Pretraži ovaj blog

Kaer 1897.

Petar Kaer. Prvo broncano nalazište u Dalmaciji. GZM. Sv. 2. 1897. Str. 245-271.
◊245

Prvo broncano nalazište u Dalmaciji.


Piše pop Petar Kaer, član antropoloških društava u Beču i Lyonu.


U prvoj polovici mjeseca maja god. 1892. javiše nam, da je neki seljak iz Sitnoga, radeći na svojoj zemlji, naišao na znatan broj broncanih nahogjaja.

Što je težak kazivao, bilo je tako nejasno i raznoliko, da ne mogosmo uhvatiti prave slike o tom nalazištu. Tek kasnije, kad nam donesoše na ogled jedan kelt i jednu spiralnu dvotoku te nam rekoše, da se toga i više našlo, i da je u zemlji bilo sve zajedno a teško da je 8 do 9 kg, onda odmah odlučismo poći na lice mjesta, da razgledamo predmete i da izvidimo mjesto, gdje su ih našli.

Sitno je selo na sjevero-zapadnoj granici stare Poljičke knežije. Leži na strmim obroncima Mosora. Izmegju glavica steru se doline s plodnim oranicama, a podnožja Graca, Dračevice i Makirine, glavice megju Mosorom i Porunom, okićena su voćnjacima i vinovom lozom, goli pak i strmeniti vrhunci posijani su gradinama i gromilama, tim očitim dokazima, da je taj kraj već u najstarije doba bio naseljen.

Na vojničkom zemljovidu Zon. 31. Kol. XV. nahodimo u sredini zabilježeno selo Sitno. Povrh Graca zabilježeno je brdo i kapelica Sv. Kuzme (717 m), njemu na istok posred kuća zabilježena je druga crkvica, ali bez imena; to je kapelica Sv. Roka, a izmegju nje i prve kuće prema istoku nalazi se ono mjesto, gdje iskopaše naše broncane nahogjaje. (Vidi sliku 1.)

Danas je već posve utvrgjeno, da gradine sežu u doba prehistoričko. U velike nam je žao, što nijesmo mogli god. 1890 zajedno s gosp. kustosom Szombathy-jem vršiti iskapanje na gradini Sv. Kuzme, kamo bijasmo pošli, znajući za stalno, da bi nam se bio trud naplatio; ali su na žalost naši seljaci tako praznovjerni, te se plaše, da će im grȁd potući plodove, ako se, kako oni kažu, prevrću mrtvačke kosti po gradinama i gromilama.◊246

Na južnim obroncima brijega na kome stoji crkvica Sv. Kuzme - na bližnjoj visoravni - nagjeni su broncani predmeti, o kojima hoću da govorim.

Vrijedno je pripomenuti, da je i prije tu nagjeno u nekim grobnicama broncanih stvari; pošto im se pak nije davala nikakva važnost, razlupali i razbacali su ih neuki seljani. Ipak nam je pošlo za rukom, da skupimo nekoliko takovih stvari od tamošnjih seljana, kao n. pr. jednu naočarastu spiralnu dvotoku, nekoliko sapinjača i t. d., što smo po gosp. kustosu Szombathy-ju poklonili carskomu dvorskomu muzeju u Beču(Isporedi Dr. F. Ritt. v. Hauer: "Annalen des k. k. naturhistorischen Hofmuseums". Jahresbericht für 1891, str. 79., br. 17.), a ono što još kod sebe čuvamo, nastojaćemo, da što prije objavimo.


Slika 1. (Nacrt izragjen od oka.)

No da se vratimo k nalazištu! Ovako mu ugjoše u trag: Božo Grujica pok. Blaža, stao kopati u svom vrtliću kod kuće, ispod Mosorskih hridina. Aluvionalno zemljište je tu neka vrsta sive ilovače, koja je nastala od razdrobljenog mosorskog vapnenca iste boje.◊247

U dubini od kakovih 50 cm udari mašklinom na novi sloj od crnice i kamenih odlomaka (škalje). Odgrnuvši taj prostor za tri četvorna metra, kopao je dalje crnicu, pomiješanu sa škaljom, i to u nadi da bi se namjerio na živac kamen, iz kojega je kanio vaditi gradivo za novu kuću, što ju je baš tada zidao. Nego dignuvši i taj sloj, koji je mogao biti debeo 10 do 15 cm, začudi se naišavši na tvrd i kompaktan sloj zemlje, na kojemu nagje ugljevlja i luga. On raskopa i taj, kako ga on nazva komin (ognjište), a pod njim nagje mnoštvo kostiju, koje, ne davajući im nikakve važnosti, razlupa i razbaca, tražeći ne bi li što drugo ispod njih našao (vidi sliku 1. kod tačke a). Po sićušnim komadićima, što smo ih sakupili po zemlji, nijesmo nikako mogli odrediti, kojim su životinjama mogle pripadati, ali je Grujica tvrdio, da su te kosti bile poput volovskih ili konjskih.

Grujica, našavši se u čudu s tih nahogjaja, uznada se, da bi tu mogao naći kako blago, i uzme dalje kopati sve do dubljine od 6 do 7 m i to baš kod živca kamena, označena na slici 1. pismenom a.

Kopajući još za kakih 50 do 60 cm dublje, otkri red stijena, a udarivši njihovim pravcem, dogje do drugoga živca kamena b. Kamenje u tijem stijenama bilo je tvrdo spojeno, tako da ga nije bilo moguće rastaviti, osim ako se koji kamen smrvio. Pošto je prevrnuo sve te stijene, ne našavši ništa pod njima, ostavi se toga jalovoga posla.

Drugi dan opet uze u svom vrtlu tražiti kamen za gradnju kuće, a pošto ga je s donjeg kraja uzalud tražio, prihvati se gornjeg. Tu odmah ispod zida (vidi sliku 1. β), kojim je vrt opasan, na zapadu od onog prije nagjenog ognjišta, odgrnuvši ilovački sloj, ravno prema ognjištu, nagje nešto dublje sahranište broncanih prijedmeta (slika 1. γ).

Prijedmeti su ležali naslagani na goloj zemlji, a ne u posudama ili pod kamenjem, i to na prostoru od kakovih 30 cm2. Poredani bijahu tako, da su oveći komadi bili na dnu, na njima su bili položeni prebijeni, a na ovima ležahu nakiti zavijeni, ujedno s jednom rašljastom ukosnicom, slika 2., koja nam ne dogje ruku, budući da je prodaše c. k. muzeju u Spljetu.

Slična ukosnica nagjena je prije nekoliko godina u Borovcima, metkovićkog kotara, koju takogjer poklonismo dvorskom muzeju u Beču.◊248


Slika 2.

U ovom nalazištu bilo je, zajedno sa spomenutom ukosnicom, svega osamnaest komada.

1. Dvije toke od oble žice s devet zavoja razitih i usporedo položenih. Žica vijući se iz toke, diže se naspram toka osovno u vis, mota se deset puta na okrug te se svija, da drugu toku sastavi. Straga u sredini nema traga kvakama za jezičac.

Premjer je toka 8 cm i 5 mm, a dužina 21 cm, težina pak 40 dg (slika 3.).


Slika 3.

2. Druge dvije jednako izragjene toke, koje su nešto manje od onih gore napomenutih. Žica, koja na sredini spaja toke, mota se samo četiri puta na okrug (slika 4.). Ni ove nemaju traga kvakama.


Slika 4.

Premjer je toka 7 cm, dužina je 16 cm i 5 mm, svaka teži po 20 dg. Obje su jednake.

3. Dva kelta bez uha. Prvi, slika 5., dug je 17 cm, širok na ušću 5 cm i 3 mm, na◊249 bridu 6 cm i 6 mm, a teži 70 dg; drugi, slika 6., dug je 17 cm, širok na ušću 5 cm i 3 mm, na bridu 6 cm i 6 mm, a teži 66 dg.


Slika 5.


Slika 6.

4. Tri kelta s uhom: prvi je dug 14cm, širok na ušću 4cm i 5mm, nа bridu 5 cm i 2 mm, a teži 44 dg (slika 7).


Slika 7.

Drugi je dug 13 cm i 3 mm, širok na ušću 4 cm i 2 mm, na bridu 5 cm i 7 mm, a teži 47 dg (slika 8).


Slika 8.

Treći je dug 11 cm i 5 mm, širok na ušću 4 crn i 3 mm, na bridu 5 crn, a teži 27 dg (slika 9).


Slika 9.

5. Otka s oblučnim bridom, s obje strane s krilima; duga je 16 cm i 7 mm, od brida do krila 8 cm i 4 mm, široka je na bridu 6 cm, na srijedi 3cm, na vrhu, malo okrnutomu, 3 cm i 8 mm, a teži 55 dg (slika 10.).


Slika 10.

6. Četiri odlomka sjekirica; na gornjemu kraju odlomaka vide se žljebovi ušica.

Prvi odlomak dug je 6 cm, širok 4 cm, a teži 39 dg (slika 11).◊250


Slika 11.

Drugi je dug 6 cm, širok 6 cm, a teži 44 dg (sličan onome u slici 11.). Treći je dug 6 cm i 5 mm, širok 5 cm i 7 mm, a teži 38 dg (slika 12.).


Slika 12.

Četvrti je dug 5 cm, širok 5 cm i 5 mm, a teži 49 dg (slika 13.).


Slika 13.

7. Dva ulomka s bridima sa strane od sjekirice, ili možda od kelta ili otke, što nam nije lako odrediti.

Prvi ulomak dug je 7 cm i 8 mm, širok na bridu 11 cm i 4 mm, na gornjemu kraju, gdje je prebijen, 6 cm i 5 mm, a teži 45dg (slika, 14); drugi je dug 7 cm i 5mm, širok na bridu 9 cm, pri vrhu 6 cm i 4 mm, a teži 43 dg (slika 15.).


Slika 14.


Slika 15.

Na oba ulomka bridovi su zaokruženi.

8. Sjekira sa jajastim ušicama (3 cm i 5 mm visoka, 2 cm i 4 mm široka) za držak, koji teče uporedno s oštricem (slika 16).


Slika 16.

Povrh ušica, bilo je drugo oštrice, ali je prebijeno. Donji kraj sjekire dug je 6 cm, i tu je prebijena. Drugi ulomak kao da je od iste sjekire, a čini se, da nije ispao velik komad izmegju oba ulomka. Treći komad◊251 s bridom, a i gornji kraj sjekire nije se našao. S obje spoljašnje strane ušica dva su žlijeba; širi poravnjivajući se gubi se na stranicama sjekirice, praveći trokutni brid, na hrptu sjekire i pod njim. Drugi je žlijeb nad ušicama usporedan s prvim, ali ide oko ušica i pravi šiljak.

Ulomak gornji sa luknjom dug je 11 cm i 5 mm, širok 4 cm i 5 mm, a teži 60 dg. Drugi ulomak dug je 6 cm i 7 mm, a tolika mu je i najveća širina. Teži 44 dg.

S ovom ćemo se zanimljivom sjekirom kasnije i potanje pozabaviti. Što do sad istakosmo, neka nam tek razjasni njezin oblik, u koliko to ne bijaše moguće pokazati crtanjem.

Premda je opis prilika, u kojima se našlo nalazište i predmeta, koji su iskopani, dostatan za stručnjake, ipak želimo još nešto nadodati za nestručnjake, neka im bude kao uputa kod sličnih istraživanja.

O naravi nalazišta.


Zbirka nagjenih prijedmeta ne samo da je važna poradi osobitih oblika, već je zanimljiva i poradi prilika, u kojima se našla.

Nema sumnje, da su broncani prijedmeti bili naročito kao sahranište položeni i naslagani, u doba kad su se još u zadružnom življenju upotrebljavali.

Ognjište, kosti, neuklesane stijene potvrgjuju, da je ove prijedmete ljudska ruka tu upravo sahranila, i da se nijesu po slučaju na okupu našli.

Taki je običaj sahranjivanja poznat paleontolozima, bilo da se prijedmeti nahode u posebnim posudama (situle i ciste), bilo da su bez ikakva zaklona naslagani na samoj zemlji; prozvaše ih tehničkim imenom: Francuzi "cachette" i "trésors"; Nijemci "Depotfunde", "Schatz" i "Einzelfunde"; Talijanci "ripostigli"; a u nas bi se moglo kazati: "skrovište ili "sahranište".

Jedno od najglasovitijih do sad nagjenih "skrovišta" biće ono, što ga god. 1877. nagjoše u Bolonji i koji postade povodom zanimljivih rasprava megju stručnjacima("Bullettino di Paletnologia Italiana", god. I., str. 18.).

No ne treba da navodimo primjera izvan naših zemalja, jer je dovoljno da spomenemo izmegju najpoznatijih "skrovišta" ono kod Duhcova u Českoj s 12.000 broncanih prijedmeta("Mittheil. der anthropol. Gesellschaft in Wien" 1882., str. 81. - "Mittheil, der Centr.-Comm. zur Erforsch, etc.". Wien, 1882, str. 86.), kod Osijeka("Über einen prähistorischen Schmuck aus Esseg", von Prof. Joh. N. Woldřich. (Mit einer Tafel.) Ispor. "Mittheil, der anthropolog. Gesellschaft in Wien", sv. X., hr. 10.-12., str. 298.-298., 1881. "Vjesnik hrvats. arheolog, društva u Zagrebu", god. III., str. 60.), Gradiške("Popis predmeta iz prehistoričke dobo u nar. zem. muzeju u Zagrebu", 1846. - "Vjesnik hrv. arheolog, društva", god. III., str. 90.),◊252 Mitrovice("Vjesnik hrv. arheolog, društva n Zagrebu", god. 1884., str. 8. - "Popis arheolog, odjela nar. zem. muzeja u Zagrebu", uredio prof. S. Ljubić, god. 1889., str. 90.-93.), Gaja(Franz von Pulszký: "Die Kupferzeit in Ungarn". Budapest 1884.), Broda("Vjesnik hrv. arheolog. društva", god. III., str. 90.: god. VI., str. 11.), Rume("Vjesnik hrv. arheolog, društva", god. VI., str. 8.), Tenje("Popis arheolog. odjela" i t d., god. 1889., str. 86.), Jarčine u Slavoniji(Idem ibid., str. 90.-93.); Topličice("Vjesnik hrv. arheolog. društva u Zagrebu", god. 1886., str. 95.) u Hrvatskoj; Šumeca("Glasnik zem. muzeja u Bosni i Hercegovini", 1890., str. 64.) u Bosni i Krehin-Graca("Vjesnik hrv. arheolog, društva", god. 1882., str. 5. "Popis" i t. d., str. 98.) u Hercegovini; a da i ne govorimo o onima, što no se danomice otkrivaju.

Naše Sitnajsko skrovište nije samo s toga važno, što je prvo paletnološko otkriće te ruke u Dalmaciji, već i s toga, što otkriva u našoj pokrajini osobiti predhistorički sloj, koji do sada još nije bio naučno utvrgjen, premda je broncano doba po nešto zastupano u našim pokrajinskim muzejima, kako ćemo to kasnije vidjeti.

U zamašitom i još neriješenom pitanju o postanku i o perijodama broncanog doba po raznim stranama svijeta, od velike su važnosti "skrovišta", bilo da su prijedmeti, što ih u njima nalazimo domaći proizvodi(A to bi bilo, kad bi se zajedno nalazili i kalupi za ljevanje, nesalivene gromade (lingot) i prijedmeti sa slivenim skorupom (pjenom).), bilo da su možda doneseni iz tugjih krajeva.

Premda paleontolozi složno slična nalazišta smatraju kao skrovišta ili sahraništa, naše je skromno mnijenje, da znanost još nije rekla svoju pošljednju o postanku i naravi njihovoj, a i ne će se valjda na to odlučiti, dok ne dobije daleko čvršćih komparativnih dokaza.

Htjelo se da odredi neka bitna razlika izmegju pojedinih skrovišta, ali je ta razlika potjecala više iz različitih mnijenja i tumačenja pojedinih stručnjaka, nego li iz naravi samih nalazišta.

Valja priznati, da su ta mnijenja većinom osnovana na tim podacima i vjerojatnim dokazima; ali se ipak ne smije mimoići, kako su neki učenjaci potisnuli to pitanje do pravog cjepidlačenja, te su stvorili tako sitnih razlika, koje se ne dadu posvema usvojiti, a osobito što se tiče jednoličnih običaja, koji bi nam predstavljali jednake oblike kod svih evropejskih naroda, koji su živjeli izmegju broncanog i početka željeznog doba, i koji bi se u pogledu obrtnog napretka nalazili u jednakim prilikama razvoja i naobrazbe.

Prvi, koji je stao tumačiti narav i znamenovanje tih sahraništa, bio je naš lični prijatelj, glasoviti antropolog Ernest Chantre u Lyonu.◊253

On ih je na troje razdijelio, naime na sahraništa, ljevaonice i postaje (trésors, fonderies, stations)(Er. Chantre: "Étudos paleoethnologiques dans le Bassin du Rhône". - "L'Âge du bronze".).

Nu ta njegova klasifikacija nije bila općenito usvojena, pak je za to vitez M. S. de Rossi u Rimu istakao svoje mnijenje, da su slični broncani prijedmeti, na taj način sahranjivani, služili kao novac(Cav. M. S. de Rossi: "Terzo rapporto sugli studii e sulle scoperte paletnologiche dell' Italia media" (Ispor. "Bullettino dell'Istituto di corrisp. archeol. in Roma".) Adunanza 8 Aprile e 18 Marzo 1882. - G. Rosa: "Sul ripostiglio di Torbole". - Mommsen: "Geschichte des römischen Münzwesens", str. 169. do 174. - "La stirpe tributata alle divinità delle Асquе Apollinari scoperta nel cominciare dell'anno 1882" di G. M Roma 1882.).

Neki pak pristadoše uz mnijenje Castelfranca, koji veli, da su kelti, i drugo novo orugje i oružje bili kapital trgovaca, koji su putujući po različitim krajevima raznosili one bronce, i da su upotrebljene prijedmete trampili sa stanovnicima onih krajeva, kud bi prolazili. - Trampljenje novog orugja ili oružja sa starim tako bi se obavljalo, da je trgovac za novo dobivao manju svotu, ali mu se pridodalo staro, a stare predmete je kasnije opet popravljao i preprodavao("Ripostiglio di oggetti di bronzo nel Lodigiano". Ispor. "Bullett. di Paletnol. Ital.", god. IV., str. 7. i d.).

Nekoliko godina kasnije isti je Castelfranco, proučavajući skrovište "Vertemata" ustvrdio, da je bilo kao zavjetni dar(Idem ibid., god. VIII., str. 218.-228.).

Čuveni Pigorini dijeli pak skrovišta na dvije vrste i to: na skrovišta s novim i nesvršenim prijedmetima, koji su bili trgovcima kao zalihe na putu, i na ona, što se sastoje od prebijenih komada i onakih, što su loše saljeveni, ili su od duge upotrebe istrošeni, te su pomiješani s gromadama broncanih saljevaka (pezzi di bronzo da fondere) te odregjeni za ljevaonice(Idem ibid. VII., 1881., str. 179.).

Zannoni pokušao je prvi razdio Pigorinov opet da razdijeli na dvije vrste i to: u pakotilje ili u mala skladišta putujućih ili mjestnih trgovaca, koji su ih, bojeći se da ih nebi nestalo, zakopali u zemlju; i u putne tvornice, koje bi prikazivale zanat putujućih broncanih radnika, od prilike kaki su danas ciganski kotlari. Ove bi tvornice bile različite već prema tome, kako su bili predmeti novi i dovršeni, ili prebijeni i istrošeni, te pomiješani sa surovinom; drugi se opet skup sastoji od predmeta pomiješanih sa saljutcima (lingot) i kalupima, koji su jedino mogli služiti za ljevaonice(Idem ibid. XV., god. 1889., str. 111.).

Ovdje vrijedi da se napomene tumačenje, koje je iznio o sličnim skrovištima učeni Gamurrini u sjednici zavoda arheološkoga dopisivanja u Rimu dne 8. aprila 1881.◊254

Predmetom mu je bilo tek nagjeno skrovište Chiusia, koje se doduše ne može isporediti s našim iz Sitnoga, poradi broja u njemu sahranjenih prijedmeta, ali je ipak u velike na nj nalik, budući da se oba sastoje od odlomaka, a naročito od komada prebijenih na dvoje i troje i pomiješanih s cijelima i od prijedmeta, što više što manje upotrebljenih.

Ostavljajući na stranu pitanje, može li se prebijanje sjekirica držati kao neki prvi pokušaj monetarnog sustava, kušao je izvjestitelj da protumači svrhu tih sahraništa, odbijajući pomisao da prikazuju radionice ili ljevaonice, pače nazvao je to mnijenje absurdnim.

On ta skrovišta drži ostancima blagajnica prvih vremena, bilo s toga što su sahranjeni u žarama, ili što su posuti. Ovi bi potonji mogli biti i prinosci, koji su se sabirali i ostavljali svećeniku ili poslužniku svetišta, da ih sahrani u favissi.

Jedna ili više žara, napunjenih takvim prijedmetima, sačinjavale bi blagajnicu svetišta, koja je bila odregjena za njegove potrebe i za bogoslužje. To se običavalo činiti u najdavnija doba, kad se nije znalo za novac niti pod oblikom aes-rudis, koji se po mnijenju izvjestiteljevu javlja tek u kasnije doba("Adunanze dell' Istituto di corrispondenza archeologica in Roma, 8 Aprile 1881". Ispor. "Bullettino dell' Istituto, e Bullettino di Paletnolog. Ital.", god. VII., str. 179.).

U istoj sjednici čast. g. Chigi, ne uplićući se u glavno pitanje rasprave: jesu li broncani predmeti, položeni u skrovištu, bili odregjeni u zavjetne svrhe, ili su služili za ljevaonice, primijeti: da je skrovište Chuisia moglo i time postati, što je naprosto neko htio sakriti kovinske prijedmete, koji su u ono doba vrijedili kao novac("Bullettino dell' Istit. di corr. archeolog. di Roma", god. 1881., str. 81. i d.).

Orsi je nasuprot tvrdio, da skrovišta ni jesu time nastala, što su te prijedmete kao blago u njih spremali, već da su bila upravo ljevaonice(Idem ibid.).

Čuveni Worsaae vidi u sahranjivanju prijedmeta u skrovištima zavjetni značaj(Ispor. "Mémoires de la Soc. des Antiquaires du Nord", 1878.-1883.); a Crespellani, raspravljajući o skrovištu Sevinjana na Panaru otklanja taki nazor i domišlja se ovakom tumačenju: ili je to bila trgovina putujućeg trgovca, ili kao neko ratno spremište("Bullettino di Paletnologia Italiana", god. VII., str. 179.).

Razvrstavši različita mnijenja paleoetnologa glede sličnih nalazišta, vidimo da su ih smatrali kao:

1. monetarni sustav (aes-rudis);

2. mala skladišta putujućih trgovaca (paccotiglie);

3. zavjetne prijedmete (ex voto);◊255

4. blagajnice hramova u primitivno doba (favisse);

5. ljevaonice ili tvornice (fonderies);

6. sakriveno blago (trésors);

7. ratna spremišta.

No tijem nijesu iscrpljena svakolika mnijenja, poduprta što više što manje vjerodostojnim dokazima; nego ima još paleoetnologa, koji drže, da su skrovišta: "prijedmeti slučajno izgubljeni" - "mrtvački nakiti" i t. d.

Ovako tumači ove nahogjaje glasoviti danski paleoetnolog g. dr. Sophus Müller.

Ako je on na temelju svoga izučavanja došao do konačnog rezultata u pogledu na "danska skrovišta", tada če biti moguće, da se primjenom njegovih nazora za druga skrovišta nagje zgodno tumačenje.

On veli: "de l'appliquer аuх autres périodes et à d'autres contrées, non-seulement dans le Nord, mais partout en Europe, où de nombreuses trouvailles de ce genre attendent encore uns commune explication".

Ispitajući uzroke, s kojih su se zakopali oni prijedmeti, koji prema tome, kako su smješteni, sačinjavaju skrovišta ili sahraništa, i isporegjujući pomno o njima izložena mnijenja, ustvrdio je ovaj učenjak, da nema sumnje, da su slični ostanci ili sahraništa religijoznog značaja, te da nam prikazuju prve prinose nekomu nepoznatomu i čudnovatomu božanstvu. (Ex voto.)

Time se, veli on, lako može protumačiti, za što su ona mjesta, gdje se ti prijedmeti nalaze, neodregjenoga položaja, i kao slučajno izabrana, budući da je bilo glavno, da se svrši zavjet, a da se uz to nije pazilo na mjesto, pa su te prijedmete kojekuda spremali: ili ih metnuše pod stijene, ili ih baciše u baru, ili ih zakopaše u mulj uz obalu, ili ih baciše u jezero.

Isto se tako može protumačiti i razlika u vrijednosti i vrsti prijedmeta, pošto je prinos morao da bude prema zavjetu i pobožnosti, ili želji onoga, koji ga je prinosio, nebi li tako sklonio božanstvo, da mu učini milost, koju je od njega htio postići.

Vrijednost priloga ex voto, i po tom se prosugjuje, da li su se ta skrovišta sastojala od prijedmeta veće cijene te od bolje sačuvanih, osobito pak novih i neistrošenih, jer to bijaše u staro doba jedan od glavnijih uvjeta za stvari, što su se imale posvetiti božanstvu.

Što se u tim skrovištima nalazi i prijedmeta još neizragjenih i manje vrijednih, to se ipak ne protivi nazoru, da su i oni položeni ex voto, već ga još bolje potvrgjuje, pošto se u davnini, veli on, kod zavjeta nastojalo, da se ispuni prvobitna namjera, a na sve potankosti nije se baš toliko gledalo.◊256

Za potvrdu ovih svojih nazora donosi Müller nekoliko klasičnih primjera, ne samo iz grčke i rimske povijesti, nego takogjor iz prehistoričkog doba. On naime neke oblike fibula, nazvane po Cast elfrancu facsimila ili slika fibula, drži imitacijama prijedmeta, koji su se prinosili ex voto.

Prilozi ex voto sastojali su se od više jednakih prijedmeta, i u tomu nalazi on osobito njihovo obilježje.

Zaista on ni malo ne sumnja, da su drevni Skandinavci poput drugih naroda različitog doba, oružje, orugje i nakite upotrebljavali kao novac, a za dokaz tome običaju navodi Homera, koji govoreći o darovima i nagradama u natjecanju, ponovno napominje "sedam tripoda, deset sjekirica, dvadeset kotlova" i t. d.

Isto tako su se na sjeveru zavjeti odregjivali po broju prijedmeta, kao n. p. šest sjekirica, tri dlijeta, sedam nožića od kremena, koji su se birali prema osobitim namjerama.

Napokon zaključuje da ima i drugih otkrića ex voto, koja su drukčije sastavljena, t. j. od različitih prijedmeta, ali je za takove mučno štogod za stalno ustvrditi, te za sada treba da imamo na umu samo sahraništa jednoličnih prijedmeta, o kojima nema sumnje, da su nastala s vjerskih razloga(Dr. Sophus Müller: "Trouvailles danoises d'ex voto de l'âges du pierre et du bronze; Mém. de la Soc. R. des Antiquaires du Nord 1887". Ispor. "Materiaux pour l'histoire primitive et naturelle de l'homme", traduit par E. Beauvois, god. ХХII., str. 105.-21.).

Ako je gosp. Müller, sudeći ovako, možda otkrio svrhu i značaj prehistoričkih skrovišta, ipak se to njegovo tumačenje odnosi samo na ona skrovišta, koja su sastojala od jednoličnih prijedmeta; za druge pak ne može se ino reći, nego da o njima ništa pouzdano ne znamo, pošto se svi dojakošnji nazori osnivaju na pukom nagagjanju.

Čuveni prof. Pigorini od davna se bavi tijem pitanjem, ali se još nije usudio da iznese svoje konačno mnijenje, a to je očit dokaz, da nam različita skrovišta podaju i različite vidike, a po svome osobitom sastavu dala su povoda različitim, ovdje istaknutim nazorima učenih ljudi.

O važnosti nahogjaja s pogledom na Dalmaciju.


Obigjemo li naše starinarske muzeje po Dalmaciji, opazićemo da je u njima poredan dobar broj broncanih prijedmeta. Spljetski muzej broji koju stotinu bronca; po nekoliko ih ima i u zadarskomu, pa i u našemu kninskomu, kao što ih ima i u gimnazijskim zbirkama u Kotoru, Dubrovniku i Sinju; a vidjeli smo broncanih prijedmeta takogjer u privatnika.◊257

Zagrebački narodni muzej brojio je nazad više godina do 80 broncanijeh prijedmeta iz Dalmacije; a mnogo ih je poslano u muzeje u Beču, Budimpešti i izvan monarhije.

Da je naša Dalmacija prebogata broncanim i drugim prehistorićkim prijedmetima, to je već kazao učeni dr. J. Woldřich("Aus diesen spärlichen Notizen über meinen vierzehntägigen Ausflug ins Innere Dalmatiens kann man entnehmen, welche reiche Fundgrube für die Urgeschichte hier zu suchen und zu finden ist." Ispor. "Mittheil. der Anthropolog. Gesellsch." Wien, VI., sv. 57.); ali sve te zbirke po našemu mnijenju ipak nijesu dovoljne, da nas potpuno uvjere i kritično pouče o postanku i značaju broncanog doba u našoj pokrajini, a to s ovih uzroka:

1. U muzejalnim zbirkama nalazi se megju broncanim nahogjajima velik broj prijedmeta, koji sigurno potječu iz kasnijeg rimskog doba.

2. Večinu tih broncanih nahogjaja pokloniše privatnici, a da nam katalozi ne zabilježiše, gdje, kada i od koga su nagjeni, i u kojim prilikama.

3. Znatan dio tih bronca potječe iz Bosne i Hercegovine, a u katalozima su zabilježeni kao da su iz Dalmacije. Jedan dokaz za ovo mogu sam iznijeti. God. 1882. darovah spljetskomu muzeju jedan kelt s ušicom, nekoliko spiralnih toka, jednu fibulu na luk i jednu usukanu ogrlicu. Svi ti prijedmeti nagjeni su kod Krehinog Graca u Brotnjem polju južno-zapadno od Mostara. Nekoliko godina kasnije imao sam prilike pregledati katalog bronca, a na svoje veliko čudo ne samo da moje ime nije bilo zabilježeno megju darovnicima, već se onim broncima podmetnulo da su iz Neretve, premda sam svoj dar popratio nužnim objašnjenjem.

Treba još dodati, da su broncani prijedmeti spljetskog muzeja, osim malih izuzetaka, barem sve do nazad dvije tri godine bili označeni, da potječu iz Salone, Epetia, Narone, Delminia (Garduna?), te se nekako ne zna, pripadaju li prehistoričkom dobu, ili su možda prijedmeti rimske kulture.

Nijesam doduše tačnije ispitivao broncane prijedmete zadarskoga muzeja, već sam ih tek vidio, ali je možda opravdana sumnja, da megju muzejalnim spisima ne će biti potankih izvještaja o mjestu i prilikama, u kojima su se našli.

Ma da su svi ti broncani prijedmeti nagjeni u Dalmaciji, i to na različitim mjestima, ipak ne bi bilo dovoljnih podataka da bismo mogli odrediti, kakim je životom u različitim mjestima, gdje su se prijedmeti nalazili, u broncano doba živio narod, koji se njima služio.

Osamljeni komadi, - kao što primjerice ovdje jedan kelt, ondje otka, dvadeset kilometara dalje opet otka ili toka, pak opet tamo amo po koji◊258 prijedmet osamljen, bez ikakvih drugih biljega i savremenih znakova, - mogli bi u nama pobuditi sumnju da su slučajno izgubljeni, ali nikako nam ne bi mogli neoborivo dokazati, da je upravo na onim mjestima, gdje su nagjeni ti prijedmeti, živio narod, koji se njima služio.

Naše nalazište svakako ide u vrstu skrovišta. Ma kako mi tumačili postanak i svrhu tih starina, nepobitno ostaje, da su znak megjusobnog saobraćaja, bud da su ljevaonice, skladišta, zavjetni prijedmeti ili ma što drugo, što je već prije kazano.

O skrovištu iz Sitnoga nikako se ne može misliti, kao da su oni prijedmeti slučajno izgubljeni, ili da ih je ko u kasnije doba skupio i ondje spremio.

Istaknute okolnosti iznašašća očito nam svjedoče, da su se na tom mjestu spaljivale žrtve ili mrtvaci; oluk stijena značio bi da je mjesto bilo posvećeno, ili barem isključeno od proste uporabe.

Kako ćemo kasnije vidjeti, može se po različitom obliku prijedmeta, nagjenih u skrovištima pomišljati na neki postepeni razvoj broncanog doba.

Sve nam to svjedoči, da je u Sitnomu za broncanog doba živio narod, koji je tu za dugo stanovao, te se bavio obrtom; kultura mu je pak bila ista, kao što i u ostalih savremenih naroda.

To naše mnijenje potkrepljuje i to, što se - kako smo već spomenuli, u tom kraju nalazilo i drugih broncanih prijedmeta; drugom ćemo se zgodom pozabaviti s nekoliko broncanih nakita, koji su u istom kraju nagjeni uz kostur u nekoj grobnici.

Ako je u brocano doba u Sitnomu živio narod te kulturne perijode naravno je, da ga je bilo i u čitavoj okolini.

Skrovište Sitnoga osvjetljuje i ostale broncane prijedmete, koji su se našli i koji će se u našoj pokrajini po svoj prilici još naći. Ovo prvo otkriće broncanog skrovišta daje nam u neku ruku pravo, da take sporadične broncane nahogjaje držimo za početak otkrivanja onog prehistoričkog blaga, koje leži zakopano u zemlji, čekajući da ga znanost na vidjelo iznese.

O broncanom dobu, kojemu bi moglo pripadati naše skrovište.


Razlika i osebnost oblika, orugja, oružja i nakita, vrsta i količina kovina (bakar, kositer, cinak), od kojih su sastavljeni, veća ili manja vještina u salijevanju, sve je to potaklo stručnjake na ozbiljno ispitivanje prijedmeta broncanog doba.

Ali uz najumnija opažanja i proučavanja arheologa, počevši od Thomsena, koji je već god. 1837. napisao djelo o načinu, kako treba da se proučavaju ti spomenici, pa sve do zadnjih rasprava, što ih je čitao◊259 Virchow na znanstvenomu sastanku antropološkog društva u Monakovu, još nije pošlo za rukom, da bi se moglo broncano doba sustavno i konačno objasniti.

Već Homer i Hezijod govore o nekom brocanom dobu, kad su ljudi gradili orugje i oružje od bronca, ne znajući još za upotrebu gvožgja.

Lukrecije izrično kaže, da je ljudski rod proživio kameno i broncano kulturno doba, prije nego što je došao u gvozdeno.

Te su vijesti iz klasične davnine potvrgjene u našem vijeku, kad se naišlo na kamenite i broncane rukotvorine, a bez ikakvoga traga gvožgju.

Ovdje se ne ćemo baviti time, kako je nastalo broncano doba i kako se u najdavnija vremena razvijalo, jer su to pitanja, koja arheolozi još nijesu riješili; s toga bi nas i najšira erudicija vodila do pustog navagjanja različitih suglasnih i protivnih nazora.

No ipak ne ćemo mimoići rezultate, što su se postigli isporegjivanjem različitih broncanih prijedmeta, koji su nagjeni na pojedinim mjestima.

Pomnim ispitivanjem prehistoričkog gradiva, koje se danomice otkriva, utvrgjena je, veli učeni dr. Lissauer, nepobitna istina, da su u različitim stranama Europe otkriveni oblici, koji su bez ikakvog megjusobnog odnosa. Do danas se još ne zna, jesu li ti oblici uneseni ili su osebnost mjesta, u kojima su nagjeni. S toga su se arheolozi našli u pometnji pri odregjivanju, koji su predmeti uneseni, a koji su mjestni("Alterthümer der Bronzezeit in der Provinz Westpreussen und den angrenzenden Gebieten", von Dr. A. Lissauer. Mit 4 Lichtdruck-Tafeln. Danzig 1891.).

Valja priznati, da su se skandinavski arheolozi bavili proučavanjem broncanih starina svih krajeva i da su nastojali, kako bi odredili megje, do kojih se nalaze pojedini oblici (tipi), i to u koliko su mogli naći podloge u mjesnom obrtu i u vještini izradbe(Vrijedno je napomenuti, kako se do godine 1885. brojilo preko 150 tiskanih svezaka o prehistoriji Švedske i Norveške (ispor. "Materiaux", god. XIX., str. 566.), a šta se toga još dodalo u ovo zadnjih deset godina!).

Hildebrand, Undset, Müller, a ponajviše Montelius, isporegjujući starine pojedinih strana svijeta, dopriješe do vjerojatnog zaključka, da su neki oblici posebna oznaka broncanog doba na sjeveru, drugi pak da su obilježje istog doba po Ugarskoj(Naš vrijedni i zaslužni arheolog, pok. prof. S. Ljubić protivi se nazivu neki broncanih oblika, da bi pripadali ugarsko-skandinavskoj skupini, dokazujući da su se imali nazvati ilirski. (Ispor. "Vjesnik arheolog. društva u Zagrebu", 1884., br. I., str. 114.)), Italiji i Grčkoj.

Montelius odregjuje doba postanka i trajnost pojedinih stepena broncane kulture, te je s mnogo dokaza protumačio razvitak pojedinih oblika starog broncanog doba na sjeveru, pokazujući, kako su se tijekom vremena oblici razvijali jedan od drugoga.◊260

Premda se njegovo djelo odnosi na skandinavske starine, ipak ono može poslužiti i za tumačenje, kako su se oblici po drugim stranama razvijali.

Već je god. 1859. opazio glasoviti Worsaae, da je u najstarijoj perijodi broncanog doba vladao običaj, da se mrtvaci ukopaju, a kasnije ih tek uzeše spaljivati.

Deset godina kasnije dokazivao je Montelius na arheološkomu sastanku u Kodanju (Kopenhagen): kako se broncane starine iz najdrevnijih grobnica razlikuju od onih iz grobnica poznijeg doba("Compte-rendu du Congrès de Copenhague", str. 253.); a na sastanku u Bolonji god. 1871. raspravljao je: kako su se mlagji oblici razvili iz starijih("Compte-rendu du Congres de Bologno", str. 288.).

Ovo je pitanje taj učenjak duboko proučio te mu pogje za rukom, da po oblicima razvrsta važnije broncane prijedmete u šest glavnih tipova i to: na keltove, noževe, mačeve, fibule, prstenje, šare i posude.

Vjerovatnost njegovog sustava potkrijepljena je svim prehistoričkim otkrićima po Skandinaviji(Oskar Montelius: "Sur la Chronologie de l'âge du Bronze, spécialment dans la Scandinavie; dans les Mémoires de l'Académie de Belle-lettres, d'Histoire et d'Arch. à Stockholm".).

Ali je taj sustav imao svojih protivnika, megju kojima navodimo mnijenje E. Beauvois-a, koji kaže:

"Tipologija treba da je temelj svakoj klasifikaciji, ali ne valja pretjeravati njezinu važnost. Stari je svijet isto tako kao i noviji primao pak zabacivao, te opet preuzimao jedne te iste tipove, kao što se na primjer gotički slog danas opet primjenjuje, premda je bio zabačen kroz više vijekova. U svako se doba arhaizovalo. Dan danas je mučno odrediti, da li je koji nakit ili prijedmet pralik (prototip), ili je nastao prema kojem drugom; to imaju na umu i oni, koji ne poriču važnosti proučavanju tipova.

Sustav švedskih arheologa, veli dalje, odregjuje normalne oblike, da tako protumači njihovo postanje i da ih prati u njihovu razvoju, ali ne daje važnosti utjecaju slobodne volje zanatlije, već je podregjuje nekom naravnom postepenom trasformizmu, a to se za ljudske rukotvorine ustvrditi ne može. U svakom pak slučaju za broncano doba nema dovoljnih podataka, po kojima bi se moglo stalno odrediti, da li su neki prijedmeti osobitog tipa bili u općenitoj upotrebi u XVI. i u VIII. vijeku prije naše ere, i jesu li ostali u prometu kroz dvjesta ili trista godina. Sve što se uz sadašnji stepen nauke može reći jest,◊261 da se neki skup starina upotrebljavao prije i poslije nekog drugog skupa iste perijode"(Ispor. "Matériaux pour l'Histoire primitive" etc., god. XXII., str. 40.).

Ne može se tajiti, da su navedeni razlozi Beauvois-a s teoretičkog stanovišta sa svijem opravdani, ali oni gube praktičnu vrijednost prema uspjehu, što ga je znanost dostigla skandinavskom klasifikacijom.

Ustrajnim i neprestanim proučavanjem i isporegjivanjem oblika iz različitih strana svijeta, i to dosta udaljenih od Skandinavije, što je potkrijepljeno velikim brojem primjeraka, sklopljene su različite skupine broncanih rukotvorina, koje su se postepeno razvijale, i koje se mogu dijeliti po raznim perijodama.

Ne osvrćući se dakle na prigovore francuskoga arheologa, pristajemo uz sustav Monteliusov, koji je prihvaćen od većine njemačkih i francuskih arheologa.

Montelius dijeli sva broncana otkrića na šest perijoda, koji odgovaraju tačno odregjenim stepenima u razvitku oblika.

Za tačno odregjivanje vremena pojedinim perijodama služili su mu sa strane uneseni broncani prijedmeti, kojima se već prije tačno odredilo vrijeme, kad su u vlastitoj postojbini nastali.

Tako je nastao ovaj progresivni red klasifikacije sa svojim osobitim i karakterističnim prijedmetima.

I. perijoda. 1450.-1250. pr. Kr. Početak starijeg broncanog doba.

Orugje broncano oblikom je potpuno slično onomu od kamena. Broncani kelt zadržaje oblik kamene sjekire. Ima ga s posve ravnim površinama, a i s uvraćenim krajevima, da bi se bolje utvrdio u procijep držalice.

Kao oružje služili su trouglasti noževi s rožnim, drvenim i broncanim koricama, prikovanim na držalu.

Ovi su noževi dijelom doneseni iz Italije, a dijelom su gragjeni u sjevernim krajevima. U onih, što su tamo ragjeni, korice su slivene zajedno sa sjecivom, te su klinci na držalu upravo bez smisla. "Trouglasti" noževi idu u doba "Teramara" t. j. u ono doba, kad se u Italiji upotrebljavao jedino bronc, koji je tamo već oko god. 1000 pr. Kr. istisnulo gvožgje. Osobito su karakteristični noževi obilježenim i išaranim balčakom; valja da su bili odlikovanje za starješine.

Nakit se sastojao od proste glatke ogrlice - kotur od žice s istanjenim krajevima, pa široke, prugasto šarane narukvice i prstenje od više zavoja.

Ukrasi, šare, izvedene su od ravnih crta.

Mrtvaci se sahranjivahu u velikim kamenim sanducima.◊262

II. perijoda. 1250.-1050. pr. Kr. Cvijet starijeg broncanog doba.

Kelt je bivao uglavljivan u procijep - palstab, - ali su mu krajevi više izbočeni na svojim širokim stranama, te ima poprijeko rebro. No nalazi se već i šuplji kelt.

Oružje su mačevi s broncanim balčakom, koji se odozgo završuje duguljastom pločom s dugmetom na sredini, te je ukrašen krugovima i kovrčicama.

Noževi su prosti: sjecivo je na vrhu tubasto, a dolje prelazi u uski, u vis izvijeni držak, koji se završuje ukrasom, sličnim konjskoj glavi.

Ogrlice su od usukane žice i završuju so u zavoje. Nalaze se i ogrlice, nalik na dijademe, a išarane su plitkim prugastim udubinama.

Narukvice su široke i išarane udubljenim prugama. Prvi put se javljaju fibule, nalik na gudalo, koje se u dvije male kovrčice završuju, a na krajevima imaju kao nakit puce (dugme).

Šare su pruge na zavoj, kovrčice.

Mrtvaci se sahranjuju, ali ih počinju i spaljivati.

III. perijoda. 1050.-900. pr. Kr. Svršetak starijeg broncanog doba.

Kao orugje nalaze se samo veliki šuplji keltovi. Nestalo je keltova s procijepom.

Mačevi imaju na balčaku korice od bronca, roga ili drveta; dugme na vrhu balčaka išarano je obično sa 8 sitnih krugova. Megju noževima javlja se nov oblik, u kojeg izvijeno sjecivo prelazi u dolje savijeni vrh, a držalo mu je često probijeno (prošupljeno).

Ogrlice su išarane kao da su usukane, a na krajevima su tanje. Naprsni ukras (kao dijadem) nije prugasto izdubljen, nego je išaran kovrčicama.

Grivne (za mišice) usukane su na jednu stranu i završuju se s kovrčicom.

Narukvice su iznutra glatke, a s polja imaju po svoj dužini greben.

U fibula lik je više izbočen i kraći, ali prima i oblik romba.

Tutuli imaju na vrhu dugme. Dvoguba puca išarana su na gornjoj površini urezanom zvjezdastom šarom. Sad se prvi put javljaju sudići za vješanje, kao nakit, nalik na kutijicu s dršcima.

Šare su često ispunjene smolom.

Ušlo je u običaj da se mrtvaci spaljuju. Pepeo se ostavlja u ranije vrijeme u velike, docnije u manje kamene kovčege.

Mrtvaci rijetko se sahranjuju.◊263

IV. perijoda. 900.-750. pr. Кг. Početak mlagjeg broncanog doba.

Šuplji su kelti manji, a imaju ušice; gornja im je polovina prugasta, dônja glatka.

Mačevi imaju balčak od bronca; na kraju balčaka je četvrtasta jabuka, koja na sredini ima visoko dugme. Na donjem su kraju mačevi polukružno zarezani.

Megju noževima ima ih koji naliče na brijače s više izvijenim i šiljastim držalom.

Ogrlice savijene su na oba kraja na kuku.

Najznatnija je pojava fibula s dvije okrugle ploče; nalik je na naočare.

Tutuli su slični onima iz prošle perijode.

Sudići za vješanje nalik su na plitke sudove, a imaju posebne zaklopce.

Mrtvaci se samo spaljuju, a pepeo se polaže u male kovčege.

V. perijoda. 750.-550. pr. Kr. Cvijet mlagjeg broncanog doba.

Šuplji su kelti maleni i bez ukrasa.

Mačevi su rjegji; noževi su krupniji kao što i prstenje, fibule i sudići za vješanje; šare na ovom orugju i nakitu pokazuju poseban ukus i zamišljaj; složene su od kovrčica, meandra i završuju se često životinjskom glavom.

Nova su pojava otvorene grivne za mišice.

Na dršcima noževa često su po dvije kovrčice kao šare; vrh noža izvijen je u vis.

Mrtvaci se spaljuju, a pepeo se polaže u žare (urne).

VI. perijoda. 550.-400. pr. Kr. Svršetak mlagjeg broncanog doba.

Od orugja nalazi se samo mali šuplji kelt bez ušica. Oružja nikako nema.

Megju nakitima sad se nalaze usukane ogrlice i igle, koje na gornjem kraju imaju kovrčicu (spiralu) te su nešto ispod glave izvijene.

Mrtvaci se spaljuju; pepeo se sahranjuje u žare ili u rupe na samom spalištu. Pri kraju ove perijode ulazi opet u običaj sahranjivanje mrtvaca.

*

Po sjevernoj Njemačkoj nastojahu naročito O. Fischler i Belz, da svojim ispitivanjima rasvijetle broncano doba.◊264

Fischler se u glavnomu slaže s Monteliusom; no za istočnu Prusku on II., III. i IV. perijodu spaja u jednu, a VI. perijodu od česti odvaja od broncanog doba, jer je već smatra kao početak gvozdenog doba. Cijelo doba bronca dijeli u tri perijode.

Belz uzima za Meklenburg četiri perijode. Prvu stariju izjednačiva s prvom perijodom Monteliusovom; druga obuhvaća drugu i treću; treća četvrtu i petu Monteliusovu(Ispor. A. Dr. Lissauer: "Alterthümer der Bronzezeit in der Provinz Westpreussen und dem angrenzenden Gebiete".).

U pogledu trajanja tako zvane halštatske perijode mal da nijesu složni najpoglavitiji stručnjaci paleoetnologije.

De Sacken je stavlja izmegju druge polovice prvog milenija pr. Kr. i početka rimskoga carstva.

Morlot joj odregjuje početak s 1000 god. pr. Kr. a Ernest Chantre govori takogjer o XIII. ili XIV. vijeku pr. Kr., ali u ovu perijodu uvrštava ne samo halštatske grobove, već i ono veliko obrtno i radničko preobraženje, s kojega je moralo nastati prvo željezno doba, koje nam najsavršenije prikazuje Koban u Kavkasu, Hallstadt i Watsch u Austriji, Este, Bolonja, Corneto i Tarquinia u Italiji.

Hochstetter je sklon dopustiti, da je halštatska perijoda u austrijskim Alpima trajala hiljadu godina, a produljuje je do drugoga milenija pr. Kr.

I Undset uzima, da je oko V. vijeka bio vrhunac broncanog doba.

*

Ova klasifikacija, koja je za stručnjake suvišna, služiće ljubiteljima prehistorije, da naišav na kaki broncani prijedmet, uzmognu bar donekle prosuditi, kojemu dobu od prilike pripada i kolika mu je vrijednost.

*

Sad da na temelju Monteliusove klasifikacije proučimo naše nalazište i da istaknemo, prebirući komad po komad, kako pripadaju raznim perijodama.

Otka oblučnim bridom i krilima uzvinutim s obje strane (slika 10.) spadala bi megju najstarije broncane prijedmete našega skrovišta. Nešto sasvijem slično na ovu otku donosi dr. A. Lissauer u spomenutoj raspravi i to u tab. II. pod br. 1. Oblik ove otke po Monteliusovoj klasifikaciji spadao bi u II. perijodu (1250.-1050. pr. Kr.)(Montelius o. c. tab. II., sl. 18.).

Isti Lissauer veli, da su slični oblici osebnost sjevernih krajeva, i da se pretežno nalaze u Skandinaviji, u Hanoveru i Meklenburgu(Lissauer o. c. str. 9.).◊265

Na tab. III. br. 10 istoga Lissauera opet dolazi figura otke s krilima, koja je još sličnija našoj. Za nju se veli da je osebina ugarska(Hampel: "Alterthümer der Bronzezeit in Ungarn", tab. VII., sl. 5.-8.), a meni se čini, da je i ova naša istoga podrijetla.

Ne možemo ovdje da ne istaknemo, kako su se slične otke našle i u Šišku(S. Ljubić: "Popis arheolog. odjel. nar. muz. u Zagr.", 1889., tab. VIII., br. 5.), u Topličici kod Zajezde(Ibid. br. 9.), u Gornjoj Krajini(Ibid. br. 16.) i u raznim mjestima Dalmacije(Ibid. tab. XIII., br. 84., 85. uz drugih 12 primjeraka.).

Istoj će perijodi pripadati i kelti bez ušica pod br. 5. i 6., jer se u njoj osim kelta (otke) za uglavljivanje u procijep (Paalstab) nalazi i šuplji kelt. Sličnih keltova bez ušica nijesmo mogli naći u Lissauerovim tablama, ali ih ima kod Mortilleta, koji o njima piše: "Les haches à douille en bronze sont aussi très caractéristiques du Larnaudien. On les trouve presque toujours associés aux haches à ailerons"("Musée Prehistorique", par Gabriel et Adrien de Mortillet. Planche LXXV Actuel Larnaudien-haches et herminettes à douille. Sl. 780.-81.-82. Paris C Reinwald 1881.).

Kelta bez ušica nagjeno je takogjer u Šišku(Ljubić: "Popis" i t. d., str. 59., 61., 64) i u Tenji do 7 komada(Ibid. str. 88.).

Tri kelta s ušicama br. 7., 8., 9. pripadaće po Monteliusu IV. perijodi (900.-750.), ali zahvaćaju još i u V. (750.-550.)(A. Lissauer o. c. str. 16.).

U Lissauerovim tablama imademo tri primjerka, koji su sasvim slični našima(Ibid. tab. III., br. 4., 5., 6.), a i prilično su jednake veličine.

Sličnih se kelta našlo i u Ugarskoj(Ispor. Hampel o. c. tab. XI., sl. 7.).

U narodnomu muzeju u Zagrebu bilo je do god. 1889. do 20 komada keltova s ušicama, koji potječu iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije(S. Ljubić: "Popis" i t. d., str. 58.-9., 61.-3.-4.-5., 70.-4.-7., 94.).

A i u Bosni i Hercegovini(V. Radimský: "Prehistorička nalazišta" i t. d., str. 22., sl. 56.) nagjeno je keltova s ušicama(Ibid. str. 25., sl. 71.-2.).

Tri toke od oble, zavijene žice (vidi sliku 3. i 4.) idu po Monteliusovoj klasifikaciji u II. do IV. perijode (1250.-400. pr. Kr.) Nakita i zaponaca, sličnih našim tokama, mnogo je nagjeno po raznim slovjenskim zemljama. U narodnomu muzeju u Zagrebu bilo je do god. 1889. u zbirci zavijenih nakita takogjer toka do preko sto komada, i to iz Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Bosne i Hercegovine(Pr. S. Ljubić: "Popis" i t. d., passim.). Kad u Bosni i Hercegovini stadoše sustavno iskopavati prehistoričke gromile i gradine, naišlo se uz druge◊266 prijedmete broncanog doba i na znatan broj zaponaca i nakita od zavijena žice (spiralnih).

Mnogo i različito su pisali stručnjaci o postanku i području tog oblika(Ispor. E. Decor et L. Favre: "Le bel âge du bronze lacustre en Suisse". Paris 1874., str. 25. - Wladim de Maïnof: "Note sur les toqués ou Ornaments spiraloides. Matériaux pour l'hist. primit. et nat. de l'Homme", god. 1876., str. 6.-11. - A. Angelucci: "Gli ornamenti spiraliformi in Italia" i t. d. Torino 1876.
- Undset Ingwald: "Études sur l'âge de bronze de la Hongrie". Christiania 1880, str. 62.-150. - Hampel: "Antiq. préhist. de la Hongrie", tab. X., 6., 7. "Monumenta Hungarie archaeolog.", knj. II., sv. II., str. 16., sl. 34., 35., 37. - Sacken: "Das Grabfeld von Hallstadt", tab. XIII., 9., 10. - Os. Montelius: "Spännen frän bronsäldern och ur dem närmast utvecklade formes", Stockholm 1880.-82. - Schliemann: "Mycène", sl. 297.-299. - O. Tischler: "Über die Formen der Gewandnadeln (Fibeln)". München 1881.
- Foderaro: "Di alcuni ornamenti preistorici di bronzo della Prov. di Catanzaro". Ispor. "Bullettino di Paletnologia Italiana", god. X., br. 4., str. 56.-7.-8. - Helbig W.: "Das homerische Epos aus den Denkmälern erläutert". "Archäolog. Untersuchungen "Helikes" und "Kalyches", str. 193.-4. Leipzig. Teubner. 1881. - Pulszky von, Franz: "Die Kupferzeit in Ungarn". Budapest 1884. - Olshausen: "Die Spiralringe". Ispor. "Verhandl. der Berliner Gesellsch. für Anthropolog." i t. d. 1886., str. 433.-497.). Ujamčeno je, da u čitavoj Evropi nema ni jedne prehistoričke zbirke, u kojoj ne bi bio po koji komad("Dans presque tous les musées de l'Europe on peut voir des spécimens plus ou moins nombreux des ornements quasi-hongrois, qui consistent en groupement simples ou compliqués et artistiques de fil de bronze roulés en spirales; quand on en recherche la provenance, on voit que tous ces objets viennent de la partie orientale de l'Europe, de la Pannonie, du Noricum, de la vallée du Danube et même du Balkan". Ispor. W. de Maïnof o. c., str. 6.).

Ne naumih o tome pitanju na široko razlagati, ali je ipak vrijedno da se napomene najskorija meni poznata studija o spiralnim nakitima, što ju je napisao uvaženi bavarski arheolog Julius Naue.

On iznosi i dobrim razlozima podupire mnijenje, da spiralni nakiti potječu iz Egipta, i da su nastali još u doba farauna Tat-Ka-ra IV. dinastije (oko 3800. god. pr. Kr.). Po njegovu je sudu taj nakit preko Grčke i Ugarske dopro sve do Skandinavije i to u trgovini s jantarom(Naue Julius: "Die Bronzezeit in Oberbayern. Ergebnisse der Ausgrabungen und Untersuchungen von Hügelgräbern der Bronzezeit zwischen Ammer- und Staffelsee und in der Nähe des Starnbergersees". München 1894., str. 143.-46., 244.-46.).

Za ona 4 odlomka sjekirica, pod br. 11., 12. i 13., kao što i za ona dva odlomka sjekirice s bridom sa strane pod br. 14. i 15. ne bismo umjeli reći, u koju perijodu spadaju, jer je njihovu rekonstrukciju teško izvesti.

U tablama Lissauerovim nema primjera, koji je sličan našim odlomcima, pače nema ni sjekirica, koje bi imale horizontalne ušice (luknju).

Štogod slično nijesmo našli ni u tablama "Popisa nar. zem. muzeja u Zagrebu".

U Mortilleta imademo nekoliko primjeraka sjekirica s horizontalnim ušicama, s jednostranim i dvostranim oštrilom(Tab. ХСII br. 1129.-30.-31., ХСIII. br. 1153,-54., XCIV. br. 1167.-8.-9., 1174.-5.); ali ne znamo, prema kojoj bi od tih sjekirica mogli biti naši odlomci.◊267

Važno je ipak primijetiti, kako su svi naši odlomci pod br. 11., 12. i 13. prebijeni upravo uzduž ušica; a ta se pojava nikako ne može držati posve slučajnom, već je sva prilika, da su ti komadi naumice prebijeni, kao što to dokazuju tragovi na odlomku pod br. 12., gdje se jasno vidi, da se po sjekirici tuklo tupom oštricom nekog orugja nekoliko puta, dok se prebila kako se htjelo.

Ovo mnijenje potkrepljuje i ta činjenica, što je dônji odlomak sjekirice slika 16. težinom jednak odlomku, sličnom onomu u slici 11., a ova dva su jednako teška kao što i oni pod br. 14. i 15.

I rekonstrukcija sjekirice pod br. 16. sasvijem je mučan posao, budući da gornjega dijela nema, pa ne znamo, je li se je svršavao šiljkom ili oštricom. Osim toga ne mogosmo u atlantima naći dvosjeklih sjekira, koje bi bile nalik na našu. Vidjećemo kasnije, da oblik naše sjekire treba smatrati kao "unicum" te vrste, jer je bitna razlika u tomu, što slične sjekire izlaze s gornje strane u oblu ili višestranu glavu mlata, a naša je imala plosnasti nastavak.

Dvije su osebnosti naše sjekirice, koje joj podaju rijetku važnost, i to žljebovi i šiljak.

Sjekiricâ sa žljebovima, koje su veoma slične našoj, našlo se u iskopinama na sjeveru Kavkaza, vidi sliku 17. Antropolozi ističu kao osebnost tih sjekirica neobičnu duljinu oštrica sa strane i žljebove, odnosno prutove i obje strane po vrh ušica za držalicu: "Les traits caractéristiques de ces haches sont le tranchant dont l'extrémité inférieure est prolongée, les lignes en relief au-dessus du trou d'emmanchure de chaque côté, et la forme particulière de la tête"(Ispor. Dr. Sophus Müller: "L'órigine de l'âge du bronze en Europe". Matériaux sv. XX., str. 155.).

O njima je pisao uvaženi prehistoričar Müller, da se osim na Kavkazu nigdje još nije našlo sličnih primjeraka, ali, veli on, isporegjujući pomno ove komade sa sibirskim broncima, lako će se nametnuti misao, da ovi sasvijem lokalni primjerci prikazuju mlagji oblik onih, koji se nalaze u Sibiriji(Idem ibid.).

Druga rijetkost naše sjekirice jest šiljak, koji prodire s donje strane ušice u pravcu oštrila.


Slika 17.

Još je od nazad dvadeset godina gosp. Angelucci svratio pažnju arheologa na osobiti i rijetki oblik jedne sjekirice, koju on nazva "bojna sjekira" (scure d' arme o da guerra) i mlat-sjekira (Martello-scure, Mazzascure), koja se čuva u kraljevskoj oružarnici u Turinu. O njoj je◊268 ovo napisao: "Za stalno je, da je ovo ratno oružje broncane dobe prava rijetkost." Za tim donosi i sliku, što i mi činimo, vidi sliku 18. Koliko mi je poznato, misli on, da nijesu poznate druge sjekire tog oblika, ako izuzmeš onu narodnog topničkog muzeja, koja potječe iz istog kraja. Nema sumnje da su to bojne sjekirice, a ne zanatlijsko orugje, na što upućuje ukusna izradba, novi i sasvim čudnovati oblik, a najviše nastavak mlata s protivne strane oštrica, kao što se to često može opaziti na bojnim sjekirama mljetačkim, engleskim, njemačkim i t. d. od X. do XVI. vijeka.

Ušice su jajaste (baš kao i na našoj)… O podrijetlu ovih sjekira veli, da su obje kupljene u Mljecima iz zbirke starina gosp. Guggenheima, koji je na pitanje, otkle su te divne sjekire druge perijode broncanog doba, jedino odgovorio: da su iz Dalmacije. Ali iz kojeg kraja te zemlje? A nije umio ni reći, od kog ih je kupio.


Slika 18.

Što da kažem, veli Angelucci, o tim dalmatinskim sjekiricama?(Ispor. Angelucci: "Spada e scure di bronzo dell' Armeria reale di Torino". "Bullettino di Paletnologia Italiana", god. II., br. 2., str. 27.-8.) I tako to pitanje ostavlja paleoetnolozima, neka ga riješe.

Angeluccijev izvještaj potakao je B. Kunza, da se javi u istomu Bullettinu, dokazujući da ti primjeri nijesu osamljeni.

"Gradski muzej starina u Trstu," veli on, "posjeduje od dvije godine dva primjerka sličnih sjekirica, od kojih je prvi nabavljen od jednog starinara u Trstu, a drugi od nekog puškara. Nije bilo moguće doznati, otkle su. Jedini odgovor, što se mogao dobiti bio je jednak onomu, što ga je primio Angelucci, naime da su sjekirice iz Dalmacije."

Po Kunzovu su nazoru te sjekire upravo zanatlijsko orugje, koje je po svoj prilici služilo za tesan je drva(Carlo Kunz: "Martello-scuro di bronzo". Ispor "Bullettino di Paletnologia Italiana", god. II., br. 11. i 12., str. 174.-5.).

Uredništvo "Bullettina" opaža, da se jedna slična sjekirica čuva u ljubljanskom zemaljskom muzeju, a da je zajedno s drugih 19 nagjena izmegju Kaštel-Lastue i Spice, pak spominje još jednu u carskomu muzeju u Beču, koja potječe iz Livade u Albaniji, napokon onu u narod. muzeju u Zagrebu, koja je iz Crne Gore("Bullettino" l. c. in nota.). Uvaženi antropolog Ern. Chantre(M. E. Chantre: "Observations sur les séries préhistoriques de quelques musées de l'Autriche". Ispor. "Matériaux pour l'histoire primitive et naturelle de l'Homme". Toulose 1878, str. 551.-2.), obašavši neke austrijske muzeje, spominje ljubljansku sjekiru i onu u Trstu, za koje kaže, da su d'un type fort spécial à la Dalmatie.◊269Le musée de Gratz, veli nadalje, conserve une pièce semblable de la même provenance.

Dakle je doslije svega bilo poznato 7 primjeraka tih sjekira, koje se nahode po različitim muzejima; sve te sjekire potječu iz Dalmacije, Crne Gore i Albanije, dakle iz naših južnih krajeva. Arheolozi ih u velike cijene ne samo poradi rijetkosti, nego i poradi ukusne izradbe.

Premda se mora u velike žaliti, što je naš primjerak prebijen na više komada, ipak možemo sa zadovoljstvom ustvrditi, da je to u spomenutoj zbirci najukusniji primjerak, jer se ističe osobito vrsnom izradbom i osebnošću, kakve nema u gore spomenutima.

Osim toga, što je naša sjekirica u svijem pojedinim čestima izragjena u potpunom razmjeru i što je najpomljivije ulaštena (polirana), ipak je uza svu sličnost sa gore navedenim sjekiricama u tom osobita, što joj se gornji dio svršava plosnatim oštricem, a ne mlatom, kako se o tom možemo lako uvjeriti iz onog komadića, koji je kod prebijanja ostao na sjekiri. Pošto se pak dvostranih sjekira sa žljebovima povrh ušica, odnosno s prutovima, i s karakterističnim šiljkom ispod ušica, još nije našlo, s pravom možemo tvrditi, da je taj naš primjerak pravi "unicum".

Zaključak.


Prema onom, što evo istaknusmo, možemo ovako završiti. Nalazište broncanih prijedmeta u Sitnomu pravo je skrovište; sastoji se od različitih prijedmeta, koji po svom obliku idu u doba od II. do VI. perijode, t. j. po Monteliusu od god. 1250.-400. pr. Hr. Uz skrovište je nagjeno ognjište, što je znak, da je tamo bilo spremište i mjesto, gdje su se spaljivali mrtvaci i da je ova broncana štacija bila trajnim boravištem. Mjesto nalazišta kao što i ognjište bilo je ogragjeno osobitom ogradom od kamenja, a to će značiti, da je bilo odlučeno od proste upotrebe. Sjekirica je osebnost naših krajeva i može se držati kao "unicum" svoje vrste.

Nema dakle sumnje, da je za broncanog doba, i to od najstarije perijode sve do najpoznije, naša Dalmacija bila naseljena.

Kojoj bi se pak vrsti skrovišta moglo naše pribrojiti, to je za sad veoma mučno riješiti.

Svakako možemo otkloniti mnijenje, da je to bilo malo skladište putnog trgovca, jer prijedmeti pripadaju različitim perijodama, i jer su svi bili upotrebljeni, a nikako nema neupotrebljenih (posve novih), a otka s krilima, kao što i veći dio keltova, pak i zavijeni nakiti mogli su još i dalje služiti, a da ih nije trebalo za nove izmijeniti. Što više, tu nema ni novih ni nedovršenih prijedmeta.◊270

A ni ratna sprema to nije mogla biti, pošto je broj prijedmeta sasvijem neznatan, a većina ih se ni upotrebiti ne bi mogla.

Ne možemo ni to misliti, da je to bila ljevaonica ili tvornica, jer se uz prijedmete nijesu našli običajni kalupi, a i na prijedmetima nema traga pjeni od ljevanja; osim toga se nije našlo ni ljevaoničkog taloga (lingot).

Pošto je pak naše skrovište, kako već rekoh, u štočemu slično skrovištu Chiusia, to mislim, da se i o našemu može isto tvrditi, što je Gamurrini o onomu rekao, t. j. da je to bila bogoštovna blagajnica prvašnjih doba (favissa) ili skup zavjetnih prijedmeta ex voto, kako ih je nazvao čuveni Sophus Müller.

Istakoh da su prijedmeti pod br. 11., 14., 15. i 16. (dônji odlomak) razmjerno jednako teški, i da je komad pod br. 12. naumice prebijen. Ova bi nas važna činjenica mogla navesti na mišljenje, da se broncanim prijedmetima odregjivala vrijednost po težini, po čem bi se u tom mogao nazirati kao neki najstariji monetarni sustav.

Onaj, koji je tu svoj zavjet izvršio, udesio je vrijednost broncanim prijedmetima prema milosti, što ju je polučio.

I danas se po našim svetilištima mogu vidjeti svakovrsni zavjetni darovi. Ima ih od dragog kamenja, zlata, srebra, mjedi, voska, do pletenica od kose; svak poklanja, što može, ili što je obećao. Kad se promisli, da je u ono doba, u koje pada naše skrovište, bronc imao veliku vrijednost naročito u našim stranama, kuda se iz daleka donosio, tad će se lako vjerovati, da naše skrovište nije moglo biti drugo nego bogoštovna blagajnica (favissa) ili ex voto.

Ovdje ne možemo a da ne požalimo, što se u našoj Dalmaciji do danas još malo, pače ni malo nije radilo na prehistoričkom polju.

Najudaljenija i najzabitnija mjesta staroga i novoga svijeta prorovala je motika paleoetnologa, a svako od njih im je pružilo ma bilo koji prijedmet, po kojemu su mogli odrediti neke komparativne i etnološke odnose, - no naša je Dalmacija u naučnom svijetu kao prekinuta nit, koja čeka da se sveže nad dubokim jazom, preko kojega znanost još nije mogla segnuti, da ovu zemlju ma s koje strane pridruži prehistoričkom svijetu.

Rimska je kultura u Dalmaciji prikazana u našim muzejima tako obilno, da se može takmiti s muzejima čisto latinskih zemalja. Kad stupimo posred onih skupina rimskih natpisa, sarkofaga, nakita, sudova, orugja i oružja, nehotice ćemo uskliknuti: Zar da ova zemlja u predrimsko doba nije imala nikakve kulture, nikakva prometa, ni obrta; zar su ovdje živjeli gotovi divljaci, koji ne ostaviše ni traga ni glasa; za Rimljana sve, prije njih ništa?

Za prekopavanje rimskih starina trošili se i troše se veliki novci; najbolji domaći i strani arheolozi od po vijeka već nastoje, da što bolje◊271 prouče rimsku i rimsko-kršćansku Dalmaciju. A da nije ono nešto stare povijesti i onih drevnih spomenika, koji se gotovo neopaženi uzdižu kao male piramide sred krša naših gorskih krajeva, uz naše primorje i po našim ostrvima; da nije one sile ruševina predrimskih gradina i onog mnoštva nerimskih imena gora, rijeka i ostrva; da nije Skilaksa i Skimna iz Kija, Teopompa, Troga-Pompeja, Strabona, Apijana i drugih grčkih i rimskih geografa i historika; da nije imena Liburna, Nesta i Manija, Autarijata i Ardijejaca; da nije bilo Agrona, Teute, Pleurata Gencia, sve do junačine Batona; - po onom, što je spomenika u našim muzejima, ne bi se ni znalo za ime i za opstanak predrimskih slavnih i silnih Ilira!

Spomenuh ime Ilira. Zadnju njihovu povijest prikazala su nam grčka i latinska pera; zvali su ih varvari, opisivali su ih više po kazivanju, nego li što su ih sami poznavali. Ali o dolasku i podrijetlu Ilira i starim njihovim postojbinama, o prometu i obrtu njihovu, o vjeri i zanimanju, o trgovini i odnosima s drugim istodobnim narodima, to nije niko pisao, ta se knjiga nije još našla!

Ali nam pokazuje Bosna i Hercegovina, gdje su takogjer stanovali Iliri pod različitim plemenskim imenima, da je prehistorička knjiga Ilira sahranjena poglavito u "gromilama" i "gradinama". Iz tih drevnih spomenika iskopalo se sila svakog prehistoričkog blaga. Zemaljski muzej u Sarajevu mami neprestano svjetske učenjake i stručnjake, da čitaju u toj istom rasklopljenoj knjizi i da odregjuju prilike onih prvobitnih stanovnika, i stepen njihove kulture prema drugim savremenim žiteljima evropskim.

I naša je Dalmacija prepuna gromila i gradina. Nema kraja, u komu ih ne ćeš naći; u tim gromilama i gradinama kriju se ostanci njezinih prehistoričkih stanovnika. Ali se na žalost s ovom davninom naše pokrajine niko još nije bavio, da je ispita i da joj gradivo prouči.

Na kraju mi je istaknuti želju, da bi već bilo vrijeme, da se i u našoj Dalmaciji sastane posebno društvo za ispitivanje prehistoričkih spomenika, jer je stalno, da bi žetva bila obilata i da bi se troškovi potpuno naplatili.

To bi bio velik korak u znanstvenom razvitku ove pokrajine, pa bi i Dalmacija unišla u kolo prosvijetljenih krajeva, u kojima se prehistorička istraživanja u velike goje.

Prijedmeti "Sitnajskog skrovišta", čuvaju se za sada u muzeju u Sarajevu.