Nikola Barišić. (1893). Tihaljina i njezine znamenitosti. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 5(3), 558-560.

Barišić, N. (1893). Tihaljina i njezine znamenitosti. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 5(3), 558-560.

-- 558 --

Tihaljina i njezine znamenitosti.

Priopćio učitelj Nikola Barišić.

Tihaljina, ubavo seoce sa kojijeh 180 kuća rimo-katoličkijeh, leži na podnožju sela Ružića, udaljeno okolo četiri sata od Posušja. Tihaljina pripada kotaru ljubuškom, a okružju mostarskom. Broji do 2000 duša.

Njezini se žitelji bave jedino poljodjelstvom. Većinom drže zemlju svoju, ali im je napram nahijskoj^[1] sa svijem neplodna, jer je kamenita i vrletna. Vode im izviru iz samijeh pećina; hrana im je posve jednostavna: kukuruzov hljeb, kupus, krumpir i mliječna jela, premda bogatiji ubije po koje krme, vola, ili debela ovna zakolje. Uopće čuvaju se pića i ostalijeh zabluda. Taj je narod vrlo odan i poslušan starijoj vla ti. On je od naravi mudroslov i pravnik, on ne će da ga na sudu ko drugi zastupa. On se odijeva prostom, al većinom domaćom robom.

1. ↑ Nahijom zovu ovdašnji žitelji, dônji okolišni kraj okolo ljubuškog kotara.

-- 559 --

Divna je tihaljinska okolica. Rijeka Jakšinica, što joj liže i natapa zemlju; miloglasno pjevanje slavuja; previjanje ševa, koje se na svojijem laganijem krilima u vis dižu; gugutanje grlica, koje tuda gnijezda savijaju; umilno skladanje ubavijeh sjenica i muhavica, modrokosa, žuna i inijeh ptičica pjevačica; sunce, koje veličanstveno se iza planina promaljajući, vesele zrake svoje prosipa po miloj i ako siromašnoj zemlji; svjetlost, koja te novijem slikama i čarima svojijem obaja; vrhovi okolnijeh planina; sve to, rekao bi, da ti govori: krasna li je i presretna ta naša bekija^[1] — taj najkrajnji kut naše kršne Hercegovine.

Ubavo seoce Tihaljina ne samo da je znamenito mjesto radi svoje divne okolice, nego i zbog mnoštva ogromnijeh stećaka, što se nahode rasijani s lijeve i desne strane puta, koji vodi iz okolišnijeh sela u Ljubuško. Na nekijem vidi se latinski krst, ili krst sa dvije poprekače; na drugijem ima urezan čovjek na konju sabljom u ruci; na nekijem polumjesec i sunce, a na jednom ima strijela na otponcu. Svaki putnik onuda prolazeći, zanesen njihovijem uspomenama, upire ljubopitne svoje oči istražujući njihovu prošlost.

Na desnoj strani rijeke „Nezdravice” nahode se na jednoj glavici razvaline, koje narod zove „Amkašovci”. Glavica je istog imena, dosta je visoka i sitnom šumom obrasla.

Gradina bila je dosta prostrana a imala je i predgragje, ali je ono danas sa svijem razvaljeno, te ništa od njega nema osim temeljnih zidina. Gradina je zidana krečom, u kome je bilo primješano sitno stucane dobro pečene opeke. Pojedine pregrade bile su ozidane sedrom. O spomenutoj gradini ne zna narod ništa pričati; samo kažu, da je stara.

Spram gradine sjeveroistočno, a od puta uprav zapadno, nahode se dvije velike njive, koje narod zove „Crkvine”. Pri dnu ovijeh njiva vidi se do 12 ogromnijeh stećaka, koje narod naziva „Grčko groblje”. Pripovijedaju, da je kraj ovoga groblja bila crkva, a ispod crkve, gdje su sada njive i tihaljinsko vrelo, varoš.

Kako brojem tako i ogromnom veličinom svojom padaju u oči posjetiocu i gromile tihaljinske. Ja sam ih nabrojio do 20. Narod ih zove gomilama.O postanju i svrsi njihovoj narodno predanje umije tek nešto da nam priča.

Stanovnici onog sela spominju Grke kano začetnike ovijeh gromila; drugi opet pričaju, da je u njima ukopan nekakav junak ili vladar.

O postanju rečenijeh gromila pričahu mi tamošnji žitelji ovu priču: „U staro doba živjeli su u ovijem krajevima neki čarobnici, koji su svojom opačinom i nevaljaštinom bili strašilo svijeta. Kad je sve to već prevršilo mjeru te druge pomoći ne bijaše, diže se vas narod na njih, te gdje koga uhvatiše ondje ga i kamenjem zatrpaše. Navališe ogromne stijene na njih, da ne mognu više ustati. I od toga vremena bacio bi svak, prošavši kraj groba, po jedan kamen na njih. te tako postadoše ogromne gromile na grobovima čarobnjaka”.

Trudio sam se, da saznam otkud dolazi ime riječici i selu Tihaljini, no uz sve moje nastojanje, nije mi to pošlo za rukom.

Zanimaše me i Milasovo jezero, koje leži u sredini sela, udaljeno od puta 1/4 sabata. Rečeno jezero stoji u svezi s ponorima Imotskog polja (u Dalmaciji). To se od tuda izvodi, što ono znatno naraste, kad se na Imotsko polje velike kiše izliju. To je lijepa tamno-zelena pučina, koja se može uporediti s mnogim švajcarskim jezerima. Dugačko je do 30 met., a preko 40 met. široko. Obiluje krasnom pastrmom svake ruke. Trudio

1. ↑ Bekijom zovu dônji žitelji kotara ljubuškoga, gornji okolišni kraj kotara ljubuškog prama Županjcu.

-- 560 --

sam se, da mu izmjerim dubinu i uz moju najživlju želju nije mi pošlo za rukom, da mu nagjem dno. Svakako mislim, da je duboko preko 10 met. Putnik, zanesen njegovom krasotom, divi se njegovoj veličanstvenoj uspomeni, koju je sama narav u njemu satvorila.

O tome jezeru ima u narodu i ova priča:

Biće tomu 90 godina, da Anica, žena Cvjetka Borasa, mrzeći svoga čovjeka, odluči da ga se riješi, smaknuvši ga.

Jednog jutra rekne mu: Mužu moj, noćas mi se u snu pokazao angjeo i rekao mi: „Hajde na Milasovo jezero, gdje ćeš naći pusto blago”. — No muž ne htje to ni da čuje. Drugo jutro rekne mu opet ona isto objavljenje, ali muž sve jednako ne će da je sluša. Treće jutro napokon sva radosna i vesela pripovjedi mu isti san, na što se on polakomi i povjerova joj. Krenuše obojica k jezeru. Cvjetko se prevrgao puškom, a ona sustopice za njim. Kad prispješe jezeru, žena mu reče: „Gledaj ondje”; upre prstom u jedan kamen, koji se bio nanio nad ponorom. Uspenje se nesretni Cvjetko na taj kamen, te se sagne da gleda, gdje ona malo prije prstom pokazivaše. Nevjernica priskoči hitro i jednom ga rukom gurne, a s drugom mu odtrže pušku s ramena. Cvjetko se strmoglavi u ponor. Srećom ne potone, no ga voda na površinu izbaci, te mu nekako za rukom pogje dočepati se jedne žukve. Prečudnovatijem načinom izvuče se do kamena, s kojeg ga nevjernica bijaše turila. Paklena žena vidjevši to, poboja se osvete, te stade da lupa nesretnoga muža puškom po rukama, ne bi li ga opet dolje oborila i tako mu glave došla. Ali Cvjetko, komu pri glavi bijaše i ne oćuti udarce, već skupiv sve svoje sile, trgne sobom i spasi se. Nevjernica uplašena dade se tad u bjegstvo i ode sa svojijem preljubnikom, Dalmatincem, koji ju negdje čekaše.

To grozno djelo drugi po svijetu razglasiše i sudu prijaviše, ali muž velikodušan odlučno stvar zanijeka i pokri.

Sad su obojica mrtvi.