radimsky1892arheoloske

Radimský, V. (1892). Arheološke crtice. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 4(2), 117-127. ◊117

Arheološke crtice.


Priopćio rudarski satnik V. Radimsky.

Pod tim naslovom hoću da u neusiljenom redu priopćim štošta, što sam prigodom moga putovanja mogao vidjeti, kao i različite sitne vijesti, što sam ih dobio od pouzdanih lokalnih motrilaca.

Uz to sam se ponovno uvjerio, da je u našim starijim topografskim izvornicima gdješto krivo naznačeno, pa ti krivi navodi opet prelaze i u novija djela. Gdje dakle mognem, da takove navode ispravim, učiniću to takogjer u mojim crticama, ne misleći se time nikome zamjeriti.

1. Podor gradine Stržnja kod Šuice.


Tik uz megju kotara livanjskog i bugojanskog pružilo se u uskom jarku, duboko na istočnoj strani ispod ceste Livno - Kupres, malo seoce Stržanj. Otud na sjever uzdiže se strm, rastrgan, vapnenast hrid, na kome sjedi podor Stržanj ili Stržanjski grad. Ispod podora provire iz grozovite divlje pećine potok Šuica, te se poslije južnog toka od 35 km po prilici na duvanjskom polju opet gubi u ponor.

Vrijedni, ali ne uvijek posve pouzdani otac Bakula(Schematismus topografico-historicus custodiae provincialis et vicariatus apostolici in Hercegovina. Spalato 1867., str. 147. i d.) kaže o Stržnju ovo:

"A domo capellani (in Šuica) ad austrum sunt rudera insignissimae arcis "Stržaj", dictae etiam Ungarae grad. Ex eo, quod Divus Hieronymus, Stridonii in confinibus Panoniae et Dalmatiae se natum luisse scribat, plures opinantur, Stržaj mox dictum, reapse locum natalem fuisse praeclari Ecclesiae Doctoris Hieronymi."

Nadalje: "Stržaj in Šuica, antiqua civitas, de principalioribus in Illlyrio; quam, ante turcarum adventum traditio adserit, suum habuisse principem, et quadraginta millia habitantium."

Ipak se Bakula ne može da otme sumnji o tome, da je Stržanj nekoć bio toliki grad, a isto tako zapinje on i za ime "Ungarac grad" u onome kraju.

Da stvar ispitam do temelja, ogledao sam prigodom nekog puta iz Livna u Kupres selo i podor Stržanj, koji je potonji na Specijalnoj karti (1:75000) zoni 30. Col: XVI. zabilježen kao Strmica grad, pri čemu me je pratio glavar i neki stariji žitelj stržanjski. Imena Ungarae grad i Strmica grad bila su megjutim mojim, u Stržnju rogjenim pratiocima posve nepoznata i obojica odrješito tvrgjahu, da podor nema drugog imena osim Stržanjski grad. Isto tako ništa oni ne znadijahu za priču o nekadašnjem većem mjestu (sa 40.000 stanovnika) kod Stržnja, te ja sada, pošto◊118 sam na svoje oči vidio onaj kraj, nimalo ne sumnjam, da tome pričanju nema nikakog temelja.

Jer i ne gledeći na to, da uskim jarcima ispresijecano i veoma neravno zemljište kod Stržnja uopće nikako nije zgodno za veće kakvo mjesto, nailazi se samo južno ispod podora na neznatne ostanke od nekoliko manjih zgradica, koje megjutim, kako se čini, potječu iz novijeg vremena.

Inače u cijelom području Stržnja nema ni traga ostancima od zidina, gragjevnog materijala, komada lijepa i sl., a ipak se ne može ni pomisliti, da bi ostanci veće kakve naseobine u predjelu onako krševitu i slabo obragjenu, koji se većinom sastoji od kamenitih pašnjaka, sasvim iščezli.

Podor sam sastoji se od dva dijela različitog doba. Stariji dio čini od tesanog kamena uzidana kula stražarnica, sagragjena na izbočenoj prama jugu stijeni, koja je samo na sjevernoj strani uskim grebenom spojena s bridom, na kome je gradina, dok su joj sve ostale strane okomite, te joj se samo sa zapadne strane po onom grebenu može pristupiti. Strane su toj kuli duge do 10 m, a zidana je od kamena lijepom. Zidovi su debeli 2 m, odjeveni su klesancem, a lijep je izmiješan sitnim komadićima opeke. Ta je kula po tome rimska gragjevina, i biće da je za to služila, da štiti rimsku cestu, zvanu Stržanjski put, koja vodi ispod doline Šuica-Stržanj na Kupreško polje i kojoj se mjestimice još razabire trag.

Od te kule prostiru se mimo jednu zidanu čatrnju preko napomenutog već grebena prema sjeveru, na više dijelove hrida različiti ostanci zidova, od kojih se megjutim više ne da sastaviti potpun tlocrt nekadanje gradine. S obje strane tih zidina dube na dva najviša oštrelja veoma ispretrganog brida podori po jedne okrugle kule, kojima se sada nikako ne može pristupiti, već ako bi se čovjek s najvećom opasnošću života do njih uspeo. Ali zidine cijelog gornjeg podora sastoje se samo od lomljenog kamena, nijesu onako pomno gragjene, kao kula stražara i ne samo što nijesu obzidane klesancem, nego nema ni primiješanih komada opeke u lijepu. Ja po tome mislim, da gornji podor potječe iz srednjeg vijeka, a mogla je ta gradina imati samo malen obim, te po tome epiteton "insignissima arx", što joj ga je dao Bakula, ne će vrijediti doslovce.

Megju zidinama gornje gradine ima špilja, za koje svijet, što onuda živi, misli, da su negda bile tamnice, a pri jednoj mogu se jasno razabrati oveći tragovi kopanja blaga, bez koga već ne može da bude nikoja bosanska starina.

Unatoč najprilježnijemu traženju ne mogoh niti na zidinama kule stražare, niti na bridovima naći nikakav natpis, a ne umjedoše mi ni ondašnji stanovnici reći, da ima gdje god kakav.

Konačno bih još pripomenuo, da se je narodu posve nepoznata priča o nekadašnjem velikom mjestu Stržnju po mome sudu rodila◊119 u glavi neke, živom maštom obdarene pobožne duše, koja je htjela da makar i ne baš veliku sličnost izmegju imena Stržanj i Stridonium na to upotrijebi, kako bi se sveti Jeronim mogao za Bosnu rekvirirati.

2. Rimsko sredovjeko grobište kod Loznice, u kotaru srebreničkom.


Kada od Han-Bjelovca u općini Loznici uz Drinu pogjemo niz vodu, onda u daljini od 1 3/4 km po prilici dolazimo impozantnoj, visokom paprati obraštenoj nekropoli; kojoj djelomice gorostasni nadgrobnici več iz daleka udaraju u oči.

Ona se sastoji od 36 rimskih nadgrobnika, koje kvadratičnih, koje pločastih stela, od kojih je sedam njih ukrašeno skulpturama. Jedan od tih skulpturnih kamenova, koji na svakoj strani prikazuje podobu pastira, već je objavio kustos dr. Truhelka(Glasnik zem. muzeja u Bosni i Hercegovini, godina 1891., str. 242., lik 2. i 3.), ali ga je pometnjom premjestio u Sikirić. Drugi pločasti kamen, od koga ja imam fotografiju, pokazuje dva reda svedenih panjega jedan nad drugim i u njima pet poprsja.

Osim mramorova našlo se je na onom mjestu i mnoštvo arhitekturnog kamenja, i to po gdjekoje vrlo lijepo izragjeno, te je po tome ovdje morala nekoć stajati neka divotna rimska zgrada. Na žalost mnogo je toga kamenja, a naročito ulomaka od korniža, uzidano u potporne zidove nekog blizog drvenog mosta, na općinskom putu, što onuda prolazi.

U pridanoj ovdje slici 1. vidi se nacrt ulomaka takog jednog korniža.


Slika 1.

Tik do rimskih mramorova nalaze se, osobito, na južnoj strani, sredovjeki nadgrobnici, od kojih sam nabrojio 13 sarkofaga, 5 tumba, 39 ploča i jednu stelu, dakle ukupno 58 komada. Stela, koja mi je najviše udarila u oči, bila je maknuta sa svog nekadašnjeg mjesta i ležaše tik obale potoka, što onuda s južne strane protječe, i to nešto iznad gore spomenutog mosta. Bez sumnje je i ona bila odregjena, da je uzidaju u potporne zidove toga mosta, ali se onda nije baš činila zgodna i tako je ostala.

Slika 2. pokazuje sve četiri strane tog zanimljivog nadgrobnika, kome su primitivne crtarije izvedene manirom tremoliranja, t. j. tako, da se crteži sastoje od samih jamica, usječenih jedna do druge. Makar da sam u Bosni i Hercegovini vidio več na hiljade takog◊120 sredovjekog kamenja, to je ovaj ipak prvi, što sam ga našao ukrašena po takoj maniri.


Slika 2.

Inače na sredovjekim mramorovima kod Loznice nijesam vidio ni kake ornamentacije, a na cijelom grobištu nijesam našao ni latinskog ni staroslovjenskog natpisa.

Sasvim blizu nekropole, o kojoj je ovdje riječ, tvori nadalje Drina na svojoj lijevoj obali prud, a na ovome ima, djelomice u šljunku, zatrpanih valjda više od 40 velikih pravokutno tesanih, ali glatkih vapnenaca, te je ovdje nagjen i onaj rimski kamen s jednom muškom i s jednom ženskom podobom i s jednim jahačem, što sam ga već objavio u našem Glasniku(Glasnik zemaljskog; muzeja u Bosni i Hercegovini 1889., sv. III., str. 44 i d.). Čini se, da su to pošljednji ostanci rimske kuće, koja je negda ovdje stajala, no koju je Drina podrovala, pa se je u nju srušila.

3. Skladište bronca, nagjeno kod Šumeca u kotaru cazinskom.


U januaru godine 1890. došla je zemaljskom muzeju u Sarajevu oveća množina brončanih predmeta, većinom srpova i keltova iz broncanog doba, koji su nagjeni ukraj neke njive u Dônjem Šumecu, općine Peći pri oranju, te ih je opisao kustos dr. Ćiro Truhelka u našem Glasniku (1890. godina, strana 64. i d.).

Ali pometnjom javio je gospodin dr. Truhelka, da su te stvari nagjene u Podzvizdu, čemu je valjda to uzrok, što su muzeju u isto vrijeme prispjela dva komada ljevena bronca, nagjena pod gradinom Podzvizdom.

Ali pošto od Šumeca do Podzvizda ima oko 14 km prama sjeveru, i pošto sam ja ono nalazište prigodom nekog rudarsko-geološkog ispitivanja razgledao, mislim da mi valja ispraviti onu pogrješku.◊121

To je nalazište kraj puta iz Šumeca prama Šabićima uz neki položiti pristranak od prilike 1 1/2 m od njive, a brončani su predmeti bili 20 do 30 cm pod zemljom.

Raskopavanjem, koje sam ovdje pokušao u društvu s gospodinom kotarskim predstojnikom pl. Szirmay-em, nijesam došao ni do kakog rezultata, a i gospodar one zemlje, Hasan Šabić, uvjeravao me je, da uz broncove nije bila nikakva posuda od ilovače ili od kakog kova, već da su bez opreme ležali u zemlji.

Megjutim sam u Cazinu dobio od onog nalaza još jedan komad veoma bogate, kristalizirane crvene bakrene rude, koja je očevidno imala služiti za dalje proizvagjanje bronca.

Najposlije budi još spomenuto, da je u jeseni godine 1891. kotarski ured u Cazinu dobavio još jedan brončani kelt i ulomak jednog broncanog srpa od istog nalaza i predao zbirci našeg zemaljskog muzeja.

4. Rimska naseobina i utvrda kod Čitluka u Brotnjem polju.


Plodno Brotnje polje u kotaru mostarskom poznato je već iz prijašnjih publikacija kao nalazište rimskih starina, ali su stariji ispitači svoje promatranje većinom stegli samo na rimske mramorove s natpisima i relijefima, pak onda na novac i sl.

Ali ako hoćemo da temeljito upoznamo naseobene prilike naše zemlje za doba rimskog gospodstva, onda je po mome sudu od prijeke potrebe, da prije svega ona mjesta obigjemo, gdje su stajale rimske zgrade, jer novaca iz grobova i drugih nalaza bude i u većoj daljini od naseljenih mjesta.

Kad su me moje rudarsko-geološke študije godine 1891. dovele u Čitluk u Brotnjem polju, saznao sam, da je ondje godine 1889. uz kuću Volarevu kraj kule Lakišića nagjen ispisan rimski kamen, pa za to odlučim s obzirom na moje gornje nazore, da ću po Čitluku malo razvidjeti, da li igdje ima ostanaka od rimskih zgrada.

Najprije se uputim Volarevoj kući i nagjem ondje ispisani rimski kamen, koji je gospodar zemljišta iskopao, udešavajući svoje guvno. Kupim taj kamen, pa je on sada u našem zemaljskom muzeju.

Taj je kamen (slika 3.) debela ploča od 130 cm duljine, 60 cm širine i 40 cm debljine, a natpis nije okviren, kao što i inače ploča nema nikakih razdjeljaka.

Na ispisanoj strani ima manja, a ispod nje veća okrugla jama, koje su oboje tek kasnije usječene. Po svemu biće da je kamen isprva bio veći i da je poslije upotrijebljen u kakvu ratarsku svrhu.

Natpis je u nekim dijelovima veoma izlizan, ali je ipak gospodinu sveučilišnom profesoru Domaszewskomu pošlo za rukom, te ga je po priposlanu mu snimku pročitao.◊122

Natpis glasi:



To je po tome nadgrobni kamen Aelije Procille, kćeri Publija, žene najčišćeg života, koji je njezin muž Kajo Safinije Sever po (zadnjoj) volji Procile, t. j. po odredbama njezine oporuke postavio.


Slika 3.

U zidovima Volareve kuće, kao i kule Lakišića uz nju, uzidani su razni tesani vapnenci ovećih dimenzija, za koje djelomice još prianja tipični vapneni lijep s primiješanim komadićima opeke, a okolina sva je posuta komadima rimske zidne opeke, žljebastog crijepa i žmurnjaka, kao i lijepa i naljevene podine. Mora dakle da je uz kulu Lakišića bila jedna ili više rimskih zgrada, te su od njihova materijala, makar barem dijelom, sagragjene kula Lakišić i seljačke kuće, što su onuda.

Od kule Lakišića prostire se vapnenasti povor prama sjevero-zapadu u dužini od 1 1/4 km po prilici, te se na njegovom sjevero-zapadnom kraju vidi velika gromila, koju zovu Karlovac ili Karlovića gradinom. Na moje zapitkivanje saznao sam nadalje, da u ravnici pod Karlovcem ima rit "Crkvina", na kojoj se po mještanskoj tradiciji nailazi na razvaline kršćanske crkve.

Kod Crkvine, koju sam sada obišao, vidio sam njive - u prostoru od 4 h po prilici - posve zasute komadima crijepa i zidne opeke, crvene i žute. Ima tu nadalje velika hrpa gragjevnog kamena i cigle, a u tome i lijepog tesanca s rupama za željezne kuke, kamenitih ploča, ulomaka i◊123 temelja od stupova, lijepa s primiješanim komadićima opeke i sl., nadalje utaraka i ručica od amfora i drugih, većinom rimskih ilovastih posuda.

Nema dakle sumnje o tome, da je na Crkvini bila oveća rimska naseobina.

Razabravši sve to, uspeo sam se na Karlovića gradinu, te sam tu na gorskom zaravanku našao veliku, od prikupljenih kamenica uzdignutu gromilu, kojoj pri južnom podnožju ima pravokutna čatrnja s dužinom nutarnje stranice od 4 m. Ova je potonja zidana od lomljena kamena, a lijep je izmiješan komadićima opeke.

Na sjevernoj strani gromile neki ju je, tražeći blago, blizu vrha raskopao. pa se tu vidi, da je temelj od nasutog kamenja, od koga je gromila podignuta, naljeven odnosno pričvršćen preko 20 cm debelim slojem crvenkastog cementa.

Od temelja gromile prostire se nadalje uzak greben kao zadnji ogranak te gorske kose prema sjevero-zapadu, pa su ti grebeni, kao i gromila posve pokriveni temeljima neke zidine, kojoj je lijep ispremiješan stucanom opekom.

Osim toga su gromila, najbliža joj okolina i pristranci brda posuti fragmentima rimskog žmurnjaka i žljebastog crijepa i sl., a izmegju toga ima mnoštvo utaraka crvenih, na točilo zidanih ilovastih posuda, fragmenata od amfora, ali opet i posuda gragjenih iz ruke. Karlovac je po tome bio mala rimska, crijepom pokrivena utvrda, koja je služila u zaštitu oveće naseobine, što se je ispod nje prostirala, i koja je sagragjena na zatečenoj ondje već prehistoričkoj gromili, ili možda žrtvištu.

5. Rimska naseobina i utvrda kod Krehinog Graca u Brotnjem polju.


Starine od Krehinog Graca, poznatom prvom nalažištu brončanih rukotvorina broncane perijode u Hercegovini, više puta su već opisane kako po Bakuli(Schematismus topogr hist. custodiae provincialis et vicariatus apostolici in Hercegovina. Spljet, godina 1867., str. 92. i d. i Mostar, godina 1873, str. 103.) i naročito po dru M. Hoernesu(Sjednički izvještaji c. kr. akademije nauka u Beču, godina 1880., str. 519. i d. i arheološko-epigr. vijesti iz Austrije. Beč, godina 1880., str. 33. i d.), pa ako ja ipak opet hoću da govorim o rimskim gragjevnim ostancima toga mjesta, biva to samo za to, da ona starija opažanja stranom popunim, a stranom i ispravim.

Selo Krehin Gradac čini dugu ulicu pri kraju veoma plodnog Gradačkog polja i pri podnožju jedne kose vapnenastih bregova, koja, prostirući se od jugo-istoka prama sjevero-zapadu, polje sa sjevera zatvara. Na sjevero-zapadnom kraju te bregovite kose prostiru se na daleko gragjevine Krehinog dvora.

Ravnica oko Krehinog dvora puna je zidnih temelja i rasutog rimskog gragjevnog materijala, kao n. pr. zidne opeke, krovnog žljebastog crijepa i žmurnjaka, koji se potonji vigjaju po◊124 njivama prama sjeveru od Krehinog dvora na 150 m po prilici, t. j. do nakraj sadanje bašče, prama zapadu do blizu razvaline Grudine, o kojoj će još biti riječ, do na 200 m južno do 150 m po prilici u polje i istočno u uskoj pruzi duž kuća sela Krehinog Graca do ispod "Gradine", dakle u dužini od 600 m po prilici.

Ostanci nekadašnje rimske naseobine gradačke čine dakle, počevši ispod Gradine, pa sjeverno do iznad Krehinog dvora luk od 1 km dužine po prilici oko rečene kose, i mora da je svakako veća bila, nego rimska štacija na Crkvini u blizome Čitluku. Na mjestu današnjeg Krehinog dvora biće da je stajala znatnija zgrada, a druga na zapadnom kraju naseobine u ritu Grudine.

Kuće Krehinog dvora sastoje se većinom od materijala prijašnjih rimskih zgrada, te je osobito mnogo lijepih komada mramora i drugog tesanca uzidano u kuli. Ispisani rimski nadgrobnik Viktorine Anne, koji je u jugo-zapadnom roglju kuće uzidan prilično visoko, ali izvrnute, već je Hoernes objavio, a isto je tako spomenuo poklopac malog sarkofaga s ugaonim čelima, koji je 77 cm dug i 52 cm širok. Potonji je izvrnuto uzidan na čatrnji i služi kao kopanja. Kamenito spremište za pepeo, koje takogjer Hoernes napominje, proviruje na sjevernoj strani kule visoko iz zida.

Ali u sjevero-zapadnom uglu zida, kojim je opasan Krehin dvor, udario mi je u oči oveći vapnenast šulj, dug 68 cm, širok 42 cm a debeo 30 cm. Bližim promatranjem našao sam, da na tom kamenu ima natpis, koji se posve jasno razabire, a nije ga, što ja znam, do sada još niko objelodanio. Ima tri reda a glasi:



To je dakle oltarni kamen Jupitrov, na kome nijesu mogle biti druge riječi, jer je ispod natpisa održan još oveći, ali posve čist komad kamena. Natpis nema nikakog okvira, a vijenac i temelj valjda su odbili, da ga lakše mogu uzidati.

Gradina kod Krehinog Graca leži jugo-istočno od Krehinog dvora na strmoj u dužinu pruženoj glavici, koja se iznad sela uzdiže nad zaravanak rečene kose. Na neravnoj ploštini glavice nalaze se mnogi temelji zidina, zidanih lijepom, onda na istočnoj strani pravokutna zidana čatrnja.

Na južnome pristranku glavice ima druga, takogjer pravokutna i zidana čatrnja. Povrh toga kako ploština glavice i njezini obronci, tako i strmi, južni pristranak spram sela posuti su ulomcima rimske opeke i komadima lijepa, u kojim ima primiješanih komadića cigle, za tim utarcima rimskih ilovastih posuda. I nekoliko utaraka od ilovastih posuda iz ruke gragjenih pokupio sam onuda, ali utaraka od ilovastih posuda gragjenih na točilo ima puno više.

Po tome što rekoh, ne mogu se doduše trošni gragjevni ostanci na Gradini kod Krehinog Graca označiti kao "copiosa arcis rudera",◊125 kako je to Bakula poetički iskitio, ali su ipak ti ostanci dovoljni te se može konstatovati, da su na toj Gradini bile rimske gragjevine, koje su bez sumnje pripadale omanjoj utvrdi, koja je imala da štiti rimsku štaciju ispod nje.

Ja sam već prije napomenuo, da je u ravnici na zapadnom kraju nekadanje rimske naseobine, u ritu nazvanom Grudine ili Crkvina, morala nekoć biti znatna gragjevina. Po lokalnoj tradiciji, koju i Bakula spominje, pripadali su gragjevni ostanci, što se ovuda nalaze, nekadanjoj kršćanskoj crkvi.

Gradine su prostrano mjesto s razvalinama, s mnogim, lijepom zidanim temeljima, te su gusto šikarjem obrasle. Leže onuda rasuti mnogi komadi korniža i rogljeva s lijepom, rimskim profiliranjem, gorostasni tesanci s rupama za zagvozde, od kojih sam jedan komad izmjerio, te je bio 150 cm dug, 85 cm širok i 60 cm debeo. Na takom sam jednom tesancu našao i ornamenat u relijefu na odskok, koji se sastojao od akantova lišća. Vele, da je odavle odveženo mnogo kamenja za gradnju Krehinog dvora. Te velike arhitekturne komade smatra ondašnji narod starobosanskini stećcima, a i Bakula naveo je odavle preko 100 takih nadgrobnika, dok u istinu onuda sasvim blizu razvaline nema više od 10 po prilici komada sredovjekih sarkofaga i ploča. Još valja primjetiti, da je nagjeno mnoštvo utaraka rimskog crijepa izmegju tesanog kamenja nekadašnje divne rimske zgrade.

Za dokaz, da je ta gragjevina nekoć bila kršćanska crkva, pokaza mi neki seljak ispisan kamen, za koji mi reče, da ga je iskopao nasred razvaline na Gradinama, kome oblik i natpis ovdje (slika 4.) vjerno priopćujem. Po tome bila je ta crkva posvećena sv. Ivanu krstitelju. Nego je vrlo čudnovato, da bi u srednjem vijeku slovjenski natpis zapisali latinskim pismenima(Pa još r u riječi "crkva" bez muklog samoglasnika pred njim, sasvim po današnjem pravopisu. Op. ur.), pa ja vještijim poznavaocima prepuštam da rasude, da li je to zbilja falsifikat, kao što ja mislim, ili ne(Mislimo da ne mora biti falsifikat. Lasno da pod konac prošlog ili početkom ovog vijeka ondje podigoše kaku crkvicu, koja je od onda propala. Ur.). Ali zgrada, koja je tu nekoć stajala, bila je bez svake sumnje rimska monumentalna zgrada, može biti da◊126 je služila religijoznim svrhama, a možda je baš bila i rimska kršćanska crkva.


Slika 4.

Konačno moglo bi i to biti, da su na Grudinama u kasnija vremena na razvalinama stare zgrade podigli kršćansku crkvu. Te bi se sumnje megjutim mogle razbistriti jedino kopanjem na onom svakojako zanimljivom mjestu.

6. Rimski kamen kod Fatnice.


Godine 1890. slučajno saznadem u Mostaru, da kod Fatnice (selo uz cestu iz Stoca u Bilek) u Hercegovini ima razvalina male zgrade, u kojoj se nalazi ispisan rimski kamen.

Pošto je u ono doba gospodin Hugo Jedlička u službenom poslu imao da putuje u onaj kraj, umolili ga, da kamen odanle makne i u Mostar dopremi, što je rečeni inžinir s najvećom pripravnošću i učinio. Tečajem lanjske zime bude taj kamen prevezen iz Mostara u Sarajevo i postavljen u našem muzeju.

To je nadgrobna ploča, 86 cm visoka, 54 cm široka i 22 cm debela, koja je po prilici ispod sredine svoje prelomljena.

Natpis je, kako pokazuje pridana ovdje slika 5., okviren jednostavno profiliranim okvirom, a nad njim ima u trouglastom čelu listu sličan ornamenat. Na lijevoj uskoj strani ima, kako slika pokazuje, dvogub krst, kome je donja priječka duža, a gornja, koso namještena, kraća, te se čini, da je taj krst već od prvog časa na kamenu usječen.


Slika 5. ◊127

Veoma dobro očuvan natpis glasi ovako:



Po tome postavili su taj spomenik Tattaris, sin Venetov i Ternus, kći Annejeva, sinu Batu, koji je živio XX. godina, i kćeri Alineji, koja je doživjela 25. godinu, - svojoj preljubeznoj djeci - za života ispred sebe i svojadi.

Vrijede da se istaknu ilirska imena na tome kamenu, megju kojima se, kako mi piše profesor pl. Domaszewski, na imena Tattaris i Temus dosele nije naišlo.