Alfons Pavich. Prinosi povjesti Poljica. GZM. Sv. 1. 1903. Str. 59-100.
◊59
Piše Alfons Pavich pl. Pfauenthal, c. kr. podpredsjednik namjestništva u m., Zadar.
Tačno poznavanje povjesti pregja i njihovih viteških podviga pobugjuje u potomcima želju, da našljeduju one primjere, te je moćna poluga za odnjihanje novih pokoljenja vrsnih gragjana.
Iz odanosti spram otadžbine svojih pradjedova, s velikom sam ljubavlju, za skoro devetnaestogodišnjeg svog službovanja n Dalmaciji, prikupio na dokolici ove podatke, isprave i slike, te ih sada ovdje objelodanjujem kao prilog povjesti poljičke.
U Zadru, godine 1902. Pisac.
(Župa, općina župa poljička, kneževina poljička, provincija poljička, comunitas Poggicie, università di Poglizza.)
Oni, koji su do sada o povjesti Poljicâ pisali, pozivahu se glede vremena i ostalih prilika, koje se odnose na utemeljenje ove male države, na živo usmeno predanje, koje postoji u tom pogledu.
Po tom predanju utemeljena je župa poljička oko godine 1015.
U ono vrijeme odseliše iz Bosne tri sina velikoga kneza Miroslava, Tješimir, Krešimir i Elem s nekoga nesklada, što se bio desio megju gospodom.
Nakon obijanja i skitanja sagjoše u Zvečanj i u Ostrovicu kod vode Pokornika, i našav tu zgodnu i pitomu zaklonicu, nastane se ovdje i sagrade ponosite dvore, od kojih se zidovi i sada u bitnosti nahode. Iza nekoliko vremena razdijeliše se i svaki se na svom dijelu okući.
Tješimir uze zemlje od vode Gubavice (cetinski slap) ispod Zadvarja do Gradca usred Poljica, Krešimir od Gradca do vode Žrnovnice i sjede u Dubravi, a Elem pogje u gornja Poljica u Mosorsko podosoje sve do Cetine od Dugopolja do Radopolja i diže kulu u Srijanima{1 "Razgovor ugodni naroda slovinskoga" po fra Andrii Cacichiu (Kačiću). U Mleczi na 1759., str. 277. i 278. - P. Franeeschi, "La Dalmazia" foglio letterario economico, 1846., br. 12., str. 93. - "Pučki spisi Mihovila Pavlinovića", Zadar 1876., str. 59. - "Opis zemalja u kojih obitavaju Hrvati", Vjekoslav Klaić, Zagreb 1881., str. 133. - "La contea di Poglizza" studio storico del prof. Tullio Erber, Zadar 1886., str. 9. - "Povjestna kleveta nabačena na svećenstvo glagolaško bivše župe Poljicâ na izmaku XVIII. vieka". Sveć. Petar Škarica, Spljet 1899., str. 1. i 2.}.
U zadnje doba objelodanio je mnogopoštovani pop Petar Škarica iz Podgragja izvod iz jedne isprave, kojom se doba utemeljenja tačnije označuje i koja se odnosi i na još neke druge okolnosti usmenog predanja. - Ovaj izvod iz isprave glasi:◊60
Rodovnik plemenite porodico Gaudenzio, to jest Slava Radovcicha alias Strnicha iz Poljice, od koljena velikoga kneza Miroslava, koji je god. 941. kao kralj Bosne i Dalmacije vladao. Kad ga je god. 944. ban Pribina ubio, pobjegoše njegova tri sina Elem, Tissimir i Crescimir radi razdora, koji je tamo vladao, iz Bosne i nagjoše zatočišta u brdima, gdje počeše zidati te tako početak učiniše, da se župa poljička utemelji i da tamo njihovu postojbinu ustanove{1 "Cenno critico sul lavoro: La contea di Poglizza, scritto dal sign. Professore ginnasiale a Zara, Tullio Erber". Scrive Suburbiensis Zara 1886. - "Doba naseljenja plemića bosansko-ugarskih u bivšoj župi Poljica". Sastavio pop Petar Škarica Podgragjanin Zadar 1901. Objelodanjeno i u "Smotri Dalm. " u brojevima 5.-8., 10., 16. uklj. 35. god. 1901.}.
Slika 1. Župa Poljica.
Kod Dubrave nalaze se veće ruševine zgrada, koje narodno kazivanje označuje ostacima Krešimirove palače, a tako se isto priča, da je jedan stari sarkofag, što je prislonjen uz crkveni zid u Srijanima (vidi sliku 2., s lijeve strane duba je sarkofag) grobnica Elemova{2 Pri posjetu Dubrave vidio je pisac ovih redaka ruševine, a pri posjetu Srijana sarkofag.}.
Slika 2. Župska crkva u Srijanima na podnožju Mosorskih brda.
Kada ono godine 1241. Tatari nasrnuše i poplaviše Ugarsku i Hrvatsku, dobjegoše po razlaganju Pavlinovića i Klaića{3 Pavlinović, na ozn. mj. str. 59. Klaić, na ozn. mj. str. 134. Petar Škarica, na ozn. mj. str. 1. i 2.} u Poljica neki plemići - sami Hrvati gor◊61njaci. koji su pratili u Dalmaciju kralja Belu IV.; oni su megju Bošnjake primljeni i nastanjeni.
Glede naseljenja ove vlastele kaže Andrija Kačić ovo:
"Gospoda Ungarska, koise naode u Pogliczih izzagiosse od Iure Raicicha i gnehovih sinova Ugrina i Novaka, koji dogiosce iz Ungarije u Zadgna dobba, puno neggo rečena Gospoda Bosanska iz Bosne a poslih gnih doge Gospodin Draxoe i od ovizisu sada sve kuchie gospode Ungarske u Pogliczih"{1 Andrija Kačić, na ozn. mj. str. 278.}.
Po historiji "Contea di Poglizza" od profesora Tulija Erbera bilo bi se ovo naseljenje vlastele iz Ugarske, odnosno iz Hrvatske oko godine 1350. izvelo, te ovaj opaža glede toga ovo:
Godine 1342. stupi Ljudevit veliki (umro 1382.) iz vladalačke kuće Anjou na prijesto i ispuni svoje na dan krunisanja dato obećanje, da će opet zadobiti sve zemlje, koje su nekada Ugarskoj pripadale.
Ljudevit započne rat, te napadne god. 1356. Srbiju, kojom je onda vladao Stjepan Dušan.
Pošto Mlečani stadoše na put napredovanju ugarskog oružja, potisne Ljudevit svoje pobjedonosne čete do rijeke Brente, te prisili god. 1358. svoje protivnike na mir. Tako steče kralj Ljudevit Hrvatsku, Dalmaciju sa Zadrom, Trogirom, Spljetom. Dubrovnikom i one krajeve, koji su pripadali Srbiji.
Pošto se na taj način ugarska vladavina protezala od Kvarnera do Kotora, bilo je neizbježivo, da se i Poljica predaju vlasti Ljudevitovoj, te možemo dakle - piše Erber - pristati uz mnijenje Franceschi-a, da su braća Raičić i Dražoe oko g. 1350.◊62 od ugarskog kralja poslani u Poljica kao banovi, i da je od toga doba ugarska aristokracija nad bosanskim plemstvom imala prevlast, jer je ugarsko plemstvo prisvojilo sebi najuplivnija prava{1 Franceschi, "Dalmazia", br. 12. Erber, na ozn. mj. str. 11.}.
Po Franceschi-u preseliše se dugo nakon dolaska Tješimira, Krešimira i Elema, Juraj Rajčić i njegovi sinovi Ugrin i Novak, pak poslije njih, ali ne odveć kasnije Dražoevi, svi potomci ugarskih plemićkih porodica, - u Poljica, gdje su od bosanskih plemića bili dobro primljeni, s njima se sprijateljili, od njih zemalja u dostatnoj mjeri dobili i kao braća u ista prava sa bosanskim plemićima stupili.
Rajčić i Novak su praotci ugarskog plemstva u Poljici, koje je tekom vremena svu vrhovnu vlast na se privuklo.
Po Franceschi-u počinje godinom 1350., u kojoj se Rajčić i Dražoe, potpomagani od njihovog kralja, u Poljicima nastaniše, da u zemlji kao banovi vladaju, - drugi perijod poljičke povjesti, nazvan perijod ugarske vladavine, koja je trajala do godine 1444.{2 Franceschi, "Dalmazia", 1846, br. 6., str. 43., br. 12., str. 93.}.
Nedavno je mnogopoštovani pop Petar Škarica Podgragjanin o ovom pitanju o naseljenju plemića ugarskih u župi Poljičkoj, objelodanio opširnu i vrlo zanimljivu raspravu, dodavši i pet isprava u pogledu praotaca ugarskih plemića Jurja Rajčića i Jurja Dražoje (Dražoević), kao i o njihovom potomstvu. Škarica razjašnjuje, navodeći mnogobrojne povjesničke podatke, ove isprave, od kojih su četiri sastavljene u hrvatskom a jedna u talijanskom jeziku i koje su, što se tiče praotaca Rajčića i Dražoja i odnosnog njihovog rodoslovlja, - megjusobno i sa prepisom jedne niže navedene rodoslovne isprave u suglasju{3 "Doba naseljenja plemića bosansko-ngarskih u bivšoj župi Poljica", sastavio pop Petar Škarica Podgragjanin, kao što je gore spomenuto.}.
Škarica misli, da se naseljenje plemića ugarskih desilo ili na izmaku XII. ili početkom XIII. vijeka, i da je putovanje braće Ugrina i Novaka iz Dalmacije po smrti njihovog oca, da se kralju ugarskom predstave, moglo biti izmegju 1220.-1230., te da je po tom Juraj Rajčić umro prije god. 1230.{4 "Doba naseljenja i t. d.", Škarica, na ozn. mj., opaska br. 10.}.
Do tog zaključka dovedoše ga kao i Pavlinovića i Klaića historički dogagjaji onog vemena, a pored toga još i ova okolnost. - Po Škarici objelodanjena rodoslovna isprava, kao i ona, što ćemo je skoro ovdje navesti, glase:
"Ja namjana kraljev, ki bih moljen od mojih priatelja i ostalih vlastel Poljičkih, da raspišem plemena vlastel poljičkih, od koga stabla ali tarsa kako ko ishodi."
Odnosna talijanska rodoslovna isprava počinje riječima: "Io Domian kraljev". Namjana odgovara talijanskome Domian, Damiano.
U jednoj ispravi od 1. septembra god. 1310., koja istina, kako i sam Škarica kaže, ne potječe iz posve čistog izvora, i koja je objelodanjena u njegovoj raspravi "Doba naseljenja i t. d.", ističe se megju ostalim:
"da je Stipan Kotromanović, veliki ban Bosne, poslao covika vlastelina kneza domajna divolčića bobalića u Poljicu, da povlastice, običaje, zakone i postanak ugarskih knezova, koji u toj župi vladaju, prouči. - U toj ispravi potvrdjuje spomenuti Domajna divolčić bobalić, da je Stjepan kralj ugarski poveljom 4. avgusta 1024. kneza Cvitana dikličića, zvani cvitanović, pokojnoga kneza vukasa za bana i kneza Poljice učinio, i da od ovoga sliedeći plemići proizlaze: rajko, Ugrin, Drasoe, vukas, tišimir i t. d."
"Dano u gradu miloševu na 1. septembra 1310.
Stipan Kotromanović ban veliki.
Domajna divolčić bobalić skrovnik mogućega stipana Kotromanovića bana velikoga od bosne ispisa i zapečati."◊63
Škarica navodi važnih razloga, koji ga navedoše, da o istinitosti te isprave posumnja, jer je priznata činjenica, da je Cvitanović - čovjek nevaljao - nastojao, da ovu ispravu iz istinitih starih isprava i krivotvorina zato sastavi, da vjerojatnim prikaže svoje staro porijeklo od plemića Dikličića pokojnoga kneza Vukasa.
Značajno je ipak, da se Domajan Divolčić Bobalić još god. 1310. spominje, kojega je ime iz jedne autentično stare isprave uzeto, i koji bi mogo biti istovjetan sa: "Ja namjana kraljev" u spomenutoj rodoslovnoj ispravi.
Škarica opaža još u tom pogledu, da O. Batinić god. 1335. spominje jednog Domajna Bobalića, koji je kao kanonik u Dubrovniku, vrhovni tajnik bana i kao svećenik vrlo učen i pobožan bio i do smrti vodio banu pisarničke poslove.
Prepis jedne isprave glede naseljenja Jurja Rajčića i Dražoeva i njihovog potomstva, koji je piscu pri njegovom prvom pohodu Poljica 3. augusta 1883. u Donjem Docu posjednik Mate Jelić (kućni broj 1.) predao, slaže se, kako je spomenuto, osim nekih neznatnih nuzgredica, sa odnosnim, po m. p. popu Petru Škarici objelodanjenim rodoslovnim ispravama, koje će se u daljnjem teku kratkoće radi samo "Škaričine isprave" nazivati.
Isti glasi:
Prepis. - Ja namljan kraljev, koji bih moljen od mnogo prijatelja i vlastele poljičke, da razpišem vlastele poljičke, kako tko izhodi i od koga stabla ili trsa. Ovo su najprva stabla, od kojih su sada sva vlastela poljička: Najprvo pišem plemenšćinu Ugrinovića i Novakovića, koje su postale na ovaj način: Budući poslan vrijedan čovjek i vlastelin gosp. Juraj Raičić{1 U Škaričinim ispravama pisano je Rajčić i Razčić, u talijanskom primjerku Raicich.} od Presvijetle krune Ungarske, da gospoduje nad svom državom u Poljicih i u okoliših, koji su oko istih. Najveće stanje i prebivanje njegovo i njegova bića bi u Spljetu. U Spljetu stojeći a s Poljici gospodujući umri u Spljetu, gdje bi i pokopan u Crkvi S. Dominika, u raki veleliepoj, koja staše u kloštru S. Kate, a sada vani pred vrati. Ostašo mu dva sina: Gosp. Ugrin{2 Živio je po svoj prilici 1. augusta 1390. a još i 15. juna 1405. Isprave koje se odnose na ove i na sve ostale ovdje navedene brojeve godina, biće kasnije navedene i pobliže razjašnjene.} i Novak, koji se zaljubiše s Vlastelom Splitskom. Njima vele omili ova zemlja, ali isto hotješe se vratiti na svoje bašćine u Ungariju, radi toga vlastela Splitska počeše ih moliti da od njih ne polaze, a da će biti učinjena vlastelom u njihovom biću s pored njima. Na te im se ponude obetaše, da će se opet povratiti k njima u Spljet na stanje, te da im nadju kmete, kako im se pristoji živiti. Podjoše u Ungariju, te prodaše sve svoje kmetove i zemlje, a sakupiše veliko blago, pak se htjedoše dieliti, da dodju u Spljet.
Kralju Ungarskom ne bi drago, a oni ga počeše moliti, da ih pušti, jer da se bijahu obetali. Prisegoše mu se, da ćedu mu vazda stati na službi i na slušanje, te ih pušti s velikim poštenjem i ljubavlju a svakomu darova od zlata kolajnu velike vriednosti i list, koji glasijaše, da gdjegod dogju u Dalmaciju i oberu sebi mjesto za stanje, da ih imaju držati za vlastele, kako i ostalu gospodu onog grada, buduć sinovi velevriedni i temeljiti u zemlji Ungarskoj.
Za njihova boravka u Ungariji bijahu mnogo puta zvani od vlastele Splitske, da opet k njim dodju, ali ne htješe doći na manje, što su bili obetali kruni Ungarskoj.
Hodoše u Spljet i ukopaše svoju majku kod svog otca u Crkvi S. Dominika.
Sada počimlje, tko od koga izhodi: Prvo, ova dva brata Gosp. Ugrin i Novak. Novak rodi Pavla i Petrića. Od Pavla izadjoše Pavići, koji su i sada vlastela poljička i knezovi poljički. Od Petrića ne osta ni jedno mužko.
Gosp. Ugrin rodi tri sina: Stjepana, Jurja i Dujma{3 Živio je 3. marta 1444. Vidi ispravu 3. marta 1444., Erber, str. 111. i ovdje dalje niže u izvodu kod isprave III.} svakoga od svoje žene. Stjepan rodi Mandalinu od Vladike Ungarske, koja umri, a on učini troje prijateljstvo s Gosp. Dražojem: oženi sebe kćerju njegovom, sina Stjepana drugom a uda svoju kćer Mandalinu za sina Dražojeva{4 Živio je 3. marta 1444., Erber, na ozn. mj. - "Bullettino", na ozn. mj., god. IV., br. 6., str. 84. i 85.}. Rodi Gosp. Ugrin od one kćeri Dražojeve Avlastanu, koju uda gornje Kačiće, od koje izadjoše vriedni i plemeniti gornji Kačići i umri ona žena gosp. Ugrina, koja biše sestra gosp. Dražoja.
Oženi se trećom od Martinića iz Spljeta s Vladikom Splitskom s Gospodjom Nižom, koja rodi Dujma i Anku, koju uda za sina Gosp. Pribislava kneza Ivaniša, koja rodi vridna čovika◊64 i valjanog viteza. Knez Stjepan Ugrinović imao je jednog sina Ivaniša{1 Živio je 3. marta 1444., Erber, na ozn. mj.}, koji umre prvo, nego se je oženio, i ostavi sve u crkve Poljičke, koje biju u ono vrime. Knez Juraj Ugrinović rodi Petra{2 Živio je 3. marta 1444., Erber, na ozn. mj.}, Pilipa, Jakova, Miloša i Bartola; Bartul rodi Petrića, od kojega ne bi ostatka; od Jakova izadjoše Sinovčići, od Miloša Gargatovići, koji su sada oboji vlastela poljička. - Pilip rodi Jurijaka, od koga se rodi Gosp. Biskup Smederski, Gosp. Nikola Ugrinović{3 Umro 1577. ili 1587. ili 1588. ili 1591. ili 1602.-1608. "Doba naseljenja plemića bosansko-ugarskih u bivšoj župi Poljica". Škarica. Zadar 1901. Opaska br. 22.} koji učini čudne poklisare za Poljica i Cesara i Gosp. Mletačkoj i S. Otcu papi i sa gospodom mirne učini Poljičane i njim velika dobra učini. Ljubilej ili proštenje na Dubravi u S. Luke, gdje se jednom misom mrtačkom vadi duša iz purgatorija. I napokon bi ubijen zajedno s Gosp. Gargatovićem, svojim rodjakom, treći sin Ugrinov gosp. Dujam, koji bi rodjen od vladike Splitske Gosp. Niže Martinić, od koga su Dujmovići i sada vlastela poljička. Dujam ima sina Nikolu i kćer Anu, koju uda za Tadiju Žumuroga, od koje izadjoše dvi: Gosp. Marija i Barbara, koje ne htiše muža nit jednoga jedan put, nego ostavivši svoje zaručnike idoše na Brač u pustinju, učiniše se svete i dobre pustinjake i zavrgoše najpri onu pustinju, koja se zove Zorzatti.
Ovaj knez Nikola, sin Dujmov, a unuk Ugrinov, oženi se Omiškinjom Gosp. Margaritom, kćerju Ivaniša Omiškoga, s kojom rodi 10 sinova: Stjepana, Jurja, Franceska, Tadiju, Pavla, Marka, Ivaniša{4 Živio je 3. marta 1444., Erber, na ozn. mj.} i druge, koji su malahni umrli.
Tadija{5 Jajce su Turci osvojili 1528. "Doba naseljenja i t. d." u Škarica, na ozn. mj. Opaska br. 27.} bi banom u Jajcu, gdje i poginu, kad su ga Turci uzeli. Marko nije imao muške glave, nego kćer; a od kneza Mikule bijahu 3 sina: Tadija, Mikula i Ivan; od Ivana izadjoše Mikulići, koji su i sad u Poljicih; a Tadiju Turci ubiše u Splitsku polju. Knez Stipan Mikulić{6 1581.-1607. "Bullettino", god. IV., br. 3., str. 37.}, koji je bio knez Poljički i don Mikula Mikulić. Knez Pava Mikulić rodi kneza Jurja Mikulića, koji nije imao sinova nego 2 kćeri, od kojih se rodišo vridni ljudi redovnici.
Počmimo treće stablo vlastele poljičke, od koga izadjoše vridni i plemeniti ljudi vlastela poljička, a to je Gosp. Dražoje, koji rodi 5 sinova: kneza Grgura{7 Živio je 3. marta 1444., Erber, na ozn. mj.}, Martina, Pavla{8 Živio je 3. marta 1444., Erber, na ozn. mj.}, Matija{9 Živio jo 3. marta 1444., Erber, na ozn. mj.; 9. maja 1447., "Bullettino", god. IV., br. 10., str. 151.} i Petrinu{10 Živio je 3. marta 1444., Erber, na ozn. mj.; "Bullettino", god. IV., br. 6., str. 85. Plemićka povelja ugar.-hrvat.-dalm. kralja Vladislava 1457.; živio je još 1461. u Spljetu. "Bullettino", god. IV., br. 10., str. 151.}. Knez Grgur rodi 3 sina: Ivana{11 Živio je 1511. "Bullettino", god. IV., br. 3., str. 37.}, Nikolu{12 Spominje se u "Bullettino", god. IV., br. 12., str. 179.}, Pavla{13 Živio je 5. januara 1508. "Bullettino", god. IV., br. 12., str. 182.; ovoga dana smrti Žarka Dražoevića, zarobiše Turci Pavla, sina Grgureva.}. - Ivan rodi Nenada, od koga izadjoše Ivaniš i Aničić. Od Jurja izadje knez Nikola Sucić{14 Veliki knez 1567.-1581. "Bullettino", god. IV., br. 3., str. 37.}, koji su i sad vlastela poljička. Mikulaš rodi: Gašpera{15 Živio je 5. novembra 1503. "Bullettino", god. IV., br. 6., str. 84. i br. 12., str. 179.}, Agustina i Ivaniša; od Gašpera izagjoše Marijanovići; Agustin rodi 3 sina, od kojih bijahu dva fratra, a trećega dobroga kneza poljičkog Ivana Agustinovića{16 Ivan Augustinović, veliki knez od 1512.-1537. po Franceschi, "Dalmazia", na ozn. mj., 1846., str. 472. i Erberu, na ozn. mj. str. 17. i 19.; od 1546.-1567. po "Bullettino", god. IV., br. 3., str. 37.}, koji rodi 3 sina: Jurja, Mikulu i Stjepana, vojvode Omiške, a vlastela poljička. Otac Agustin koji bi dva krat ministar od cokularije sve Dalmacije, umri u Kotoru budući ministrom. Od Pavla sina Grgurova izadjoše Skaričići, koji su vlastela poljička. Od drugoga sina Dražojeva, od kneza Martina, koji rodi Stjepana; a Stjepan rodi 3 sina: Jurja, Antona i Jerolima. - Od Jurja izadjoše Jurjevići, koji su vlastela poljička; od Jerolima knez Ivan Jerolimović, od koga se rodi knez Stjepan bratom Jurjem, koji su vlastela poljička i vojvode Omiške. - Anton rodi 5 sinova: Jurja, Pavla, Petra, Marka i Mikolu; od Jurja ne bi sina; od kneza Petra osta Marko knez poljički. - Pava rodi dosta sinova: Jurana, Garvacu i Barišu, koji je bio knez poljički i vojvodu Marka i fratra Vicu i kneza Petra i Jurja. Treći sin Dražojev Matij rodi: Bartula, od koga izadjoše Barići i dobri pripovidal Fra Andrija Barić.◊65
Četvrti sin Dražojev bi Pava, koji rodi 3 sina; Novaka, Relju i Jerolima. - Od Novaka izadjoše Novakovići; od Relje Reljići; od Jerolima Jerončići; još bi četvrti sin Bogdan; od njega no osta niko.
Peti sin Dražojev bi Petrić, koji se oženi kćerkom Gosp. Ugrina, koja rodi 4 sina: vojvodu Franu, Marka (Žarka) Dražojevića{1 Živio je 1438., rogjen oko 1438., ubijen 15. januara 1508. "Bullettino", god. IV., br. 6., str. 85., br. 12., str. 182. "Doba naseljenja", Škarica, na ozn. mj., opaske br. 48., 49., 51. do 65.}, Jakova i Savišu. I vojvoda Žarko bi u jedno doba gospodar od Klisa, a njegov brat Saviša bi od osamdeset godina, pobode se kopljem s Vukom Despotom pod Klisom, ali oba slomiše koplja i ne obrani jedan drugoga, raztaše se. Zazva Vuk Despot vojvodu Žarka, a Žarko zače i rani Vuka, ako bude Vuk živ, bit će ljut, zašto je ubiven. - Ova dva brata Jakov i Saviša poginuše u Ungariji i od njih ne osta ostatka. - Vojvoda Žarko pusti Klis kralju Ungarskome i to na dobru volju izadje iz Klisa. Ogradi jedan kastil na rici Cetini gornjoj koja se zove Noćak (Nutjak) i na rici Cetini donjoj, koja je kod Kučića, sagradi grad i kastil, koji se zove Kunak. I bi od Kunaka do Laminca, koja ulazi odonle potok do pod Graće, vas brig Žarka Dražojevića, i za to učini vojvoda Žarko ta dva kaštela na gornjoj i donjoj Cetini, neka se može reći, da je gospodar od gornje i donje Cetine. - Oženi se vojvoda Žarko, ali s njome neima poroda, da li mu žena nosaše veliko poštenje za života i po smrti. Vojvoda Žarko bi ubijen za Klisom u boju; odniše ga u Spljet na pisturu i unesoše ga u Split s velikim poštenjem i častju i ukopaše ga prid otar S. Dujma, a p. Gosp. Katarina njegova žena čini učiniti sprovod i jednu ploču, koja gusta osamdeset dukata i na ploči čini udiljati Žarka slikom na konju, pod kojom istoim pločom hote se i ona ukopati svomu gosp. Žarku i učini po testamentu, da tko se nadje od roda Žarkova otca ili matere, da se može ukopati u oni isti grob. Gosp. Katarina živila je mnogo po smrti Gosp. Žarka svoga muža i bi bogata srebrom i zlatom i s kmeti{2 "Katarina supruga Žarkova, sastavila je po spisima arkiva Spljetske dicceze, svoju oporuku dneva 25. aprila 1631." Priopćenje m. p. popa Petra Škarice.}. Koliko god biše srebra kovana, svega dade S. Dujmu, dva dila u crkvu gdje bi pokopan njen pok. Gosp. Žarko, a ostalo sve ostavi rodbini Žarkovoj i to za velu ljubav, koju nosaše svome Gosp. Žarku i to na četiri kobina, koji su od sinova Dražojevi puno su se raztočili.
Prepisa Don Stjepan Zigezov iz Makarske{3 "Doba naseljenja i t, d." Škarica, na ozn. mj., opaske br. 67., 68., 69.}.
Prepisa Don Matij Kovačić god. 1723.{3 "Doba naseljenja i t, d." Škarica, na ozn. mj., opaske br. 67., 68., 69.}.
Prepisa Don Ivan Novaković pok. kneza Pere 1778.{3 "Doba naseljenja i t, d." Škarica, na ozn. mj., opaske br. 67., 68., 69.}.
I ova će se isprava u daljem teku radi kratkoće nazivati samo "Jelićeva isprava".
Na koncu ovih historičkih podataka dodan je po ovome prepisu isprave tačno sastavljen rodovnik.
Ovdje je dodan otisak kamene ploče na grobu Žarka Dražoevića u njezinom sadašnjem stanju.
Slika 3. Nadgrobna ploča Žarka Dražoevića u stolnoj crkvi u Spljetu.
Ova nadgrobna ploča nalazi se u stolnoj crkvi u Spljetu pred pokrajnim žrtvenikom sv. Rajnerija, te je, kako se vidi, prilično izglagjena. Ploča leži baš na zemlji na jednom mnogo pohagjanom mjestu u crkvi.
Kako je priopćeno u "Bullettinu", god. IV., br. 6., str. 84., natpis je na toj ploči glasio:◊66
Xarco Draxoevio Chaterina Martinusia Marito Carissimo posuit. Hic Avreis Millitiae insignibus jam III. Donatus equitatui spalatino ASV. Praefici meruit. Postremo Hostium circumventus iusi diis. Capi nisi occisus nequivit. Vixit anuos. P. M. LXX. Datum Defuncto quod ante nemini. Ut in urbem illatus. Hic conderetur. Anno salutis M. D. VIII.
U prijevodu glasilo bi to ovako:
"Žarku Dražoeviću Katarina Martinušić premilom mužu postavi. - Ovaj, već tri puta obdaren zlatnim vojničkim znakovima, zaslužio je da ga mletački Senat postavi na čelo spljetske konjice. - Na svršetku opkoljen neprijateljskom busijom ne htje joj u ruke pasti, nego mrtav. - Živio je od prilike sedamdeset godina. - Dato je pokojniku, što nikome prije, da, prenešen u grad, bude ovdje sahranjen. Godine našega spasa 1508."
Pregjimo sada na povjesničke isprave, koje po mnijenju pisca dokazuju dijelom velikom vjerojatnošću, dijelom potpunom izvjesnošću vijek življenja pojedinih u tom rodovniku spomenutih osoba, a dijelom potvrgjuju i neke nuzgredne okolnosti.
Tu je prije svega:
I. Isprava. Spljet dne 1. augusta 1390. glede ustanovljenja megja općine spljetske po odaslanicima bosanskoga kralja Tvrtka.
Ova u latinskom jeziku sastavljena isprava štampana je u cjelini svojoj u "Monumenta spectantia historiam slavorum meridionalium", svezak IV. - "Listine o odnošajima izmegju južnoga slavenstva i mletačke republike", skupio Sime Ljubić, pravi član jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knjiga IV. od god. 1358. do 1403. Na svijet izdala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knjiga IV. U Zagrebu 1874. Str. 283. i 284.
U ovoj su ispravi ustanovljeno megje spljetske prama Klisu, Poljici i Omišu.
U svezi riječi ove isprave navedeni su zastupnici kralja i općine spljetske, a sa gledišta ovih razlaganja osobito je značajan svršetak ove isprave, koji glasi:
Omissis. "Acta fuerant predicta in presentia et testimonio vivorum nobilium Georgio Radinoievich, Vulezio Nenadich, Vgrino{1 U ono doba često se upotrebljavalo V umjesto U, Vgrino - Ugrino.} Razich, Bodatio Pribislavich, Georgio Draxoievich de Poliza, Bario vocato Castagna et aliis quam pluribus nec non discretis et honestis viris, presbyteris Nicolao Poversini, Joanne Zuiti ct Joanne Georgii, canonicis Spalatensibus. S.
Ex antiquo codice apud S. Ljubić."
U prijevodu glasi ovako:
Izostavljeno. "Predrečeno bi učinjeno u prisustvu i svjedočanstvom živućih plemića Gjura Radinoievicha, Vulezia Nenadicha, Ugrina Razicha, Bodacija Pribislavicha, Gjura Draxoievicha iz Poljice, Baria rečenog Castagna, i nekih drugih, kao i izabranih i poštenih ljudi, svećenika Nikole Poversinia, Ivana Zuitia i Ivana Georgia, spljetskih kanonika. S.
Iz stare knjige, koja je u S. Ljubića."
Dalje je važna ova:
II. Isprava od 15.juna 1405. glede nagodbe izmegju poljičkih plemića i spljetskog nadbiskupa u pogledu desetine.
I ova u latinskom jeziku sastavljena isprava štampana je u cjelini svojoj u spomenutom djelu: "Monumenta spectantia historiam slavorum meridianalium", ali u sv. V., str. 58. i 59.
Znamenit je uvod ove isprave, koji ovako glasi:
"Exemplum sumptum ex libro instrumentorum ser Thome de Cingulo olim cancellarii communis Spalati ad c 155. - Die XV. junii 1405. Reverendissimus in Christo pater et dominus frater Pelegrinus archiepiscopus Spalatensis suprascriptus ex una parte et nobiles viri ex Politio infrascripti, videlicet Ugrinus Radcich, Georgius Draxoevich, Ratheus Rathaich, Petrna Racich, Ivan Clapcich, Ivanis Novacovich, Pribislavus Exestoevich, Stipan Dragoevich, Georgius Vladoevich, Budislaus Dragonhich, Volizza Pechiezia, Volteta Buisinich◊67 de Politio ibi presentes per se et vice et nomine totius universitatis Politie ex alia parte ad infrasriptas promissiones, obligationes et conventiones et ad omnia et singula infrascripta stipulatione solemni huic inde interveniente, solemniter devenerunt.
Omissis.
L. S. Ego Petrus Bononia curie archiepiscopalis, ex alio autentico fideliter esaravi, et meo sigilo sigilavi."
Iz autentičnoga prepisa kod S. Ljubica.
(Prijevod. Primjer uzet iz knjige isprava gosp. Tome de Cingulo negdašnjeg kancelira općine Spljetske ad c 155. - Dne 15. juna 1405. gorepomenuti prepoštovani otac u Isusu i gosp. brat Pelegrinus, nadbiskup Spljetski, s jedne strane i potpisani plemeniti ljudi iz Poljice, na ime Ugrin Radcich, Gjorgje Draxoevich, Ratej Rathaich, Petar Racich, Ivan Clapcich, Ivanis Novacovich, Pribislav Exestoevich, Stipan Dragoevich, Gjorgje Vladoevich, Budislav Dragonchich, Volizza Pechiezia, Volteta Buisinich iz Poljice, tu prisutni za se i u zastupstvu i na ime cijelog općinstva poljičkog s druge strane, svečano ugovoriše a po tom sklopiše ova obećanja, obveze i nagodbe i sve pojedine ovdje navedene stvari.
Izostavljeno,
L. S. Ja Petar Bononia, kurije nadbiskupske vjerno prepisah ovo iz druge autentične (isprave), te zapečatih svojim pečatom).
III. Osobito su znamenite neke odredbe u trećoj ispravi dužda Frana Foscarinia, upravljene spljetskom komesu i t. d. Kristoforu Marcellusu dneva 3. marta 1444., po kojoj su se Poljičani svojevoljno stavili pod suverenstvo mletačko; ova isprava spomenuta je u svojim bitnim dijelovima u ovim povjesničkim prinosima kod dogagjaja god. 1444., a u svojoj cjelini našla je u talijanskom jeziku mjesta u djelu: "La contea di Poglizza", studio storico del Prof. Tullio Erber. Zara 1886., str. 111., nakon latinskog uvoda i završetka.
Za rodoslovlje praotaca Rajčića i Dražoevića značajne stavke ove isprave glase:
Izostavljeno. Dalje obećajemo mi gore poimence spomenuti knezovi, da ćemo dati i predati (dar e consegnar) u znak poklona, dobrog prijateljstva i sjedinjenja gore spomenutih plemića i poljičkog općinstva, neke kuće i dobra u gradu Spljetu i njegovoj okolici. Dalje nadarja i novca i sve ostale stvari, kako će se niže spomenuti, t. j. prvo
knezu Grguru Drasoevichu sa 4 sina: dajemo i poklanjamo jednu kuću u gradu Spljetu, a kao nadarje svima godišnjih L. 60.;
knezu Pavlu Drasoevichu K. i knezu Mati bratu dajemo kao nadarje svakome godišnjih L. 40 od malih;
knezu Petru Drasoevichu, ako se u domovinu povrati i pod suverenstvom naše gospoštine ostane, dajemo godišnje nadarje od godišnjih L. 20 od malih:
knezu Dujmu Ugrinovichu i njegovom unuku Ivanisu{1 U talijanskom izvorniku isprave kaže se "al conte Doimo Ugrinovieh ed a suo nipote Ivanis". Riječ "nipote" znači u talijanskom jeziku i unuk i sinovac; no ovdje može u svezi ove darovnice sa Skaričinim i Jelićevim označiti samo Ivaniša, unuka Dujma Ugrinovića.} dajemo i poklanjamo kuću u Spljetu i svake godine nadarje od L. 20.
Izostavljeno.
knezu Petru Ugrinovichu sa 4 sina, dajemo i poklanjamo L. 40 od malih, a tako isto još 40 L. do dojduće godine;
knezu Ivanu Ugrinovichu, koji je posrednik bio, dajemo jednu kabanicu od sukna i godišnje nadarje od L. 32 od malih.
Izostavljeno.
Data in nostro Ducali Palatio 3. Martii Ind I. 1444.
Pošto je ovdje govora o poklanjaju kuća u gradu Spljetu, valja nuzgredno još ovo spomenuti:
Ivan Kukuljević Sakcinski prije nekoliko godina razgledao je sam stare spljetske zapisnike i tako zvane kvaderne XIV. i XV. vijeka i imao je u svojoj knjižnici i sam spljetskih pisama iz iste dobe; iz ovih zapisnika i pisama pobilježio je porodična spljetska imena počam od god. 1360.-1385. i od god. 1412.-1492.◊68
Izmegju ovih imena od god. 1360.-1385. ne nalaze se imena Rajčić, Razich, Radcich, Dražoević, Drasoevich, ali u drugom razdoblju od 1412.-1492. nalazimo imena Draxoevic (comes de Politio) i Ugrinović{1 "Stari pisci hrvatski", na svijet izdade jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. "Piesme Marka Marulića", sakupio Ivan Kukuljević Sakcinski. U Zagrebu 1869., str. VIII., IX. i X.}. - Šteta, da kod ovih imena nijesu navedena i krsna imena i godine, u kojima se najprije spominju; ovo bi radi rodoslovlja ovih porodica vrlo zanimljivo bilo. Možda dolaze ova imena tek poslije god. 1444., nakon poklona kuća u Spljetu Dražoevićima i Ugrinovićima{2 Istraživanja, od pisca u ovom pogledu u Spljetu upućena, nijesu do sada polučila nikakav dalji uspjeh.}, navedenih u ispravi III.
Značajne su još ove isprave:
IV. Dijelovi iz isprave dužda Frana Foscarini-a, upravljene Marku Memmo, komesu spljetskom i t. d. od 24. marta 1446. stavka
4. Item. Quod strenuus miles Paulus Drasoevich qui ad praesens est cum Comite Stephano, quod dignetur Serenitas Vestra ipsum huic pro recomisso, quae est intentio sua velle repatriare, ut semper fuit, et sic omnes de Politio cum magna instantia petunt et requirunt insperta sua fama, suisque virtutibus, et etiam legalitate non repatriando, erunt in dicto loco de Politio fortiores ad conservationem Status Vestrae Serenitatis etc.
Respondeatur: Deliberantes, in hoc ipsis fidelibus Nostris benigne complacere, contenti sumus, quod dictus Paulus Miles ad libitum repatriare possit, et ipsum in omnibus ejus commodis, et honoribus habere propitie recommissiun, quod dum fiunt fideles Nostro Dominio, et ut id per effectum cognoscere possit, informati de ejus fide, et probitate volumus quod de pecuniis Nostri Communis habere debeat a Camera Nostra Spaleti singulo anno de provisione a Nostro Dominio libras octaginta.
5. item. Quia Comes Petrus Drasoevich se seperit cum Bano Petro, et hoc non obstante semper est unitus et propitius cum dictis de Politia, supplicant, et requirunt, quod Vestra Serenitas dignetur scribere, et mandare Comiti Spaleti, quod de Provisione provideat dare annuatim ipsi Petro libras viginti.
Omissis.
Declarando Serenitati Vestrae ipsum Petrum habere omnes possessiones suas in dicto loco de Politia, nec non in civitate Spaleti, seu districtu ipsius.
Respondeatur: Fiat ut petitur{3 Prepis prepisa jedne isprave iz zbirke povjesničara G. Alačevića, odnosno iz "Libro d’ oro" grada Spljeta.}.
Prevedeno:
4. Isto. Da se Vaša Prevedrost udostoji opet amo primiti hrabrog vojnika Pavla Drasoevicha, koji je ovdje prisutan sa knezom Stjepanom, budući njegova namjera da se povrati u domovinu, kao što je uvijek bila, te s toga tako svi Poljičani velikom molbom pitaju i traže, pošto su se uvjerili o njegovu dobru glasu i o njegovim krepostima i kad se ne bi zakonito povratio, biće u rečenom mjestu Poljice snažniji da sačuvaju državu Vaše Prevedrosti i t. d.
Nek se odgovori: Zaključujući, te dobrohotno udovoljavajući istim Našim vjernim, zadovoljni smo da rečeni Pavao vojnik uzmogne po svojoj volji povratiti se u domovinu, te da bude opet uspostavljen u svim svojim koristima i častima, pa dok bude vjeran Našoj vladi, te se to bude moglo faktično spoznati, obavijestiv se o njegovoj vjernosti i časti, hoćemo da uzbude imati iz sredstava Naše općine iz Naše blagajne u Spljetu svake godine kao nagradu od Naše vlade osamdeset libara.
5. Isto. Pošto se knez Petar Drasoevich nalazi sa banom Petrom, te sasvim tim je u savezu i prijateljstvu sa rečenim Poljičanima, mole i traže, da se Vaša Prevedrost udostoji pisati i narediti knezu spljetskomu, da providi da se iz sredstava dade svake godine istome Petru dvadeset libara.
Izostavljeno.
Izjavljujući Vašoj Prevedrosti, da isti Petar ima sva svoja posjedovanja u rečenom mjestu Poljice, kao i u gradu Spljetu ili u njegovom kotaru.
Odgovara se: Neka bude kako se pita.
V. Iz isprave o uvedenju Petra Dražoevića, sina Jurja Dražoevića u posjed knežije Brodarić u županiji cetinskoj.◊69
Izostavljeno:
Nos Ladislaus, Dei Gratia Hungariae, Bohemiae, Dalmatiae, Croatiae etc. Rex; Austriae et Styriae Dux; nec non Marchio Moraviae etc. Memoriae comendamus, tenore praesentium significantes, quibus expedit Universis, quod nos debitum respectum habentes ad laudanda servitia, et fidelium servitorum gesta, et merita fidelis Nostri Petri, filii Georgii Draxoevieh de Politia, Nobilis Regni Nostri Croatiae{1 Iz ovih se riječi vidi, da Dražoevići nijesu bili ugarski, već hrvatski plemići.}, per ipsum, uti dicitur, laudandae reminiscentiae, Serenissimis Principibus quondam Dominis Sigismundo Imperatori, Avo, et Alberto Romanorum et Hungariae Regibus, genitori, nostris charissimis, ac Nostrae Maiestati, sacracque Coronae ipsius Regni Nostri Hungariae, sub locorum, et temporum varietate in diversis exercitualibus expeditionibus contra Regni Nostri Emulos instauratis exibita et impensa quandam possesionem Nostram Brodarich vocatam, in Comitatu de Cetina existentem, simul cum cunctis suis utilitatibus et pertinentiis quibuslibet, terris scilicet arabilibus, cultis et incultis, agris, pratis, pascuis, sylvis, nemoribus, vineis et vinearum promontoriis, aquis fluviis, piscinis, piscaturis et aquarum decursibus molendinis et locis molendinorum, et generaliter quarumlibet utilitatum et pertinentiarum integritatibus quovis nominis vocabulo vocitatis, ad eandem de jure spectantibus et pertinere debentibus sub suis veris metis od antiquis, annotato Petro filio Georgii. suisque heredibus et posteritatibus universis dedimus, donavimus et contulimus immo damus, donamus et conferimus jure perpetuo et irrevocabiliter, tenendi possidendi pariter et habendi, salvo jure alieno harum nostrarum vigore et testimonio literarum mediante, quas in formam nostri Privilegii redige faciamus, dum nobis in specie fuerint reportatae. - Datum Budae feria secunda proxima post festum Beati Laurentii Martyris Anno Domini MCCCCLVI Regnorum autem nostrorum anno decimoseptimo{2 Isprava iz istog izvora kao i isprava IV.; izvornik u "Libro d’oro" grada Spljeta.}.
Prevedeno:
Mi Ladislav, po Božjoj milosti kralj Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske i t. d., vojvoda Austrije i Štajerske, i markgrof Moravske i t. d. predajemo uspomeni izjavljujući glasom ovih svima zanimanim, da mi imajući potrebito štovanje da se pohvale službe i čini vjernih sluga i usluge vjernoga našega Petra, sina Gjura Draxoevicha iz Poljica, plemića Naše kraljevine Hrvatske, i stvari od njega date i potrošene u raznim mjestima i vremenima i vojnim poduzećima proti takmacima Naše kraljevine, hvalevrijedne uspomene, na uhar bivših prevedrih Vladalaca Gospodina Sigismunda Cara, Našeg predragog djeda, dotično oca Alberta, kraljeva Rimljana i Ugarske, kao i Našeg Veličanstva i Svijetle krune iste Naše kraljevine Ugarske, na temelju kreposti i svjedočanstva ovog Našeg pisma, koje dajemo sastaviti u obliku povlastice naše, dok je nama u prepisu bilo predato, pred rečenom Petru sinu Gjura i njegovim baštenicima i svim našljednicima dadosmo, darovasmo i predasmo, pače dajemo, darujemo i predajemo vazdašnjim i neoporecivim pravom, da drži i posjeduje kao i da imade, neticav pravo drugih, neki Naš posjed zvan Brodarich, koji se nalazi u općini Cetine, zajedno sa svim njegovim koristima i kojim mu drago pripadcima, na ime zemljama oranicama, obragjenim i neobragjenim, poljima, livadama, pašnjacima, šumama, gajevima, vinogradima i glavinama vinograda, tecivim vodama, ribnjacima, ribama i vodotocima, mlinima i mliništima, i uopće cjelinama, kojih mu drago koristi i pripadaka, ma kojim se imenom one zvale, te po pravu njemu pripadaju i moraju pripadati izmegju njegovim pravim i starim megjašima. - Dato u Budimu drugi dan poslije svetkovine blaženog Lovra mučenika godine gosp. MCCCCLVI, a sedamnaeste Našeg vladanja (t. j. 16. augusta 1456.).
Uz ovu ispravu redaju se u pitanju ovoga uvedenja dalje isprave, koje nose ove nadnevke:
a) Budae feria secunda proxima post festum S. Laurentii martyris anno Domini MCCCCLVI, to jest 16. augusta 1456.;
b) Datum dic sextadecima diei stationis annotatae. Anno Domini MCCCCLVI, to jest 27. septembra 1456.;
napokon
c) prava isprava o uvedenju de dato Viennae feria secunda proxima ante festum Beati Stephani Regis anno Domini MCCCCLVII Regnorum autem Nostrorum anno Hungariae XVIII Bohemiae III, to jest 13. augusta 1457.
Sve ove isprave ne sadržavaju za svrhe, koje se ovdje traže, nikakvih potankosti, već samo opširno donesenu ispravu od 16. augusta 1456.{3 Za sve ove isprave isti je izvor kao kod isprave IV.; izvornik u "Libro d’ oro" grada Spljeta.}.◊70
VI. Paschalis Maripetro Dei Gratia Dux Venetiarum etc. Nobilibus et Sapientibus Viris Andreae Venerio de suo mandato Comiti Spalati et Successoribus suis fidelibus dilectis salutem et dilectionis affectum.
Fuit ad praesentiam nostram fidelis noster Comes Petrus Vaivoda Policensis, de cuius fide a Vobis, et aliis Nobilibus Nostris satis ample informati fuimus.
Nobisque narravit damna in bonis, et possessionibus suis per Banum Paulum sibi allata, atque etiam eum plus mensibus decem et octo in Carceribus tenuit, quodque unum ex filiis suis sine oculis praesentavit, qui postea ex miserabili crudelitate defunctus est: quae omnia accepisse propter suam in Nostrum Dominium fidelitatem, et supplicavit quod cum in praesens dictus Banus Paulus habeat duos ejus filios in carceribus, quos liberare non intendit, nisi pro eis spendamus, dignemur providere, quod dicti filii sui u tali captivitate liberentur; cum multis aliis verbis.
Nos qui dictum Vaivodam charissimum habemus, deliberavimus, sicut a Nobis requisivit literas Nostras predicto Bano scribere pro liberatione praedictorum filiorum suorum.
Praetereaque Nobis exposuit vello se cum Uxore, filiis et familia sua reducere in ipsam Nostram Civitatem in qua erit ad obedientiam vostram et Successorum Vestrorum pro comodo et utilitate Nostri Dominii; providere velimus, quod in ista Civitate habeat unam Domum convenientem in qua se deducere possit.
Considerata igitur etiam fide, et optima dispositione, volumus, ut eidem Vaivodae providere debeatis de una convenienti Domo, in qua residentiam facere possit cum Uxore et familia sua, solvendo affictum ipsius de pecuniis Camerae Nostrae: sumusque contenti quod dicti Vaivoda, fratres, filii et nepotes stare, reducere, et redire possint in istam Civitatem Nostram ad sui libitum, nam cum fidelissimi Nostri sint, charissimum Nobis erit, quod bene ab omnibus tractentur et videantur.
Caeterum volentes uti liberalitate Nostra erga praedictum Vaivodam Petrum et filios suos, ut causam habeant ardentius Nostro Dominio per servire, et in fide et devetione Nostra permanere, deliberavimus, quod annualibus provisionibus dicto Vaivodae Petro sit, et esse debeat de caetero librarum centum parvorum : sicut prius erant librae octuaginta: et volumus etiam, quod unusquisque filiorum suorum videlicet Xarcus, Jacobus Antonius et Zavissa habeat a Camara illa Nostra Spalati libras viginti quinque parvorum in anno et ratione anni.
Et sic observare, et observari facere debeatis, facientes has Nostras literas in actis Regiminis Nostri registrari, ad successorum memoriam, et registratas eidem Vaivodae restitui.
In quorum fidem etc.
Datae in Nostro Ducali Palatio die viij Novembris Indictionis x MCCCCLXI. (1461){1 Za ovu ispravu isti je izvor kao i kod isprave IV.; izvornik u "Libro d’ oro" grada Spljeta.}.
Prevedeno:
Paško Maripetro, po Božjoj milosti dužd Mletaka i t. d.
Pozdrav i čuvstvo ljubavi plemenitim i mudrim ljudima Andriji Veneriju, po njegovoj volji knezu Spljetskomn i vjernim milim njegovim našljednicima.
Pristupio pred nas naš vjerni knez Petar, Vojvoda Poljički, o vjernosti kojega bili smo dosta opširno obavješćeni od Vas i od drugih naših plemića. Pripovijedio Nam je o štetama, što su bile nanešene njegovim dobrima i posjedovanjima po banu Pavlu i da ga je zadržao u tamnicama više od osamnaest mjeseca, i da mu je prikazao jednog od njegovih sinova bez očiju, koji kasnije uslijed nemile okrutnosti umre: da je sve to zadobio radi njegove vjernosti prama Našoj vladi, te zamoli, da pošto rečeni ban Pavao drži sada u tamnicama dvojicu njegovih sinova, koje ne će da oslobodi, ako za njih ne platimo, da se udostojimo providiti, da rečeni njegovi sinovi budu oslobogjeni od sužanjstva, sa mnogim drugim riječima.
Mi, koji veoma volimo rečenom vojvodi, zaključismo, kako je od nas tražio, da pišemo pismo pomenutom banu za oslobogjenje prije pomenutih njegovih sinova.
Osim toga izjavio Nam je, da hoće zajedno sa ženom, djecom i obitelji svojom vratiti se u isti Naš grad, u kojem će biti poslušan Vama i Vašim nasljednicima na uhar i korist Naše vlade, te da izvolimo providiti, da u tome gradu bude imao prikladnu kuću, u kojoj bi se mogao nastaniti.
Vidiv dakle i vjernost i veoma dobru namjeru, hoćemo da istoga vojvodu imate opskrbiti prikladnom kućom, u kojoj da se uzmogne nastaniti zajedno sa svojom ženom i sa obitelju, plaćajuć najmovinu za istu iz novaca Naše komore: zadovoljni smo pak, da braća, sinovi i unuci rečenog vojvode budu mogli po svojoj volji stajati, poći i vratiti se u isti Naš grad, jer pošto su naši najvjerniji, biće Nam veoma milo, da svi dobro postupaju s njima i da budu od svih dobro vigjeni.
U ostalom hoteći upotrebiti Našu blagodarnost prama pomenutom vojvodi Petru i njegovim sinovima, u svrhu da imadu razloga da služe većim marom Našoj vladi i da ostanu vjerni i◊71 podložni Nama, zaključismo, da rečeni vojvoda Petar bude imao i morao imati godišnju plaću od sto libara malih, kao što je prije bilo osamdeset Libara; i hoćemo takogjer da svaki pojedini od njegovih sinova, na ime Žarko, Jakov, Ante i Zavissa, bude imao od naše komore u Spljetu dvadeset i pet libara malih na godinu i na račun godine.
I to ćete opslužiti i morati dati opslužiti, uvrstiv ovo Naše pismo u spisima Našeg vladanja, na uspomenu našljednika, te, iza kako bude uvršteno, povrativ ga istom vojvodi.
U vjeru čega i t. d.
Dato u Našoj duždevoj palači dne osmog novembra godine MCCCCLXI.
Uz ove povjesničke isprave, koje su znamenite za to, jer se iz njih može ustanoviti, kada su živjeli mnogi u Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama spomenuti potomci od praotaca Rajčića i Dražoe, Dražoevića, redaju se još:
VII. privatne isprave porodice Dražoevića, koje su kao podloga služile pri raspravljanju o ovoj porodici u "Bullettino di Archeologia e Storia dalmata"; "La provincia di Poljica", god. IV. 1881., br. 3., str. 36., 37., 38. "Il conte Žarko Dražoević", br. 6., str. 84., 85., br. 8., str. 116.-118., br. 10., str. 151.-154., br. 11., str. 164.-167. i br. 12., str. 179.-183. - Ove je isprave dobro poznati historičar G. Alačević pregledao i o tome raspravu u "Bullettinuu već napisao.
Iz zbirke isprava gospodina G. Alačevića dodajemo ovdje napokon:
VIII. još jednu vrlo zanimljivu ispravu, koja se odnosi na razgranjenje porodice Dražoevića i koja iz talijanskog u hrvatski jezik prevedena glasi:
Mi Zuanne Capello, po Prejasnoj mletačkoj republici proveditur Omiša i njegova kotara.
Nedvojbenu punovlasnu podajemo vjeru komu god ova naša stignu, da je gore rečeni rodovnik pravo i zakonito potvrgjen od autentičnih pisama, što se nalaze dijelom u knjizi vezanoj kod gospodina guvernera Gianca Marianovicha, a dijelom kod gospodina Zuanna Jelicha pok. kapetana Stjepana. - Ova smo pako dali isporediti sa svom točnom marljivošću kako glede časti i naslova pojedinih, tako glede potomstva i pukovnika, od nižepotpisanog našeg pisara u našoj prisutnosti, te naigjosmo i pomnjivo vidjesmo po ispravi o potvrdi darovštine, koja sastoji od zaselka Brodarich, učinjene 1457. godine od prevedrog ugarskog kralja Ladislava knezu Petru Drazoevichu poljičkom plemiću hrvatske kraljevine:
da je on sin kneza Zorzi i da su sašli od rečenog kneza Zorzi on knez Petar i knez Grgur, kako proističe iz Duždevog pisma od 17. jula 1475., predana presvijetlom gospodinu knezu i spljetskom kapetanu na prvi slijedećeg augusta;
da je on knez Petar imao četiri sina, kneza Zarcha, Jakova, Antuna i Zavissu polak duždeve od 8. novembra 1461., kako je knez Zarcho bio guverner polak duždeve od 15. oktobra 1503.;
da je bio i vitez, proističe iz natpisa na njegovu grobu u stolnoj crkvi spljetskoj god. 1508. po izvatku javnog bilježnika po prilici na 8. lebruara 1635.;
da je knez Grgur imao četiri sina, t. j. kneza Stjepana, kneza Mikloša, kneza Zuanna i kneza Mariana, proističe iz duždevih od 22. juna 1462. i juna 1463. i iz dočetka Terminazione presvijetlog Vettora Soranza, viteza, glavnog kapetana od 13. augusta 1482. i jedne duždeve od 11. februara 1408., i jedne bulete od 20. septembra 1465.;
da je knezu Zuanne sin knez Nenad proizlazi iz Terminazioue gore rečenog presvijetlog kneza Soranza, a od kneza Nenada da je sin knez Ivaniš prikazuje duždevo pismo, napisano rečenom knezu Ivanišu okolo 3. decembra 1511. i njegov imenik 1499.;
da je kneza Mikloša sin knez Gaspar i knez Petar, a kneza Petra sinovi poštovani gospodin pop Don Augustin, upravitelj reda bosonogaca sv. Frane u pokrajini i knez Zuanne, bivši glavni knez poljičke pokrajine, koji je iz početka njegove službe imao zapovijed do svoje smrti za punih 20 godina, kako iz više svjedočaba i dokaznica prosvijetle gospode predstavnika Njegove Prevedrosti proističe, a osobito od presvijetlog gospodina kneza i kapetana spljetskog i proveditura omiškog, učinjenih jedan od presvijetlog Scipiona Muria okolo 24. novembra 1581. a druga od presvijetlog kneza i kapetana Dominika de Malin okolo 28. marta 1594. Od kneza Zuanna ostadoše četiri sina, knez kapetan Petar, kapetan Zorzi, kapetan Niko i kapetan Stjepan. - Od kneza Petra, koji po duždovom pismu od presvijetlog senata bi učinjen kapetanom, te bi od Turaka u prošlom ratu ubijen, ne ostadoše muški potomci. - Kapetan Zorzi, drugi sin, bi učinjen kapetanom poslije smrti na mjesto kneza Petra okolo 12. decemba 1530. - Kapetan Nikola, treći sin, bi stipendiran otpremljen sa duždevom od senata vratima "Terraferma", okolo 20. maja 1580.
Četvrti sin, kapetan Stjepan, bi stipendiran i kapetan jedne čete u barca Armata, kako prikazuje svjedodžba gore rečenog presvijetlog gosp. kneza i kapetana iz Molina 28. marta◊72 1594. - Od kapetana Zorza gore rečenog bijahu sinovi kapetan Zuanne i kapetan Petar. Kapetan Zuanne bi učinjen kapetanom na mjesto i poslije smrti kapetana Petra njegova brata, koji umre u javnoj službi, kako iskazuje duždevo pismo od presvijetlog senata oko 18. marta 1620. - Kapetan Zuanne bi otpremljen za kapetana na mjesto kapetana Zorzi, oca njegova.
- Kapetan Vice, njegov sin, kako proističe iz duždeva pisma oko 11. marta 1626. Poslije smrti gore rečenog kapetana Vice bi otpremljen kapetan Julij, brat njegov, kako u duždevoj presvijetlog senata 12. jula 1634. - Od kapetana Nikole ostade sin kapetan Jerolim, koji bi na plaću kod vrata "Terraferma", kako je u duždevoj presvijetlog senata oko 29. maja 1627. - Od kapetana Jerolima bi sin Alfier Petar, koji ostade u javnoj službi bez potomaka.
Od kapetana Stjepana, četvrtog sina, ostade pet sinova: prvi kapetan Augustin, koji umrije bez baštinika; drugi poštovani Don Petar Primierio od Omiša, učinjen u spljetskoj sinodi od presvijetlog pragospodina nadbiskupa Leonarda Bonduniera oko 4. marta 1653.; - treći sin poštovani fra Augustin Dominikanac umre kao gjak; - četvrti sin guverner Nikola bi vogjom vojske narodnosti u "Terraferma" u kraljevini Kandiji, bi glavnim vojnim serzentom, kako prikazuju mnoge svjedodžbe i duždeve, primljene od istoga, proističe od pisma presvijetlog senata, da je bio guverner oko 19. decembra 1642. god., ostade nepokopan vanka zidina od Retima, iza kako bi od okrutnih neprijatelja usmrćen; - peti je sin kapetan Zuanne, koji bi otpremljen kao kapetan od 100 pješaka, kako proističe iz duždeva pisma od presvijetlog senata, učinjena 29. maja 1643.
Gore rečeni kapetan Zuanne imao je pet sinova, od kojih prvi kapetan Stjepan umre u javnoj službi u ratu od Polesene. Polag duždeva pisma presvijetlog senata bio je kapetan oko 10. juna 1643. - Drugi sin Zorzi bio je kapetanom u Barca Armata, kako u duždevim od presvijetlog senata oko 1. aprila 1644. - Treći je sin poštovani Don Mate, bivši pitomac u Loretskom zavodu, sada filozof. - Četvrti sin, kapetan Julij, bio je poslan kao kapetan od 100 pješaka, kako proističe iz pisma presvijetlog Ivana Krstitelja Grimani-a, glavnog kapetana i prokuratora sv. Marka, učinjena na galiji pred Napuljom Romanije 1. jula 1647. S. N. - Peti sin Nikola na plaću kako u duždevom pismu od 17. februara 1663.
Gore rečeni nazivlju se većim dijelom od Nenade Nenadichi, od Gaspera Gasparovichi, od Mariana Marianovichi, od Stjepana Stjepancichi, od Jerolima Jerolimovichi, od Zuanna Gielić, Gielichi, što se dokazalo prigodom pregledanja, što no ga je obavio presvijetli gosp. Lndvik Battazi onda proveditur Omiša, kako je po njegovom potpisu potvrgjeno, da je ovo istina ukazuje se pod 8. juna 1630.
(M. P.)
Sv. m.
Zuanne Capelli, proveditur.
Petar Gaudentio, podkancelir{1 Rodovnik Dražoevićâ po ovoj ispravi VIII. pridodat je na kraju iza rodovnika iz škarićinih i Jelićevih rodoslovnih isprava.}.
Ova se isprava dakako razilazi u pojedinim tačkama od Škaričinih i Jelićevih rodoslovnih isprava, u razgranjenju od Grgura Dražoevića na niže.
Da vidimo sada povjesničke isprave I. do uključno VI., i prije svega onu pod III., pošto ova sadržava najveći broj onih imena, koja se u Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama nalaze.
Tu nalazimo u ispravi III.:
a) Grgura Dražoevića, koji je po ispravi III. četiri, a po rodoslovnim Škaričinim i Jelićevim ispravama samo tri sina imao;
b) Pavla i Matu Dražoevića kao braću naznačene, koji su i po Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama bili braća;
c) Petra Dražoevića, koji je po Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama kao brat Grgurov, Martinov, Pavlov i Markov živio za života te braće;
d) Dujma Ugrinovića i njegovog unuka Ivaniša. Po Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama imao je Dujam Ugrinović - najstariji od tri najmlagja sina Ugrina Rajčića - odista unuka Ivaniša;
e) Petra Ugrinovića, po Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama sin Jurja Ugrinovića, koji bijaše drugi sin Ugrina Rajčića. U Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama nema doduše spomena, da je Petar Ugrinović djece imao, - no i ovaj slučaj nije isključen; po ispravi III. imao je Petar Ugrinović četvero djece; - napokon◊73
f) Ivana Ugrinovića. - Po Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama bio je Ivan Ugrinović sin Stipana Ugrinovića, a ovaj opet najstariji sin Ugrina Rajčića.
Iz sveze ovih podataka svakako nesumnjivo izlazi:
da su Grgur, Pavle, Mato, Petar Dražoević, Dujam Ugrinović i njegov unuk Ivaniš, Petar Ugrinović, Ivan Ugrinović, koji se svi u Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama nalaze, 3. marta 1444. živjeli i da se u rodovniku na kraju dodatom, kod ovih sada spomenutih osoba može 3. marta 1444. navesti kao doba življenja; isto tako će se učiniti i glede daljih, po ispravama ustanovljenih godina života.
Valja već ovdje naglasiti, da bi valjalo ovaj rodovnik, u komu su sve ispravama ustanovljene godine življenja kod pojedinih članova crno tiskane, radi lakšeg razumijevanja ovih i sljedećih razlaganja, pregledati.
Isprave IV., V. i VI. protežu navode u ispravi III. još na dalji niz godina.
Iz istijeh slijedi, da su braća Pavle, Stipan i Petar za stalno 24. marta 1446. živjela i da je brat Petar Dražoević sa njegova četiri sina: Žarkom, Jakovom, Antunom i Savišom živio još 8. novembra 1461. - I ovdje se slaže isprava VI. sa Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama, da je Petar Dražoević imao odista četiri sina. Nego, dok se po ispravi VI. i po privatnim ispravama pod VII. ovi sinovi zovu Žarko, Jakov, Antun i Saviša, naznačuju ih Škaričine i Jelićeve rodoslovne isprave sa krsnim imenima Franjo, Marko ili Žarko, Jakov i Saviša.
A sada da pregjemo na najstarije ineni poznate isprave, u kojima se nalaze imena iz Škaričinih i Jelićevih rodoslovnih isprava; to su isprave I. i II. od 1. augusta 1390. i od 15. juna 1405.
U ispravi I. naveden je Vgrino Razich, u onoj pod II. Ugrinus Radcich i Petrina Racich, a u ispravama I. i II. Juraj Dražoević, - svi plemići iz Poljice. - Ove su osobe dakle živjele 1390. i 1405..
Vrlo je vjerojatno, da je Vgrino Razich i Ugrinus Radcich jedna te ista osoba i da je on sin praoca Jurja Rajčića (vidi rodovnik). U Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama ime Rajčić pisano je i Razčić.
U ovo doba nailazimo - kao što je poznato - u ispravama, da vlastita imena, osobito ako ne bijaše vlastoručnih potpisa, nijesu uvijek istim pravopisom, nego često u jednoj te istoj ispravi različito pisana, samo ako je zvuk slovaka jednak ostao; tako n. pr. vidimo u opisu zauzeća Kliškog po Ivanu Alberti-u od Konstantina Prosperi-a dne 12. augusta 1596., da su vlastita imena u slogu riječi često različito pisana, a ipak je nesumnjivo uvijek jedna te ista osoba; tako je pored ostaloga i ime često spominjanoga velikoga kneza Pava Pavicha pisano i Pauich i Panich.
Kod sviju načina pisanja Vgrino Razich (isprava I.), Ugrinus Radcich, Petrina Racich (isprava II.) zvuk slovaka je uvijek jednak, a ovo nijesu vlastoručni potpisi, nego ta imena navodi u slogu riječi sastavljač jedne isprave.
Vjerojatno je u toliko više, da su ove osobe baš članovi porodice Rajčića, u koliko je porodica Rajčića, kao što vidimo iz V. isprave, za vremena Jurja Dražoevića, oca Petra Dražoevića i njegove braće, po razlaganju Škaričinih i Jelićevih rodoslovnih isprava bila vrlo ugledna obitelj u Poljicima i u koliko su osobe, koje su pri sastavljanju isprava od god. 1390. i 1405. imale da očuvaju koristi poljičkog općinstva, bivale sigurno iz uglednih porodica poljičkih.
Da je Vgrino Razich i Ugrinus Radcich, koji je 1390. i 1405. živio, ne samo jedna te ista osoba, već da je Ugrinus Radcich upravo sin kneza Jurja Rajčića, a da je u ispravi II. spomenuti Petrina Racich bio unuk Jurja Rajčića a sin Novaka Rajčića,◊74 proizlazi iz sveze isprava pod I., II. i III. sa Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama, jer baš Ugrin Rajčić bio je otac Dujma Ugrinovića a djed Petra i Ivana Ugrinovića, koji su svi po ispravi III. živjeli god. 1444.
Po ispravi ugarskog kralja Vladislava od 10. augusta 1456., upravljenoj Petru Dražoeviću - isprava V.{1 "Bullettino", na ozn. mj., god. IV., br. 6., str. 85.} - zvao se otac Petra Dražoevića, - dakle i njegove braće, - Juraj Dražoević, te je zato vrlo vjerojatno, da Juraj Dražoević, koji se spominje u I. i II. ispravi, već pogledom na god. 1390. i 1405., u kojima je ovaj Juraj Dražoević živio i pogledom na god. 1444., 1446., 1457., u kojima su Grgur, Martin, Pavo, Mato i Petar živjeli, bijaše baš otac i ove četvorice prvih Dražoevićâ.
Da su Ugrin Rajčić i Juraj Dražoević u isto doba živjeli, proizlazi i iz njihovih srodničkih odnošaja; jer po Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama oženio se Ugrin Rajčić u drugom braku sa kćerkom Jurja Dražeovića. - Po tome je dakle sasvim prirodno, ako se ova dva za Poljica vrlo ugledna muža u važnijim pitanjima kao zastupnici poljičkog općinstva navode u isto vrijeme i u istim ispravama.
Odvelo bi suviše daleko, kad bi se rasprava u "Bullettinu" (gore pod VII.) o Dražoeviću u svima svojim potankostima ponavljala; mi ovdje tek potvrgjujemo, da se svi u istoj sadržani podatci glede porodice Dražoević - osim dvije isprave manje važnosti - potpuno sudaraju sa podacima Škaričinih i Jelićevih rodoslovnih isprava.
Ove bi se razlike sastojale u navagjanju još jednog sina Jurja Dražoevića pored njegovih sinova Grgura, Martina, Pavla, Mata i Petrina, i to sina Stjepana ("Bullettino", br. 10., str. 151.), i da se, što je već spomenuto, kao braća Žarka Dražoevića ne navode kao u Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama Franjo, Jakov i Saviša, - nego Jakov, Antun i Saviša ("Bullettino", br. 10., str. 151.).
Brojevi godina glede pojedinih članova porodice, u koliko su isti iz "Bullettina" izvagjeni, navedeni su u Jelićevoj ispravi kao okrajne bilješke, a u rodovniku su jednostavno naznačeni sa: "Bullettino".
Sravnjivanjem spomenutih javnih isprava sa razlaganjem u "Bullettinu" i sa ispravom VIII. za najstarije vrijeme, dobiva opća historična tačnost Škaričinih i Jelićevih isprava znatnu znamenitost.
Pregjimo sada na zaključke, koji se daju izvoditi iz povjestnički ustanovljenih brojeva godina, u kojima su pojedini članovi iz Škaričinih i Jelićevih rodoslovnih isprava živjeli.
Po ispravi III. življahu Dujan Ugrinović i njegov unuk Ivaniš, koji su u isto doba nadareni bili, obojica 3. marta 1444. - Ako se baš i najviša starost uzme, da je Dujmu onda bilo 100 godina - za one koji drže da je naseljenje ugarskih plemića bilo koncem 11. ili početkom 12. vijeka, i za smrt Jurja Rajčića prije 1220. do 1230., svakako dopustljiva najpogodnija pretpostavka, - onda bi se Dujam Ugrinović, ako mu je 1444. god. bilo 100 godina, rodio najranije god. 1344. - Otac Dujma Ugrinovića bio je Ugrin Rajčić, prvorogjeni sin Jurja Rajčića.
Ugrinu Rajčiću moralo je za vrijeme smrti njegova oca Jurja Rajčića biti barem 20 godina, jer je skoro iza smrti očeve otputovao u Ugarsku, te se po tom, ako mu je otac umro izmegju 1220.-1230. god., morao roditi već oko god. 1210.
Pošto se najmlagji sin Dujam Ugrinović, kako je prije rečeno, rodio 1344. god., kad ocu njegovu bijaše 100 godina, a otac mu Ugrin Rajčić ugleda već god. 1210.◊75 svjetlo Božje, onda je morao Ugrin Rajčić svoga sina Dujma Ugrinovića roditi u starosti od 124 godine.
Ja mislim, da ovi brojevi isključuju pretpostavku, da je naseljenje ugarskih plemića u Poljica uslijedilo koncem 11. ili početkom 12. vijeka; nego uzmu li se na oko i ostali historični brojevi, kao kod Petra Ugrinovića i njegove četvero djece, kod Ivana Ugrinovića, kod Dražoevića, onda se opet dolazi do istog zaključka, koji se ne da složiti sa pretpostavkom, da bi se to naseljenje desilo koncem 11. ili početkom 12. vijeka.
Mnogo priličnije govore ovi historični brojevi za drugu predaju, da se je naseljenje zbilo oko god. 1350.
Obični srednji broj godina kod obiteljskih rodovnika iznaša po iskustvu 25 do 30 godina, pošto se po prirodi ženidbe muških članova obično sklapaju izmegju 25 do 30 godina, malo kad od 20 do 25, ili od 30 do 40 godina života. - Može se dakle obično 25 do 30 godina uzeti za razdoblje jednog koljena.
Pokušajmo sada na polju rodovnika ove hipotetične brojeve, koji će se u rodovniku naznačiti crvenim brojevima naspram historičnih crnih brojeva, umetnuti u historične brojeve godina.
Ovi umetnuti brojevi imaće još više vjerojatnosti za se, jer ćemo uvidjeti, ako pomaknemo ove hipotetične crvene brojeve samo za nekoliko godina, da svu ovu zgradu brojeva čine nemogućom.
Valja odmah ovdje izrično istaknuti, da ovaj pokušaj sa umetanjem hipotetičnih brojeva, može naravno samo za one zanimljiv biti, koji bi se htjeli upustiti u dublje proučavanje ovog pitanja.
Jedno važno uporište za riješenje pitanja, osobito što se tiče vremena o sklapanju trećeg braka Ugrina Rajčića, pruža prije svega i ovdje opet doba življenja najmlagjega sina Ugrina Rajčića, t. j. Dujma Ugrinovića, unuka doseljenog kneza Jurja Rajčića.
Po III. ispravi, kao što je već spomenuto, nesumnjivo je, da su Ivaniš Ugrinović, unuk Dujma Ugrinovića i ovaj potonji, živjeli u isto vrijeme, 3. marta 1444. - Pošto se Ivaniš u ispravi ne navagja samostalno, vjerojatno je, da on god. 1444. još nije bio samovlastan.
U daljem teku vidjećemo, da su sve u ispravi dne 3. marta 1444. samostalno navedene obdarene osobe po svoj prilici već za vrijeme obdarenja bile samovlasne.
Da je Ivaniš god. 1444. morao biti još u najnježnijem djetinjstvu, proizlazi osobito odatle, što je po Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama njegov treći stariji brat Tadija poginuo kao ban kod Jajca, kad su ga Turci (1528.) zauzeli. - Da je Ivanišu 1444. i samo jedna godina bila, onda bi proizlazilo za Tadiju već god. 1440. kao godina njegovog rogjenja, te bi po tome kao 88-godišnji starac pao kod obrane grada Jajca.
I Žarko Dražoević, koji se upravo još mlagjahnim junaštvom borio protiv Turaka, dostigao je, kada je u boju poginuo, 70. godinu svoga života.
Pomaknuće Ivaniševe godine rogjenja naprijed, a osobito Tadijine, koji bi na taj način još došao do dublje starosti, prikazuje se nemogućim.
Ovi izvodi dopuštaju još i hipotezu, da se Ivaniš rodio oko god. 1443., njegov prvorogjeni brat Stipan 1437., otac sve ove djece Nikola 1417., a Nikolin otac Dujam Ugrinović god. 1396.
Treći brak Ugrina Rajčića sa Nižom Martinićom, iz kojega je proizašao Dujam Ugrinović kao prvo dijete, mogao se dakle sklopiti negdje oko god. 1396.◊76
Kod pretresanja o sklapanju drugog braka Ugrina Rajčica vidjećemo, da historični brojevi, na koje se baš ondje nailazi, sile na pretpostavku, da je treći brak sklopljen negdje istom pod kraj 14. vijeka; zato se ovdje moradoše uzeti što manja razdoblja koljena, i to po prilici od 20 godina.
Za riješenje pitanja, kad će biti bio Ugrin Rajčić drugi brak sklopio, važne su osobito godine življenja, koje se odnose na Nikolu Ugrinovića, biskupa Smiderevskog (Smederevskog), potomka drugorogjenog sina Ugrina Rajčića, po imenu Jurja Ugrinovića, kao i ustanovljene godine života, koje se odnose na prvorogjenoga sina ovoga Jurja Ugrinovića, po imenu Petra Ugrinovića.
O biskupu Nikoli Ugrinoviću znademo, da je na njegovom nadgrobnom kamenu u Dubravi u Poljicima uklesan broj 1577. kao godina njegove smrti.
Po mnijenju većine povjesničara bio je biskup Ugrinović usmrćen god. 1587., a po jednom drugom god. 1591., ili čak izmegju 1602.-1606.{1 "Doba naseljenja i t. d.", Škarica, opaska 22.}.
Godina smrti biskupa Ugrinovića, koja, ako se baš i priključimo mnijenju većine povjesničara, pada svakako još u vrlo kasno doba (1587.), utječe, kao što ćemo vidjeti, dakako na to, da se sklopljenje braka zbog ne predugog razdoblja koljena mora pomaknuti što više koncu 14. vijeka, koje pomaknuće pak - ako pretpostavimo već i najmanja razdoblja koljena od 20 godina - nalazi svoje ograničenje baš u ustanovljenom vremenu, kad je sklopljen treći brak god. 1396.
Da je dakle biskup Ugrinović godine 1587., i to, kako se kaže u visokoj starosti usmrćen, i da je doživio 80. godinu, onda bi godina njegova rogjenja padala na 1508. - Pogledamo li pak u rodovnik, onda smo baš primorani da razdoblje koljena za koljena od biskupa Ugrinovića do njegovog oca Jurjaka (godina rogjenja po prilici 1466.) i od ovoga Jurjaka do njegovog oca Filipa (godina rogjenja po prilici 1424.) uzmemo poprečno svako sa 42 godine, - što svakako još nije neprirodno. - Filipov prvorogjeni brat bio je Petar Ugrinović, o komu će odmah govora biti.
Da je biskup Ugrinović zbilja god. 1602. usmrćen, onda bi se morala ova dva razdoblja koljena povisiti svako po prilici na 49 godina.
Kao dalja megja prikazuje se u pogledu vremena, kad je sklopljen drugi brak, kao što je već spomenuto, - godina življenja Petra Ugrinovića, prvorogjenog sina Jurja Ugrinovića, sadržana u ispravi III., t. j. 3. marta 1444. U vrijeme, kad je sastavljena III. isprava bio je sigurno Petar samovlastan, pošto se njemu i njegovoj četverici djece samostalno darovština pribavila. - Petar se dakle mogao roditi oko 1420. god., a rogjenje njegovog oca Jurja padalo bi pri razdoblju koljena od sina Petra do oca Jurja Ugrinovića od 23 godine po prilici, u godinu 1393., te bi tako 1393. bila godina, kad je njegov otac Ugrin Rajčić sklopio drugi brak.
Juraj Ugrinović bio je u tom drugom braku prvorogjeni sin, iza kojega se rodila kći Avlastana.
Kao što je poznato, sklopio je Ugrin Rajčić ovaj drugi brak sa jednom Dražoevom, a pri raspravljanju o porodici Dražoević vidjećemo, da se rodoslovni brojevi ove porodice dadu umetnuti ako dopustimo, da je Ugrin Rajčić sa jednom Dražoevićom oko god. 1393. brak sklopio.
A sada dolazimo do pitanja, kad će biti bio Ugrin Rajčić sklopio prvi brak sa jednom ugarskom plemkinjom.◊77
Pokušamo li riješiti ovo pitanje, valja uzeti u obzir čitav niz povjesničkih podataka o godinama, pošto su baš ove porodice kod potomaka iz prvoga braka Ugrina Rajčića stupile u srodničke odnošaje.
U ispravi III. od 3. marta 1444. dolaze, kao što je poznato, braća Grgur, Pavo, Matija i Petar Dražoević kao samostalno obdareni, te možemo dakle pretpostaviti, da su u to doba već bili samovlasni.
Za tu pretpostavku govori još i ovo: Grgur Dražoević imao je po Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama tri sina: Ivana, Nikolu i Pavla. - Po kazivanju "Bullettina", god. IV., br. 3., str. 37., živio je Ivan god. 1511. Pavao dopade, po "Bullettinu", god. IV., br. 12., 182., - 18. januara 1508., t. j. istoga dana i kod iste prigode, kad je njegov rogjak Žarko Dražoević u svojoj 70. godini poginuo - turskog ropstva. Pošto Pavao Dražoević vuče svoju lozu od najstarijega od šestero braće Dražoevića, i to od Grgura Dražoevića, a Žarko od najmlagjega od iste braće, t. j. od Petra Dražoevića, to govori i običan tek stvari zaista za to, da je i Žarkov rogjak Pavao 18. januara 1508. barem 70. godinu dostigao, te se je po tom dakle on mogao roditi god. 1438., njegov stariji brat Nikola god. 1436., a najstariji brat Ivan god. 1434.
Prvorogjeni sin Grgura Dražoevića, - najstarijega od šestero braće Dražoevića, - ugledao je dakle po prilici god. 1434. svjetlo božje.
Grgur Dražoević bio je, kao što je već spomenuto, prvorogjeni sin Jurja Dražoevića, koji je po ispravama I. i II. živio god. 1390. i 1405. i kojega je ugarski kralj Sigismund (1387.-1437.) obdario s knežijom Brodarić kod Trilja{1 Isprava V.}, te mu se prvorogjena kći udala za Ugrina Rajčića u njegovom drugom braku oko god. 1393.
Ako se godine ovog braka sa Ugrinom Rajčićem ma kako stijesne, da je na ime kćeri Jurja Dražoevića, kada se sklapao taj brak bilo samo 18 godina, a njezinu ocu Jurju Dražoeviću 38 godina, onda bi se došlo do pretpostavke, da je Juraj Dražoević ugledao svjetlo božje oko god. 1355.
Od toga rogjenja oko 1355. do rogjenja njegovog unuka Ivana, kao što je spomenuto oko god. 1434., prošlo bi 79 godina, te bi poprečno na svako koljeno od rogjenja Jurja do njegovog sina Grgura, i od Grgura do njegovog sina Ivana Dražoevića otpadalo po prilici 39 godina.
Po tim hipotetičnim pretpostavkama bio bi se dakle Juraj Dražoević rodio god. 1355., a oženio 1375.; njegova bi se prva kći, kasnije udata za Ugrina Rajčića{2 Vidi "Doba naseljenja i t. d.", Škarica, opaska br. 15.} rodila god. 1375., druga udata za Stipana Ugrinovića{2 Vidi "Doba naseljenja i t. d.", Škarica, opaska br. 15.}. kako ćemo o tom odmah razlagati, - oko god. 1390., a sinovi Grgur god. 1395., Martin 1396., Pavo 1399., Matija 1402., Stipan 1404. i Petar Dražoević god. 1405. - Juraj Dražoević bi dakle svoga najmlagjega sina rodio u svojoj 50. godini.
Najmlagji sin Jurja Dražoevića, po imenu Petar Dražoević, rogjen 1405., oženio se - po Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama - sa Mandaljinom, sestrom Ivaniša Ugrinovića, - oboje djeca Stipana Ugrinovića, prvorogjenoga sina Ugrina Rajčića. - Mandaljina Ugrinovića mogla je dakle nekoliko godina kasnije iza god. 1405., nego li njezin muž Petar Dražoević svjetlo božje ugledati, a njezin sada spomenuti brat Ivan biće bio za vrijeme III. isprave, 3. marta 1444. samovlastan, pošto je i on po toj ispravi samostalno obdaren.◊78
Uzme li se pak god. 1380. kao godina, kad je sklopio Ugrin Rajčić prvi brak (ovaj se broj daje najbolje u historične brojeve umetnuti), onda bi se pri razdoblju koljena od 30 godina od oca do sina Stipana Ugrinovića, ovaj potonji oženio oko god. 1410., njegov prvorogjeni sin rodio oko 1411. i god. 1444. samovlastan bio, a Mandaljina, rogjena oko god. 1412., za 7 godina mlagja od njezinog muža Petra Dražoevića, - bila bi rodila u svojoj 26. godini kao drugoga sina junaka Žarka Dražoevića.
Vidi se dakle, da se svi ovi hipotetični brojevi, kojima se dakako ne može pripisati historične vrijednosti - mogu u historičke podatke umetnuti, a da ne dogju u opreku sa prirodnim tokom stvari.
Osvrnimo se još na povjesničke dogagjaje XIV. stolječa.
Klaić priopćuje o ovome u svom djelu "Opis zemalja, u kojih obitavaju Hrvati" (na svijet izdalo društvo sv. Jeronima. Zagreb 1881.) na strani 89. ovo:
"Već 1290. ugovoriše Spljećani savez i prijateljstvo sa mletačkom republikom proti vlastitomu svomu knezu Mladenu Šubiću. U dotičnom ugovoru obrekoše Spljećani, da ne će više Hrvatâ birati za svoje načelnike. Ovaj ugovor potaknu megjutim knezove Šubiće, da još odlučnije uzmu izvoditi svoje namjere glede dalmatinskih gradova. Osobito bijaše Spljetu mnogo podnositi od kneza Gjorgja Šubića; pa zato se god. 1327. dade u zaštitu mletačku. Činom ovim ne odcijepi se megjutim Spijet sasvim od hrvatsko-ugarske države, nego se samo privremeno podade Mlecima, da očuva svoju slobodu i samoupravu.
"Uz Mletke ostade Spljet trideset godina, od 1327.-1357. - Kad je ove potonje godine kralj Ljudevit I. došao u Dalmaciju, Spljet se na novo sam vrati pod svoga zakonitoga vladara, te ostade vjeran njemu i njegovoj kćeri Mariji (dotično njezinu mužu Sigismundu). - Nu zato bijaše Spljetu god. 1387.-1390. podnositi mnogih i teških nevolja od hrvatskih ustaša (Ivana Paližne), a još više od bosanskog kralja Stjepana Tvrtka I. Osobito ljuto stradaše Spljet, pošto je bosanski kralj Tvrtko primio god. 1387. u svoje ruke tvrdi Klis, jer su odsele bosanske čete neprestance uznemirivale spljetski kotar, pače i sam grad. Spljećani se po više puta obraćahu za pomoć kralju Sigismundu; god. 1388. poslaše i poslanike Matu Kristoforu i Nikolu Sriću preda nj. Poslanici morali su kralju Sigismundu opisati "trpnje, stiske, muke, opsade, koje je Spljećanima bilo podnositi poradi vjernosti njegovoj kruni". Nadalje imali su mu iskazati, "koliku li su štetu počinili gradu kralj bosanski. Ivan Paližna i Klišani, kako su mnogi gragjani umoreni, mnogi pohvatani i otkupljeni, žene spljetske zlostavljane; kako su dohoci grada dva puta zaplijenjeni, kako su uništeni mlinovi, posječeni vinogradi i voćnjaci i kako su polja pogažena." - Sve bi ovo bilo mučno podnositi i većemu gradu, a nekmoli Spljetu. Poslanici morali su zato moliti Sigismunda, da gradu pomogne, jer je veći dio imovine izgubio, jerbo ga je kralj bosanski sa Klišanima više puta opsjedao, a i sada ga opsjeda, tako da se ni jedan Spljećanin ne usugjuje napolje izaći… Poslanstvo ovo urodilo je megjutim slabim plodom; Spljećani ostavljeni od Sigismundu moradoše se napokon predati bosanskom kralju. - Već je god. 1390. Spljet u rukama Stjepana Tvrtka I., kojino dne 30. augusta posebnom poveljom uze nadbiskupiju spljetsku i glavara joj Andriju Gvalda u svoju zaštitu.
"Odsele je Spljet brzo mijenjao svoje vrhovne gospodare. - God. 1403. dade kralj Ladislav Napuljski grad Spljet glasovitomu vojvodi Hrvoju, koji se je ponosito pisao "vojvoda Spljetski" (dux Spalati). - Ovu darovnicu potvrdi Hrvoju god. 1408. i◊79 kralj Sigismundo. te Hrvoje ostade hercegom ili vojvodom spljetskim sve do god. 1413. Pošto se je Hrvoje u to vrijeme bio opet odmetnuo od Sigismunda, proglasi ovaj pismom od 28. aprila 1413. žiteljima spljetskim, da ga je skinuo sa časti spljetskoga vojvode ili hercega, i da grad uzima opet izravno pod zaštitu svoje krune. - Nu Spljet ne ostade više dugo pod vladarima ugarsko-hrvatskim; već god. 1420. dade se dobrovoljno pod okrilje mletačko, te ostade uz Mletke sve do pada republike." -
Po ovom povjesničkom izvagjanju i po prijašnjem razlaganju čini se mogućim, da je Juraj Rajčić za doba kralja Ljudevita I. (1342.-1382.), pod kojim se ugarska država snažno uzdigla, u Poljicu poslan, da tamo - kako Škaričine i Jelićeve rodoslovne isprave ističu: - "gospoduje nad svom državom u Poljicima i okolišu, koji su oko istih".
Imamo pače i jedan podatak za ustanovljenje vremena, kada je po prilici bio Juraj odaslan.
Kao što je spomenuto, naglašuje Franceschi u svojoj raspravi o Poljicima{1 Franceschi, "Dalmazia", br. 12.}, da su Dražoevi nešto, ali ne mnogo kasnije iza Jurja Rajčića u Poljicu odaslani.
U "Bullettinu" god. IV., br. 3., str. 36. nalazimo, da god. 1350. neki knez Draxoe, plemić iz Hrvatske i gospodar Kamengrada - po svoj prilici otac Jurja Dražoevića - gospoduje nad Poljicom. - Vjerojatno je dakle, da je Juraj Rajčić{2 U to doba vladao je u Ugarskoj Karlo Roberto I. Anjou (1308.-1342.).}, koji se rodio oko god. 1320., bio izmegju 1342. i 1350. odaslan u Poljica. - God. 1346. bio je kralj Ljudevit sa svojom vojskom pred Zadrom.
God. 1358. pregje grad Spljet, kao što smo vidjeli, u ugarski posjed, u kome je ostao mirno do god. 1387.; bilo bi dakle moguće, da je u to doba oko god. 1358. Juraj Rajčić veliki posjed u Spljetu stekao, u tome gradu živio i u Spljetu stanujući, a Poljicima gospodujući, u Spljetu umro, kao što se to u Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama i spominje.
Moglo je samo u interesu kralja Ljudevita I. biti, da svoje pristaše u gradu Spljetu, pošto ga je stekao sa uplivniin i uglednim ljudima, kao što bijaše Juraj Rajčić, pomnoži i osnaži.
Po pričanju Franceschi-a došao je Juraj Rajčić već sa svojim sinovima Ugrinom i Novakom u Poljicu{3 Franceschi, "Dalmazia", br. 12.}; po Škarici pak rodili su se Ugrin i Novak u Poljici{4 "Doba naseljenja i t. d.", Škarica, opaska br. 6.}.
Kad bi prevlagjivalo mnijenje Franceschi-a, moralo bi se uzeti, da se Ugrin i Novak nijesu rodili oko god. 1350. i odnosno oko 1351., nego prije odaslanja Jurja Rajčića u Poljicu, dakle izmegju 1342.-1350.
Iz Škaričinih i Jelićevih rodoslovnih isprava vidimo, kako je s Ugrinom i Novakom - kad su poslije smrti njihovog oca otišli u Ugarsku, svoja dobra tamo rasprodali, veliko blago sakupili i htjeli se povratiti u Poljica - njihov kralj suviše milostivim načinom postupao. - Njihov povratak kralju nije bio po volji, i tek na molbu Ugrina i Novaka, da se po njihovom obećanju natrag vraćaju i nakon uvjeravanja, da će mu ostati vjerni u službi i u pokornosti, izda im kralj povelju, koja je sadržavala njima podijeljene povlastice, te ih očitovanjem velike milosti njegove otpusti.
Po tom postupanju moglo bi se zaista zaključiti, da je blagohotnost. kraljeva naspram porodice, kojoj Ugrin i Novak pripadahu, velika bila i da je to bio kralj,◊80 komu su zasluge oca ove dvojice u dobroj uspomeni ostale, te da je po svoj prilici to onaj isti kralj, koji je oca, Jurja Rajčića, u Poljica poslao, i to baš kralj Ljudevit I., koji je - kao što je spomenuto - vladao do god. 1382. - Mogli smo uzeti, da Ugrinova prva ženidba sa jednom ugarskom plemkinjom pada negdje oko god. 1380., dakle u pošljednje godine vladanja Ljudevita I. († 11. septembra 1382.), - te ne bi bilo nemoguće, da je Juraj Rajčić blizu pred godinu 1380. umro, da su oko 1380. Ugrin i Novak u Ugarsku otputovali, da je Ugrin tamo prvi brak sa ugarskom plemkinjom sklopio, te da se baš iz toga uzroka ne mogahu braća odvažiti na povratak u Poljica, već da su opetovano moljeni bili, da se u Spljet povrate, kao što se to spominje u Škaricinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama.
Isprave I. i II. svjedoče, da su 1390. i 1405. Ugrin Rajčić i njegov tast Juraj Dražoević spadali megju najuglednije ličnosti.
Na koncu ovih izvagjanja hajde da spomenemo još jednu zanimljivu okolnost.
U jednom prepisu rodovnika porodice Dujmović, koja svoju lozu izvodi od Dujma Ugrinovića, sina Ugrina Rajčića iz trećeg braka, spomenuto je, da je knez Ugrin Rajčić, gospodar, plemić i knez provincije Poljica, god. 1399. pridružen spljetskom plemstvu{1 Pisac ovo rasprave pokrenuo je i u ovom pravcu potrebita istraživanja. Ova razlaganja daju sada podataka za dalja istraživanja, koja bi ovu stvar još bolje razjasnila. Istraživanja u namjesničkom arhivu u Zadru iz najstarijih godina nijesu u ovom pogledu pružila daljih podataka. Mnogo zanimljivog moglo bi se možda naći baš iz tog doba u arkivu stolnog kaptola spljetskog, u arkivu grada Spljeta, u spljetskim bilježničkim spisima i u arhivalnim spisima grada Omiša, koje je spise namjesnički arkiv tek sada primio, te se moraju još urediti.}.
Iz ovdje dodanih slika 4. i 5. vidi se, kakove su grbove imale doseljene plemićke porodice Rajčić i Draxoe.
Grb porodice Rajčićeve.
Jedan u srebru i crveno na četvero podijeljeni štit, kojega prekriljuje na desno jedna modra greda, na kojoj stoje tri zlatna mjeseca, jedan iza drugog sa na desno okrenutim krajevima. Drugo i treće polje opet je prevučeno jednom srebrnom gredom. - Crveno-srebrni podvitak iznad kacige nosi zlatno oružanog, srebrom i crveno na četvero podijeljenog ždrala.
Zastor grba: Crveno i srebro.
Slika 4. Grb Ugrinovića.
Grb porodice Draxoe (Dražoević).
Kosimice položeni štit; gornje i donje polje crveno i srebrno po šest, skupa u osam popriječnih redova iskockano. - U oba polja sa strane nalazi se po jedan popriječno položeni, srebrom okovani lovački rog sa unutra okrenutim srebrnim piskom i na ozgor obvijenim crvenim gajtanom. Poviše kacige vidi se crvena lisica sa zlatno opšivenim ogrljkom, koja desnom šapom drži lovački rog u gubici, kao da će zatrubiti.◊81
Zastor: U mjesto zastora zlatnim rojtama i takim istim rubom opšiven crveno-postavljen modar plašt.
Slika 5. Grb Dražoevića.
Grb obitelji Rajčića dolazi u prepisu jednog starog grbovnika slavenskih grbova (- Staro grboslovje Poljičana i inih Slavljana), - koji je prepis u m. p. popa Petra Škarice{1 Dr. Ljudevit Gaj pozajmio je god. 1856. ocu pisca ove rasprave takav jedan grbovnik u originalu.} sa potpisom Ugrinović, te je po tome ponajprije označen kao obiteljski grb Ugrinovića; pošto pak Ugrinovići (prvo naznačeni Ugrinović bio je unuk Jurja Rajčića) - nijesu samostalno stekli plemstvo, nego ga od Jurja Rajčića naslijedili, ne može se ni malo sumnjati, da je ovaj grb Ugrinovića onaj isti grb, koga je plemić Rajčić imao, i koji je na njegove potomke, dakle i na Paviche prešao.
U ovom nas mnijenju utvrgjuje i veliki opći grbovnik kraljevine Dalmacije od Miroslava Heyera pl. Rosenfelda, c. kr. kapetana (Nürnberg, 1873.), u kome je spomenuti grb na tabli 48.
Na strani 78. navagja rečeni kapetan Heyer, da porodice Sinovčić, Branković i Markić imaju jednaki grb kao i porodica Ugrinović, te se dakle čini, da su grbovi ovih porodica jednog te istog postanka.
Po spomenutim Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama vuku Sinovčići svoju lozu od Jakova Ugrinovića, sina Jurja Ugrinovića a potomka Jurja Rajčića. - O porijeklu obitelji Branković i Markić i o njihovim odnošajima spram obitelji Rajčić, ne sadrže rodoslovne isprave nikakvih podataka.
Obitelj Dujmović, koja vuče svoju lozu od Dujma, trećeg sina Ugrina a unuka Jurja Rajčića, ima istina po grbovniku kapetana Heyera (str. 41.) danas drugi grb; nego se primjećuje, da je po rodovniku Dujmovića neki Miho Dujmović od Ehrenheima, kapetan u sedmogodišnjem ratu 1757., 1758. i 1759., a kasnije zapovjednik otočke pukovnije, postao vitezom, i da novi grb potječe možda iz tog doba.
Grb Dražoevića nosi po Heyerovom grbovniku, str. 57., tab. 38., takogjer obitelj Marianović, koja je grana od nekog Marijana Dražoevića; po Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama i po rodovniku Marianovići su grana od Gaspara Dražoevića (živio je 5. novembra 1503.).
A sada još nešto o grobu Jurja Rajčića u samostanu Dominikanaca sv. Kate u Spljetu.
Po Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama umro je Juraj Rajčić u Spljetu i sahranjen je u jednom lijepom sarkofagu u samostanu sv. Kate.
Po ljetopisu Dominikanca Tome Malvende{2 Farlati, "Illyr. Sacr.", III., str. 270.-282.} pozvao je god. 1217. nadbiskup Ugrin, koji se u Ugarskoj rodio, Dominikanski red u Spljet, i kaže se, da je sam Ugrin u samostanskoj crkvi sahranjen. - Dominikanac Grgur bio je prvi, koji je ovaj red uveo.
D. Andrija Cicarelli, svećenik u Pučišću na otoku Braču, piše o ovome u svom djelu "Opuscoli riguardanti la storia degli nomini illustri di Spalato e di parecchi altri Dalmati", Ragusa 1811., str. 34.:◊82
"B. Gregorius de Spalato ordinis Praedicatorum Dalmaticae provinciae auctor et fundator … Hic enim utriusque legis Doctor in seculo Venetis a 1217 e manibus S. Patriarche Dominici habitum suscepit a quo in Dalmatiam missus Spalati eodem anno conventum estruxit titulo S. Catharinae V. et M. etc."
Ovo glasi prevedeno:
"Blaženi Grgur Spljećanin, začetnik i osnovatelj reda propovjednika pokrajine Dalmacije … Ovaj u vijeku doktor obaju zakona, god. 1217. u Mlecima primi habit iz ruku sv. Patriarke Dominika, od kojega poslat u Dalmaciju iste godine utemelji u Spljetu samostan nazvan sv. Kate ud. i muč. i t. d."
Slika 6 Grad Spljet. (U Comzievom atlasu prije godine 1571.)
Po drugim vijestima pak bio je ovaj red u Spljetu osnovan god. 1221. ili 1242.{1 Farlati, na ozn. mj.}.
Mjesto, gdje je bio podignut samostan, označeno je u starim dokumentima pri moru.
Farlati spominje u ovom pogledu ovo:
"In nomine Domini aeterni Amen. Incarnationis eiusdem millesimo ducentesimo sexagesimo nono. Temporibus … venerabilis Patris Joannis Spalatensis Archiepiscopi … Praedictus Dominus Johannes Archiepiscopis locum Fratrum Ordinis Praedicatorum in horto archiepiscopali positum, … Praedecessorum suorum ipsis Fratribus Praedicatoribus collatum, arctum esse prospiciens et cupiens ampliare … de horto suo Archiepiscopali iuxta locum ipsorum Praedicatorum versus mare situm prope viam publicam usque ad cot. scuarum S. Eliae (nezna se gdje je bio, ali svakako ovdje blizu pri moru), tam ex parte civitatis, quam◊83 ex parte maris, secundum latitudinem horti ipsorum prius eis collati … Et ipse Dominus Johannes praedictus Archiepiscopus personaliter Fratres Praedicatores introduxit in possessionem corporalem et metam ex parte Orientis hortum suum et hortum Fratrum Praedicatorum distinguentem eisdem assignavit et primam donationem a tempore Praedecessorum suorum collatam approbavit et confirmavit" …
Prevedeno:
"U ime vječnog gospodina Amin. Godine 1269. Njegova upućenja. Za vrijeme … poštovanog oca Ivana nadbiskupa Spljetskog … Vidiv predrečeni gosp. nadbiskup Ivan. da je mjesto braće reda propovjedaoca koje je u vrtu nadbiskupskom, … što je od njegovih predšasnika bilo predano istoj braći propovjedaocima usko, te želeći da ga rasprostrani … od svog vrtla nadbiskupskog blizu mjesta istih propovjedaoca položena k moru kod javne ceste sve do škara sv. Ilije, toli sa strane grada koli sa strane mora, po širini njihova vrtla, što je prije njima bio predat … A isti rečeni gosp. Ivan nadbiskup glavom postavi braću propovjedaoce u stalni posjed, ustanoviv megjaš, koji je s istočne strane dijelio njegov vrt od onoga braće propovjedaoca, te odobri i potvrdi prvu darovštinu, učinjenu u vrijeme njegovih predšastnika."
Slika 7. Grad Spljet. (U Comiziovom atlasu godine 1571.)
Iz ovoga se vidi, da je samostan i vrt dominikanski bio na istočno-južnoj strani Dioklecijanove palače, na ime na mjestu sadašnjeg dominikanskog samostana, pazara i lazareta sve do mora. A crkva sv. Katarine, koja je i sada pokroviteljica reda, ležala je uprav pri kraju ovoga prostora{1 Po saopćenju Monsignora Don Frana Bulića, ravnatelja muzeja u Spljetu, dne 25. aprila 1901.}.
Iz priloženih slika 6. i 7., koje su uzete iz zbirke Comizieve (jedna je slika iz doba nešto prije god. 1571., a druga od god. 1571.) vidi se položaj negdašnje crkve sv. Kate na jugo-istočnoj strani Dioklecijanove palače, i stare crkve Pojišana, koja još danas do nje stoji.
U prebujnoj maštom crtariji oca Coronelli-a o dalmatinskim gradovima nalazimo u jednom nacrtu grada Spljeta ipak nešto, što pogledom na dominikanski samostan svraća na sebe pažnju. - Na jugo-istočnoj strani Dioklecijanove palače vidimo, kao što je u slici 8. naznačeno, i to u onom kraju, u kojem po dosadašnjem raz◊84laganju stajahu samostan i crkva sv. Kate, - jednu crkvu i jednu veću zgradu; da ne bude ovo dominikanski samostan i crkva sv. Kate, a druga zgrada crkva sv. Ilije?
Ova je slika u crtariji O. Coronelli-a, koja je tek god. 1688. izašla na svijet, dakle iz onog doba, kad su stari dominikanski samostan i crkva sv. Kate već bili porušeni.
Ovaj, kao što je rečeno maštom bogat nacrt grada Spljeta mora da je iz nešto starijeg vremena, jer na ovoj slici i već podignuta tvrgjavica Grippi ni izdaleka nije tačno nacrtana.
Ovdje u ovoj crkvi sv. Kate počivao je Juraj Rajčić, a do njega supruga mu, po svoj prilici mirno sve do godine 1656.
Slika 8. Grad Spljet. (Smanjeno po jednoj slici oca Coronelli-a 1688.)
Ove godine bijahu radi podignuća utvrda okolo Spljeta, stari samostan Dominikanaca i crkva porušeni, a gragja, što se odatle dobila, upotrebljena je za gradnju tvrgjavice Grippi.
Tako ostaše oci Dominikanci bez svog kućišta i moradoše se zadovoljiti privatnim stanovima.
Godine 1663. moljahu oci Dominikanci, da barem djelomice nekoliko prostorija kod sv. Stjepana preurede i tamo se nastane.
Tadašnji generalni proveditur Dalmacije i Albanije Jerolim Contarini dozvoli, da se za oce urede dvije sobe u sv. Stjepanu.
Godine 1674. bude napokon započeta gradnja novog dominikanskog samostana, koji još i sad postoji, megju utvrdama spljetskim.
O ovima, sada spomenutim fazama daju tri prevoda isprava, uzetih iz namjesničkog arhiva, potanka razjašnjenja. - Originali ovih dokumenata sastavljeni su dakako u talijanskom jeziku.
Mi Jerolim Kontarini, za prevedru Mletačku Republiku opći staratelj (Proveditur) u Dalmaciji i Arbaniji.◊85
Izvan zidinâ ovoga grada bijaše crkva i jedan samostan sv. Dominika, kada se prošlih godinâ ovo mjesto moralo utvrditi izvanjskim gragjevinama. Radi prevažne javne koristi uvidjelo se potrebitim razoriti taj samostan i crkvu, te bi to i uragjeno u doba, kada je otmjeni gosp. namjesnik Bernardo vladao nad ovim pokrajinama.
To je nanijelo znatnu štetu prepoštovanim ocima tog samostana, koji ne samo ostadoše bez stana, već pristadoše još na to, da izgube i drvljad i drugu gragju, što sve bi upotrebljeno za javne potrebe; strpljivošću podnesoše taj gubitak i biše primorani da se nastane u privatnoj kući, gdje još i danas stanuju sa ne malom svojom nezgodom. A pošto u ovom času moraju da poprave za stanovanje mjesto sv. Stjepana, koje je sve zapušteno, to oni prose javnu dobrotvornu pripomoć, da bi bar djelimice mogli njom to mjesto popraviti. Pošto smo Mi zrelo prosudili tešku štetu, koju su gore spomenuti oci pretrpjeli tijem, što im se samostan razorio, priznajemo, da je njihova molba pravedna i umjesna tijem više, jer se tiče bogosluženja, prema kome se prevedra republika uvijek pokazivala naklonjenom. Pošto smo poslali da se izvidi gornje mjesto i pošto smo primili izvještaj o tome, koliko se hoće eda se popravi, odlučismo, da dadnemo izvršiti radnje, ako ne sa svijem, a ono bar u toliko, u koliko dopuštaju sadašnje javne novčane tjeskobe. Odlukom dakle ovom a vlašću našeg generalata odregjujemo, da se za uregjenje samo dviju soba gornjeg mjesta sv. Stjepana izda tim prepoštovanim ocima iz ovih javnih skladišta u prilogu naznačena količina drvljadi, gvožgja i olova i da se sve to upotrebi za popravak dviju gore pomenutih soba, eda se tijem činima javne dobrotvornosti utješe oci. Zapisnik ove odluke dostavljamo, gdje treba a izvršenje, koga spada. In quo.
U Spljetu, 7. augusta 1663.
Po naredbi otmjene gospode generala u Dalmaciji Antonija Bernarda i Kamila Gonzaga godine 1656. bi razrušen samostan sv. Dominika u Spljetu, eda se grad pretvori u tvrgjavu. Od otaca bi gragja na njihove troškove položena na stranu, odakle je do zadnjeg komada bila uzeta po zapovijedi otmjenog generala Bernarda i presvijetlog staratelja Orio pri gragjenju tvrgjave Grippi.
1641. 15. decembra.
Mi Petar Civran, za prevedru mletačku republiku staratelj opći Dalmacije i Arbanije.
Dok je bjesnio zadnji rat, držalo se potrebitim za obezbijegjenje ovoga grada, da se razruši crkva i samostan otaca sv. Dominika izvan zidina, te je gragja odatle dobivena upotrebljena za zidanje tvrgjave Grippi, koja bi sagragjena po javnoj naredbi radi bolje obrane. Skrušenom strpljivošću oci podnesoše taj udarac, i, premda lišeni stana, ne prestadoše nikada vršiti svoje svete službe na sreću stanovnika. No ovi nezadovoljni, što je ocima oduzeto mjesto, koje im je podizalo ugled, neprestano su gojili pobožnu i pohvalnu želju, da im do zgode tako mjesto povrate, a, pošto se povratak sve do danas odgagjao, htjedoše najposlije općim pristankom da taj povratak tijem izvedu, da se njima ustupi milost solinâ, koja je dobrotom dužda dozvoljena gradu, tako da se za dvije godine novac, koji se od tuda izvadi, mora upotrebiti na pomaganje gragjenja te crkve i manastira, koje je već započeto.
Ta je odredba utvrgjena riješenjem, koje je doneseno u savjetu visokocijenjenih plemića na 20. ovoga mjeseca, a isto tako odobrena pristankom zastupnika gragjana i naroda, jer svi drže u tome glavnom namjerom poštovanje, koje pristoji Gospoda Boga i dobročinstvo vjernih duša. I mi bismo zamoljeni, da izričnom odlukom oživotvorimo tu stvar, te pošto smatramo, da koliko molba zaslužuje da bude uslišana, toliko se i religija otaca, koja je uvijek uzorna i zaslužna, mora uvažiti, rado pristajemo da vlašću generalata odobrimo, te ovom odlukom i odobravamo gore spomenuto riješenje, tako da čim se dovrši po naredbi našeg prepoštovanog prešasnika Morosini gradnja na vrelinama, ima se doznačiti namijenjena svota, a pri doznačenju i rukovanju s novcem, koji se kroz spomenute dvije godine dobije od solina, ima se izvršiti ono, što je u riješenju izloženo, a u ostalom mora se upotrebiti sva ona opreznost i dobra uprava, koju zahtijeva tako pobožna namjena. In quo.
U Spljetu, 28. augusta 1674.
Nema zaista sumnje, da ostanci Rajčića i njegove supruge; kao i ostaci drugih, u grobnici stare dominikanske crkve sahranjenih osoba, iza što je porušena god. 1656. stara samostanska crkva, ako uzmemo na oko bogoljublje katoličke crkve, nijesu bili na sve strane rasijani, nego da su sakupljeni i u kosturnici kakve druge crkve sahranjeni. - Najbliže crkve bile su Pojišan i stari sv. Petar.
Možda će poći za rukom, da se u ordinarijatskom, općinskom ili dominikanskom arhivu nagje podataka, u koju su crkvu ovi ostanci preneseni i gdje i danas još počivaju kosti praoca Jurja Rajčića i njegove supruge.◊86
Uprava Poljica.
Bosanski starenici, nazvani didići, kad vidješe da kod uzmnožene župe hoće se stanovitoga vladanja, u dogovoru sa vlastelom (plemićima) ugarskom postaviše zakone poljičkoj župi. Jedan od najvažnijih bio je zakon ili statut poljički, pisan hrvatskim jezikom i bosanskom ćirilicom, a sastavljen po starijim još zakonima god. 1400., te dopunjivan god. 1482., 1585., 1605. i t. d. do 1725.; on se je do danas sačuvao{1 "Poljički statu", priopćuje prof. M. Mesić, "Arkiv za povjestnicu jugoslavensku", knjiga V., stavka 99., § 262., str. 309.}.
Zakon ili štatut za godinu 1482. označuje megje kneževini ovako:
"Poljica i mejaši njihovi, koji su od starine počimljući od zapadi mora, gdi stecaet se rika Žrnovnica, uz brdo prvo Stojn Kamin, pod Kaminom uprav k moru, a gori uz riku Žrnovnice, uprav Pećica, granica na Ošlji rt, granica voda Sedrenik, peć u Krivica, granica Kućišća, granica u Konavodu, granica Trnova Kamenica, granica Obišeni Dub, kod njega je granica Vladavića dubrava, brdo Samolek, Mali Kovačnik, Cetina pod Gardun, pak niz Cetinu upravo ispod sela Čaporic, izpod sela Uglani, niz Cetinu ali posrid rike u blato od Radobilje, niz riku pod Kreševo, pod selo Katune, sve niz riku u Peručicu, pod grad Zadvarje, niz riku pod Slime, u Kučiće, niz riku pod Kunak tisni kameni, niz riku pod Miric, Viseć medviju, niz riku prid grad Omiš, pake u more, a niz more do Stobreča ali do u riku Žrnovnicu"{2 Klaić, na ozn. mj. str. 132.}.
Slika 9. Ljuti kamen. 1340 m, s puta na Dubravu, 509 m.
Mjesta Podstrana i Jesenica s njihovim područjem, koja leže u okviru sada pomenutih granica, pripadahu u stara doba općini Spljetskoj. U dogovoru, sklopljenom godine 1444. megju vijećem plemića grada Spljeta i "Univerzita" Poljica, ustupi vijeće uz druge odredbe pod naslovom dara ova mjesta "Univerzita" Poljičkoj. - Ovaj dogovor potvrdio je 7. januara godine 1445. mletački senat{3 Erber, na ozn. mj. str. 1., 12., 13., 14.}.
Po ovom opisu razabiremo, da su Poljica obuhvatala i predio planini Mosoru na istoku sve do rijeke Cetine, i da je po tom planina Mosor bila upravo u sredini cijele općine ili župe.◊87
Najveći vrh zapadnoj strani jest Ljuti kamen, visok 1340 m (slika. 9.), a na istočnoj Sveti Jure, visok 1318 m (slika 10.).
Slika 10. Mosor, Sveti Jure, 1318 m. Ispod svetoga Jure, gdje je na slici tamnije označeno, leži Dubrava, 509 m.
Cijela površina poljičke župe iznosila je 225.51 km2.
Bilo je u istoj godine 1781. porazdijeljeno na 12 katuna 6813 stanovnika, koji su pripadali rimo-katoličkom vjerozakonu. - Od tih bile su 52 plemićke obitelji, 78 svećenika i 1221 za oružje sposobnih osoba{1 "La contea della Poljica". Studio del Dr. Giacomo Chiudina, str. 2.}.
Po jednom spomeniku od god. 1666. ovo dvanaest katuna bijahu: Donji Dolac, Gornji Dolac (sa Trambusi "Srijani i Putišičani"), Kostanje, Zvečanje Cičla, Gat (i Naklice), Dubrava, Sitno, Srinjine, Duče (i Truše), Jesenice i Postrana{2 Klaić, na ozn. mj. str. 133. i 135.}. Ovo dvanaest poglavitih sela ili katuna poljičkih imalo je dvanaest glavara, koji su se zvali knezovi ili katunari. Knezovi su bili prvi sudci, i to svaki u svomu katunu. Vrhovnu vlast nad cijelom župom vršio je veliki knez sa svoja dva opravnika (prokuratora) i perovogjom (kancelirom); njemu bijaše nadzirati knezove, suditi u većim parnicama i kad se radilo o zločinstvima, te primati opozove od prvih sudaca. - Uz velikoga kneza bio je veliki vojvoda sa dva pobočnika (prokuratora) da uzdrži red, da traži zločince i da u ratno vrijeme nosi pred narodom Poljički barjak{2 Klaić, na ozn. mj. str. 133. i 135.}.◊88
Veliki knez sa dva opravnika (prokuratora), od kojih predstavljaše jedan ugarsko a drugi bosansko plemstvo, te daljnja dva pobočnika (prokuratora) nedoraslih i siročadi, vojvoda i perovogja (kancelir) pod predsjedanjem velikog kneza sačinjavahu Poljički stol (banku), ili po današnju vladu, to jest izvršujuću vlast.
Sveti Juraj bio je nebesni zaštitnik poljički. Njegova se prilika sjala na svilenoj zastavi (barjaku), koja se vijala nad Poljicim svakoga velikoga praznika; slika mu je stajala i na poljičkom pečatu (slika 11.). Za Jurjem držali su i Vida velikim zaštitnikom. Kad su Poljičani dali svojoj župi zakon (statut), nijesu htjeli da itko postane poljičkim gospodarom; radi toga birahu velikoga kneza, knezove (katunare), vojvodu i svu svoju vladu svake godine licem na Jurjevo (23. aprila) iznova{1 M. Pavlinović, na ozn. mj. str. 60. - Vj. Klaić, na ozn. mj. str. 135. - "Memorie degli avvenimenti successi in Dalmazia dopo la caduta della repulilica Veneta" di Gio. Cattalinich, Spalato 1841., str. 114. }.
Slika 11. Veliki pečat poljičkog velikog kneza.
O tom izboru piše M. Pavlinović ovo:
"Najprvo ranim jutrom na Jurjev dan narod bi se u svakom selu (katunu) sastao kod svoje crkve na mali zbor (sajam stanak). Tu bi čekao župnik i razastro dvije kabanice, da se bira nov seoski knez, čije je ime sam župnik predložio{2 Catlalinich, na ozn. mj.}, ili da se potvrdi stari. Svak bi svoj kamen na kabanicu bacio, ili na jednu ili na drugu, kako bi koja staromu ili novomu knezu namijenjena. Zatim sa svih strana novi ili potvrgjeni knezovi pohitili bi zastavami pod Gradac na veliki zbor, skupni općeni zbor."
Gradac je samotno mjesto (blizu sela Gata) usred kamenite i krševite planine, ispod visoka brda, na kom stoji crkva sv. Jurja. Mjesto Gradac nema kuće ni kućišta, nego sastoji od nekoliko golemih kamena, neuredno posagjenih i poput velikih stolica.
Na ovom posvećenom mjestu (zborišću) imali su stari Poljičani svoje zborove. U Statutu Poljičkom kaže se: "na mistu običajnom pod Gradcem".
Tu bi se sastale poglavice, iz početka osam, pa s vremenom dvanaest poljičkih katuna. Na lijevoj strani slike 12., u sredini kamenih stolica, sjedio je veliki knez, okolo◊89 njega vojvoda, njihovi činovnici (prokuratori, kancelir), knezovi (katunari), glavar crkveni, vlastela, didići i poljički svećenici; za težačke zakone došli bi ovamo kmeti.
Slika 12. Mjesto u ravnici Gate zvano pod Gradcem, gdje se je birao poljički veliki knez.
Veliki knez prikazivao bi se kalpakom na glavi, ljubičastom jačermom zlatali-širita, skrletnim ćurkom i mačem o pojasu (slika 13.).
Slika 13. Poljički veliki knez po drvenom kipu (vlasništvo Alfonsa pl. Pavicha).
Najprije počne veliki knez svojim govorom{1 Ovo cijelo razlaganje iz Vj. Klaića, na ozn. mj. str. 136.}. Stojeći, zahvaljuje na časti, kojom su ga cijele godine obdarili, predaje perovogji (kanceliru) pečat i ključe od kovčega (škrinje), u kojem su ustav i povlastice Poljičke, neka se vidi, je li svaka na svom mjestu. Perovogja, kao da mu se vjeruje, vraća ključe velikom knezu, a ovaj ide s njime crkvenomu poglavaru, namjesniku spljetskoga nadbiskupa u Poljicima. Na to će namjesnik: "Sad više mi nemamo kneza". Tada veliki knez opet moli, da mu se oprosti, ako je nehote koga zakinio za svoga kneževanja. Tim, jer su svi poljički činovnici narodu odgovarali za svoje javno djelovanje, predaje sebe i sve svoje imanje u ruke zboru, kao vjerni sin poljičke općine i njezinih ustavnih zakona. Opet knezu odgovara za sve crkveni poglavar, i bez mazi i bez laži pretresuje javna djela onogodišnjih činovnika,◊90 po koju kaže i o općinskim potrebama, što bi se imalo popraviti, što iznovice urediti; te ako nije u župe temeljite tužbe na vladu, zahvaljuje knezu i svoj mu družini za mudro vladanje i za vjernost zakonu i domovini. Za tim bi se zbor razdvojio. - Didići (bosanski plemići) ostali bi na svom mjestu, te bi izbirali na glasove velikoga kneza i njegove opravnike (prokuratore) i to obično iz ugarskih plemića. - Vlastelići (ugarski plemići) odstupili bi, da izaberu, tako isto od didića, velikoga vojvodu i pobočnike (prokuratore). - Ako bi se glasovi prepolovili, glavar bi crkveni mirio i svojim bi glasom izbor odlučio. Kad se glasovi odlučili i zna se, na kom je kneštvo, crkveni poglavar i najstariji didić, zvan pristav, dogju do ugarske zbornice, kažu, koga su didići izabrali, te mole da i oni pristanu. Netom se sporazume, opet se zbor u jedno sastane, te pristav i vikar (crkveni poglavar) predaju pismohrani kovčeg novomu velikomu knezu, a svileni barjak sv. Jurja novomu velikomu vojvodi. - Opremivši za tim druge još posle, ako ih ima, svi skupa otprate kući velikoga kneza, i kod njega se za tri dana časte i vesele. - Sjutradan najviši jablan, što je u Poljicama, stajao bi pred dvorom velikoga kneza, a dva bi plemića zajedrila put Mletaka, da se jave duždu i da se potvrde poljičke povlastice.
O načinu, kako se birao veliki knez na dan sv. Jure pod Gradcom, donosimo još ovu izjavu od 20. jula 1756. velikoga kneza Ivana Pavića sa vojvodom i drugim glavarima.◊91
Ova isprava glasi:{1 Isprava kod m. p. popa Petra Škarice.}
Mi Ivan Pavić, veliki knez od provincije poljičke zajedno sa vojvodom i drugim prokuratorima i poglavicama.
U općemu zboru pišemo i dademo pisati ovo na vječitu uspomenu naših budućih pokoljenja i iskazujemo ove stvari kao i stare načine i običaje svakome poznate, što vladaju megju ljubljenim našim poljičkim plemićima iz Bosne i Ugarske, biva na koji se način mi gore pomenuti plemići sastajemo i činimo naš zbor.
Prvi i općeni zbor biva na 23. aprila na dan sv. Jurja mučenika, pokrovitelja ove poljičke provincije. Naš je običaj na pomenutoj godišnjoj svetkovini, da potvrdimo ili da iznova biramo svog velikog kneza; i to pošto se je sakupio zbor svih poljičkih plemića ispod Gradca, sredini pomenute provincije, na običajnome mjestu sa dvanaest knezova katunskih, i svim bosanskim i ugarskim plemstvom, naznačeni su od puka da čine njihov veliki zbor, u kojemu su samo plemstvo i gospoda; prvo oni iz Bosne, koji proističu od sinova velikoga kneza Miroslava, biva Tišimira, Krešimira i Gelima knezovi braća i prvi bosanski plemići i prvi zasnovatelji ove provincije, a njihovi potomci tijekom vremena i vijekova odijeliše se na tri strane, i u više se sela poljičkih nastanili i razgranili, a nalaze se da potječu od istih mnogobrojnih plemića i knezova, koji sami biraju velikog poljičkog kneza, kojega oni sami predlagaju po svojoj volji iz onijeh plemića, kako se njima svigja; i tako s knezom biraju i dva prokuratura istijeh plemića.
A ugarski plemići izabiru velikog kneza{2 Ili tačnije "velikog vojvodu".} bosanskog plemstva, a s njime dva prokuratura; a ovo je običaj megju svom skupštinom. Knez veliki po običaju izmegju ostalijeh plemića diže se na noge i skida s glave kalpak a držeći ga u rukama poklanja se naokolo svemu plemstvu, te počimlje ovako govoriti: "Plemenita gospodo bosanska i ugarska i časni puče; pošto ste me vi priznali i potvrdili ove godine vašim glavarom i podali mi s bankom zakone vaše, pečate i povlastice, zato vas molim da svi pristupite vidjeti, ako je sve u redu kako ste mi pridali; zato prigledajte kao vaše stvari, po starom običaju." Zatim sam veliki knez vadi ključ škrinjice i predaje isti ključ u ruke kanceliru provincije, koji je prihvaća i otvora škrinjicu, iz koje vadi i čini vidjeti javno svaku stvar, jednu po jednu, svima bosanskim i ugarskim plemićima, a to ovim redom: prvo vadi dva pečata, veliki i mali, štatut, ili stari zakon, rukopise nove prepisane iz starinskijeh, za tim dukale ili povlastice prevedroga mletačkoga dužda, pod kojim se milostivim okriljem sada nalazimo; za tim vjere i svjedočbe preuzvišenih inkvisitora i generala, po tom dukale Njegova Cesarskog Rimskog Veličanstva, a napokon povlastice sultana carigradskoga.
Pošto je ovo obavljeno, kancelir polaže sve u istu škrinjicu, i pokle ju je zatvorio, predaje ključ u ruke velikome knezu, a knez je uručuje prepoštovanom poljičkom vikaru, ili njegovome zamjeniku, a vikar, po starome običaju ima prisustvovati na ovome glavnome zboru i zajedno s njime mnogi drugi svećenici.
Za tim gospodin knez počimlje besjediti: "Plemenita gospodo! "Pošto ste me ove godine potvrdili i priznali vašim glavarom, zato kad ne bih svakomu bio sudio pravo po zakonima i običajima, kako je dužnost moja bila, ja ću se sam podvrći da povratim svakomu, što sam dužan, i ako sam koga u čemu uvrijedio. Prije svega pitam proštenje u Gospodina Boga, pak u gospodina vikara i u sviju poštovanih svećenika, kao i u svih poljičkih plemića iz Bosne i iz Ugarske, da prostite prvo meni, pak svoj mojoj banki."
Tada prepoštovani vikar, ili drugi svećenik na mjesto njega, odgovara velikom knezu i njegovoj banki, kako su se vladali one godine u upravljanju provincije, te pita proštenje u velikoga kneza i banke, u ime cijeloga plemstva bosanskoga i ngarskoga i u ime svih župnika i svećenika, koji se imaju naći na ovom zboru, i na ostalima kroz godinu, po starom zakonu i običaju.
Za tim se ugarski plemići odaleče od bosanskih, te idu na svoje osobite sastanke, dok bosanski plemići ostanu na istom mjestu, a posred njih stoji škrinjica povlastica i zakona, pak oni tada na istom mjestu čine svoj zbor, te glasuju, ili da potvrde velikoga kneza, ili da izaberu novoga, po njihovoj volji, kako im se svigja, ili iz bosanskog plemstva, kao što su do sad mnogo puta učinili, ili izmegju ugarskih plemića kako prije, na njihovu slobodnu volju.
Za tim ugarski plemići šalju jednoga iz svoje skupštine bosanskom zboru, da pita, govoreći: "Plemenita gospodo bosanska, hoćete li potvrditi ili izabrati velikog kneza? dajte nam to znati." Tada se jedan od plemića sa zbora diže sa svoga mjesta, dogovorno sa svim bosanskim plemićima, te ide k onijema ugarskog zbora, pa ih obznanjuje, koga i iz kojega su plemstva ove godine imenovali za velikog kneza, a megju bosanskim plemićima jest i vikar, i ovi plemići glasuju, a kad bi pri glasovanju izašao jednaki broj glasova, tada gospodin vikar polaže svoj glas na onu stranu, gdje mu se čini zgodno i pravično; i taj ostane tada izabran velikim knezom poljičkim.◊92
A običaj bijaše ovim redom davati glasove za izbor velikog kneza: najprvi knez sela Sitna, zatim knez Doca do njega, ova dva idu obično prvi da glasuju; treći glasuje knez Doca gornjega, četvrti knez Kostanja, peti knez Zvečanja, Sesti knez Zizle (Čićla), sedmi knez Gata, osmi knez Dubrave; svi ovi gore spomenuti potječu od velikog kneza Miroslava i od njegovih gore pomenutih triju sinova. Ovi su gospodari da odrede velikog kneza, iz kojeg plemstva oni hoće, kako smo gori rekli. Za ovima glasuju knez sela Srinjine, za njim ova tri dolje pomenuta, pošto su sva četiri pučki knezovi, to jest iz Dukije (Duca), za tim knez Jesenica a napokon knez Postrana.
A pošto su bosanski plemići imenovali velikog kneza s ostalim narodom, tada predaju škrinjicu, u kojoj su povlastice, zakoni, pečati i ostalo, i daju je komandaturu ili pristavu, da je ponese onomu knezu, kojega su, kao što je gore rečeno, izabrali i odredili, a tada prepoštovani vikar predaje ključ te škrinjice velikom knezu za dobro i pravedno vladanje.
Na vječitu uspomenu, za dobro i za mir megju nama i našim potomcima dali smo ovo pisati, čim potvrgjujemo sve gore rečene stvari i potkrepljujemo pečatom ove naše Provincije.
U Poljicima ispod Gradca na općenom zboru 20. jula 1756.
L. S. Ivan Pavich veliki knez s vojvodom i s drugim poglavicama potvrgjuju.
Mihovio Žuljević, knez Doca gornjega i zakleti kancelir poljičke provincije, napisao sam, kako stoji gori, po naredbi velikoga kneza i drugijeh poglavica, kao i općenoga zbora, pravedno i t. d.
Dvanaest knezova od prije imenovanih katuna i poljički stol udruženi sačinjavahu veliki zbor, koji se je u vrlo važnim prigodama redovito svake godine jedanput sastajao za izbor velikog kneza{1 Pavlinović, na ozn. mj. str. 60. - Klaić, na ozn. mj. str. 135.}.
Red poljičkih župana i velikih knezova, uz nadodatak pojedinih važnih dogagjaja na temelju povjesničkih izvora.
Poljička župa spominje se već za vladara hrvatske krvi.
Župani poljički u to doba bijahu:{2 Imena velikih knezova navodim prvo po staroj grafiji, kako su napisana u izvornim ispravama, gdje su najprije spomenuta, a za tim u zagradi po novoj hrvatskoj ortografiji.}
Dalić (Dalizo) 1070.
Vjekoslav Klaić, na ozn. mj. str. 138. - "Starohrvatska Prosvjeta", glasilo hrvatskoga starin. društva u Kninu, god. 1897., str. 11.
Vijen (Nisono) 1076., 1078.
Vj. Klaić. na ozn. mj. "Starohrvatska Prosvjeta", na ozn. mj.
Vratina (Uratina) 1088.
Vj. Klaić, na ozn. mj. - "Starohrvatska Prosvjeta", na ozn. mj.
Kačić, moćno pleme u 12. stoljeću, za prvih vladara Arpadovića upravljaše poljičkom župom. Vj. Klaić, na ozn. mj. str. 138.
Ivaniscevich Gregorio 1120.
Pergamena pisana ćirilicom, nalazi se kod m. p. don Ivana Gossoglievicha; po podatcima m. p. popa Petra Škarice Podgragjanina.
Papalli Domaso 1141. nobil uomo di Spalato.
U spisima kancelarije grada Spljeta; po podatcima m. p. popa Petra Škarice.
Alberti 1145. nobil uomo di Spalato.
U spisima kancelarije grada Spljeta; po podatcima m. p. popa Petra Škarice.◊93
Ivancichio Michiel Francesco 1146.
Na ozn. mj.
Petracca Comulli 1148. cittadino di Spalato.
Na ozn. mj.
Lovretich 1149.
Na ozn. mj.
God. 1180. i to baš na 4. augusta, bijaše nadbiskup i metropolit spljetski Rajnerije po nagovoru moćne obitelji knezova Kačića u Poljici za to kamenovan, što bijaše povodom da bizantijski car Manojlo I. (rogjen god. 1122., a vladao je od god. 1143. do svoje smrti, t. j. do 24. septembra 1180.{1 Opća istorija Vilima Onkena, 2. pogl., 7. dio, str. 317., Berlin 1883.} - neka zemljišta, koja su obitelji knezova Kaćića pripadala, dosudi spljetskoj biskupiji.
Slika 14. Kapela svetog Rajnerija kod Dubrave. U dnu Mosor.
Dotični opis arcidjakona Tome, saopćen od Luciusa de Reg. Dalm. et Croat., poglavlje XXII., str. 329. glasi:
Tako se dogodilo (nakon riješenja cara bizantijskog), da je u naznačeno vrijeme nadbiskup spljetski došao na brdo Mosor (Mossorum), da pronagje neka crkvena zemljišta, za koja se mislilo, da su ih Schiavoni (recte Poljičani) zapremili.◊94
Dokle se izvidi u društvu onih obavljali, koji su za ta zemljišta mogli znati, dogje neki Nikola sa braćom svojom i rodbinom obitelji Kačića (ex genere Kacitorom), te se stade na nadbiskupa veoma tužiti; pa kad se veći broj puka sakupio, opkole svi velikom jarošću Rajnerija, te mu vikahu: "Što namjeravaš, o! opaki i nepravedni nadbiskupe, na našu štetu da učiniš? Misliš li ti, da te mi ne možemo sa posjeda naših otaca i praotaca otjerati? Ako se ne udaljiš odmah, ovo će ti biti pošljednji dan života tvoga!" - Ali nadbiskup Rajnerije, koji je vrlo postojanog značaja bio (Rainerius autem ut erat costantissimus), odgovori im, a da se njihovih prijetnja ni najmanje ne zaplaši, čvrstim neustrašivim glasom: "Ovo nije vaše dobro, već je posjed crkve sv. Dujma, koji ste vi prisvojili." - Na ovaj neustrašivi odgovor odmah prihvati sav puk kamenje i bacaše se takom jarošću, dok nesrećni nadbiskup Rajnerije ispod velike gomile kamenja svoju dušu ne ispusti, - te se onda udaljiše{1 Toma arcidjakon. "Historia Salonitana". Dr. Franjo Rački. Zagreb 1894. Pogl. XXI., str. 71. i 75.}.
Ovaj se čin dogodio ispod Debelog Brda u Poljicima. - Ne daleko sela Dubrave stoji kapela svetog Rajnerija, blizu koje je nadbiskup Rajnerije tako varvarski kamenovan{2 Vj. Klaić, na ozn. mj. str. 126. i 127.}.
Nadbiskup Rajnerije počiva u stolnoj crkvi spljetskoj kod njemu posvećenog žrtvenika na desnoj strani; on bijaše spljetskim nadbiskupom od god. 1175. do 4. augusta 1180.{3 "Šematizam Biskupije Spljetske".}
Mjesto, gdje je Rajnerije kamenovan, i danas je pučanstvu Dubrave tačno poznato; ono je blizu jednog izvora na putu k župnoj crkvi u Dubravi. - U samoj Rajnerovoj kapeli (slika 14.) izvire blizu žrtvenika neznatan izvor u maloj dubljini. Legenda kaže, da je na ovome mjestu ležala Rajnerijeva ruka{4 Pri mojem boravku u Dubravi dne 13. oktobra 1900. pokazaše mi ljudi mjesto, gdje bijaše Kajnerije kamenovan, i izvor u Rajnerijevoj kapeli, te mi spomonuše i odnosnu priču. Kod ove prigode fotografirao sam Rajnerijevu kapelu.}.
Papalli Zuanne 1200.
Starinske isprave po podatcima m. p. popa Petra Škarice.
Tolen 1239. Ove godine umre neki Tolen knez Poljica (Toleni de Poljica).
Vj. Klaić, na ozn. mj. str. 138.
Šubići knezovi pod koncem 13. stoljeća zavladaše župom poljičkom.
Vj. Klaić, na ozn. mj. str. 139.
Šubić Mladen II. knez 1322.
Vj. Klaić, na ozn. mj. str. 139.
Po padu plemena Šubićeva u prekovelebitskoj Hrvatskoj i Dalmaciji tamna je povijest poljička{5 Vj. Klaić, na ozn. mj. str. 139.}.
Gregoriji Jurinić 1328.
Vj. Klaić, "Bribirski knezovi". Zagreb 1891., str. 145. Isprave m. p. popa Petra Škarice.
Za cijelo da su Poljica već u prvoj polovici 14. stoljeća spala pod Bosnu, a na po se pod bana Kotromanića, koji bješe već prvih godina svoga vladanja pripojio Bosni zemlju humsku, za tim Makarsko Primorje do Omiša, te je već god. 1329. uznemirivao istu Korčulu{5 Vj. Klaić, na ozn. mj. str. 139.}.◊95
Draxoe 1350. knez, hrvatski plemić i gospodar Kamengrada vlada u Poljicima.
"Bullettino di Archeologia e storia dalmata", god. IV., 1881., br. 3., str. 36., po ispravama gospode Dragutina i Jurja profesora Dražoević Jelića.
Nema gotovo sumnje, da su Poljica i za kralja Tvrtka pripadala bosanskoj državi. Stjepan Tvrtko rodio se god. 1335., a vladao je od god. 1359. sve do njegove smrti 1391. Po smrti Tvrtkovoj vladaše Poljicima vojvoda i kasnije knez Hrvoje (umro je 1415.), kojega 1416. naslijedi njegov šurjak Ivaniš Nelepić, knez cetinski, kliški i omiški. Oko god. 1420. nastojaše opet bosanski kralj Tvrtko II. da pokori Poljičane (Polizanos), pa za to željaše početkom iste godine sklopiti savez kako protiv Poljičana, tako protiv cetinskog kneza Nelipića. Dogovaranje o tom potraje sve do godine 1422., kadno se složiše u savez protiv Ivaniša uz pogodbu, da od posjeda i gradova Ivanišu oduzetih imade zapasti Mletke Klis i Omiš, dočim bi gorski predjeli Poljica (montanea Polizanorum) spali pod Bosnu, ako bi to kralj Tvrtko II. baš zahtijevao. U ratu, koji je doskora za tim buknuo, iznevjeriše se Poljičani Ivanišu, te odlučiše na svoju ruku sklopiti mir sa Mlečanima. Ovi u to ime dozvoliše dne 2. oktobra god. 1422. šibenskomu knezu Nikoli Maripetru, da počme sa Poljičani ugovarati o miru uz pogodbu, da vrate što su dosele oteli mletačkih zemalja i da odsele živu u dobrom miru i susjedstvu sa mletačkim podanicima. No do ovoga mira ipak ne dogje, a već nastajne godine 1423. nalazimo Poljica u rukama velikoga vojvode bosanskoga Sandalja Hranića, koji je svoju vlast bio raširio sve do megje kotara spljetskoga. No ni pod vlasti Sandaljevom ne mirovahu Poljičani, već udarahu na posjed mletački, a osobito na općinu spljetsku. Poljičani su gotovo "dnevice navaljivali na zemlje spljetske i nanosili štete Spljećanima" (Polizienses quotidie invadunt et damnificant territoria et subditos nostros Spalati); za to je i mletačka republika dne 7. jula god. 1424. naredila svojim upraviteljima u Zadru, da brane Spljećane od Poljičana; a ujedno je i pisala vojvodi Sandalju, neka shodno odredi, da se Poljičani unaprijed okane njihovih podanika. Sandalj ne mogaše udovoljiti ovoj želji Mlečana, pošto je domala opet izgubio Poljica. Bješe mu ih na ime natrag oteo Ivaniš Nelipić, te je već u julu god. 1425. svjetovao Sandalj Mlečane, da uzmu Poljica za se (provinciam Polizensem), uvidjevši valjda, da ih ni on sâm ni kralj bosanski ne bi mogli održati proti moćnomu tada knezu Ivanišu.
Kad je po smrti Ivaniša Nepilića god. 1435. postao našljednikom njegovim Matko Talović, počeše se na novo za Poljica i Omiš otimati kako mletačka republika, tako kralj Tvrtko II. i njegov (skoro već samostalni) vojvoda Sandalj. Ovomu potonjemu uspije zauzeti Poljica, te se je sada Matko Talović kroz više godina trsio, kako bi stekao ljubav Mlečana te njihovom pomoći zadobio Poljica. No Mlečani uvjereni, da njihovu tada Spljetu nema mira, dokle su god Poljica u tugjoj vlasti, radili su radije na svoju korist. I tako se zgodi, da su mletačke čete provalile u Poljica, te je spljetski knez K. Marcello dne 29. januara g. 1444. mitom i grožnjama ponukao Poljičane, da su se dali pod mletačku zaštitu{1 Vj. Klaić, na ozn. mj. str. 139. i 140.}.
Poljički plemić Radoš Petrović i Ivan Gargurević prikazaše se sucima i plemićima, koji predstavljahu grad Spljet, kao odaslanici Poljica, moleći, da bi Mleci hotjeli Poljica primiti pod svoje pokroviteljstvo. Vijeće plemića primilo je ove odaslanike poljičke odlikovanjem i utvrdi s njima 2. februara 1444. ove◊96 članke priznanja vrhovne vlasti mletačke, koji su bili sastavljeni 29. januara, a potvrgjeni dukalom od 3. marta iste godine{1 Franceschi, "Dalmazia", na ozn. mj. 1846., br. 12., str. 93. Klaić, na ozn. mj. str. 140 Erber, na ozn. mj. str. 12., 13., 14. i isprava u cjelini, str. 111. i 112.}.
1. Spljetska granica protezane se, kao i u staro doba, sve do Pećine kod Strožanca u Omiškom Primorju.
2. U ime darovštine ustupaju se Poljičanima sela: Jesenice i Mrčilovka sa svim obližnjim zemljama, koje su do sada pripadale Spljetu, no ipak uz očuvanje prava nadbiskupije ovoga grada u drugih crkava, dočim zaselak Postrana dariva se Poljicima bez ikakvog ograničenja, tako da je slobodno toj općini istim po volji raspolagati.
3. Šesnaest solina, što su s one strane rijeke Žrnovnice, darivaju se Poljičanima na njihovu upotrebu, ali im se pri tom strogo zabranjuje prodavati strancima so, koju iz njih izvade.
4. Sve druge Soline, zaseoci i zemlje, što su s ove strane megje Pećina, ostaju svojinom spljetske općine.
5. Knezovima Radošu Petroviću i Ivanu Grgureviću poklanjaju se one zemlje Zakučca, što pripadaju tvrgjavi Omiškoj, dočim se pridržavaju prava Stanjana kao i Varošana Omiških, kako u Zakučcu i Primorju, tako i u drugim mjestima. Osim toga ovi će poslanici dobiti na dar nekoliko kuća, što se nalaze u gradu Spljetu, sa odnosnim posjedima (imanjima) u okolici.
6. Najposlije ustanovljuju se ova nadarja:
knezu Grguru Dražojeviću i njegovim četirima sinovima jedna kuća u Spljetu i godišnje nadarje od 60 lira;
knezu Pavlu Dražojeviću i njegovu bratu Mati godišnje nadarje od 40 malih lira{2 Mala mletačka lira = 24 gazete = 4 dalmatinske lire. Dalmatinski novac gubio je spram mletačkog 25% prida.};
knezu Petru Dražojeviću, kad bi se povratio u domovinu, te bi se podvrgao Mletačkom gospodstvu, nadarje godišnje od 20 malih lira;
knezu Dujmu Ugrinoviću i njegovom unuku Ivanišu jedna kuća u Spljetu i godišnje nadarje od 20 lira malih;
knezu Ivanu Tuarkoviću i njegovim unucima ili sinovcima{3 Talijanski izvornik isprave glasi: "Al Co Zuanne Tuarkovich con li suoi nipoti", spram čega manjka svaki oslon, da li ovdje riječ "nipote" označuje unuka ili sinovca.} kabanicu i trideset lira, i još 20 lira godišnjeg nadarja;
knezu Ivanu Novakoviću, njegovom bratu i njegovim četirima stričevićima jedna kuća u vrijednosti od 200 lira i sukna u vrijednosti od 50 lira;
knezu Petru Ugrinoviću i njegovim četirima sinovima 20 lira, a u suslijednoj godini 40:
knezu Ivanu Ugrinoviću kao posredniku kabanica od sukna i godišnje nadarje od 32 male lire;
Svoj župi Poljičkoj jedna peča sukna, da se porazdijeli megju onim stanovnicima. Sve će ove darovštine morati imati vrijednost sve dotle, dok Poljičani i njihovi nasljednici ostanu vjerni i poslušni gospodstvu mletačkom i uščuvaju dobro prijateljstvo sa gradom Spljetom.
Poljičani se na sve te uvjete zakleše i sa svoje strane obvezaše se na ove uslove:
1. Za velikog kneza bira se jedan plemić spljetski, koji je prijatan mletačkom vijeću i čiji izbor ima da potvrdi mletački knez u Spljetu. - Kroz godinu njegove službe on ima tri puta da posjeti Poljica, da izreče presude; od osuda njega ide polovica, druga polovica trima sucima, a desetina tih dviju polovica ide pristava. Velikog kneza ide na godinu 90 brava i na svakog brava 32 novčića.
2. Poljičani služe u ratu i bez plaće na zemljištu, što se proteže od Neretve do Krke i od mora do Lijevna bosanskoga; iza tih megjâ poljički vojnici primaju od mletačke vlade platu. Koji ne bi htio da služi u vojničkoj službi, biva kažnjen globom od 44 lire.
3. Od ratnog pljena trećina se predaje mletačkom gospodstvu.
4. Povlastice se potvrgjuju.
Ovo je ugovor, koji je bio utanačen u Spljetu, no koji je - da zadobije zakonsku vrijednost - imao da potvrdi senat. U tu svrhu krenuše u Mletke kao poslanici kneza i općine Spljetske plemići: Dujmo Papalić i Andrija Marći,◊97 te njihovim posredovanjem biše 7. januara 1445. odobreni poljičkim poslanicima gore zabilježeni uvjeti sa ovim dometcima:
1. Da ovi uvjeti ne budu protiv prava općine Spljetske;
2. Da se stavci o solinama nadoda (si venderent perdant beneficium gratiae) "ako li prodadu, tada gube dobročinstvo milosti", i mjesto "sve ostale soline nek ostanu općini spljetskoj" nek se reče: "Našem gospodstvu".
Tako dogju Poljica - održavši svoju vlastitu upravu, svoje vlastite zakone - pod pokroviteljstvo mletačke vlade.
Od početka toga ugovora, t. j. od god. 1444., nalazimo da su kroz punih 39 godina spljetski plemići obnašali dostojanstvo velikih knezova u Poljicima, i to:
Grisogono
Cindro
Alberti
Petracia
Doimo Papalli (Papalić)
1444. do uklj. 1482. svi plemići iz Spljeta.
Franceschi, "Dalmacija", na ozn. mj., 1846., br. 12., str. 93. "Bullettino", na ozn. mj., 1881., br. 3., str. 36. Erber, na ozn. mj. str. 15.
Glede Doima Papalli-a vidi Vj. Klaića, na ozn. mj. str. 140.
Po drugim izvorima bili su još ovi veliki knezovi Poljica kroz doba od 1451. do uključivo 1482.
Amerio Lovretich (Lovretić), plemić iz Spljeta 1451.
U spisima kancelarije grada Spljeta po podatcima m. p. popa Petra Škarice.
Xanaa Xancich 1454.
U spisima m. p. popa Petra Kastellana; po podatcima m. p. popa Petra Škarice.
Pocolich Michiel sada imenovan Culissich (Kulišić) 1458.
Po ispravama kod m. p. popa Petra Škarice.
Tuscevich Matteo Sciusich 1459.
Stare isprave, što se nalaze kod Matije Miličevića, po podatcima m. p. popa Petra Škarice.
Vitkovich Comula (Vitković) 1461.
U spisima m. p. popa Petra Kastellana; po podatcima m. p. popa Petra Škarice.
Mato, komes poljički, brat Stjepana, Ivana, Grgura i Petra, nudi mletačkoj republici, da će joj predati tvrgjavu Klis za 8-10.000 dukata pod uvjetom, stavljenim u ispravi Mletke dneva 24. marta 1462.{1 "Listine o odnošajih izmegju južnoga slavenstva i mletačke republike". Sakupio Sime Ljubić, knj. X., str. 202.}. Mato, Stjepan, Ivan, Grgur i Petar nedvojbeno su Dražoevići.
Papalli Dojmo (Papalić Dujam) 1468.
Po ispravama kod m. p. popa Petra Škarice.
Mikulić Stipan, po prilici 1469.
Naznačen u rodovniku kao poljičko-ugarski plemić i veliki knez megju Papalićem i Maričićem; po podatcima m. p. popa Petra Škarice.◊98
Maricich Dojmo (Maričić Dujam) 1479.
Isprave kod m. p. popa Petra Škarice.
Papalić Dujam 1482.-1483.
Franceschi "Dalmazia", na ozn. mj. str. 94. Klaić, na ozn. mj. str. 140. Pavlinović, na ozn. mj. str. 62.
Mlečani nametnuše za velikoga kneza ovog Spljećanina Dujma Papalića, nu Poljičani nastojne godine (1483.) otjeraju Papalića i uzmu birati opet velike knezove iz svoje sredine{1 Klaić, na ozn. mj. str. 140. Pavlinović, na ozn. mj. str. 62.} i baš kroz vijekove iz redova ugarskih plemićkih obitelji{2 "Bullettino", na ozn. mj. str. 37. Klaić, na ozn. mj. str. 140. Franceschi, "Dalmazia", na ozn. mj. str. 94. Erber, na ozn. mj. str. 15.}.
Petrovich Zuanne (Petrović Ivan) 1499. Oktobar, 1500. Marča.
- Odnošaji skupno-vlade mletačke prema južnim Slavenima priopćeni u izvatku iz rukopisnih ljetopisa Marina Sanuda od god. 1496.-1533., str. 91., 93. - Po ispravama kod m. p. popa Petra Škarice.
Gregolich Mariano (Gregolić Marijan) 1500.
"Manuale dei regno di Dalmazia per l’anno 1875", Luigi Maschek, god. V., str. 149.
S Poljicima je graničila istočno kod Trilja knežija Brodarić, a južno knežija Radobolje ili Nenadić; ova potonja obuhvaćala je kasnije i dijelove, koji pripadahu Poljici, kao: Kostanje i Podgragje. - Zemljište ove knežije bijaše vrlo prostrano. - U jednoj staroj, u slavenskom jeziku napisanoj ispravi, što se čuva u mletačkom arkivu općine omiške, datiranoj 3. aprila god. 1382. u Bobovcu u Bosni, privremenog sijela bosanskog kralja, tačno su naznačene granice ove knežije{3 Ova je isprava u svojoj cjelini sadržana u "Manuale dei regno di Dalmazia per l' anno 1875", compilato da Luigi Maschek. Almissa-Omiš. Počevši od str. 145.}.
Zemljište ovo obuhvaćalo je današnje odlomke: Kostanje, Podgragje, Blato, Novoselo, Kreševo, Opanci, Katuni, Žeževica (Dvori), Slime, Svinišće, Kućišće, južni dio Biorina i Čiste, Medovdolac, i zapadni dio Grabovca, Velobrdo, Bast, Baškavodu i Brelu. - Feud ovaj postojao je već mnogo prije, nego li je god. 1382. obdarena s lenom porodica Nenadića za priznanje njezinih usluga, učinjenih ugarskoj kruni. Turskim pobjedama padala je knežija Radobolje sve više i više u turske ruke, odatle pak još ne proizlazi, da je porodica Nenadića ovaj feud od jednom izgubila. Tako se približavahu Turci sve većma granicama poljičkim.
Pošljednjih mjeseca god. 1500., dakle za vremena, kad je veliki knez Marijan Gregolić u Poljici vladao, pozove sandžak i zapovjednik Hercegovine Demet beg, rodom Poljičanin, svoje zemljake Poljičane, da se ni uz koga drugog, već samo uz Turke drže, i to pod zapelom za uzbunu ustanovljene kazni. - Demet beg pisaše velikom knezu poljičkom Gregoliću i knezu Ivanišu Nenadiću od Radobolja, da je uprava Hercegovine njemu povjerena, te da daje Gregoliću i Nenadiću slobodan prolaz, da k njemu dogju i da se o uzajamnom interesu dogovore.
Mletačkom knezu u Spljetu pogje za rukom, da za ove težnje Demet bega dozna, pak pozove velikog kneza Gregolića, da k njemu dogje.◊99
Pošto Gregolić ne dogje, pošalje knez spljetski Gregoliću svoga kancelira sa dva ugledna gragjanina iz Spljeta, koji ga, povrativši se, obavijeste, da Gregolić nije bio u Demet bega, jer je on, Gregolić, sa svojim najuglednijim ljudima tako uglavio.
God. 1501. bijaše Radobolje već u turskom posjedu.
Maricich Agostino (Maričić Augustin) 1503. petoga februara, mart, 1504. januar, februar.
Sanudo, na ozn. mj. str. 237., 265., 278.; Maschek, na ozn. mj. str. 150.
Dneva 19. januara 1503. saopći Ivan Antun Dandolo, proveditur spljetski, republici mletačkoj, da su se 9. januara poljički plemići i narod sakupili, i da su većinom glasova izabrali jednog plemića iz Spljeta, i to Augustina Maričića za velikog kneza poljičkog; već od 25 godina ne postojahu taki prijateljski odnošaji sa Poljičanima. - Sa raznih strana dolažahu glasovi, da se Turci u sandžacima za četovanje pripravljaju, te budnu pozvani Poljičani, da sa 400 momaka budu spravni{1 Sanudo, na ozn. mj. str. 91. i 93.}.
Dneva 8. februara opet saopći Ivan Antun Dandolo republici mletačkoj, da je primio daljih obavijesti preko Sinja i Klisa, kao i preko Poljice i Omiša, da je sandžak od Mostara i Ercegnovog sakupio u Boki Kotorskoj veliku naoružanu silu, u Imotskom navlastito pješadije, kojoj će sili pridoći još mnogo pješadije iz Bosne. - Ne zna se za svrhu ovog sakupljanja, pošto Mleci žive u miru s Turskom, ali da po mnijenju provediturovu ne treba Turcima mnogo vjerovati, pošto Imotski leži samo 20 milja istočno od Poljica. Jedan Imoćanin preporučio je svojim prijateljima u Poljicima, da spljetskog proveditura potajno obavijeste, da se Turci spremaju da navale na Spljet. - Uslijed ovih vijesti povukoše se za ratovanja nesposobni stanovnici poljički na Mosor; straže bijahu u Poljicima i Radobolju s obje strane rijeke Cetine podvostručene, pak, pošto su stanovnici Radobolja radi boljeg prolaza preko rijeke Cetine podigli 4 mosta, svaki toliko širok da su lako dva konja upored mogla proći, - a s ove strane turska provala u Poljica lako moguća bila, zapovijedi tu skoro novoizabrani veliki knez Augustin Maričić svojoj vojsci, da ove mostove poruši. - Dne 6. februara 1503. primaknu se u tu svrhu 6-700 naoružanih ljudi, plemića i naroda, razvijenim zastavama, uz svirale i gajde, s velikim knezom Maričićem na čelu, do mostova.
Kad stanovnici Radobolja ovu vojsku ugledaše, povukoše se natrag. - Nekoliko plemića njihovih, kojima bijaše dozvoljen slobodan prolaz, uputiše se k velikom knezu Maričiću, da doznadu uzrok za što se moraju razoriti ovi mostovi. - Kad su čuli, da se radi o sigurnosti Poljica, pristadoše - ako i ne baš najbolje volje - i oni na razorenje, te i sami s njihovim ljudima pomogoše, ali pridržaše sebi pravo, da nakon uspostavljenog mira mostove opet podignu; osim toga obećaše Radoboljani, da će Poljičane o svakom kretanju Turaka obavijestiti{2 Sanudo, na ozn. mj. str. 235. i 236.}. - Pošto bijaše malo prije sklopljen mir izmegju Turske i Mletaka, ne bijaše u ono vrijeme nikakvih daljih zapletaja. - Čini se, da mostovi osim onog kod Blata, ne bijahu opet podignuti{3 Maschek, na ozn. mj. str. 150.}.
Zanimljiv je iz onog doba jedan spjev, što ga je poslao Franciscus Natalis veleuglednom mletačkom vijeću desetorice, u slavu Antuna Dandola, spljetskoga◊100 proveditura. - Dandolo je bio proveditur u Spljetu od 22. marta 1502. do 24. juna 1503.
Latinski spjev glasi u hrvatskom prijevodu ovako:
Jest neko mjesto nepristupno na Jadranskom žalu, visokim gorama svukud okruženo.
Pružio u zrak duga strahovita legja, leže mu na grozovitom vrhu vječiti snijezi.
Jedina je to nada Dalmacije, najprvi štit našeg spasa, pokoj slatki mira našega.
Planinski prutci dijele od njega naše kraje; za njim Turčin sjedi, zemljom zapovijeda.
Običaj je tamošnjim otvrdnulim životima baviti se neprestanim ratovanjem, ili tjerati hitru zvjerad.
Strašan je to narod, vičan prebivati pod slamnatim krovovima, živjeti od grabeža po planini.
Narod odavna vičan nikomu se nepokoravati; ipak sada pade pred noge dobrog Lava.
Stari negda zvahu ovu zemlju Politia; ovdje je ona bila, ne podnosiv tugjeg jarma.
Megju ovijem kosama bijaše buknula neka strahovita buna, koja je, na žalost, i nama mogla škoditi.
Jer smo se sve bojali da ne bi, dok se oni nesložni bore, na njih navalila varvarska sila.
Tako je o njihovu životu visjela propast naša, a valjda i cijelog kraja ilirske zemlje.
Dandolo slatkim glasom ublaži onu zemlju, te je povrati pod mirnu mletačku vlast.
Dandolu je uspjelo da skloni na slogu narod, stvoren od tvrda hrasta.
Ozbiljnošću svojom utaži gnjev zavagjenih, to je već zapretan plamen, koji je gorio{1 Iz zbirke isprava povjesničara G. Alačevića.}.
Koliko je godina Maričić ponovno bio biran za velikog kneza, nije se do sada moglo ustanoviti.
Obitelj Nenadića primicala se uslijed čestih turskih provala u Radobolje sve više svojoj propasti; jedan član ove porodice, knez Ivaniš Nenadić, sastavi jednu četu, te upadne u Poljica, da tamo pljačka; tako je nanio dvama selima u Poljicima velike štete. Poljičani, od Mlečana zaštićeni, nametnu nad Ivanišem Nenadićem progonstvo. Ovo se je dogodilo marta 1509. - Na molbu Nenadićevu bude on od mletačkog senata pomilovan i mjeseca septembra 1509. primljen u mletačku službu{2 Maschek, na ozn. mj. str. 151. i 152.}.
Draxoevich (Dražoević) Ivan Nenada. - Ivaniš Nenada Draxoevich od god. 1511. do god. 1541).; možda više puta izabran za velikog kneza.
Ovaj veliki knez bi odlikovan sa osobitom dukalom prevedrog Leonarda Loredana, dne 3. decembra 1512. i pozvan kao konjanički vogja u bojevima Italije. Naslijedi ga god. 1540. Ivan Augustinović.
Franceschi "Dalmazia", na ozn. mj., 1840., str. 472. "Bullettino", na ozn. mj. str. 37.{3 Neka je ovdje spomenuto, da po saopćenju povjesničara G. Alačevića u njegovom prijegledu godina vladanja pojedinih velikih knezova u "Bullettino", nije isključeno, da su možda izmegju prve i posljednje godine vladanja jednog velikog kneza još i drugi veliki knezovi vladali. U ovakim slučajevima navagja se uvijek cjelokupno vrijeme vladanja jednog velikog kneza po "Bullettino", pak se onda redaju oni veliki knezovi, koji su po drugim povjesničkim izvorima u razdoblju vladali.}. Erber, na ozn. mj. str. 16.
(Nastaviće se.)
◊59
Prinosi povjesti Poljica.
Piše Alfons Pavich pl. Pfauenthal, c. kr. podpredsjednik namjestništva u m., Zadar.
Tačno poznavanje povjesti pregja i njihovih viteških podviga pobugjuje u potomcima želju, da našljeduju one primjere, te je moćna poluga za odnjihanje novih pokoljenja vrsnih gragjana.
Iz odanosti spram otadžbine svojih pradjedova, s velikom sam ljubavlju, za skoro devetnaestogodišnjeg svog službovanja n Dalmaciji, prikupio na dokolici ove podatke, isprave i slike, te ih sada ovdje objelodanjujem kao prilog povjesti poljičke.
U Zadru, godine 1902. Pisac.
Poljica.
(Župa, općina župa poljička, kneževina poljička, provincija poljička, comunitas Poggicie, università di Poglizza.)
Oni, koji su do sada o povjesti Poljicâ pisali, pozivahu se glede vremena i ostalih prilika, koje se odnose na utemeljenje ove male države, na živo usmeno predanje, koje postoji u tom pogledu.
Po tom predanju utemeljena je župa poljička oko godine 1015.
U ono vrijeme odseliše iz Bosne tri sina velikoga kneza Miroslava, Tješimir, Krešimir i Elem s nekoga nesklada, što se bio desio megju gospodom.
Nakon obijanja i skitanja sagjoše u Zvečanj i u Ostrovicu kod vode Pokornika, i našav tu zgodnu i pitomu zaklonicu, nastane se ovdje i sagrade ponosite dvore, od kojih se zidovi i sada u bitnosti nahode. Iza nekoliko vremena razdijeliše se i svaki se na svom dijelu okući.
Tješimir uze zemlje od vode Gubavice (cetinski slap) ispod Zadvarja do Gradca usred Poljica, Krešimir od Gradca do vode Žrnovnice i sjede u Dubravi, a Elem pogje u gornja Poljica u Mosorsko podosoje sve do Cetine od Dugopolja do Radopolja i diže kulu u Srijanima{1 "Razgovor ugodni naroda slovinskoga" po fra Andrii Cacichiu (Kačiću). U Mleczi na 1759., str. 277. i 278. - P. Franeeschi, "La Dalmazia" foglio letterario economico, 1846., br. 12., str. 93. - "Pučki spisi Mihovila Pavlinovića", Zadar 1876., str. 59. - "Opis zemalja u kojih obitavaju Hrvati", Vjekoslav Klaić, Zagreb 1881., str. 133. - "La contea di Poglizza" studio storico del prof. Tullio Erber, Zadar 1886., str. 9. - "Povjestna kleveta nabačena na svećenstvo glagolaško bivše župe Poljicâ na izmaku XVIII. vieka". Sveć. Petar Škarica, Spljet 1899., str. 1. i 2.}.
U zadnje doba objelodanio je mnogopoštovani pop Petar Škarica iz Podgragja izvod iz jedne isprave, kojom se doba utemeljenja tačnije označuje i koja se odnosi i na još neke druge okolnosti usmenog predanja. - Ovaj izvod iz isprave glasi:◊60
Rodovnik plemenite porodico Gaudenzio, to jest Slava Radovcicha alias Strnicha iz Poljice, od koljena velikoga kneza Miroslava, koji je god. 941. kao kralj Bosne i Dalmacije vladao. Kad ga je god. 944. ban Pribina ubio, pobjegoše njegova tri sina Elem, Tissimir i Crescimir radi razdora, koji je tamo vladao, iz Bosne i nagjoše zatočišta u brdima, gdje počeše zidati te tako početak učiniše, da se župa poljička utemelji i da tamo njihovu postojbinu ustanove{1 "Cenno critico sul lavoro: La contea di Poglizza, scritto dal sign. Professore ginnasiale a Zara, Tullio Erber". Scrive Suburbiensis Zara 1886. - "Doba naseljenja plemića bosansko-ugarskih u bivšoj župi Poljica". Sastavio pop Petar Škarica Podgragjanin Zadar 1901. Objelodanjeno i u "Smotri Dalm. " u brojevima 5.-8., 10., 16. uklj. 35. god. 1901.}.
Slika 1. Župa Poljica.
Kod Dubrave nalaze se veće ruševine zgrada, koje narodno kazivanje označuje ostacima Krešimirove palače, a tako se isto priča, da je jedan stari sarkofag, što je prislonjen uz crkveni zid u Srijanima (vidi sliku 2., s lijeve strane duba je sarkofag) grobnica Elemova{2 Pri posjetu Dubrave vidio je pisac ovih redaka ruševine, a pri posjetu Srijana sarkofag.}.
Slika 2. Župska crkva u Srijanima na podnožju Mosorskih brda.
Kada ono godine 1241. Tatari nasrnuše i poplaviše Ugarsku i Hrvatsku, dobjegoše po razlaganju Pavlinovića i Klaića{3 Pavlinović, na ozn. mj. str. 59. Klaić, na ozn. mj. str. 134. Petar Škarica, na ozn. mj. str. 1. i 2.} u Poljica neki plemići - sami Hrvati gor◊61njaci. koji su pratili u Dalmaciju kralja Belu IV.; oni su megju Bošnjake primljeni i nastanjeni.
Glede naseljenja ove vlastele kaže Andrija Kačić ovo:
"Gospoda Ungarska, koise naode u Pogliczih izzagiosse od Iure Raicicha i gnehovih sinova Ugrina i Novaka, koji dogiosce iz Ungarije u Zadgna dobba, puno neggo rečena Gospoda Bosanska iz Bosne a poslih gnih doge Gospodin Draxoe i od ovizisu sada sve kuchie gospode Ungarske u Pogliczih"{1 Andrija Kačić, na ozn. mj. str. 278.}.
Po historiji "Contea di Poglizza" od profesora Tulija Erbera bilo bi se ovo naseljenje vlastele iz Ugarske, odnosno iz Hrvatske oko godine 1350. izvelo, te ovaj opaža glede toga ovo:
Godine 1342. stupi Ljudevit veliki (umro 1382.) iz vladalačke kuće Anjou na prijesto i ispuni svoje na dan krunisanja dato obećanje, da će opet zadobiti sve zemlje, koje su nekada Ugarskoj pripadale.
Ljudevit započne rat, te napadne god. 1356. Srbiju, kojom je onda vladao Stjepan Dušan.
Pošto Mlečani stadoše na put napredovanju ugarskog oružja, potisne Ljudevit svoje pobjedonosne čete do rijeke Brente, te prisili god. 1358. svoje protivnike na mir. Tako steče kralj Ljudevit Hrvatsku, Dalmaciju sa Zadrom, Trogirom, Spljetom. Dubrovnikom i one krajeve, koji su pripadali Srbiji.
Pošto se na taj način ugarska vladavina protezala od Kvarnera do Kotora, bilo je neizbježivo, da se i Poljica predaju vlasti Ljudevitovoj, te možemo dakle - piše Erber - pristati uz mnijenje Franceschi-a, da su braća Raičić i Dražoe oko g. 1350.◊62 od ugarskog kralja poslani u Poljica kao banovi, i da je od toga doba ugarska aristokracija nad bosanskim plemstvom imala prevlast, jer je ugarsko plemstvo prisvojilo sebi najuplivnija prava{1 Franceschi, "Dalmazia", br. 12. Erber, na ozn. mj. str. 11.}.
Po Franceschi-u preseliše se dugo nakon dolaska Tješimira, Krešimira i Elema, Juraj Rajčić i njegovi sinovi Ugrin i Novak, pak poslije njih, ali ne odveć kasnije Dražoevi, svi potomci ugarskih plemićkih porodica, - u Poljica, gdje su od bosanskih plemića bili dobro primljeni, s njima se sprijateljili, od njih zemalja u dostatnoj mjeri dobili i kao braća u ista prava sa bosanskim plemićima stupili.
Rajčić i Novak su praotci ugarskog plemstva u Poljici, koje je tekom vremena svu vrhovnu vlast na se privuklo.
Po Franceschi-u počinje godinom 1350., u kojoj se Rajčić i Dražoe, potpomagani od njihovog kralja, u Poljicima nastaniše, da u zemlji kao banovi vladaju, - drugi perijod poljičke povjesti, nazvan perijod ugarske vladavine, koja je trajala do godine 1444.{2 Franceschi, "Dalmazia", 1846, br. 6., str. 43., br. 12., str. 93.}.
Nedavno je mnogopoštovani pop Petar Škarica Podgragjanin o ovom pitanju o naseljenju plemića ugarskih u župi Poljičkoj, objelodanio opširnu i vrlo zanimljivu raspravu, dodavši i pet isprava u pogledu praotaca ugarskih plemića Jurja Rajčića i Jurja Dražoje (Dražoević), kao i o njihovom potomstvu. Škarica razjašnjuje, navodeći mnogobrojne povjesničke podatke, ove isprave, od kojih su četiri sastavljene u hrvatskom a jedna u talijanskom jeziku i koje su, što se tiče praotaca Rajčića i Dražoja i odnosnog njihovog rodoslovlja, - megjusobno i sa prepisom jedne niže navedene rodoslovne isprave u suglasju{3 "Doba naseljenja plemića bosansko-ngarskih u bivšoj župi Poljica", sastavio pop Petar Škarica Podgragjanin, kao što je gore spomenuto.}.
Škarica misli, da se naseljenje plemića ugarskih desilo ili na izmaku XII. ili početkom XIII. vijeka, i da je putovanje braće Ugrina i Novaka iz Dalmacije po smrti njihovog oca, da se kralju ugarskom predstave, moglo biti izmegju 1220.-1230., te da je po tom Juraj Rajčić umro prije god. 1230.{4 "Doba naseljenja i t. d.", Škarica, na ozn. mj., opaska br. 10.}.
Do tog zaključka dovedoše ga kao i Pavlinovića i Klaića historički dogagjaji onog vemena, a pored toga još i ova okolnost. - Po Škarici objelodanjena rodoslovna isprava, kao i ona, što ćemo je skoro ovdje navesti, glase:
"Ja namjana kraljev, ki bih moljen od mojih priatelja i ostalih vlastel Poljičkih, da raspišem plemena vlastel poljičkih, od koga stabla ali tarsa kako ko ishodi."
Odnosna talijanska rodoslovna isprava počinje riječima: "Io Domian kraljev". Namjana odgovara talijanskome Domian, Damiano.
U jednoj ispravi od 1. septembra god. 1310., koja istina, kako i sam Škarica kaže, ne potječe iz posve čistog izvora, i koja je objelodanjena u njegovoj raspravi "Doba naseljenja i t. d.", ističe se megju ostalim:
"da je Stipan Kotromanović, veliki ban Bosne, poslao covika vlastelina kneza domajna divolčića bobalića u Poljicu, da povlastice, običaje, zakone i postanak ugarskih knezova, koji u toj župi vladaju, prouči. - U toj ispravi potvrdjuje spomenuti Domajna divolčić bobalić, da je Stjepan kralj ugarski poveljom 4. avgusta 1024. kneza Cvitana dikličića, zvani cvitanović, pokojnoga kneza vukasa za bana i kneza Poljice učinio, i da od ovoga sliedeći plemići proizlaze: rajko, Ugrin, Drasoe, vukas, tišimir i t. d."
"Dano u gradu miloševu na 1. septembra 1310.
Stipan Kotromanović ban veliki.
Domajna divolčić bobalić skrovnik mogućega stipana Kotromanovića bana velikoga od bosne ispisa i zapečati."◊63
Škarica navodi važnih razloga, koji ga navedoše, da o istinitosti te isprave posumnja, jer je priznata činjenica, da je Cvitanović - čovjek nevaljao - nastojao, da ovu ispravu iz istinitih starih isprava i krivotvorina zato sastavi, da vjerojatnim prikaže svoje staro porijeklo od plemića Dikličića pokojnoga kneza Vukasa.
Značajno je ipak, da se Domajan Divolčić Bobalić još god. 1310. spominje, kojega je ime iz jedne autentično stare isprave uzeto, i koji bi mogo biti istovjetan sa: "Ja namjana kraljev" u spomenutoj rodoslovnoj ispravi.
Škarica opaža još u tom pogledu, da O. Batinić god. 1335. spominje jednog Domajna Bobalića, koji je kao kanonik u Dubrovniku, vrhovni tajnik bana i kao svećenik vrlo učen i pobožan bio i do smrti vodio banu pisarničke poslove.
Prepis jedne isprave glede naseljenja Jurja Rajčića i Dražoeva i njihovog potomstva, koji je piscu pri njegovom prvom pohodu Poljica 3. augusta 1883. u Donjem Docu posjednik Mate Jelić (kućni broj 1.) predao, slaže se, kako je spomenuto, osim nekih neznatnih nuzgredica, sa odnosnim, po m. p. popu Petru Škarici objelodanjenim rodoslovnim ispravama, koje će se u daljnjem teku kratkoće radi samo "Škaričine isprave" nazivati.
Isti glasi:
Prepis. - Ja namljan kraljev, koji bih moljen od mnogo prijatelja i vlastele poljičke, da razpišem vlastele poljičke, kako tko izhodi i od koga stabla ili trsa. Ovo su najprva stabla, od kojih su sada sva vlastela poljička: Najprvo pišem plemenšćinu Ugrinovića i Novakovića, koje su postale na ovaj način: Budući poslan vrijedan čovjek i vlastelin gosp. Juraj Raičić{1 U Škaričinim ispravama pisano je Rajčić i Razčić, u talijanskom primjerku Raicich.} od Presvijetle krune Ungarske, da gospoduje nad svom državom u Poljicih i u okoliših, koji su oko istih. Najveće stanje i prebivanje njegovo i njegova bića bi u Spljetu. U Spljetu stojeći a s Poljici gospodujući umri u Spljetu, gdje bi i pokopan u Crkvi S. Dominika, u raki veleliepoj, koja staše u kloštru S. Kate, a sada vani pred vrati. Ostašo mu dva sina: Gosp. Ugrin{2 Živio je po svoj prilici 1. augusta 1390. a još i 15. juna 1405. Isprave koje se odnose na ove i na sve ostale ovdje navedene brojeve godina, biće kasnije navedene i pobliže razjašnjene.} i Novak, koji se zaljubiše s Vlastelom Splitskom. Njima vele omili ova zemlja, ali isto hotješe se vratiti na svoje bašćine u Ungariju, radi toga vlastela Splitska počeše ih moliti da od njih ne polaze, a da će biti učinjena vlastelom u njihovom biću s pored njima. Na te im se ponude obetaše, da će se opet povratiti k njima u Spljet na stanje, te da im nadju kmete, kako im se pristoji živiti. Podjoše u Ungariju, te prodaše sve svoje kmetove i zemlje, a sakupiše veliko blago, pak se htjedoše dieliti, da dodju u Spljet.
Kralju Ungarskom ne bi drago, a oni ga počeše moliti, da ih pušti, jer da se bijahu obetali. Prisegoše mu se, da ćedu mu vazda stati na službi i na slušanje, te ih pušti s velikim poštenjem i ljubavlju a svakomu darova od zlata kolajnu velike vriednosti i list, koji glasijaše, da gdjegod dogju u Dalmaciju i oberu sebi mjesto za stanje, da ih imaju držati za vlastele, kako i ostalu gospodu onog grada, buduć sinovi velevriedni i temeljiti u zemlji Ungarskoj.
Za njihova boravka u Ungariji bijahu mnogo puta zvani od vlastele Splitske, da opet k njim dodju, ali ne htješe doći na manje, što su bili obetali kruni Ungarskoj.
Hodoše u Spljet i ukopaše svoju majku kod svog otca u Crkvi S. Dominika.
Sada počimlje, tko od koga izhodi: Prvo, ova dva brata Gosp. Ugrin i Novak. Novak rodi Pavla i Petrića. Od Pavla izadjoše Pavići, koji su i sada vlastela poljička i knezovi poljički. Od Petrića ne osta ni jedno mužko.
Gosp. Ugrin rodi tri sina: Stjepana, Jurja i Dujma{3 Živio je 3. marta 1444. Vidi ispravu 3. marta 1444., Erber, str. 111. i ovdje dalje niže u izvodu kod isprave III.} svakoga od svoje žene. Stjepan rodi Mandalinu od Vladike Ungarske, koja umri, a on učini troje prijateljstvo s Gosp. Dražojem: oženi sebe kćerju njegovom, sina Stjepana drugom a uda svoju kćer Mandalinu za sina Dražojeva{4 Živio je 3. marta 1444., Erber, na ozn. mj. - "Bullettino", na ozn. mj., god. IV., br. 6., str. 84. i 85.}. Rodi Gosp. Ugrin od one kćeri Dražojeve Avlastanu, koju uda gornje Kačiće, od koje izadjoše vriedni i plemeniti gornji Kačići i umri ona žena gosp. Ugrina, koja biše sestra gosp. Dražoja.
Oženi se trećom od Martinića iz Spljeta s Vladikom Splitskom s Gospodjom Nižom, koja rodi Dujma i Anku, koju uda za sina Gosp. Pribislava kneza Ivaniša, koja rodi vridna čovika◊64 i valjanog viteza. Knez Stjepan Ugrinović imao je jednog sina Ivaniša{1 Živio je 3. marta 1444., Erber, na ozn. mj.}, koji umre prvo, nego se je oženio, i ostavi sve u crkve Poljičke, koje biju u ono vrime. Knez Juraj Ugrinović rodi Petra{2 Živio je 3. marta 1444., Erber, na ozn. mj.}, Pilipa, Jakova, Miloša i Bartola; Bartul rodi Petrića, od kojega ne bi ostatka; od Jakova izadjoše Sinovčići, od Miloša Gargatovići, koji su sada oboji vlastela poljička. - Pilip rodi Jurijaka, od koga se rodi Gosp. Biskup Smederski, Gosp. Nikola Ugrinović{3 Umro 1577. ili 1587. ili 1588. ili 1591. ili 1602.-1608. "Doba naseljenja plemića bosansko-ugarskih u bivšoj župi Poljica". Škarica. Zadar 1901. Opaska br. 22.} koji učini čudne poklisare za Poljica i Cesara i Gosp. Mletačkoj i S. Otcu papi i sa gospodom mirne učini Poljičane i njim velika dobra učini. Ljubilej ili proštenje na Dubravi u S. Luke, gdje se jednom misom mrtačkom vadi duša iz purgatorija. I napokon bi ubijen zajedno s Gosp. Gargatovićem, svojim rodjakom, treći sin Ugrinov gosp. Dujam, koji bi rodjen od vladike Splitske Gosp. Niže Martinić, od koga su Dujmovići i sada vlastela poljička. Dujam ima sina Nikolu i kćer Anu, koju uda za Tadiju Žumuroga, od koje izadjoše dvi: Gosp. Marija i Barbara, koje ne htiše muža nit jednoga jedan put, nego ostavivši svoje zaručnike idoše na Brač u pustinju, učiniše se svete i dobre pustinjake i zavrgoše najpri onu pustinju, koja se zove Zorzatti.
Ovaj knez Nikola, sin Dujmov, a unuk Ugrinov, oženi se Omiškinjom Gosp. Margaritom, kćerju Ivaniša Omiškoga, s kojom rodi 10 sinova: Stjepana, Jurja, Franceska, Tadiju, Pavla, Marka, Ivaniša{4 Živio je 3. marta 1444., Erber, na ozn. mj.} i druge, koji su malahni umrli.
Tadija{5 Jajce su Turci osvojili 1528. "Doba naseljenja i t. d." u Škarica, na ozn. mj. Opaska br. 27.} bi banom u Jajcu, gdje i poginu, kad su ga Turci uzeli. Marko nije imao muške glave, nego kćer; a od kneza Mikule bijahu 3 sina: Tadija, Mikula i Ivan; od Ivana izadjoše Mikulići, koji su i sad u Poljicih; a Tadiju Turci ubiše u Splitsku polju. Knez Stipan Mikulić{6 1581.-1607. "Bullettino", god. IV., br. 3., str. 37.}, koji je bio knez Poljički i don Mikula Mikulić. Knez Pava Mikulić rodi kneza Jurja Mikulića, koji nije imao sinova nego 2 kćeri, od kojih se rodišo vridni ljudi redovnici.
Počmimo treće stablo vlastele poljičke, od koga izadjoše vridni i plemeniti ljudi vlastela poljička, a to je Gosp. Dražoje, koji rodi 5 sinova: kneza Grgura{7 Živio je 3. marta 1444., Erber, na ozn. mj.}, Martina, Pavla{8 Živio je 3. marta 1444., Erber, na ozn. mj.}, Matija{9 Živio jo 3. marta 1444., Erber, na ozn. mj.; 9. maja 1447., "Bullettino", god. IV., br. 10., str. 151.} i Petrinu{10 Živio je 3. marta 1444., Erber, na ozn. mj.; "Bullettino", god. IV., br. 6., str. 85. Plemićka povelja ugar.-hrvat.-dalm. kralja Vladislava 1457.; živio je još 1461. u Spljetu. "Bullettino", god. IV., br. 10., str. 151.}. Knez Grgur rodi 3 sina: Ivana{11 Živio je 1511. "Bullettino", god. IV., br. 3., str. 37.}, Nikolu{12 Spominje se u "Bullettino", god. IV., br. 12., str. 179.}, Pavla{13 Živio je 5. januara 1508. "Bullettino", god. IV., br. 12., str. 182.; ovoga dana smrti Žarka Dražoevića, zarobiše Turci Pavla, sina Grgureva.}. - Ivan rodi Nenada, od koga izadjoše Ivaniš i Aničić. Od Jurja izadje knez Nikola Sucić{14 Veliki knez 1567.-1581. "Bullettino", god. IV., br. 3., str. 37.}, koji su i sad vlastela poljička. Mikulaš rodi: Gašpera{15 Živio je 5. novembra 1503. "Bullettino", god. IV., br. 6., str. 84. i br. 12., str. 179.}, Agustina i Ivaniša; od Gašpera izagjoše Marijanovići; Agustin rodi 3 sina, od kojih bijahu dva fratra, a trećega dobroga kneza poljičkog Ivana Agustinovića{16 Ivan Augustinović, veliki knez od 1512.-1537. po Franceschi, "Dalmazia", na ozn. mj., 1846., str. 472. i Erberu, na ozn. mj. str. 17. i 19.; od 1546.-1567. po "Bullettino", god. IV., br. 3., str. 37.}, koji rodi 3 sina: Jurja, Mikulu i Stjepana, vojvode Omiške, a vlastela poljička. Otac Agustin koji bi dva krat ministar od cokularije sve Dalmacije, umri u Kotoru budući ministrom. Od Pavla sina Grgurova izadjoše Skaričići, koji su vlastela poljička. Od drugoga sina Dražojeva, od kneza Martina, koji rodi Stjepana; a Stjepan rodi 3 sina: Jurja, Antona i Jerolima. - Od Jurja izadjoše Jurjevići, koji su vlastela poljička; od Jerolima knez Ivan Jerolimović, od koga se rodi knez Stjepan bratom Jurjem, koji su vlastela poljička i vojvode Omiške. - Anton rodi 5 sinova: Jurja, Pavla, Petra, Marka i Mikolu; od Jurja ne bi sina; od kneza Petra osta Marko knez poljički. - Pava rodi dosta sinova: Jurana, Garvacu i Barišu, koji je bio knez poljički i vojvodu Marka i fratra Vicu i kneza Petra i Jurja. Treći sin Dražojev Matij rodi: Bartula, od koga izadjoše Barići i dobri pripovidal Fra Andrija Barić.◊65
Četvrti sin Dražojev bi Pava, koji rodi 3 sina; Novaka, Relju i Jerolima. - Od Novaka izadjoše Novakovići; od Relje Reljići; od Jerolima Jerončići; još bi četvrti sin Bogdan; od njega no osta niko.
Peti sin Dražojev bi Petrić, koji se oženi kćerkom Gosp. Ugrina, koja rodi 4 sina: vojvodu Franu, Marka (Žarka) Dražojevića{1 Živio je 1438., rogjen oko 1438., ubijen 15. januara 1508. "Bullettino", god. IV., br. 6., str. 85., br. 12., str. 182. "Doba naseljenja", Škarica, na ozn. mj., opaske br. 48., 49., 51. do 65.}, Jakova i Savišu. I vojvoda Žarko bi u jedno doba gospodar od Klisa, a njegov brat Saviša bi od osamdeset godina, pobode se kopljem s Vukom Despotom pod Klisom, ali oba slomiše koplja i ne obrani jedan drugoga, raztaše se. Zazva Vuk Despot vojvodu Žarka, a Žarko zače i rani Vuka, ako bude Vuk živ, bit će ljut, zašto je ubiven. - Ova dva brata Jakov i Saviša poginuše u Ungariji i od njih ne osta ostatka. - Vojvoda Žarko pusti Klis kralju Ungarskome i to na dobru volju izadje iz Klisa. Ogradi jedan kastil na rici Cetini gornjoj koja se zove Noćak (Nutjak) i na rici Cetini donjoj, koja je kod Kučića, sagradi grad i kastil, koji se zove Kunak. I bi od Kunaka do Laminca, koja ulazi odonle potok do pod Graće, vas brig Žarka Dražojevića, i za to učini vojvoda Žarko ta dva kaštela na gornjoj i donjoj Cetini, neka se može reći, da je gospodar od gornje i donje Cetine. - Oženi se vojvoda Žarko, ali s njome neima poroda, da li mu žena nosaše veliko poštenje za života i po smrti. Vojvoda Žarko bi ubijen za Klisom u boju; odniše ga u Spljet na pisturu i unesoše ga u Split s velikim poštenjem i častju i ukopaše ga prid otar S. Dujma, a p. Gosp. Katarina njegova žena čini učiniti sprovod i jednu ploču, koja gusta osamdeset dukata i na ploči čini udiljati Žarka slikom na konju, pod kojom istoim pločom hote se i ona ukopati svomu gosp. Žarku i učini po testamentu, da tko se nadje od roda Žarkova otca ili matere, da se može ukopati u oni isti grob. Gosp. Katarina živila je mnogo po smrti Gosp. Žarka svoga muža i bi bogata srebrom i zlatom i s kmeti{2 "Katarina supruga Žarkova, sastavila je po spisima arkiva Spljetske dicceze, svoju oporuku dneva 25. aprila 1631." Priopćenje m. p. popa Petra Škarice.}. Koliko god biše srebra kovana, svega dade S. Dujmu, dva dila u crkvu gdje bi pokopan njen pok. Gosp. Žarko, a ostalo sve ostavi rodbini Žarkovoj i to za velu ljubav, koju nosaše svome Gosp. Žarku i to na četiri kobina, koji su od sinova Dražojevi puno su se raztočili.
Prepisa Don Stjepan Zigezov iz Makarske{3 "Doba naseljenja i t, d." Škarica, na ozn. mj., opaske br. 67., 68., 69.}.
Prepisa Don Matij Kovačić god. 1723.{3 "Doba naseljenja i t, d." Škarica, na ozn. mj., opaske br. 67., 68., 69.}.
Prepisa Don Ivan Novaković pok. kneza Pere 1778.{3 "Doba naseljenja i t, d." Škarica, na ozn. mj., opaske br. 67., 68., 69.}.
I ova će se isprava u daljem teku radi kratkoće nazivati samo "Jelićeva isprava".
Na koncu ovih historičkih podataka dodan je po ovome prepisu isprave tačno sastavljen rodovnik.
Ovdje je dodan otisak kamene ploče na grobu Žarka Dražoevića u njezinom sadašnjem stanju.
Slika 3. Nadgrobna ploča Žarka Dražoevića u stolnoj crkvi u Spljetu.
Ova nadgrobna ploča nalazi se u stolnoj crkvi u Spljetu pred pokrajnim žrtvenikom sv. Rajnerija, te je, kako se vidi, prilično izglagjena. Ploča leži baš na zemlji na jednom mnogo pohagjanom mjestu u crkvi.
Kako je priopćeno u "Bullettinu", god. IV., br. 6., str. 84., natpis je na toj ploči glasio:◊66
Xarco Draxoevio Chaterina Martinusia Marito Carissimo posuit. Hic Avreis Millitiae insignibus jam III. Donatus equitatui spalatino ASV. Praefici meruit. Postremo Hostium circumventus iusi diis. Capi nisi occisus nequivit. Vixit anuos. P. M. LXX. Datum Defuncto quod ante nemini. Ut in urbem illatus. Hic conderetur. Anno salutis M. D. VIII.
U prijevodu glasilo bi to ovako:
"Žarku Dražoeviću Katarina Martinušić premilom mužu postavi. - Ovaj, već tri puta obdaren zlatnim vojničkim znakovima, zaslužio je da ga mletački Senat postavi na čelo spljetske konjice. - Na svršetku opkoljen neprijateljskom busijom ne htje joj u ruke pasti, nego mrtav. - Živio je od prilike sedamdeset godina. - Dato je pokojniku, što nikome prije, da, prenešen u grad, bude ovdje sahranjen. Godine našega spasa 1508."
Pregjimo sada na povjesničke isprave, koje po mnijenju pisca dokazuju dijelom velikom vjerojatnošću, dijelom potpunom izvjesnošću vijek življenja pojedinih u tom rodovniku spomenutih osoba, a dijelom potvrgjuju i neke nuzgredne okolnosti.
Tu je prije svega:
I. Isprava. Spljet dne 1. augusta 1390. glede ustanovljenja megja općine spljetske po odaslanicima bosanskoga kralja Tvrtka.
Ova u latinskom jeziku sastavljena isprava štampana je u cjelini svojoj u "Monumenta spectantia historiam slavorum meridionalium", svezak IV. - "Listine o odnošajima izmegju južnoga slavenstva i mletačke republike", skupio Sime Ljubić, pravi član jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knjiga IV. od god. 1358. do 1403. Na svijet izdala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knjiga IV. U Zagrebu 1874. Str. 283. i 284.
U ovoj su ispravi ustanovljeno megje spljetske prama Klisu, Poljici i Omišu.
U svezi riječi ove isprave navedeni su zastupnici kralja i općine spljetske, a sa gledišta ovih razlaganja osobito je značajan svršetak ove isprave, koji glasi:
Omissis. "Acta fuerant predicta in presentia et testimonio vivorum nobilium Georgio Radinoievich, Vulezio Nenadich, Vgrino{1 U ono doba često se upotrebljavalo V umjesto U, Vgrino - Ugrino.} Razich, Bodatio Pribislavich, Georgio Draxoievich de Poliza, Bario vocato Castagna et aliis quam pluribus nec non discretis et honestis viris, presbyteris Nicolao Poversini, Joanne Zuiti ct Joanne Georgii, canonicis Spalatensibus. S.
Ex antiquo codice apud S. Ljubić."
U prijevodu glasi ovako:
Izostavljeno. "Predrečeno bi učinjeno u prisustvu i svjedočanstvom živućih plemića Gjura Radinoievicha, Vulezia Nenadicha, Ugrina Razicha, Bodacija Pribislavicha, Gjura Draxoievicha iz Poljice, Baria rečenog Castagna, i nekih drugih, kao i izabranih i poštenih ljudi, svećenika Nikole Poversinia, Ivana Zuitia i Ivana Georgia, spljetskih kanonika. S.
Iz stare knjige, koja je u S. Ljubića."
Dalje je važna ova:
II. Isprava od 15.juna 1405. glede nagodbe izmegju poljičkih plemića i spljetskog nadbiskupa u pogledu desetine.
I ova u latinskom jeziku sastavljena isprava štampana je u cjelini svojoj u spomenutom djelu: "Monumenta spectantia historiam slavorum meridianalium", ali u sv. V., str. 58. i 59.
Znamenit je uvod ove isprave, koji ovako glasi:
"Exemplum sumptum ex libro instrumentorum ser Thome de Cingulo olim cancellarii communis Spalati ad c 155. - Die XV. junii 1405. Reverendissimus in Christo pater et dominus frater Pelegrinus archiepiscopus Spalatensis suprascriptus ex una parte et nobiles viri ex Politio infrascripti, videlicet Ugrinus Radcich, Georgius Draxoevich, Ratheus Rathaich, Petrna Racich, Ivan Clapcich, Ivanis Novacovich, Pribislavus Exestoevich, Stipan Dragoevich, Georgius Vladoevich, Budislaus Dragonhich, Volizza Pechiezia, Volteta Buisinich◊67 de Politio ibi presentes per se et vice et nomine totius universitatis Politie ex alia parte ad infrasriptas promissiones, obligationes et conventiones et ad omnia et singula infrascripta stipulatione solemni huic inde interveniente, solemniter devenerunt.
Omissis.
L. S. Ego Petrus Bononia curie archiepiscopalis, ex alio autentico fideliter esaravi, et meo sigilo sigilavi."
Iz autentičnoga prepisa kod S. Ljubica.
(Prijevod. Primjer uzet iz knjige isprava gosp. Tome de Cingulo negdašnjeg kancelira općine Spljetske ad c 155. - Dne 15. juna 1405. gorepomenuti prepoštovani otac u Isusu i gosp. brat Pelegrinus, nadbiskup Spljetski, s jedne strane i potpisani plemeniti ljudi iz Poljice, na ime Ugrin Radcich, Gjorgje Draxoevich, Ratej Rathaich, Petar Racich, Ivan Clapcich, Ivanis Novacovich, Pribislav Exestoevich, Stipan Dragoevich, Gjorgje Vladoevich, Budislav Dragonchich, Volizza Pechiezia, Volteta Buisinich iz Poljice, tu prisutni za se i u zastupstvu i na ime cijelog općinstva poljičkog s druge strane, svečano ugovoriše a po tom sklopiše ova obećanja, obveze i nagodbe i sve pojedine ovdje navedene stvari.
Izostavljeno,
L. S. Ja Petar Bononia, kurije nadbiskupske vjerno prepisah ovo iz druge autentične (isprave), te zapečatih svojim pečatom).
III. Osobito su znamenite neke odredbe u trećoj ispravi dužda Frana Foscarinia, upravljene spljetskom komesu i t. d. Kristoforu Marcellusu dneva 3. marta 1444., po kojoj su se Poljičani svojevoljno stavili pod suverenstvo mletačko; ova isprava spomenuta je u svojim bitnim dijelovima u ovim povjesničkim prinosima kod dogagjaja god. 1444., a u svojoj cjelini našla je u talijanskom jeziku mjesta u djelu: "La contea di Poglizza", studio storico del Prof. Tullio Erber. Zara 1886., str. 111., nakon latinskog uvoda i završetka.
Za rodoslovlje praotaca Rajčića i Dražoevića značajne stavke ove isprave glase:
Izostavljeno. Dalje obećajemo mi gore poimence spomenuti knezovi, da ćemo dati i predati (dar e consegnar) u znak poklona, dobrog prijateljstva i sjedinjenja gore spomenutih plemića i poljičkog općinstva, neke kuće i dobra u gradu Spljetu i njegovoj okolici. Dalje nadarja i novca i sve ostale stvari, kako će se niže spomenuti, t. j. prvo
knezu Grguru Drasoevichu sa 4 sina: dajemo i poklanjamo jednu kuću u gradu Spljetu, a kao nadarje svima godišnjih L. 60.;
knezu Pavlu Drasoevichu K. i knezu Mati bratu dajemo kao nadarje svakome godišnjih L. 40 od malih;
knezu Petru Drasoevichu, ako se u domovinu povrati i pod suverenstvom naše gospoštine ostane, dajemo godišnje nadarje od godišnjih L. 20 od malih:
knezu Dujmu Ugrinovichu i njegovom unuku Ivanisu{1 U talijanskom izvorniku isprave kaže se "al conte Doimo Ugrinovieh ed a suo nipote Ivanis". Riječ "nipote" znači u talijanskom jeziku i unuk i sinovac; no ovdje može u svezi ove darovnice sa Skaričinim i Jelićevim označiti samo Ivaniša, unuka Dujma Ugrinovića.} dajemo i poklanjamo kuću u Spljetu i svake godine nadarje od L. 20.
Izostavljeno.
knezu Petru Ugrinovichu sa 4 sina, dajemo i poklanjamo L. 40 od malih, a tako isto još 40 L. do dojduće godine;
knezu Ivanu Ugrinovichu, koji je posrednik bio, dajemo jednu kabanicu od sukna i godišnje nadarje od L. 32 od malih.
Izostavljeno.
Data in nostro Ducali Palatio 3. Martii Ind I. 1444.
Pošto je ovdje govora o poklanjaju kuća u gradu Spljetu, valja nuzgredno još ovo spomenuti:
Ivan Kukuljević Sakcinski prije nekoliko godina razgledao je sam stare spljetske zapisnike i tako zvane kvaderne XIV. i XV. vijeka i imao je u svojoj knjižnici i sam spljetskih pisama iz iste dobe; iz ovih zapisnika i pisama pobilježio je porodična spljetska imena počam od god. 1360.-1385. i od god. 1412.-1492.◊68
Izmegju ovih imena od god. 1360.-1385. ne nalaze se imena Rajčić, Razich, Radcich, Dražoević, Drasoevich, ali u drugom razdoblju od 1412.-1492. nalazimo imena Draxoevic (comes de Politio) i Ugrinović{1 "Stari pisci hrvatski", na svijet izdade jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. "Piesme Marka Marulića", sakupio Ivan Kukuljević Sakcinski. U Zagrebu 1869., str. VIII., IX. i X.}. - Šteta, da kod ovih imena nijesu navedena i krsna imena i godine, u kojima se najprije spominju; ovo bi radi rodoslovlja ovih porodica vrlo zanimljivo bilo. Možda dolaze ova imena tek poslije god. 1444., nakon poklona kuća u Spljetu Dražoevićima i Ugrinovićima{2 Istraživanja, od pisca u ovom pogledu u Spljetu upućena, nijesu do sada polučila nikakav dalji uspjeh.}, navedenih u ispravi III.
Značajne su još ove isprave:
IV. Dijelovi iz isprave dužda Frana Foscarini-a, upravljene Marku Memmo, komesu spljetskom i t. d. od 24. marta 1446. stavka
4. Item. Quod strenuus miles Paulus Drasoevich qui ad praesens est cum Comite Stephano, quod dignetur Serenitas Vestra ipsum huic pro recomisso, quae est intentio sua velle repatriare, ut semper fuit, et sic omnes de Politio cum magna instantia petunt et requirunt insperta sua fama, suisque virtutibus, et etiam legalitate non repatriando, erunt in dicto loco de Politio fortiores ad conservationem Status Vestrae Serenitatis etc.
Respondeatur: Deliberantes, in hoc ipsis fidelibus Nostris benigne complacere, contenti sumus, quod dictus Paulus Miles ad libitum repatriare possit, et ipsum in omnibus ejus commodis, et honoribus habere propitie recommissiun, quod dum fiunt fideles Nostro Dominio, et ut id per effectum cognoscere possit, informati de ejus fide, et probitate volumus quod de pecuniis Nostri Communis habere debeat a Camera Nostra Spaleti singulo anno de provisione a Nostro Dominio libras octaginta.
5. item. Quia Comes Petrus Drasoevich se seperit cum Bano Petro, et hoc non obstante semper est unitus et propitius cum dictis de Politia, supplicant, et requirunt, quod Vestra Serenitas dignetur scribere, et mandare Comiti Spaleti, quod de Provisione provideat dare annuatim ipsi Petro libras viginti.
Omissis.
Declarando Serenitati Vestrae ipsum Petrum habere omnes possessiones suas in dicto loco de Politia, nec non in civitate Spaleti, seu districtu ipsius.
Respondeatur: Fiat ut petitur{3 Prepis prepisa jedne isprave iz zbirke povjesničara G. Alačevića, odnosno iz "Libro d’ oro" grada Spljeta.}.
Prevedeno:
4. Isto. Da se Vaša Prevedrost udostoji opet amo primiti hrabrog vojnika Pavla Drasoevicha, koji je ovdje prisutan sa knezom Stjepanom, budući njegova namjera da se povrati u domovinu, kao što je uvijek bila, te s toga tako svi Poljičani velikom molbom pitaju i traže, pošto su se uvjerili o njegovu dobru glasu i o njegovim krepostima i kad se ne bi zakonito povratio, biće u rečenom mjestu Poljice snažniji da sačuvaju državu Vaše Prevedrosti i t. d.
Nek se odgovori: Zaključujući, te dobrohotno udovoljavajući istim Našim vjernim, zadovoljni smo da rečeni Pavao vojnik uzmogne po svojoj volji povratiti se u domovinu, te da bude opet uspostavljen u svim svojim koristima i častima, pa dok bude vjeran Našoj vladi, te se to bude moglo faktično spoznati, obavijestiv se o njegovoj vjernosti i časti, hoćemo da uzbude imati iz sredstava Naše općine iz Naše blagajne u Spljetu svake godine kao nagradu od Naše vlade osamdeset libara.
5. Isto. Pošto se knez Petar Drasoevich nalazi sa banom Petrom, te sasvim tim je u savezu i prijateljstvu sa rečenim Poljičanima, mole i traže, da se Vaša Prevedrost udostoji pisati i narediti knezu spljetskomu, da providi da se iz sredstava dade svake godine istome Petru dvadeset libara.
Izostavljeno.
Izjavljujući Vašoj Prevedrosti, da isti Petar ima sva svoja posjedovanja u rečenom mjestu Poljice, kao i u gradu Spljetu ili u njegovom kotaru.
Odgovara se: Neka bude kako se pita.
V. Iz isprave o uvedenju Petra Dražoevića, sina Jurja Dražoevića u posjed knežije Brodarić u županiji cetinskoj.◊69
Izostavljeno:
Nos Ladislaus, Dei Gratia Hungariae, Bohemiae, Dalmatiae, Croatiae etc. Rex; Austriae et Styriae Dux; nec non Marchio Moraviae etc. Memoriae comendamus, tenore praesentium significantes, quibus expedit Universis, quod nos debitum respectum habentes ad laudanda servitia, et fidelium servitorum gesta, et merita fidelis Nostri Petri, filii Georgii Draxoevieh de Politia, Nobilis Regni Nostri Croatiae{1 Iz ovih se riječi vidi, da Dražoevići nijesu bili ugarski, već hrvatski plemići.}, per ipsum, uti dicitur, laudandae reminiscentiae, Serenissimis Principibus quondam Dominis Sigismundo Imperatori, Avo, et Alberto Romanorum et Hungariae Regibus, genitori, nostris charissimis, ac Nostrae Maiestati, sacracque Coronae ipsius Regni Nostri Hungariae, sub locorum, et temporum varietate in diversis exercitualibus expeditionibus contra Regni Nostri Emulos instauratis exibita et impensa quandam possesionem Nostram Brodarich vocatam, in Comitatu de Cetina existentem, simul cum cunctis suis utilitatibus et pertinentiis quibuslibet, terris scilicet arabilibus, cultis et incultis, agris, pratis, pascuis, sylvis, nemoribus, vineis et vinearum promontoriis, aquis fluviis, piscinis, piscaturis et aquarum decursibus molendinis et locis molendinorum, et generaliter quarumlibet utilitatum et pertinentiarum integritatibus quovis nominis vocabulo vocitatis, ad eandem de jure spectantibus et pertinere debentibus sub suis veris metis od antiquis, annotato Petro filio Georgii. suisque heredibus et posteritatibus universis dedimus, donavimus et contulimus immo damus, donamus et conferimus jure perpetuo et irrevocabiliter, tenendi possidendi pariter et habendi, salvo jure alieno harum nostrarum vigore et testimonio literarum mediante, quas in formam nostri Privilegii redige faciamus, dum nobis in specie fuerint reportatae. - Datum Budae feria secunda proxima post festum Beati Laurentii Martyris Anno Domini MCCCCLVI Regnorum autem nostrorum anno decimoseptimo{2 Isprava iz istog izvora kao i isprava IV.; izvornik u "Libro d’oro" grada Spljeta.}.
Prevedeno:
Mi Ladislav, po Božjoj milosti kralj Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske i t. d., vojvoda Austrije i Štajerske, i markgrof Moravske i t. d. predajemo uspomeni izjavljujući glasom ovih svima zanimanim, da mi imajući potrebito štovanje da se pohvale službe i čini vjernih sluga i usluge vjernoga našega Petra, sina Gjura Draxoevicha iz Poljica, plemića Naše kraljevine Hrvatske, i stvari od njega date i potrošene u raznim mjestima i vremenima i vojnim poduzećima proti takmacima Naše kraljevine, hvalevrijedne uspomene, na uhar bivših prevedrih Vladalaca Gospodina Sigismunda Cara, Našeg predragog djeda, dotično oca Alberta, kraljeva Rimljana i Ugarske, kao i Našeg Veličanstva i Svijetle krune iste Naše kraljevine Ugarske, na temelju kreposti i svjedočanstva ovog Našeg pisma, koje dajemo sastaviti u obliku povlastice naše, dok je nama u prepisu bilo predato, pred rečenom Petru sinu Gjura i njegovim baštenicima i svim našljednicima dadosmo, darovasmo i predasmo, pače dajemo, darujemo i predajemo vazdašnjim i neoporecivim pravom, da drži i posjeduje kao i da imade, neticav pravo drugih, neki Naš posjed zvan Brodarich, koji se nalazi u općini Cetine, zajedno sa svim njegovim koristima i kojim mu drago pripadcima, na ime zemljama oranicama, obragjenim i neobragjenim, poljima, livadama, pašnjacima, šumama, gajevima, vinogradima i glavinama vinograda, tecivim vodama, ribnjacima, ribama i vodotocima, mlinima i mliništima, i uopće cjelinama, kojih mu drago koristi i pripadaka, ma kojim se imenom one zvale, te po pravu njemu pripadaju i moraju pripadati izmegju njegovim pravim i starim megjašima. - Dato u Budimu drugi dan poslije svetkovine blaženog Lovra mučenika godine gosp. MCCCCLVI, a sedamnaeste Našeg vladanja (t. j. 16. augusta 1456.).
Uz ovu ispravu redaju se u pitanju ovoga uvedenja dalje isprave, koje nose ove nadnevke:
a) Budae feria secunda proxima post festum S. Laurentii martyris anno Domini MCCCCLVI, to jest 16. augusta 1456.;
b) Datum dic sextadecima diei stationis annotatae. Anno Domini MCCCCLVI, to jest 27. septembra 1456.;
napokon
c) prava isprava o uvedenju de dato Viennae feria secunda proxima ante festum Beati Stephani Regis anno Domini MCCCCLVII Regnorum autem Nostrorum anno Hungariae XVIII Bohemiae III, to jest 13. augusta 1457.
Sve ove isprave ne sadržavaju za svrhe, koje se ovdje traže, nikakvih potankosti, već samo opširno donesenu ispravu od 16. augusta 1456.{3 Za sve ove isprave isti je izvor kao kod isprave IV.; izvornik u "Libro d’ oro" grada Spljeta.}.◊70
VI. Paschalis Maripetro Dei Gratia Dux Venetiarum etc. Nobilibus et Sapientibus Viris Andreae Venerio de suo mandato Comiti Spalati et Successoribus suis fidelibus dilectis salutem et dilectionis affectum.
Fuit ad praesentiam nostram fidelis noster Comes Petrus Vaivoda Policensis, de cuius fide a Vobis, et aliis Nobilibus Nostris satis ample informati fuimus.
Nobisque narravit damna in bonis, et possessionibus suis per Banum Paulum sibi allata, atque etiam eum plus mensibus decem et octo in Carceribus tenuit, quodque unum ex filiis suis sine oculis praesentavit, qui postea ex miserabili crudelitate defunctus est: quae omnia accepisse propter suam in Nostrum Dominium fidelitatem, et supplicavit quod cum in praesens dictus Banus Paulus habeat duos ejus filios in carceribus, quos liberare non intendit, nisi pro eis spendamus, dignemur providere, quod dicti filii sui u tali captivitate liberentur; cum multis aliis verbis.
Nos qui dictum Vaivodam charissimum habemus, deliberavimus, sicut a Nobis requisivit literas Nostras predicto Bano scribere pro liberatione praedictorum filiorum suorum.
Praetereaque Nobis exposuit vello se cum Uxore, filiis et familia sua reducere in ipsam Nostram Civitatem in qua erit ad obedientiam vostram et Successorum Vestrorum pro comodo et utilitate Nostri Dominii; providere velimus, quod in ista Civitate habeat unam Domum convenientem in qua se deducere possit.
Considerata igitur etiam fide, et optima dispositione, volumus, ut eidem Vaivodae providere debeatis de una convenienti Domo, in qua residentiam facere possit cum Uxore et familia sua, solvendo affictum ipsius de pecuniis Camerae Nostrae: sumusque contenti quod dicti Vaivoda, fratres, filii et nepotes stare, reducere, et redire possint in istam Civitatem Nostram ad sui libitum, nam cum fidelissimi Nostri sint, charissimum Nobis erit, quod bene ab omnibus tractentur et videantur.
Caeterum volentes uti liberalitate Nostra erga praedictum Vaivodam Petrum et filios suos, ut causam habeant ardentius Nostro Dominio per servire, et in fide et devetione Nostra permanere, deliberavimus, quod annualibus provisionibus dicto Vaivodae Petro sit, et esse debeat de caetero librarum centum parvorum : sicut prius erant librae octuaginta: et volumus etiam, quod unusquisque filiorum suorum videlicet Xarcus, Jacobus Antonius et Zavissa habeat a Camara illa Nostra Spalati libras viginti quinque parvorum in anno et ratione anni.
Et sic observare, et observari facere debeatis, facientes has Nostras literas in actis Regiminis Nostri registrari, ad successorum memoriam, et registratas eidem Vaivodae restitui.
In quorum fidem etc.
Datae in Nostro Ducali Palatio die viij Novembris Indictionis x MCCCCLXI. (1461){1 Za ovu ispravu isti je izvor kao i kod isprave IV.; izvornik u "Libro d’ oro" grada Spljeta.}.
Prevedeno:
Paško Maripetro, po Božjoj milosti dužd Mletaka i t. d.
Pozdrav i čuvstvo ljubavi plemenitim i mudrim ljudima Andriji Veneriju, po njegovoj volji knezu Spljetskomn i vjernim milim njegovim našljednicima.
Pristupio pred nas naš vjerni knez Petar, Vojvoda Poljički, o vjernosti kojega bili smo dosta opširno obavješćeni od Vas i od drugih naših plemića. Pripovijedio Nam je o štetama, što su bile nanešene njegovim dobrima i posjedovanjima po banu Pavlu i da ga je zadržao u tamnicama više od osamnaest mjeseca, i da mu je prikazao jednog od njegovih sinova bez očiju, koji kasnije uslijed nemile okrutnosti umre: da je sve to zadobio radi njegove vjernosti prama Našoj vladi, te zamoli, da pošto rečeni ban Pavao drži sada u tamnicama dvojicu njegovih sinova, koje ne će da oslobodi, ako za njih ne platimo, da se udostojimo providiti, da rečeni njegovi sinovi budu oslobogjeni od sužanjstva, sa mnogim drugim riječima.
Mi, koji veoma volimo rečenom vojvodi, zaključismo, kako je od nas tražio, da pišemo pismo pomenutom banu za oslobogjenje prije pomenutih njegovih sinova.
Osim toga izjavio Nam je, da hoće zajedno sa ženom, djecom i obitelji svojom vratiti se u isti Naš grad, u kojem će biti poslušan Vama i Vašim nasljednicima na uhar i korist Naše vlade, te da izvolimo providiti, da u tome gradu bude imao prikladnu kuću, u kojoj bi se mogao nastaniti.
Vidiv dakle i vjernost i veoma dobru namjeru, hoćemo da istoga vojvodu imate opskrbiti prikladnom kućom, u kojoj da se uzmogne nastaniti zajedno sa svojom ženom i sa obitelju, plaćajuć najmovinu za istu iz novaca Naše komore: zadovoljni smo pak, da braća, sinovi i unuci rečenog vojvode budu mogli po svojoj volji stajati, poći i vratiti se u isti Naš grad, jer pošto su naši najvjerniji, biće Nam veoma milo, da svi dobro postupaju s njima i da budu od svih dobro vigjeni.
U ostalom hoteći upotrebiti Našu blagodarnost prama pomenutom vojvodi Petru i njegovim sinovima, u svrhu da imadu razloga da služe većim marom Našoj vladi i da ostanu vjerni i◊71 podložni Nama, zaključismo, da rečeni vojvoda Petar bude imao i morao imati godišnju plaću od sto libara malih, kao što je prije bilo osamdeset Libara; i hoćemo takogjer da svaki pojedini od njegovih sinova, na ime Žarko, Jakov, Ante i Zavissa, bude imao od naše komore u Spljetu dvadeset i pet libara malih na godinu i na račun godine.
I to ćete opslužiti i morati dati opslužiti, uvrstiv ovo Naše pismo u spisima Našeg vladanja, na uspomenu našljednika, te, iza kako bude uvršteno, povrativ ga istom vojvodi.
U vjeru čega i t. d.
Dato u Našoj duždevoj palači dne osmog novembra godine MCCCCLXI.
Uz ove povjesničke isprave, koje su znamenite za to, jer se iz njih može ustanoviti, kada su živjeli mnogi u Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama spomenuti potomci od praotaca Rajčića i Dražoe, Dražoevića, redaju se još:
VII. privatne isprave porodice Dražoevića, koje su kao podloga služile pri raspravljanju o ovoj porodici u "Bullettino di Archeologia e Storia dalmata"; "La provincia di Poljica", god. IV. 1881., br. 3., str. 36., 37., 38. "Il conte Žarko Dražoević", br. 6., str. 84., 85., br. 8., str. 116.-118., br. 10., str. 151.-154., br. 11., str. 164.-167. i br. 12., str. 179.-183. - Ove je isprave dobro poznati historičar G. Alačević pregledao i o tome raspravu u "Bullettinuu već napisao.
Iz zbirke isprava gospodina G. Alačevića dodajemo ovdje napokon:
VIII. još jednu vrlo zanimljivu ispravu, koja se odnosi na razgranjenje porodice Dražoevića i koja iz talijanskog u hrvatski jezik prevedena glasi:
Mi Zuanne Capello, po Prejasnoj mletačkoj republici proveditur Omiša i njegova kotara.
Nedvojbenu punovlasnu podajemo vjeru komu god ova naša stignu, da je gore rečeni rodovnik pravo i zakonito potvrgjen od autentičnih pisama, što se nalaze dijelom u knjizi vezanoj kod gospodina guvernera Gianca Marianovicha, a dijelom kod gospodina Zuanna Jelicha pok. kapetana Stjepana. - Ova smo pako dali isporediti sa svom točnom marljivošću kako glede časti i naslova pojedinih, tako glede potomstva i pukovnika, od nižepotpisanog našeg pisara u našoj prisutnosti, te naigjosmo i pomnjivo vidjesmo po ispravi o potvrdi darovštine, koja sastoji od zaselka Brodarich, učinjene 1457. godine od prevedrog ugarskog kralja Ladislava knezu Petru Drazoevichu poljičkom plemiću hrvatske kraljevine:
da je on sin kneza Zorzi i da su sašli od rečenog kneza Zorzi on knez Petar i knez Grgur, kako proističe iz Duždevog pisma od 17. jula 1475., predana presvijetlom gospodinu knezu i spljetskom kapetanu na prvi slijedećeg augusta;
da je on knez Petar imao četiri sina, kneza Zarcha, Jakova, Antuna i Zavissu polak duždeve od 8. novembra 1461., kako je knez Zarcho bio guverner polak duždeve od 15. oktobra 1503.;
da je bio i vitez, proističe iz natpisa na njegovu grobu u stolnoj crkvi spljetskoj god. 1508. po izvatku javnog bilježnika po prilici na 8. lebruara 1635.;
da je knez Grgur imao četiri sina, t. j. kneza Stjepana, kneza Mikloša, kneza Zuanna i kneza Mariana, proističe iz duždevih od 22. juna 1462. i juna 1463. i iz dočetka Terminazione presvijetlog Vettora Soranza, viteza, glavnog kapetana od 13. augusta 1482. i jedne duždeve od 11. februara 1408., i jedne bulete od 20. septembra 1465.;
da je knezu Zuanne sin knez Nenad proizlazi iz Terminazioue gore rečenog presvijetlog kneza Soranza, a od kneza Nenada da je sin knez Ivaniš prikazuje duždevo pismo, napisano rečenom knezu Ivanišu okolo 3. decembra 1511. i njegov imenik 1499.;
da je kneza Mikloša sin knez Gaspar i knez Petar, a kneza Petra sinovi poštovani gospodin pop Don Augustin, upravitelj reda bosonogaca sv. Frane u pokrajini i knez Zuanne, bivši glavni knez poljičke pokrajine, koji je iz početka njegove službe imao zapovijed do svoje smrti za punih 20 godina, kako iz više svjedočaba i dokaznica prosvijetle gospode predstavnika Njegove Prevedrosti proističe, a osobito od presvijetlog gospodina kneza i kapetana spljetskog i proveditura omiškog, učinjenih jedan od presvijetlog Scipiona Muria okolo 24. novembra 1581. a druga od presvijetlog kneza i kapetana Dominika de Malin okolo 28. marta 1594. Od kneza Zuanna ostadoše četiri sina, knez kapetan Petar, kapetan Zorzi, kapetan Niko i kapetan Stjepan. - Od kneza Petra, koji po duždovom pismu od presvijetlog senata bi učinjen kapetanom, te bi od Turaka u prošlom ratu ubijen, ne ostadoše muški potomci. - Kapetan Zorzi, drugi sin, bi učinjen kapetanom poslije smrti na mjesto kneza Petra okolo 12. decemba 1530. - Kapetan Nikola, treći sin, bi stipendiran otpremljen sa duždevom od senata vratima "Terraferma", okolo 20. maja 1580.
Četvrti sin, kapetan Stjepan, bi stipendiran i kapetan jedne čete u barca Armata, kako prikazuje svjedodžba gore rečenog presvijetlog gosp. kneza i kapetana iz Molina 28. marta◊72 1594. - Od kapetana Zorza gore rečenog bijahu sinovi kapetan Zuanne i kapetan Petar. Kapetan Zuanne bi učinjen kapetanom na mjesto i poslije smrti kapetana Petra njegova brata, koji umre u javnoj službi, kako iskazuje duždevo pismo od presvijetlog senata oko 18. marta 1620. - Kapetan Zuanne bi otpremljen za kapetana na mjesto kapetana Zorzi, oca njegova.
- Kapetan Vice, njegov sin, kako proističe iz duždeva pisma oko 11. marta 1626. Poslije smrti gore rečenog kapetana Vice bi otpremljen kapetan Julij, brat njegov, kako u duždevoj presvijetlog senata 12. jula 1634. - Od kapetana Nikole ostade sin kapetan Jerolim, koji bi na plaću kod vrata "Terraferma", kako je u duždevoj presvijetlog senata oko 29. maja 1627. - Od kapetana Jerolima bi sin Alfier Petar, koji ostade u javnoj službi bez potomaka.
Od kapetana Stjepana, četvrtog sina, ostade pet sinova: prvi kapetan Augustin, koji umrije bez baštinika; drugi poštovani Don Petar Primierio od Omiša, učinjen u spljetskoj sinodi od presvijetlog pragospodina nadbiskupa Leonarda Bonduniera oko 4. marta 1653.; - treći sin poštovani fra Augustin Dominikanac umre kao gjak; - četvrti sin guverner Nikola bi vogjom vojske narodnosti u "Terraferma" u kraljevini Kandiji, bi glavnim vojnim serzentom, kako prikazuju mnoge svjedodžbe i duždeve, primljene od istoga, proističe od pisma presvijetlog senata, da je bio guverner oko 19. decembra 1642. god., ostade nepokopan vanka zidina od Retima, iza kako bi od okrutnih neprijatelja usmrćen; - peti je sin kapetan Zuanne, koji bi otpremljen kao kapetan od 100 pješaka, kako proističe iz duždeva pisma od presvijetlog senata, učinjena 29. maja 1643.
Gore rečeni kapetan Zuanne imao je pet sinova, od kojih prvi kapetan Stjepan umre u javnoj službi u ratu od Polesene. Polag duždeva pisma presvijetlog senata bio je kapetan oko 10. juna 1643. - Drugi sin Zorzi bio je kapetanom u Barca Armata, kako u duždevim od presvijetlog senata oko 1. aprila 1644. - Treći je sin poštovani Don Mate, bivši pitomac u Loretskom zavodu, sada filozof. - Četvrti sin, kapetan Julij, bio je poslan kao kapetan od 100 pješaka, kako proističe iz pisma presvijetlog Ivana Krstitelja Grimani-a, glavnog kapetana i prokuratora sv. Marka, učinjena na galiji pred Napuljom Romanije 1. jula 1647. S. N. - Peti sin Nikola na plaću kako u duždevom pismu od 17. februara 1663.
Gore rečeni nazivlju se većim dijelom od Nenade Nenadichi, od Gaspera Gasparovichi, od Mariana Marianovichi, od Stjepana Stjepancichi, od Jerolima Jerolimovichi, od Zuanna Gielić, Gielichi, što se dokazalo prigodom pregledanja, što no ga je obavio presvijetli gosp. Lndvik Battazi onda proveditur Omiša, kako je po njegovom potpisu potvrgjeno, da je ovo istina ukazuje se pod 8. juna 1630.
(M. P.)
Sv. m.
Zuanne Capelli, proveditur.
Petar Gaudentio, podkancelir{1 Rodovnik Dražoevićâ po ovoj ispravi VIII. pridodat je na kraju iza rodovnika iz škarićinih i Jelićevih rodoslovnih isprava.}.
Ova se isprava dakako razilazi u pojedinim tačkama od Škaričinih i Jelićevih rodoslovnih isprava, u razgranjenju od Grgura Dražoevića na niže.
Da vidimo sada povjesničke isprave I. do uključno VI., i prije svega onu pod III., pošto ova sadržava najveći broj onih imena, koja se u Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama nalaze.
Tu nalazimo u ispravi III.:
a) Grgura Dražoevića, koji je po ispravi III. četiri, a po rodoslovnim Škaričinim i Jelićevim ispravama samo tri sina imao;
b) Pavla i Matu Dražoevića kao braću naznačene, koji su i po Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama bili braća;
c) Petra Dražoevića, koji je po Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama kao brat Grgurov, Martinov, Pavlov i Markov živio za života te braće;
d) Dujma Ugrinovića i njegovog unuka Ivaniša. Po Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama imao je Dujam Ugrinović - najstariji od tri najmlagja sina Ugrina Rajčića - odista unuka Ivaniša;
e) Petra Ugrinovića, po Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama sin Jurja Ugrinovića, koji bijaše drugi sin Ugrina Rajčića. U Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama nema doduše spomena, da je Petar Ugrinović djece imao, - no i ovaj slučaj nije isključen; po ispravi III. imao je Petar Ugrinović četvero djece; - napokon◊73
f) Ivana Ugrinovića. - Po Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama bio je Ivan Ugrinović sin Stipana Ugrinovića, a ovaj opet najstariji sin Ugrina Rajčića.
Iz sveze ovih podataka svakako nesumnjivo izlazi:
da su Grgur, Pavle, Mato, Petar Dražoević, Dujam Ugrinović i njegov unuk Ivaniš, Petar Ugrinović, Ivan Ugrinović, koji se svi u Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama nalaze, 3. marta 1444. živjeli i da se u rodovniku na kraju dodatom, kod ovih sada spomenutih osoba može 3. marta 1444. navesti kao doba življenja; isto tako će se učiniti i glede daljih, po ispravama ustanovljenih godina života.
Valja već ovdje naglasiti, da bi valjalo ovaj rodovnik, u komu su sve ispravama ustanovljene godine življenja kod pojedinih članova crno tiskane, radi lakšeg razumijevanja ovih i sljedećih razlaganja, pregledati.
Isprave IV., V. i VI. protežu navode u ispravi III. još na dalji niz godina.
Iz istijeh slijedi, da su braća Pavle, Stipan i Petar za stalno 24. marta 1446. živjela i da je brat Petar Dražoević sa njegova četiri sina: Žarkom, Jakovom, Antunom i Savišom živio još 8. novembra 1461. - I ovdje se slaže isprava VI. sa Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama, da je Petar Dražoević imao odista četiri sina. Nego, dok se po ispravi VI. i po privatnim ispravama pod VII. ovi sinovi zovu Žarko, Jakov, Antun i Saviša, naznačuju ih Škaričine i Jelićeve rodoslovne isprave sa krsnim imenima Franjo, Marko ili Žarko, Jakov i Saviša.
A sada da pregjemo na najstarije ineni poznate isprave, u kojima se nalaze imena iz Škaričinih i Jelićevih rodoslovnih isprava; to su isprave I. i II. od 1. augusta 1390. i od 15. juna 1405.
U ispravi I. naveden je Vgrino Razich, u onoj pod II. Ugrinus Radcich i Petrina Racich, a u ispravama I. i II. Juraj Dražoević, - svi plemići iz Poljice. - Ove su osobe dakle živjele 1390. i 1405..
Vrlo je vjerojatno, da je Vgrino Razich i Ugrinus Radcich jedna te ista osoba i da je on sin praoca Jurja Rajčića (vidi rodovnik). U Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama ime Rajčić pisano je i Razčić.
U ovo doba nailazimo - kao što je poznato - u ispravama, da vlastita imena, osobito ako ne bijaše vlastoručnih potpisa, nijesu uvijek istim pravopisom, nego često u jednoj te istoj ispravi različito pisana, samo ako je zvuk slovaka jednak ostao; tako n. pr. vidimo u opisu zauzeća Kliškog po Ivanu Alberti-u od Konstantina Prosperi-a dne 12. augusta 1596., da su vlastita imena u slogu riječi često različito pisana, a ipak je nesumnjivo uvijek jedna te ista osoba; tako je pored ostaloga i ime često spominjanoga velikoga kneza Pava Pavicha pisano i Pauich i Panich.
Kod sviju načina pisanja Vgrino Razich (isprava I.), Ugrinus Radcich, Petrina Racich (isprava II.) zvuk slovaka je uvijek jednak, a ovo nijesu vlastoručni potpisi, nego ta imena navodi u slogu riječi sastavljač jedne isprave.
Vjerojatno je u toliko više, da su ove osobe baš članovi porodice Rajčića, u koliko je porodica Rajčića, kao što vidimo iz V. isprave, za vremena Jurja Dražoevića, oca Petra Dražoevića i njegove braće, po razlaganju Škaričinih i Jelićevih rodoslovnih isprava bila vrlo ugledna obitelj u Poljicima i u koliko su osobe, koje su pri sastavljanju isprava od god. 1390. i 1405. imale da očuvaju koristi poljičkog općinstva, bivale sigurno iz uglednih porodica poljičkih.
Da je Vgrino Razich i Ugrinus Radcich, koji je 1390. i 1405. živio, ne samo jedna te ista osoba, već da je Ugrinus Radcich upravo sin kneza Jurja Rajčića, a da je u ispravi II. spomenuti Petrina Racich bio unuk Jurja Rajčića a sin Novaka Rajčića,◊74 proizlazi iz sveze isprava pod I., II. i III. sa Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama, jer baš Ugrin Rajčić bio je otac Dujma Ugrinovića a djed Petra i Ivana Ugrinovića, koji su svi po ispravi III. živjeli god. 1444.
Po ispravi ugarskog kralja Vladislava od 10. augusta 1456., upravljenoj Petru Dražoeviću - isprava V.{1 "Bullettino", na ozn. mj., god. IV., br. 6., str. 85.} - zvao se otac Petra Dražoevića, - dakle i njegove braće, - Juraj Dražoević, te je zato vrlo vjerojatno, da Juraj Dražoević, koji se spominje u I. i II. ispravi, već pogledom na god. 1390. i 1405., u kojima je ovaj Juraj Dražoević živio i pogledom na god. 1444., 1446., 1457., u kojima su Grgur, Martin, Pavo, Mato i Petar živjeli, bijaše baš otac i ove četvorice prvih Dražoevićâ.
Da su Ugrin Rajčić i Juraj Dražoević u isto doba živjeli, proizlazi i iz njihovih srodničkih odnošaja; jer po Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama oženio se Ugrin Rajčić u drugom braku sa kćerkom Jurja Dražeovića. - Po tome je dakle sasvim prirodno, ako se ova dva za Poljica vrlo ugledna muža u važnijim pitanjima kao zastupnici poljičkog općinstva navode u isto vrijeme i u istim ispravama.
Odvelo bi suviše daleko, kad bi se rasprava u "Bullettinu" (gore pod VII.) o Dražoeviću u svima svojim potankostima ponavljala; mi ovdje tek potvrgjujemo, da se svi u istoj sadržani podatci glede porodice Dražoević - osim dvije isprave manje važnosti - potpuno sudaraju sa podacima Škaričinih i Jelićevih rodoslovnih isprava.
Ove bi se razlike sastojale u navagjanju još jednog sina Jurja Dražoevića pored njegovih sinova Grgura, Martina, Pavla, Mata i Petrina, i to sina Stjepana ("Bullettino", br. 10., str. 151.), i da se, što je već spomenuto, kao braća Žarka Dražoevića ne navode kao u Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama Franjo, Jakov i Saviša, - nego Jakov, Antun i Saviša ("Bullettino", br. 10., str. 151.).
Brojevi godina glede pojedinih članova porodice, u koliko su isti iz "Bullettina" izvagjeni, navedeni su u Jelićevoj ispravi kao okrajne bilješke, a u rodovniku su jednostavno naznačeni sa: "Bullettino".
Sravnjivanjem spomenutih javnih isprava sa razlaganjem u "Bullettinu" i sa ispravom VIII. za najstarije vrijeme, dobiva opća historična tačnost Škaričinih i Jelićevih isprava znatnu znamenitost.
Pregjimo sada na zaključke, koji se daju izvoditi iz povjestnički ustanovljenih brojeva godina, u kojima su pojedini članovi iz Škaričinih i Jelićevih rodoslovnih isprava živjeli.
Po ispravi III. življahu Dujan Ugrinović i njegov unuk Ivaniš, koji su u isto doba nadareni bili, obojica 3. marta 1444. - Ako se baš i najviša starost uzme, da je Dujmu onda bilo 100 godina - za one koji drže da je naseljenje ugarskih plemića bilo koncem 11. ili početkom 12. vijeka, i za smrt Jurja Rajčića prije 1220. do 1230., svakako dopustljiva najpogodnija pretpostavka, - onda bi se Dujam Ugrinović, ako mu je 1444. god. bilo 100 godina, rodio najranije god. 1344. - Otac Dujma Ugrinovića bio je Ugrin Rajčić, prvorogjeni sin Jurja Rajčića.
Ugrinu Rajčiću moralo je za vrijeme smrti njegova oca Jurja Rajčića biti barem 20 godina, jer je skoro iza smrti očeve otputovao u Ugarsku, te se po tom, ako mu je otac umro izmegju 1220.-1230. god., morao roditi već oko god. 1210.
Pošto se najmlagji sin Dujam Ugrinović, kako je prije rečeno, rodio 1344. god., kad ocu njegovu bijaše 100 godina, a otac mu Ugrin Rajčić ugleda već god. 1210.◊75 svjetlo Božje, onda je morao Ugrin Rajčić svoga sina Dujma Ugrinovića roditi u starosti od 124 godine.
Ja mislim, da ovi brojevi isključuju pretpostavku, da je naseljenje ugarskih plemića u Poljica uslijedilo koncem 11. ili početkom 12. vijeka; nego uzmu li se na oko i ostali historični brojevi, kao kod Petra Ugrinovića i njegove četvero djece, kod Ivana Ugrinovića, kod Dražoevića, onda se opet dolazi do istog zaključka, koji se ne da složiti sa pretpostavkom, da bi se to naseljenje desilo koncem 11. ili početkom 12. vijeka.
Mnogo priličnije govore ovi historični brojevi za drugu predaju, da se je naseljenje zbilo oko god. 1350.
Obični srednji broj godina kod obiteljskih rodovnika iznaša po iskustvu 25 do 30 godina, pošto se po prirodi ženidbe muških članova obično sklapaju izmegju 25 do 30 godina, malo kad od 20 do 25, ili od 30 do 40 godina života. - Može se dakle obično 25 do 30 godina uzeti za razdoblje jednog koljena.
Pokušajmo sada na polju rodovnika ove hipotetične brojeve, koji će se u rodovniku naznačiti crvenim brojevima naspram historičnih crnih brojeva, umetnuti u historične brojeve godina.
Ovi umetnuti brojevi imaće još više vjerojatnosti za se, jer ćemo uvidjeti, ako pomaknemo ove hipotetične crvene brojeve samo za nekoliko godina, da svu ovu zgradu brojeva čine nemogućom.
Valja odmah ovdje izrično istaknuti, da ovaj pokušaj sa umetanjem hipotetičnih brojeva, može naravno samo za one zanimljiv biti, koji bi se htjeli upustiti u dublje proučavanje ovog pitanja.
Jedno važno uporište za riješenje pitanja, osobito što se tiče vremena o sklapanju trećeg braka Ugrina Rajčića, pruža prije svega i ovdje opet doba življenja najmlagjega sina Ugrina Rajčića, t. j. Dujma Ugrinovića, unuka doseljenog kneza Jurja Rajčića.
Po III. ispravi, kao što je već spomenuto, nesumnjivo je, da su Ivaniš Ugrinović, unuk Dujma Ugrinovića i ovaj potonji, živjeli u isto vrijeme, 3. marta 1444. - Pošto se Ivaniš u ispravi ne navagja samostalno, vjerojatno je, da on god. 1444. još nije bio samovlastan.
U daljem teku vidjećemo, da su sve u ispravi dne 3. marta 1444. samostalno navedene obdarene osobe po svoj prilici već za vrijeme obdarenja bile samovlasne.
Da je Ivaniš god. 1444. morao biti još u najnježnijem djetinjstvu, proizlazi osobito odatle, što je po Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama njegov treći stariji brat Tadija poginuo kao ban kod Jajca, kad su ga Turci (1528.) zauzeli. - Da je Ivanišu 1444. i samo jedna godina bila, onda bi proizlazilo za Tadiju već god. 1440. kao godina njegovog rogjenja, te bi po tome kao 88-godišnji starac pao kod obrane grada Jajca.
I Žarko Dražoević, koji se upravo još mlagjahnim junaštvom borio protiv Turaka, dostigao je, kada je u boju poginuo, 70. godinu svoga života.
Pomaknuće Ivaniševe godine rogjenja naprijed, a osobito Tadijine, koji bi na taj način još došao do dublje starosti, prikazuje se nemogućim.
Ovi izvodi dopuštaju još i hipotezu, da se Ivaniš rodio oko god. 1443., njegov prvorogjeni brat Stipan 1437., otac sve ove djece Nikola 1417., a Nikolin otac Dujam Ugrinović god. 1396.
Treći brak Ugrina Rajčića sa Nižom Martinićom, iz kojega je proizašao Dujam Ugrinović kao prvo dijete, mogao se dakle sklopiti negdje oko god. 1396.◊76
Kod pretresanja o sklapanju drugog braka Ugrina Rajčica vidjećemo, da historični brojevi, na koje se baš ondje nailazi, sile na pretpostavku, da je treći brak sklopljen negdje istom pod kraj 14. vijeka; zato se ovdje moradoše uzeti što manja razdoblja koljena, i to po prilici od 20 godina.
Za riješenje pitanja, kad će biti bio Ugrin Rajčić drugi brak sklopio, važne su osobito godine življenja, koje se odnose na Nikolu Ugrinovića, biskupa Smiderevskog (Smederevskog), potomka drugorogjenog sina Ugrina Rajčića, po imenu Jurja Ugrinovića, kao i ustanovljene godine života, koje se odnose na prvorogjenoga sina ovoga Jurja Ugrinovića, po imenu Petra Ugrinovića.
O biskupu Nikoli Ugrinoviću znademo, da je na njegovom nadgrobnom kamenu u Dubravi u Poljicima uklesan broj 1577. kao godina njegove smrti.
Po mnijenju većine povjesničara bio je biskup Ugrinović usmrćen god. 1587., a po jednom drugom god. 1591., ili čak izmegju 1602.-1606.{1 "Doba naseljenja i t. d.", Škarica, opaska 22.}.
Godina smrti biskupa Ugrinovića, koja, ako se baš i priključimo mnijenju većine povjesničara, pada svakako još u vrlo kasno doba (1587.), utječe, kao što ćemo vidjeti, dakako na to, da se sklopljenje braka zbog ne predugog razdoblja koljena mora pomaknuti što više koncu 14. vijeka, koje pomaknuće pak - ako pretpostavimo već i najmanja razdoblja koljena od 20 godina - nalazi svoje ograničenje baš u ustanovljenom vremenu, kad je sklopljen treći brak god. 1396.
Da je dakle biskup Ugrinović godine 1587., i to, kako se kaže u visokoj starosti usmrćen, i da je doživio 80. godinu, onda bi godina njegova rogjenja padala na 1508. - Pogledamo li pak u rodovnik, onda smo baš primorani da razdoblje koljena za koljena od biskupa Ugrinovića do njegovog oca Jurjaka (godina rogjenja po prilici 1466.) i od ovoga Jurjaka do njegovog oca Filipa (godina rogjenja po prilici 1424.) uzmemo poprečno svako sa 42 godine, - što svakako još nije neprirodno. - Filipov prvorogjeni brat bio je Petar Ugrinović, o komu će odmah govora biti.
Da je biskup Ugrinović zbilja god. 1602. usmrćen, onda bi se morala ova dva razdoblja koljena povisiti svako po prilici na 49 godina.
Kao dalja megja prikazuje se u pogledu vremena, kad je sklopljen drugi brak, kao što je već spomenuto, - godina življenja Petra Ugrinovića, prvorogjenog sina Jurja Ugrinovića, sadržana u ispravi III., t. j. 3. marta 1444. U vrijeme, kad je sastavljena III. isprava bio je sigurno Petar samovlastan, pošto se njemu i njegovoj četverici djece samostalno darovština pribavila. - Petar se dakle mogao roditi oko 1420. god., a rogjenje njegovog oca Jurja padalo bi pri razdoblju koljena od sina Petra do oca Jurja Ugrinovića od 23 godine po prilici, u godinu 1393., te bi tako 1393. bila godina, kad je njegov otac Ugrin Rajčić sklopio drugi brak.
Juraj Ugrinović bio je u tom drugom braku prvorogjeni sin, iza kojega se rodila kći Avlastana.
Kao što je poznato, sklopio je Ugrin Rajčić ovaj drugi brak sa jednom Dražoevom, a pri raspravljanju o porodici Dražoević vidjećemo, da se rodoslovni brojevi ove porodice dadu umetnuti ako dopustimo, da je Ugrin Rajčić sa jednom Dražoevićom oko god. 1393. brak sklopio.
A sada dolazimo do pitanja, kad će biti bio Ugrin Rajčić sklopio prvi brak sa jednom ugarskom plemkinjom.◊77
Pokušamo li riješiti ovo pitanje, valja uzeti u obzir čitav niz povjesničkih podataka o godinama, pošto su baš ove porodice kod potomaka iz prvoga braka Ugrina Rajčića stupile u srodničke odnošaje.
U ispravi III. od 3. marta 1444. dolaze, kao što je poznato, braća Grgur, Pavo, Matija i Petar Dražoević kao samostalno obdareni, te možemo dakle pretpostaviti, da su u to doba već bili samovlasni.
Za tu pretpostavku govori još i ovo: Grgur Dražoević imao je po Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama tri sina: Ivana, Nikolu i Pavla. - Po kazivanju "Bullettina", god. IV., br. 3., str. 37., živio je Ivan god. 1511. Pavao dopade, po "Bullettinu", god. IV., br. 12., 182., - 18. januara 1508., t. j. istoga dana i kod iste prigode, kad je njegov rogjak Žarko Dražoević u svojoj 70. godini poginuo - turskog ropstva. Pošto Pavao Dražoević vuče svoju lozu od najstarijega od šestero braće Dražoevića, i to od Grgura Dražoevića, a Žarko od najmlagjega od iste braće, t. j. od Petra Dražoevića, to govori i običan tek stvari zaista za to, da je i Žarkov rogjak Pavao 18. januara 1508. barem 70. godinu dostigao, te se je po tom dakle on mogao roditi god. 1438., njegov stariji brat Nikola god. 1436., a najstariji brat Ivan god. 1434.
Prvorogjeni sin Grgura Dražoevića, - najstarijega od šestero braće Dražoevića, - ugledao je dakle po prilici god. 1434. svjetlo božje.
Grgur Dražoević bio je, kao što je već spomenuto, prvorogjeni sin Jurja Dražoevića, koji je po ispravama I. i II. živio god. 1390. i 1405. i kojega je ugarski kralj Sigismund (1387.-1437.) obdario s knežijom Brodarić kod Trilja{1 Isprava V.}, te mu se prvorogjena kći udala za Ugrina Rajčića u njegovom drugom braku oko god. 1393.
Ako se godine ovog braka sa Ugrinom Rajčićem ma kako stijesne, da je na ime kćeri Jurja Dražoevića, kada se sklapao taj brak bilo samo 18 godina, a njezinu ocu Jurju Dražoeviću 38 godina, onda bi se došlo do pretpostavke, da je Juraj Dražoević ugledao svjetlo božje oko god. 1355.
Od toga rogjenja oko 1355. do rogjenja njegovog unuka Ivana, kao što je spomenuto oko god. 1434., prošlo bi 79 godina, te bi poprečno na svako koljeno od rogjenja Jurja do njegovog sina Grgura, i od Grgura do njegovog sina Ivana Dražoevića otpadalo po prilici 39 godina.
Po tim hipotetičnim pretpostavkama bio bi se dakle Juraj Dražoević rodio god. 1355., a oženio 1375.; njegova bi se prva kći, kasnije udata za Ugrina Rajčića{2 Vidi "Doba naseljenja i t. d.", Škarica, opaska br. 15.} rodila god. 1375., druga udata za Stipana Ugrinovića{2 Vidi "Doba naseljenja i t. d.", Škarica, opaska br. 15.}. kako ćemo o tom odmah razlagati, - oko god. 1390., a sinovi Grgur god. 1395., Martin 1396., Pavo 1399., Matija 1402., Stipan 1404. i Petar Dražoević god. 1405. - Juraj Dražoević bi dakle svoga najmlagjega sina rodio u svojoj 50. godini.
Najmlagji sin Jurja Dražoevića, po imenu Petar Dražoević, rogjen 1405., oženio se - po Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama - sa Mandaljinom, sestrom Ivaniša Ugrinovića, - oboje djeca Stipana Ugrinovića, prvorogjenoga sina Ugrina Rajčića. - Mandaljina Ugrinovića mogla je dakle nekoliko godina kasnije iza god. 1405., nego li njezin muž Petar Dražoević svjetlo božje ugledati, a njezin sada spomenuti brat Ivan biće bio za vrijeme III. isprave, 3. marta 1444. samovlastan, pošto je i on po toj ispravi samostalno obdaren.◊78
Uzme li se pak god. 1380. kao godina, kad je sklopio Ugrin Rajčić prvi brak (ovaj se broj daje najbolje u historične brojeve umetnuti), onda bi se pri razdoblju koljena od 30 godina od oca do sina Stipana Ugrinovića, ovaj potonji oženio oko god. 1410., njegov prvorogjeni sin rodio oko 1411. i god. 1444. samovlastan bio, a Mandaljina, rogjena oko god. 1412., za 7 godina mlagja od njezinog muža Petra Dražoevića, - bila bi rodila u svojoj 26. godini kao drugoga sina junaka Žarka Dražoevića.
Vidi se dakle, da se svi ovi hipotetični brojevi, kojima se dakako ne može pripisati historične vrijednosti - mogu u historičke podatke umetnuti, a da ne dogju u opreku sa prirodnim tokom stvari.
Osvrnimo se još na povjesničke dogagjaje XIV. stolječa.
Klaić priopćuje o ovome u svom djelu "Opis zemalja, u kojih obitavaju Hrvati" (na svijet izdalo društvo sv. Jeronima. Zagreb 1881.) na strani 89. ovo:
"Već 1290. ugovoriše Spljećani savez i prijateljstvo sa mletačkom republikom proti vlastitomu svomu knezu Mladenu Šubiću. U dotičnom ugovoru obrekoše Spljećani, da ne će više Hrvatâ birati za svoje načelnike. Ovaj ugovor potaknu megjutim knezove Šubiće, da još odlučnije uzmu izvoditi svoje namjere glede dalmatinskih gradova. Osobito bijaše Spljetu mnogo podnositi od kneza Gjorgja Šubića; pa zato se god. 1327. dade u zaštitu mletačku. Činom ovim ne odcijepi se megjutim Spijet sasvim od hrvatsko-ugarske države, nego se samo privremeno podade Mlecima, da očuva svoju slobodu i samoupravu.
"Uz Mletke ostade Spljet trideset godina, od 1327.-1357. - Kad je ove potonje godine kralj Ljudevit I. došao u Dalmaciju, Spljet se na novo sam vrati pod svoga zakonitoga vladara, te ostade vjeran njemu i njegovoj kćeri Mariji (dotično njezinu mužu Sigismundu). - Nu zato bijaše Spljetu god. 1387.-1390. podnositi mnogih i teških nevolja od hrvatskih ustaša (Ivana Paližne), a još više od bosanskog kralja Stjepana Tvrtka I. Osobito ljuto stradaše Spljet, pošto je bosanski kralj Tvrtko primio god. 1387. u svoje ruke tvrdi Klis, jer su odsele bosanske čete neprestance uznemirivale spljetski kotar, pače i sam grad. Spljećani se po više puta obraćahu za pomoć kralju Sigismundu; god. 1388. poslaše i poslanike Matu Kristoforu i Nikolu Sriću preda nj. Poslanici morali su kralju Sigismundu opisati "trpnje, stiske, muke, opsade, koje je Spljećanima bilo podnositi poradi vjernosti njegovoj kruni". Nadalje imali su mu iskazati, "koliku li su štetu počinili gradu kralj bosanski. Ivan Paližna i Klišani, kako su mnogi gragjani umoreni, mnogi pohvatani i otkupljeni, žene spljetske zlostavljane; kako su dohoci grada dva puta zaplijenjeni, kako su uništeni mlinovi, posječeni vinogradi i voćnjaci i kako su polja pogažena." - Sve bi ovo bilo mučno podnositi i većemu gradu, a nekmoli Spljetu. Poslanici morali su zato moliti Sigismunda, da gradu pomogne, jer je veći dio imovine izgubio, jerbo ga je kralj bosanski sa Klišanima više puta opsjedao, a i sada ga opsjeda, tako da se ni jedan Spljećanin ne usugjuje napolje izaći… Poslanstvo ovo urodilo je megjutim slabim plodom; Spljećani ostavljeni od Sigismundu moradoše se napokon predati bosanskom kralju. - Već je god. 1390. Spljet u rukama Stjepana Tvrtka I., kojino dne 30. augusta posebnom poveljom uze nadbiskupiju spljetsku i glavara joj Andriju Gvalda u svoju zaštitu.
"Odsele je Spljet brzo mijenjao svoje vrhovne gospodare. - God. 1403. dade kralj Ladislav Napuljski grad Spljet glasovitomu vojvodi Hrvoju, koji se je ponosito pisao "vojvoda Spljetski" (dux Spalati). - Ovu darovnicu potvrdi Hrvoju god. 1408. i◊79 kralj Sigismundo. te Hrvoje ostade hercegom ili vojvodom spljetskim sve do god. 1413. Pošto se je Hrvoje u to vrijeme bio opet odmetnuo od Sigismunda, proglasi ovaj pismom od 28. aprila 1413. žiteljima spljetskim, da ga je skinuo sa časti spljetskoga vojvode ili hercega, i da grad uzima opet izravno pod zaštitu svoje krune. - Nu Spljet ne ostade više dugo pod vladarima ugarsko-hrvatskim; već god. 1420. dade se dobrovoljno pod okrilje mletačko, te ostade uz Mletke sve do pada republike." -
Po ovom povjesničkom izvagjanju i po prijašnjem razlaganju čini se mogućim, da je Juraj Rajčić za doba kralja Ljudevita I. (1342.-1382.), pod kojim se ugarska država snažno uzdigla, u Poljicu poslan, da tamo - kako Škaričine i Jelićeve rodoslovne isprave ističu: - "gospoduje nad svom državom u Poljicima i okolišu, koji su oko istih".
Imamo pače i jedan podatak za ustanovljenje vremena, kada je po prilici bio Juraj odaslan.
Kao što je spomenuto, naglašuje Franceschi u svojoj raspravi o Poljicima{1 Franceschi, "Dalmazia", br. 12.}, da su Dražoevi nešto, ali ne mnogo kasnije iza Jurja Rajčića u Poljicu odaslani.
U "Bullettinu" god. IV., br. 3., str. 36. nalazimo, da god. 1350. neki knez Draxoe, plemić iz Hrvatske i gospodar Kamengrada - po svoj prilici otac Jurja Dražoevića - gospoduje nad Poljicom. - Vjerojatno je dakle, da je Juraj Rajčić{2 U to doba vladao je u Ugarskoj Karlo Roberto I. Anjou (1308.-1342.).}, koji se rodio oko god. 1320., bio izmegju 1342. i 1350. odaslan u Poljica. - God. 1346. bio je kralj Ljudevit sa svojom vojskom pred Zadrom.
God. 1358. pregje grad Spljet, kao što smo vidjeli, u ugarski posjed, u kome je ostao mirno do god. 1387.; bilo bi dakle moguće, da je u to doba oko god. 1358. Juraj Rajčić veliki posjed u Spljetu stekao, u tome gradu živio i u Spljetu stanujući, a Poljicima gospodujući, u Spljetu umro, kao što se to u Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama i spominje.
Moglo je samo u interesu kralja Ljudevita I. biti, da svoje pristaše u gradu Spljetu, pošto ga je stekao sa uplivniin i uglednim ljudima, kao što bijaše Juraj Rajčić, pomnoži i osnaži.
Po pričanju Franceschi-a došao je Juraj Rajčić već sa svojim sinovima Ugrinom i Novakom u Poljicu{3 Franceschi, "Dalmazia", br. 12.}; po Škarici pak rodili su se Ugrin i Novak u Poljici{4 "Doba naseljenja i t. d.", Škarica, opaska br. 6.}.
Kad bi prevlagjivalo mnijenje Franceschi-a, moralo bi se uzeti, da se Ugrin i Novak nijesu rodili oko god. 1350. i odnosno oko 1351., nego prije odaslanja Jurja Rajčića u Poljicu, dakle izmegju 1342.-1350.
Iz Škaričinih i Jelićevih rodoslovnih isprava vidimo, kako je s Ugrinom i Novakom - kad su poslije smrti njihovog oca otišli u Ugarsku, svoja dobra tamo rasprodali, veliko blago sakupili i htjeli se povratiti u Poljica - njihov kralj suviše milostivim načinom postupao. - Njihov povratak kralju nije bio po volji, i tek na molbu Ugrina i Novaka, da se po njihovom obećanju natrag vraćaju i nakon uvjeravanja, da će mu ostati vjerni u službi i u pokornosti, izda im kralj povelju, koja je sadržavala njima podijeljene povlastice, te ih očitovanjem velike milosti njegove otpusti.
Po tom postupanju moglo bi se zaista zaključiti, da je blagohotnost. kraljeva naspram porodice, kojoj Ugrin i Novak pripadahu, velika bila i da je to bio kralj,◊80 komu su zasluge oca ove dvojice u dobroj uspomeni ostale, te da je po svoj prilici to onaj isti kralj, koji je oca, Jurja Rajčića, u Poljica poslao, i to baš kralj Ljudevit I., koji je - kao što je spomenuto - vladao do god. 1382. - Mogli smo uzeti, da Ugrinova prva ženidba sa jednom ugarskom plemkinjom pada negdje oko god. 1380., dakle u pošljednje godine vladanja Ljudevita I. († 11. septembra 1382.), - te ne bi bilo nemoguće, da je Juraj Rajčić blizu pred godinu 1380. umro, da su oko 1380. Ugrin i Novak u Ugarsku otputovali, da je Ugrin tamo prvi brak sa ugarskom plemkinjom sklopio, te da se baš iz toga uzroka ne mogahu braća odvažiti na povratak u Poljica, već da su opetovano moljeni bili, da se u Spljet povrate, kao što se to spominje u Škaricinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama.
Isprave I. i II. svjedoče, da su 1390. i 1405. Ugrin Rajčić i njegov tast Juraj Dražoević spadali megju najuglednije ličnosti.
Na koncu ovih izvagjanja hajde da spomenemo još jednu zanimljivu okolnost.
U jednom prepisu rodovnika porodice Dujmović, koja svoju lozu izvodi od Dujma Ugrinovića, sina Ugrina Rajčića iz trećeg braka, spomenuto je, da je knez Ugrin Rajčić, gospodar, plemić i knez provincije Poljica, god. 1399. pridružen spljetskom plemstvu{1 Pisac ovo rasprave pokrenuo je i u ovom pravcu potrebita istraživanja. Ova razlaganja daju sada podataka za dalja istraživanja, koja bi ovu stvar još bolje razjasnila. Istraživanja u namjesničkom arhivu u Zadru iz najstarijih godina nijesu u ovom pogledu pružila daljih podataka. Mnogo zanimljivog moglo bi se možda naći baš iz tog doba u arkivu stolnog kaptola spljetskog, u arkivu grada Spljeta, u spljetskim bilježničkim spisima i u arhivalnim spisima grada Omiša, koje je spise namjesnički arkiv tek sada primio, te se moraju još urediti.}.
Iz ovdje dodanih slika 4. i 5. vidi se, kakove su grbove imale doseljene plemićke porodice Rajčić i Draxoe.
Grb porodice Rajčićeve.
Jedan u srebru i crveno na četvero podijeljeni štit, kojega prekriljuje na desno jedna modra greda, na kojoj stoje tri zlatna mjeseca, jedan iza drugog sa na desno okrenutim krajevima. Drugo i treće polje opet je prevučeno jednom srebrnom gredom. - Crveno-srebrni podvitak iznad kacige nosi zlatno oružanog, srebrom i crveno na četvero podijeljenog ždrala.
Zastor grba: Crveno i srebro.
Slika 4. Grb Ugrinovića.
Grb porodice Draxoe (Dražoević).
Kosimice položeni štit; gornje i donje polje crveno i srebrno po šest, skupa u osam popriječnih redova iskockano. - U oba polja sa strane nalazi se po jedan popriječno položeni, srebrom okovani lovački rog sa unutra okrenutim srebrnim piskom i na ozgor obvijenim crvenim gajtanom. Poviše kacige vidi se crvena lisica sa zlatno opšivenim ogrljkom, koja desnom šapom drži lovački rog u gubici, kao da će zatrubiti.◊81
Zastor: U mjesto zastora zlatnim rojtama i takim istim rubom opšiven crveno-postavljen modar plašt.
Slika 5. Grb Dražoevića.
Grb obitelji Rajčića dolazi u prepisu jednog starog grbovnika slavenskih grbova (- Staro grboslovje Poljičana i inih Slavljana), - koji je prepis u m. p. popa Petra Škarice{1 Dr. Ljudevit Gaj pozajmio je god. 1856. ocu pisca ove rasprave takav jedan grbovnik u originalu.} sa potpisom Ugrinović, te je po tome ponajprije označen kao obiteljski grb Ugrinovića; pošto pak Ugrinovići (prvo naznačeni Ugrinović bio je unuk Jurja Rajčića) - nijesu samostalno stekli plemstvo, nego ga od Jurja Rajčića naslijedili, ne može se ni malo sumnjati, da je ovaj grb Ugrinovića onaj isti grb, koga je plemić Rajčić imao, i koji je na njegove potomke, dakle i na Paviche prešao.
U ovom nas mnijenju utvrgjuje i veliki opći grbovnik kraljevine Dalmacije od Miroslava Heyera pl. Rosenfelda, c. kr. kapetana (Nürnberg, 1873.), u kome je spomenuti grb na tabli 48.
Na strani 78. navagja rečeni kapetan Heyer, da porodice Sinovčić, Branković i Markić imaju jednaki grb kao i porodica Ugrinović, te se dakle čini, da su grbovi ovih porodica jednog te istog postanka.
Po spomenutim Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama vuku Sinovčići svoju lozu od Jakova Ugrinovića, sina Jurja Ugrinovića a potomka Jurja Rajčića. - O porijeklu obitelji Branković i Markić i o njihovim odnošajima spram obitelji Rajčić, ne sadrže rodoslovne isprave nikakvih podataka.
Obitelj Dujmović, koja vuče svoju lozu od Dujma, trećeg sina Ugrina a unuka Jurja Rajčića, ima istina po grbovniku kapetana Heyera (str. 41.) danas drugi grb; nego se primjećuje, da je po rodovniku Dujmovića neki Miho Dujmović od Ehrenheima, kapetan u sedmogodišnjem ratu 1757., 1758. i 1759., a kasnije zapovjednik otočke pukovnije, postao vitezom, i da novi grb potječe možda iz tog doba.
Grb Dražoevića nosi po Heyerovom grbovniku, str. 57., tab. 38., takogjer obitelj Marianović, koja je grana od nekog Marijana Dražoevića; po Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama i po rodovniku Marianovići su grana od Gaspara Dražoevića (živio je 5. novembra 1503.).
A sada još nešto o grobu Jurja Rajčića u samostanu Dominikanaca sv. Kate u Spljetu.
Po Škaričinim i Jelićevim rodoslovnim ispravama umro je Juraj Rajčić u Spljetu i sahranjen je u jednom lijepom sarkofagu u samostanu sv. Kate.
Po ljetopisu Dominikanca Tome Malvende{2 Farlati, "Illyr. Sacr.", III., str. 270.-282.} pozvao je god. 1217. nadbiskup Ugrin, koji se u Ugarskoj rodio, Dominikanski red u Spljet, i kaže se, da je sam Ugrin u samostanskoj crkvi sahranjen. - Dominikanac Grgur bio je prvi, koji je ovaj red uveo.
D. Andrija Cicarelli, svećenik u Pučišću na otoku Braču, piše o ovome u svom djelu "Opuscoli riguardanti la storia degli nomini illustri di Spalato e di parecchi altri Dalmati", Ragusa 1811., str. 34.:◊82
"B. Gregorius de Spalato ordinis Praedicatorum Dalmaticae provinciae auctor et fundator … Hic enim utriusque legis Doctor in seculo Venetis a 1217 e manibus S. Patriarche Dominici habitum suscepit a quo in Dalmatiam missus Spalati eodem anno conventum estruxit titulo S. Catharinae V. et M. etc."
Ovo glasi prevedeno:
"Blaženi Grgur Spljećanin, začetnik i osnovatelj reda propovjednika pokrajine Dalmacije … Ovaj u vijeku doktor obaju zakona, god. 1217. u Mlecima primi habit iz ruku sv. Patriarke Dominika, od kojega poslat u Dalmaciju iste godine utemelji u Spljetu samostan nazvan sv. Kate ud. i muč. i t. d."
Slika 6 Grad Spljet. (U Comzievom atlasu prije godine 1571.)
Po drugim vijestima pak bio je ovaj red u Spljetu osnovan god. 1221. ili 1242.{1 Farlati, na ozn. mj.}.
Mjesto, gdje je bio podignut samostan, označeno je u starim dokumentima pri moru.
Farlati spominje u ovom pogledu ovo:
"In nomine Domini aeterni Amen. Incarnationis eiusdem millesimo ducentesimo sexagesimo nono. Temporibus … venerabilis Patris Joannis Spalatensis Archiepiscopi … Praedictus Dominus Johannes Archiepiscopis locum Fratrum Ordinis Praedicatorum in horto archiepiscopali positum, … Praedecessorum suorum ipsis Fratribus Praedicatoribus collatum, arctum esse prospiciens et cupiens ampliare … de horto suo Archiepiscopali iuxta locum ipsorum Praedicatorum versus mare situm prope viam publicam usque ad cot. scuarum S. Eliae (nezna se gdje je bio, ali svakako ovdje blizu pri moru), tam ex parte civitatis, quam◊83 ex parte maris, secundum latitudinem horti ipsorum prius eis collati … Et ipse Dominus Johannes praedictus Archiepiscopus personaliter Fratres Praedicatores introduxit in possessionem corporalem et metam ex parte Orientis hortum suum et hortum Fratrum Praedicatorum distinguentem eisdem assignavit et primam donationem a tempore Praedecessorum suorum collatam approbavit et confirmavit" …
Prevedeno:
"U ime vječnog gospodina Amin. Godine 1269. Njegova upućenja. Za vrijeme … poštovanog oca Ivana nadbiskupa Spljetskog … Vidiv predrečeni gosp. nadbiskup Ivan. da je mjesto braće reda propovjedaoca koje je u vrtu nadbiskupskom, … što je od njegovih predšasnika bilo predano istoj braći propovjedaocima usko, te želeći da ga rasprostrani … od svog vrtla nadbiskupskog blizu mjesta istih propovjedaoca položena k moru kod javne ceste sve do škara sv. Ilije, toli sa strane grada koli sa strane mora, po širini njihova vrtla, što je prije njima bio predat … A isti rečeni gosp. Ivan nadbiskup glavom postavi braću propovjedaoce u stalni posjed, ustanoviv megjaš, koji je s istočne strane dijelio njegov vrt od onoga braće propovjedaoca, te odobri i potvrdi prvu darovštinu, učinjenu u vrijeme njegovih predšastnika."
Slika 7. Grad Spljet. (U Comiziovom atlasu godine 1571.)
Iz ovoga se vidi, da je samostan i vrt dominikanski bio na istočno-južnoj strani Dioklecijanove palače, na ime na mjestu sadašnjeg dominikanskog samostana, pazara i lazareta sve do mora. A crkva sv. Katarine, koja je i sada pokroviteljica reda, ležala je uprav pri kraju ovoga prostora{1 Po saopćenju Monsignora Don Frana Bulića, ravnatelja muzeja u Spljetu, dne 25. aprila 1901.}.
Iz priloženih slika 6. i 7., koje su uzete iz zbirke Comizieve (jedna je slika iz doba nešto prije god. 1571., a druga od god. 1571.) vidi se položaj negdašnje crkve sv. Kate na jugo-istočnoj strani Dioklecijanove palače, i stare crkve Pojišana, koja još danas do nje stoji.
U prebujnoj maštom crtariji oca Coronelli-a o dalmatinskim gradovima nalazimo u jednom nacrtu grada Spljeta ipak nešto, što pogledom na dominikanski samostan svraća na sebe pažnju. - Na jugo-istočnoj strani Dioklecijanove palače vidimo, kao što je u slici 8. naznačeno, i to u onom kraju, u kojem po dosadašnjem raz◊84laganju stajahu samostan i crkva sv. Kate, - jednu crkvu i jednu veću zgradu; da ne bude ovo dominikanski samostan i crkva sv. Kate, a druga zgrada crkva sv. Ilije?
Ova je slika u crtariji O. Coronelli-a, koja je tek god. 1688. izašla na svijet, dakle iz onog doba, kad su stari dominikanski samostan i crkva sv. Kate već bili porušeni.
Ovaj, kao što je rečeno maštom bogat nacrt grada Spljeta mora da je iz nešto starijeg vremena, jer na ovoj slici i već podignuta tvrgjavica Grippi ni izdaleka nije tačno nacrtana.
Ovdje u ovoj crkvi sv. Kate počivao je Juraj Rajčić, a do njega supruga mu, po svoj prilici mirno sve do godine 1656.
Slika 8. Grad Spljet. (Smanjeno po jednoj slici oca Coronelli-a 1688.)
Ove godine bijahu radi podignuća utvrda okolo Spljeta, stari samostan Dominikanaca i crkva porušeni, a gragja, što se odatle dobila, upotrebljena je za gradnju tvrgjavice Grippi.
Tako ostaše oci Dominikanci bez svog kućišta i moradoše se zadovoljiti privatnim stanovima.
Godine 1663. moljahu oci Dominikanci, da barem djelomice nekoliko prostorija kod sv. Stjepana preurede i tamo se nastane.
Tadašnji generalni proveditur Dalmacije i Albanije Jerolim Contarini dozvoli, da se za oce urede dvije sobe u sv. Stjepanu.
Godine 1674. bude napokon započeta gradnja novog dominikanskog samostana, koji još i sad postoji, megju utvrdama spljetskim.
O ovima, sada spomenutim fazama daju tri prevoda isprava, uzetih iz namjesničkog arhiva, potanka razjašnjenja. - Originali ovih dokumenata sastavljeni su dakako u talijanskom jeziku.
Mi Jerolim Kontarini, za prevedru Mletačku Republiku opći staratelj (Proveditur) u Dalmaciji i Arbaniji.◊85
Izvan zidinâ ovoga grada bijaše crkva i jedan samostan sv. Dominika, kada se prošlih godinâ ovo mjesto moralo utvrditi izvanjskim gragjevinama. Radi prevažne javne koristi uvidjelo se potrebitim razoriti taj samostan i crkvu, te bi to i uragjeno u doba, kada je otmjeni gosp. namjesnik Bernardo vladao nad ovim pokrajinama.
To je nanijelo znatnu štetu prepoštovanim ocima tog samostana, koji ne samo ostadoše bez stana, već pristadoše još na to, da izgube i drvljad i drugu gragju, što sve bi upotrebljeno za javne potrebe; strpljivošću podnesoše taj gubitak i biše primorani da se nastane u privatnoj kući, gdje još i danas stanuju sa ne malom svojom nezgodom. A pošto u ovom času moraju da poprave za stanovanje mjesto sv. Stjepana, koje je sve zapušteno, to oni prose javnu dobrotvornu pripomoć, da bi bar djelimice mogli njom to mjesto popraviti. Pošto smo Mi zrelo prosudili tešku štetu, koju su gore spomenuti oci pretrpjeli tijem, što im se samostan razorio, priznajemo, da je njihova molba pravedna i umjesna tijem više, jer se tiče bogosluženja, prema kome se prevedra republika uvijek pokazivala naklonjenom. Pošto smo poslali da se izvidi gornje mjesto i pošto smo primili izvještaj o tome, koliko se hoće eda se popravi, odlučismo, da dadnemo izvršiti radnje, ako ne sa svijem, a ono bar u toliko, u koliko dopuštaju sadašnje javne novčane tjeskobe. Odlukom dakle ovom a vlašću našeg generalata odregjujemo, da se za uregjenje samo dviju soba gornjeg mjesta sv. Stjepana izda tim prepoštovanim ocima iz ovih javnih skladišta u prilogu naznačena količina drvljadi, gvožgja i olova i da se sve to upotrebi za popravak dviju gore pomenutih soba, eda se tijem činima javne dobrotvornosti utješe oci. Zapisnik ove odluke dostavljamo, gdje treba a izvršenje, koga spada. In quo.
U Spljetu, 7. augusta 1663.
Po naredbi otmjene gospode generala u Dalmaciji Antonija Bernarda i Kamila Gonzaga godine 1656. bi razrušen samostan sv. Dominika u Spljetu, eda se grad pretvori u tvrgjavu. Od otaca bi gragja na njihove troškove položena na stranu, odakle je do zadnjeg komada bila uzeta po zapovijedi otmjenog generala Bernarda i presvijetlog staratelja Orio pri gragjenju tvrgjave Grippi.
1641. 15. decembra.
Mi Petar Civran, za prevedru mletačku republiku staratelj opći Dalmacije i Arbanije.
Dok je bjesnio zadnji rat, držalo se potrebitim za obezbijegjenje ovoga grada, da se razruši crkva i samostan otaca sv. Dominika izvan zidina, te je gragja odatle dobivena upotrebljena za zidanje tvrgjave Grippi, koja bi sagragjena po javnoj naredbi radi bolje obrane. Skrušenom strpljivošću oci podnesoše taj udarac, i, premda lišeni stana, ne prestadoše nikada vršiti svoje svete službe na sreću stanovnika. No ovi nezadovoljni, što je ocima oduzeto mjesto, koje im je podizalo ugled, neprestano su gojili pobožnu i pohvalnu želju, da im do zgode tako mjesto povrate, a, pošto se povratak sve do danas odgagjao, htjedoše najposlije općim pristankom da taj povratak tijem izvedu, da se njima ustupi milost solinâ, koja je dobrotom dužda dozvoljena gradu, tako da se za dvije godine novac, koji se od tuda izvadi, mora upotrebiti na pomaganje gragjenja te crkve i manastira, koje je već započeto.
Ta je odredba utvrgjena riješenjem, koje je doneseno u savjetu visokocijenjenih plemića na 20. ovoga mjeseca, a isto tako odobrena pristankom zastupnika gragjana i naroda, jer svi drže u tome glavnom namjerom poštovanje, koje pristoji Gospoda Boga i dobročinstvo vjernih duša. I mi bismo zamoljeni, da izričnom odlukom oživotvorimo tu stvar, te pošto smatramo, da koliko molba zaslužuje da bude uslišana, toliko se i religija otaca, koja je uvijek uzorna i zaslužna, mora uvažiti, rado pristajemo da vlašću generalata odobrimo, te ovom odlukom i odobravamo gore spomenuto riješenje, tako da čim se dovrši po naredbi našeg prepoštovanog prešasnika Morosini gradnja na vrelinama, ima se doznačiti namijenjena svota, a pri doznačenju i rukovanju s novcem, koji se kroz spomenute dvije godine dobije od solina, ima se izvršiti ono, što je u riješenju izloženo, a u ostalom mora se upotrebiti sva ona opreznost i dobra uprava, koju zahtijeva tako pobožna namjena. In quo.
U Spljetu, 28. augusta 1674.
Nema zaista sumnje, da ostanci Rajčića i njegove supruge; kao i ostaci drugih, u grobnici stare dominikanske crkve sahranjenih osoba, iza što je porušena god. 1656. stara samostanska crkva, ako uzmemo na oko bogoljublje katoličke crkve, nijesu bili na sve strane rasijani, nego da su sakupljeni i u kosturnici kakve druge crkve sahranjeni. - Najbliže crkve bile su Pojišan i stari sv. Petar.
Možda će poći za rukom, da se u ordinarijatskom, općinskom ili dominikanskom arhivu nagje podataka, u koju su crkvu ovi ostanci preneseni i gdje i danas još počivaju kosti praoca Jurja Rajčića i njegove supruge.◊86
Uprava Poljica.
Bosanski starenici, nazvani didići, kad vidješe da kod uzmnožene župe hoće se stanovitoga vladanja, u dogovoru sa vlastelom (plemićima) ugarskom postaviše zakone poljičkoj župi. Jedan od najvažnijih bio je zakon ili statut poljički, pisan hrvatskim jezikom i bosanskom ćirilicom, a sastavljen po starijim još zakonima god. 1400., te dopunjivan god. 1482., 1585., 1605. i t. d. do 1725.; on se je do danas sačuvao{1 "Poljički statu", priopćuje prof. M. Mesić, "Arkiv za povjestnicu jugoslavensku", knjiga V., stavka 99., § 262., str. 309.}.
Zakon ili štatut za godinu 1482. označuje megje kneževini ovako:
"Poljica i mejaši njihovi, koji su od starine počimljući od zapadi mora, gdi stecaet se rika Žrnovnica, uz brdo prvo Stojn Kamin, pod Kaminom uprav k moru, a gori uz riku Žrnovnice, uprav Pećica, granica na Ošlji rt, granica voda Sedrenik, peć u Krivica, granica Kućišća, granica u Konavodu, granica Trnova Kamenica, granica Obišeni Dub, kod njega je granica Vladavića dubrava, brdo Samolek, Mali Kovačnik, Cetina pod Gardun, pak niz Cetinu upravo ispod sela Čaporic, izpod sela Uglani, niz Cetinu ali posrid rike u blato od Radobilje, niz riku pod Kreševo, pod selo Katune, sve niz riku u Peručicu, pod grad Zadvarje, niz riku pod Slime, u Kučiće, niz riku pod Kunak tisni kameni, niz riku pod Miric, Viseć medviju, niz riku prid grad Omiš, pake u more, a niz more do Stobreča ali do u riku Žrnovnicu"{2 Klaić, na ozn. mj. str. 132.}.
Slika 9. Ljuti kamen. 1340 m, s puta na Dubravu, 509 m.
Mjesta Podstrana i Jesenica s njihovim područjem, koja leže u okviru sada pomenutih granica, pripadahu u stara doba općini Spljetskoj. U dogovoru, sklopljenom godine 1444. megju vijećem plemića grada Spljeta i "Univerzita" Poljica, ustupi vijeće uz druge odredbe pod naslovom dara ova mjesta "Univerzita" Poljičkoj. - Ovaj dogovor potvrdio je 7. januara godine 1445. mletački senat{3 Erber, na ozn. mj. str. 1., 12., 13., 14.}.
Po ovom opisu razabiremo, da su Poljica obuhvatala i predio planini Mosoru na istoku sve do rijeke Cetine, i da je po tom planina Mosor bila upravo u sredini cijele općine ili župe.◊87
Najveći vrh zapadnoj strani jest Ljuti kamen, visok 1340 m (slika. 9.), a na istočnoj Sveti Jure, visok 1318 m (slika 10.).
Slika 10. Mosor, Sveti Jure, 1318 m. Ispod svetoga Jure, gdje je na slici tamnije označeno, leži Dubrava, 509 m.
Cijela površina poljičke župe iznosila je 225.51 km2.
Bilo je u istoj godine 1781. porazdijeljeno na 12 katuna 6813 stanovnika, koji su pripadali rimo-katoličkom vjerozakonu. - Od tih bile su 52 plemićke obitelji, 78 svećenika i 1221 za oružje sposobnih osoba{1 "La contea della Poljica". Studio del Dr. Giacomo Chiudina, str. 2.}.
Po jednom spomeniku od god. 1666. ovo dvanaest katuna bijahu: Donji Dolac, Gornji Dolac (sa Trambusi "Srijani i Putišičani"), Kostanje, Zvečanje Cičla, Gat (i Naklice), Dubrava, Sitno, Srinjine, Duče (i Truše), Jesenice i Postrana{2 Klaić, na ozn. mj. str. 133. i 135.}. Ovo dvanaest poglavitih sela ili katuna poljičkih imalo je dvanaest glavara, koji su se zvali knezovi ili katunari. Knezovi su bili prvi sudci, i to svaki u svomu katunu. Vrhovnu vlast nad cijelom župom vršio je veliki knez sa svoja dva opravnika (prokuratora) i perovogjom (kancelirom); njemu bijaše nadzirati knezove, suditi u većim parnicama i kad se radilo o zločinstvima, te primati opozove od prvih sudaca. - Uz velikoga kneza bio je veliki vojvoda sa dva pobočnika (prokuratora) da uzdrži red, da traži zločince i da u ratno vrijeme nosi pred narodom Poljički barjak{2 Klaić, na ozn. mj. str. 133. i 135.}.◊88
Veliki knez sa dva opravnika (prokuratora), od kojih predstavljaše jedan ugarsko a drugi bosansko plemstvo, te daljnja dva pobočnika (prokuratora) nedoraslih i siročadi, vojvoda i perovogja (kancelir) pod predsjedanjem velikog kneza sačinjavahu Poljički stol (banku), ili po današnju vladu, to jest izvršujuću vlast.
Sveti Juraj bio je nebesni zaštitnik poljički. Njegova se prilika sjala na svilenoj zastavi (barjaku), koja se vijala nad Poljicim svakoga velikoga praznika; slika mu je stajala i na poljičkom pečatu (slika 11.). Za Jurjem držali su i Vida velikim zaštitnikom. Kad su Poljičani dali svojoj župi zakon (statut), nijesu htjeli da itko postane poljičkim gospodarom; radi toga birahu velikoga kneza, knezove (katunare), vojvodu i svu svoju vladu svake godine licem na Jurjevo (23. aprila) iznova{1 M. Pavlinović, na ozn. mj. str. 60. - Vj. Klaić, na ozn. mj. str. 135. - "Memorie degli avvenimenti successi in Dalmazia dopo la caduta della repulilica Veneta" di Gio. Cattalinich, Spalato 1841., str. 114. }.
Slika 11. Veliki pečat poljičkog velikog kneza.
O tom izboru piše M. Pavlinović ovo:
"Najprvo ranim jutrom na Jurjev dan narod bi se u svakom selu (katunu) sastao kod svoje crkve na mali zbor (sajam stanak). Tu bi čekao župnik i razastro dvije kabanice, da se bira nov seoski knez, čije je ime sam župnik predložio{2 Catlalinich, na ozn. mj.}, ili da se potvrdi stari. Svak bi svoj kamen na kabanicu bacio, ili na jednu ili na drugu, kako bi koja staromu ili novomu knezu namijenjena. Zatim sa svih strana novi ili potvrgjeni knezovi pohitili bi zastavami pod Gradac na veliki zbor, skupni općeni zbor."
Gradac je samotno mjesto (blizu sela Gata) usred kamenite i krševite planine, ispod visoka brda, na kom stoji crkva sv. Jurja. Mjesto Gradac nema kuće ni kućišta, nego sastoji od nekoliko golemih kamena, neuredno posagjenih i poput velikih stolica.
Na ovom posvećenom mjestu (zborišću) imali su stari Poljičani svoje zborove. U Statutu Poljičkom kaže se: "na mistu običajnom pod Gradcem".
Tu bi se sastale poglavice, iz početka osam, pa s vremenom dvanaest poljičkih katuna. Na lijevoj strani slike 12., u sredini kamenih stolica, sjedio je veliki knez, okolo◊89 njega vojvoda, njihovi činovnici (prokuratori, kancelir), knezovi (katunari), glavar crkveni, vlastela, didići i poljički svećenici; za težačke zakone došli bi ovamo kmeti.
Slika 12. Mjesto u ravnici Gate zvano pod Gradcem, gdje se je birao poljički veliki knez.
Veliki knez prikazivao bi se kalpakom na glavi, ljubičastom jačermom zlatali-širita, skrletnim ćurkom i mačem o pojasu (slika 13.).
Slika 13. Poljički veliki knez po drvenom kipu (vlasništvo Alfonsa pl. Pavicha).
Najprije počne veliki knez svojim govorom{1 Ovo cijelo razlaganje iz Vj. Klaića, na ozn. mj. str. 136.}. Stojeći, zahvaljuje na časti, kojom su ga cijele godine obdarili, predaje perovogji (kanceliru) pečat i ključe od kovčega (škrinje), u kojem su ustav i povlastice Poljičke, neka se vidi, je li svaka na svom mjestu. Perovogja, kao da mu se vjeruje, vraća ključe velikom knezu, a ovaj ide s njime crkvenomu poglavaru, namjesniku spljetskoga nadbiskupa u Poljicima. Na to će namjesnik: "Sad više mi nemamo kneza". Tada veliki knez opet moli, da mu se oprosti, ako je nehote koga zakinio za svoga kneževanja. Tim, jer su svi poljički činovnici narodu odgovarali za svoje javno djelovanje, predaje sebe i sve svoje imanje u ruke zboru, kao vjerni sin poljičke općine i njezinih ustavnih zakona. Opet knezu odgovara za sve crkveni poglavar, i bez mazi i bez laži pretresuje javna djela onogodišnjih činovnika,◊90 po koju kaže i o općinskim potrebama, što bi se imalo popraviti, što iznovice urediti; te ako nije u župe temeljite tužbe na vladu, zahvaljuje knezu i svoj mu družini za mudro vladanje i za vjernost zakonu i domovini. Za tim bi se zbor razdvojio. - Didići (bosanski plemići) ostali bi na svom mjestu, te bi izbirali na glasove velikoga kneza i njegove opravnike (prokuratore) i to obično iz ugarskih plemića. - Vlastelići (ugarski plemići) odstupili bi, da izaberu, tako isto od didića, velikoga vojvodu i pobočnike (prokuratore). - Ako bi se glasovi prepolovili, glavar bi crkveni mirio i svojim bi glasom izbor odlučio. Kad se glasovi odlučili i zna se, na kom je kneštvo, crkveni poglavar i najstariji didić, zvan pristav, dogju do ugarske zbornice, kažu, koga su didići izabrali, te mole da i oni pristanu. Netom se sporazume, opet se zbor u jedno sastane, te pristav i vikar (crkveni poglavar) predaju pismohrani kovčeg novomu velikomu knezu, a svileni barjak sv. Jurja novomu velikomu vojvodi. - Opremivši za tim druge još posle, ako ih ima, svi skupa otprate kući velikoga kneza, i kod njega se za tri dana časte i vesele. - Sjutradan najviši jablan, što je u Poljicama, stajao bi pred dvorom velikoga kneza, a dva bi plemića zajedrila put Mletaka, da se jave duždu i da se potvrde poljičke povlastice.
O načinu, kako se birao veliki knez na dan sv. Jure pod Gradcom, donosimo još ovu izjavu od 20. jula 1756. velikoga kneza Ivana Pavića sa vojvodom i drugim glavarima.◊91
Ova isprava glasi:{1 Isprava kod m. p. popa Petra Škarice.}
Mi Ivan Pavić, veliki knez od provincije poljičke zajedno sa vojvodom i drugim prokuratorima i poglavicama.
U općemu zboru pišemo i dademo pisati ovo na vječitu uspomenu naših budućih pokoljenja i iskazujemo ove stvari kao i stare načine i običaje svakome poznate, što vladaju megju ljubljenim našim poljičkim plemićima iz Bosne i Ugarske, biva na koji se način mi gore pomenuti plemići sastajemo i činimo naš zbor.
Prvi i općeni zbor biva na 23. aprila na dan sv. Jurja mučenika, pokrovitelja ove poljičke provincije. Naš je običaj na pomenutoj godišnjoj svetkovini, da potvrdimo ili da iznova biramo svog velikog kneza; i to pošto se je sakupio zbor svih poljičkih plemića ispod Gradca, sredini pomenute provincije, na običajnome mjestu sa dvanaest knezova katunskih, i svim bosanskim i ugarskim plemstvom, naznačeni su od puka da čine njihov veliki zbor, u kojemu su samo plemstvo i gospoda; prvo oni iz Bosne, koji proističu od sinova velikoga kneza Miroslava, biva Tišimira, Krešimira i Gelima knezovi braća i prvi bosanski plemići i prvi zasnovatelji ove provincije, a njihovi potomci tijekom vremena i vijekova odijeliše se na tri strane, i u više se sela poljičkih nastanili i razgranili, a nalaze se da potječu od istih mnogobrojnih plemića i knezova, koji sami biraju velikog poljičkog kneza, kojega oni sami predlagaju po svojoj volji iz onijeh plemića, kako se njima svigja; i tako s knezom biraju i dva prokuratura istijeh plemića.
A ugarski plemići izabiru velikog kneza{2 Ili tačnije "velikog vojvodu".} bosanskog plemstva, a s njime dva prokuratura; a ovo je običaj megju svom skupštinom. Knez veliki po običaju izmegju ostalijeh plemića diže se na noge i skida s glave kalpak a držeći ga u rukama poklanja se naokolo svemu plemstvu, te počimlje ovako govoriti: "Plemenita gospodo bosanska i ugarska i časni puče; pošto ste me vi priznali i potvrdili ove godine vašim glavarom i podali mi s bankom zakone vaše, pečate i povlastice, zato vas molim da svi pristupite vidjeti, ako je sve u redu kako ste mi pridali; zato prigledajte kao vaše stvari, po starom običaju." Zatim sam veliki knez vadi ključ škrinjice i predaje isti ključ u ruke kanceliru provincije, koji je prihvaća i otvora škrinjicu, iz koje vadi i čini vidjeti javno svaku stvar, jednu po jednu, svima bosanskim i ugarskim plemićima, a to ovim redom: prvo vadi dva pečata, veliki i mali, štatut, ili stari zakon, rukopise nove prepisane iz starinskijeh, za tim dukale ili povlastice prevedroga mletačkoga dužda, pod kojim se milostivim okriljem sada nalazimo; za tim vjere i svjedočbe preuzvišenih inkvisitora i generala, po tom dukale Njegova Cesarskog Rimskog Veličanstva, a napokon povlastice sultana carigradskoga.
Pošto je ovo obavljeno, kancelir polaže sve u istu škrinjicu, i pokle ju je zatvorio, predaje ključ u ruke velikome knezu, a knez je uručuje prepoštovanom poljičkom vikaru, ili njegovome zamjeniku, a vikar, po starome običaju ima prisustvovati na ovome glavnome zboru i zajedno s njime mnogi drugi svećenici.
Za tim gospodin knez počimlje besjediti: "Plemenita gospodo! "Pošto ste me ove godine potvrdili i priznali vašim glavarom, zato kad ne bih svakomu bio sudio pravo po zakonima i običajima, kako je dužnost moja bila, ja ću se sam podvrći da povratim svakomu, što sam dužan, i ako sam koga u čemu uvrijedio. Prije svega pitam proštenje u Gospodina Boga, pak u gospodina vikara i u sviju poštovanih svećenika, kao i u svih poljičkih plemića iz Bosne i iz Ugarske, da prostite prvo meni, pak svoj mojoj banki."
Tada prepoštovani vikar, ili drugi svećenik na mjesto njega, odgovara velikom knezu i njegovoj banki, kako su se vladali one godine u upravljanju provincije, te pita proštenje u velikoga kneza i banke, u ime cijeloga plemstva bosanskoga i ngarskoga i u ime svih župnika i svećenika, koji se imaju naći na ovom zboru, i na ostalima kroz godinu, po starom zakonu i običaju.
Za tim se ugarski plemići odaleče od bosanskih, te idu na svoje osobite sastanke, dok bosanski plemići ostanu na istom mjestu, a posred njih stoji škrinjica povlastica i zakona, pak oni tada na istom mjestu čine svoj zbor, te glasuju, ili da potvrde velikoga kneza, ili da izaberu novoga, po njihovoj volji, kako im se svigja, ili iz bosanskog plemstva, kao što su do sad mnogo puta učinili, ili izmegju ugarskih plemića kako prije, na njihovu slobodnu volju.
Za tim ugarski plemići šalju jednoga iz svoje skupštine bosanskom zboru, da pita, govoreći: "Plemenita gospodo bosanska, hoćete li potvrditi ili izabrati velikog kneza? dajte nam to znati." Tada se jedan od plemića sa zbora diže sa svoga mjesta, dogovorno sa svim bosanskim plemićima, te ide k onijema ugarskog zbora, pa ih obznanjuje, koga i iz kojega su plemstva ove godine imenovali za velikog kneza, a megju bosanskim plemićima jest i vikar, i ovi plemići glasuju, a kad bi pri glasovanju izašao jednaki broj glasova, tada gospodin vikar polaže svoj glas na onu stranu, gdje mu se čini zgodno i pravično; i taj ostane tada izabran velikim knezom poljičkim.◊92
A običaj bijaše ovim redom davati glasove za izbor velikog kneza: najprvi knez sela Sitna, zatim knez Doca do njega, ova dva idu obično prvi da glasuju; treći glasuje knez Doca gornjega, četvrti knez Kostanja, peti knez Zvečanja, Sesti knez Zizle (Čićla), sedmi knez Gata, osmi knez Dubrave; svi ovi gore spomenuti potječu od velikog kneza Miroslava i od njegovih gore pomenutih triju sinova. Ovi su gospodari da odrede velikog kneza, iz kojeg plemstva oni hoće, kako smo gori rekli. Za ovima glasuju knez sela Srinjine, za njim ova tri dolje pomenuta, pošto su sva četiri pučki knezovi, to jest iz Dukije (Duca), za tim knez Jesenica a napokon knez Postrana.
A pošto su bosanski plemići imenovali velikog kneza s ostalim narodom, tada predaju škrinjicu, u kojoj su povlastice, zakoni, pečati i ostalo, i daju je komandaturu ili pristavu, da je ponese onomu knezu, kojega su, kao što je gore rečeno, izabrali i odredili, a tada prepoštovani vikar predaje ključ te škrinjice velikom knezu za dobro i pravedno vladanje.
Na vječitu uspomenu, za dobro i za mir megju nama i našim potomcima dali smo ovo pisati, čim potvrgjujemo sve gore rečene stvari i potkrepljujemo pečatom ove naše Provincije.
U Poljicima ispod Gradca na općenom zboru 20. jula 1756.
L. S. Ivan Pavich veliki knez s vojvodom i s drugim poglavicama potvrgjuju.
Mihovio Žuljević, knez Doca gornjega i zakleti kancelir poljičke provincije, napisao sam, kako stoji gori, po naredbi velikoga kneza i drugijeh poglavica, kao i općenoga zbora, pravedno i t. d.
Dvanaest knezova od prije imenovanih katuna i poljički stol udruženi sačinjavahu veliki zbor, koji se je u vrlo važnim prigodama redovito svake godine jedanput sastajao za izbor velikog kneza{1 Pavlinović, na ozn. mj. str. 60. - Klaić, na ozn. mj. str. 135.}.
Red poljičkih župana i velikih knezova, uz nadodatak pojedinih važnih dogagjaja na temelju povjesničkih izvora.
Poljička župa spominje se već za vladara hrvatske krvi.
Župani poljički u to doba bijahu:{2 Imena velikih knezova navodim prvo po staroj grafiji, kako su napisana u izvornim ispravama, gdje su najprije spomenuta, a za tim u zagradi po novoj hrvatskoj ortografiji.}
Dalić (Dalizo) 1070.
Vjekoslav Klaić, na ozn. mj. str. 138. - "Starohrvatska Prosvjeta", glasilo hrvatskoga starin. društva u Kninu, god. 1897., str. 11.
Vijen (Nisono) 1076., 1078.
Vj. Klaić. na ozn. mj. "Starohrvatska Prosvjeta", na ozn. mj.
Vratina (Uratina) 1088.
Vj. Klaić, na ozn. mj. - "Starohrvatska Prosvjeta", na ozn. mj.
Kačić, moćno pleme u 12. stoljeću, za prvih vladara Arpadovića upravljaše poljičkom župom. Vj. Klaić, na ozn. mj. str. 138.
Ivaniscevich Gregorio 1120.
Pergamena pisana ćirilicom, nalazi se kod m. p. don Ivana Gossoglievicha; po podatcima m. p. popa Petra Škarice Podgragjanina.
Papalli Domaso 1141. nobil uomo di Spalato.
U spisima kancelarije grada Spljeta; po podatcima m. p. popa Petra Škarice.
Alberti 1145. nobil uomo di Spalato.
U spisima kancelarije grada Spljeta; po podatcima m. p. popa Petra Škarice.◊93
Ivancichio Michiel Francesco 1146.
Na ozn. mj.
Petracca Comulli 1148. cittadino di Spalato.
Na ozn. mj.
Lovretich 1149.
Na ozn. mj.
God. 1180. i to baš na 4. augusta, bijaše nadbiskup i metropolit spljetski Rajnerije po nagovoru moćne obitelji knezova Kačića u Poljici za to kamenovan, što bijaše povodom da bizantijski car Manojlo I. (rogjen god. 1122., a vladao je od god. 1143. do svoje smrti, t. j. do 24. septembra 1180.{1 Opća istorija Vilima Onkena, 2. pogl., 7. dio, str. 317., Berlin 1883.} - neka zemljišta, koja su obitelji knezova Kaćića pripadala, dosudi spljetskoj biskupiji.
Slika 14. Kapela svetog Rajnerija kod Dubrave. U dnu Mosor.
Dotični opis arcidjakona Tome, saopćen od Luciusa de Reg. Dalm. et Croat., poglavlje XXII., str. 329. glasi:
Tako se dogodilo (nakon riješenja cara bizantijskog), da je u naznačeno vrijeme nadbiskup spljetski došao na brdo Mosor (Mossorum), da pronagje neka crkvena zemljišta, za koja se mislilo, da su ih Schiavoni (recte Poljičani) zapremili.◊94
Dokle se izvidi u društvu onih obavljali, koji su za ta zemljišta mogli znati, dogje neki Nikola sa braćom svojom i rodbinom obitelji Kačića (ex genere Kacitorom), te se stade na nadbiskupa veoma tužiti; pa kad se veći broj puka sakupio, opkole svi velikom jarošću Rajnerija, te mu vikahu: "Što namjeravaš, o! opaki i nepravedni nadbiskupe, na našu štetu da učiniš? Misliš li ti, da te mi ne možemo sa posjeda naših otaca i praotaca otjerati? Ako se ne udaljiš odmah, ovo će ti biti pošljednji dan života tvoga!" - Ali nadbiskup Rajnerije, koji je vrlo postojanog značaja bio (Rainerius autem ut erat costantissimus), odgovori im, a da se njihovih prijetnja ni najmanje ne zaplaši, čvrstim neustrašivim glasom: "Ovo nije vaše dobro, već je posjed crkve sv. Dujma, koji ste vi prisvojili." - Na ovaj neustrašivi odgovor odmah prihvati sav puk kamenje i bacaše se takom jarošću, dok nesrećni nadbiskup Rajnerije ispod velike gomile kamenja svoju dušu ne ispusti, - te se onda udaljiše{1 Toma arcidjakon. "Historia Salonitana". Dr. Franjo Rački. Zagreb 1894. Pogl. XXI., str. 71. i 75.}.
Ovaj se čin dogodio ispod Debelog Brda u Poljicima. - Ne daleko sela Dubrave stoji kapela svetog Rajnerija, blizu koje je nadbiskup Rajnerije tako varvarski kamenovan{2 Vj. Klaić, na ozn. mj. str. 126. i 127.}.
Nadbiskup Rajnerije počiva u stolnoj crkvi spljetskoj kod njemu posvećenog žrtvenika na desnoj strani; on bijaše spljetskim nadbiskupom od god. 1175. do 4. augusta 1180.{3 "Šematizam Biskupije Spljetske".}
Mjesto, gdje je Rajnerije kamenovan, i danas je pučanstvu Dubrave tačno poznato; ono je blizu jednog izvora na putu k župnoj crkvi u Dubravi. - U samoj Rajnerovoj kapeli (slika 14.) izvire blizu žrtvenika neznatan izvor u maloj dubljini. Legenda kaže, da je na ovome mjestu ležala Rajnerijeva ruka{4 Pri mojem boravku u Dubravi dne 13. oktobra 1900. pokazaše mi ljudi mjesto, gdje bijaše Kajnerije kamenovan, i izvor u Rajnerijevoj kapeli, te mi spomonuše i odnosnu priču. Kod ove prigode fotografirao sam Rajnerijevu kapelu.}.
Papalli Zuanne 1200.
Starinske isprave po podatcima m. p. popa Petra Škarice.
Tolen 1239. Ove godine umre neki Tolen knez Poljica (Toleni de Poljica).
Vj. Klaić, na ozn. mj. str. 138.
Šubići knezovi pod koncem 13. stoljeća zavladaše župom poljičkom.
Vj. Klaić, na ozn. mj. str. 139.
Šubić Mladen II. knez 1322.
Vj. Klaić, na ozn. mj. str. 139.
Po padu plemena Šubićeva u prekovelebitskoj Hrvatskoj i Dalmaciji tamna je povijest poljička{5 Vj. Klaić, na ozn. mj. str. 139.}.
Gregoriji Jurinić 1328.
Vj. Klaić, "Bribirski knezovi". Zagreb 1891., str. 145. Isprave m. p. popa Petra Škarice.
Za cijelo da su Poljica već u prvoj polovici 14. stoljeća spala pod Bosnu, a na po se pod bana Kotromanića, koji bješe već prvih godina svoga vladanja pripojio Bosni zemlju humsku, za tim Makarsko Primorje do Omiša, te je već god. 1329. uznemirivao istu Korčulu{5 Vj. Klaić, na ozn. mj. str. 139.}.◊95
Draxoe 1350. knez, hrvatski plemić i gospodar Kamengrada vlada u Poljicima.
"Bullettino di Archeologia e storia dalmata", god. IV., 1881., br. 3., str. 36., po ispravama gospode Dragutina i Jurja profesora Dražoević Jelića.
Nema gotovo sumnje, da su Poljica i za kralja Tvrtka pripadala bosanskoj državi. Stjepan Tvrtko rodio se god. 1335., a vladao je od god. 1359. sve do njegove smrti 1391. Po smrti Tvrtkovoj vladaše Poljicima vojvoda i kasnije knez Hrvoje (umro je 1415.), kojega 1416. naslijedi njegov šurjak Ivaniš Nelepić, knez cetinski, kliški i omiški. Oko god. 1420. nastojaše opet bosanski kralj Tvrtko II. da pokori Poljičane (Polizanos), pa za to željaše početkom iste godine sklopiti savez kako protiv Poljičana, tako protiv cetinskog kneza Nelipića. Dogovaranje o tom potraje sve do godine 1422., kadno se složiše u savez protiv Ivaniša uz pogodbu, da od posjeda i gradova Ivanišu oduzetih imade zapasti Mletke Klis i Omiš, dočim bi gorski predjeli Poljica (montanea Polizanorum) spali pod Bosnu, ako bi to kralj Tvrtko II. baš zahtijevao. U ratu, koji je doskora za tim buknuo, iznevjeriše se Poljičani Ivanišu, te odlučiše na svoju ruku sklopiti mir sa Mlečanima. Ovi u to ime dozvoliše dne 2. oktobra god. 1422. šibenskomu knezu Nikoli Maripetru, da počme sa Poljičani ugovarati o miru uz pogodbu, da vrate što su dosele oteli mletačkih zemalja i da odsele živu u dobrom miru i susjedstvu sa mletačkim podanicima. No do ovoga mira ipak ne dogje, a već nastajne godine 1423. nalazimo Poljica u rukama velikoga vojvode bosanskoga Sandalja Hranića, koji je svoju vlast bio raširio sve do megje kotara spljetskoga. No ni pod vlasti Sandaljevom ne mirovahu Poljičani, već udarahu na posjed mletački, a osobito na općinu spljetsku. Poljičani su gotovo "dnevice navaljivali na zemlje spljetske i nanosili štete Spljećanima" (Polizienses quotidie invadunt et damnificant territoria et subditos nostros Spalati); za to je i mletačka republika dne 7. jula god. 1424. naredila svojim upraviteljima u Zadru, da brane Spljećane od Poljičana; a ujedno je i pisala vojvodi Sandalju, neka shodno odredi, da se Poljičani unaprijed okane njihovih podanika. Sandalj ne mogaše udovoljiti ovoj želji Mlečana, pošto je domala opet izgubio Poljica. Bješe mu ih na ime natrag oteo Ivaniš Nelipić, te je već u julu god. 1425. svjetovao Sandalj Mlečane, da uzmu Poljica za se (provinciam Polizensem), uvidjevši valjda, da ih ni on sâm ni kralj bosanski ne bi mogli održati proti moćnomu tada knezu Ivanišu.
Kad je po smrti Ivaniša Nepilića god. 1435. postao našljednikom njegovim Matko Talović, počeše se na novo za Poljica i Omiš otimati kako mletačka republika, tako kralj Tvrtko II. i njegov (skoro već samostalni) vojvoda Sandalj. Ovomu potonjemu uspije zauzeti Poljica, te se je sada Matko Talović kroz više godina trsio, kako bi stekao ljubav Mlečana te njihovom pomoći zadobio Poljica. No Mlečani uvjereni, da njihovu tada Spljetu nema mira, dokle su god Poljica u tugjoj vlasti, radili su radije na svoju korist. I tako se zgodi, da su mletačke čete provalile u Poljica, te je spljetski knez K. Marcello dne 29. januara g. 1444. mitom i grožnjama ponukao Poljičane, da su se dali pod mletačku zaštitu{1 Vj. Klaić, na ozn. mj. str. 139. i 140.}.
Poljički plemić Radoš Petrović i Ivan Gargurević prikazaše se sucima i plemićima, koji predstavljahu grad Spljet, kao odaslanici Poljica, moleći, da bi Mleci hotjeli Poljica primiti pod svoje pokroviteljstvo. Vijeće plemića primilo je ove odaslanike poljičke odlikovanjem i utvrdi s njima 2. februara 1444. ove◊96 članke priznanja vrhovne vlasti mletačke, koji su bili sastavljeni 29. januara, a potvrgjeni dukalom od 3. marta iste godine{1 Franceschi, "Dalmazia", na ozn. mj. 1846., br. 12., str. 93. Klaić, na ozn. mj. str. 140 Erber, na ozn. mj. str. 12., 13., 14. i isprava u cjelini, str. 111. i 112.}.
1. Spljetska granica protezane se, kao i u staro doba, sve do Pećine kod Strožanca u Omiškom Primorju.
2. U ime darovštine ustupaju se Poljičanima sela: Jesenice i Mrčilovka sa svim obližnjim zemljama, koje su do sada pripadale Spljetu, no ipak uz očuvanje prava nadbiskupije ovoga grada u drugih crkava, dočim zaselak Postrana dariva se Poljicima bez ikakvog ograničenja, tako da je slobodno toj općini istim po volji raspolagati.
3. Šesnaest solina, što su s one strane rijeke Žrnovnice, darivaju se Poljičanima na njihovu upotrebu, ali im se pri tom strogo zabranjuje prodavati strancima so, koju iz njih izvade.
4. Sve druge Soline, zaseoci i zemlje, što su s ove strane megje Pećina, ostaju svojinom spljetske općine.
5. Knezovima Radošu Petroviću i Ivanu Grgureviću poklanjaju se one zemlje Zakučca, što pripadaju tvrgjavi Omiškoj, dočim se pridržavaju prava Stanjana kao i Varošana Omiških, kako u Zakučcu i Primorju, tako i u drugim mjestima. Osim toga ovi će poslanici dobiti na dar nekoliko kuća, što se nalaze u gradu Spljetu, sa odnosnim posjedima (imanjima) u okolici.
6. Najposlije ustanovljuju se ova nadarja:
knezu Grguru Dražojeviću i njegovim četirima sinovima jedna kuća u Spljetu i godišnje nadarje od 60 lira;
knezu Pavlu Dražojeviću i njegovu bratu Mati godišnje nadarje od 40 malih lira{2 Mala mletačka lira = 24 gazete = 4 dalmatinske lire. Dalmatinski novac gubio je spram mletačkog 25% prida.};
knezu Petru Dražojeviću, kad bi se povratio u domovinu, te bi se podvrgao Mletačkom gospodstvu, nadarje godišnje od 20 malih lira;
knezu Dujmu Ugrinoviću i njegovom unuku Ivanišu jedna kuća u Spljetu i godišnje nadarje od 20 lira malih;
knezu Ivanu Tuarkoviću i njegovim unucima ili sinovcima{3 Talijanski izvornik isprave glasi: "Al Co Zuanne Tuarkovich con li suoi nipoti", spram čega manjka svaki oslon, da li ovdje riječ "nipote" označuje unuka ili sinovca.} kabanicu i trideset lira, i još 20 lira godišnjeg nadarja;
knezu Ivanu Novakoviću, njegovom bratu i njegovim četirima stričevićima jedna kuća u vrijednosti od 200 lira i sukna u vrijednosti od 50 lira;
knezu Petru Ugrinoviću i njegovim četirima sinovima 20 lira, a u suslijednoj godini 40:
knezu Ivanu Ugrinoviću kao posredniku kabanica od sukna i godišnje nadarje od 32 male lire;
Svoj župi Poljičkoj jedna peča sukna, da se porazdijeli megju onim stanovnicima. Sve će ove darovštine morati imati vrijednost sve dotle, dok Poljičani i njihovi nasljednici ostanu vjerni i poslušni gospodstvu mletačkom i uščuvaju dobro prijateljstvo sa gradom Spljetom.
Poljičani se na sve te uvjete zakleše i sa svoje strane obvezaše se na ove uslove:
1. Za velikog kneza bira se jedan plemić spljetski, koji je prijatan mletačkom vijeću i čiji izbor ima da potvrdi mletački knez u Spljetu. - Kroz godinu njegove službe on ima tri puta da posjeti Poljica, da izreče presude; od osuda njega ide polovica, druga polovica trima sucima, a desetina tih dviju polovica ide pristava. Velikog kneza ide na godinu 90 brava i na svakog brava 32 novčića.
2. Poljičani služe u ratu i bez plaće na zemljištu, što se proteže od Neretve do Krke i od mora do Lijevna bosanskoga; iza tih megjâ poljički vojnici primaju od mletačke vlade platu. Koji ne bi htio da služi u vojničkoj službi, biva kažnjen globom od 44 lire.
3. Od ratnog pljena trećina se predaje mletačkom gospodstvu.
4. Povlastice se potvrgjuju.
Ovo je ugovor, koji je bio utanačen u Spljetu, no koji je - da zadobije zakonsku vrijednost - imao da potvrdi senat. U tu svrhu krenuše u Mletke kao poslanici kneza i općine Spljetske plemići: Dujmo Papalić i Andrija Marći,◊97 te njihovim posredovanjem biše 7. januara 1445. odobreni poljičkim poslanicima gore zabilježeni uvjeti sa ovim dometcima:
1. Da ovi uvjeti ne budu protiv prava općine Spljetske;
2. Da se stavci o solinama nadoda (si venderent perdant beneficium gratiae) "ako li prodadu, tada gube dobročinstvo milosti", i mjesto "sve ostale soline nek ostanu općini spljetskoj" nek se reče: "Našem gospodstvu".
Tako dogju Poljica - održavši svoju vlastitu upravu, svoje vlastite zakone - pod pokroviteljstvo mletačke vlade.
Od početka toga ugovora, t. j. od god. 1444., nalazimo da su kroz punih 39 godina spljetski plemići obnašali dostojanstvo velikih knezova u Poljicima, i to:
Grisogono
Cindro
Alberti
Petracia
Doimo Papalli (Papalić)
1444. do uklj. 1482. svi plemići iz Spljeta.
Franceschi, "Dalmacija", na ozn. mj., 1846., br. 12., str. 93. "Bullettino", na ozn. mj., 1881., br. 3., str. 36. Erber, na ozn. mj. str. 15.
Glede Doima Papalli-a vidi Vj. Klaića, na ozn. mj. str. 140.
Po drugim izvorima bili su još ovi veliki knezovi Poljica kroz doba od 1451. do uključivo 1482.
Amerio Lovretich (Lovretić), plemić iz Spljeta 1451.
U spisima kancelarije grada Spljeta po podatcima m. p. popa Petra Škarice.
Xanaa Xancich 1454.
U spisima m. p. popa Petra Kastellana; po podatcima m. p. popa Petra Škarice.
Pocolich Michiel sada imenovan Culissich (Kulišić) 1458.
Po ispravama kod m. p. popa Petra Škarice.
Tuscevich Matteo Sciusich 1459.
Stare isprave, što se nalaze kod Matije Miličevića, po podatcima m. p. popa Petra Škarice.
Vitkovich Comula (Vitković) 1461.
U spisima m. p. popa Petra Kastellana; po podatcima m. p. popa Petra Škarice.
Mato, komes poljički, brat Stjepana, Ivana, Grgura i Petra, nudi mletačkoj republici, da će joj predati tvrgjavu Klis za 8-10.000 dukata pod uvjetom, stavljenim u ispravi Mletke dneva 24. marta 1462.{1 "Listine o odnošajih izmegju južnoga slavenstva i mletačke republike". Sakupio Sime Ljubić, knj. X., str. 202.}. Mato, Stjepan, Ivan, Grgur i Petar nedvojbeno su Dražoevići.
Papalli Dojmo (Papalić Dujam) 1468.
Po ispravama kod m. p. popa Petra Škarice.
Mikulić Stipan, po prilici 1469.
Naznačen u rodovniku kao poljičko-ugarski plemić i veliki knez megju Papalićem i Maričićem; po podatcima m. p. popa Petra Škarice.◊98
Maricich Dojmo (Maričić Dujam) 1479.
Isprave kod m. p. popa Petra Škarice.
Papalić Dujam 1482.-1483.
Franceschi "Dalmazia", na ozn. mj. str. 94. Klaić, na ozn. mj. str. 140. Pavlinović, na ozn. mj. str. 62.
Mlečani nametnuše za velikoga kneza ovog Spljećanina Dujma Papalića, nu Poljičani nastojne godine (1483.) otjeraju Papalića i uzmu birati opet velike knezove iz svoje sredine{1 Klaić, na ozn. mj. str. 140. Pavlinović, na ozn. mj. str. 62.} i baš kroz vijekove iz redova ugarskih plemićkih obitelji{2 "Bullettino", na ozn. mj. str. 37. Klaić, na ozn. mj. str. 140. Franceschi, "Dalmazia", na ozn. mj. str. 94. Erber, na ozn. mj. str. 15.}.
Petrovich Zuanne (Petrović Ivan) 1499. Oktobar, 1500. Marča.
- Odnošaji skupno-vlade mletačke prema južnim Slavenima priopćeni u izvatku iz rukopisnih ljetopisa Marina Sanuda od god. 1496.-1533., str. 91., 93. - Po ispravama kod m. p. popa Petra Škarice.
Gregolich Mariano (Gregolić Marijan) 1500.
"Manuale dei regno di Dalmazia per l’anno 1875", Luigi Maschek, god. V., str. 149.
S Poljicima je graničila istočno kod Trilja knežija Brodarić, a južno knežija Radobolje ili Nenadić; ova potonja obuhvaćala je kasnije i dijelove, koji pripadahu Poljici, kao: Kostanje i Podgragje. - Zemljište ove knežije bijaše vrlo prostrano. - U jednoj staroj, u slavenskom jeziku napisanoj ispravi, što se čuva u mletačkom arkivu općine omiške, datiranoj 3. aprila god. 1382. u Bobovcu u Bosni, privremenog sijela bosanskog kralja, tačno su naznačene granice ove knežije{3 Ova je isprava u svojoj cjelini sadržana u "Manuale dei regno di Dalmazia per l' anno 1875", compilato da Luigi Maschek. Almissa-Omiš. Počevši od str. 145.}.
Zemljište ovo obuhvaćalo je današnje odlomke: Kostanje, Podgragje, Blato, Novoselo, Kreševo, Opanci, Katuni, Žeževica (Dvori), Slime, Svinišće, Kućišće, južni dio Biorina i Čiste, Medovdolac, i zapadni dio Grabovca, Velobrdo, Bast, Baškavodu i Brelu. - Feud ovaj postojao je već mnogo prije, nego li je god. 1382. obdarena s lenom porodica Nenadića za priznanje njezinih usluga, učinjenih ugarskoj kruni. Turskim pobjedama padala je knežija Radobolje sve više i više u turske ruke, odatle pak još ne proizlazi, da je porodica Nenadića ovaj feud od jednom izgubila. Tako se približavahu Turci sve većma granicama poljičkim.
Pošljednjih mjeseca god. 1500., dakle za vremena, kad je veliki knez Marijan Gregolić u Poljici vladao, pozove sandžak i zapovjednik Hercegovine Demet beg, rodom Poljičanin, svoje zemljake Poljičane, da se ni uz koga drugog, već samo uz Turke drže, i to pod zapelom za uzbunu ustanovljene kazni. - Demet beg pisaše velikom knezu poljičkom Gregoliću i knezu Ivanišu Nenadiću od Radobolja, da je uprava Hercegovine njemu povjerena, te da daje Gregoliću i Nenadiću slobodan prolaz, da k njemu dogju i da se o uzajamnom interesu dogovore.
Mletačkom knezu u Spljetu pogje za rukom, da za ove težnje Demet bega dozna, pak pozove velikog kneza Gregolića, da k njemu dogje.◊99
Pošto Gregolić ne dogje, pošalje knez spljetski Gregoliću svoga kancelira sa dva ugledna gragjanina iz Spljeta, koji ga, povrativši se, obavijeste, da Gregolić nije bio u Demet bega, jer je on, Gregolić, sa svojim najuglednijim ljudima tako uglavio.
God. 1501. bijaše Radobolje već u turskom posjedu.
Maricich Agostino (Maričić Augustin) 1503. petoga februara, mart, 1504. januar, februar.
Sanudo, na ozn. mj. str. 237., 265., 278.; Maschek, na ozn. mj. str. 150.
Dneva 19. januara 1503. saopći Ivan Antun Dandolo, proveditur spljetski, republici mletačkoj, da su se 9. januara poljički plemići i narod sakupili, i da su većinom glasova izabrali jednog plemića iz Spljeta, i to Augustina Maričića za velikog kneza poljičkog; već od 25 godina ne postojahu taki prijateljski odnošaji sa Poljičanima. - Sa raznih strana dolažahu glasovi, da se Turci u sandžacima za četovanje pripravljaju, te budnu pozvani Poljičani, da sa 400 momaka budu spravni{1 Sanudo, na ozn. mj. str. 91. i 93.}.
Dneva 8. februara opet saopći Ivan Antun Dandolo republici mletačkoj, da je primio daljih obavijesti preko Sinja i Klisa, kao i preko Poljice i Omiša, da je sandžak od Mostara i Ercegnovog sakupio u Boki Kotorskoj veliku naoružanu silu, u Imotskom navlastito pješadije, kojoj će sili pridoći još mnogo pješadije iz Bosne. - Ne zna se za svrhu ovog sakupljanja, pošto Mleci žive u miru s Turskom, ali da po mnijenju provediturovu ne treba Turcima mnogo vjerovati, pošto Imotski leži samo 20 milja istočno od Poljica. Jedan Imoćanin preporučio je svojim prijateljima u Poljicima, da spljetskog proveditura potajno obavijeste, da se Turci spremaju da navale na Spljet. - Uslijed ovih vijesti povukoše se za ratovanja nesposobni stanovnici poljički na Mosor; straže bijahu u Poljicima i Radobolju s obje strane rijeke Cetine podvostručene, pak, pošto su stanovnici Radobolja radi boljeg prolaza preko rijeke Cetine podigli 4 mosta, svaki toliko širok da su lako dva konja upored mogla proći, - a s ove strane turska provala u Poljica lako moguća bila, zapovijedi tu skoro novoizabrani veliki knez Augustin Maričić svojoj vojsci, da ove mostove poruši. - Dne 6. februara 1503. primaknu se u tu svrhu 6-700 naoružanih ljudi, plemića i naroda, razvijenim zastavama, uz svirale i gajde, s velikim knezom Maričićem na čelu, do mostova.
Kad stanovnici Radobolja ovu vojsku ugledaše, povukoše se natrag. - Nekoliko plemića njihovih, kojima bijaše dozvoljen slobodan prolaz, uputiše se k velikom knezu Maričiću, da doznadu uzrok za što se moraju razoriti ovi mostovi. - Kad su čuli, da se radi o sigurnosti Poljica, pristadoše - ako i ne baš najbolje volje - i oni na razorenje, te i sami s njihovim ljudima pomogoše, ali pridržaše sebi pravo, da nakon uspostavljenog mira mostove opet podignu; osim toga obećaše Radoboljani, da će Poljičane o svakom kretanju Turaka obavijestiti{2 Sanudo, na ozn. mj. str. 235. i 236.}. - Pošto bijaše malo prije sklopljen mir izmegju Turske i Mletaka, ne bijaše u ono vrijeme nikakvih daljih zapletaja. - Čini se, da mostovi osim onog kod Blata, ne bijahu opet podignuti{3 Maschek, na ozn. mj. str. 150.}.
Zanimljiv je iz onog doba jedan spjev, što ga je poslao Franciscus Natalis veleuglednom mletačkom vijeću desetorice, u slavu Antuna Dandola, spljetskoga◊100 proveditura. - Dandolo je bio proveditur u Spljetu od 22. marta 1502. do 24. juna 1503.
Latinski spjev glasi u hrvatskom prijevodu ovako:
Jest neko mjesto nepristupno na Jadranskom žalu, visokim gorama svukud okruženo.
Pružio u zrak duga strahovita legja, leže mu na grozovitom vrhu vječiti snijezi.
Jedina je to nada Dalmacije, najprvi štit našeg spasa, pokoj slatki mira našega.
Planinski prutci dijele od njega naše kraje; za njim Turčin sjedi, zemljom zapovijeda.
Običaj je tamošnjim otvrdnulim životima baviti se neprestanim ratovanjem, ili tjerati hitru zvjerad.
Strašan je to narod, vičan prebivati pod slamnatim krovovima, živjeti od grabeža po planini.
Narod odavna vičan nikomu se nepokoravati; ipak sada pade pred noge dobrog Lava.
Stari negda zvahu ovu zemlju Politia; ovdje je ona bila, ne podnosiv tugjeg jarma.
Megju ovijem kosama bijaše buknula neka strahovita buna, koja je, na žalost, i nama mogla škoditi.
Jer smo se sve bojali da ne bi, dok se oni nesložni bore, na njih navalila varvarska sila.
Tako je o njihovu životu visjela propast naša, a valjda i cijelog kraja ilirske zemlje.
Dandolo slatkim glasom ublaži onu zemlju, te je povrati pod mirnu mletačku vlast.
Dandolu je uspjelo da skloni na slogu narod, stvoren od tvrda hrasta.
Ozbiljnošću svojom utaži gnjev zavagjenih, to je već zapretan plamen, koji je gorio{1 Iz zbirke isprava povjesničara G. Alačevića.}.
Koliko je godina Maričić ponovno bio biran za velikog kneza, nije se do sada moglo ustanoviti.
Obitelj Nenadića primicala se uslijed čestih turskih provala u Radobolje sve više svojoj propasti; jedan član ove porodice, knez Ivaniš Nenadić, sastavi jednu četu, te upadne u Poljica, da tamo pljačka; tako je nanio dvama selima u Poljicima velike štete. Poljičani, od Mlečana zaštićeni, nametnu nad Ivanišem Nenadićem progonstvo. Ovo se je dogodilo marta 1509. - Na molbu Nenadićevu bude on od mletačkog senata pomilovan i mjeseca septembra 1509. primljen u mletačku službu{2 Maschek, na ozn. mj. str. 151. i 152.}.
Draxoevich (Dražoević) Ivan Nenada. - Ivaniš Nenada Draxoevich od god. 1511. do god. 1541).; možda više puta izabran za velikog kneza.
Ovaj veliki knez bi odlikovan sa osobitom dukalom prevedrog Leonarda Loredana, dne 3. decembra 1512. i pozvan kao konjanički vogja u bojevima Italije. Naslijedi ga god. 1540. Ivan Augustinović.
Franceschi "Dalmazia", na ozn. mj., 1840., str. 472. "Bullettino", na ozn. mj. str. 37.{3 Neka je ovdje spomenuto, da po saopćenju povjesničara G. Alačevića u njegovom prijegledu godina vladanja pojedinih velikih knezova u "Bullettino", nije isključeno, da su možda izmegju prve i posljednje godine vladanja jednog velikog kneza još i drugi veliki knezovi vladali. U ovakim slučajevima navagja se uvijek cjelokupno vrijeme vladanja jednog velikog kneza po "Bullettino", pak se onda redaju oni veliki knezovi, koji su po drugim povjesničkim izvorima u razdoblju vladali.}. Erber, na ozn. mj. str. 16.
(Nastaviće se.)
