br. 40.

U Travniku, 15. augusta 1807.

Javio sam 9. o. m., da je bosanski vezir imenovan kajmakamom Kapudan-paše. Moj je tumač megjutim zlo shvatio. Sultan je u istinu Usref Mehmeda imenovao Kapudan-pašom, te mu je u isto vrijeme dao jednu svoju sestru za suprugu. Princezi biće oko trideset godina; nije lijepa, ali vele za nju, da je vrlo duhovita. U ostalom proći će još jedan ili dva mjeseca dok Mehmed-paša ode u Carigrad, jer njegovo imenovanje, koje potječe iz same volje sultanove, treba da bude odobreno od savjeta staraca (divana).

Veli se, da je sadašnji Kapudan-paša pao u nemilost zbog toga, što je opustošio Tevedos, nakon što ga je ponovno osvojio.

Javljaju, da su nastale razmirice u vojsci velikog vezira. Veli se, da je tri hiljade janjičara ubijeno od jednoga zbora vojnika, starijih od njih. Oni su prigovarali janjičarima, da su zbacili s prijestola sultana Selima.

Tilsitski mir{1 Tilsitski mir sklopljen je god. 1807. megju Francuskom, Rusijom i Pruskom. U Tilsitu je Napoleon napustio turski savez u prilog svog novog saveza s Rusijom.} silno uznemiruje bosanske Turke. Oni se boje, da je naš car ozlovoljen protiv Osmanlija.

Paša mi je dao obećanu zadovoljštinu. Svrgnuo je Kiaja-bega s njegove časti te ga je dao baciti u jednu tvrgjavu. Kad izagje iz tamnice biće mu zaplijenjena tri dijela njegova imanja, a on sam će biti zatočen u progonstvu. Može da zahvali svojoj bijeloj bradi, ako je iznio čitavu glavu. Ova ga je kazna stigla za to, što je porušio francusko ime.

General Gardane, pobočnik carev, pisao mi je 14. jula iz Temišvara, da je bio zadržan u ovomu gradu, jer su Srbijanci bili zatvorili cestu u Vidin. On me je upitao, da li može proći preko Bosne. Ja mu poslah teklića da ga sprovede. Nego potonji je morao ostati osam dana u Brodu u karantini. Kad je stigao u Temišvar, general je bio već odanle otputovao.

Br. 41.

U Travniku, 25. augusta 1807.

Ono nešto vojnika, što je još bilo sabrano na granicama Srbije i Bosne, razišlo sa malo po malo svojim kućama. Veli se, da je to njihov običaj u mjesecu augustu. Ali i mimo običaja oni su dobro učinili, jer im je i onako bilo počelo ponestajati hrane.

Srbijanci su još uvijek pod oružjem. I ako carski ferman naregjuje, da se protiv njih digne vojska od 25 hiljada ljudi, bosanski Turci se ne miču. Oni su se nadali, da će 50 hiljada Francuza preći preko austrijskoga zemljišta i osloboditi ih od ustaša. Uzalud su zataknuta u zemlju tri konjska repa, u znak da treba polaziti u boj. Uzalud su konjski repovi natopleni krvlju mladih jaganjaca. Pa ni serenade, priregjene u čast janjičara, nijesu mnogo pomogle. Poslije svih tih ceremonija ozbiljni muslimani ostadoše nepo◊279mični na svojim sagovima. Sudeći po ovoj pokrajini, osmanlijsko carstvo sliči slabo probugjenomu čovjeku, koji, netom što ga prestanu drmati i netom što se stiša buka oko njega, pada opet u tvrdi san.

Br. 42.

U Travniku, 26. augusta 1807.

Govori se, da su Srbijanci potučeni pod Vidinom, da je broj mrtvih na njihovoj strani iznosio 4500, a broj ranjenih 3800, i da se sam Crni Gjorgje nalazi megju potonjima. Bosanski paša primio je pismo od srbijanskoga sinoda, kojim sinod moli za primirje. U ostalom nije trebalo primirja tražiti, kad ono u stvari već postoji.

Čini se, da onaj tobožnji poslanik srbijanski, koji je bio podnio, ima tomu šest nedjelja, generalu Marmont-u i bosanskomu paši plan za ugušenje srbijanskoga ustanka, nije drugo do uhoda Crnoga Gjorgja i Austrijanaca.

Potonji su se valjda htjeli uvjeriti o istinitosti vijesti o provali francuske vojske u Bosnu.

Br. 43.

U Travnika, 29. augusta 1807.

Upravo sam imao privatni razgovor s bosanskim pašom, te hitim da o tome obavijestim Vašu Ekselenciju.

Paša mi je ponajprije pokazao jedno pismo, što mu je poslato iz Biograda. To mu je pismo pisao neki ruski general po imenu Lodović. Ovaj general traži neku vrst primirja za Srbijance i govori najbezobraznijim načinom o Francuskoj. "Njeg. V. car svijah Rusa blagoizvolio je francuskoj vladi (on ne zove drukčije Cara) darovati mir. Kako pak ovaj mir vrijedi i za tursko carstvo, to se može nadati, da će Visoka Porta dopustiti da se njime okoristi i Srbija. Osvjedočen o tomu ja molim V. E., da ne poduzimlje više ništa protiv ove pokrajine, naravno u slučaju, ako Vaš odgovor bude povoljan." Eto ukratko sadržaja ovoga pisma. Paša se je pokazao vrlo indigniranim zbog tona, u kojem je ovo pismo sastavljeno. Mene nije stajalo baš velikoga truda razložiti paši, kako ga ništa ne spriječava, da se digne na Srbijance, samo ako mu se za to pruži zgodna prilika. I on je osjetio, da pokoriti se zahtjevima ruskoga generala značilo bi u istinu priznati neku vrst suzerenske vlasti, što bi je Rusija svakako htjela vršiti nad Srbijom. Paša je dodao, da je na ustašima da mole za milost, ako odista žele mir.

Paša me je još upitao za uzrok, zašto od nekog doba toliko Francuza putuje preko austrijskih zemalja. Ja sam mu odgovorio, da mi je uzrok toga sasvim nepoznat. On mi je na to priopćio, da je bivši kajmakam velikog vezira, kojeg je sultan Selim bio imenovao, opet postavljen na svoje staro mjesto. Upotrebio sam ovu zgodu, da mu govorim o glasinama što se šire po Bosni: da jedna moćna stranka u Carigradu radi na tome, da se svrgnuti sultan Selim opet postavi na prijesto. Paša mi je odgovorio, da već mjesec dana nema nikakovih vijesti, ali da mu je poznato da poslovi nijesu baš u najboljemu redu. Dodao je još, da se sa sultanom Selimom u saraju najbolje postupa i da novi sultan ima spram njega velikih obzira.

Br. 44.

U Travniku, 5. septembra 1807.

Uvjeravaju me, da su se Rusi pod Vidinom pridružili Srbijancima i da zajedno s njima opsijedaju ovu varoš.

Ovdje se sada radi na tome, da se odmah započme ratovanje. Očekuje se samo još dolazak dvojice tatara iz Carigrada, koji donose novac, potreban za pokriće ratnih troškova … Tatarin, koji je upravo stigao iz Carigrada, oprovrgava po Bosni i po Dalmaciji rasturene vijesti o novoj pobuni u Carigradu.

Br. 45.

U Travniku, 13. septembra 1807.

Turci vode sada pregovore sa Srbijancima. Potonji bi htjeli zadržati u svojim rukama tvrgjave, što se nalaze na njihovomu zemljištu. Oni nadalje ne će da priznadu nad sobom vlast pašinu i nude jedino sultanu godišnji danak od 2000 kesa. Turci naprotiv zahtijevaju, da im Srbijanci predadu zauzete tvrgjave i da uspostave u potpunoj cjelini konvenciju, koju su pogazili. Da potkrijepi ove zahtjeve, sultan je od svoje vojske odvojio 40000 vojnika, koje je spremio na Srbiju. Bosanskomu je paši naregjeno, da se pridruži ovoj vojsci sa svojim četama.

Ponovno se šire ovuda svakovrsne lažne glasine, kojima treba tražiti vrelo u pismima, upravljenima iz Dalmacije na neke ovdješnje fratre; ova su pisma pala Turcima u ruke. U njima se veli, kako će◊280 Bosna, Hercegovina pa čak i arbanaški Skadar biti pripojeni Dalmaciji, kako će Ali-paša biti priznat za epirskoga kralja i kako će Moreja, koja se je nalazila u njegovim rukama, biti pridružena talijanskomu kraljevstvu, koje će se prozvati "Jadransko kraljevstvo". Sve te glasine silno uzrujavaju ovamošnje Turke, ulijevaju im nepouzdanje u nas, a mene naročito čine sumnjivim u očima domaćega pučanstva. Pa i sam bosanski paša, koji nam je inače vrlo odan, ne može da se otme ovakovomu raspoloženju. Ovdješnji lahko-vjerni narod misli, da su francuski ženijski oficiri došli preko Duvna{1 Županjac.} u Bosnu i da su trasirali plan za produženje cesta iz Dalmacije. Nastojao sam da raspršim sva ova sumnjičenja.

Br. 47.

U Travniku, 1. oktobra 1807.

Kažu mi, da veliki vezir sabire svoju vojsku u Jedreni, odakle će spremiti 40 hiljada vojnika protiv Srbijanaca. A priča se potiho, da su ovi ustaši nedavno potukli Turke. Neki Ali-paša (ne zvornički) proveo je dosta sretnu ekspediciju protiv njih; ali pri svome povratku iznenadno je napadnut od ustaša.

Bosanski paša čeka još uvijek zapovijed iz Carigrada da se kreće. On je već odavna sve pripremio u tu svrhu, ali Bošnjaci pokazuju veliki nehaj. Vrlo je mučno skloniti ih, da se dignu na oružje, dok god njihova zemlja nije napadnuta.

Vijesti, što dolaze iz Beča i iz Carigrada, podudaraju se sa pismima dalmatinskih fratara. Te vijesti uznemiruju Turke, a meni stvaraju silnih neprilika. Veli se naime, da je sultan ustupio Bosnu Francuzima, a Srbiju Austriji. Katolici i Židovi se vesele; niti grčko-istočnjaci{2 U franc. originalu "Les Grecs".} nijesu nezadovoljni, no oni bi voljeli, da im Rusija zapovijeda. Jedini muslimani, koji su mnogobrojni u Bosni, boje se ovih dogagjaja.

Javljaju od jučer pod sigurno, da su Austrijanci zauzeli Šabac i Biograd. Očekuje se, da će čitava Srbija pasti pod gospodstvo bečkoga dvora.

Vaša Preuzvišenost lahko će shvatiti, u kolikoj mjeri ovaj dogagjaj čini vjerojatnima ona nagagjanja, što se ovdje raznose o sudbini Bosne. Ovaj varvarski narod, koji na mene gleda velikim nepovjerenjem, mogao bi me u svojoj jarosti i kamenovati, da me ovdješnji vezir, poznati prijatelj Francuza, koji je uz to ratoboran i okružen mamelucima, nije uzeo pod svoju zaštitu. Kako se čini, iščekuje Mehmed-paša dogagjaje s pouzdanjem čovjeka, koji znade, da car Napoleon nije ostavio nikada na cjedilu one, koji su se pokazali prijateljima Francuza. U ostalom on mi dosad nije još ništa govorio o ovoj delikatnoj stvari, a ja sigurno ne ću prvi da pokrećem razgovor o tome. Moja se uloga sastoji u tome da ništa ne vjerujem, da proglašujem lažnima vijesti, što se šire i da ustajem protiv besmislenih nagagjanja, kojima rode onakove vijesti.

Br. 48.

U Travniku, 8. oktobra 1807.

Potvrgjuje se vijest, da su Austrijanci osvojili Biograd i Šabac. Bosanski Turci sve se više uzrujavaju. Ima još jedna okolnost, koja uvećava njihov strah te ih dovodi u veliko bjesnilo. Nastao je naime od nekoliko dana neki potajni pokret megju banjalučkim katolicima. Oni očekuju Austrijance, koji se prikupljaju na obalama Save. Poznato je, da su bosanski biskupi, koji prebjegoše u Hrvatsku, tamo lijepo primljeni. Veli se i to, da je neki bogati trgovac, koji je imao unijeti mnogo robe preko Broda u Bosnu, zadržan od svojih dopisnika, koji mu javljahu, da se u Bosni buna sprema. Sve te vijesti uzbugjuju ovdješnji narod. Turci govore već javno, da će poubijati sve kršćane ove pokrajine prije nego u nju provale neprijatelji i da će svima sredstvima braniti svoju imovinu. Vezira takogjer uznemiruju ovi dogagjaji, kojima ne poznaje uzroka. On me poziva k sebi dva do tri puta na dan te me pita, da li imam kakvih novosti.

Neki Turčin, koji je upravo stigao iz Dalmacije, pustio je po Travniku glas, da se francuska vojska sprema da udari na Bosnu. On tvrdi, da je vidio sve pripreme i sada putuje hitno u Sarajevo da i tamo javi ovu stvar. Ja se žurim da napišem generalu Marmont-u pismo, moleći ga da mi poda sredstva, kako bili mogao dementirati sve ove lažne glasine, da izbavim ovaj narod iz panike, u kojoj se sada nalazi.

Br. 49.

U Travniku, 13. oktobra 1807.

Danas sam predstavio bosanskomu paši topničkoga pukovnika Foy-a, koji se je upravo povratio iz Carigrada.◊281

Vezir nam je rekao da ne vjeruje, da su Austrijanci zauzeli Biograd, i ako mu je više puta pisano, da su Austrijanci potrostručili svoju vojsku na granicama Srbije i Bosne.

Br. 53.

U Travniku, 22. oktobra 1807.

Veli se, da su Srbijanci opet zaprijetili Bosni. Oni su se sabrali duž desne obale Drine, a ima ih po kazivanju vike od 20 hiljada. Sada, nakon što su obavili žetvu u vlastitoj kući, nastojaće da oplijene žetvu u Bošnjaka.

U tome se u ostalom i sastoji način njihova ratovanja. Turci su ih ipak pretekli. Koristeći se grčko-istočnim blagdanom pregjošo Turci Drinu na najpogibeljnijom mjestu pod zapovjedništvom dvojice paša, Ismail-paše Sunule i Salih-bega. Srbijanci se nijesu ničemu nadali i Turci su ih zatekli, neko u snu a neke opijene. Jedan neprijateljski barjak i nekoliko odsječenih glava donešeni su u Travnik. Javljaju nadalje paši, da je oteto sedam stotina pušaka, veliki broj srebrom okovanih kubura i malenih kabanica od krzna, što donekle dokazuje, da pobijegjeni vojnici pripadaju odabranim četama. Odsječene glave poslaće se u Carigrad. Kaže se, da sultan Mustafa hoće svakako da vidi neprijateljske glave.

Ja sam već imao čast javiti V. P., da Mehmed-paša nije nikada pravo vjerovao u zauzeće Biograda po Austrijancima. Treba sada da vam ispričam, kako je nastao lažni glas o osvojenju Biograda. Veli se, da je buna buknula u austrijskoj Srbiji (tako Turci nazivlju Slavoniju i Banat). Veliki broj ustaša prešao je Savu i Dunav i pridružio se Srbijancima u Biogradu i u Šapcu. Vezir mi je javio ovu vijest, što su mu je saopćili neki njegovi pouzdanici, koji su se upravo povratili iz Slavonije i Hrvatske. Ovi pouzdanici javljaju, da u ovim dvjema pokrajinama vlada silno uzbugjenje i da austrijske čete provagjaju tamo upravo tiranski režim. Ne može se primjerice proći jednom ulicom bez propustnoga pisma. Tu nedavno neki je Srbijanac iz Biograda uhvaćen od Austrijanaca u Zemunu pa ga pogubiše bez procesa. Optužen je bio zbog podstrekavanja naroda na pobunu. Megjutim se čete ne usugjuju ostavljati tvrgjave, u kojima se nalaze u posadi.

Ja Vam šaljem sve ove vijesti onako kako sam ih primio, jer mi još nijesu potvrgjeno iz pouzdana izvora.

Br. 55.

U Travniku, 28. oktobra 1807.

Upravo sam se razgovarao s Mehmed-pašom. Ja sam mu saopćio lijepe izraze, kojima se je Vaša Preuzvišenost poslužila govoreći o njemu i koji ga uvjeravaju o poštovanju, što ga car ima spram njega. "Ja sam osobito sretan, odgovori mi paša, da sam postao predmetom pažnje jednoga tako velikoga vladara, kao što je padišah Francuske. Ja ga uporegjujem sa suncem, čije zrake svuda dopiru. Francuska, koja je najvećma obasjana, ragja mnoštvo slavnih ljudi, koji su izvrsni pomoćnici ovoga junaka. Novi ministar{1 Misli Champagny-a, našljednika kneza Talleyrand-a, dotadanjega francuskoga ministra inostranih poslova.}, koji Vas je ovlastio da mi kažete sve te stvari, mora da je vrlo odličan čovjek u Francuskoj, pošto vaš car znade divno da odabere svoje ljude. Pišite ovomu ministru, da mu se Mehmed-paša zahvaljuje, da je on bio i da vazda ostaje vijernim prijateljem Francuza, te da ga je poštovanje njihova cara za to izdašno nagradilo."

Nakon ove izjave, na kojoj ja ništa ne mijenjam, Mehmed paša mi je govorio o janinskomu Ali-paši: "Vama je poznato, reče mi, kako sam ja hladno bio primio onog efendiju, što ga je on poslao Vašemu caru. Držao sam da nije pristojno, da se Ali-paša igra vladara, šaljući gotovo ostentativno jednoga poklisara francuskomu caru. Zar je on mogao vjerovati, da će se jedan osvajač zaustaviti usred svojih pobjeda i vrlo važnih evropskih posala, te se brinuti za njegove sitne interese. Ja sam predvigjao, da ovo poslanstvo ne će imati uspjeha, kojemu se je Ali-paša nadao, te da će onda taj prevejani starac, pretjeran u svemu, od prijatelja Francuza postati njihovim zakletim neprijateljem, pa da će na taj način ozlovoljiti vašega cara. Nijesam se prevario. On sada mnogo viče na Francuze, jer mu ne dadoše neka mletačka ostrva. Ali ja sumnjam, da će se njegova vika dojmiti Visoke Porte. Zna se naime, kako neki Mouriès, agent Engleske i pouzdanik Ali-pašin, nastoji na svaki način, da potonjega predobije za englesku stranku. Ja sam osvjedočen, da su Englezi ovoga starca obasuli zlatom i obećanjima. Oni su mu možda rekli, da će mu jednoga dana dati ono, što nije mogao dobiti od Francuza. Ne treba više pa da ovaj stari lisac postane vaš dušmanin. Ali uzalud mu sva vika; jer drugi muslimani ne će nipošto htjeti spojiti svoje interese s Ali-pašinim. Ja se samo bojim, da Francuzi, zavojštivši protiv njega, ne povrijede istodobno i teritorij◊282 susjednoga pašaluka. "Smatrao sam, da mi valja raspršiti ovu bojazan Mehmed-pašinu te sam mu rekao, da ne vjerujem, da bi se car udostojio zapodjeti rat protiv jednoga takova neprijatelja; ali da sam i u protivnom slučaju osvjedočen, da se zbog njega ne će podnipošto zavaditi s osmanlijskim carstvom.

Upitao sam vezira, da li misli, da su se Rusi povratili natrag u Vlašku. "Da, odgovori mi, nakon potpisanoga primirja napraviše se, kao da će izaći iz zemlje, ali u istinu otpremiše samo malen broj vojnika. Sada su se povratili s još većom silom. Ja sam sve to čuo od nekog bega, koji je upravo došao iz Bukurešta. On se je tamo mnogo družio s ruskim generalima: kad ih je upitao za definitivni mir, dobio je od njih ovaj odgovor: "Mi ćemo ga sklopiti, kada budemo htjeli. Francuska vas je ostavila na milost i nemilost Rusije. Njezino posredništvo nije nego prazna riječ. Sve zavisi od nas. Ne računajte na nju."

Mehmed-paša mi je ponudio da će dobaviti ovog bega, da mi on sam sve to opetuje. Ja sam pristao te ću se s njim ovih dana sastati. Paša mi je dao još drugih podataka o dvoličnomu ponašanju Rusa, te je završio ovim riječima: "Molim vas, da izrazite moje osjećaje ministru inostranih djela i da mu kažete, neka se čuva Rusa; njihovo ponašanje u Vlaškoj i u Srbiji, pa službena pisma i tajna izvješća što ih primam, potkrepljuju me u uvjerenju, da njihovo izmirenje nije iskreno."

Br. 28.

U Travniku, 2. novembra 1807.

(Davidovo pismo njegovomu sudrugu Juliju Bessieres-u, generalnom konzulu "Jadranskoga mora".)

Paša mi je jučer saopćio, da je sir Arthur Paget{1 Sir Arthur Paget poklisar Velike Britanije u Carigradu.} sklopio s Visokom Portom primirje od 40 dana. Ja se bojim, da će Englezi i njihove gvineje (novac) natjerati muslimane na kakovu ludost. Svakovrsne glasine, što se bez prestanka ovdje pronose, podržavaju u muslimana osjećaj nepovjerenja spram nas. Ponašanje Rusa u Vlaškoj i kretanje Srbijanaca opravdavaju prividno donekle sve to glasine.

Pouqueville{2 Pouqueville francuski konzul u Janjini i pisac izvrsnih djela o Grčkoj i o Albaniji.} Vas je bez sumnje već obavijestio o svojemu položaju. U pismu, što mi ga je pisao 24. septembra, nalazi se ovo: "Ali-paša se je posvema promijenio. Otkako smo postali susjedi, on se drži neprijateljski prema nama. Oružava, smeta našim komunikacijama i spletkari. Moj je položaj vrlo težak. Ja sam posvuda upozorio na njegove intrige, te ako je moj grob iskopan u Epiru kaošto moga nesretnoga predšastnika Lassalle-a, nadam se da ne ću umrijeti neosvećen."

I ja se ufam, da će moć i blizina naše vojske držati na uzdi ovoga varvarina. Pitam se samo, kako se je moglo ma i jedan čas imati povjerenja u ubojicu od Preveze? Njegov primjer podsjeća me na ukroćenoga tigra.

Srbijanci pregjoše nedavno Drinu. Nakon što su zapalili jedno selo, odsjekli nekoliko glava i oteli nekoliko žena, oni su se natrag povratili. Veli se, da ih je bilo 12 hiljada. Strah se raširio po čitavoj pokrajini, naročito u Sarajevu, koje je strepilo za svoja bogatstva.

Veliki vezir silno je zaokupljen brigama, što mu ih zadaju paše od Ruščuka i Sereza, te nema kada da se bavi sa Srbijancima. Potonji su dakle u velikom broju bili provalili u Bosnu. Netom što je vijest o njihovoj navali ovamo stigla, sve se je u Bosni diglo na oružje. Ali otkako se je čulo da su se natrag vratili, Turci opet podviše noge na svojim sagovima te su pušku zamijenili čibukom. Mora se reći, da ni njihovi neprijatelji ne rade drukčije.

Br. 29. (Pismo konzulu Bessieres-u.)

U Travniku, 15. novembra 1807.

Mdhmed-paša opozvan je s bosanskoga vezirluka. On je noćas o tome obaviješten. Tako su sve prijateljske veze megju nama i ovom pokrajinom prekinute. Ja sam više puta pisao generalu Sebastiani-u, te sam ga upozorio na to, od kolike je koristi za nas, da Mehmed-paša ostane na čelu bosanske uprave. Čini se, da je naš upliv u Carigradu znatno spao.

Bol, što mi ju zadaje ovaj premještaj Mehmed-paše, bez sumnje će osjetiti i general Marmont. Malo je naime primjera slične izmjene prijateljskih usluga megju poglavicama dvaju pograničnih pokrajina i tako savršenoga sklada megju dvjema toli različitim vladama. To je upravo i naškodilo Mehmed-paši kod carigradskog divana. Jedna deputacija bosanskih muslimana tužila se u Carigradu na njega, da je u sporazumu s Francuzima, da podržava s njima vrlo tijesne sveze i da se kod njega nalaze jedan francuski oficir i više vojnika. Meni je žao, da mu je baš ovo naše prijateljstvo naškodilo.◊283

Br. 58.

U Travniku, 15. novembra 1807.

Izvještaj, upravljen ministru za inostrane poslove; u njemu opetuje travnički konzul sve ono, što je pisao u pregjašnjemu pismu, upravljenomu na generalnoga konzula "Jadranskoga mora" o odlasku Mehmed-paše s travničkoga vezirluka i o nepovoljnim posljedicama toga premještaja za upliv Francuske u Bosni; - zatim dodaje: da se opoziv Mehmed-paše iz Travnika treba pripisati radu potajnih agenata Austrije i Engleske.

Br. 60.

U Travniku, 26. novembra 1807.

Mehmed-pašina bojazan pretvorila se u nadanje. On je primio iz Carigrada pismo od svojega Kapu-Kiaje, u kojemu ga izviještava, da se je u Divanu o njemu raspravljalo, da se je mnogo pohvalilo njegovo ponašanje i da je sultan izrazio svoje zadovoljstvo s njegovim dosadašnjim djelovanjem. Tako su bosanske spletke izigrane. Pročitavši ovo pismo reče mi Mehmed-paša, da zbog ove svoje pobjede treba naročito da blagodari potpori Francuza i ugledu Napoleonovu.

29. novembra.

Ovdje su dočekana velikim sjajem dva izaslanika iz Carigrada, koji donesoše Usref Mehmed-paši carski ferman, počasnu sablju i kabanicu na dar. Sudeći po ovomu dokazu sultanove naklonosti, ostaće Mehmed-paša i nadalje travničkim vezirom.

Br. 61.

U Travniku, 1. decembra 1807.

Javljaju mi iz Sarajeva, da su u Biograd stigli još neki ruski oficiri i da oni sada upravljaju poslovima te varoši a i čitave zemlje.

Ovo držanje Rusije, sporost kojom se vode rusko-turski pregovori pa i unutarnja kretanja Austrije, ulijevaju strah muslimanima. Izgleda da su oni uvjereni, da će u proljeće ponovno buknuti rat i svaki od njih pravi različita nagagjanja o njegovoj svrsi. Jedni misle, da će vojna biti povedena istodobno na Tursku i Francusku, drugi opet smatraju da će se ratovati samo protiv Turske.

Srbijanci sada miruju. Turci, koji su upravo imali ramazan ne misle ih napasti, akoprem primirje s Rusima, koje vrijedi i za Srbijance, nije bilo notificirano bosanskomu paši.

Ja sam osvjedočen, da vrlo živahno dopisivanje postoji megju Dubrovnikom i prvim tumačem pruskoga poslanstva u Carigradu. Potonji prima čitave sveske pisama, koja putuju dijelom preko Sarajeva a dijelom preko Travnika. Ovi mi odnosi megju Dubrovnikom i pruskim poslanstvom izgledaju vrlo sumnjivi, te sam smatrao vrijednim da na njih upozorim Vašu Ekscelenciju, a tako i generale Marmont-a i Sebastiani-a.

Mehmed-paša dobio je službeni izvještaj, da je potvrgjen za bosanskoga vezira.

Br. 62.

U Travniku, 25. decembra 1807.

Saznao sam, da su Dubrovčani poslali bosanskomu paši, po starom običaju, pismo i darove, što ih jo ovamo donio neki tajni izaslanik, preobučen u odijelo grčko-istočnjaka. On se je izdavao za trgovca iz Albanije. Kako vidite, ova gospoda Dubrovčani, koji sebe smatraju plemićima, plaćaju sveudilj Turcima danak i nemaju francuske gordosti.

Ja sam obavijestio o ovoj stvari generale Marmont-a i Lauriston-a{1 Lauriston bijaše glasoviti francuski general, koji je god. 1806. osvojio mletačke arsenale i zauzeo Dubrovnik, koji je grad uspješno branio protiv Rusa i Crnogoraca.}.
(Svršiće se.)