Pavich 1903a

Alfons Pavich. Prinosi povjesti Poljica. GZM. Sv. 2. 1903. Str. 241-272.
◊241

Prinosi povjesti Poljica.

Piše Alfons Pavich pl. Pfauenthal, c. kr. podpredsjednik namjestništva u m., Zadar. (Nastavak iz sveske 1.)

Augustinovih (Augustinović) Ivan alias Draxoevich, ugarski plemić, bio je velikim knezom kroz razdoblje od pet lustara do god. 1537.; to bi bilo od 1512.-1537.

Ovaj veliki knez bio je od naroda u velike poštovan radi svojih duševnih vrlina, bio je u više navrata ponovno potvrgjivan te je sve do smrti (za pet lustara) ostao u ovoj časti.

Franceschi, "Dalmazia", na ozn. mj., 1846.{1 Potanka razlaganja o osobnim svojstvima pojedinih velikih knezova nalaze se u povjesničkom opisu Franceschi-a, "Dalmazia", 1846. i 1847.}, str. 472. - Erber, na ozn. mj. str. 16.

Mora se daljemu proučavanju ostaviti, da li nijesu možda gore spomenuti knezovi Ivan Nenad Dražoević i Ivan Augustinović alias Dražoević jedna te ista osoba.

Dobrotom muzejalnog ravnatelja monsignora Frana Bulića u Spljetu stiglo mi je nešto preko 40, a od m. p. popa Petra Škarice 10 turskih isprava, koje su oni primili od stanovnika iz Poljica. Jedan dio ovih isprava preveden je na hrvatski jezik, te će se umetnuti kod vremena onog kneza, u koje godine dotična isprava po vremenu njezine izdadbe pada. - Od gospodina Škarice primljene isprave ne odnose se na Poljica, te se dakle preko njih prelazi. - Najstarija od ovih turskih isprava datira od godine 1513., te se ovdje iznosi u prijevodu:{2 Ove su isprave dijelom javne, a dijelom privatno-pravnog sadržaja. Dobrotom Njegove Preuzvišenosti gospodina adlatusa kod bosansko-hercegovačko zemaljske vlade, baruna Kutschere, prevedeni su kod zemaljske vlade svi fermani, a dobrotom gospode okružnih predstojnika Foglara (u Donjoj Tuzli), viteza Berksa (u Bihaću) i plemića Rukavine (u Travniku) sve privatno-pravne isprave na hrvatski jezik. Učinjeno je što treba, da se ove turske isprave prekupe za namjesnički arhiv ili muzejalnu biblioteku u Spljetu.}

"Pošto je sin Ivančevića, imenom Marko, stanovnik Cetinski, nahija Poljička, kuća u Zagori, umro, imala je njegova nekretnina, koju je posjedovao, jer je bez svojte ostao, pripasti državi (mahloul). Ali se prikazao šerijatu jedan potomak iz druge postelje, imenom Ana, kći Marka, da zatraži svojinu. - Pošto je šerijat svjedoke saslušao, postavi Anu kao našljednicu pod uvjetom, da na godinu u ime poreza 40 akčija{3 Vrijednost jedne akče bila je jedan groš.} plaća, te joj izda ovu tapiju (izjavu).

Dato u Zagori godine 917. (1513.-4/5.).

Sudbina tvrgjave Kliške bila je uvijek od velikog značaja i za stanovnike u Poljicima, pak je zanimljivo da se baci pogled i na dogagjaje onog vremena, kako su se isti pred Klisom razvijali.◊242

Tade Smičiklas i Vj. Klaić pišu u njihovim djelima "Povjest Hrvatske 1879.", odnosno "Opis zemalja, u kojih obitavaju Hrvati". Zagreb 1871., - u ovom pogledu ovo:

"Veća opasnost, nego li od Mletaka zaprijeti Klisu u polovici 15. stoljeća od Turčina, koji je nakon propasti Bosne postao najbliži susjed Hrvatskoj. - Već do god. 1499. stradaše Klis više puta od navala turskih, te je zato ugarsko-hrvatskim vladarima bilo taj grad još bolje utvrditi i namjestiti u nj posebna kapetana.

Od godine 1523. nalazimo već kao kliskog kapetana glasovitoga Petra Kružića, koji je sada sve do god. 1537. skoro neprestance navale turske na taj grad junački suzbijao. - Da bi Turcima laglje odolijevao, primaše on u grad i varoš poda nj bjegunce kršćanske iz turskih zemalja, koji dobiše ime uskoci. - Ovi uskoci, na glasu junaci i nepomirljivi dušmani Turaka, pomagahu svojega vojvodu i kapetana svim silama, znajući, da je padom Klisa propalo i njihovo utočište. - God. 1523. udariše Turci velikom silom na Klis. - Petru Kružiću priteče u pomoć senjski kapetan Gregorije Orlovčić, te sjedinjenim silama suzbiše Turčina uz velike gubitke svoje. Kralj Ljudevit II. nadari zato junačke kapetane nekim posjedima u križevačkoj županiji."

Dneva 5. februara 1524. pokaže se opet turska vojska pred Klisom, da ga opsjeda. Zapovjednik grada Petar Kružić ostavi ga dosta slabo opskrbljena, pa odleti u Senj, da mu odanle pomoći dovede. Turci opkolili tako jako grad, da niko nije u njega niti iz njega mogao korak učiniti, uhvatili neku visinu iznad grada i stali ga biti iz lumbarada. Učinivši kvara zidovima, ne prestajahu srtati na juriše. Prolazio mjesec i drugi, jošte Kružića nema. Nestalo braniteljima hrane te su neki korijenje u octu za hranu varili, nestalo čestita pila, a juriši ne prestaju. Znalo se po gradovima Dalmacije, kako je braniteljima, zato se uzrujali, jer padne li Klis, pali su svi gradovi na moru. Počeo već teći i treći mjesec. Dvoja pomoć dogje. Novi papa Kliment VII. otpremio lagju punu praha, olova i hrane, a vodio ju vrijedni biskup skradinski Tomo Niger. Doveo ju je najprije pod Trogir, ali Trogirani bojeći se osvete turske, ne pustiše ga u grad. Otišao pred Spljet, da odanle unesu hranu u Klis. Megjutim izagje sa svojim lagjicama Petar Kružić. Sabrao je četu od hiljadu i pet sto pješaka i šezdeset konjanika. Noću ploveć ugnu se svakoj neprilici, koju bi mu bili učinili plašljivi Mlečani. 10. aprila 1524. banu sa svojom četom kod Solina i odmah pohita pod Klis. Turske vojske bilo je više hiljada. Nenadanom navalom prestravi Turke, razbije ih, a iza krvave sječe mnogo ih živih ulovi i zasužnji. Iza kratkotrajne bitke ostane našim cijeli bogati turski tabor, svi topovi i bojne sprave, sva hrana i municija. Slavodobitno uljeze naš vojvoda Kružić u svoj grad, u koji sada doveze i Tomo Niger papine darove. Bilo je dosta novaca, da se grad bolje utvrdi, što je Kružić odmah i učinio, a i hrane za dulje vremena. Sada su i Mlečani klicali u veselju: "Spašena nam je Dalmacija!"

Kod navale Turaka 1527. pripovijeda se pripovijest, koja karakteristiše tadanji način ratovanja. Imali su Turci izmed sebe nekakva Golijata, po imenu Bakotu, koji je Klišane na mejdan izazivao. Turci su toliko u njegovo junaštvo vjerovali, da su obećavali otići ispod Klisa, ako im kogod Bakotu svlada. Nagje se junak Mile Parisević, inače prost vojnik, koji se odluči na mejdan poći, a zavjetovao se majci božjoj trsatskoj, da će joj posvetiti onoliku voštanicu, koliki◊243 je onaj div turski, ako mu Bog dade svladati onoga silnika. Popadoše se na očigled obiju vojska i Mile svlada Bakotu. Mile prikaza zbilja ogromnu svijeću, koju je jošte Valvasor na Trsatu vidio, a Turci za ovaj put ostave Klis{1 "Die Ehre des Herzogthums Krain", von Johann Weichard, Freihern von Valvasor. Laibach-Nürnberg 1689, 2. izd., Rudolfswerth 1877.-1879., sv. IV.. str. 30. i 31.; Kačić, na ozn. mj. str. 275.}.

Glede Poljice doznajemo, da su u ono vrijeme, i to oko 19. augusta 1530. Poljičani u velikoj brizi bili, pošto se je vijest raširila, da će Turci provaliti u Poljica, jer Poljičani već od tri godine ne plaćahu običnog harača. Turci dogjoše i progjoše kroz Poljicu, a da ovoj krajini osobite štete ne naniješe{2 Sanudo, "Starine", knj. XVI., str. 169.-171.}.

Dne 31. augusta 1530. stiže opet glas, da će Turci Poljica da pohode, da razoružaju narod. Dneva 1. septembra dogjoše odista Turci i opustošiše zemlju; do 9. septembra popališe do 200 kuća i odvukoše mnoge ljude, mnogo marve i veliki plijen{3 Na istom mjestu.}.

Nego povratimo se daljim dogagjajirna pred tvrgjavom Kliškom.

U martu 1531. javlja neki Andrija Mihaljević, da je Klis u skranjoj nevolji (arx Clissensis in ultimo agit periculo). Turci sagradiše naime tvrgjavicu u Solinu, iz koje će udarati na Klis. Nastojne god. 1532. padoše pod grad, vogjeni Mlečaninom Nikolom Querinijem. Petra Kružića ne bijaše u gradu. U grad se uvuče neki izdajica, koji, obučen u redovničke haljine, skloni gragjane na predaju. Dne 4. jula ugje Nikola Querini sa Turcima u Klis, te zauzev grad i varoš pod njim stavi u nj jaku tursku posadu. No malo za tim, kad je jednom pošao Querini na sajam u Poljica, doplovi Kružić iz Jakina sa 2000 momaka i snažno udariv na varoš Klis, osvoji je pomoću svojih privrženika. Tamošnje Turke posiječe sve osim sandžak-bega, kojega baci u tamnicu. Nekoliko dana kasnije predade mu se i grad Klis, gdje u bjesnilu njegovi vojnici posjekoše tobožnjeg redovnika, koji je Klišane nedavno na predaju svjetovao; a 18. septembra ote Kružić pomoću kapetana riječkoga i senjskoga i tursku tvrgjavu u Solinu. Papa Klement VII., kojega bješe još 26. jula sam car Karlo V. molio za pomoć Klisu, podijeli sada 22. augusta oprost svima, koji su se borili kod Klisa, a samomu Kružiću oprosti, što su njegovi vojnici ubili tobožnjega redovnika, u istinu izdajicu.

Ovako bi opet Klis oslobogjen od Turaka. No kapetan Petar Kružić dobro je znao, da će se Turci osvetiti za taj poraz. Osim Turaka prijetili su Klisu opet Mlečani, pošto im na njihove molbe i ponude ne htjede Kružić grada izručiti.

Premda je godine 1533.-1536. uopće bilo primirje megju Ferdinandom i Sulejmanom, kod Klisa ne bijaše ipak nikada mira. Povoda su tomu davali ne samo Turci, nego i Kružićevi uskoci u Klisu. Dne 8. maja 1534. provali Zefer, zapovjednik Livna, do Klisa i Solina, te se tu utvrdi. Nastojne god. 1535. pade pod Klis bosanski sandžak Begović sa drugom svojim iz Hercegovine, te podsjedaše grad 28 dana. Iste godine pokušaše Turci na zadnji dan poklada pomoću uskoka Matka Tvrdosalića izdajom zauzeti grad Klis, ali ne uspješe.

Iza ovih opsada na ljeto godine 1536. započela je već ona akcija, koju je kralj francuski ugovarao s portom, a Ivan Zapolja proricao. Turci provale s istoka i s juga na Hrvatsku. Slavonija, poharana i popaljena za pošljednje vojne Sulejmanove slabo se oporavila, malo je naroda imala i bila je slabo branjena. Paša◊244 bosanski, koristeći se ovom zgodom, provali u županiju požežku te popali trideset sela i gradova, a šezdeset hiljada naroda spravi pod turski jaram. Druge vojske turske krenule su na Klis, u kojem zapovijedaše već tolike godine Petar Kružić.

Car Ferdinand, za koga je Kružić Klis i Senj čuvao i štitio na moru vlast od Mlečana, a na kopnu od Turaka, nije žalibože bio u stanju da Kružića snažno potpomaže. Mlečani su željeli Klis posvojiti, jer položajem svojim gospoduje nad solinskim poljem, a taj, na strmoj pećini sazidani grad mogao je biti zaštita i cijeloj Dalmaciji. Kad nijesu mogli Kružića svladati, stali su mu otimati na moru lagje a na kopnu imanja, samo da ga istisnu iz Klisa. To sve ispovijeda o Mlečanima sam Kružić u službenim pismima, napisanim Ferdinandu I. Papa, uvigjajuć znamenitost ovoga grada za kršćanstvo, rado ga je tako obilno pomagao, da je Sulejman morao bijesan vikati: "Ta to je papinski grad". Kružić se obraćao na papu, jer od svoga jako potištenog cara već više godina nije mogao dobiti nikakve pomoći. Turci osim tvrgjave naprama Klisu kod Solina podigoše još i drugih utvrdina kod Ozrine i Kučine, da Klis gladom izmore i na predaju prisile. Kružić nije bio toliko jak, da bi s malom svojom vojskom mogao Turcima zabraniti gradnju tih utvrda, već zaiska pomoći u pape i cara. Papa mu pošalje 700 momaka pod Lukom Jakinjaninom, a car pod grofom Turnom dvije hiljade ljudi. S njima složno udari Petar na tursku tvrgjavicu u Solinu. Već su naši bili provalili u tursku tvrgjavu, kad dogje Murat beg iz Bosne Turcima u pomoć sa hiljadu konjanika. Sad se prosu glas, da je turska vojska mnogo silnija nego što u istinu bijaše, te Španjolci i Talijani stanu bježati k moru, da se spasu na brodovima. Badava se trudio Kružić da bježeće zaustavi. Ostanu na bojištu Hrvati. Sveopćim bijegom smute se i oni, pak moradoše i oni uzmaći prema moru. Na jednom nagje se Petar Kružić skoro osamljen od sve vojske. Uzjaše konja i stane uzmicati. Turci progoneći ih nemilice, klali su kršćane. Kružić ukrca se zadnji u lagjicu, ali kako bijaše prepuna, slabo je plovila, te su ih Turci mogli progoniti. Oni navale na lagju i Kružić pade nakon junačke obrane. Glavu mu odsjekoše i odnesoše je na dar Amuratu paši bosanskome.

Mala posada držala jošte grad, premda je već u njem zavladao glad i žegja, jer su Turci već sva vrela oko grada osvojili bili. Da branitelje prestraše, pokažu im Turci glavu Kružićevu. Videći glavu svog vojvode, predade se posada, ali pod uvjetom, da može slobodno izaći pod oružjem iz grada. Mala posada pregje u Senj, gdje je takogjer njihov vojvoda zapovjedao i proslavi se pod imenom senjskih uskoka. Tako pade zadnja straža hrvatska na zemljištu današnje Dalmacije{1 Pavlinović, na ozn. mj. str. 67. i 78. - Klaić. na ozn. mj. str. 140. - "Povjest Hrvatska". Po vrelih napisao Tade Smičiklas. Dio I., od najstarijeh vremena do god. 1526. Zagreb 1882., str. 710. i 711. Dio II., od god. 1526.-1848. Zagreb 1879., str. 17., 32., 33. - Erber, na ozn. mj. str. 17. i 19. - "Narodni koledar za god. 1898." - "Matica Dalmatinska": "Poljica", Frane Ivanišević, str. 127.}.

Po Valvasoru bio je Petar Kružić porijeklom iz Mahrenfelsa u Kranjskoj. Kad je poginuo, otkupi mu za 100 dukata od Turaka glavu njegova sestra Katarina Kružić, koja življaše u Kranjskoj{2 Valvasor, na ozn. mj. str. 31.}.

Po Kačiću bio bi se Petar Kružić rodio u Zvečaju ispod strane (Zvečanje u Poljici){3 Kačić, na ozn. mj. str. 281.}; napokon kaže se u jednoj ispravi, koja je u "Lo Schiesone spalatino Lunario◊245 per l' anno 1883", str. 4.: "Del conte Pietro Kružić" objelodanjena, da je on pošao iz Klisa u pohode kući u Lupoglav, svoj kašteo u Istriji{1 Sanudo, "Starine", knj. XXI., str. 174.}.

Pošto se Turci ugnijezdiše u Klisu, počeše njihovi upadaji i u mletački posjed oko Spljeta. Mleci se zato požure, da sporazumno sa turskim predstavnikom Ulam-begom utvrde megje njihovog posjeda oko Spljeta; po ugovoru bile su te megje jednom crtom označene, koja se protezala od rijeke Soline istočno k Mosoru; odavle se savijala na južnu stranu do crkve sv. Ivana i sv. Luke, po tom se skrenula ponovo na istočnu stranu k brdu Perunu, te dospjela odavle u južno-zapadnom pravcu do brda Grasso, koje leži blizu mora sjeverno od Jesenice. Svo zemljište, koje je od te crte zapadno ležalo, pripadalo je mletačkom posjedu, a svo zemljište istočno od te crte bilo je turski posjed, što je potčinjen bio zapovjedniku Klisa{2 Erber, na ozn. mj. str. 17. i 19.}.

Poljičani, osvjedočeni o velikoj opasnosti koja im prijetijaše, ako Klis padne u turske ruke, potpomagahu Kružića u njegovim bojevima protiv Turaka.

Kada Turci osvojiše Klis, pa kad u njihove ruke padoše i kule Solin i Kamen - ova potonja bijaše blizu rijeke Žrnovnice, - a osobito kada gore spomenuta megjašna crta bijaše izmegju turskog i mletačkog posjeda povučena, Poljica ostanu otvorena dušmaninu{3 Pavlinović, str. 67. i 68.}.

Taj kritičan položaj, u kom se Poljičani nahodiše, potakne ih na ovaj korak:

Petnaestog novembra 1537. knezovi Frane Ivanišević, Marko Andrijašević i Jandrija Zubrijanović, glasnici i izaslanici Poljica - ovako priča jedan mletački izvornik - prijaviše se duždu Jandriji Gritti i savjetu Desetorice, te pošto ocrtaše sve nesreće, koje snagjoše njihovu domovinu, zaprosiše pomoć. Primivši ih blagonaklono dužd, pristade na njihove prošnje, te im udijeli podaništvo i zaštitu mletačku. Mletačka republika priznavaće im sve zakone i povlastice kao i samoupravu u unutrašnjim stvarima. Poljički suci moći će, istina, izricati osude, kako kaznene, tako i gragjanske, ali će osugjena stranka imati pravo da se obrati u Mletke i da podnese utok odnosnim vlastima, kao što je to propisano bilo za sve ostale mletačke podanike. - Dotična talijanska isprava glasi u hrvatskom prijevodu ovako:

Andrija Gritti,

Po Božjoj milosti Dužd od Mletaka.

Svima i svakomu, koji budu gledat knjige ove, oznanjujemo i hoćemo da bude na znanje, kako budući došli prid Naše pristolje i Glavari Našega Vića od Deset plemići i Abreni Knez Vrane Ivanišević, Knez Marko Andrijašević i Jandrija Zubrianovich navistitelji i poklisari privirne obćine Poljičke i budući nam prikazali na ime iste, da žudu svi pritisnuti se i privesti se pod krilo Našega Vladanja.

Mi zato s oblašću Našega Vića od Deset i nadovorženja, jesmo prijali i primili kakono virne i pridrage, koi su nam pripravni i veseli s poglavljima i uvitima, kako se ovde piše na svarsi i kako je zabilježeno. - Isti poklisari na ime iste privirne obćine prid naše pristolje zakleše se svarhu Vanćelja Našega Gña Isukrsta, da će nam biti virni.

Najprvo su prosili i pitali isti poklisari, i tako smo im dopustili, da sve vladanje i sud tokoli u stvari od karvi koliko od svake pravde od svi Poljicah i svoje daržave i okoliših da ima bit sud u reke poljičke i da Poljica budu vladana i upravljana od sudac iste obćine Poljičke, i po zakoniti običaji njiovi, i da Apelacijun od suda imaju upadat u ovome gradu Našima maistratima, kako čine i diluju ostali podložnici Naši.

Suviše zapitaše i Mi jim dopustismo za vike oslobode u naprisitim stvarima vljadanja Našega dobro služiti Gospostvo Naše i sircem mirnim poradi njiove obitelji, koi◊246 neimadući vortica, da mogu sahraniti iste svoje obitelji, bez pogibili, zato smo kajni zapovidit svima zapovidnikom naši gradova i otoka, neka imaju primit iste obitelji dobrostivo zajedno š njiovom robom a navlastito vinom njiovim, za koje ćemo da nemaju plaćati ikakve dacije po misti i zemlja naši.

Takogjer jesu zamolili isti poklisari i Mi jim dopustismo šest stotin kopljah na dar, za da se usiluju arvat protiva našim neprijateljem, kako se ukazaše slobodni da će udilovati na vajdu Naši posala. Biće nam toliko na sircu u svakoj potribi Našoj, koliko stvar koja biva i može biti pridraga vladanju Našemu.

Ove Naše zapovidismo učiniti i utvarditi pečatom zlatnim. Zato po oblasti istoga Vića od Deset i nadovarženja zapovidamo svakomu komu pristoji ili pristojati može obsluženju svakojakovi naših naredbah.

Dato u Našemu Duždevu Palacu na 15. Novenbra Zlamenje jedanadeseto na 1537.

Nikola Šagudi(u) Sekretar priuzvišenoga Vića od Deset{1 Erber, na ozn. mj. str. 113. Isprava u hrvatskom prepisu primljena od mnogopošt. popa Ivana Lučića.}.

Turci bijahu opasni susjedi, te je Poljičanima predstojala burna budućnost, puna borbe i rušenja. Poljica nijesu imala tvrgjava, gdje bi sklonila svoja dobra i svoje porodice, kad bi ljudi sposobni za oružje izišli na otvoreno polje, da brane svoju domovinu i mletačku republiku. S toga bijaše posve prirodno, što im dužd dozvoljava, da u časovima opasnosti sklone svoje porodice, svoja dobra, a osobito vino na mletačko zemljište, a da ne plate nikakve carine. No Poljičani nijesu imali dovoljno oružja, te ih Mleci s njime snabdješe, darovavši im 600 koplja, da brane svoje i mletačko zemljište.

Pošto Poljički izaslanici "na evangelijama Gospoda Isusa Hrista" položiše zakletvu vjernosti i poslušnosti utanačenim naredbama, povratiše se svojim kućama s uvjerenjem, da će se Mleci starati za Poljičane kao za svoje najmilije podanike.

Ove se nagodbe mogu smatrati ugovorom saveza za napadaj i obranu; ovaj sasvim odgovara politici, koje su se u to doba držali Mleci, koji su divnom revnošću na sve strane tražili saveznika, da uzmognu stvoriti jaki bedem protiv turske navale.

I zaista znamo, da je god. 1538. republika mletačka sklopila u Rimu savez s carem Karlom V., s Ferdinandom ugarskim, bratom njegovim i s Pavlom III., da se bore s polumjesecom. No Karlo V., stupivši u borbu s Francuskom, malo poslije napusti savez, te s toga Mlečići, pošto ostadoše sami, uzalud pokušaše produžiti ratovanje s Turcima. Sklopivši Mleci 1540. mir, moradoše ustupiti sve zemljište primorskih gradova sa kulama Nadinom i Vranom, te tako veći dio Dalmacije postade turskim sandžakatom sa pašinim sjedištem na Klisu.

Da u tom ugovoru Poljica i ne budu bila ustupljena Turcima, njima drugo nije ostajalo, već da ih snagje sudbina ostale Dalmacije{2 Erber, na ozn. mj. str. 17., 18., 19. Isprava Erber, na ozn. mj. str. 113. i 114.}.

Klis je pao; kao što je spomenuto, u njemu je stolovao paša sandžakata{3 Sandžak je upravni predio po prilici kao francuski departement; a više sandžakata sačinjavaju pašalik (generalno namjesništvo).}, a Poljica bijahu ostavljena turskoj sili. Položaj Poljičana postade suviše nevoljan. Sazvan bude veliki zbor da vijeća, kakve bi se mjere imale poprimiti za sopstvenu dobrobit. Kao jedino srestvo u ondašnjoj situaciji bude - bolnim srcem - zaključeno svojevoljno pokorenje pod turski jaram, da ga se kod bolje prigode opet strese, a da se ne žrtvuje život toliko ljudi u beskorisnu boju.

Izabrana budu dva člana velikog stola i poslana u Klis, da pašu u ime Poljica pozdrave i da izmole potvrdu njihovih zakona, ustanova i načina vladanja. Zato bi se Poljičani stavili u bojevima na stranu Turaka.◊247

Odaslanici bijahu vrlo dobro primljeni te usvojeno svojevoljno pokorenje sa obećanjem, da će se zakoni i način vladanja Poljica uzdržati i da će Poljičani pod uvjetom, da danak plaćaju, biti štićeni kao sinovi Alahovi.

Odaslanici budu bogato obdareni, te po tom otpušteni{1 Franceschi, "Dalmazia", 1846., na ozn. mj. str. 472.; pošto Franceschi o odaslanju deputacije k paši u Klis govori, a Klis postao sjedištem paše god. 1540., to je odaslanje moglo biti oko god. 1540.}.

Pavich Juraj (Pavić), ugarski plemić{2 Klaić, na ozn. mj. str. 133.}, u martu 1537.
Erber, na ozn. mj. str. 17., 19.
U doba vladanja ovoga velikoga kneza padala bi gore spomenuta dukala dužda Andrije Griti od 15. novembra 1537.

Sladoevich Radoš (Sladoević) 1541.
Isprave na pergameni, pisane od Zorzia Krstulovića, po podacima popa Petra Škarice.

Augustinovich Zuanne (Ivan Augustinović) alias Draksoević, ugarski plemić od godine 1546.-1567.
Ovaj veliki knez vladaše kroz 20 godina neprestance do smrti svoje; njega je naslijedio 1567. Nikola Sudgich.

Franceschi, "Dalmazia", na ozn. mj., god. 1846., br. 46. - "Bullettino", god. IV., br. 3., str. 37.{3 Vremena vladanja velikog kneza Ivana Augustinovića glase po Franceschiju, Erberu i "Bullettinu" različito, te bi bilo željeti, da se povjesnički isprave.}.

Dvije turske isprave iz ovoga vremena glase u prijevodu, prva:

Matija, sin Grgurov, nastanjen u selu Cetini, nahiji Poljičkoj, prikaza se Šerijatu i dojavi, da je njegov stric Stjepan, sin Pavla, umro bez nasljednika i da pripada njemu pravo posjeda, a on će se pobrinuti za naplatu poreza za pokojnikov posjed.

U isto se vrijeme Comach, koji je tvrdio, da i on ima prava na ostavštinu, sa Stjepanom na prijateljsku pogodio; za tim su se svjedoci saslušali. - Šerijat je uslijed toga ovu ispravu Matiji izdao i njega kao posjednika iza Stjepana odredio.

Dato u Poljici god. hedžre 964. (po našem vremenu god. 1559.).

Pečat Šerijata.

druga:

Riješenje kako je teklo i stvar kako je prošla, napisao ponizni Mustafa, sin Mehmedov, kadija nahije Poljičke i ostaloga.

Uzrok napisanja spisa istinitog sadržaja jest ovaj: Iz sela zvanog Stjena, što spada nahiji Poljičkoj, Matija, sin Grgurov, pristupio je pred kadijinski ured osobno, te pokazao tapiju Mustafa age, koji je danas povjerenik, koja glasi, da je Ivan, sin Petra umro i u granicama rečenoga sela u njegovu posjedu bivša jedna baština upražnjena ostala, te po carskom zakonu pod tapiju spala, pa da je od imaoca ovoga lista rečenoga Matije, sina Grgurova, 300 akći tapinske pristojbe uzeto i njemu rečena baština izručena, da mu niko ne smeta uživanje, dokle god bude plaćao državi porez; na što je po rečenoj tapiji zatražio od strane šerijata ispravu, te mu je ovaj vjerodostojni list napisan i kao isprava uručen, da mu u slučaju potrebe služi kao dokaz stanja stvari i istine.

Napisano početkom džemaziul ahara 984. (po našemu vremenu 1567.).

Svjedoci na stvar:

Protokolist Sejid;

Alija, podvornik šerijatskog suda;

Matija, sin (nečitljivo)

Juraj veliki, i ostali prisutnici …

Marichich Agostino (Augustin Maričić) 1555.
Isprave m. p. popa Petra Škarice.◊248

Sudgich Nicoló (Sudgić Nikola), plemić ugarski 1567.- 1581.
Njega je naslijedio Stjepan Nicolich. Franceschi, "Dalmazia"u, na ozn. mj., god. 1846., br. 46., str. 472.. 473. - "Bullettino", na ozn. mj. str. 37.

Nikola Sudgić bio je vješt čovjek, koji je svoje suvremenike velikim oštroumljem daleko natkriljivao, te je bio sposoban, da i protiv valova hude sudbine u borbu stupi. On se je trudio pak je i postigao, da se prijašnje vladanje u zemlji ugarskom plemstvu nikad više ne oduzme, pozivajuć se dne 6. augusta 1576. na strogo izvršivanje ustanovnih zakona i na običaje u Poljicima, koji su već dukalom dužda Andrije Gritti od 15. novembra 1537. bili potvrgjeni.

Za vremena vladanja ovoga velikoga kneza podnesoše nekolicina Poljičana mjeseca juna 1570. mletačkom senatu ovu na hrvatski jezik prevedenu molbu:

Prejasni kneže,

Presvijetla Gospodo!

Ako smo u prošlosti, uslijed zlih vremena, mi stanovnici pokrajine Poljica bili prisiljeni protiv naše želje i volje stajati pod gospodstvom turskim, ipak nijesmo nikad propustili, a da na svaki nam mogući način i u svakoj prigodi ne iskažemo Vašoj Uzvišenosti usluga: poznavajući Vašu vjeru, pravednost i dobrostivnost, a kao kršćani bili smo na to obvezani, i ako nijesmo do sada tu našu želju i volju očitovali, kao što ih sada očitujemo i ako nijesu uvijek bile takove, ali s obzirom na to, da je Vaša Prejasnost živjela u miru sa carem turskim, nijesmo ih otkrili, ne radi koga od nas ili naših stvari, nego da ne budemo od smetnje Vašoj Prejasnosti.

Sada, kad gosp. Bog radi uveličanja svoje vjere hoće, da se ova republika lati oružja i zametne veoma pravedni rat protiv turskog cara, mi takogjer da zadovoljimo svomu srcu i da učinimo svoju dužnost, odlučili smo podvrći se toj Prejasnoj Vlasti, a tako smo učinili, spalivši najprije kuće naših vlastitih stanova, da ih neprijatelji ne uživaju, zapustili smo imanja i jurisdikcije svoje, i u jednu riječ, od gospodara i bogataša zadovoljavamo se biti privatnici i siromasi, želeći radije služiti ovu slavnu državu, nego zapovijedati u zemlji onog silnika.

S toga sam ja knez Janko Marianović, plemić iz ove pokrajine, zapovjednik dvaju sela dobro napučenih, od kojih se jedno zove Nachlice, a drugo Zakuciaz, ne mogući na drugi način pokazati svoju odanost, sve one tajne, koje sam mogao izmamiti, prijavljivao presvijetlom gospodinu knezu i poglavaru Spljeta, ali ne odličnom kaštelanu Omiša i bio sam uzrokom, da prošlih dana predio Spljeta nije bio opljačkan, obznanivši lično gospodina kneza Spljeta o četovanju, koje je imalo uslijediti: suviše sam kao poklisar ove pokrajine više puta nosio u Carigrad presvijetlim Bailima vrlo važna pisma, a takogjer i njihove odgovore.

Ja u istinu knez Petar Jelić, sa Jurjem, Nikolom i Stjepanom, svojom braćom, zapovjednik dvaju sela, od kojih se jedno zove Truse, a drugo Duchie, veoma napučenih, sa knezom Stjepanom Gerolimovićem i Jurjem njegovim bratom, zapovjednikom dvaju drugih sela, veoma napučenih, od kojih se jedno zove Osiz, a drugo Tuarcich, praćeni od kneza Pavla i Nikole Antunovića i Jurja Martinelovića, sa nekolicinom drugih, pošto je bila nagjena od Pavla Milića jedna četa Turaka i Martolosa, koji su se bili sakrili u šumi područja Omiša, da zarobe one podanike Vaše Prejasnosti, navalismo na one Turke i Martolose i ubismo dva Turčina, a zarobismo jedanaest Martolosa. Zatim ih odvedosmo u Omiš.

A ja knez Jure Antunović, plemić iz ove pokrajine, brinuo sam se sa svom dušom za svaku korist i čast Vaše Uzvišenosti, sa cijelom svojom braćom, biva Pavlom, Petrom, Nikolom i Stjepanom, od kojih je svaki poglavica kuće i obitelji svoje, sa knezom Ivanom Zaedrekovićem, svojim šurom plemićem iz ove pokrajine, a da nijesmo imali nikakva obzira na bilo kakvu pogibao, koja se mogla zbiti, iskazujući svakojake usluge, kao što potvrgjuju javne svjedodžbe presvijetloga kneza i poglavara Spljeta.

Broj naš, koji smo postali odani Vašoj Prejasnosti, što plemića što pučanina, iznosi oko 350 kuća, sa velikim mnoštvom ljudi, žena i djece, a ljudi u istinu dobrih i sposobnih ima preko 600.

Sada u ime svoje i svih tih dolazimo pred Vašu Preuzvišenost, Mi Janko Marianović, Žuane Žuanić, Žuane Nikolić, Petar Jelić, Jure Antunović, Nikola Antunović i Marijan Marianović, sin goripomenutog Janka, svi plemići iz ove pokrajine i molimo:◊249

Da, buduć smo mi bili glavnim uzrokom, da svi oni narodi postanu odani Vašoj Prejasnosti, a nadamo se, da će ih još mnogo postati, kao ovi; koji smo prvi okrvavili ruke turskom krvi i upalili svoje kuće, zapuštajuć sve svoje imanje, izvoli Vaša Prejasnost opskrbiti svakog od nas tako, da uzmognemo preživjeti sa svojim mnogobrojnim obiteljima, koje nevične stradati očekuju to sa velikom željom. Takogjer molimo, da izvolite previdjeti na najbolji način, kako se Vašoj prevelikoj mudrosti uščini za onaj puk, od kojega jedan dio mi smo doveli, kao one, koji su se pokoravali našim zapovijedima, a drugi se je dio ugledao u nas, da uzmognu preživjeti na kakav način dotle, dok ih gosp. Bog i sa pomoći Vaše Prejasnosti kako drugojako ne pomogne, obazirući se uvijek na kakvoću ljudi, jer ih ima od 25 do 30 plemića osim nas gorepomenutih izmegju Spljeta i Omiša, koji su kao i mi ostavili sve svoje i odlučili služit Vašoj Prejasnosti, - i očekujemo sa željom, da će biti što više potpomognuti, buduć puni mnogobrojnih obitelji, kao i mi drugi.

Za tim će se udostojiti Vaša dobrostivost oprostiti nas, koji smo plemići u kojim god mjestima stanovali: od nameta, služba i carine; ako pak istim moramo biti podložni, da budemo podložni onim nametima, službama i carinama, kojima su podložni plemići onih mjesta, u kojima ćemo biti.

Želimo još, da Vaša Prejasnost dopusti svim nama plemićima, da možemo nositi oružje po svim Vašim mjestima i t. d.

Ima pako i takovih, koji su pri ovoj radnji sa svim svojim silama i znanjem sudjelovali, kao što su mnogopoštovani Don Marko Spudićević i Don Petar Ligutić. Zaslužuju zatim da budu zaštićeni od Vaše Prejasnosti knezovi Žuane Jurjević i Pavao Jurišić, koji su bili veoma spremni kao i mi ostali{1 Prijepis uzet za uredovne svrhe od konservatora i povjesničara G. Alačevjća.}.

Mletački senat primio je blagohotno ovu molbu, kao što se vidi iz dukale od 6. juna 1570. dužda Vjekoslava Moceniga. Poslije običnog uvoda glasi ova dukala u hrvatskom prijevodu ovako:

"Od šuplike sada proštivene od onih pribivaoca od provincije Poljičke, kršćani, a podložnici turski, koji u ganuću ovoga rata pridoše pod krilo našega vladanja; ovo Viće jest čulo goruću želju njihovu, da hoće živit i umrit pod oblast gospodstva našega, budući za to zapustili svoja imanja, ostavili države, koje su imali, izgorili kuće i donapokon uzeli oružje u ruke protiva Turčina i pojunačili se isti Poljičani izsikavši nekoliko Turaka, proseći za to isti Poljičani koje provižiune i način da se mogu uzdržati s njihovom siromaškom obiteljom, kako se vlastito u istoj šupliki uzdrži, koja dila, kako su nam bila ugodna, pokazujući bilig dobrih i pravih kršćana, svi prignuti prama nami, takogjer poradi dobrostivosti iskazanja gospodstva našega, neima se pomankati izkazati svako pokazanje ljubavi i srčanosti za svidodžbu takoga njihova hrabroga dilovanja, da je bilo od privelike naše radosti i željnosti, da ćemo jih vazda utišiti, kako ćemo dilovati u svako vrime prama svim dobrim i virnima podložnicima našima.

Za to primljeno bude, da oni pribivaoci provincije Poljičke, koji su sada došli pod krilo i službu Gospodstva našega, da budu dobrostivo primljeni i namišćeni sada u Split, Omiš i Brač, ali gdi njima ugodnije bude; naregjujući mi returom od misti gdi oni se namiste, da ih imadu primiti i uzdržati kakono pridrage naše podložnike virne, i kako iziskuje njihov poklon i dobra volja na službu vladanja našega. Kojima Poljičanom dopušćuje se oblakšanje od svake tegoće i službe i dacije za pet godina došasti, a posli joj budu podložna ostala gospoda onih mista, gdi budu prebivati; a pučani takogjer biće onim tegoćam, koji će biti podložni pučani od istih mjesta. - A imadući se pokazati osobita ljubav prama knezovom Marku Marianoviću, Petru Jeliću i Juri Antunoviću, poglavice i uzročnici istih dila, za to stvaramo jih glavare svoga puka od onih sela, koje su zapovidali pod oblast tursku, za da u svaku zgodu mogu uživati oblasti, držanje koje su imali, kako jest pravično i pravedno; i za da poglavice istih Poljičana imadu način braniti se, podajemo jim od hazne Gospodstva našega trista dukata na godišće, četrdeset svakomu od sgor imenovanima trima knezovom, a petnest dukata svakom ostatku Marka Spudičevića i Petra Ligutića, imadući se ostalo od trista dukat razdiliti megju glavare iste poljičke, kako se bude vidit našemu kapetanu gjeneralu morskomu, ali ako njega ne bude, kako se bude vidlo gjeneralu od Dalmacije, imadući se u podilenju tih jaspri imati opaz biću svakoga glavara poljičkoga, oblast, koju su imali i koju zapustiše, koliko biću svakoga, odabirajući u vrime rata sadašnjega za glavare Poljičana one njihove zapovidnike, podajući njim pod njihovu oblast oni broj, koje◊250 će sudit da je podoban na službu našu, s onom plaćom, dočim budu služiti, koja će biti podobna, i kako smo jurve naredili s ovim Vićem istomu kapetan-gjeneralu, jer će biti po ovi način uzdržano, naregjujući jim na one straže, koje će mu se viditi, uglavljujući da odbiju istim glavarom od plaće prvlje podiljene, kako je običaj svima ostalim našim glavarom, koji služe na straži našoj, i da budu odiveni ista tri kneza u svilu, a ostala četiri, koji se svi nalaze prid nami, da budu odiveni u pan škerletni.

Dato u Našoj Duždevoj polači 6. juna 1570.{1 Pavlinović, na ozn. mj. str. 68.; Erber, na ozn. mj. str. 114.}."

Za vremena vladanja Nikole Sudgića uputi se knez Janko Marianović, plemić iz provincije Poljičke, noću pred 26. juna 1570. sa drugim vogjama Poljičanima i Senjskim uskocima, da uzmu tvrgjavu Zadvarje. - Ova turska tvrgjava ležaše na najskranjoj megji, a iz nje je cijela okolica bila uznemirivana. - U najboljem redu pogje Marianović s barjaktarom na čelu i saznade, da je u tvrgjavi jaka posada, te da jurišanjem ne bi mogao uspjeti. Ali kad sada Turci iz tvrgjave na njega navališe, napadne ih Marianović sa svojim ljudima sa barjaktarem na čelu, žestoko i snažno, potuče ih, nagna ih u bijeg i zarobi 35 Turaka, megju njima Derviš-bega, sina zloglasnog Murat-bega Kopčića Hasan spahije, brata Gjaja paše, - Mehmeda Sokolovića i Ahmed-agu Lisičića. Sva trojica bijahu vigjene osobe{2 Iz jedne isprave proveditura Omiškog Anzola Trevisana dneva 28. juna 1570. Prijepis jednog ovjerovljenog prijepisa uzeo je konservator III. odsjeka i povjesničar Alačević.}.

Jedne nedjelje, na 20. jula 1572. u rano jutro nastojahu Poljičani, koje je predvodio Janko Marianović, da se mačem i ognjem dočepaju turske tvrgjave Klisa. Kapetan Janko je sa svojom satnijom već na noć prije došao i pri uzdizanju bojnih lestava sam pomagao, pak se sa izabranim ljudima satnije Geremina Cipcija, jednog od poglavitih vogja, popeo na jednu stranu zida.

Janko Marianović, boreći se, prodre naprijed, uhvati zemljišta i dospije do kule Opraha; ovdje držaše svojom rukom uz opasnost života bojnu lestvu, jer su Turci s kule bacali kamenje i dugačka drvlja, i podigne zastavu svoje satnije na zidine Kliške tako daleko, dokle je uopće mogao prodrijeti. Janko se borio i bodrio družinu, da sažgu vrata kuće, u kojoj je negda Petar Kružić stanovao; kod ove se prigode pokaza Janko ko hrabar, viteški vojnik i pametan kapetan.

Kada se vojnici, što su tek zemljišta dohvatili, iz same kule Opraha počeše natrag povlačiti, zaklinjaše Marianović Bogom i republikom mletačkom sve kapetane, da ne uzmiču. Ali kad ga nipošto poslušati ne htjedoše, povuče se i on natrag megju posljednjima{3 Iz jedne isprave Hektora Trova, proveditura narodne vojske u Omišu, dneva 30. jula 1572. i Alvisa Grimanija, generalnog proveditura Dalmacije i Albanije, dneva 8. jula 1574. Prijepisi ovjerovljenih prijepisa uzeti od konservatora III. odsjeka i povjesničara G. Alačevića.}.

Evo još dva prijevoda turskih isprava, koje idu u doba vladanja ovog velikog kneza. Prva isprava glasi:

"Uzrok zapisnika je ovo:

Stipan sin Andrije, iz sela Kostanja, općine Poljice, kotar Zagorje pristupa sudu, te dragovoljno priznaje i očituje, da je njegovu baštinu, koja se nalazi u selu Satini, prodao Ani Bivo i sinovima za 2000 "trošećih se u jelu" akči, a to putem bej-bil-vefa (prodaja sa pravom povratka, kad novac vrati), i pošto je to u prisutnosti kupaca priznao, za to bi u zapisnik primljeno i prepis istoga tražiocima u ruke uručen, da se može u nuždi pravo dokazati.

Zagorje, dne 15. rebiul-evela 997. (1579.).

Kadija: Hasan."◊251

Druga isprava ovog je sadržaja:

"Povod jest pisanju:

Ivan, Petar, Jure i Marko, sinovi Matije iz Satine, općine Poljica, umrli su i njihova baština po carskom zakonu treba da se drugom uruči (mustehaki tapu), no njihove sestre Ana i Katarina, pošto traže da se našljedni dio (pomenuta baština) njima uruči, i pošto su položile državi pripadajuću vrijednost od 80 akćeta, za to je na njihov zahtjev izdana tapija i radi primanja inog troška od vlasnika izdaje im se ova isprava, da svoje pravo mogu pri nuždi dokazati.

Pisano u godini 990. (1579.).

Potpis: Halil v. r.

Muhur: Halil".

Niculich Stjepan (Miculich, Nikolić) alias Dražoevich (Stjepan Nikulić alias Dražoević) plemić ugarski 1581.-1605., slijedi mu po "Bullettinu" Zorzi Pavich.

Franceschi, "Dalmazia", godine 1846., br. 22., str. 172., br. 46., str. 473. - "Bullettino", na ozn. mj. str. 37. - Klaić, na ozn. mj. str. 141. - "Narodni koledar Matice dalmatinske 1898.", str. 133.

Stjepan Nikulić postade velezaslužnim za otadžbinu; držao se strogo zakona, preinačio ili pogledom na postojeće potrebe i izdao je novih zakonskih odredaba, kao n. pr. zakon o grabežu žena.

Toga vremena kao da nije dosta napasti i muke bilo Poljičanima od Mletaka i od Turaka, i sami Uskoci bili su se na njih omečili, da im je došlo do plača tija u Češkoj pred carem rimskim i kraljem ugarsko-hrvatskim, a u Senju pred senjskim kapetanom. Pečatnica Rudolfa II., potpisana u Pragu god. 1584., kaže za Nikolu, biskupa smederevačkoga, rodom iz Poljica, koji je došao da moli i izmolio da Poljičani slobodno putuju, da ih niko ne dira.

Kasnije drugo poslanstvo izmoli ovu povelju:

"Ferdinando po Božjoj milosti cesar rimski i t. d.

Prikaza se našemu prevedromu Veličanstvu fra Andrija Spudičević, bogoslovac i pripovidaoc, a poklisar virnoga i dragoga našega puka od Poljic, Podgragja i Žrnovice i od njihovih mejaši, u kraljevini od Dalmacije, pod vladanje arcibiskupije splitske, da milostive privileje, podane virnima našima Poljičanima, Podgragjanom i Žrnovčanom od dobre uspomene cesara Masimilijana, od veličanstva svitloga Rudolfa na 1584. a drugoga na 1599., u kojima privilejama zapovidaše sa svima vojnikom i svima našim mlajšima, da pušćaju hodit u miru iste puko poljičke, podgrajske i žrnoviške, i da nji nemaju mučit ni u životu ni u imanju, ni u blago, ni u vino, ni u kruh, ni u meso, ni u voće, ni u kojoj drugoj stvari njima podložnoj, nego da isti puk bude siguran u svakoj državi svojoj i njihova imanja, toliko u našoj državi, koliko u mletačkoj i u turskoj, svi oni koji su iz Poljic, Podgragja i Žrnovice i svih njihovih mejaši … Toliko ako prolazit budu, koliko ako zastoje učinit koju radnju, i da Emin može ulist u Poljica slobodan, sa četiri ali pet drugova, a sam uslanica: a da Vlasi koji prolaze u Poljicih, u Podgragje i Žrnovici budu oni slobodni i njihovo imanje, niti da i jedan Uskok oliti nami podložan more uvriditi sgor rečene pod penu odmetničtva i izgubljenja svoje karike i plaće i drugih pedipsa na volju našu i našega gjenerala od Karlovca i kapetana senjskoga; i hoćemo da ovo naše budu proglašeno u Senju od kapetana, a ne budući njega od vice-kapetana, i da budu ispisane u kancelariju senjsku, i da budu vraćeni sužnji poljički i sve imanje uzeto u Poljicih, navlastito u Jesenice i Žrnovicu, i od svega da se dade na znanje našemu gjeneralu od Karlovac i kapetanu senjskomu; i oni jošće koji su učinili protiva naredbi cesarskoga veličanstva, i unapridak koji će učiniti našemu gjeneralu ali kapetanu senjskomu, i da oni pedipsaju pristupnike i naše neslušnike, i da učine svakomu povratit imanje.

Dato na 21. augusta godine 1604."{1 Pavlinović, na ozn. mj. str. 70.}

Mletačka gospoda, mirujuć od Turaka, zakidavala su iz Spljeta poljička prava, kao što se vidi iz pisma 13. decembra 1603. samoga dalmatinsko-arbanaskoga Providura:◊252

"Za to buduć mi umoljeni od knezov i glavari i prokuraturi iste provincije poljičke, koji budući čuli naše došašće k ovomu gradu, pridoše mnogo jih pridati sebe i svoju dicu i svako njihovo imanje na službu privedroga vladanja, da jim pojdemo narediti, da unapridak budu jim uzdržani sdol upisani kapituli za njihovo oblakšanje i za svidočanstvo njihovoga dobroga posluha, za zlamenje da su ista Poljica poljubljena od prevedroga Principa,

Za to oblašću koju uzdržimo od preuzvišenoga senata, podiljujemo istim prosećim Poljičanom i ovom našom zapovigju naredismo, da unapridak budu istim Poljičanom, koji pribivaju u provinciji Poljičkoj, uzdržano kako slidi, to jest: Da unapridak svitli zapovidnici od Dalmacije neimaju zapitati na ložu kod kančelarije, kako je običiaj bio skoro, dali ima se pozvati kipom ako se moći bude, ako li ne, pisat će sudcem i prokuraturom poljičkim, oznanjujuć jim vrime dužniku da plati svoj dug: a biće dužni isti sudci poljički u termin od dana petnaest odgovoriti na knjige s virom od pozova; inako ako progje vrime od pozova, vrime zabiliženo istim dužnikom, a plativši oni svoj dug, biće dužan Poljičanin prići na sud prid prisvitle reture u termin osam dana, a ne prišavši neka se sentencijaju platiti dug, kako je pravedno i podobno.

Da komandaturi i ostali pristavi istih svitlih returov ne budu uzdržat iste Poljičane kakono da su inostranci, niti od njih uzimati dvojstruku plaću; da li će isti Poljičani biti držani kakono isti gragjani splicki; vlastito takogjer biti će ispunjeno od kančelarije u njihove plaće i u ostale dacie i u ostale stvari biti će im uzdržan privilegji njima drugi krat ispušćeni od privedroga Principa.

Nikola Donado, Provid. gjeneral."{1 Pavlinović, na ozn. mj. str. 72. i 73.}

Nadodaju se još iz vremena vladanja velikoga kneza Stjepana Nikulića ove isprave, prevedene iz turskog u hrvatski jezik.

Ana kćer Matije, nastanjena u Cetini, nahija Poljica. kuća u Zagori, dogje pred šerijatsko vijeće te izjavi, da je imanje njezinih sinovaca Jurja i Marka, sinova Ivanovih, ostalo ispražnjeno (mahloul) i da je ona posjednica toga imanja, radi čega je od Emina i to od Omera i Halil-efendije primila teskeru.

Pogledom na teskeru izruči šerijat Ani, kćeri Matije, ovu ispravu.

Dato u Zagori u muharemu 988. (na 6. jula 1582.).

Potpis šerijata.

Budući je rečeni Juraj Ivančević iz sela Cetine, nahije Poljice, umro, njegova baština pripada Marku Ivančeviću, pokojnikovome bratu. Pošto Marko imade pravo na tapiju, utjeralo se od njega 50 akći, koju će svotu svake godine plaćati Marko, vlasnik Jurjeve baštine.

Napisano u Zagori god. 989. (1583. 5./6.).

Potpis svjedoka i muhur šerijata.

Pošto je rečeni Jure, Matov sin. stanovnik Cetine, nahije Poljice, kuće (?) Zagorske, pred svjedocima izjavio, da nekretnine, koje su u mjestima zvanim Dračović i Stinčen Potok i koje su u posjed Pavla i Stjepana iz Jahnova (sela), pripadaju nasljednicima ovih potonjih, šerijat je to izdao na korist Pavla i Stjepana.

Napisano u Zagori god. 992. (1586. 3./4.).

Potpis svjedoka i šerijatov muhur.

Zagorski šerijat izdaje ovu ispravu Jurju, Petru i Ivanu, Matovim sinovima, koji su tražili baštinu, što im je pripadala od njihove majke Ane i koja bijaše ostala bez prijavljenika (mahloul, monatal). Uvažajući opravdanu molbu, šerijat izdaje ovu ispravu rečenim Jurju, Petru i Ivanu, stanovnicima Cetine, te im nalaže da plaćaju godišnjih 80 akći u ime poreza.

Svjedoci bjehu preslušani i od tada su gorespomenuti oni, koji imadu pravo na baštinu njihove majke Ane.

Napisano god. 997. (1591. 5./9.).


Slika 15. Ferman sultana Mehmed Hana III., sina sultana Murad Hana III. (1/2 nar. vel.)

Tugra sultana Mehmed Hana III., sina sultana Murad Hana III.

Plemeniti vezire i preuzvišeni mušire, te ravnatelju svijeta, koji upravljaš javnim poslovima prosvijetljenim umom, koji rješavaš opće potrebe, pravdu nepromašivom pameću, ti utemeljitelju zgrade sreće i obilja, učvrstitelju temelja, blagostanja i veličine, ti koji◊253 si svakovrsnim darovima Svevišnjega Boga obasut. Moj vezire Sinan pažo (Bog ti trajnom učinio veličinu), koji upravljaš bosanskim vilajetom; - i ti uzoru kadija i sudaca, izvoru kreposti i učenosti. Naš gospodine kadijo u Klisu (povećana ti budi krepost), primite na znanje čim stigne carski uzvišeni znak.

Nositelji (držatelji) carskoga fermana, obitavaoci Poljice, podastiru podnesak i navode, da su tom uzvišenom sjedištu šerijata, u kojem si ti kadija, dolazili, te prijavili, da su◊254 Poljice emini (upravitelji) usprkos toga, što su oni miriji državi spadajuću daću od 43 forinta (u zlatu) predali, navalili na obližnja spojena sela, te svu zalihu oteli, novac protiv uzvišenog šerijata oduzeli, te sličnim zulumima i nasiljima nema konca.

Ja zapovijedam, da - čim ovi stignu s Mojom previšnjom odlukom - ovaj postupak pravedno ispitaš i izvidiš. Ako se bude slučilo kao što podnesak glasi, to strogo opomeni emine Poljice, da ne bi više s konjanicima proti ovih navaljivali i besplatno od njih zahtijevali jelo, stoku i perad.

Nedaj da im se novac oduzimlje protiv šerijata i zakona, pošto su miriji spadajujuću daću predali i nužnu rabotu obavili.

Pošto ustanoviš, koliko im je do sada novaca protiv uzvišenog šerijata oduzeto, sve to bez ikakovih zaostataka oduzmi, a onoga, koji se ne bude pokoravao, zabilježi i dostavi; ne prouzroči da u ovom predmetu ponovna tužba uslijedi.

Ovako znaj, izvidi ovu stvar i pouzdaj se u uzvišeni znak.

Pisano koncem mjeseca rebiul-evela 1011. (početkom septembra 1602.).

Biograd.

Tugra sultana Mehmed Hana III., sina sultana Murad Hana III.

Uzoru plemenitih zapovjednika i svijetlih dostojanstvenika, nositelju časti i ugleda, koji si obasut obiljem milosti sveznajućeg Boga, ti upravitelju hercegovačkog sandžaka - trajna ti budi veličina i ti uzoru kadija i sudaca, izvoru kreposti i učenosti, Naš gospodine kadijo u Klisu (povećala ti se krepost), - znajte čim vam stigne visoki carski znak.

Primjer sretnih, generalni kontrolor bosanskih financija (da mu potraje njegov ugled) podastro je ovamo podnesak, koji sadržaje: "Obitavaoci Poljice, koji pripada bosanskom državnom lenu Stevabanskoj (?) opredijeljeni su na red u memlehi (solani). - Buduć spomenuta raja obitava po obalama mora, po mučnim neuregjenim i kamenitim mjestima, nijesu kadri davati izvanrednih daća. - U godini 1010., što se zapovjedilo fermanom… nijesu udovoljili dužnosti. Pak i sada, kad se spomenuti na dotični… rad natjeruju, svi bježe, to je propast memlehe spomenute mukataê neizbježna.

Što je proglašeno 7. zilkâdeta 1011., kad im se nugja i kad se natjeruju, svi listom bježe, te zatvor i sve drugo ne pomaže da se dogje do novca ili do čega drugoga. Budući su ovo solari a ne spadajući u zakladu poreza, u tom slučaju ne bi trebalo, da se ista od mirijskih poslova njima na teret meće, jer inače, kad im se na ime nameće, uragja rasulom njihovijem. Zbog toga je upravo prodano soli za akčeta 14. tovara, što je mukatâ-i na veliku štetu."

Moj ferman pako sada izlazi, po kojem isti dobivaju oprost od svih mirijskih dužnosti, te da se jedino kao i do sada u službi upotrebljuju kao solari.

Isto tako nalažem, da kad stigne Moje previšnje riješenje, ovi ne zanemaruju svoje dužnosti, nego što na njih spada, da obavljaju kao što i do sada.

A od sada da im se ne nameću nikakvi divanski porezi, nikakve vanredne daće, budući se od istih ovi opraštaju i oslobagjaju nego kako od starine oni rečeni posao obavljahu, tako i sada neka ta stvar ide. - Ozbiljno se nalaže, da se nikom pojedincu ne bi šta nepravedna dogodilo.

Ovako znaj i poslije zapovijedi, ovu carsku rješitbu u njihovim rukama ostavivši osloni se na uzvišeni znak.

Pisano u gradu Biogradu 12. zilkade 1011. godine (22. aprila 1603.).

Tugra sultana Ahmed Hana I., sina sultana Mehmed Hana III.

Uzoru kadija i sudaca, izvoru kreposti i riječi, Našem gospodinu kadiji u Klisu povećala mu se krepost - neka je poznato čim prispije uzvišena carska diploma, da su nosioci carskoga fermana, obitavaoci okoline ili sela Poljica spremili na Moju carsku ordiju (dvor) molbu, te navode, da u slučaju, kad jedan od ovih s drveta padne, ili se od studeni smrzne, izgori ili utopi ili munja kojeg ošine i usmrti, tad ih zakvače osobe, koje su "ehli urf" (ljudi koji samovoljno postupaju, a da se ne drže zakona), te predbacujući im, da se megju njima desilo umorstvo, protiv šerijata ih globe i zatvaraju.

Ja nalažem, da kad stigne uzvišena zapovijed, pravedno izvidiš. - Ako se bude to dogagjalo, zapriječi i ukini. Budući da megju njima nema takovih, koji bi bili kakvim ratnim orugjem usmrćeni, te po zakonu ne mogav biti na odgovornost potegnuti, za to ne daj "ehli uri" osobama, da zlostavljaju ove protiv jasnog šerijata zbog onih, koji se smrznu, izgore ili utope, koji s drveta padnu ili gromovskoj strijeli podlegnu. A onoga, koji se bude opirao, te ga bude nužno javiti, zapiši ga i dostavi, te ne prouzroči, da dogje ponovna tužba.

Ovako znaj, osloni se na uzvišeni znak.

Pisano u Biogradu početkom mjeseca rebiul-evela 1013. god. (koncem jula 1604.).◊255

Pavao Pavich (Pavac Pavić) plemić ugarski 1596.

Pismohrana c. i k. ministarstva rata u Beču. Izvornik: Croatica. Junija 1596. fasc. 6. Julija fasc. 7, 71. - Rukopisi bečke c. i kr. dvorske knjižnice pod br. 5990, str. 214.-242. - Valvasor, na ozn. mj., sv. IV., str. 34. i 56. - Maschek, na ozn. mj., god. II., str. 103. - Pavlinović, na ozn. mj. str. 72. - Klaić, na ozn. mj. str. 141. - "Spomenici hrvatske krajine", sakupio i uredio Radoslav Lopašić, knj. I., u Zagrebu 1889., str. 203.-213., 222.-236. - Erber, na ozn. mj. str. 22. i 23. - "Narodni koledar Matice dalmatinske 1898.", str. 127. i 128.

Ivan Alberti, jedan plemić spljetski naumi da tvrgjavu Klis, koja je već kroz 59 godina bila u turskom posjedu, za kršćanstvo opet zadobije{1 Podlogom ovih redaka služi osobito dotično opširno izvješću Konstantina Prosperija iz Ferare na generala dužda ferarskoga, Hipolita D'Bentivogliu, dneva 12. augusta 1596., sadržano u "Spomenici hrvatske krajine" od Radoslava Lopašića, knj. I., Zagreb 1884., str. 236.-255.}. On se za to sprijatelji sa nekoliko kršćana, koji su stanovali u kliškom predgragju i koji mu obećaše svoju pomoć pri tom poduzeću. Ovi su znali za neki pristup, što je vodio k najvažnijem dijelu tvrgjave, a na koji pristup Turci nijesu ni mislili. Alberti bogato obdari ove njemu odane ljude. - Kad mu se kći rodi, zamoli Alberti poljičkog kneza Pavu Pavića, da se kumstva primi, kako bi ga tim duševnim srodstvom još više k sebi privukao. - Pošto je Alberti i Pavu Pavića obdario, saopći mu svoje namjere glede Klisa. Ovaj, pun čežnje, da svoju domovinu oslobodi od turskog vladanja, jer je težak jaram već nesnošljiv bio, ponudi Albertiju sve imanje svoje i svu moć svoju za to poduzeće, obećavši mu, da će odmah, čim kršćani zauzmu tvrgjavu, sa znatnim brojem svojih ljudi u pomoć pohitati, te se, bude li nužno, s njima u tvrgjavu i zatvoriti; prije pak, kao turski podanik, ne može se Turcima pokazati kao neprijatelj, da ne izloži i sebe i domovinu svoju potpunoj propasti.

Ovu tajnu povjeri Alberti i spljetskom plemiću Nikoli Cindro, razboritom i neustrašivom čovjeku, koji je kod ove prilike Albertiju u svako doba svojim prokušanim savjetom bio pri ruci. Pošto je Alberti znao, da njegov naravni gospodar - republika mletačka - sa turskim sultanom živi u miru, a ne htijući radi poduzeća na Klis mir na kocku da stavi, odluči on, da jerusolimski vitez Antun Bertuzzi ovu stvar njemačkom caru Rudolfu II. razloži.

U tu svrhu otpošlje Alberti u svoje ime Bertuzzija u Zlatni Prag i predloži, da će važnu tvrgjavu Klis, koja je ključ skoro cijele Bosne, predati u careve ruke.

Car, koji je s Turcima ratovao, pomišljajući da bi zapremljenje Klisa i jedan dio turske vojske iz Hrvatske odvuklo, te bi mu se možda i prigoda pružila da novih zemalja steče, primi ponugjeno mu poduzeće s velikim zadovoljstvom u pismima, upravljenim Albertiju i ostalim učesnicima.

Dokle se pvo razvijalo, nastade neka parnica izmegju Albertija i njegovog brata doktora Mata, nemirna, častohlepna i nepametna čovjeka. Uvrijedivši smrtno brata svoga radi ove parnice, obruži Mato jednoga dana brata Ivana javno na plokati pred ložom na najgrgji način i zaprijeti mu, da će ga kao neprijatelja republike objesiti. Ivan Alberti nije se na taj napadaj ni osvrnuo.

Nastojnoga dana otputuje Mato u Mletke i podnese protiv brata tužbu kod savjeta desetorice, koja je dakako radi velike uzrujanosti tužitelja bila bezuspješna,◊256 ali ipak Ivana Albertija nagonila na brže postupanje glede tvrgjave Klisa. Ovaj odluči dakle, da Cindro što skorije otputuje u Hrvatsku, da i od onde promicanje poduzeća osigura. Cindro otputuje posljednjeg dana pred god. 1596. iz Spljeta, i već blizu Ljubljane čuje, da carski general Juraj barun Lenković, poglavica hrvatske krajine i primorja, zemaljski kapetan u Kranjskoj{1 Valvasor, na ozn. mj. str. 56.; Lopašić, na ozn. inj. str. 235.} nije u Ljubljani, već da je otputovao na dvor Njegovog Veličanstva. - Cindro se vrati natrag u domovinu i pisaše iz Senja - gdje je carskog kapetana o prilikama tačno obavijestio - opširno carskom generalu Lenkoviću, moleći ga, da o svemu Njegovom Veličanstvu izvijesti. - Kapetan senjski obeća Cindru, da će mu generalov odgovor po sigurnom pouzdaniku što skorije poslati.

Na 27. februara, pokladni utorak 1596., dogje potajno jedan čovjek Albertiju i Cindru, koji im saopći, da pogju na otok Čiovo, gdje će moći govoriti sa Nikolom Lasinovićem, Biankiniem i ostalim poglavicama uskoka. Tu predadu Albertiju i Cindru pisma careva dneva 7. novembra 1595., upravljena Albertiju i ostalim učesnicima, u kojima Njegovo Veličanstvo ističe, da je njihovu želju, Njemu da služe, od viteza Bartuzzija razumio i da odobrava, da se poduzeće proti Klisu u Njegovo ime izvrši.

Alberti zabrinut, da bi brat Mato ipak mogao izraditi da ga uapse i pošto su i Turci skoro svaki dan opominjani bili, da se protiv Klisa zla namisao snuje, odluči, nečekajući ni na bolja vremena, ni na odgovor na pisma, što ih je Cindro iz Senja poslao, brzo da radi.

Pri ponovnom dogovaranju sa istim poglavicama uskoka razloži im Alberti svoju namisao i zamoli ih za njihovu pomoć, koju mu oni, pošto se radilo o tom, da se služi njihovom caru, odmah obećaše. - Tu bijaše sa dva brata Mihnića i četiri brata Miloševića, od kojih je jedan Turčin bio, uglavljeno, da se to poduzeće izvede 8. aprila u ponedjeljak velike nedjelje, a Cindro bude poslan na otok Šoltu, da dovede uskoke, koji boravljahu na tom otoku. - U večer 5. aprila pogje Cindro na Šoltu, ali ne nagje uskoka, te ih naumi pričekati, jer su ostavili vijest, da će se svakako u jutro na cvjetnu nedjelju natrag povratiti.

U subotu na 6. aprila dogje Lovro Mihnić Albertiju i saopći mu, da je tvrgjava kliska skoro sasvim bez vojnika, od kojih su neki otišli na jedan sajam u unutrašnjost zemlje, drugi pak sa kadijom u Spljet; s toga da se ne može više otezati, a on će druge noći Albertija sa njegovim ljudima bez opasnosti uvesti u tvrgjavu. Alberti pristane na to i pošalje odmah Nikolu Sugjića, sina kneza Novaka, da druge noći sve brodice uskoka, koje bi našao, dovede, i da ljude iskrca u području spljetskom kod Gospe od Žujana, gdje će ih Alberti čekati. - Pred večer otide Alberti sa 40 momaka, što sa sela, što iz Kaštela, na lice mjesta.

Nikola Sugjić nagje kod otoka Brača Miloša Slavičića i Jurja Vukšića na 80 uskoka u tri brodice, te ih dovede do mjesta, gdje je Alberti znak sa vatrom već bio dao; s njima pogje Alberti na Visoku - jedan brežuljak u području spljetskom, i to s istočne strane. Osim straža unutar tvrgjave kliske, bile su još tri straže svaka od šest momaka, od kojih jedna pod zapovjedništvom Lovre Mihnića, postavljene izvan tvrgjave.◊257

Odmah iza gore spomenutog znaka s vatrom, nalože ljudi Albertija drugu vatru na južnom kraju spljetske luke, nazvanome sv. Petar, a treću opet na brežuljku sv. Nikole, koji leži zapadno.

Kad je opazio Lovro Mihnić te vatre, poubijaše on i tri njegova pouzdanika ostatak noćnih straža na njihovim stražištima i donesu odsječene glave Albertiju, koji bijaše tada sa 120 momaka na Visokom; pak pošto su jednoga od njih ostavili kao taoca, kao i dan prije njihove žene i djecu, a poznavajući dobro zemljište, odvedoše Albertija sa njegovim ljudima put Klisa, gdje ostadoše 80 momaka u kliškom predgragju u zasjedi. - Alberti, spljetski plemić Frane Martini, Nikola Sugjić, vogje uskoka, Spljećani i Kaštelani, svega 40 momaka, koje vodiše njihovi pouzdanici iz tvrgjave, provale teškom mukom preko strmenitih hridina, jedan drugog podupirući, kroz jedan otvor na južnoj strani, kojim oticaše nečist, dva sata prije sunca u gornji, najvažniji dio tvrgjave.


Slika 16. Tvrgjava Klis iz slikotvorine inžinira mletačke republike Camozio 1571.{1 Vidi opis tvrgjave Kliške u početku opisivanja o osvojenju Klisa po Leonardu Foskolu 1648. (veliki knez Juraj Pavić 1632.-1655.).}

U to doba bijahu i Turci obaviješteni, da u onom kraju mora ima mnogo uskočkih brodica, te zato naredi dizdar, da se kao vijest u tvrgjavi ispali top.◊258

Kad su kršćani, koji su dotle u tvrgjavi mirni bili, taj topomet čuli, zazovu tri puta Isusa u pomoć i pohitaju velikom odvažnošću kroz gornji grad te poubijahu sve, što im od neprijatelja do ruku dogje; u kućama potuku pospane ili one, koji se za bijeg pripravljahu i u kratko vrijeme bijaše najvažniji dio tvrgjave u njihovim rukama. - Ono 80 momaka, što stajaše u zasjedi okolo predgragja, provališe, kad čuše buku u tvrgjavi uz trubljavinu i tutanj bubnja u predgragje i posjekoše sve Turke, na koje su u kućama naišli, ili koji su se već dali u bijeg. - Tako pregje 7. aprila 1596. na cvjetnu nedjelju, skoro bez gubitka kršćana, tvrgjava u njihove ruke. U ponedjeljak u 2 sata izjutra dogjoše Nikola Lasinović, Ivan Vlatković i Biankini sa 300 uskoka, i s njima se počne jurišati na nekoliko kuća u predgragju i u donjem gradu, u koje se mnogi Turci povukoše; tom prigodom izgorje žalibože i jedna hranom napunjena zgrada. - Kulu Oprah, gdje se sklonilo 210 što žena što djece turske, nije se toga dana uspjelo savladati, jer se kapija gradska, što na Prhnu poljanu vodi, nije mogla zatvoriti, kroz koju je Mustafa, sandžak kliški više puta pokušao da grad opet osvoji, ali ga kršćani, koji ga srčano dočekivahu, svaki put suzbiše. - Kod ovoga poduzeća poginula su 3 kršćana, nekoliko njih bijaše ranjeno, a od Turaka palo je 40 i 130 zarobljeno, ostalima pogje za rukom da umaknu. Druge večeri pogju uskoci, pošto su Ivana Vlatkovića, Nikolu Sugjića i Miloša Slavičića, vogje uskoka sa 70 momaka - cvijetom senjskim - ostavili u tvrgjavi. sa zarobljenim Turcima i sa plijenom put Senja.

Kako se o tom srećnom uspjehu Albertjia pročulo, stigne u tvrgjavu i Pavo Pavić sa 200 Poljičana, megju kojima bijahu skoro svi svećenici poljički. Sa ostalim hrabrim Poljičanima bili su došli: veliki knez Pavo Pavić sa sinovcem i zamjenikom njegovim Nikolom Pavićem, Pavo Siritković iz Poljice, arhigjakon kliški sa 3 brata, Ivan Stjepaničić rodom iz Poljica, koji je kapral bio, sa bratom Markom, - Vičić - Novaković sa 50 momaka, jednim zvonom i barutom, - Marko Mihanović, knez jednog sela sa 30 momaka, a služio je kao kapral, - svećenik Ivan Sinovčić, poljički plemić sa nekoliko ljudi, megju kojima bijahu i njegova dva brata, od kojih se jedan zvao Frano i služio kao kapral.

Barnić Sinovčić, knez Dubrave sa svojim bratom Nikolom i 30 momaka; prvi je služio kao kapral.

Radoš Sagić, knez Jesenice sa nekoliko ljudi, - bio je kapral.

Stjepan Mikulić, knez sela Ciclena, sa bratom svećenikom Nikolom i sa nekoliko ljudi, služio je kao kapral; Petar Sladojević, svojak Pave Pavića, jedan od glavnih vogja sa nekoliko ljudi.

Ivan Sladojević knez Kostanja, sa nekoliko ljudi{1 Imena sviju ovih Poljičana izvagjena su iz izvješća Pave Siritkovića, arhigjakona kliškog, na cara Rudolfa o sudjelovanju dalmatinskih Hrvata pri osvojeuju Klisa. Zlatni Prag, mjeseca jula 1596. Arhiv ratnog ministarstva, Croatia 1596., juli, sv. 71. - Lopašić, na ozn. mj. str. 230., 231. i 232. - U tome izvješću spomenuta su imena i drugih Dalmatinaca iz Kaštela i Spljeta, koji su učestvovali u tom poduzeću.}.

Mnogi drugi ljudi iz spljetske i trogirske okolice dogjoše u tvrgjavu, spremni proliti svoju krv za obranu tvrgjave. - I Cindro, koji ne nagje uskoka, stigne uz velike opasnosti u Klis, jer je opazio vatru u gradu i slutio, što se dogodilo. Drugoga dana podmetnu kršćani vatru pod kulu Oprah, no pošto se Turci uz osiguranje života i imetka njihovog, što ga u kuli imadoše, predadoše, zauzmu kršćani oko podne i to branište.◊259

Bilo je predvidjeti, da će Turci skoro sa vojskom doći, i zato kršćani odmah počeše tvrgjavu popravljati; tako su bili neki dijelovi predgragja uravnjeni, sve kuće što su na zidinama tvrgjave bile prizidane, budnu porušene, na svima zidovima podignuti bedemi, živež i streljivo na označena mjesta sakupljeno i pomnožano, sve čatrnje i bačve pod strehama vodom napunjene.

Skoro se ukaza kod Ozrine, sjeverno od Klisa jednu milju daleko, nekoliko turskih odjeljenja, pa kako bi se ista, bilo na podne ili u večer, Parhnoj poljani približili, stavili bi se kršćani izvan tvrgjave suprot njima. Dolazilo je do puškaranja, gdje kršćani nijesu imali gubitaka, ali zaglaviše mnogi Turci, kojima su glave odsijecali i na zidinu prama Ozrini kao znak pobjede postavljali.

Na 12. aprila dogje Mustafa, sandžak kliski, stric velikog vezira, u Ozrinu sa 600 momaka, gdje je mirno stajao, očekujući ostatak vojske; ipak je bilo svaki dan puškaranja izmegju Turaka i posade u tvrgjavi, koja svršavahu uvijek u korist potonjih.

Kad je broj Turaka narastao na 2000 momaka, dogjoše pred tvrgjavu klišku, gdje ih je posada na bedemima čekala; tu promatrahu neko vrijeme tvrgjavu sa visine Grebena i pogjoše prama kuli solinskoj. Vraćajući se u njihov tabor u Ozrinu okolo Klisa, ispališe nekoliko pušaka na tvrgjavu, na što odgovori posada pravom tučom puščanih zrna.

U turskoj vojsci bilo je 150 jenjičara, koji se, prodrijevši u poravnani donji dio grada, tako blizu bedema sa zapadne strane ugnijezdiše, da se je posada iz tvrgjave kamenjem na njih nabacivala.

40 kršćana, pošto tri put Isusa prizvaše, učiniše tako hrabro napadaj iz tvrgjave, da četvorici jenjičara odsjekoše glave, mnoge raniše, a ostatak natjeraše u bijeg. - Nakon toga dogagjaja ne približavahu se Turci tako blizu tvrgjavi.

Istom što 22. aprila bijahu u taboru Mustafa, sandžak kliški i druga tri sandžaka sa 8000 momaka po prilici, počnu Turci sa strane Ozrine iz jednog topa, koga dovukoše iz Solina, gruvati na Klis, no ne učiniše nikakve štete.

Na 26. aprila spusti se turska vojska povrh izvora Behlinice; na večer joj prispiju dva 20-funtaška i jedan 16-funtaški top iz Knina, koje postaviše još iste noći na Parhnu poljanu, a drugoga dana započne žestoko gruvanje na jedan mali srednji bedem (kurtina) blizu džamije; ipak je šteta, koju nanesoše, bila neznatna. Opsjednuti popravljahu odmah svaku štetu sa kamenjem, drvljem, zemljom i podigoše okolo kapija, koje je neprijatelj noć prije sagorio, braništa od kamenja i zemlje.

Istoga dana utaborile se dva sandžaka, svaki za sebe, poviše Roputine blizu Grebena i izvora Behlinice, i podigoše noću uoči 28. aprila 7 opkopnih košara, a u isto doba druge četiri povrh Parhne poljane oko jedne stijene.

Za vrijeme te radnje ubiše opsjednuti mnogo Turaka iz puške, dok ovi pogubiše samo jednog mladića, koji se bez potrebe izložio.

Pošto su Turci dva dana uzalud pucali na gornji grad, uvukoše 29. aprila jedan veliki top megju opkopne košare, i otvoriše odavle vatru na kulu Oprah. - U to je doba već započela oskudica vode, koja se u barilima i mješinama držala, te se počne i ono malo vode iz čatrnje trošiti; po dva momka dobijahu jednu staklenku vode na dan. - Na 2. maja bilo je u čatrnji samo još tri prsta vode, kad na sreću istoga dana poče kiša padati, tako da je opet bilo vode za četiri dana.◊260

Istoga dana, t. j. na 2. maja rasprsne se opsjednutim jedini top, što su ga imali. - Turci poslaše veći broj strijelaca, koji podigoše oko izvora prikope i tamo se ugnijezdiše, da Klišane ne puste na vodu.

Bez gubitka ljudskog života nije se više moglo dobiti vode. - Istoga dana dogje u neprijateljski tabor giasici{1 Riječ giasici označuje počasnu stražu.} bosanskoga paše sa nekoliko Turaka, i neprestano se gruvalo na kulu Oprah. - Jedan morlak donese opsjednutima vijest, da će 3. maja biti općeniti juriš, radi čega Turci pripraviše već mnogo bojnih lestava. - Opsjednuti spremiše se da navalnike junački dočekaju. Druge noći donesu dva čovjeka vijest, da će skoro general Lenković jaku četu u pomoć poslati, koja vijest sve opsjednute jako ohrabri. - Na 3. maja nije došlo do jurišanja, ali zato na 4. maja, jedne subote, - podigoše Turci u zoru strašnu buku i urlikanje, kao da će se nebo srušiti i približavahu se sa sviju strana tvrgjavi, osobito sa Parhne poljane, sa bojnim lestvama, te započeše juriš, više smionim načinom, nego li u redu i po pravilima ratne vještine.

Ma da tvrgjava leži na strmenitim, visokim hridinama, te Turci bijahu za to u vrlo rgjavu položaju, ne odustaše ipak, već jedan juriš slijegjaše za drugim. No i opsjednuti braniše se takim junaštvom, da su se svi napori turski izjalovili i mnogi od njih poginuli; gubitak kršćana bio je jedan poginuli i 6 ranjenih. Sav Klis bio je do podne zavijen u dimu od praha.

Vidjeli su Turci, da se tvrgjava jurišanjem ne može savladati, pak promijeniše zato svoju taktiku, te pozatvaraše sve puteve i one k izvorima. Odustaše od daljeg jurišanja i zaključiše, da posadu gladom na predaju primoraju; samo i na dalje gruvahu iz topova na kulu Oprah, na kojoj 5. maja otvoriše jedan prolom od jednog koraka dužine i širine.

Pošto je 6. maja kod opsjednutih vode sasvim nestalo, urotiše se njih nekoliko, da nastojne noći ubiju Albertija, Cindra i ostale vogje i da napuste tvrgjavu.

Kad su Alberti i Cindro za to doznali, pogjoše obojica odmah na mjesto, gdje su se opsjednuti sakupljali i tamo ih počne Alberti mirnim i dobrohotnim načinom od njihove namjere, da tvrgjavu napuste, odvraćati, istaknuvši, da se tek na muci poznaje pravo junaštvo i da se radi gladi i žegji ne opterete vječnom sramotom, već da se u Boga uzdaju, jer im samo On može pomoći, kad se ljudskoj pomoći ne bi više nadati mogli. Alberti ih uvjeri, i ophodom u gradu izraziše opsjednuti svoje nadanje u Boga, te odlučile i dalje se boriti. Nastojne noći uoči 7. maja, dana sv. Dujma, učenika sv. Petra, padaše izdašna kiša, te u tvrgjavi opet za nekoliko dana bijaše vode. - Osim toga opsjednuti otvoriše i jednu rupu u gradskom zidu blizu kuće, gdje je nekad boravio Petar Kružić, pak sigjoše 45 momaka na vodu, i vratiše se opet sa 20 napunjenih mješina.

U tvrgjavi bijaše već taka nestašica vode, da su neki radi žegje, što ili je mučila, kušali, da piju svoju mokraću.

Na 8. maja stigne zamjenik turskog vojskovogje bosanskog u neprijateljski tabor, gdje je do predaje tvrgjave sa cijelim taborom zapovijedao.

Pred nekoliko dana pogje Franu Martiniju za rukom, da se iz tvrgjave uz najveće opasnosti provuče kroz neprijatelja i da carsku vojsku u Senju na što bržu pomoć prinuka, no pošto ta pomoć nije mogla tako brzo stići, odvaži se◊261 knez Novak Sugjić sa drugim ljudima iz Trogirske i Spljetske okolice, koje zamoliše opsjednuti, da u Klis unesu živeža. Noću na 11. maja združi se Ivan, sin Novakov i Marko Margitić, vogja uskoka sa 230 momaka, megju kojima bijahu i Spljetski plemić Frane Gieremia i kapetan Juraj Lascari; ovi podigoše prvo buku na dva razna mjesta, da odvrate pažnju turske vojske, te se po tom spustiše preko Mosorskog mosta kroz dolinu Bagu-Dolac, pojure na neprijateljske straže, ubiju nekoliko Turaka i provale u tvrgjavu jedan sat pred zoru sa 700 hljebova, svaki od 2 funte. Ovo opskrbljenje živežom bilo je u ostalom za opsjednute vrlo štetno. Turci opkoliše tvrgjavu još jače, te su tako i oni, koji su tvrgjavu opskrbili, trošili taj živež i ono malo vode, što je još bilo.

12. maja digoše Turci tabor na Ozrini, te se i ovaj dio turske vojske utabori pored drugoga na Grebenu, kamo su već na večer topove sa Parhne poljane prenijeli i sad odavle započeše gruvati na kulu Oprah.

U tvrgjavi ponestade već svakoga živeža; neki su jeli divlje korijenje, drugi opet pokvarene ostatke brašna, pečene volovske kože i konjska kopita, a drugi, koji se na tu hranu ne mogoše odlučiti, nijesu već od više dana ništa jeli. Svi izgledahu kao smrt, a svaka dobava vode stajala je ljudskog života. I za cio talir bilo je teško čašu vode dobiti.

Bilo je pravo čudo, da su se Cindro i Ivan Vlatković, koji su pri svakom puškaranju u prvom redu bili i na najopasnijim mjestima stajali, gdje su ljudi i turska taneta kao krupa oko njih padali, uvijek neozlijegjeni natrag vraćali. Megjutim je i pod-kralj od Trani dočuo o stanju u Klisu, te stavi odmah nekoliko brodova sa živežom i streljivom i neki broj vojnika u pripravnost, da opsjednutima pomoći donesu; ali prije toga pošalje jednog Arbanasa u Spljet, da dobije sigurne vijesti, da li je Klis još u kršćanskim rukama. Taj Arbanas učini se gostioničaru u Spljetu sumnjivim, a Benedetto Moro, general Dalmacije, dade ga uapsiti i tek poslije pada tvrgjave Klisa bude isti po naredbi senata opet iz tamnice pušten.

Turci su znali, da posada u tvrgjavi svakojako trpi, pak su je često na predaju pozivali, obećavajući joj sigurnost života i imetka i stavljanje taoca, dokle god ne budu na sigurnom mjestu. Ali posada, pobugjena hrabrošću Albertija i Cindra i nadajuć se u skorašnju pomoć, uvijek bi odgovarala, da će radije umrijeti, nego tvrgjavu napustiti. Megjutim su slali glasonoše za što skoriju pomoć. Pošto se mnogi ne mogahu već više na nogama držati, a pomoći ni od koje strane ne bijaše, pošto već šest dana progje, da mnogi od opsjednutih nijesu ništa jeli niti pili, pošto su već od nekog vremena tovari, konji, paščad, mačke, govegje kože i sve biline, kojih se moglo naći, potrošene bile, zaključi na 20. maja većina opsjednutih, da tvrgjavu preda. Uzaludno bijaše velikodušje i čvrstoća Albertija i Cindra, koji od tuge pred životom bez časti, a ne bojeći se časne smrti, sami sebe za hranu nugjahu, samo da se nevolja i opasnosti opsade i nadalje snose, da se čast dalmatinske narodnosti visoko uzdrži.

Bilo je 4 sata prošlo, kad se povrati jedan odaslanik opsjednutih, što se kao morlak preobukao, da ga Turci ne poznadu, te ga uvukoše užetom u gornju tvrgjavu, koji je donio jedan prsten Bertuzzija i vijest, da će skoro stići izdašna pomoć. Na tu vijest zaključe opsjednuti i nadalje ustrajati.

Ova izdašna pomoć sastojaše se u ovome: Knez Novak, čiji sinovi, braća i srodnici bijahu megju opsjednutima, sakupi 200 ljudi iz okolice Spljeta, Trogira i Šibenika i kad je doznao, da se je Bertuzzi sa Martinijem i nekoliko Senjana◊262 povratio, da tvrgjavi do dolaska generala Lenkovića pruži nešto pomoći, združi se s njime. Tako združen raspolagaše Novak sa preko 400 momaka. Noću izmegju 20. i 21. maja naumi Novak da tvrgjavu opskrbi živežom. Pošto su neki od toga odjeljenja za opskrbu tvrgjave izgledali zabrinuti za svoj život, reče Novak svojoj četi: "Ko je vjeran caru, taj nek pogje za mnom". I bez i jednog trenutka oklijevanja slijegjahu ga svi ljudi. U dobrom redu stigoše na brdo, što se diže nad Trogirskim Kaštelima i Spljetom, te skrenuše sa 13 tovara živeža osim onoga što ga ljudi nosijahu, put Klisa. Blizu tvrgjave naigju na mnoge turske straže i Novak ih morade napasti, te nastade krvavo hrvanje. Kad su opsjednuti čuli buku, navale - ma da su se od slabosti jedva na nogama držali - i oni iz tvrgjave na neprijatelja, te četi sa opskrbom, isjekavši mnoge Turke, prokrče put, tako da je ova gubitkom nekoliko mazgi i dosta živeža, 300 momaka jaka 100 ih je ostalo na Mosoru - sa 7 tovara 3 sata prije zore u tvrgjavu ušla, gdje opsjednuti, koji već odavno ništa jeli nijesu, živež tako harčiti počeše, da se jedva 600 hljebova i 7 mazgi moglo skloniti. U toj bitki poginuše mnogi Turci, od kršćana samo osmerica, a sa obije strane bilo je mnogo ranjenika. Jedan zarobljeni morlak saopći opsjednutim, da su Turci jako uzrujani, jer dobiše vijest, da se iz Hrvatske primiče jaka vojska za oslobogjenje tvrgjave. Drugog dana, 22. maja, bilo je neprestanog puškaranja, a kad je na večer nekoliko njih na vodu pošlo, pogine jedan momak a dvojica bijahu ranjena. Iz jutra na 23. maja pogje opet jedna mala četa na vodu, ali je Turci suzbiju; u borbi poginuše 4 Turčina, a sa obije strane bilo je nekoliko ranjenika.

Oko podne, mučeni žegjom, napadoše opsjednuti kao divlje zvijeri na Turke, te tako pogje za rukom, da se u tvrgjavu unese 20 mješina vode. Jedan je od njih poginuo, a 8 bijaše ranjeno.

Tako su bili prisiljeni da vodu životom jednoga ili više njih uvijek naplate, te prozvaše tu vodu "krvava voda". koja je osim toga još i mutna bila, jer su je Turci svake noći kamenjem i zemljom zamućivali.

Noću u 2 sata pošalju opsjednuti Cindra, kneza Novaka, Miloša Slavičića i Frana Gieremiju sa nekoliko drugih ljudi, da tvrgjavu opet živežom opskrbe, Gieremija je danomice, pri svakom puškaranju učestvovao; bio je jako darovit, a pri tom i hrabar mladić. Turci ih opaziše i odmah na njih nasrtoše, ali oni nekoliko neprijatelja poubijaše, te sebi put prokrčiše, a da nijednog od družine ne izgubiše. Tom prigodom ponio se osobito hrabro Slavičić. On je jednoga Turčina, koji ga je sabljom napao a udarac mu puškom odbio, bacio pod noge, ubio ga i dočepao se njegove sablje. Svi dogjoše preko Mosora zdravo i veselo u Omiš.

Turci svašta upotrijebiše, da zapriječe unašanje živeža i vode u tvrgjavu. Na 23. maja pozdraviše ih iz pušaka, da im vodu zapriječe; vode se ipak, ma i malo unijelo; jednoga im Turci zarobiše i od njega doznadoše, kako je velika oskudica kod opsjednutih u svakom pogledu i koliko je momaka odaslano za opskrbu tvrgjave. 24. maja već se nije moglo vodu vaditi, jer su Turci kod izvora u zasjedi bili i tek noću pogje za rukom unijeti 10 akova vode, ali tom prigodom budnu i opet trojica od opsjednutih ranjeni.

Megjutim doznadoše oni, što su za opskrbu tvrgjave izašli, da je general Lenković ušao sa pomoćnom vojskom u jednu luku kod svetog Arhangela; kod njega je bio i Petar Antun od Kapue, markiz od Kolonjize, sin vojvode od Termoli, koji bijaše na putu u Ugarsku, da se tamo bori za katoličku vjeru.◊263 Kad je u Trstu doznao, da general Lenković kupi vojnike i da će Klisu u pomoć, pogje on u Senj i tamo pristane uz carsku vojsku. Cindro, Novak i Miloš Slavičić požure se odmah do generala, opišu mu vanredno mučno stanje opsjednutih i opasnost, da ako pomoć ne stigne najdalje do ponedjeljnika 27. maja da će opsjednuti morati tvrgjavu napustiti, jer je dalje držati već ne mogu, a svaki dan po nekoliko od gladi umire. Na to vogje držahu vojno vijeće. Uz ostale nazore počne ih knez Novak uvjeravati, da se turska vojska mora svladati bez oklijevanja, što nije tako teško, jer je u turskom taboru i ne maleni broj kršćana, koji bi tom prigodom - kao što ima uzroka da drži - oružje njihovo okrenuli protiv Turaka, koji su, i ako ih je mnogo više od kršćana, strašljivi, a pri tom i slabo naoružani; on ne sumnja o uspjehu, ako pogje za rukom, da se neprijatelj iznenadi. Ovaj savjet prime general i ostale vogje, ali na hudu sudbinu kršćana bi zaključeno, da se neprijateljski tabor danju napadne, ma da je Cindro svjetovno, da se prije živež i streljivo u tvrgjavu skloni, pak poslije većom sigurnošću na uspjeh, noću boj započne. I ako je turske sile više bilo, mogla se je njezina snaga nenadnim noćnim napadajem lako slomiti.

Pod zapovjedništvom generala bijaše 36 brodova, megju kojima dva puna živeža i streljiva; jedan od pape a drugi od cara; držala se smotra i u svemu bijaše 1000 momaka, megju kojima Karlovčana, Senjana, kranjskih i koruških narodnih vojnika, vojnika iz Trsta, Prindela, Otočca, Ledenica. Vinodola; 300 momaka ostade kao straža na brodovima.

U večer 25. maja iskrca se general sa ostatkom vojske, t. j. sa 700 momaka, kod Segeta Trogirskog i krene još iste noći uzduž obronka brda, što Trogirski okoliš nadvisuje. Generalova je želja bila, da svoju momčad što bliže Klisu iskrca; no morade i na to misliti, da izbjegne kakvom zapletaju sa Mlečanima, koji držahu svoje galije na dobrim mjestima u pripravnosti za iskrcavanje{1 Izvješće generala Lenkovića, Senj, dne 6. juna 1596., na cara Rudolfa II.; Lopašić, na ozn. mj. str. 206.}. U nedjelju na 26. maja u jutro, sigje Lenković na Knezačko polje, koje je više Gomilice u spljetskom području, četiri talijanske milje daleko od neprijatelja.

Ovdje se počivalo, hrane uzelo i zapovjednik senjski odavle je odaslat, da uhodi neprijateljski tabor. Pošto se i oni, što bijahu odaslani iz Klisa za opskrbu i oni koji su iz Spljeta, Trogira i Šibenika pohitali, pridruže vojsci za oslobogjenje, pogje general 26. maja poslije zapada sunca sa 1700 momaka na glavicu Kozjaka, gdje ih opet odmori i nanovo ih izbroji; bijaše ih samo 1022 momka, ostali se razigjoše{2 Izvješće generala Lenkovića caru Rudolfu II.; Lopašić, na ozn. mj. str. 208.}. Da svoje ljude ne poplaši, nije im general Lenković ni spomenuo, kakove su prilike, već naredi da u dobrom redu krenu put neprijateljskoga tabora. Neprijatelj, doznavši, da se primiče general, razdijeli svoju vojsku u tri dijela; jedan dio i to morlake, postavi na glavici brda, što nadvisuje Roputinu; tu su bili i turski tabori, koje čuvaše znatan broj vojnika; drugi dio, 6000 Turaka jak, ponajviše pješadije, stojao je okolo i na glavici Grebena u jakoj poziciji, gdje bijaše postavljeno i topništvo, koje su Turci namjeravali da u boj zapletu, što se odista i dogodilo; treći dio u istom broju, ali samo konjanici, stajao je kod Ozrine, jednog sela blizu Parhne poljane.

Prodrijevši u klanac Vratca potuče kršćanska vojska najprije neprijateljske straže i navali u zoru 27. maja tako žestoko na turski tabor, da je◊264 uzmicanje njihovo naličilo pravom bijegu. Oborivši sve, što bi im na put stalo, dopriješe kršćani već do neprijateljskih topova i bez sumnje bi brdo Greben i topove osvojili, da im nije želja za plijenom otrgla sigurnu pobjedu.

Oko trista što Dalmatinaca što Uskoka{1 Izvješće generala Lenkovića caru Rudolfu II.; Lopašić, na ozn. mj. str. 207.} počeše odmah plijeniti turski tabor; kad to opaziše Turci sa Grebena i onaj mali broj kršćana u njihovoj vojsci, ohrabriše se nanovo; znatan dio njihovih konjanika nasrne na plijenioce, te ih većinom isjekoše, a ostatak u bijeg natjeraše. - Pored sve te nezgode prodirao je general sa svojima uz neprekidno puškaranje sve više naprijed i bio bi neprijatelja protjerao sa Grebena i osvojio njegove topove, kad odjednom u taj mah oboriše Turci vatru iz topova, mnoge kršćane usmrtiše i dalje napredovanje učiniše nemogućim. Na veliku žalost generalovu poginu ovdje megju ostalima i markiz od Kolonjize, koji se boraše junački poput lava, i koji pokaza, da je pravi potomak Skenderbega, sina Kamuze, gospodara Arbanasa. Pošto su se čete generalove već počele kolebati, uputi se isti sa svojom vojskom uzduž brda k tvrgjavi. Na tom putu zadavahu mu morlaci, koji su na brdu bili, mnogo jada. Tako dogje kršćanska vojska na Parhnu poljanu, gdje Cindro, koji se uvijek u prvim redovima nečuvenom smionošću i divljim junaštvom boraše, jednome Turčinu, koga je ubio, sablju ugrabi, i sa istom u ruci kao hrabar vojnik i dalje se borio. Sa svom snagom i sa sviju strana navališe Turci na čete generalove sa konjicom, koja je sa Orzrine došla; sa četama, što su sa Grebena došle i za kršćanima išle; sa morlacima, koji nizbrdice dohrliše. I ako je general svojim primjerom, svojim krepkim podvicima, da je bolje život nego li čast izgubiti, svojom neustrašivošću, nastojao ustrajati, i ma da su mnogi neprijatelji izginuli, to bi ipak, - kad je neprijatelj sa tako nadmašnim brojem sa sviju strana na generala Lenkovića navalio, kad su već toliki, osobito od čete samog generala izginuli i ranjeni bili, samo malo njih ili možda ni jedan živ ostao, da nijesu opsjednuti, upoznajući skrajnu opasnost, generalu u pomoć pošli, te Turke - i ako gladom i žegjom izmučeni tako snažno napali, da ih donekle suzbiše i već malaksalom generalu omogućili, da se sa jednim dijelom svoje vojske povuče u donji kraj tvrgjave.

Arhigjakon Alberti, brat Ivana Albertija, vraćajuć se iz Rima, pridruži se usput carskoj vojsci i pohita svome bratu, koji je kao zapovjednik tvrgjave odlučio bio, da gornji kraj tvrgjave ne napušta, već da tamo dočeka generala; on nagovori brata, ili bolje rekavši povuče ga na silu za sobom, da u donjem kraju tvrgjave pozdravi generala, gdje se obojica srdačno zagrle.

General zamoli Albertija, da povuče vojsku u tvrgjavu, pošto se je ista još sve jednako velikim gubitkom borila sa Turcima. Da ni jednog časka ne gubi, izagje Alberti iz tvrgjave i upravljaše uzmicanjem golom sabljom u ruci. I ovdje se on pokaza kao prokušan vogja i hrabar vojnik; tu ga, na preveliku tugu sviju ubije turski konj, pogodivši ga u slabinu, i ugrabe mu jedan lijepi lanac oko vrata, koga mu je donio vitez Bertuzzi. Tako poginu Alberti, koji bi, da ga nije briga radi spletaka brata njegova na to preduzeće prerano gonila, neumrlu slavu ostavio; ali pored svega toga ostaje mu za sva vremena zaslužena hvala.

Ovaj boj, u kojem su Turci pobjeditelji ostali, ma da su imali veći broj poginulih nego kršćanska vojska, trajaše tri sata. Od kršćana poginulo je ili bijaše zarobljeno◊265 300; megju ostalima poginuše Ivan Alberti, markiz od Kolonjize, biskup senjski Petar Dominis{1 Valvasor, na ozn. mj., IV. sv., str. 34.} sa nekoliko svojih svećenika, tri kanonika iz Spljeta: Mate Veselić, Vicko Vitalić i Dujam Skarnić{2 Pavlinović, na ozn. mj. str. 72.}, knez Novak, koji se kod topova junački borio, Jerolim Mazzarello i Antun Nadali, oba plemići, jedan iz Trogira a drugi iz Spljeta. Od Lenkovićevih boraca budne što mrtvih što zarobljenih 136 Karlovčana, 84 Senjana, 42 Tršćanca, 40 iz Prindela i iz gore pomenutih mjesta, - ukupno 302 momka. Broj poginulih ili zarobljenih Dalmatinaca nije se mogao ustanoviti{3 Lopašić, na ozn. mj. str. 213.}.

Cijeloga drugoga dana 27. maja bijaše u tvrgjavi vojno vijeće, što se valja sada započeti.

Kad su opsjednuti uvidjeli, da im položaj baš nije tako očajan, a pošto je noću u oči 28. maja padala izdašna kiša, te je i vode za nekoliko dana dosta bilo, a osim toga poslije zadnje bitke oko 17 konja i mazgi u tvrgjavu uvedeno, te bijaše posada za 7 do 8 dana i sa živežem opskrbljena{4 Izvješće generala Lenkovića caru Rudolfu II.: Lopašić, na ozn. mj. str. 207.}, odluči general, da tvrgjavu na 28. maja sa većim dijelom boraca napusti radi opskrbe.

Prije toga naumi general, da Cindra, koji je zajedno sa Albertijem ovo poduzeće započeo, čijom je hrabrošću i razborom tvrgjava do sada caru održana bila, kojega je odvažnost i tačno prosugjivanje u pošljednjem boju upoznao, - odredi za zapovjednika tvrgjave na mjesto Albertija i to tim više, jer ga skoro svi za to moljahu, pošto su znali, da bi se Cindro dao prije na komade isjeći, nego napustiti tvrgjavu.

Kad je arhigjakon Alberti o tome doznao, nahucka nekoliko Poljičana, svojih rogjaka, te pogjoše svi vikajući i tužeći se generalu, da nije u redu, da se ma ko drugi pretpostavlja arhigjakonu Nikoli Albertiju.

Premda je general već htio te vikače vratiti, ipak im Cindro stade govoriti, da se umire i da ne čine toliku buku, jer se on tako važnog zapovjedništva ne bi mogao ni primiti. Cindro zamoli generala, blagodareći mu na dobrom mnijenju, što ga o njemu goji, da odredi drugoga za zapovjednika, pošto bi takav razdor mogao imati štetnih pošljedica, - a on će na se primiti drugu, još važniju zadaću - da dovede tvrgjavi pomoć.

Ganut zagrli general Cindra, pohvali ga po zasluzi i odluči, da ga upotrijebi u tako suviše važnu pitanju, da tvrgjavi pomoć dovede.

Pošto je naznačeno onih 300 boraca, koji će u tvrgjavi ostati, postavi general arhigjakona Nikolu Albertija zapovjednikom tvrgjave, te mu naredi da se svakako drži do idućeg ponedjeljnika, jer će do tog dana za stalno stići pomoć. Arhigjakon se primi i obeća, da će prije život izgubiti nego li napustiti tvrgjavu.

Na većer 28. maja izagje general su 700 momaka, u tri razlučena odjelenja u dobrom redu iz tvrgjave pravcem na Mosor, da stigne u Omiš. Turci, koji svuda postaviše jake straže i kojima je jedan izdajica dao iz tvrgjave znak sa gorućim korovom, bačenim sa jednog prozora{5 Izvješće generala Lenkovića caru Rudolfu II.: Lopašić, na ozn. mj. str. 207.}, nasrnu odmah osobito na srednje odjelenje, u kojemu bijaše sam general. Kršćani potišteni uslijed oštre noći,◊266 odupirahu se slabo i počeše skoro bjegati, radi čega se 800 momaka od posljednjeg odjelenja povuče natrag u tvrgjavu. Uzalud bješe napor generalov, da vojnike svoje zaustavi; on je sam, iz mnogib rana krvareći{1 Izvješće generala Lenkovića caru Rudolfu II.; Lopašić, str. 207. i 209.} prisiljen bio, da se sakrije u jednu pećinu mosorske planine. Kad je general opazio, da su se Turci u gonjenju njegovih ljudi odmakli, nastojao je, da sa dva Senjanina{1 Izvješće generala Lenkovića caru Rudolfu II.; Lopašić, str. 207. i 209.}, koji su put poznavali dogje do Kaštela, jer je sva okolica bila puna neprijatelja. Čas sam koračajući, čas od svojih ljudi u ovom odveć kamenitom predjelu nošen, spasi se general nekim čudom u Sučurac; ovdje se nešto oporavi i obdari nekoliko ljudi sa 50 talira, da druge noći sa Mosora onima u tvrgjavi dadu vijest o njegovom stanju, da ih sjeti njihova obećanja i da će on, general, u odregjeno vrijeme dovesti pomoć, - što su oni ljudi zbilja i učinili.

Sa svom hitnjom pogje general na svoje brodove i razašalje odmah na sve strane glasonoše, da traže vojnike. Svakom glasonoši bilo je za samu jednu noć obećano 20 talira. Od onog odjelenja kršćanske vojske, što bijaše raspršeno u Mosorskoj planini, spasišo se 800 momaka u Omiš, ostali su što poginuli što zarobljeni; megju poginulima bijaše na veliku štetu opsjednutih i Cindro, koji je sabljom u ruci uzalud nastojao, da zaustavi one, koji su bježali. Uz njega poginu u isto doba i Frane Gieremia, a zarobljeni bijahu kapetan Senjski Juraj Paradaiser{2 Izvješće senjskog kapetana Jurja Paradaisera nadvojvodi Ferdinandu, dneva 12. juna 1596.; Lopašić, na ozn. mj. str. 210.}, vitez Bertuzzi, Lascari i spljetski plemić Nikola Tartaglia, koji je sa posljednjom pomoćnom vojskom došao u tvrgjavu. Pošto megju Turcima nastade radi zarobljenika svagja, bude njih 70 pogubljeno. I morlaci su za to turskog zapovjednika molili, jer da će oni, ako budu izmjenuti, kao poznavaoci zemlje porobiti podanike sultanove.

Ova druga nedaća prestravi opsjednute, koji pravo rekavši bijahu bez vogje, a osobito arhigjakona, tako da se dobar dio njih odlučio, da se ma pod kakav častan uvjet predadu.

29. maja dovedoše Turci zarobljenog Lascarija pod tvrgjavu i stadoše opsjednute nagovarati, da im predadu tvrgjavu, pošto je uzaludno očekivati pomoć, jer je general poginuo i sva vojska razbijena, - na što im opsjednuti, ma da su znali, da je general spašen odgovoriše, da će im drugog dana t. j. 30. maja odgovoriti.

Arhigjakon sakupi vogje, i on, komu se nije svigjalo jesti konjskog mesa, bio je prvi, koji je, zaboravljajući sasvim na zadatu generalu riječ, svjetovao na predaju, ma da u tvrgjavi bijaše još dosta konja i vode, te se mnogo lakše nego prije mogla očekivati pomoć{3 Po izvješću Nikole Albertija caru Rudolfu II., mjeseca jula 1596., bio je on sa malo njih protiv, a većina za predaju tvrgjave. Lopašić, na ozn, mj. str. 229.}. Većina opsjednutih odobravala je razlaganja Albertija, nekoji se ipak toj namjeri usprotiviše, megju njima i Martini; pored svega toga bude predaja ma pod kakvim časnim uvjetom zaključena.

30. maja primiše opsjednuti nekoliko vigjenih Turaka kao taoce, a za tim pošalje arhigjakon Alberti velikog kneza Pavu Pavića, da utanači uslove o predaji.

Ovaj sklopi ugovor pod ovim uvjetima: slobodan odlazak sa oružjem i prtljagom; da se dostavi toliko konja, koliko je potrebno, da se prenesu bolesnici; da se◊267 stavi vigjenijih Turaka kao taoce i to dotle, dok god ne budu opsjednuti potpuno sigurni; povratak sviju zarobljenika iz prijašnjih bojeva. Kad su opsjednuti za te postignute uvjete saznali, hvalili su ih, ali arhigjakon, ma da je i njemu taj ugovor potpuno godio, mislio je, sumnjajući u turska obećanja, naći još bolji put za njegovu sigurnost. On saopći Turcima, da su opsjednuti uglavili, da o svakom koraku obavijeste generala, i da je on, ako mu se siguran provod obeća, odregjen da tu vijest odnese generalu. Odmah mu bude obećan provod, jer su Turci znali, da je on odregjen na mjesto svoga brata zapovjednikom tvrgjave, i da će nastati u tvrgjavi pometnje, ako tu ne bude zapovjednika.

Turci poklone arhigjakonu jednoga konja, i u 5 1/2 sati po podne napusti on tvrgjavu, praćen od Turaka do Sučurca. Odavde pogje put brodova da govori sa generalom, koga nagje drugog dana, t. j. 31. maja, u luci Vinišća, osam milja zapadno od Trogira, te mu saopći, da je odlučena predaja tvrgjave. General je radi toga bio jako uzrujan, te pun gnjeva reče arhigjakonu: "Izdajico, ja sam te odredio zapovjednikom tvrgjave na mjesto tvoga brata, koji se tako hrabro ponio, da je bez živeža kroz 6 dana velikom istrajnošću tvrgjavu držao i pomoć očekivao, a ti, koji si samo dva dana bio zapovjednikom, tako si se sramotno ponizio da predaješ tvrgjavu. Vrati se odmah u Klis, pa ako hoćeš caru vjeran biti, a ti drži tvrgjavu do ponedjeljnika, jer ću ja svakojako u obećano vrijeme dobaviti vam pomoć."

Arhigjakon Alberti nije znao što da odgovori, već obeća izvršiti sve naloge generalove, okrijepi se nešto jelom i ode. - Ali umjesto da se po svom obećanju povrati u Klis, preveze se Alberti na otok Čiovo i ostane tamo cijeli dan 31. maja.

Megjutim primiše opsjednuti po ugovoru turske taoce i na podne 31. maja{1 Unatoč ovom tačnom opisanju navodi Nikola Alberti u svom izvješću na cara Rudolfa II. 30. maj kao dan predaje tvrgjave. Lopašić, na ozn. mj. str. 229.}, jednoga petka, predadoše tvrgjavu neprijatelju, a oni izagjoše sa oružjem i prtljagom, vodeći sobom ranjenike i bolesnike na konjima, koje im dadoše Turci, i 50 oslobogjenih zarobljenika, megju kojima bijahu kapetan senjski, Juraj Paradaiser, Lascari, Klockauwitz, Weygkhardt od Auersperga, Kašpar Križanić{2 Izvješće generala Jurja Lenkovića nadvojvodi Ferdinandu, dne 16. juna 1596.; Lopašić, na ozn. mj str. 211.; Valvasor, na ozn. mj., sv. IV., str. 34.}; pratiše ih do jednoga sigurnoga mjesta turski konjanici. Za čudo je bilo, da su se Turci protiv svoga običaja ovaj put vjerno ugovora držali, samo u potpunom izručenju zarobljenika nijesu održali riječ, jer su zatajili veći dio, megju kojima bijahu Jakomini, Peczi i Ivan Mordax, tri naobražena mladića{3 Valvasor, na ozn. mj., sv. IV., str. 34.}.

Turci odmah dovuku sobom tri topa u zapremljenu tvrgjavu, udvostruče posadu, napune čatrnje vodom, opskrbe je živežom, poprave sve na njoj i po tom se udaljiše.

Osim već spomenutih poginuo je u boju 27. maja i Nikola Pavić, sinovac velikoga kneza i zamjenik njegov, koji je svuda posredovao, gdje mu stric nije mogao biti nazočan. Nikola je ostavio za sobom ženu i djecu i staroga oca, brata velikoga kneza.

Ivan Alberti, junak kliški, sahranjen je u stolnoj crkvi u Spljetu; on počiva u desnom sredniku, a njegov grob pokriva kamena ploča, koja ga svega prikazuje◊268 pod oklopom, i koja je osim natpisa još dobro uzdržana. Za Albertijem je žalila njegova supruga i jedna kći{1 Lopašić, na ozn. mj. str. 230.}.

Natpis ploče glasi:

Jancius hic situs est, Venetus cui clara Senatus
Detulit auratae munera militiae,
Ut sua quanta foret pariter virtusque, fidesque
Testaretur honos talis et ultra datus{2 Jancius Alberti bio je sin Nikole Albertija. - Ciccarelli Don Andrea, "Opuscoli riguardanti la storia degli uomini illustri di Spalato i t. d.", Dubrovnik god. 1811., str. 20.}.

(Ovdje leži Jancijus, kojega je svjetli mletački Senat obdario dostojanstvom zlatne vojske [zlatnom ostrugom - Sperone d' oro]. Neka ovaka čast, koja je njemu uz ostale podijeljena, svjedoči, kolika bijaše u njega krepost i vjera.)


Slika 17. Nadgrobni kamen spljetskog plemića Ivana Albertija († 27. maja 1596.) u stolnoj crkvi u Spljetu.

Kad su Turci Klis savladali, počeše neumoljivom okrutnošću sve one proganjati, koji su tvrgjavu branili; prije svega oduzeše tim braniteljima i njihovim porodicama sva dobra, kao velikom knezu Pavi Paviću, koji je sa cijelom porodicom ostao bez kruha, njegovom sinovcu Nikoli, arhigjakonu kliškom Pavi Sirotkoviću i trojici njegove braće, čijeg su starog oca umorili, a članove porodice njegove, mater, sestru, dvije snahe i pet njihovih kćeri u ropstvo odvukli;◊269 nadalje oduzeše sva dobra Vičić Novakoviću, Marku Mihanoviću, poljičkom plemiću Ivanu Sinovčiću, njegovom bratu Franu i trećem bratu Sinovčića, Stefanu Mikuliću knezu Ciclena u Poljicima i njegovom bratu Nikoli, Petru Sladoeviću, svojaku velikog kneza Pave Pavića, jednomu od glavnih vogja, Ivanu Sladoeviću knezu Kostanja u Poljicima i još drugim hrabrim Poljičanima, čije bi nabrajanje daleko odvelo{1 Lopašić, na ozn. mj. str. 231. i 232.}.

Tako ostadoše bez kruha i kućišta porodice, kojih su se očevi požrtvovno pri kliškom poduzeću u carsku službu stavili.

Da se tom jadu doskoći, obrati se Pavo Sirotković sa dva podneska, oba od mjeseca jula 1596., istaknuvši osobite zasluge pojedinih osoba pri kliškom poduzeću, caru Rudolfu II., u kojima je naročito molio, da se Njegovo Veličanstvo blagostivo carskom milošću udostoji, da primi u carsku službu ove sada tako nevoljne borce, Poljičane, Spljećane i Kašteljane.

Glede zasluga bijaše istaknuto, da je Alberti već pri osnutku poduzeća 3500 talira, a kasnije za opskrbu još mnogo novca potrošio, da je na drugom mjestu zaslužni veliki knez poljički Pavo Pavić od svog imetka po tisuće talira, a Pavo Sirotković više od tisuću talira darovao za poduzeće. Dalje navodi Sirotković, istaknuvši zasluge svakog pojedinog još i spomenute Poljičane, kojima su dobra zaplijenjena, za tim Ivana Stjepaničića, Barnića, Nikolu Sinovčića i Radoša Sagića, kneza Jesenice{2 Lopašić, na ozn. mj. str. 230. i 231.}.

Ove podneske podastrlo je jedno odaslanstvo caru Rudolfu II. na Previšnjem dvoru u Zlatnom Pragu mjeseca jula 1596. Odaslanstvo sačinjavahu arhigjakon Pavo Sirotković Poljičanin, Frane Martinčić plemić iz Spljeta, Vicko Stipančić iz Poljica a nastanjen u Spljetu, uskok Nikola Sugjić, Klišanin Luka Milošević, Ivan Pečatić i Kašteljanin Nikola Begoević. I veliki knez Pavo Pavić bio bi se rado pridružio odaslanstvu, ali mu za to manjkalo potrebitih sredstava{3 Ovi podaci proizlaze iz sravnjivanja gorespomenutih podnesaka (Lopašić, na ozn. mj. str. 222. i 230.) sa riješenjem cara Rudolfa II. na generala Lenkovića, jula 1596. i 24. jula 1596., str. 234. i podneskom članova odaslanstva na nadvojvodu Ferdinanda u Gracu, jula 1596. Lopašić, na ozn. mj. str. 235.}.

Car Rudolf II. usliša tu molbu i naredi generalu Lenkoviću iz Zlatnog Praga mjeseca jula 1596. i nadvojvodi Ferdinandu u Gracu iz Zlatnog Praga 24. jula 1596.{4 Lopašić, na ozn. mj. str. 234. i 235.} osobito ovo:

Pošto se Dalmatinci, koji učestvovaše pri kliškom poduzeću, a htjeli bi dobiti svoje buduće uzdržavanje, ne mogu ni na sjeveru niti u ugarskoj krajini već radi jezika i iz drugih uzroka smjestiti, zapovijeda se Jurju barunu Lenkoviću, zemaljskom kapetanu Kranjske, potpukovniku{5 Poglavica krajine nazivao se pukovnikom i potpukovnikom.} hrvatske krajine i Primorja, da svakoga prositelja po svom svojstvu i zaslugama svojima u carsku vojnu službu primi, pak smjesti bilo u Senju ili u drugim mjestima krajine; Lenković ima dalje shodno da odredi, da se mati, sestra i ostala rodbina Pave Sirotkovića, koji su dospjeli u turske ruke, izmijene sa Turcima, zarobljenim kod Klisa. Napokon je Njegovo Veličanstvo naredilo, da se članovima odaslanstva isplati poputbina.◊270

U isto doba, preporučio je car Rudolf II. nadvojvodi Ferdinandu u Gracu, da ovoj stvari pokloni svoju pažnju, tako da Klišani, koji su se za kršćanstvo žrtvovali, dobiju svoje izdržavanje{1 Lopašić. na ozn. mj. str. 231.}.

Svršetkom jula 1596. došli su članovi spomenutog odaslanstva iz Zlatnog Praga u Grac, te se obratiše molbom nadvojvodi Ferdinandu, u kojoj vele: da ih se je htjelo isprva poslati u Ugarsku, no pošto ne poznaju jezika, dozvolilo je Njegovo Veličanstvo, da se u zemlji smjeste; ističu nadalje da su sasvim praznih ruku došli u Grac, te mole, da ih se što prije u ono mjesto otpravi gdje će ostati, da ne moraju na dugo u Gracu trošiti{2 Lopašić, str. 235. i 236.}.

Nije se do sada moglo ustanoviti, kamo su ti Poljičani zbilja otpravljeni i da li je Lenković{3 Lenković je umro god. 1601. i počiva u crkvi sv. Jakova u Ljubljani. Valvasor, na ozn. mj., sv. IV., str. 56.} u hrvatskoj Krajini ili u Primorju naselio velikog kneza Pava Pavića (koji je oženjen bio sa jednom Sladoevićevom) sa porodicom, za tim njegovog brata, koji isto tako bez zavičaja i imetka ostade i udovicu njegovog sinovca Nikole Pavića sa njenom djecom, koji su svoj zavičaj napustili. Istraživanja, obavljena u pismohrani c. i k. ratnog ministarstva, nijesu polučila nikakva uspjeha{4 Saopćenje piscu iz Beča, 28. marta 1900.}; isto tako ostadoše bezuspješna i istraživanja u namjesništvenom arhivu u Gracu, ali se nalaze u arhivu zemaljskog Odbora u Gracu takozvani 81 svezak iz onoga vremena - žalibože bez kazala i ratni spisi iz onog istog vremena, iz kojih bi se možda ipak moglo naći pozitivnih podataka{5 Saopćenje namjesništvenog arhiva u Gracu, dne 3. maja 1901.}. Drugom ću zgodom nastaviti ova istraživanja.

U godišnjem izvješću kralj. velike gimnazije u Varaždinu školske godine 1887./88. znamenita je u sastavku "Pismohrana slob. i kralj. grada Varaždina", str. 18. i 19., ova stavka:

1603. mole Varaždinci, da radi naseljenika, koji su prije nekoliko godina došli, koliko došljaci toliko i zanatlije, izagje riješenje cara Rudolfa II.

Mjeseca maja 1603. izašlo je riješenje, a u pogledu podnesene tužbe kaže se: "Tuže se gragjani na nasilja carskih vojnika, koji su u tvrgjavi već odavno smješteni bili". Naseljenje bilo bi se slučilo god. 1596., a tužba je od god 1603.; Varaždin je od Graca najbliže znamenito hrvatsko mjesto. Nije dakle isključeno, da su se neki od onih Poljičana, koji izgubiše kod Klisa imetak i dobra, a megju njima i veliki knez Pavao Pavić sa rodbinom poginulog Nikole Pavića, naselili u Gracu najbližoj krajiškoj tvrgjavi Varaždinu.

U knjigama krštenih (u spisima spomenute pismohrane) nalazimo, da je od god. 1723. a možda i prije, do 7. marta 1745. živio u Varaždinu na svojem dobru, - kako se u spisima kaže, mudar i dobro vigjeni Martin Pavich, koji je u kasnijim godinama bio općinski prisjednik, vijećnik i spisatelj; da je prvo bio oženjen sa Suzanom Pongratz, a poslije sa Suzanom Gallyuff; da je imao petoro muške i četvoro ženske djeca; da je 7. marta 1745. umro i u kripti župske crkve sv. Nikole u Varaždinu sahranjen; konačno da je Antun Juraj Pavich od Pfauenthala, sin Martinov i Suzane Gallyuff, rogjen u Varaždinu 17. aprila 1740., - pradjed piščev, - dokazao da vuče svoju lozu od porodice Pavić (Pavich) iz Poljica. Jedan stari prijepis ove isprave glasi:◊271

Potvrgjuje se sa strane ovog pukovnijskog zapovjedništva, da je gospodin kapetan Antun Pavich ovdje valjano dokazao njemačko nasljedno zemno plemstvo sa pridjevkom Pfauenthal za sebe, za svoga gospodina sina, nadzornika Ivana i za sve potomstvo, kao i to, da on svoju lozu vuče od prije ugarske, po tom mletačke, pa opet austrijsko-dalmatinske plemićke kuće Pavich et Dragija (Dražoe) iz Poljice.

Sigillum Ogulin, dne 22. aprila 1801.

(L. S.) Vasquez s. r., potpukovnik i zapovjednik pukovnije{1 Spisi, koji bi poslužili u dokaz porijekla Antuna Pavicba od porodice Pavić (Pavich) iz Poljice, a možda i od velikog kneza Pave Pavića ili od jednoga od sinova Nikole Pavića, te bi mogli pružiti potpunu svjetlost o naseljenju ovog potonjeg sa njegovom rodbinom, izgubili su se smrću Antuna pl. Pavicha u Karlovcu dne 26. januara 1807. Pošto su u isto vrijeme već pomrli bili takogjer njegov jedini sin Ivan pl. Pavich u dvoru Kruppu u Kranjskoj 6. januara 1807. pa i ostali članovi porodice do jedne maloljetne kćeri Ivanke Nepomućene, - umrla u sv. Ivanu kod Belovara 30. septembra 1826.; pošto su nadalje sinovi Ivana pl. Pavicba imenom Ivan, rogjen u Kruppu 20. juna 1804. i Dragutin - otac pisca - rogjen u Kruppu 17. oktobra 1805., odrasli u Kranjskoj samo do svoje treće, dotično druge godine, - to manjka u ovom pogledu i svakog usmenog predanja.}.

Pošto je u Varaždinu bilo velikih požara, uslijed kojih je pismohrana gradskog poglavarstva jako oštećena, i pošto su izgorjele starije župničke knjige vjenčanih i umrlih, tako da župničke knjige crkve sv. Nikole počinju tek od god. 1707., knjige vjenčanih od god. 1738. a umrlih od god. 1737., - to je vrlo teško istraživanje, da li je veliki knez Pavo Pavić zbilja bio naseljen u Varaždinu.

Pavich Giorgio Zorzi (Pavić Juraj) 1607.-1609., ugarski plemić, slijedi mu po "Bullettinu" Sudgich Radoš.

Franceschi, "Dalmazia", god. 1846., br. 22., str. 173. - "Bullettino", na ozn. mj. str. 37.

U tim teškim vremenima ovaj veliki knez nije bio svojoj zadaći dorastao; zato bude sa te časti svrgnut, a mjesto njega izabran Radoš Sudgich.

U prvoj polovici 17. stoljeća priznadu Poljičani vrhovništvo tursko, ne mogavši više suzbijati turskih navala. - Klaić, na ozn. mj. str. 141.

Sudgich Radoš (Sudgić Radoš) 1609.-1626., ugarski plemić, slijedi mu po "Bullettinu" Sinovcich Juraj.

Franceschi, "Dalmazia", 1846., br. 22., str. 173. - "Bullettino", na ozn. mj. str. 37.

Radoš Sudgić bio je neumoran radenik na polju općeg dobra, te vladajući mudro uspostavi u zemlji opet mir i blagostanje. - Sudgić je potvrdio i nekoliko vrlo shodnih zakona glede hrane, kao zakone u vijeću sv. Ciprijana dneva 17. maja 1623.; potpomagao je trgovinu i trudio se, da ju pogledom na susjedna dva grada, Spljet i Omiš, uredi. - Nakon sretnog vladanja kroz 16 godina umre Sudgić, od sviju duboko žaljen{2 "Bulletinno", na ozn. mj. str. 37.}.

Iz vremena vladanja ovoga velikoga kneza donosimo ove turske isprave u hrvatskom prijevodu:

"Uzrok je pisanju ovo:

Frano sa Jakićem pobjegao je, i njihova baština, pošto već pripada drugomu i pošto njihov brat Jure, sin Petra traži uručenje ove baštine u smislu carskog zakona;◊272 nakon podmirenja troška (vrijednost) izdana mu je ova tapija da ga ne bi ko smetao u pravu uživanja i da se može pravo pri nuždi dokazati.

Pisano u ramazanu godine 1028. (1610.)."

Potpis: Mekmed v. r.

Muhur: Mehmed.

"Povod spisu jest ovaj: Stanovnik Stijene, Pole sin Petra, pobjegao je u inozemstvo, te je po državnom zakonu cijeli dio njegove baštine (selišta) od najmanje do najveće stvari spao pod tapiju (to znači: ostao bez vlasnika), a od rodbine njegove ili stanovništva sela niko nije sebi toga zatražio, nego je to zatražio posjednik ovoga lista Husein Ćatib, uslijed čega je baština rečenoga bjegunca od najmanje do najveće stvari rečenom Huseinu Ćatibu izručena, i pošto je u korist države platio dvije hiljade akći, ima on to od danas uživati kao svojinu.

Spisano polovicom mjeseca zilhidže 1031. (1614.).

Nadzornik imovine: Mehmed."

"Povod je pismu ovaj:

Na Tadiju sa Jakom, buduć je jedan harač (zemljarina), potvorilo se, da imadu dvije zemljarine plaćati, uslijed čega je pretraženo, i pošto od jedne zemljarine nije se više pronašlo, zato neka ovi jednu zemljanim plaćaju, te im se ovo pismo u ruke daje za nužni dokaz: što bi napisano u sredini mjeseca zilhidže godine 1033. (1615.).

Potpis: Mehmed Kemal, nadzornik.

Muhur: Milost božija Mehmed."

"Rečena Jela, kći Jakova, stanovnica sela Setine kotara Poljica, dogje pred šerijat praćena od četiri svjedoka da izjavi, da je Pavligjer sin Petrov iz sela Gjumli-Gati, koji je sad u bijegu (nepoznatog boravišta), darovao Jeli sve nekretnine, kuće, vinograde i vrtove, koje, je on posjedovao u Gjumli-Gati. Pavligjer bijaše zdrava tijela i duha, kad je on to darovao u prisutnosti istih svjedoka. Videći šerijat, da je izjava u redu, izdava ovu izjavu Jeli, koja postaje vlasnicom.

Napisano po šerijatu u gradu Klisu god. 1026. Hedžre (1619. 4. maja).

Potpisi svjedoka i pečati."

"Povod spisu jest ovaj: Stanovnici sela Kostanja, Jovo Gojaković i njegov bratić Nikola, sin Stjepana, prodali su stanovnicima sela Stijene Jurju i Ivanu, sinovima Matije, njihovo, u selu Stijeni ležeće, Habulin Dolac zvano zemljište i ona zemljišta, što su njima od Petrove baštine u dio pala, pa pošto je pristojba, koja spada primljena, izdaje im se privremeni list, da rečena zemljišta kao vlastita uživaju i da im niko u tome ne smeta.

Napisano sredinom ševala 1039. (1622.).

Nadzornik imovine: Mehmed."

Gojacovich Nicoló (Gojaković Niko) 1619.

Isprave m. p. popa Petra Škarice.

Sicich Zuanne (Sikic Ivan) 1620.

Isprave, što su u m. p. vikara Martića i kneza Mihovila Kružičevića. U maticama mrtvih Ostrovice upisano je da je umro 29. oktobra, ali se ne kaže godina smrti. Po podacima m. p. popa Petra Škarice.

(Nastaviće se.)