Pretraži ovaj blog

Jelavić 1904a

Vjekoslav Jelavić. Iz prepiske francuskog generalnog konzulata u Travniku u godinama 1807.-1814. GZM. sv. 3. 1904. str. 457-484.
◊457

Iz prepiske francuskog generalnog konzulata u Travniku u godinama 1807.-1814.{1 Vidi ovaj "Glasnik", god. 1904., str. 267.-.284.}.

Priopćuje Vjekoslav Jelavić (Pariz).

(Svršetak.)


Br. 63.

U Travniku, 1. januara 1808.

Imao sam čast obavijestiti Važu Ekscelenciju izvještajem od 25. decembra (br. 62.), da su bosanskomu paši potajno donošeni darovi Dubrovčana. Saznao sam danas, da je on jučer primio pismo pod pečatom i grbom bivše dubrovačke republike. U ovom pismu Dubrovčani daju izraza svoje predanosti i vijernosti spram osmanlijskog carstva, tuže se gorkim riječima zbog dogagjaja, koji su uzrok, što je Dubrovnik pripojen talijanskomu kraljevstvu, označuju Francusku imenom Ilirije (što odaje njihovu opaku narav) i mole napokon pašu neka bi posredovao, da se u Carigrad otpremi sveščić depeša, što ili svjetla gospoda dubrovačka šalju nekadanjemu rezidentu republike, ovjerovljenomu kod Visoke Porte.

Meni je poznato da se Mehined paša uza sve to, što je primio ove darove Dubrovčana, slatko nasmijao njihovim tužbama i nadama. Ali Vaša Ekscelencija mora znati i to, da pismo dubrovačke vlastele nije učinilo taj isti utisak i na bosanske poglavice. Baš obratno, ono je još više razdražilo protiv nas ove sumnjičave duhove. Bosanskoj je gospodi naime iskreno žao, što ne će više primati darova po dosadanjemu običaju, a povrijegjena je takogjer njihova gordost, jer su izgubili u Dubrovčanima čeljad, koja im se ulagivala i koja im je vazda laskala.


Br. 64.

U Travniku, 4. januara 1808.

Mehmed paša otputovao je 2. ovog mjeseca na granicu Bosne. Tamo će on utaboren kod Sinitze (?), iščekivati padišahov ferman. On je sa sobom ponio sve, kao da se ne misli natrag vratiti. Megjutim mi je njegov kajmakam upravo saopćio, da su došla tri tatarina sa pismima, u kojima je izražena tvrda volja sultanova, da Mehmed ostane ovdje. Ljubezni vezir oprostio se je (najsrdačnije) sa mnom nasred polja, što se pruža s onu stranu Travnika.



Br. 65.

U Travniku, 19. januara 1808.

Sulejman paša, vezirov kajmakam i onaj isti, koji se je tako lijepo vladao prama Francuzima u taboru kod Trebinja, saopćio mi je ovaj čas vijesti od velike važnosti.

"Čini se," rekao mi je, "da Rusi namjeravaju opet ratovati s Turcima. Mjesto da se povuku iz Vlaške, kako to propisuje uglavljeno primirje, oni se utvrgjuju još više u toj zemlji, te prekidaju svaki saobraćaj megju ovom pokrajinom i Carigradom i Rumelijom. Mi smo primili ferman od Visoke Forte, koji◊458 nas obavještava o tim stvarima s opomenom, da dokrajčimo sve domaće razmirice. Još nam se naregjuje da se dignemo na oružje." (Danas su se sastali svi poglavari da saslušaju sadržaj ovog fermana.)

"Izgleda," nastavi kajmakam, "da Srbijanci svoje kretanje upriličuju spram kretanja ruske vojske. Oni se pojaviše na trim pograničnim tačkama. Jedan dio njihove vojske, na broju 12 hiljada pješaka i 6 hiljada konjice, utaboren je kod Užice. Ova vojska prijeti Novoj Varoši i Višegradu, u kojim kotarima žive stanovnici pretežno istočno-pravoslavne vjere. Nadalje imadu Srbijanci još dva zbora vojske na Drini, koji prijete Bjelini. Teško bi bilo izračunati, koliko vojnika broje ta dva zbora, i to za to, što je zemljište, na kojem se nalaze, pokriveno jedno planinama, a drugo šumama. Vezir je utaboren kod Sinitze (?), pa je onamo pozvao sve popisane čete."

"Čini se, barem za sada, da se Crnogorci spram ovih priprema drže ravnodušno i da će ostati na miru."



Br. 66.

U Travniku, 20. januara 1808.

Neki travnički Židov, koji je služio kao tumač jednomu od francuskih oficira, što bijahu lanjske godine krenuli iz Dalmacije u Vidin, vratio se iz Carigrada, te mi je ispričao ovo: "Ja sam ostavio prijestonicu ima tomu mjesec dana; sve je bilo mirno i Francuzi su bili prijazno susretani. Ali na putu megju Rumelijom i Starom Srbijom (Rascie) sretoh čovjeka na konju, odjevena po tursku, koji mi reče, netom što je saznao da sam služio u Francuza i da govorim talijanski, da će rat buknuti megju Turskom i Francuskom, da je francuski poklisar Sebastiani već otišao iz Carigrada i da je on (neznani konjik) u srodstvu sa generalom Marmont-om, te da bježi, odjeven u tursko ruho, iz Carigrada u Janinu, odakle misli preći na otok Krf."

"Ja ne bijah čuo ništa slična ni u Carigradu ni u Rumeliji - nastavi Židov; ali sam opazio, kad stigoh u Novi Pazar, da je to mišljenje posvuda rasprostranjeno i da mu se općenito vjeruje. Turci pričaju svakomu, da Francuzi, Rusi i Srbijanci misle voditi protiv njih rat, da ste Vi (konzul David) bili naumili ostaviti Travnik i da Vas je Vezir zadržao rekavši Vam: Pošto ste u Bosnu došli sultanovim fermanom, to Vam treba isto tako carski ferinan, da iz nje uzmognete izaći; da su se Francuzi sporazumili s Rusima i da su izdali Muslimane."

Ja sam se ograničio na to, da predočim Židovu neosnovanost i absurdnost ovih glasina i da ga pozovem, neka ove glasine dalje ne rasturava. …

P. s. Dva izvanredna ulaka, što su ih Dubrovčani otpremili u Carigrad, prošla su ovuda ima tomu nekoliko dana. Oni su zatražili od pašina kajmakama pratnju, koja im je ali uskraćena. Na to krenuše oni u Sarajevo, gdje postoji neka vrst oligarhijske republike, koja namjerno radi u svemu protiv onoga što vezir radi. U Sarajevu je jedan od tih dubrovačkih ulaka dobio pratnju od 12 konjanika i proslijedio je put do Carigrada. Drugi je krenuo takogjer u Carigrad, ali drugim pravcem. Ja sam obavijestio o ovim stvarima generala Marmont-a. Čini mi se, da se u Dubrovniku nešto snuje protiv nas.

Čujem, da Austrija šalje ovamo jednoga generalnoga konzula da ovdje stalno rezidira.


Br. 67.

U Travniku, 25. januara 1808.

Dubrovčani spletkare i dalje protiv nas. Tri njihova poslanika posjetiše nedavno mostarskog agu, donesoše mu darove te ga zamoliše istom prilikom, da dvojici od njih dadne pratnju. Jedan je dobio pratnju od tri čovjeka i izgleda da se je već zaputio u Carigrad; drugomu je bila data pratnja od dva čovjeka i on je došao u pohode ovdješnjemu kajmakamu. Treći se je napokon povratio u Dubrovnik, da javi o uspjehu pregovora. Onaj, kojeg poslaše u Travnik, stigao je ovamo u najvećoj tajnosti 22. na većer, misterijozno je posjetio kajmakama, izručio mu darove i jedno pismo, pisano turskim jezikom i zapečaćeno grbom dubrovačke republike. Moguće je pogoditi sadržaj ovoga pisma iz razgovora, što ga je dubrovački izaslanik imao s jednim Bošnjakom. Pošto ga je ovaj upitao: Što rade Francuzi? - te se je u isto vrijeme izrazio o njima u malo odmjerenomu tonu, odgovori mu Dubrovčanin, da Turci imaju potpuno pravo ako nam ne vjeruju, jer da smo mi prevarili njegovu Republiku, kako bi ju lakše osvojili, da smo oborili stijeg sv. Vlaha, da smo na njegovo mjesto stavili grb kraljevstva talijanskoga, da smo zaplijenili blagajnu Dubrovnika i napokon, da se čitavo plemstvo dubrovačko čudom čudi, kako Turci mogu sve to mirno gledati, kad su Dubrovčani uvijek bili njihovi štićenici i podanici, i kad oni hoće da ostanu to i nadalje. …
◊459

Ja mislim, da su Dubrovčani istodobno takoder u saobraćaju s Rusima i da njihovi ulaci, koji prolaze kroz Bosnu, ne idu svi u Carigrad.

Ovaj je Dubrovčanin kazao svomu pouzdaniku još i to, da su Crnogorci gotovi opet se dignuti na oružje protiv Francuza. …

Sinoć se u vrlo kasnu večer držao zbor kod kajmakama, na koji bijaše pozvan i dubrovački izaslanik, te mu je bio predan pismeni odgovor. On je krenuo odavle jutros pred zoru. …


Br. 69.

U Travniku, 30. januara 1808.

Husref Mehmed-paša primio je 26. vijest, da je imenovan guvernerom Macedonije i da će ga na upravi Bosne zamijeniti Ibrabim-paša, koji se sada nalazi u Solunu (Saloniku). Ibrahim-paša bio je već veliki vezir, ima tomu tri ili četiri godine. Za njega se govori, da je slaba značaja, a ja sudim po onomu, što mi je o njemu pisano prije šest mjeseci, da nam nije prijatelj.

Nijesam očekivao ja pa ni Bošnjaci, ovi dakako u protivnom smislu od mene, da će ovakav biti rezultat našega upliva u Carigradu. Rusija je imala u Trapezuntu jodnoga svoga štićenika. Ona je od njega učinila kajmakama velikog vezira. Mi smo imali jednog jedincatog prijatelja u Bosni, ali mi nijesmo umjeli da ga održimo na mjestu, što ga je zauzimao. Ja nijesam prestajao pisati u Carigrad i preporučivati Mehmed-pašu u ime naših najprečih interesa, čini se, da su moje predstavke, ili da bolje kažem koraci našega poklisara, pri Visokoj Porti ostali bezuspješni.


Br. 70.

U Travniku, 4. februara 1808.



Utisak, što ga je učinila u Travniku vijest o odlasku Mehmed-paše, dokazuje da smo imali pravo, kad smo držali, da je ovaj paša iskreno odan francuskoj politici. Njegovi neprijatelji ne dijele u istinu njegove interese od naših. Ovdje se veli: da je Bog svratio pogled pun dobrote na Bošnjake time, što ih je oslobodio jednoga izdajice, koji je bio u dogovoru s nevjernicima, kojima je htio predati zemlju; da ovaj opoziv dokazuje gubitak našega upliva i želju Portinu, da prekine svaki dodir s narodom, koji teži samo za podjelom Turske. …

Otkako su Bošnjaci osvjedočeni, da ne će više vidjeti Mehmed-pašu, koga oni nazivlju sad mojim pokroviteljem, a sad opet mojim štićenikom, njihova mržnja na nas ne poznaje više granica. Dva naša pionira, koje je vezir ostavio u Travniku, svakog se dana vrijegjaju. Jedni bacaju na nje kamenje i nečist, drugi im pokazuju pokretom ruke, da će im glava biti odsječena. …

Indigniran zbog uvrijeda, nanešenih šest ili sedam dana bez prestanka našemu imenu i našoj vojničkoj odori, ja sam smatrao da se ne bi pristojalo, da ih i dalje trpim. S toga šaljem natrag u Dalmaciju ona dva pionira i ne čekam povratak njihova kapetana, koji je otišao s Mehmed-pašom u tabor. …


Mene i Francuze ne usugjuju još udarati, ali je jučer sluga d'Avenat-ov{1 Prvi dragoman konzulov.}, dok se je gospodar njegov kod mene nalazio, dobio, bez pravoga razloga, stotinu udaraca štapom. Liječnik našao je nesretnika svezana i gotovo na umoru na dnu jedne podzemne tamnice, a čitava njegova kuća bila je opljačkana. …



Br. 72.

U Travniku, 25. februara 1808.

Ja no znam, kakove je naredbe primio kajmakam ili na kakove je misli došao; ali od nekoliko dana teško da stigne u Travnik koji bosanski plemić, a da mu on ne bi preporučio, da me posjeti. Trojica su već bila kod mene, a mnogi se još spremaju da mi dogju u pohode. Ja upotrebljujem sve te prilike, da ih privedem boljim osjećajima i da im protumačim blagohotne namjere Njegovog Veličanstva spram turskog carstva i naročito spram Bosne. Oni me uvjeravaju, da nijesu nikada sumnjali u te osjećaje i da vjeruju, e smo mi njihovi najbolji prijatelji. Jajah efendija iz Janice (?), koji je upravo sa mnom razgovarao i koji poznaje Francuze još iz tabora kod Trebinja, rekao mi je izmegju ostaloga ovo: "Ja se najprvo molim Bogu za našega cara, pa odmah za tim za vašega".◊460

Porazdijelio sam megju ove poglavare nekoliko primjeraka buletina "Velika vojska"{1 U francuskomu "Grande armée"; tako se je obično nazivala Napoleonova vojska.}, provedena na turski jezik. Oni su vrlo radoznali saznati sadržaj ovog buletina, te su me zamolili, da im dadnem još nekoliko primjeraka za njihove prijatelje. Znadem, da taj huletin pohlepno čitaju i da su oduševljeni. Njihov zanos za ovu knjigu učinio je, da ih je ostavila njihova obična ravnodušnost. Ja sam im naročito spomenuo, da car Napoloon time, što je dao prevesti i štampati na turskom joziku povjest ovih velikih dogagjaja za pouku njegovih istočnih prijatelja, najbolje posvjedočio svoju ljubav spram njih. …


Br. 73.

U Travniku, 5. marta 1808.

Srbijanci, o čijim bojnim namjerama mi je nedavno govorio kajmakam, drže se sada sistema posmatranja. Oni su doduše izveli nekoliko upada u Bosnu do na šest sati daljine od Sarajeva, ali su se opet vratili na svoje zemljište. Megju njima i bosanskom prijestonicom nalazi se utvrgjen most na Drini, kojeg ove loše čete ne će bez sumnje nikada preći, ako ih ne budu Rusi pomagali. To je starinski most kod Višegrada.

Kažu mi, da je jedan novi ruski general prispio u Biograd. Turci mi i dalje dolaze u pohode. Oni me svi pitaju o stanju pariških pregovora, te su vrlo začugjeni, da mir još nije potpisan megju Portom i Rusijom. Jedan od njih mi je tu nedavno saopćio od strane kajmakama, da su Rusi protjerali iz Bendera u Carigrad sve muslimane, ljude, žene, djecu i starce. Svakomu su od njih dali u ime odštete 100 turskih piastera; ali su ih usprkos stroge zime prisilili da otputuju.

Ove vijesti, bile one istinite ili ne, proizvode u ovoj provinciji vrlo ružan utisak i pobugjuju sumnje, koje ja na sreću mogu ustmeno da pobijam. Ali aga od Mostara pisao je sarajevskim begovima: "da zna pouzdano, da su se Francuska, Rusija i Austrija dogovorile, da napadnu idućega proljeća Tursku." On ih opominje, da budu na oprezu i da se jednako čuvaju svih nevjernika.

Ja sam se kajmakamu potužio na Ali agu. Sam kajmakam je imao dosta razloga, da se na nj tuži još dok je zapovijedao nad taborom kod Trebinja. Ali mostarski poglavica odveć je moćan, a da bi ga se moglo napasti. Da mu nijesu možda Dubrovčani, njegovi susjedi i laskavci, udahnuli rečene sumnje?


Br. 74.

U Travniku, 12. marta 1808.

Paša sa dva konjska repa, koji se bez posla nalazi u Nišu, pisao je jednomu svojemu prijatelju u Bosni: "Hoćete li da znate, što se zbiva sa Srbijancima? Rusija je ponudila Porti da sklopi u njihovu korist jedan ugovor. Sultan Mustafa odbio je rusku ponudu i rekao je da će primiti samo ono, što mu predloži francuski car. U isto je vrijeme poslao u Rumeliju ferman, kojim naregjuje pašama, da se priprave na boj protiv Srbijanaca. Isti će se ferman spremiti takogjer u Bosnu." …

P. s. Kajmakam, s kojim sam se upravo razgovarao, potvrdio mi je gornje vijesti te je dodao, da se Srbijanci mnogo kreću oko Zvornika i da se čini, da namjeravaju podsijedati ovu varoš.


Br. 75.

U Travniku, 15. marta 1808.

Upravo sam bio u običnoj posjeti kod Sulejman-paše. Rezultat te posjete slabo me je zadovoljio. Na licu kajmakamovom zapazio sam neki izraz uzdržljivosti i nemira, koji mi je u ostalom protumačen našijem razgovorom. Nakon nekoliko časaka, upotrebljenih za izmjenu običnih pozdrava, reče mi kajmakam: "Meni je poznato, da će francuska vojska u Dalmaciji biti doskora znatno pojačana i da se govori o ekspediciji protiv Indije. Da li se možda misli, da kroz Bosnu prolazi vojska, koja bi imala izvesti tu ekspediciju?" Ja sam mu odgovorio, da o svemu tome ne znam upravo ništa. "Znate li, produži kajmakam, da je ovdje svatko osvjedočen, da ta osnova nije nego izlika, da se laglje ugje u našu provinciju, koju bi Francuzi i osvojili, netom bi nagomilali u njoj dovoljno vojske; ali to je prosto brbljanje po narodu i ja mu ne pripisujem nikakva značenja." Megjutim udar njegova glasa dokazivaše, da on tomu govorkanju ipak vjeruje. Ja sam nastojao da ga razuvjerim. U tu svrhu saopćio sam Sulejman-paši sadržaj govora, što ga je izrekao u francuskomu senatu predsjednik državnoga savjeta i u kojemu je on predočio potrebu novoga novačenja. Rekao sam zatim kajmakamu, da bi on, kao glavar zemlje, morao raditi na tome, da se unište klevete, što◊461 će ih nesumnjivo širiti protiv nas naši neprijatelji, čim saznadu za ovu poduzetu mjeru. U interesu je Divana, dodao sam, a tako i u našemu, da se engleska sila uništi. U ostalom vojni pohod protiv Indije ne će biti nipošto izveden bez dogovora sa sultanom. - "Sultanovo privoljenje ne bi bilo možda dovoljno, odgovori mi na to Sulejman-paša, i njegovi fermani ne bi zapriječili narode, da se ne dignu protiv evropskih vojska, kad bi ove htjele proći preko njihove zemlje. Osmanlijsko carstvo, nadoveza on, posjeduje polovicu svijeta, francusko carstvo je vrlo moćno; dao Bog, da ta dva carstva budu uvijek prijatelji! Mi ćemo to svakako biti; ali u slučaju sukoba izmegju ova dva carstva, Francuzi će u meni naći najljućega neprijatelja." Od ovoga časa primjetih, kako je lice Sulejman-pašino poprimilo nekako hladan izraz. On mi ponovi više puta svoju posljednju izreku, a iz njegovog glasa odzvanjaše slabo pritajena prijetnja. Ja sam osvjedočen, da i on krije u svojemu srcu čuvstvo mržnje, koje njegovi zemljaci osjećaju za nas. …

Od nekoliko dana s pohlepom se gutaju u Travniku vijesti, naperene protiv nas. Ova trajna mržnja čini, da imam nade još samo u novoga vezira, koji bi imao stići za mjesec dana u ovu rezidenciju. Ja ću nastojati da izvršim naredbe Vaše Ekscelencije i da zadobijem njegovo prijateljstvo.


Br. 76.

U Travniku, 23. marta 1808.

Podadoh se ispraznomu nadanju kad sam mislio, da ću svladati mržnju Bošnjaka i da ću pobuditi povjerenje ondje, gdje je dosad vladalo podozrijevanje. Ako su me nekolicina njih došla posjetiti, to je bilo ili iz političkih razloga ili opet, da me zamole za kakovu ličnu uslugu. Ja sam učinio sve što sam mogao, da ih k sebi privučem; ali otkako nemaju više interesa, oni nikako ne dolaze; neki pak, koji često dolažahu k meni, grade se, kad me sada sretnu na ulici, kao da me ne poznaju. Njihove posjete nijesu dakle imale drugu svrhu, nego da na mene stavljaju pitanja, kojima bi me mogli uloviti. Danas pak nema gotovo spletke ili mahinacije, kojom se ne bi poslužili, samo da me muče i da mi učine gotovo nemogućim boravak u njihovoj nesretnoj zemlji. Pošto se sva moja služinčad od nekoga vremena sastoji samo od Bošnjaka, jer oni, koje sam bio dobavio iz Italije ili Dalmacije, ne mogahu izdržati više od tri mjeseca, to se sada nastoji na tome, da izgubim i tu služinčad. Prijete im, da će biti obješeni oni i članovi njihove obitelji odmah, čim ću ja poći iz Travnika. S mojim se pak odlaskom računa kao s nečim, što se ima dogoditi za vrlo kratko vrijeme.

Čujem da se u Sarajevu i u Travniku sastavlja molba na novoga vezira, u kojoj se traži: 1. da se ne pripusti austrijski konzul, 2. da se otpremi francuski konzul.

Austrijskog konzula, uza sve što nosi sultanov ferman, zadržaše u Brodu više od jednoga mjeseca. Napokon na ponovnu zapovijed njegovoga vladara prešao je Savu i dopro do Dervente. To je prouzrokovalo veliku uzbunu u Travniku. Age se sakupiše. Tuže francuskoga konzula, da protiv volje i znanja kajmakamova poziva austrijskoga konzula. Odoše kajmakamu da mu ispričaju, kakav je strah zavladao u gradu i da ga upozore na moje spletke, jer da radim na tome, da zemlja pane u ruke Austrijanaca. Navelo se takogjer, da je neki jevrejin ponio od moje strane jedno pismo u Brod. Tko bi odolio takovom dokazu? Sulejman-paša nije mogao na ino, nego naredi, da mu dovedu mojeg tumača Bošnjaka, kojega on uze odmah ispitivati. Ovaj je dao ovaki odgovor kajmakamu (barem on tako tvrdi): "Gospodaru, Vas su prevarili. Francuski konzul ne pozivlje podnipošto austrijskoga. Naprotiv sam više puta čuo gdje je kazao, da mu je sasvim svejedno, hoće li doći ili ne doći austrijski konzul, no da bi možda za njega bilo koristnije, kad nikako ne bi došao. Što se pak tiče pisma, ono je upravljeno ne na austrijskoga konzula, kojega francuski konzul niti poznaje niti želi poznavati, nego je upravljeno brodskomu zapovjedniku, kojemu on ima da podmiri neke poštanske troškove. Jevrejin pak, koji je ponio pismo, jeste otac obitelji, koji je, ne znajući na kakav bi način živio i prehranio svoju djecu, otišao ponuditi se u službu austrijskoga konzula i postati kod njega ono, što sam ja kod francuskoga konzula.”

Poslije ove izjave moga dragomana, kajmakam je spremio u Derventu čovjeka s naredbom, da se zaustavi austrijski konzul, da se uhapsi jevrejin i da ga ovamo dovedu, bez sumnje u namjeri, da bude obješen na zadovoljsto opakih aga. Vaša Ekscelencija može biti megjutim unaprijed osvjedočena, da ja ne ću podnositi ni ovih kleveta ni okrutnih djela. Ja ću zatražiti sjutra audijenciju u kajmakama, te ću mu govoriti s poštovanjem, što ga dugujemo stranim vladama, ali i s ponosnom odlučnošću, koju mi inspirira ono poštovanje, koje nam drugi duguju.


Br. 77.

U Travniku, 24. marta 1803.

Kajmakam mi je bio urekao čas sastanka u samo podne. Ja sam megjutim morao čekati uzalud puna dva sata, da me pozove. To je bilo drugi put, da nije održao zadanu riječ, što vezir nije nikada◊462 učinio. Ja sam opazio u tomu postupku očitu namjeru, da me ponizi. S toga sam mu poručio po momu tumaču, da se poslanici Francuske nijesu obikli tome, da se s njima na taj način igra. On se je nastojao ispričati, ali vrlo nevješto, odgovorivši mi, kako su upravo u tome času gotovo sve age sakupljeni kod njega i da će me sjutra primiti. Ja dakako ne mislim primiti njegova poziva, jer smatram, da bi kompromitirao dostojanstvo mojega vladara, kad bi se dao vući za nos od barbara, koji se u svojim odnosima spram mene daje rukovoditi zlobom i ludom bahatošću. …


Br. 78.

U Travniku, 25. marta 1808.

Austrijski konzul poslao mi je jednog čovjeka, moleći me, da mu izradim kod kajmakama putni list. Ja sam mu ustmeno odgovorio, da ja ne mogu ništa s ovim divljim zvijerovima, te sam mu savjetovao, da se vrati u Brod i da tu čeka vezira. Konzul se nalazi u Derventi. snabdjeven sultanovim fermanom i jednim vlastoručnim pismom velikoga vezira. Bošnjaci su mu megjutim izjavili, da sve to nema nikakove vrijednosti u njihovim očima, te ako proslijedi put bez dozvole kajmakamove, da će i njega i njegovu pratnju poubijati. Neka po ovomu sudi Vaša Preuzvišenost o redu, što vlada u ovoj zemlji i o ličnoj sigurnosti, koja je čovjeku zajamčena. To je prava feudalna anarhija, ali s tom razlikom, da su naša nekadanja feudalna gospoda težila za civilizacijom, dok je ovdješnji tiranski režim u rukama nepopravljivih barbara.

Glas o slaboći novoga vezira osokoljuje očevidno ove nasilnike drugoga reda. Da im uzmognem bolje prkositi, ja ću otpremiti ženu i djecu u Francusku. Tada, potpuno slobodan, pokazaću ovomu opakom narodu, da je naša hrabrost jednaka našoj dobroti i da Francuz makar sam, ali oslanjajući se na ime Napoleona Velikoga, ima više snage, nego što oni (Bošnjaci) imaju drskosti, više gordosti, nego što on imaju nadutosti.


Br. 79.

U Travniku, 28. marta 1808.

Sulejman-paša pozvao me je 25. s velikom ceremonijom k sebi. Ja sam ipak odbio ove sramotne počasti, a tako i kasnu audijenciju, koju mi on u svojoj oholosti podjeljivaše. Rekoh mu samo, da ću smatrati ličnom uvrjedom svako nasilje, učinjeno mojemu izaslaniku, spremljenomu u Brod. Potonji, za kojega je sam kajmakam kazao, da će biti obješen, povratio se je potpuno slobodan natrag. Kajmakam, želeći popraviti počinjeno pogrješke prije vezirova dolaska, poslužio se je bolešću moje djece kao izlikom, da mi bude uslužan. Ja smatram da mi je dužnost odazvati se njegovoj ljubeznosti, bila ona iskrena ili ne, jer mi je Vaša Preuzvišenost naredila, da podržavam usrdne odnošaje megju dva naroda, a ja Vaše naredbe vršim pod svaku cijenu, izuzevši dakako, kad je u pitanju moja čast.

Sve ovo potvrgjuje istinitost riječi jednoga engleskoga pisca, koji je za Turke kazao: njihova drzovitost raste s tugjom dobrotom i pada s tugjom gordošću.

Vele, da je vezir stigao u Sarajevo.

P. s. 31. marta. Neki mi je efendija javio, da se opaža izvjesno komešanje u vojsci velikoga vezira u Jedreni i da je ovomu pokretu cilj, da se na prijesto uspostavi Selim.


Br. 80.

U Travniku, 8. aprila 1808.

Novi paša bosanski Ibrahim, nekadašnji veliki vezir, stigao je jučer u svoju rezidenciju. Ja sam poslao jutros mojega dragomana, da ga pozdravi. Vezir je primio mojeg tumača na najljepši način. Ibrahim-paša razgovarao se je d'Avenat-om (konzulov tumač) oko dva sata, te mu je očitovao svoje prijateljske osjećaje za Francuze uopće, koje je nazvao najstarijim i najiskrenijim prijateljima Osmanlija, i za mene napose, pa je dodao, da je o meni čuo mnogo dobra u Solunu i u Sarajevu. "Neka se konzul ništa ne brine za mržnju Bošnjaka, dodade on. Poznato mi je da je on trpio od neprijateljskoga raspoloženja domaćih Muslimana; ali on nema da s njima pregovara već sa mnom. Ja ga želim često vidjeti kod mene, da mu pokažem, kako sam i ja prijatelj Francuza i divitelj padišaha Francuske. Englezi su bili baš ludi, kad su pokušali da nas sklone, da promijenimo savez i politiku. Ali njihova lukavština pa ni njihove prijetnje ne mogoše nas pokolebati. Što nas se tiče Engleska? Englezi su za nas samo trgovci, koji nam donose na prodaju sukno, za koje mi njima dajemo zlato. Kakovu nam štetu mogu oni nanijeti? Mogu da nam uzmu nekoliko jadnih ostrva u Egejskom moru; ali se ne će nikada usuditi da nas napadnu na kopnu. To nije slučaj s Fran◊463cuzima. Polonji mogu u istinu da nam učine mnogo zla a i mnogo dobra. Naša sloga s njima uzrok je naše i njihove snage. Ona je za nas nepromjenljivi princip."

To su prvi osjećaji, što nam ih je izrazio Ibrahim-paša bosanski. Nadam se da ih ne će oprovrći. Ja ću barem od svoje strane sve učiniti, da ih uzdržim u punoj njihovoj snazi.


Br. 81.

U Travnika, 13. aprila 1808.

Bio sam primljen u prvu audijenciju od Ibrahim-paše. Nekadanji veliki vezir iskazao je francuskomu imenu one iste počasti, koje mu je iskazao prošle godine Husref Mehmed-paša. Te vanredne počasti tim su laskavije za mene, što su neobične, te se ne slažu s navadama naroda, za kojeg je običaj gotovo isto što i vjera. One su nadalje tim važnije jer su dokaz velikoga ugleda, što ga francuski agenti uživaju megju poglavicama ovoga castva. Zbog toga ove počasti i zaslužuju, da ih potanko opišom Vašoj Ekscelenciji.

Osam kavaza i četiri čauša priveli su mi konja, pokrivena zlatom i javili su mi, da me paša čeka. Otišao sam veziru u pratnji mojeg tajnika Chaumotte Desfossés i dvaju tumača. Meštar ceremonija i njegovi pomoćnici dočekali su me pri dnu velikih stepenica pašinog konaka. U času, kada stigoh pred palaču ičoglanlar baš agasi (šef paževa) povika iz svega glasa: "Slava neka je Bogu! Evo našeg prijatelja! Evo gosta našega cara!" Ovaj pozdrav bi prihvaćen od svih prisutnih dvoranina.

U isto vrijeme vezir izlazeći iz unutarnjih odaja ugje zajedno sa mnom u dvoranu Divana i dade mi znak, da se posadim na počastno mjesto. Nakon što nam je ponudio slatko, kave i duvana, Ibrahim-paša naredi svojim dvoranima da izagju, tako da smo mi ostali sami.

Na to je započeo megju nama razgovor, koji je trajao više od jednoga sata, i u tome mi je razgovoru vezir očitovao svoju antipatiju protiv naših vječitih neprijatelja. Izraz njegove fizionomije bijaše u takovomu skladu s njegovim riječima, da ja nipošto ne sumnjam u iskrenost onoga, što mi je govorio o perfidnim ostrvljanima (Englezima.). Ovakovi osjećaji mene ni najmanje ne iznenagjuju, pošto je Ibrahim-paša bio veliki vezir u času, kad je englesko brodovlje prošlo kroz Dardanele, tako da je morao dulje nego ma ko drugi očuvati u svomu srcu ogorčenje zbog ove uvrjede. On mi je saopćio da su Englezi nedavno predložili sultanu, da će platiti sve ratne troškove, samo ako sklopi savez s njima i da je ta njihova ponuda odbijena indignacijom. Jednom riječi: vezir je govorio o Englezima s eneržijom, koja mu je bez sumnje dolazila iz srca. …

Nakon ove besjede Ibrahim je svratio razgovor na cara i kralja i upitao me je, gdje se sada nalazi Njegovo Veličanstvo. "Mi ćemo ostati vijerni saveznici njegovi, reče mi, a što se mene samoga tiče, ja ću učiniti sve što mi bude moguće, da uzdržim potpuni sklad megju provincijama, koje spajaju oba carstva. Ja se nadam, da ćete Vi to dojaviti velikom vladaru, čiji sam ja divitelj, i da ćete ga izvijestiti o izvanrednim počastima, što mu ih ja iskazujem u Vašoj osobi a u sultanovo ime." - Ja sam odgovorio veziru, da je moja dužnost da obavijestim svoga vladara o učinjenom mi prijemu i da ga izvijestim o dobrom raspoloženju novoga bosanskog paše.

Ponudiše nas šerbetom, mirisavom vodicom i aloevim cvijećem, a kad se oprostismo s vezirom donesoše nam svakomu po kabanicu, i to meni kabanicu od samura, Chaumette Desfossés-u od hermelina, d'Avenat-u od krzna, rezerviranu za prve tumače, a momu bosanskomu dragomanu crveno optočenu kabanicu. Ne smijem zaboraviti napomenuti, da u času kad nas je kapidžilar-kehajasi (prvi meštar ceremonija) zaogrnuo kabanicama, zapovjednik glavnoga štopa i njegovi pobočnici (kapidžilar agasi i ić-alaj-čavuglare) poviknuše u tri puta: "Da je božja milost! Evo znakova počasti, što ih naša vlada odaje svojim slavnim gostima."

Tako je bila obavljena ova ceremonija, kojoj nema primjera u analima generalnih konzulata na Istoku. Bivši veliki vezir vrlo je dobro znao, da se samo poklisari zaogrću u Carigradu kabanicom od krzna i to u njihovoj prvoj i posljednjoj audijenciji. On je osjetio potrebu, da nam iskaže iste počasti s toga, što je znao da će suzbiti na taj način mržnju domaćega pučanstva i zadahnuti mu štovanje spram francuskog imena …

Br. 83 bis-

U Travniku, 2. maja 1808.

Umorstvo četvorice francuskih oficira u Baru proizvelo je ovdje duboki utisak, te se iščekuje vijest da su krenule čete Njegovog Veličanstva da osvete ovaj užasni atentat. Moram reći V. E., da bi, ako ovaj zločin ostane nekažnjen, francusko ime postalo predmetom najvećega prezira megju ovim barbarima.◊464

Neki poglavari, koji su ratovali s nama protiv Crnogoraca, došli su me upitati, da li će i Bošnjaci biti prisiljeni, da nam se pridruže protiv skadarskoga paše. Ja sam im odgovorio, da to zavisi od volje mog vladara, ali da Francuzi ne trebaju pomoći, da operu nanešenu im uvrjedu.

Primjer ovoga zločina, koji bi mogao naći oponašatelja, rastuća mržnja Bošnjaka, neka hladnoća, što sam je već opazio u držanju vezirovu, sve me to nagoni, da svoju obitelj spremim na sigurno mjesto. Vidjeću vrhovnoga zapovjednika, pa ću mu priopćiti neke podatke, o kojima se ne može pisati …



Br. 83 ter.

U Travniku, 3. juna 1808.

Austrijski konzul stigao je 10. maja u Travnik. Pobjeditelj Turaka, kao Eneja sjena, on je privezao svoju zlatnu granu na vezirova vrata, koji ga je poslao na noćište u jedan han - zaista pakleno boravište.

Mittesser je dočekan s mnogo manje sjaja nego francuski konzul. Pred ovoga potonjega bijahu izašli, (ima tomu 18 mjeseca), meštar ceremonija, dva paža, četiri mameluka i napokon tatari. Mittessera je naprotiv pričekao samo serdar i četiri gradska čauša, oboružana štapovima. Austrijski konzul je čovjek od kakovih 50 godina, koji ne izgleda odveć opasan. On veli da mu je naregjeno, da živi s nama u najljepšoj slozi. Njegova je pratnja brojna, a raspolaže i sa znatnim novčanim sredstvima, sudeći barem po troškovima njegova namještaja.

Bio sam odsutan, kad ju Mittesser stigao u Travnik. Chaumette Desfossés, tajnik u našemu konzulatu, imao je više sastanaka s njime. U jednomu od tih razgovora priopćio mu je austrijski konzul, kako je njegov gospodar sabrao mnogo vojske na granicama Turske. U Brodu su podignuta golema skladišta, puna svakovrstne municije. Nadvojvoda Ivan prispio je 1. juna u ovu malenu varoš, da obavi inspiciranje sveukupnih četa. On je preporučio austrijskoj vojsci na granici, da se ne da vrijegjati od Turaka kao nekada, već da u slučaju napadaja vrati četiri udarca za jedan (sopstvene riječi nadvojvode). Mittesser priznaje, da Austrija nije nikada govorila s toliko smionosti, iz čega on zaključuje, da je ona možda sporazumna s nama protiv Osmanlija. "Ili bolje, reče on, Francuska valjda ide za tim, da uz pomoć naših vojnika i našega oružja osvoji ovu zemlju."

Ako s ovim malim lukavštinama austrijski konzul misli otkriti ono, što mi snujemo, ili saznati, za što sam ja došao ovamo, on ne će imati mnogo što da priopći svojoj vladi. …


Br. 84.

U Travniku, 28. juna 1808.

Ja mogu da kažem poput Muhameda: Moj je život borba. Djeca prorokova ne prestaju voditi boj protiv mene. Ja se ne bijah udaljio ni dvije milje od Travnika{1 David je vodio svoju obitelj u Dalmaciju.}, kad ali Muslimani stadoše podsijedati naš konzulat. Nakon što su razagnali kavaze, pokušaše provaliti vrata, grozeći se mojoj čeljadi, da će je poubijati. U prvim redovima svjetine nalazile su se zastrte žene (bule) i djeca, a to zbog nekažnjivosti, što im osigurava u Turskoj njihova slabost. Na sreću dotrčaše tajnik Chaumette Desfossés i prvi dragoman d'Avenat, zaprijetiše se i prepadoše one zastrte furije pa prisiliše tako svjetinu, da napusti podsijedanje. Narednog dana novi napadaj, novi otpor. Mlitavi vezir, kog je napokon vika napadača probudila, sakupi kod sebe gradske glavare, one iste, koji su svjetinu i potakli na bunu, te ih zamoli, da učine kraj neredima, da ga ne bi kompromitirali u očima Francuza. Oni rado pristadoše da mu učine tu uslugu, ali su ga u isto vrijeme prekorili, jer je pustio da pobjegne jedan dio taoca, koje oni imagjahu u svojim rukama. Tako su nazivali moju ženu i djecu.

Nakon ovakovih prizora trebalo mi je razdavati grdan novac megju moju služinčad Bošnjake, jedine, koji mi preostajahu, da ih spriječim da se ne razbjegnu na sve strane, pošto su im se njihovi zemljaci neprestano grozili, da će ih prije ili poslije objesiti.

Mi smo upravo uživali u tišini, koja bijaše nastala nakon oluje, kad ali opet još silniji vihor zahuji nad našom glavom. Ovi bijesni gorštaci ne propuštaju nijedne prilike, da navale na konzulat, ne bi li ga prisilili da ostavi ovo mjesto. Jedan moj kavaz, koji se je spasio iz Biograda onoga dana, kad su Srbijanci poklali tamošnje Turke, bijaše vjenčao jednu Turkinju, koja je takogjer bila umakla iz Biograda i koju je on držao udovicom, misleći, da je njezin muž poginuo u onoj sječi. Megjutim taj tobožnji pokojnik pojavio se tu nedavno i zatražio natrag svoju ženu. Po turskom zakonu kavaz je bio prisiljen da povrati ženu◊465 i miraz, što je on bez oklijevanja i učinio, te je od kadije dobio raspustnu svjedodžbu. S time je bilo sve svršeno. Ali, kako je ova stvar pružila Bošnjacima priliku, da uvrijede Francuze i da napanu njihove povlastice, oni su se opet pobunili i sakupili u gomilu pod pendžerima vezirovim, vičući iz svega grla: Šar Allah! Osveta u božjoj pravdi robu nevjernika! Jadni Ibrahim silno se prepao i izručio im mojeg kavaza, usprkos naših povlastica. Oni odvukoše kavaza kadiji, a ovaj bezdušni sudac, koji ga je jučer bio riješio optužbe, danas ga mirno osudi na smrt. S kavaza je odmah zatim skinuto oružje i on je bio doveden pod drveta, na koja se u Travniku vješaju kršćani. Došavši na gubilište, Turci su osugjenika obasuli najpoganijim psovkama i rekli mu, da umjesto da bude pokopan s ostalim Muslimanima, njegovo će tijelo biti bačeno u prohod, kao što se to radi s gjaurima. Ali u času, kad su mu privezali konop oko vrata, on se glasno pozva na svoje janjičarsko pravo i zatraži, da se u času njegova pogubljenja ispali jedan topovski hitac. Na riječ "janjičar", koja ima zaista magičnu moć na ove divlje duhove, smaknuće bude obustavljeno. Jadnog Turčina zakovaše u lance, povedoše ga u tvrgjavu te ga bace u podzemnu tamnicu.

Megjutim je kancelar konzulata, doznavši što se radi, poslao prvoga dragomana, da se pozove na naša prava i povlastice i da protestira protiv ovog nečuvenog nasilja. Vezir i kiaja priznadoše, da ne mogu ništa protiv bijesnog naroda. Oni su se toliko bili ponizili, da su nastojali laskati momu tumaču, umirujući i razgovarajući nas, da pustimo izdahnuti žrtvu. D'Avenat, kao no ti pravi Francuz, odbije ove sramotne predloge, te nastavi tražiti zadovoljštinu i prijetiti s eneržijom, koja zaista zaslužuje svaku pohvalu. Sazvaše divan. Njegovi članovi bijahu oni isti, koji su rulju razdražili. D'Avenat im reče, da će jednoga dana svojom krvlju i svojim dobrima platiti uvrjedu, nanešenu Francuskoj. Ove prijetnje i odlučnost neznatnoga broja Francuza protiv bijesno svjetine ulile su poštovanje našim neprijateljima i oni odlučiše da nam vrate kavaza.

Ja sam se tada nalazio na granici Bosne. Naši protivnici rasturiše glas, da se više ne ću povratiti u Travnik. Požurio sam se da im dokažem protivno. Ponajprvo sam napisao veziru pismo, koje ovdje prilažem i koje mu je bilo protumačeno od Chaumette Desfossés-a i d'Avenat-a. Dva dana zatim dogjoh u Travnik, da tražim zadovoljštinu za učinjenu nam uvrjedu. Tražio sam da zadovoljština bude sjajna i vezir mi je to i obećao. Biće prilike da obavijestim V. E. o tome, kako je vezir svoje obećanje ispunio.


Br. 85.

U Travniku, 30. juna 1808.


… Ibrahim-paša gubi svakim danom nešto od svoje vlasti, a travnička svjetina postaje sve to drzovitija. Bošnjaci su s prezirom natrag poslali izaslanike Ibrahimove, koji bijahu došli pobrati obični porez. Treba zahvaliti jedino vezirovoj slabosti, ako su se pred našim konzulatom mogli odigrati prizori, što sam ih opisao u svom progjašnjem pismu. Sarajevska oligarhija ne priznaje više vezirove vlasti, a varoš Banjaluka dala je još očitiji dokaz svoje nepokornosti. Pošto je banjalučki kapetan iz zasjede ubijen od nekog grčko-istočnjaka, tamošnji Muslimani, akoprem brojno slabiji, digli su se na oružje i protjerali iz Banjaluke sve hrišćane izuzevši dvije obitelji. 64 kuće sa zemljištem i vrtovima bile su zaplijenjene i prodane. Uzalud je vezir spremio u Banjaluku travničkoga defterdara, da umiri muslimanski narod i da mu obrazloži, kako udara po nevinima. U znak odgovora Muslimani su pohvatali s reda 12 grčko-istočnjaka, postavili ih na koljena i uzeli plesati oko njih, derući se pri tome iz svega glasa poput kakovih divljaka. Zatim stadoše da im odsijecaju glave i bili bi ih svijeh poubijali, da nije dotrčao neki turski beg, koji ih je teškom mukom jedva sklonio, da ostalima poštede život.

Defterdar se je povratio u Travnik pokunjen i postigjen zbog neuspjeha svoje misije.

Austrijski se konzul silno prestrašio, jer se nalazi zajedno sa svojom porodicom megju ovako divljim narodom. Namjestili su ga u jednu užasnu kuću, upravo spram gubilišta, tako da svakoga dana pod svojim pendžerima vidi nekoliko odsječenih glava. …


Br. 87.

U Travniku, 14. jula 1808.

U času mojeg dolaska u Bosnu veći je dio Hercegovine bio pozorište krvavoga rata megju članovima jedne moćne porodice. Od petero braće, koja sastavljaše ovu porodicu, trojica mlagjih vojevaše protiv dvojice starijih, protiv kapetana Stolačkog i protiv gospodara od Hutova. Ovaj potonji bijaše vrlo lijepo primio žene i djecu Dubrovčana, koji su se za vrijeme opsade Dubrovnika bili sklonuli na tursko zemljište.◊466 Taj se isti beg iz prijateljstva prama nama zaratio s Crnogorcima. Ova simpatija za Francuze škodila mu je mnogo u očima Bošnjaka. Unatoč koraka, što sam ih bio učinio kod vezira i unatoč predstavka, što ih je general Sebastiani bio upravio Visokoj Porti, mir nije mogao biti uspostavljen u Hercegovini. Rat megju braćom traje još uvijek, naročito zbog toga, što mlagju braću u njihovoj borbi protiv starijih podupiru domaći begovi. Ovo nemirno stanje spriječavalo je mnogo prolaz naše opskrbe kroz Hercegovinu. Videći general Marmont, da se ne vrše niti vezirove ni sultanove naredbe, smatrao je svojom dužnošću, da se okoristi susjedstvom dviju zemalja i da učini kraj svagji, koju u prvom redu pozvane vlasti nijesu u stanju da stišaju. General Marmont primio je od Hadži-bega, gospodara od Hutova, dva pisma, u kojima mu saopćava, kako mu je nakon šest-mjesečne opsade sasvim ponestalo i hrane i džebane. Primivši ta pisma vojvoda od Dubrovnika{1 Vojvoda od Dubrovnika (Duc de Raguse) je naslov generala Marmonta.} požurio se da po jednoj regimenti vojnika pošalje u Hutovo u obilju živeža i strjeliva. Francuski je odio ušao u Hercegovinu 4. jula i izišao 7., nakon što je obavio povjerenu mu zadaću. Na čitavomu putu nije on zatekao ciglog jednog neprijatelja. Strah bijaše razagnao one, koji podsijedahu Hutovo.

General Marmont obavijestio me je posebnim ulakom o ovoj ekspediciji. Ulak je stigao jučer u Travnik i ja sam odmah zatražio u vezira audijenciju, da mu izručim jednu depešu napisanu na turskom jeziku, koju mu je poslao vojvoda od Dubrovnika. U ovoj su depeši razloženi uzroci naše intervencije u Hercegovini. Mi smo bili zadovoljni s rezultatom našega razgovora s vezirom. Potonji, kako sam ja već pisao V. E., u istinu je sasvim bez značaja, o čemu sam se najbolje uvjerio u ovoj pošljednjoj konferenciji s njime. Ja sam očekivao da će se on pokazati uvrijegjenim bilo iz ličnoga samoljublja, bilo iz nacionalne gordosti, jer su stranci uspostavili red u njegovoj pokrajini. Ali naprotiv, on me je uvjeravao, da je vrlo zadovoljan, što je general Marmont učinio kraj svagji, o kojoj mu je general Sebastiani još u Carigradu govorio. …

Bio sam mu donio Marmont-ovo pismo i svratio mu naročitu pažnju na ovu stavku: "Ovaj mi je korak inspirirala želja, da spasim život jednom prijatelju Francuza, a da uz to ipak ne prejudiciram u mišljenju, što ga ima paša o njemu i da se ne miješam u spor, koji jedino paša može da riješi." - Vezir mi je na to rekao, da je potpuno uvjeren o dobrim namjerama vrhovnoga zapovjednika, te da će mu odmah i pisati u tom smislu. Nakon ovoga objašnjenja ja sam pročitao Ihrahim-paši dva pisma od glavnoga providura Dalmacije, koja se tiču upada Turaka na zemljište Imotskoga i Makarske. "Što ćete da vam ja kažem o tom vojevanju na granici? - reče mi vezir, - ono je postojalo od vajkada. Radite kao što uvijek u takim prilikama rade Austrijanci. Kad Turci otmu malo stoke ili ubiju nekoliko ljudi Hrvatima, ovi potonji bez oklijevanja upadnu u naše krajeve te porobe i pokolju koga god stignu. Ne će se valjda zbog takovih sitnica dvije velike države zavaditi." - Ako vi ne možete spriječiti da se slični neredi ne dogagjaju, - odgovorih ja - ono će vrli zapovjednik biti prisiljen, da radi duž čitave granice onako, kao što je radio u Dalmaciji. "I dobro će učiniti, reče mi vezir, to je jedini način, da se ova paščad jednom priveže za lanac."


Br. 88.

U Travniku, 15. jula 1808.

Već tri mjeseca (otkako je naime Ibrahim-paša vezir bosanski) ne može se u Bosni niti govoriti o kakovoj vladi. Čitava pokrajina nalazi se u istinu u periodi potpune anarhije. Svako okružje ima svog posebnog vladara, a što najbolje karakterizira prekomjernu surovost domaćega pučanstva jeste to, da je pod sadašnjim vezirom drum, koji vodi iz Travnika u Carigrad, upravo okužen razbojnicima, o kojima se nije tako reći ni sanjalo u vrijeme Mehmed-pašina vezirevanja. Za potonjih osam dana razbojnici su ubili kod Novog Pazara dva tatara i velik broj putnika, megju kojima i kadiju iz Nove Varoši, te petero čeljadi od njegove pratnje. Kadijino umorstvo proizvelo je u cijeloj zemlji dubok utisak naročito s toga, što otkako Turci nad Bosnom vladaju, ovo je bez sumnje prvi put, da je jedan ulema na ovaj način poginuo.

Austrijanci su se osvetili Bošnjacima zbog nanešenih im uvrjeda i zbog navala turskih četa na njihovo zemljište. Ima već nekoliko godina, kako se ne prestaje vojevati na hrvatskoj granici. Turci, vještiji na izdaji, znali su više puta oteti stoku od Hrvata i ubiti im ljude. Napokon, ima tomu mjesec dana, jedan odio Turaka provali na austrijsko zemljište i ubije 23 čovjeka. Austrijske vlasti obavijestiše odmah vezira o ovom nasrtaju, ali mu vezir ne pokloni ni najmanju pažnju. Austrijanci, srditi zbog ove nepravde, provale u Bosnu i poubijaju više od 300 ljudi. Ova bi stvar urodila ozbiljnim pošljedicama pod ma kojim drugim pašom. Ali Ibrahim nije čovjek, da zbog ispunjavanja dužnosti stavi na kocku svoj mir. I kada ga je austrijski konzul službeno izvijestio o ovoj neobičnoj ekspediciji, on je ne oklijevajući dao pravo jednoj i drugoj stranci. … ◊467

Mittesser mi je saopćio sve ove podatke, te mi je još rekao, da je navijestio veziru, kako njegova (austrijska) vlada u želji, da se u buduće predusretnu slični oružani napadaji, ima namjeru, usprkos postojećih ugovora, podići redute na svojoj granici. …


Br. 89.

U Travniku, 20. jula 1808.

Javljaju mi s mnogih strana, pa i od strane samog vezira, da Rusi ulaze s ogromnom vojskom u Srbiju. Oni prelaze Dunav megju Vlaškom i Setislavom (?), otkud se kreću put Biograda.

Oni su došli ponajprije pod izlikom, da im treba braniti njihovog generalnog povjerenika Rodofinikina protiv uvrjeda i nasilja jednoga naroda, koji je isto tako surov kao i narod u Bosni. Ja ne bih znao reći, kakovom se izlikom sada služe, da opravdaju umnožavanje svoje vojske i svoj boravak u Biogradu i u Smederovu. U svakom slučaju, sudeći po raznim izvještajima što ih primam, oni su se udobno namjestili u rečenim varošima.

Austrijanci dozvolili su i njima i Srbijancima, da se opskrbljuju žitom u Slavoniji i u Ugarskoj. Uvjeravaju me što više, da su Austrijanci prodali mnogo ratne džebane ruskoj vojsci u Srbiji. Turci oštro osugjuju ovo postupanju Austrijanaca. …


Br. 90.

U Travniku, 26. jula 1808.

Chaumette Desfossés imaće čast, da upita Vašu Ekselenciju za savjete u tome, da li se dolikuje, da za vrijeme ovdješnje anarhije francuski konzulat ostane i nadalje izvrgnut pogrdama niske svjetine i ne bi li bolje odgovaralo dostojanstvu carstva, da se taj konzulat povuče u koje mjesto na granici i da se sve dotle ne vrati u Bosnu, dok mu paša ne zajamči dužno poštovanje.

Kako no spada na mene da uzmem inicijativu u tako delikatnom pitanju, a kako mi je ipak dužnost da branim čast francuskoga imena u ovoj barbarskoj zemlji, ja ću nastojati izbjeći raznim uvrjedama, što nam ih još spremaju time, što moram pod različitim izlikama putovati sa svojim tumačima iz Bosne u Dalmaciju. Konzularna zgrada ostaće kao i do sada u Travniku, pa ću ostaviti bosanske kavaze da ju čuvaju, a sam ću se navratiti češće u Travnik, naročito kad mi bude trebalo osobno pregovarati s vezirom, čekajući dakako odluku Vaše Ekscelencije o toj stvari.


Br. 92.

U Travniku, 3. augusta 1808.

Srbijanci ponovno napadaju na Bosnu. Njihove su čete prodrle u kotar Srebrenicu, gdje su stali podsijedati malenu tvrgjavu Kozla i pustošiti njezinu okolicu, Hasan-paša, zapovijednik srebreničkoga kotara, zatražio je pomoć u vezira, koji je odgovorio, da nije dobio naredbu da diže vojsku. Budu li se Srbijanci znali okoristiti njegovim oklijevanjem, njihove će se čete moći primaknuti Sarajevu, a da vezir ne ostavi svoju palaču ili da se smatra ovlaštenim poprimiti potrebne mjere za obranu zemlje. …

Austrijski konzul biće takogjer prisiljen, da ostavi bojno polje, ako ne želi postati igračkom u rukama Bošnjaka. … Ovaj jadni vojnik, njegova žena, pa i sama njegova djeca, svaki su dan predmet svakovrstnib pogrda od strane travničke svjetine. Nema sumnje, da je Mittesser počinio odmah u početku veliku pogrješku, trudeći se, da po što po to postane popularan. Pošto poznaje ilirski jezik, on se povjerljivo razgovara s nižom svjetinom, prima je čak kod sebe, te joj dariva novaca i likera. …

Čini se u ostalom, da je Mittesser valjan i pošten čovjek. Položaj njegove obitelji zadaje mu megjutim teških briga i to je možda razlog, ako se on pokazuje tako bojažljivim pred ovim barbarima. Što se pak tiče naših odnosa, ja se mogu samo da hvalim zbog njegovog lijepog ponašanja spram mene i zbog poštovanja, što ga iskazuje poslaniku cara, moćnijega od njegova. …


Br. 95.

U Travniku 5. septembra 1808.

Malena bosanska vojska, koja je u početku ljeta pod vodstvom Sunulah-paše krenula na Drinu, razišla se je zbog pomanjkanja hrane. Većina janjičara, od kojih je ta vojska sastavljena, povratila se svojim kućama. Srbijanci ne pokušavaju doduše s ove strane nikakvih važnih operacija.◊468

Ja sam govorio Vašoj Ekselenciji o nemirima u Hercegovini i o pomoći, što ju je vojvoda od Dubrovnika bio poslao Hadži-begu protiv njegove braće. Vezir je ovaj čas naredio nekom Hasan-paši banjalučkom, da ode sa sto ljudi u onu provinciju i da uspostavi red i mir. Ja sumnjam, da će taj Hasan-paša učiniti s tako malo vojnika ono, što drugi ne mogoše uraditi s mnogo većom silom. Hadži-beg još je uvijek zatvoren u svojoj tvrgji i brani se sredstvima, što mu ih je namaknuo vrhovni zapovjednik.


Br. 96.

U Travniku, 5. oktobra 1808.

(Opetuje, što je rekao u pismu datiranom 14. jula o svagji Hadži-bega sa njegovom braćom i nastavlja:) Vrhovni zapovjednik Marmont, poznavajući mišljenje bosanskoga paše o ovomu ratu i umoljen od Hadži-bega, poslao je ovomu u pomoć strjeljiva i četu od 150 Arnauta Muslimana, što su je sabrali sami Hadži-begovi pouzdanici. Ovu je pomoćnu četu dovelo jedno odjelenje od 800 ljudi pod vodstvom generala de Viaux-a. Taj je odio imao ovoga puta da svlada jednu poteškoću, na koju prva francuska ekspedicija nije naišla. Oni, koji podsijedahu Hutovo, bili su počeli pregovarati s francuskim odjelenjem, te mu izjaviše, da mu ne će dozvoliti da uvede u tvrgjavu strjeljivo i pomoćnu četu, ali da za to samo francusko odjelenje može slobodno unići. General odgovori na to, da mu je naregjeno da dovede pomoć prijatelju Francuza. Kad je to začuo Omer-beg, vogja protivnika, sabra odmah svoje čete, zauze položaj iza zida i naredi da se puca na francusku četu. Jedan je od naših ubijen, a 15 je ranjenih. Francuzi odvratiše vatru, ubiše oko trideset Turaka, osvojiše neprijateljsku poziciju, natjeraše protivnika u bijeg i ugjoše u Hutovo sa svojom pratnjom. Hadži-beg, koji raspolagaše još sa ciglih 49 boraca i hranom još samo za tri dana, dočeka svoje osloboditelje s velikim iskazima veselja i blagodarnosti. On je dao svakom vojniku po četiri piastra. (Konzul je po naročitom naputku Marmont-ovom o tome dogagjaju obavijestio travničkog vezira.) …


Br. 99.

U Zadru, 28. oktobra 1808.



Ali-paša od Zvornika došao je javiti veziru, da se Srbijanci kreću u dva jaka odjelenja na Bosnu, da su njihove prcdstraže već stigle na Drinu spram Janje i Bjeline, da su sabrali dvadeset lagja da pregju preko rijeke i napadnu na Turke. Čini se, da se Srbijanci poput pregjašnjih godina misle okoristiti Ramazanom i da namjeravaju, dok Turci poste i ostaju nepomični, provaliti u njihovu zemlju te oplijeniti žetvu i stada.

Ibrahim Halemi-paša primio je tu nedavno iz Carigrada veliku svotu novaca. Obećano mu je takogjer, da će mu se poslati 250 tovara baruta, samo da se stavi na čelo bosanske vojske i da njome udari na Srbijance. Misli se, da će se nakon Bajrama utaboriti u Zvorniku.

Ja ću za nekoliko dana posjetiti vezira, pa ću onda moći dojaviti Vašoj Ekscelenciji podrobnosti o ovim vijestima, koje mi dolaze od austrijskoga konzula i od mog pouzdanika u Travniku.


Br. 101.

U Travniku, 12. novembra 1808.

Onaj isti Ali-paša zvornički, koji je bio javio veziru skori napadaj Srbijanaca, obavijestio ga je preko novih tatara, kako se neprijatelji, kad su našli Turke bolje spremne, zadovoljiše time, da su se pokazali na obali Drine, a da i ne pokušaju prebroditi rijeku. Ova je vijest posvema umirila Bošnjake i učinila od jednom kraj svim njihovim ratnim pripremama. Jedina stvar, koja još nije prestala, jeste pobiranje ratnog poreza. Zato narod i okrivljuje velikaše, da su izmislili lažnu uzbunu, samo da pod izlikom rata mogu od njega tražiti novaca. U ostalom su Bošnjaci ushićeni, gdje im se ne treba dizati na oružje. Njih u istinu vrlo malo zanima političko stanje Srbije. …

Većina srbijanskih poglavica veoma su se obogatila i njima je sada malo stalo do ratovanja. Rusi bi ih još jedini mogli gurnut naprijed, stupajući dakako za njihovim legjima; ali, kako mi se javlja, Rusi su povukli iz Biograda svu vojsku, koju bijahu onamo spremili, tako da od njihovih ostaje u toj varoši još samo generalni povjerenik.

Austrijski konzul ne uživa ovdje ni povjerenja ni poštovanja. On mi je sam priznao, da ne može dobiti ništa od onoga što traži. … ◊469

Misli se, da Ibrahim-paša nastoji na tome da postane valijom u Moreji. Kažu mi, da je od velikog vezira Mustafe bajraktara primio vrlo prijateljsko pismo, što mu dakako ulijeva nadu u uspjeh.


Br. 102.

U Travniku, 17. novembra 1808.

General Clauzel, zapovjednik dubrovačke posade, dovezao je novu opskrbu Hadži-begu u Hutovo. Vrhovni zapovjednik odmah me je obavijestio, da objasnim bosanskomu paši uzrok ove misije, čiji je cilj skroz prijateljski i da mu izrazim našu toplu želju, da prestane već jednom ovaj gragjanski rat, koji toliko smeta miru na našoj granici.

Vezir se nije pokazao ni iznenagjen ni uvrijegjen zbog Clauzel-ove ekspedicije. Što se pak tiče savjeta vojvode od Dubrovnika, on je obećao, da će još jednom pokušati da izmiri zavagjenu braću, te da će u slučaju ponovnoga neuspjeha prizvati u pomoć anktoritet Visoke Porte. …


Br. 103.

U Travniku, 24. novembra 1808.

Neki Talijanac, koji se je upravo povratio iz Hercegovine, gdje je živio više od godinu dana kod fratara, ispričao mi je ovo:

Fratri su najveći neprijatelji Francuza, oni su dobili naredbu od pape, da propovijedaju protiv nas i da ne propuštaju ni jedne zgode da to učine.

Turci vide pak u meni uhodu, koji pripravlja zapremu njihove zemlje. Zato oni pomišljaju već i na to, kako bi mi odsjekli glavu ili kako bi me zapalili živa u mojoj vlastitoj kući. Oni nadalje ubijaju nemilosrdno sve vojničke bjegunce, koji dolaze na njihovo zemljište, pošto ih smatraju podregjenim uhodama. Megjutim jedan od tih bjegunaca, oficir u talijanskoj kraljevskoj gardi, spasio je sebi život time, što se je sakrio kod fratara. Ne smije dakako da pomoli glavu na polje. On je odlučio preći u tabor Crnoga Gjorgja. Nitko ne poznaje njegovo ime.

Grčko-istočnjaci su nam uvijek neprijatelji, upravo kao u vrijeme našega ratovanja s Rusima. Oni ne prestaju dražiti Turke protiv nas. …

Blagodareći ovom neprijateljskom držanju grčko-istočnih kalugjera i katoličkih{1 U originalu stoji "Latin".} fratara davno je iščeznuo onaj izvrstni utisak, što ga je ovdje bila proizvela naša borba na strani Turaka a protiv Crnogoraca; taj dobri utisak postoji samo još u uspomeni nekolicine prvaka, kao zapovjednika Klobuka, Stoca i Utova. …


Br. 104.

U Travniku, 25. novembra 1808.

Iz Carigrada stigli su u Travnik mnogi topnici i radnici, kojima je naregjeno da načine 180 topova. Veziru je naregjeno, da im pribavi potrebni materijal. U Travniku se primjećuje, da od pošljednih priprema za rat s Austrijom slične mjere opreznosti nijesu bile poduzete, tako da se ljudi sada pitaju: protiv kog su namijenjeni ovi topovi?


Br. 105.

U Travniku, 28. novembra 1808.

Čitava je varoš uzbunjena. Nakon mnogobrojnih otimačina i ubijstva, počinjenih na granici turske i austrijske Hrvatske, stanovnici na jednoj i drugoj strani pobiše se megjusobno, tvrgjave su pucale iz topova i dvije austrijske regimente priskočile su u pomoć svojima. Došlo je do okršaja megju Turcima i austrijskim vojnicima i kako mi vele, poginulo je dvadeset Turaka. Vezir je takogjer primio ovakovu vijest te je odmah pozvao k sebi austrijskoga konzula. Bošnjaci misle, da je već buknuo rat megju njima i Austrijom, koje se, rekao bih, mnogo ne boje.

29. novembra. Konzul je poslao zapovjedniku austrijskih četa teklića u pratnji više tatara s nalogom, da se povuče na carsko zemljište. … ◊470

Turci mnogo raspituju za poslove Španjolske{1 Napoleonova je vojska ratovala u to vrijeme u Španjolskoj. Španjolci organiziraše takozvani mali ili partizanski rat (guerilla), u kojemu su zadali francuskoj vojsci osjetljivih udaraca. Ekspedicija u Španjolskoj je prva tamna tačka, koja se je pojavila na sjajnomu nebu Napoleonove vojničke karijere.}. Oni poklanjaju ratovanju u Španjolskoj pažnju, koju nijesu poklanjali našim prijašnjim ratovima.


Br. 109.

U Travniku, 9. decembra 1808.

Saznao sam, da ovdješnji austrijski konzul živo dopisuje s uplivnim ličnostima u Dalmaciji pa čak i s jednim višim oficirom talijanske vojske. Znadem nadalje pouzdano, da Mittesser prima novaca znatno više nego što troši. Sudeći po onomu, što se govori u njegovoj kući, ja mislim da su ta konzulova pisma niti nekakovih intriga. U konzulovoj kući govori se, da će se Austrija okoristiti našim neprilikama u Španjolskoj, da će nas istodobno napadnuti u Njemačkoj i u Italiji, da je Italija spremna da se za nju pobuni i napokon, da je većina knezova pozanjskoga saveza gotova da joj se pridruži. Ovo naklapanje možda je bez svakoga osnova te će valjda pobuditi posmijeh u Vaše Ekselencije, ali ja smatram uza sve to, da je potrebno da o tome obavijestim vojvodu od Dubrovnika, da mu ako ništa drugo preporučim bar to, neka pripazi na osobe, koje potajno dopisuju s austrijskim agentima.


Br. 111.

U Travniku, 20. decembra 1808.

Izručio sam danas paši jedno pismo vojvode od Dubrovnika, u kojemu ga ovaj moli, neka bi za njegovog štićenika Hadži-bega izradio stepen paše s dva repa, kako bi on mogao uspostaviti red u Hercegovini. Ibrahim mi je obećao, da će se zauzeti za tu stvar kod Visoke Porte. …

Ibrahim Halemi nije još definitivno potvrgjen i on je s toga vrlo uznemiren. On se tuži mnogo na Bošnjake, a to znači, da su se ovi na njega tužili, jedno zbog njegove mlitavosti, a drugo zbog toga, što je pobrao porez, za rat, koji nije nikako ni vodio. On je bio pozvao u Sarajevo prvake, ali ovi ne htjedoše doći. Oni su takogjer uskratili svotu, koja se od Bosne tražila za lijevanje novih 180 topova. …



Br. 112.

U Travniku, 21. decembra 1808.

Sulejman-paša, onaj isti, koji je kao travnički kajmakam prošle zime onako ružno postupao s Francuzima, primio je bogat dar od austrijskoga konzula. Taj se dar sastoji od jedne kočije, napunjene raznovrstnom čohom i skupocjenim nakitom, izragjenim po istočnjačkom ukusu. Bečki dvor bijaše namijenio ovaj dar bosanskom veziru; ali kako Mittesser smatra Ibrahim-pašu čovjekom od nikakve vrijednosti, i kako mu je poznato, da Sulejman-paša radi sve u ime vezira pa da je njegov upliv daleko trajniji, izradio je bez sumnje, da se kočija pošalje njemu a ne veziru. On je još darovao skopljanskomu paši{2 U originalu "pacha de Skopia"; valjda je to naslov Sulejman-pašin.} dva srebrna čiraka, a njegova supruga poklonila je nešto nakita ženama ovog paše. Kakav interes ima Austrija da troši novac za ovakove darove? Želi li ona možda ovakim darovima, pomoću lažnih izvještaja koji javljaju naše poraze, pomoću novina koje objelodanjuju naše tobožnje osnove o podjeli evropske Turske, želi li ona otugjiti na taj način od nas Bošnjake i razbiti trgovačke sveze megju Bosnom i Dalmacijom?


Br. 113.

U Travniku, 22. decembra 1808.


… Otišao sam austrijskomu konzulu, da mu priopćim prvi buletin španjolske vojske. Mittesser pak, želeći valjda umanjiti moje veselje, pokaza mi jedno tobožnje izvješće ustaša, po kojem da je naša vojska bila gotovo sasvim uništena. Neki bosanski fratar prisustvovaše našem razgovoru. Kad sam ga upitao o novostima iz Španjolske, fratar odgovori, da smo, s božjom pomoći, posvuda pobijegjeni, da smo uzalud tražili primirje, koje su Španjolci po nagovoru njihovih popova i fratara odbili, da svi svećenici jednako◊471 misle, i ako ikada ugjemo u Bosnu, da će se i oni povesti za primjerom Španjolaca, da u tu svrhu već pripravljaju bosanske kršćane, da tursko gospodstvo vole sto puta više od našega, te napokon da će naš oholi i bezbožni narod doskora biti kažnjen i ponižen zbog zla, što ga je učinio papi i religiji.

Austrijski konzul laska mnogo ovim fratrima i puni im glave lažnim vijestima. Zbog toga bez sumnje ovi duhovnici zaboravljaju usluge, koje sam im ja iskazao i lijep doček, što su ga uvijek nalazili kod mene. Oni hine doduše još pred menom blagodarnost. (Ovaj isti fratar nedavno me je bio posjetio.) Ali ja i preveć dobro prezirem licemjerstvo pod mantijom Bošnjaka i pod haljinom Dubrovčana. …


Br. 158.

U Travniku, 14. juna 1809.

Neka vrsta panike zavladala je ovdje, otkad je stigao tatarin iz tabora glavne bosanske vojske. Veli se, da su se dva arbanaška paše, koji su trebali podupirati bosanske čete protiv Srbijanaca, posvema odcijepili i da su se povukli s Lepene, kamo bijahu stigli sa svojom vojskom. Veli se još i to, da je bosanski serasker Sulejmun-pašu uslijed ovoga uzmicanja Arbanasa bio prisiljen, da napusti pozicije, koje je zauzeo pred Bjelopoljem. Srbijanci{1 Oni bijahu utaboreni kod Sjenice.} dakako da su se time odmah okoristili, zauzevši zgodniji položaj.

Strah se u Travniku još povećao kad je stigao glas, da su dvije ruske ratne lagje doplovile pred Kotor. Bošnjaci se boje, da bi Rusi mogli nagovoriti Crnogorce da se opet dignu na oružje i da se sjedine sa Srbijancima, što bi se u ostalom zbog novoga položaja srbijanske vojske moglo lako učiniti …

Sarajevski glavari zamolili su pašu, da dogje rezidirati u buduće u Sarajevu. Kako je vezir posumnjao, da oni ovo traže samo za to da ga lakše drže pod svojim utjecajem, on im je odgovorio, da će to rado učiniti, ako mu donesu ferman, koji mu to naregjuje. Paša ne prima nikakva pisma od Jusuf-paše, novog velikog vezira (kojega on u ostalom smatra svojim ličnim neprijateljem), a tako isto nikakve naredbe od Visoke Porte. Ova carigradska šutnja uznemiruje i njega i poglavare u njegovoj pokrajini. …


Br. 159.

U Travniku, 18. juna 1809.

Sada se znade, zašto su se ona dva arbanaška paše bila povukla. Razlog je tomu njihov strah od Crnogoraca. Jedan od njih, pećski paša, dočuo je, da Crnogorci misle udariti na njegov pašaluk. On se je za to naglo natrag povratio, da može svoju pokrajinu braniti od neprijatelja. Bosanska vojska leži besposlena u Bjelopolju. Turci počinju mrmljati protiv Sulejman-paše, koji nad njima zapovijeda. Oni ga okrivljuju, da je primio novaca od Srbijanaca da ih ne napada. …

Poslato je nešto municije na Klobuk, jer se boje da bi Crnogorci mogli provaliti u Hercegovinu. …



Br. 160.

U Travniku, 20. juna 1809.

Neki uhoda austrijskoga konzula priznao mi je, da ga je konzul spremio 10. u Sinj i u Spljet da razvidi: je li Dalmacija osvojena od Austrijanaca. Nosio je jedno pismo, što mu ga je uručio Mittesser, ali ga je bacio u neku rijeku, kad se je uvjerio, da je Dalmacija još uvijek u rukama Francuza. …

Mustafa-beg, stolački zapovjednik i jedan od hercegovačkih poglavara, koje protežira vojvoda od Dubrovnika, stigao je 13. u Spljet. Odavlen ide on u pohode generalu Poitevin-u, zadarskom guverneru. On će sigurno zatražiti od njega, da ispuni obećanje, što ga bješe dao vrhovni zapovjednik i koje se sastoji u tome, da bude dozvoljen prolaz preko dalmatinskoga zemljišta jednoj turskoj četi, koju je spomenuti beg sobom sastavio i koju bi rado poveo u pomoć svojemu bratu Hadži-begu, kojeg još uvijek podsijedaju u Hutovskoj tvrgjavi. …


Br. 163..

U Travniku, 24. juna 1809.

Dok bosanski paša ne će ni da znade da sam u Travniku, tako da je već čitav mjesec dana prošao, a da nije vidio ni mene ni mojih dragomana, imao je on više povjerljivih razgovora s austrijskim konzulom.◊472 Opazilo se takogjer, da je poslije svakoga od tih razgovora konzul pisao dugačka pisma svojoj vladi. On ide često dva puta dnevno u posjetu veziru ili njegovom kiaji. Dogodi se katkad, da ga idu tražiti kad nije došao od svoje volje. Kakove se nove spletke kriju za ovim stvarima? Da li možda pišu nove laži u Carigrad, kako bi sklonuli Portu da se izjavi protiv nas? Već se po naroda raznosi glas, da je rat objavljen Francuskoj i da će doskora o tome stići službena vijest. Ja odgovaram neprestano svim onima, koji me pitaju, da je ta misao odveć mahnita, a da bi je Divan mogao prihvatiti. Usprkos tomu megju Bošnjacima traje uvijek agitacija protiv nas. …


Br. 176.

U Travniku, 5. augusta 1809.

Jedan od mojih pouzdanika povratio se iz Dalmacije, te mi je ispričao ove stvari:

Jedan austrijski odio od osam stotina ljudi i dva topa došao je pod Knin, te je uzeo podsijedati ovu tvrgjavu.

General Knežević, vodeći drugi odio od dvije hiljade ljudi i nekoliko poljskih topova, krenuo je protiv Zadra.

Malena varoš Skradin već je zaposjednuta. Šibenik je nakon kratkog otpora malene čete Francuza, koja se je nalazila u gradu, takogjer zauzet.  …

Ovaj austrijski odio broji u svojim redovima malo redovitih vojnika. Najveći dio toga odjelenja sastoji od dalmatinskih razbojnika i prebjega, pa se sve to više povećava po tajnomu planu, što su ga izradilj dalmatinski izdajnici.

Malena divizija, koja podsijeda Kninsku tvrgjavu, sastavljena je velikim dijelom od ovih razbojnika' koje predvodi neki Barzillo, o kojemu se znade da je već dulje vremena vogja dalmatinskih lopova. Uvjerava me nadalje, da su se dalmatinski panduri i njihovi oficiri sjedinili s ovim razbojnicima, …


Hrabri stanovnici varoši Sinja vojuju već tri mjeseca, pod upravom svoga mirovnoga suca Ivana Katalinića, protiv hrvatskih i dalmatinskih razbojnika. …


Br. 179.

U Travniku, 11. augusta 1809.

(U ovomu pismu priča konzul, da je primio pismo od Bruère-a, francuskoga konzula u Dubrovniku, koji mu javlja, da neki dubrovački plemići u velike šuruju s bosanskim Muslimanima i da ih u ovim njihovim spletkama podupiru Timoni, bivši austrijski konzul u Dubrovniku i Mittesser, austrijski konzul u Travniku. David je uvjeren o istinitosti ovih podataka svojeg dubrovačkog druga. On misli šta više. da Dubrovčani stoje u svezi i sa Crnogorcima, te da s njima kuju osnove protiv Francuza.)


Br. 181.

U Travniku, 21. augusta 1809.

Potvrgjuje se vijest, da su Srbijanci ostavljeni na cjedilu od Rusa i da su ih Turci malo za tim hametom potukli megju Moravom i jednim mjestom, koje se zove Kuprist (?). Uvjeravaju, da je Crni Gjorgje teško ranjen i da se Turci nalaze 15 sati daleko od Biograda. Bosanski paša dao je znak polasku u boj. Veli se, da se kreće na Drinu, da podupre vojsku od Niša i da dokrajči osvojenje Srbije.

Meni je neugodno, što paša ostavlja Travnik u sadašnjim prilikama, jer se čini, da mostarski aga, nemareći za spremljenu mu prijetnju, ne napušta svoje osnove protiv Dubrovnika{1 Po riječima francuskoga konzula bio je mostarski aga u potajnom savezu sa Crnogorcima i Dubrovčanima, te je imao udariti na Dubrovnik i oteti ga iz ruku Francuza.}. Ja sam poslao u Hercegovinu jednoga pouzdanika, da se izvijesti o položaju u toj pokrajini. On se je vratio te mi priča, da aga raspolaže sa 12 hiljada ljudi, gotovih da krenu na prvi znak. Ja mislim, da je ovaj broj pretjeran, ali sve kad bi ta vojska bila za polovicu, ili čak za dvije trećine manja, ipak nema sumnje da je mostarski aga pogibeljan, ako ne za Dubrovnik, a ono za pokrajinu, koja ga okružuje. …


Br. 186.

U Travniku, 30. augusta 1809.

Neki Turčin, veliki prijatelj Francuza, kojeg sam zamolio da proputuje Hercegovinom, povratio se natrag, te mi je otkrio mnogo sitnih spletaka, što su u svezi sa zavjerom, skovanom protiv Dubrovnika.◊473 Vlasi{1 U originalu stoji "Morlaqnes".} služe kao posrednici megju našim neprijateljima. Oni sakrivaju pisma u posude, što ih običavaju nositi mjestni seljaci. Zavjerenici su u živahnoj prepisci s neprijateljem. Oni šalju u Mostar, Brod i t. d. pisama i proglasa, zgotovljenih u Dubrovniku. Ova pisma i proglasi spremljeni su natrag u Dubrovnik, gdje ih smatraju vijestima iz službenoga vrela i autentičnim dokumentima.

Pristašima Francuza, naročito Židovima, prijete najstrašnijim kaznama. …

Popovi obaju vjerozakona drže javno propovijedi protiv nas. Oni nastoje uvjeriti Vlahe, da nije nikakov zločin ubiti jednoga Francuza, jer da smo mi neprijatelji svih religija. Hercegovački su kršćani toliko bijesni na nas, da su spremni listom se dići na oružje i pridružiti se mostarskom agi. Mostarski vladika bijaše zasadio pred svojom kućom tri barjaka u znak vrbovanja. On je nadalje raspisao ratni porez u korist mostarskog age. Na sreću osujetile su mjere, što ih je poduzeo bosanski paša, sve ove velike pripreme te su utišale vatru u redovima pristalica mostarskog age. Vele, da je mostarski aga izgubio svu svoju vlast i da istu umjesto njega sada vrši neki Sulejman. …


Br. 196.

U Travniku, 3. oktobra 1809.



Austrijanci i Turci ponovno se zavadiše. Tomu je povod ova afera: Prošlo je godine neki grčko-istočnjak ubio banjalučkoga kapetan-bega i pobjegao netragom. Turci su iz osvete oplijenili i protjerali sve banjalučke hrišćane. Ubojica se megjutim tu nedavno vratio u Banjaluku na čelu četiri stotine prebjega i Srbijanaca, koji su, kako kažu, prešli preko austrijskog zemljišta, Kiaja je zbog toga živo prigovorio austrijskomu konzulu, koji se je obratio na slavonske oblasti s molbom, da mu dojave tačnu istinu o čitavoj stvari. Ali ovdješnji narod, kao uvijek bezobziran u svojim sumnjama i mržnji na strance, tvrdi uporno: da konzul organizira ustanak u Bosni u svrhu da pomogne Srbijancima.


Br. 198.

U Travniku, 10. oktobra 1809.

Upravo je stigao u Travnik tatar iz vezirova tabora, to mi je ispričao potankosti iz rata protiv Srbijanaca:

Istina je, da je Kozanzi Alija (?) zauzeo Smederevo i da su malena turska odjelenja prodrla do u predgragja varoši Biograda, koja su našla potpuno opustošena. Srbijanci zakloniše se u gustoj šumi, što se stere megju Drinom, Moravom i Savom. Oni su namjestili u sredini nekog močvarastog zemljišta velika skladišta hrane, tako da ih nije nipošto moguće gladom prisiliti da izagju iz svojih skrovišta. Zaklonjeni golemim stablima i visokom šikarom, oni ubijaju bez opasnosti svakoga, koji se šumi približi. Ovom se šumom provlače vijugaste staze, što ih samo ustaše poznavaju. Turci su pokušali da zapale šumu, ali je drveće tako tvrdo, da se plamen odmah ugasi. Oni s toga rade sve moguće, ne bi li neprijatelja izmamili u ravnicu, ali im je posao uzaludan. Računa se, da ima 150 hiljada turskih vojnika, pribrojivši im i bosanske čete, koje u ovom času ratuju protiv Srbijanaca. Poglavice potonjih nose sjajno oružje i vrlo bogate odore, što su ih oteli Osmanlijama. Od Turaka ih je moći razlikovati samo po dugoj kosi, koja im dopire do ramena. Njihovi konjanici jašu izvrstne konje; a prosti vojnici i seljaci, koji su obučeni u odijelo od surove bijele vune, bore se upravo bijesno.

Iz ovoga izvještaja, što mi ga je učinio neki Musliman (od kojega bi se prije moglo očekivati da hvali svoj narod nego neprijatelje), razabraće Vaša Ekscelencija, da je još vrlo dalek svršetak ratovanja.


Br. 199.

U Travniku, 12. oktobra 1809.

Austrijski konzul zapitao je jučer kajmakama, da li možda Turska i Austrija megjusobno ratuju. Dobivši na ovaj upit niječan odgovor, konzul se je potužio, da se u turskoj Hrvatskoj, to jest megju Cetinom i Vakufom, sakuplja vojska, koja prijeti u isto vrijeme Karlovcu i Dalmaciji. Kajmakam odgovori, da mu o tome nije ništa poznato, ali da će poslati tatara, da ispita stvar. Tatar je jutros odavlen krenuo. Vaša Ekscelencija može zaključiti iz mojih pregjašnjih pisama, da je konzulova tužba možda ipak osnovana.◊474

U Dalmaciji dižu Austrijanci i dalje vojsku i ratni porez. Ja sam primio dva pisma, koja potvrgjuju vijesti, što sam ih tu nedavno dojavio Vašoj Ekscelenciji. Vele, da se pod zadarskim taborom nalazi 180 privatnih lagja i nekoliko engleskih ratnih brodova. Dvije su lagje iskrcale oružja i džebane za Dalmaciju. Panduri, koje Austrijanci slabo plaćaju, počinju već ogovarati svoje nove gospodare. Piše mi pukovnik, zapovjednik Klisa, da se narod već zasitio Austrijanaca, da se nalazi u takovoj nevolji da se gorko sjeća francuske vojske, da je sav novac što ga Francuzi ostaviše u pokrajini iščeznuo, da više ništa ne dolazi u dalmatinske luke i da glad prijeti pučanstvu, ako uprava ostane i nadalje u rukama Austrijanaca.


Br. 202.

U Travniku, 28. oktobra 1809.

Tatari dolaze iz turskoga tabora u Srbiji. Veli se, da kajmakamu donose loše vijesti. Jedan od njih priča, kako Rusi bijesno napadaju na obalu Dunava i prijete Carigradu. Porta je naredila Kozanzi Aliji, da ostavi osvojeno zemljište i da se brzo vrati u Vidin. Drugi opet tvrdi, da je Austrijancima pošlo za rukom, da zavade Huršid-pašu niškog, vrhovnoga zapovjednika turske vojske u Srbiji sa Kozanzi Alijom, zapovjednikom prednjih četa iste vojske, pa da se Huršid-paša povukao sa svojim četama, ostavivši Kozanzi Aliju sama, koji da je uzmaknuo u Vidin, ne mogavši očuvati svoje pozicije na Moravi. …

Ako je istinita vijest o uzmaku glavne turske vojske, Bosni će prijetiti ista opasnost ko u proljeću lanjske godine, kadno Srbijanci zauzeše Sjenicu i pretrgnuše svaku svezu megju ovom pokrajinom i prijestônicom.


Br. 203.

U Travniku, 2. novembra 1809.

Gragjanski rat u Banjaluci ugušen je na grozan način. Nekoliko stotina grčko-istočnjaka{1 Koji megjutim nijesu sudjelovali u pobuni.} pogubljeno je, njihova su dobra zaplijenjena, a ona četa, koju je ubojica kapetan-bega doveo iz Srbije i Slavonije, raspršila se.

Okrutnost Turaka pobugjuje na prvi mah gnijev u čovjeku; ali valja priznati, da je ovaj ilirski narod (pod imenom ilirski mislim Hrvate, Dalmatince i t. d.) tako nesmiljen, svojeglav i bijesan, da je potrebna jedna strašna vlada, da ga drži na uzdi.

Vaša Ekscelencija vidjela je, kako filozofske uredbe i naša francuska dobrota nijesu bile uspjele, da promijene ćud Dalmatinaca. To bi se isto dogodilo i u Bosni, kad bi se u ovoj zemlji od jednom uvela blaga vlada. Bošnjaci poštuju vezira samo u toliko, u koliko je njegova pravda neumoljiva. Ako je mekan i dobrodušan, oni ga smatraju slabim te ga preziru. Oni su uvjereni, da valja prolijevati krv, ako se hoće nad njima vladati. Ja sam to čuo iz njihovih vlastitih usta. Tako su mi priznali i Dalmatinci, da još za jedno šest ili osam godina njima dolikuje čisto vojnička vlada. …


Br. 214.

U Travniku, 20. decembra 1809.

Jučer je stiglo u Travnik definitivno potvrgjenje Ibrahim Halemi-paše za bosanskoga valiju.

Vezir se nalazi usprkos stroge zime još uvijek u Banjaluci. Ja sam saznao da je unajmio šest ili sedam stotina ljudi za popravljanje tamošnje tvrgjave. Boji li se možda štogod od nas? Mene to baš ne bi iznenadilo, sudeći barem po glasinama, koje se opet raznose po Bosni, te koje dolaze iz Austrije i iz Dalmacije. Veli se naime, da je car Napoleon prisilio tajnim ugovorom cara Franju II., da radi sporazumno s njime i s Rusijom protiv turskoga carstva, te da je obećao Austriji, da će je na račun Turske odštetiti za gubitke, što ih je pretrpjela na zapadu.


Br. 217.

U Travniku, 31. decembra 1809.

Veli se, da je megju Srbijancima zavladao razdor i da se taj razdor skoro pretvorio u gragjanski rat. Uza sve to Bošnjaci nijesu u stanju da se tim koriste. Oni su se gotovo svi natrag povratili, izmoreni gladom i groznicom. Bili su utaboreni čitavu jesen u šančevima, punima vode. Sada okrivljuju vezira, da im je uzeo mnogo novca za ovaj rat, a da nije ništa dao vojnicima. Ostavili su za sobom samo malenu izvidnu četu pod zapovjedništvom Sulejman-pašinim. Oni se uzdaju više u zimu nego u svoje oružje.◊475


Br. 225.

U Travniku, 3. februara 1810.

Čini se, da su se Srbijanci izmirili s Rusijom i da im je ova država opet poslala svoga vrhovnoga komisara Rodofinikina. Tako se može shvatiti njihova nova smionost protiv Turaka. Jedna osoba, koja je duže vremena boravila u Zemunu i Biogradu, i koja je ostala u svezi s ovim varošima uvjerava, da je Rusija potajno spremila Srbijancima 80 poljskih topova, većinom malenih, iz čega bi se dalo zaključiti, da je megju njima veliki broj mužara; da im je nadalje poslala nagradu od 1000 dukata za svakoga od njihovih pukovnika i da su se ovi ustaši, ponosni zbog ove protekcije, toliko osmjelili protiv Austrijanaca, da su po noći silom oteli sve lagje, što su se nalazile kod Zemuna.

Neki grčko-istočnjak, koji je čuo da se pričaju ova fakta, rekao je, da on nikada nije vjerovao, da bi Rusija ozbiljno ostavila na cjedilu Srbijance, da ova država nakon što je potrošila za njih 60 do 80 milijuna, hoće da izvuče koristi iz toga, da u ostalom svi grčko-istočnjaci vruće žele pobjedu vladara, koji je njihov vjerski poglavica. Ovaj grčko-istočnjak, upućen u neke tajne niže politike i htijući svojemu sabesjedniku pokazati doklen dopire privrženost njegovih jednovjernika spram Rusije, rekao mu je, da u domu svakoga grčko-istočnoga episkopa u Turskoj ima izvješen grb ruskoga carstva. "Istina je," odgovorio je zemunski dopisnik, "da Rusi snuju protiv Carigrada nagli podhvat poput onoga, što ga je car Napoleon bio poduzeo protiv Beča."


Br. 229.

U Travniku, 16. februara 1810.

… U Višegradu uhapšen je neki Srbijanac, preobučen u tursko odijelo. Kad su ga uzeli pretraživati, našli su u postavi haljina nekolika pisama, upravljena na grčko-istočne glavare u Taslidži, Bjelopolju i u Crnoj Gori. U ovim pismima obavješćuju se ti krajevi o planu navale i o sredstvima, kako da se ujedine. Govori se nadalje o aktivnomu sudjelovanju ruske vojske kao o gotovoj stvari …


Br. 244.

U Travniku, 23. aprila 1810.

Bosanski paša, nakon što je jutros pročitao pred svojim Divanom sultanov ferman, pozvao me k sebi te mi je rekao: "Želim vam dati nov dokaz dobroga sklada, što vlada izmegju naša dva vladara, a tako isto i uvjerenje mojega ličnoga poštovanja. Ja sam sinoć primio ferman, popraćen s jednim hatti-šerifom (vlastoručnim pismom sultanovim), u kojemu mi se naregjuje, da se požurim sa bojnim pripremama protiv naših neprijatelja Rusa i naših buntovnih podanika Srbijanaca, ruskih štićenika. Obećava mi se još poslati topova, topnika i novaca da isplatim vojsku. U istomu pismu blagoizvoljelo je Njegovo Veličanstvo uvjeriti me, da se ne trebam ničega bojati od strane Francusa, koji da su njegovi najbolji prijatelji, pa niti od strane Austrijanaca, koji da slijede od nekoga vremena isti sistem, što ga provagja car Napoleon."


Br. 247.


U Travniku, 8. maja 1810.


… Mi smo zatim skrenuli razgovor na ratovanje po Srbiji. "Rumelijski seraskijer, reče mi vezir, poslao mi je u potonje vrijeme svojega mutazdara s darom u vrijednosti od deset kesa, da me potakne da pogjem na vojnu brže nego li prijašnje godine. Mutazdar me je našao u arsenala, gdje sam bio zapremljen oko lijevanja topova. Ja sam mu rekao, neka ponese moj odgovor svojemu gospodaru, pa neka još dodade s obzirom na dizanje vojske, kako je nemoguće da moji janjičari idu isto onako brzo kao i njegovi konji. Podao sam mu nadalje za seraskera od Rumelije (niskoga Huršid-pašu) dar u vrijednosti od 20 kesa. Vi sami eto vidite, koliku odvratnost osjećaju Bošnjaci za ovaj rat. U ostalom, pošto su se Rusi povukli iz Srbije, nije baš dostojno Osmanlija, da čine tolike napore, kako bi ukrotili svoje pobunjene podanike. Potonji su u istinu jadnici, koji se megjusobno uništavaju, te koji će prije ili poslije pasti pred nas na koljena."


Br. 259.

U Travniku, 19. juna 1810.

… Paša od Rumelije javio mi je, da je niški Huršid-paša (koji je ujedno serasker rumelijski) ostavljen na cjedilu od njegovih 12.000 arnautskih plaćenika i to baš u oči jednog važnog poduzeća protiv Srbijanaca.◊476

Ovi ustaši nijesu u ovomu času nikakva opasnost za Tursku. Veli se, da su otpremili u Beč jednu deputaciju …


Br. 281.

U Travniku, 28. oktobra 1810.


… Bosanska vojska pokušala je da iznenada osvoji Loznicu u Srbiji; ali je morala, kao i posljednje godine, napustiti podsijedanje ove tvrgjave. Nego pri svojemu napredovanju prama Drini ona je napadnuta s boka od Srbijanaca, te je bila prisiljena, da se bori puna dva dana da uzmogne izvesti svoj uzmak, pri čemu je izgubila mnogo vojnika, dok je stigla na rijeku Drinu, koja joj je rijeka bila isto tako ubilačka kao i neprijateljska vatra.

Ibrahim-paša nije osobno prešao rijeku. Govore, da je izgubio trećinu svoje vojske.


Br. 283.

U Travniku, 24. novembra 1810.

Nakon što su Bošnjaci pretrpili poraz, o kojemu sam izvijestio Vašu Ekscelenciju u pismu od 28. oktobra (br. 281.), raspršali su se po svojem običaju na sve strane, mjesto da se okupe pod svojim barjacima. Crni Gjorgje potpomagan jakim odjelenjem kozačke konjice, nanio je turskoj vojsci pošljednji udarac. Veli se, da je on pozvao bosanskoga pašu na savjetovanje. Megjutim vezir nije htio da se upušta u direktno pregovaranje s pobunjenim podanikom, te je ispred sebe spremio Deli-bega. Crni Gjorgje priredio je lijep vojnički doček ovomu poglavici osmanlijske konjice i rekao mu: "Ja nijesam nikakav pobunjeni podanik. Ja sam vrhovni gjeneral u službi ruskoga cara, upravo kao što je i tvoj glavar gjeneral u turskoj vojsci. Ja mogu dakle da s njim pregovaram kao jednak s jednakim. Ali mi je malo do toga stalo, da se dogovaram s tvojim pašom, kojega sam ja pobijedio. Meni će biti dosta, da mu ti poneseš od moje strane ovo pisamce." Pašin zastupnik odvrati mu, da on toga ne može učiniti i svjetova mu, da pošalje pismo paši preko jednoga izaslanika.

Crni Gjorgje pristade na to i spremi po dvojici svojih oficira veziru tajno pisamce.

Kažu, da je Ibrahim-paša digao svoj tabor i vratio se u Travnik, čim je pročitao ovo pismo. On je zaista stigao jučer u svoju rezidenciju u pratnji cigloga jednoga sluge, jer su ga svi Bošnjaci ostavili. Primio je doduše vijest da je potvrgjen za bosanskoga vezira, ali mu dotični ferman još nije prispio.


Br. 285.

U Travniku, 6. decembra 1810.

Kako je bosanski paša bio bolestan, ja sam ga danas posjetio prvi put nakon njegovoga povratka u Travnik. On me je po običaju vrlo lijepo primio, iskazujući mi ista prijateljska čuvstva, koja mi već čitavu jednu godinu bez prestanka iskazuje. Moja posjeta imala je karakter jednostavne učtivosti. Nijesam mu mogao čestitati na kakovim ratnim uspjesima u Srbiji, ali je on sam skrenuo razgovor na vojevanje protiv Srbijanaca. "Mi to i ne zovemo ratovati - reče mi paša - već to znači samo pokorenje buntovnika. S toga mi i zaziremo toliko od šiljanja velike vojske protiv njih i od trošenja vremena. Crni Gjorgje zamolio me za primirje. On je udario pred moj čador sulicu, a na vrhu te sulice bilo je nataknuto pismo. Donesoše mi ga i ja se uvjerih, da je sastavljeno u vrlo uljudnomu tonu. Evo u ostalom početka toga pisma: "Pozdrav padišahu, caru Muslima, i njegovomu namjesniku vezir-paši bosanskomu." Nakon ovih pozdrava, on me nastojaše uvjeriti, kako je poradi neugodnog godišnjeg doba od velike potrebe za oba naroda, da obustave ratovanje i da sklope primirje. Ako ja pristanem, da povučem moju vojsku, on mi se zaklinje svojom čašću i zakonom, da ne će prelaziti Drine niti udarati na Bosnu. Ja sam naredio svomu zamjeniku Sunulah-paši, da odgovori na ovo pismo. U odgovoru izjavio sam, da mi je data zapovijest, da s oružjem u ruci progonim buntovnike i da zbog toga ne mogu primiti nikakva predloga od njihovog poglavara. Na to mi on spremi deputaciju od četiri ruska oficira, koji u ime njihova cara ponoviše gornje predloge. Ja sam ih rado primio, jer su dolazili u ime jednoga vladara, a ne od buntovnika. Oficiri vratiše se natrag praznih ruku, a ja spremih njihovom gjeneralu jednog bega, koji ostade u srbijanskomu taboru puna tri dana. Neprijatelj nastojaše da osvjedoči moga poslanika o potrebi primirja. Netom se beg natrag povrati u moj tabor, kad se ovi jadni Bošnjaci raspršiše na sve strane poput čopora deva, volova ili magaraca. Bošnjaci se brzo umore i vrlo su hitri, da odbjegnu svoje barjake, kao god što su opet vrlo tromi, kad se radi skočiti na oružje. Ja ostadoh sam u taboru sa svojim štopom i sa služinčadi. Nakon nekoliko dana, videći da se nitko ne vraća, moradoh i ja odstupiti."◊477

Tako mi je vezir objasnio sadržaj pisma Crnoga Gjorgja. Vaša Ekseleneija znaće svakako iz ovoga govora Ihrahim-paše prosuditi, koji je pravi razlog, da su se Bošnjaci razišli i da se je vezir natrag vratio, usprkos nastojanju potonjega, da iz samoljublja taj pravi razlog sakrije.


Br. 292.

U Travniku, 27. decembra 1810.

Večerajući s g. D'Avenat-om reče mu paša povjerljivo: "Znate li, zašto su Srbijanci onako lako razbili bosansku vojsku? To se dogodilo zbog toga, što se je Huršid-paša, koji je Srbijance progonio sve do Morave natrag, povukao čim je saznao, da sam ja prešao Drinu; na taj način htio je on protiv mene upraviti čitavu neprijateljsku silu. To sredstvo poprimiše, da me upropaste i ja sam prepoznao ruku, koja je izvela udarac. "


Mem. Dokum. (Austrija.)

Sv. 55,, str. 71.

U Travniku, 23. juna 1811.

(Pismo Davidovo vrh. guverneru ilirskih provincija.)

Putnici, koji dolaze iz Macedonije, javljaju, da Turci sakupljaju čete od Seresa do Novoga Pazara ali se ne zna, na koju će stranu udariti.

Bosanski vezir naredio je najmoćnijemu bosanskomu paši, Sulejmanu, guverneru Skoplja, da prikupi hercegovačke čete. Jedan drugi, Emšir-paša, koji zapovijedaše pri Sjenici, pošao je sabirati vojsku u novo-pazarskomu sandžaku.

Megjutim se još uvijek govori o pregovorima zbog mira megju Rusima i Turcima.

Vezir je naredio, da se za njega priprave konji uz drum megju Travnikom i Novim Pazarom, iz čega se može zaključiti, da je spreman krenuti protiv Srbijanaca. Opazilo se takogjer, da sabire sve, što je potrebno za vojsku, a po tomu se nagagja, da očekuje skoru zapovijed za polazak.

Austrijski konzul rekao mi je, da su Srbijanci nezadovoljni, jer ih je ruski dvor napustio i da su zlovoljni, jer im Rusi obećaju već dugo vremena pomoć, koju im ipak ne šalju. Oni su s toga poslali u Bukurešt poslanstvo, da se prituži glavnomu zapovjedniku i da mu kaže: kako su primili četvero kola novaca i živeža, ali kako još uvijek očekuju dolazak pomoćne vojske; da iza toga dodadne još i to, kako je došlo samo nekoliko stotina ljudi, da izmijene biogradsku posadu i kako je Crni Gjorgje zaustavio čitavu posadu (stare vojnike i došljake) i jedan dio poslao u Užicu, da pojača tamošnji garnizon. Neka još kaže, kako se vogj Srbijanaca i general Kutuzov vrlo slabo slažu.

Austrijski konzul saznao je sve ove stvari od zapovjednika Zemuna i Petrovaradina.


Buletin iz Bosne.

Br. 60.

U Travniku 25. oktobra 1812.

… Govori se, da paša, kojemu je povjereno zapovjedništvo nad Biogradom, sabire čete, da može obrazovati posade u malim tvrgjavama po unutrašnjosti, što ih domaći grčko-istočnjaci zovu palankama. Veli se nadalje, kako je Crni Gjorgje htio da se opre izvedenju ove osnove, ali da su mu knezovi odgovorili, da zbog toga što su ih Rusi ostavili, oni ne vide mogućnosti, da se i dalje odupiru Turcima i da je bolje dragovoljno se odmah pokoriti, nego u ludo produžiti rat. Kad je Crni Gjorgje saznao za ovo držanje svojih zemljaka, pobjegao je u Vlašku. Nego treba još da mi sve ove glasine budu potvrgjene.


Br. 412.

U Travniku, 25. januara 1813.

… Naredio sam mojem prvom dragomanu, da me obavijesti o raspoloženju Srbijanaca, o kojima mi dolaze od nekoliko dana uznemirujući glasovi.

"Ruska izvješća sasvim su im zavrtila glavom, odgovori Halimi-paša. Njihovi izaslanici u Carigradu nijesu htjeli primiti novu organizaciju zemlje, sve dok istu ne potvrdi Crni Gjorgje. Oni su se povratili u Srbiju, a ratifikacija nije slijedila. Moji su mi uhode dojavili, da Srbijanci postavljaju tabore na raznim tačkama. Najglavniji su tabori udaljeni jedno 70 ili 80 sati od sandžaka Novoga Pazara. Srbijanci sabiru vojsku i strjeljivo. Bošnjaci im sami potajno prodaju barut. Bojati se je, da se na proljeće ponovno ne◊478 dignu na oružje i da se ne dogovore s Crnogorcima i s bosanskim hrišćanima. Oni su se već utvrdili spram Palanke i Užice. Moguće je, da se opet vrate, te da udare na Novi Pazar i na Sjenicu. Ljutim se, što još nije opozvan nalog, koji mi je bio dan ima tome šest mjeseci, da obustavim svako daljnje vojevanje protiv njih i po tomu mi nije moguće poduzeti nikakovu odveć vidljivu mjeru opreznosti."

Te mi je podatke priopćio vezir. Ne bi me iznenadilo, kad bi Srbijanci, potaknuti od Engleza i Rusa, nastojali da nam zatvore novi trgovački put.


Buletin iz Bosne.

Br. 66.

U Travniku, 2. marta 1813.

(Konzul veli: da jc Nedoba, ruski generalni konzul u Biogradu, obećao Srbijancima, da će u proljeće iz Srbije krenuti 40.000 ljudi, preći Bosnu i sjediniti se s Crnogorcima, s kojima će zajedno navaliti na Iliriju, gdje ih grčko-istočnjaci nestrpljivo čekaju. David dodaje, da su ovi Nedobini planovi besmisleni, ali da je ipak moguće, da Turci dozvole povrjedu njihovog teritorija.)


Buletin iz Bosne.

Br. 67.

U Travniku, 7. marta 1813.

… Govorio sam paši o vojnim osnovama ruskoga konzula u Biogradu.

"Projekti o sjedinjenju s Crnogorcima u Bosni, odgovorio mi je vezir, prosto su absurdni. Srbijanska ili ruska vojska poginula bi od glada u planinama Rogoznice (?){1 U originalu Cagoznitza.} i bila bi opkoljena i progonjena od Turaka, prije nego što bi pružila ruku svojim saveznicima. Nedoba rekao je još i drugih absurdnosti, samo da raspali Srbijance. Tako on tvrdi, da je francuska vojska posvema uništena, da se Rusi, koji na ovoj strani ništa ne rade, misle povratiti na Dunav i da će ovoga ljeta biti u Carigradu. On ih uvjerava, da ima već 40 hiljada ljudi u Jašu i da će se u proljeće 25 hiljada vratiti u Srbiju. Pomoću ovakovih ideja i prećeranih izvještaja uspjelo mu je da Srbijance ponovno osokoli. Njihovi su poslanici bili tako drski, te su tražili, da iz samoga naroda bude izabran knez, koji će nad njima vladati, kao što je to već u Vlaškoj i u Moldavskoj. Dvojica od tih poslanika govorila su tako bezobrazno, da ih je kajmakam htio dati objesiti."


Buletin iz Bosne.

Br. 68.

U Travniku, 12. marta 1813.



Austrijski konzul uvjeravao me je, da je dvije stotine Crnogoraca prešlo preko donje Bosne i otišlo u Srbiju, vodeći lijepa i bogato opremljena konja, što ga je njihov vladika poslao na dar Crnom Gjorgju.

Ovaj fakt obara mišljenje Halimi-paše o nemogućnosti, da se Srbijanci i Rusi sjedine sa Crnogorcima i da zajednički navale na Kotor, Dubrovnik i čitav taj dio Ilirije. Ali dvije stotine ljudi, koji govore ilirski i sa sobom nose svu svoju opskrbu, mogu da progju preko jednog bosanskog okruga, bez da ih Turci prepoznadu i zaustave na vrijeme, dok čitava jedna vojska ne bi nipošto bila u stanju toga učiniti.

Čini se da se Srbijanci mnogo čuvaju Austrijanaca i da se drže na oprezu. Sam mi konzul priznaje, da zemunski tumač može ući u Biograd jedino ako ga prati kakov srbijanski stražar, koji ga odmah vodi k mjestnim vlastima, te ga za čitavoga boravka u Biogradu nikako ne pušta s oka.


Buletin iz Bosne. Br. 69.

U Travniku, 20. marta 1813.



Vezir mi je saopćio preko mojeg prvog dragomana, da su Srbijanci pod upravom nekolicine ruskih oficira sastavili jedan odio kozačke konjice od sedam do osam hiljada ljudi. Vojnici toga odjelenja obučeni su po rusku. Njihova se uniforma sastoji od modrih hlača i zelenog, čvrsto stegnutog kaftana. Oboružani su uz to kopljima. Hoće nam se na taj način uliti strah, ali mi i odveć dobro znamo, da je to srbijanska◊479 konjica, "Čini se, - reče vezir doslovno, - da ovi buntovnici, ohrabreni hvalisanjem njihovih pokrovitelja, ne će nipošto da se pokore i da će nam opet trebati zavojštiti na njih. Ja nemam još fermana, da se za rat spremim."


Buletin iz Bosne. Br. 72.

U Travniku, 31. marta 1813.



Na vijest o nesreći Francuza, koju su Rusi u ostalom grdno uvećali, Srbijanci, koji već bijahu gotovi da se pokore Portinoj vlasti, odjednom promijeniše svoju odluku i paša, koji je imao ući u Biograd, bude prisiljen da se natrag vrati. Od toga časa oni su postavili nove tabore, te su izvježbali nove čete, tako da je Turska naredila da se silom pokore. …

Velika osmanlijska vojska kreće se na Srbiju, gdje će se utaboriti veliki vezir. On je odvojio od svoje vojske jaki odio, koji je spremio protiv Srbijanaca, pa će ga podupirati, bude li se za to pokazala nužda.


Br. 419.

U Travniku, 31. marta 1813.



Rekao sam Sulejman-paši, bosanskom valiji per interim, da su interesi Turske i Francuske, u koliko se tiču Srbijanaca, posve jednaki. Srbijanci su potaknuti od Rusa, da se opiru izvršenju Bukureškoga ugovora{1 Mir sklopljen u mjesecu maju 1812. megju Turskom i Rusijom u Bukureštu. U ugovoru mira obje su države uspostavile teritorijalni status quo, koji je postojao prije rata. Aleksander I. potpisao je taj mir naročito s toga, što je, prcdvigjajući skori vojni pohod Napoleonov na Rusiju, htio natrag pozvati svoje čete iz Moldavije i s Dunava. To je takogjer razlog, zbog kojeg je opet francuski poklisar u Carigradu nastojao nagovoriti Portu, da produži ratovanje protiv Rusije.}. Izjavio sam mu nadalje, da uslijed glasina, što ih rastura ruski komesar (Nedoba) u Biogradu o planu navale ujedinjene srpsko-ruske i crnogorske vojske, naperenom protiv Kotoru i nekim drugim dijelovima Ilirije, mi smo takogjer zainteresovani da znademo, što se radi u Srbiji, te sam ga zamolio, da mi saopći sve, što bude saznao o ovoj provinciji, onako kako je to radio vezir. Sulejman-paša mi je obećao ispuniti želje, te mi je već dao podatke, što sam ih ja postao Vašoj Eksclenciji u buletinu broj 72.


Buletin iz Bosne.

Br. 80.

U Travniku, 2. juna 1813.

(Pripreme u Bosni za rat protiv Srbije.)

Dva velika Divana vijećala su u Travniku 31. maja i 1. juna o ratu protiv Srbije. Ali-paša{2 Ali-paša Derendelija, bosanski valija od početka marta 1813.} pročitao je u tim sjednicama naredbe velikog vezira, kojima se pozivlje Bosna, da kao i ostali okolni pašaluci svim svojim sredstvima poradi oko ugušenja srbijanskoga ustanka. On je zatražio, da se digne vojska od 100 hiljada ljudi i da se dade hrana za šest mjeseci. Prvaci bosanski odgovorili su, da Bosna nije u stanju da dade toliku vojsku. "Gdje je dakle, reče na to Ali-paša, ono 120 hiljada janjičara, kojima sultan daje svake godine plaću? Zar oni uživaju zemlju i prihode ove pokrajine samo za to, da mogu mirno ostati kod svojih kuća? …" Upozoriše ga, da nijedan od njegovih predšastnika nije bio digao toliku silu, da je jedini Bećir-paša bio spremio na Srbijance vojsku od 30 hiljada Bošnjaka i da je to najveće naprezanje, što ga je Bosna ikada učinila. "Moji su predšastnici učinili onoliko, koliko su mogli, odvrati Ali-paša, ja pak činim ono, što od mene zahtijeva sultan."

Članovi Divana bacili su se preda nj na koljena preklinjući ga, da snizi za polovinu broj traženih vojnika. On izagje iz dvorane s izjavom, da ne odustaje ni za dlaku od svojega zahtijeva te im naredi, da vijećaju o sredstvima, kako će se vezirova naredba što brže izvršiti.

Bosanski prvaci proveli su čitavu noć megju 31. majom i 1. junom u vijećanju o tome, kako bi mogli sklonuti pašu na popuštanje.

U jučerašnjemu savjetu oni mu ponudiše vojsku od 60 hiljada ljudi, ali paša odlučno odbije. "Znajte, reče im, da je padišah stavio meni na raspolaganje 45 hiljada Arnauta, plaćenih iz carske blagajne, koji očekuju◊480 samo moj mig, da mi se pridruže. Ako me ne slijedite na vojnu, ja ću voditi rat s ovim četama, ali odmah nakon pokorenja Biograda ja ću se povratiti s ovim istim Arnautima u Bosnu i teško ću kazniti neposlušne i kukavice."

Ove prijetnje zastraše otporne duhove, koji staviše ciglo jednu primjedbu, to jest: da megju 120 hiljada janjičara ima mnogo staraca, nesposobnih za koristnu službu. Paša bi umoljen, da snizi vojsku barem za toliko, da svi članovi Divana budu oslobogjeni. Sada pristade paša da se broj vojnika reducira za jednu trećinu, tako da bosanska vojska ima brojiti 80.000 ljudi. Paša izjavi, da ta vojska mora ostati na okupu sve dok Srbija bude pokorena i da glavari njezini moraju jamčiti svojom glavom za prebjege.

Što se pak tiče brane za šest mjeseci, primijetiše mu, da rani snijeg u Bosni čini onoliku količinu suvišnom. Na to im on naglo odgovori, da će do potrebe, to jest, ako se ne bude moglo dokončati osvajanje, postaviti u neprijateljskoj zemlji zimovališta i s toga da mu se mora bezuslovno dati hrane za šest mjeseci.

Osam bosanskih paša s dva repa, svi kapetani i svi begovi moraju krenuti u boj.

Velike paše od Vidina i Niša, a tako i paša od Prištine i njegovi Amauti moraju udesiti s bosanskim valijom zajedničku akciju. Veliki vezir staviće se inkognito na čelu vojske. Zapovjedništvo će pak preuzeti pro forma njegov haznadar.

Sam Ali-paša priopćio mi je ove podatke. On mi iskazuje sveudilj svoje poštovanje, povjerenje i prijateljstvo. …


(Bez šifre.)

U Sarajevu, 31. jula 1813.

Jučer mi je saopćio sarajevski carinar, da su Turci zarobili živa nekog dosta uglednog Srbijanca. Paša je odmah naredio, da se pokaže zarobljeniku bosanska vojska, njezini šančevi i njezino topništvo. Za tim ga je spremio Crnom Gjorgju, da ga izvijesti o onomu što je vidio.

Paša se očevidno nada, da će na taj način prestrašiti vogju ustaša.


Buletin iz Bosne.

Br. 86.

U Travniku, 13. augusta 1813.

Glavni tabor bosanskoga paše jeste u Lješnici{1 U originalu stoji "Lienizza".} onkraj Drine. Nakon okršaja kod Loznice, kojemu se je pripisala daleko voća važnost nego što je zaslužuje, kiaja-beg krenuo je na čelu od osam hiljada konjanika u pravcu Šapca, da izvigja neprijatelja. On se je već povratio u Lješnicu. Zasad sastoje se svi rezultati ratovanja u tome, da se je u Carigrad poslalo dvije ili tri stotine odsječenih glava i uši, te nekoliko zarobljenika u Travnik.

Neki me pašini oficiri uvjeravaju, da je njihov zapovjednik vrlo radin, da čeka još samo da se saberu sve čete, pa da se krene naprijed. Oni kažu nadalje, kako paša, da okuraži svoje ljude, daje 100 piastra za svaku mrtvu neprijateljsku glavu, trista za svakog ubijenog konja i hiljadu za živoga.

Oficiri dodaju, da je veliki vezir u Vidinu, da se je nadati da će Smederevo doskora pasti u ruke Turaka, a tako i Biograd te malene tvrgjave, koje još preostaju u Srbiji. Misli se, da Srbijanci, pošto budu opkoljeni, ne će moći primiti od nikuda pomoći i da im Austrija ne će olakšati opsadu Biograda.


Buletin iz Bosne. Br. 87.


U Travniku, 16. augusta 1813.



Širi se glas, da je više sarajevskih begova poginulo u boju kod Lješnice, da su neki kapetani ranjeni i da su Turci izgubili više ljudi nego Srbijanci.

Ja sam uspio da pribavim paši trideset tovara pirinča na račun onih pedeset što ih je zatražio. Mislim, da će znati uvažiti učinjenu uslugu. Najveći dio živeža za vojsku dobavlja paša iz Slavonije.


17. augusta 1813.

Upravo sam primio od bosanskog paše pismo, koje sadržava ove podatke: "Pošto želite saznati štogod o mojim vojničkim operacijama, to mi je radost obavijestiti Vas, da sam zauzeo selo Jemčenik (?),◊481 koje je bilo dobro utvrgjeno. Mi smo ušli kroz prokop učinjen u braništima. Netom unigjosmo, kad ali Srbijanci navališe na nas sa dvije vojske, od kojih je svaka brojila 15 hiljada ljudi. Njihovi su napori bili ipak uzaludni. Ja sam ih brzo raspršio i natjerao u bijeg. Sada podsijedam Lješnicu. Nadam se, da ću ju brzo osvojiti i tada mislim krenuti na Biograd."

Veli se, da je od onda 600 Srbijanaca kapituliralo i da su uz svoje oružje predali svoje četiri vojvode.


Buletin iz Bosne.

Br. 88.

U Travniku, 19. augusta 1813.

Sulejman-paša skopljanski, jedan od zapovjednika bosanske vojske, priopćio mi je po svom sinu ove podatke:

Loznička tvrgjava zauzeta je nakon žestokog boja, u kojemu je na jednoj i na drugoj strani poginulo mnogo ljudi. Niški paša, valija Rumelije, osvojio je jedno utvrgjeno selo, kojemu je ime Ćuprija{1 U originalu "Ciupri".}, dok je general vidinske vojske zauzeo varoš Fetislan (?) s okolicom. Odatle je pošao dalje preko mučno prolaznoga zemljišta i došao pred Požarevac. On je oteo ovu varoš na juriš. Veliki vezir otišao je iz Sofije na Niš, a iz Niša na Vidin. Misli se, da će se opet natrag povratiti i da će takogjer doći pregledati bosansku vojsku.


Buletin iz Bosne.

Br. 89.

U Travniku, 8. septembra 1813.

Primio sam još jedno pismo od bosanskog paše. To pismo ima ovaj sadržaj:

"Ja sam Vas, poštovani prijatelju, obavijestio pred malo vremena o osvojenju Lješnice, koju sam ja, Bogu hvala, zauzeo na juriš. Sada ću Vam govoriti o tvrgjavi Loznici, koju je bilo mnogo teže osvojiti i koja se smatra ključem Biograda. Njezin je položaj vanrodno podesan za obranu, a da i nije toga treba znati, da su je branili najbolji srbijanski borci. Ja sam je podsijedao i presjekao joj svaki saobraćaj. Pošto sam bio zauzeo na juriš prednje utvrde, mislio sam zauzeti odmah i samu tvrgjavu; ali one iste noći, kad sam se spremao da jurišam na varoš, podiže se tako strašan vihor, pomiješan kišom i snijegom i nastade takav mrak, da sam morao odustati od svoje namjere. Uza sve to ne prestadoh bombardirati Loznicu. Iste noći čeljad u tvrgjavi, videći pred sobom očitu propast, pokuša se spasti bijegom. Vihor bijaše tako silan, da je svaki od neprijatelja gledao da spasi sebe sama. Moji vojnici megjutim podvostruče pažnju i njihova taneta padoše poput kiše u tvrgjavu. Oko po noći neprijatelji otvoriše vrata, koja su vodila u gustu šumu, misleći da ih naši ne vide. Ali se kruto prevariše. Netom stadoše bježati, kad ih moje čete sustigoše i pomlatiše. Zatim provališe u tvrgjavu, u kojoj nagjoše jednu crkvu punu srbijanskoga blaga. Crkva je bila opljačkana i vojnici podijeliše plijen. Nadalje sam našao jednu prangiju, sedam malih i jedan veliki top. Eto Vam, moj dragi i vrlo poštovani prijatelju, potankosti o osvojenju Loznice, koju sam zauzeo hvala vrućim molitvama našega padišaha i velikog vezira."

"Danas sam spremio moje čete u Bujukdelen ili Sazeju (Šabac). Ja ću dići moj tabor i udariti na Badenovac. Nadam se takogjer, da ću vam od sad božjom pomoći moći javiti svaku bitku, tek bude svršena."

Ovo je pismo datirano 4. mjeseca ramazana, što odgovara našemu 30. ili 31. augustu.

Sulejman, bosanski paša s dva repa i zapovjednik nekih prednjih četa, takogjer mi je pisao istoga dana jedno pismo. Evo izvatka iz njegova pisma: "Turske čete od Vidina zauzele su Negotin i poubijaše dvije hiljade ustaša. Veliki vezir polazi iz Vidina u Niš. Tri su tatara stigla u naš tabor, da nam dojave ove vijesti."


Buletin iz Bosne.

Br. 90.

U Travniku, 15. septembra 1813.

(Rat protiv Srbije.)

Ovih dana stigla je od paše bosanskoga narodba, da se dignu nova pojačanja od 20 hiljada ljudi. Jedni vele, da se na taj način misle popuniti praznine što su ih prebjegavanja i okršaji učinili u redovima◊482 njegove vojske. Drugi opet misle, da se misle pospješiti vojničke operacije, kako bi se prije zime osvojio Biograd.

Čini se, ako se može vjerovati glasinama, da je vidinska vojska pretrpila više poraza. Turci okrivljuju Austrijance, da su otvorili prolaz ruskim četama, koje su dolazile u pomoć Srbijancima. Oni tvrde, da je redovita vojska suzbila njihove vojnike.

Ovi glasovi, pa i okolnost, da je u Srbiji nagjeno mnogo ruskih topova, razlog je što se Turci mnogo ljute na Austrijance i što ih gledaju sumnjivim okom.

Srbijanci su potukli prednje straže paše vidinskoga kod Paleezi (?) na četiri ili pet sati daljine od Biograda, našto se je turska vojska bacila na Smederevo, dok su se Srbijanci ušančili te čekaju novi napadaj.

U ovomu času puca top u slavu osvojenja Zasavice{1 U originalu "Sasovizza".}, koju je oteo bosanski paša. Ovo mjesto, koje u Savi pravi neku vrst poluostrva, prekrito je vrlo gustom, gotovo neprolaznom šumom, koju je po sredini nekoć dao prokrčiti car Trajan da ovud provede drum. Još se i danas opažaju tragovi ove rimske ceste. Mogjutim je put zagragjen šikarom, tako da je paša upotrebio šest hiljada ljudi, da sjeku i pale šumu. Tek kad je otvorio širok prolaz, mogao je stići u Zasavicu, gdje su, kako se priča, Srbijanci bili nagomilali veliko blago u nadi, da ga neprijatelj ne će naći. …

Mišljenje sarajevskoga mule (o skorom ratu megju Turskom i Austrijom) postaje malo po malo općenito. Veli se, da je veliki vezir, ljut zbog potajne pomoći što se pruža Srbijancima i zbog utočišta, što ga ustaše nalaze u Slavoniji i u Srijemu, izjavio Austriji, da će on daljnje takovo postupanje smatrati objavom rata. …


Buletin iz Bosne.

Br. 91.

U Travniku, 25. septembra 1813.

Sulejman-paša poslao mi je ove podatke o zauzeću Zasavice: "Nakon što smo podsijedali 14 dana Zasavicu i imali više bitaka, jurišasmo na varoš 21. mjeseca ramazana i hvala Bogu! osvojismo šančeve, u kojima nagjosmo pet topova, veliku množinu fišeka i druge ratne municije. Posjekli smo više od hiljadu glava i zarobili veliki broj ustaša. Ja se krećem sada na Bujukdelen (Šabac) i nadam se, da ćemo božjom pomoći osvojiti i ovu tvrgjavu."

Vele mi, da su mnoge obitelji prebjegle iz Zasavice na protivnu stranu Save, gdje su izgradili kolibe za stanovanje, i da je paša zatražio, da mu se bjegunci izruče, našto da je došao jedan austrijski general, da s njim pregovara. Rezultat njihovih pregovora još nije poznat. …


Buletin iz Bosne.

Br. 93.

U Travniku, 27. oktobra 1813.

(O ratovanju po Srbiji.)

Kajmakam, u kojeg sam danas tražio vijesti s bojišta, odgovorio mi je, da od zauzeća Šapca nema vijesti iz službenoga izvora, ali da mu je neki aga, koji se je jučer vratio iz tabora, podnio ovaki izvještaj:

"Bosanska se je vojska primicala Biogradu s jedne strane, dok je rumelijski paša spremio s druge strane 130 konjika, koji su se približili do ispod zidina grada. Topovi sa zidina brzo su rastjerali ovu konjičku četu, koja se je sakrila preko noći u šumi. Mogjutim su Srbijanci bili opazili sa svoje tvrgjave dvije vojske, koje su došle da ih opkole. Osjećajući se nesposobnima da odole tako strašnoj sili, digoše u vazduh barutanu, zapališe grad i dadoše se u bijeg.

Oni konjanici, koji bijahu iz šume očevidci požara, približiše se u svanuće varoši, koju nagjoše širom otvorenu. Biograd bijaše zapravo hrpa ruševina i nije bilo vidjeti žive duše. Konjanici odoše javiti sve to paši rumelijskom, koji dogje i uze u posjed razvaljeni grad. Niškog pašu, koji se je baš najmanje pokazao u ovomu ratu, zapala je sreća, da ugje prvi na čelu vojske u Biograd. Aga tvrdi, da je bosanski paša zbog toga silno ljut i da je to uzrok, što nije poslao službenu vijest o zauzeću Biograda.

Veli se, da je 30 hiljada Turaka otišlo osvajati Topolu, zamak Crnoga Gjorgja; da su Srbijanci, nakon što ih neko vrijeme suzbijahu iz topova, pokušali da sebi sabljom u ruci prokrče put, ali da ih je velik broj ubijen ili zarobljen pri ovom pokušaju."◊483


Buletin iz Bosne. Br. 94.

Službena vijest o zauzeću Biograda.

U Travniku, 3. novembra 1813. U Travniku se iz topova puca u slavu toga dogagjaja.


8. novembra.

Turski oficiri dolazeći iz Biograda uvjeravaju, da je bosanski paša tražio od Austrijanaca, da mu se izruči Crni Gjorgje i njegovo blago. Austrijanci su mu povratili izvjestan broj Turaka, zarobljenih od Srbijanaca, ali su dosad izbjegli njegovomu zahtjevu, da im se preda Crni Gjorgje, izgovarajući se sad time, da je Crnoga Gjorgja nestalo, sad opet navodom, da se je on sakrio u jednoj crkvi, koja se smatra nepovrijedivim utočištem. Vele i to, kako vezir prijeti da će ga silom oteti i da bi turska vojska, teško ozlovoljena na Austrijance, jedva dočekala da pregje Savu.

Ona vidi pred sobom dugi red Srbijanaca, gdje na lijevoj obali žive u daščarama, odakle se pokretima i vikom rugaju Turcima. Bio bi sada čas, da se potakne veliki vezir na osvetu. Kako mi je teško, što nemam za ovo naredbu.


(Bez šifre.)

U Travniku, 20. novembra 1813.

Jedan kavaz bosanskog paše došao je sa zarobljenim Srbijancima, te pripovijeda ovo:

"Dok sam još bio u Biogradu, bilo mi je naregjeno da pregjem u Zemun. Tu sam saznao, da se Crni Gjorgje i srbijanski glavari nalaze u zemlji. Vidio sam takogjer jednoga višega ruskoga oficira, koji je na sebi nosio mnogo dekoracija. Kako je vrlo dobro govorio ilirski, upitah ga tko je. On mi odgovori, da je bivši kapetan srbijanski po imenu Radić, da je prešao u rusku službu i da je došao u Zemun u tajnoj misiji. U istinu je ovaj kapetan imao više povjerljivih razgovora sa zemunskim zapovjednikom, te je sjutra dan otputovao." …


Buletin iz Bosne.

Br. 99.

U Travniku, 9. decembra 1813.

Jedan turski oficir povjerljivo me je uvjeravao, da je veliki vezir inkognito došao u Zemun, da je pregovarao s jednim austrijskim generalom, da je primio grdnih svota u zlatu, u diamantima i u mjenicama, a na tu svrhu, da udalji svoju vojsku, našto se odjednom prestalo tražiti izručenje Crnog Gjorgja i govoriti (u turskom taboru) o skorom ratu protiv Austrije.


Br. 484.

U Travniku, 20. januara 1814.

… Saznao sam, da Crni Gjorgje ne će podnipošto da ostavi Srbiju. On je bio nagomilao u podrumima jednog manastira vrlo mnogo municije u namjeri, da se u njemu utvrdi s odabranom četom svojih pristaša. Ali je došao poslanik Rusije i nagovorio ga, da ostavi posvema zemlju, pošto njegovoj državi (Rusiji) nije moguće da mu u dogledno vrijeme dogje u pomoć. Obećano mu je da će se doskora s oružanom silom natrag povratiti. To ga je sklonilo da posluša. Prvak manastira, kojemu je veliki vezir poklonio život, sve nam je to ispričao. Mi smo još saznali, da su u to isto vrijeme izvukli sve topove i municiju iz Biograda i da je sve to oružje i strjeljivo prevezeno u Petrovaradin. …


Buletin iz Bosne.

Br. 101.

U Travniku, 11. februara 1814.

Uvjeravaju me, da jc Crni Gjorgje sa tri srbijanska poglavara izručen turskim vlastima. Ovaj glasoviti vogj ustaški bio je gotovo gô i okovan u teška gvožgja u času, kad su ga Austrijanci dovukli na obalu Save i predali guverneru varoši Biograda. Sulejman-paša, koji se je kakovih 12 ili 13 godina borio protiv njega, dao ga je privezati za jedan stup na najvišoj biogradskoj terasi, i tu je ostao dva dana i jednu noć, izvrgnut nepogodama vremena i ljudskim pogrdama. U ponoć drugoga dana opazilo se da naočice gubi◊484 sile te se pobojaše, da bi u tom stanju mogao poginuti. Zatvoriše ga u tamnicu te ga poslije nekoliko dana poslaše kolima u Carigrad.

Veli se, da će još sedam srbijanskih prvaka biti izručeno po ugovoru, sklopljenom izmegju Turske i Austrije. Iz ove austrijske susretljivosti spram Turaka zaključuje se, da su ih Francuzi morali potući i da se sada trude oko toga, da preduprede rat s Turcima. …

Na upit mojeg prvog tumača: da li je Austrija izručila Crnoga Gjorgja? - odgovorio je bosanski paša, da je i do njegovih uši dopr'o ovakav glas, ali da nije primio o toj stvari nikakve službene vijesti. "Ja znadem samo to, da je u Carigradu potpisana konvencija, po kojoj je vogja ustaša imao biti izručen i da je spram ovog ugovora poslan u Biograd ferman za izvršenje." … {1 Ovime se svršava prepiska francuskog konzulata travničkog, koji je dokinut 13. juna 1814.}