Antun Ilija Carić. (1897). Narodno vjerovanje u Dalmaciji. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 9(3 : 4), 481-495 : 703-717.

Carić, A. I. (1897). Narodno vjerovanje u Dalmaciji. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 9(3 : 4), 481-495 : 703-717.

-- 481 --

Narodno vjerovanje u Dalmaciji.

1. Orho Marin.

U istinu je čudnovato ovo noćno strašilo, plod bujne fantazije stanovnika otoka Brača. Oni čvrsto vjeruju, da je „Orho Marin” neka vrsta morskoga duha, koji može inače da luta i po zemlji. On imade to glavno svojstvo, da se može po miloj volji pretvoriti u koji mu drago stvar i u koju mu drago životinju, ali najvoli da se pretvori u magarca ili psa. Imade još i to svojstvo, da može, kad se je jednom pretvorio u jednu od tih životinja, narasti do ogromne visine i trčati nenatkriljivom brzinom.

-- 482 --

Rekao bih da je njegovo poslanstvo na zemlji: da traži po noći putnike pa da ih muči. Pretvoren u magarca najradije se susreta sa umorenim putnicima. Evo zašto. Putnik umoran uhvati zgodu pa uzjaše na njega - i ne pitajuć se, čiji bi to mogao biti magarac. Teško sada putniku, jer taj magarac počne trčati da ne može bolje - i on bi sišao, ali nije moguće; jer „Orho”, dok trči, postepeno raste u visinu i kada dođe ispod kojega visokoga stabla, tu ostavi nesretnoga putnika na jednoj grani što je moguće tanjoj, na kojoj on ostane živeći u najvećem strahu, dok mu od kojega prolaznika ne dođe pomoć. Pošto ga je „Orho” ostavio na takovoj grani, on otiđe naprijed i kako ide postepeno pada, dok ne dođe do naravne veličine, pa da tako opeta prevari kojega siromaha putnika. Ima ih na Braču, koji će ti se zakleti na što god hoćeš, da su po noći vidjeli „Orha” u podobi magarca, ali da su bili toliko oprezni te ne htjedoše na nj uzjahati.

„Orho” u podobi psa također traži žrtava. Evo kako. On ide po selu da traži ljude, i to po noći, jer valja znati da po danu ne može nikako iz mora. Kad se približio čovjeku, tada gleda da mu stane između nogu, a kad mu je to uspjelo, onda naraste za visinu mjesnoga zvonika, pa putnika, koji ostane jahajući na njegovim leđima, ponese do zvonika i tu ga stavi na sami njegov vrh do ujutro, dok ga ne skinu pomoću ljestava. Ali kad je i u podobi magarca, ako ne nađe dosta visoko stablo, ponese ga na vrh kojega zvonika. S toga brački seljani kažu, da valja dobro po noći stisnuti noge, kada opaziš kojega psa, jer da bi to mogao lako biti „Orho Marin”.

Na otoku Hvaru, koji je veoma blizu otoku Braču, u koliko smo mi istraživali, nijesmo mogli naići na vjerovanje u takovo biće, kakov je brački „Orho Marin.” Ipak imade s njime neku srodnost morski međed, koji se kadšto izvali na žalo ili na morsku „siku”. Na otoku Hvaru, obično ribari, zovu ga morskim čovjekom. Imade ih, koji će ti se zakleti pa štogod te volja, da su ga čuli naricati kao čovjeka. Zovu ga i „Orso marino”. On nema doduše svojstvo da se pretvara u druge životinje, ali i o njemu koješta pričaju. U Ivandôcu, malom seocu bez popa i bez učitelja, slušasmo jednom od stara ribara pripovijedati, da je jednom u stara vremena bio čovjek ribar, ali veoma zao, koji ni samomu Bogu nije praštao, kad bi se našto bio rasrdio. Jednom da je lovio ribu udicom s kraja. Pošto mu ribarenje nije hodilo najbolje za rukom, stane grozno psovati Boga, a ovaj učini, te se je namah srušio u more i pretvorio u „morskog čovjeka”, koji u bitnosti nije ništa drugo nego morski međed. On često dolazi na žalo ili na koju „siku” i tu naričući čini pokoru za svoje grijehe. Takovu pokoru činiće do sudnjega dana, pa se onda opeta prometnuti u čovjeka i najposlije umrijeti, a to za pokoru i kaznu.

U spljetskom Velom varošu vjeruju u neko morsko biće, koje je u mnogo čemu slično „Orhu”. Pošto ima neka posebna svojstva a pored toga i drugo ime, mi ćemo o tome biću progovoriti u posebnom članku.

U zagrebačkom „Zborniku za narodni život i običaje južnih Slavena, svezak 1.” imade na str. 228. članak pod naslovom: „Orbo (Orko)”. Članak iznosi jedva šest redaka. Naišavši na Orka i na Braču, mi smo se propitali i za Orka oko Vrhgorca, vidjevši da ga g. Ujević registrira u rečenom zborniku. Evo što smo doznali za vrhgoračkog Orka, a čega nema u pomenutom članku g. Ujevića. "Orko je morski duh. Po noći samo može da se pretvori u magarca i u psa. Kao magarac nosi čovjeka na koje visoko stablo a kao pas narastavši do ogromne

-- 483 --

visine baci čovjeka pa zemlju, gdje on za više ura ostane kao onesviješćen. No kao pas najvoli uzdizati djecu pa ih onda srušiti, a kadšto znade ponijeti dijete pa i čovjeka veoma daleko od mjesta, pa ga tu ostaviti." Za ovakove stvari najbolje je propitkivati stariju čeljad; vjerovanja u takova bića duboko su u njima usađena.

Prijatelj, kojemu smo pročitali ovaj članak, reče nam, da i oko Sinja vjeruju u slično biće, ali mu se nije sjećao imena. Pođe li nam za rukom da doznademo štogod osobito, u korist folklorističnih istraživanja, ne ćemo ni najmanje žaliti truda.

2. Mȍra.

Ta strašna noćna mučiteljica veoma je dobro poznata našemu narodu. Njezino glavno obilježje jest to, da se ona može pretvoriti u štogod hoće i da ide po noći dušiti čeljad. Mȍra, barem na otoku Hvaru, nije nikakovo vanzemaljsko biće, ona je naprosto koja žena ili baba, a može da bude mȍrom s toga, što žive u grijehu smrtnomu, ili jer se je rodila, kako bi naši otočani kazali, pod „nesrićnom zvizdom”.

Uzrok, radi kojega ona ide po noći da duši ljude, jest taj, da im sisa krv. Za svaku ženu uopće, koja spava kada grmi i sijeva, drže, da je mȍra i višćica ili štriga, ali o ovim potonjima biće govora u posebnom članku. Evo zašto to vjeruju. Kada grmi, tada se mȍre i višćice sakupljaju u „viće” nebu pod oblake, a jer ne mogu nego samo duhom tamo, to im tijelo ostane mirno na zemlji bez duševnog života I one žene, koje običavaju da se po noći ogledaju u ogledalo, mogu lako da budu mȍrama ili višćicama. Ali im nije od Boga dano, da mogu uvijek po miloj volji hoditi po noći da duše i sišu ljudima krv. Svakoj ženi-mȍri znade se, koliko puta u godini može otići naokolo, a ako želi da otiđe izvanredno koji put, mora da izgovori neke otajne riječi, ali ih sve žene-mȍre ne znadu; mlađe treba da ih prije nauče od koje starije. Ali su rijetke koje zapadne takova sreća, jer su one međusobno, a to je zbilja karakteristično, krvne neprijateljice jedna drugoj i zavidne do skrajnosti. Kadšto znadu sklopiti prijateljstvo, ali je ono prividno; to čine samo za to, da uzmognu lakše škoditi ljudima.

Mȍra će najlakše unići po noći u jednu kuću, ako preko dana dobije od dotične kuće soli u zajam, s toga pametne i lukave domaćice sumnjivim ženama ne posuđuju soli: ispričavaju se, da su i same za čas ostale bez nje. Kad smo staru jednu baku u selu Svirčima blizu primorske varoši Jelše zapitali, zašto je pogibeljno posuđivati soli sumnjivim ženama, ona nam je odgovorila, da dotična prosiplje u maloj mjeri sô od te kuće do svoje, pa da po noći, po tom solnatom tragu može lakše ići. Ista nam je starica kazala, da joj je solju dosta natrti ključanicu od kuće, u koju hoće da ide gušiti, jer treba zabilježiti, da se mȍra može provući i kroz najmanju šupljinu, pa s toga i kroz šupljinu ključanice na vratima.

Mȍra može da stupi u kuću, u kojoj hoće da duši, u podobi koje god stvari; najvoli dolaziti u podobi mačke i muhe, pa čak i kudelje, ali najobičnije biva da dođe u podobi muhe. Prije, nego pritisne čovjeka, lagano zazuji. Ona, kako već prije rekosmo, dolazi da sisa krv, i to ili iz osvete ili iz same ljubavi spram dotičnog muškarca. Ženske pritisne mȍra jedino za to, da im se osveti, a može im i mlijeko povratiti, ali da ovo kojoj učini, treba da joj dotična žena nešto teško skrivi. Inače ju rijetko kada pusti, a da joj barem dojke ne izgrize.

-- 484 --

Kada žena opazi da su joj dojke nagrižene, ne smije dati djetetu da je sisa, prije nego što ih ne namaže sa tri stanovite trave, jer bi djetetu moglo nahuditi ili bi se moglo naprosto otrovati. Mimogred budi rečeno da takove trave nijesu svakomu dobro poznate. Žena mora se uteći stanovitoj babi u selu, koja također u isto vrijeme mora da namaže dojke, i to uz neke otajne riječi, kojih ona ne kaže svakomu. Ovakove riječi ona obično malo prije smrti povjeri kojoj ženi od rodbine ili prijateljici, ali dok je u životnoj snazi ne će toga nikako učiniti, jer joj to donosi lijepe materijalne koristi.

Teško je doduše uloviti mȍru, ali opet ima načina. Evo kako. Kad bi čovjek, na kojemu je mȍra, mogao ikako da prevrne (neka nam se dozvoli izraz, jer što ćemo, kad već jednom vjeruju, bilo im na zdravlje) noćni sud, to bi ona ostala pod njim, a u jutro bi se ispod njega izvukla žena-mȍra. Praktično je u večer prije nego čovjek legne, da ostavi škrinju blizu kreveta otvorenu, pa da je zatvori kad mu mȍra dođe u pohode. U jutro će naći u škrinji ženu-mȍru i tada može da ju izlupa po miloj volji i osramoti pred svijetom. Ima još načina kako ju može čovjek čuti, kada mu stupi u sobu. Valja namazati šupljinu od ključanice nekom travom, za koju travu znadu samo stanovite babe u selu. Uza sve to mȍra može ipak unići ali naporom i tako napravi veliku tresku. Čovjek čuje i stoji pripravan da zatvori škrinju ili da obrne sud. Jednom smo čuli u selu Svirčima na Hvaru pripovijedati ovu priču, kako se je jedna žena-mȍra osvetila drugoj ženi-mȍri. „Stari barba Ivan (u selu: Ivon), kojemu je skoro svake noći dolazila mȍra, nije mogao ni da vidi ni da čuje neke stanovite žene u selu, za koje je držao da mogu biti mȍre. Ipak pored sviju mu je bila na nosu stara susjeda kuma Manda (u selu: Monda), jer koja će prije od nje: visoka je, mršava, ima visoko čelo, dugo lice, dug nos, oči udubljene, podbradak uzvinut prama nosu, manjkaju joj prvi zubi i k tomu uvijek dolazi najzadnja u crkvu a za podizanja presvete oštije i kaleža nema mira: neprestano se miče. Sva ta njezina fizična i moralna svojstva uvjeravala su barba Ivana, da je ona jedna od najgorih mȍra u selu, a k tomu i vještica (višćica), pa jer je s njom bio u zavadi, niko mu nije mogao izbiti iz glave, da mu ona po noći ne dolazi. Barba Ivan mrmljao je i u sebi se ljutio, ali se nigda ne usudi da reče ni pô riječi staroj kumi Mandi. Ali mu jednom napokon dotuži i on joj zaprijeti, da će ju ubiti, ako mu ikada više dođe. Kuma Manda misli i misli pa se nečemu i domisli. Taman prije nekoliko dana bila se zavadila sa svojom prijateljicom kumom Dobrom, također mȍrom kao što je i ona. Kuma Manda je znala, kao njezina prijateljica, kada kuma Dobra ide gušiti i sisati krv barba Ivanu. Što će ona učiniti, da joj se osveti i ujedno da umiri barba Ivana. Pođe k njemu i uvjeri ga, da ga kuma Dobra mori. Nego ako hoće, da će mu ona namazati nekom travom šupljinu od ključanice. Kad kuma Dobra bude htjela k njemu, da on stoji pripravan, i kad čuje, da je unišla, da zatvori škrinju i da će je uhvatiti. Tako se je i dogodilo. Kuma Dobra već nije htjela od straha k barba Ivanu, a kuma Manda, da niko u selu osim nje ne zna za tu travu, hodila je i na dalje da sisa krv barba Ivanu i tako se je ona osvetila obojici, ali najteže barba Ivanu, koji je i na dalje grdio i psovao, ali ne već mȍru kumu Mandu, jer se je o njoj bio uvjerio da je poštena žena, premda su ga neki u selu obratno uvjeravali.” Kad bi čovjek htio da ispiše sve priče o mȍrama, valjalo bi da napiše cijelu knjigu.

-- 485 --

Ako čovjek, dok je na njemu mȍra, zastruga noktima ili nožićem po zidu, to se sve te ogrebine sjutra vide na licu one, koja se je bila pretvorila u mȍru. Tako ogrebena ona ne izlazi iz kuće i po tomu, ako je sumnjiva, nema više dvojbe da je ona bila.

Mȍra na otoku Hvaru može da bude i djevojka, ali najvole ubrajati među mȍre stare žene, bilo udate bilo djevojke usiđelice. Evo što vele o mȍri na otoku Braču.

Kada se dijete rodi u crnoj košuljici, znak je, da će ono ako je žensko biti mȍra, dok se ne udade, a ako je muško da će biti višćun, dok se ne oženi. Mȍra postaje od sedme godine; prije ne može, jer do sedme godine dijete je nevino bez grijeha, pa mu Bog ne dopušta da čini ikomu zla. U večer poslije „Zdrave Marije” mȍra ostavi tijelo na postelji uspavano, a duhom ide da mȍri. Ona mȍri i stare ljude ali najvoli mȍriti mladiće. Mladić, kad dođe da ga mȍri, najbolje ako može da se uhvati za svoj hrbat, jer tada uhvati samu mȍru, koja mu se onoga istoga časa pretvori u ruci u kokoš. Tu kokoš treba da on dobro zaključa u jednu škrinju. U jutru pak nađe u škrinji onu istu djevojku, koja se je bila pretvorila u mȍru. Ona stane tada moliti i zaklinjati mladića da je pusti. Kadšto budne ovakome žao djevojke, pa joj dade štogod robe i pusti je kući, ali često se desi da je prije dobro izlupa. Ipak mnogi ih se mladići jako boje, jer ih one mogu začarati i učiniti, da se u nje zaljube. Kad na čovjeka dođe mȍra, pa ako joj reče, da dođe sjutra kod njega pitati soli, to će ona pouzdano doći. Sada može da joj se po miloj volji osveti: gdjekoji je mladić dobro izlupa, a gdjekoji zadovolji se tijem, da je upozna, pa je, kako no se kaže, drži na pameti te je sramoti u selu gdjegod samo može. Ali dok joj ne dade soli, nema te sile, koja bi mu je mogla ispred očiju istjerati, jer ona već znade, što je čeka, kad bi otišla svojoj kući bez soli. Evo što. Zaustavila bi joj se voda, pa bi najposlije pukla. Dade li joj čovjek na „mirne” soli, tada ona više ne dolazi da ga mȍri, a da nema ruga i sramote u mjestu, tako obično i rade.

O svemu tome čućeš neke gdje govore takovim uvjerenjem, da bi i pametniji čovjek mogao gotovo pomišljati, je li to istina, ili ne.

Mi poznavasmo na otoku Braču starca, koji nam je najvećim uvjerenjem i ozbiljnošću kazivao, da je u svojoj mladosti ulovio barem desetak mȍra, a da ih je na stotine primorao da dođu kod njega pitati soli, dok ga nije jedna bila začarala, ali da ga je neki sveštenik molitvama izliječio.

3. Manjinjorgo.

Manjinjorgo imade veoma mnogo srodnosti sa „Orho Marinom”, koji je neka vrst bića, u koje vjeruju na otoku Braču. Skoro skroz srodno biće registrira se u zagrebačkom „Zborniku” od g. 1896., u koje vjeruju u okolici vrhgoračkoj, a priopćio ga je učitelj g. Ujević. To biće iz okolice vrhgoračke zove se „Orbo (Orko).” I u samomu nazivu ta su dva bića veoma srodna, dok „Manjinjorgo”, biće, na koje smo mi naišli u spljetskom Velom varošu, imade s njima srodnosti samo u djelovanju, dok se u samom nazivu sasvim razilaze. Držimo da nije bilo suvišno da ovo pripomenemo, i to ako ne za drugo, a to barem za komparativno obrađivanje folklore.

U Spljetu (gradu) kao i u njegovim varošima: Velom varošu, Dobromu (Dobri, talij: Pozzobon), Manušu i Lučcu, često se čuje spominjati riječ „Manjinjorgo” a

-- 486 --

prišivaju je silovitim ljudima i ljudima naprasite ćudi, za tim bogatašima, koji se samo šeću, kao i siromasima, koji bi htjeli da ništa ne rade, već da šetaju i da se skitaju od kafane do kafane, od krčme do krčme i t. d. To je ime za porugu, ali Manjinjorgo u bitnosti nije ništa drugo nego neka vrst morskog duha, koji se po noći pretvara u magarca.

Za Manjinjorga u Velom varošu kažu, da najvoli po noći stajati u starim mirinama i u dvorištima u podobi magarca i tu on vreba zgodu, ne bi li koga uhvatio. Oko onoga, koji se na nj namjeri, stane se laskavo vrtjeti, dok ga ne zamami, te na nj’ no uzjaše. Kad je čovjek na nj’ uzjahao, on odmah naraste u visinu i s nje baci čovjeka na zemlju, gdje on ostane za dugo onesviješćen, ili ga naprosto baci na koje visoko mjesto, a često s njim trči više sati, dok ga ne izmori.

Ako čovjek nosi uza se svetih moći ili blagoslovljene trave, tada se ne treba bojati, da će ga Manjinjorgo predobiti. On se doduše stane vrtjeti oko čovjeka, ali videći najposlije, da mu je sve uzalud, stane trčati prama moru, a kako trči, pušta iz sobe neugodno vjetrove i đubre, i njim, a to je sve zlo, ognjuši čovjeka, ili kako u varošu kažu, on ga svega „izlita” od glave do pete, a to učini od ljutine, jer ga nije mogao svladati. Došavši do obale morske, baci se u more silno zaštropotavši, da se može i na dalje čuti. Od Manjinjorga brane se, kako smo vidjeli, svetim moćima i blagoslovljenim travama, ali da se može i usmrtiti. Evo kako. Tu može najbolje da posluži šiljasti nož sa bijelim drškom i bijelim koricama. Nožem valja mahati otraga i tako se ubije. Ako se maše sprijeda, mogao bi čovjek sama sebe usmrtiti. Imade baba, koje znadu neke otajne riječi, kojima ga se progoni.

Neki vele, da čuju po noći u blizini stanova štropot, kao da se gomile valjaju, a to nije drugo, nego koji Manjinjorgo, ne bi li tako izmamio koga na polje. Kad se po noći čuje takav štropot, ne valja izlaziti iz kuće.

Manjinjorgo može da se pretvori i u naduvenu mješinu. Kada čovjek po noći nabasa na takovu mješinu, to se ona kotrlja pred njime; s toga kad bi je čovjek slijedio, ova bi ga radoznalost zavela Bog zna kamo. Ako čovjek imade uza se nož sa bijelim koricama i bijelim drškom, i ako njime otraga maše, to se mješina propara a iz nje iziđe neki veoma neugodni miris. Ostane li mješina mirna, to prolaznik mora da pazi, da je ne dotakne nogom, jer bi je mogao lako ončas prelomiti ili na njoj oboliti. Ako imade uza se svetih moći, ne treba se je bojati. Vrijedno je zabilježiti, da se manjinjorgo u podobi mješino najradije pokazuje ženama, a u podobi magarca muškarcima.

4. Macić.

Macić je najobičnije i najčešće noćno strašilo na otocima Hvaru i Braču. Macića imade i na otoku Visu: O njemu može se reći gotovo ono isto, što i o njegovim drugovima na gornjim dvama otocima. U Spljetu smo također naišli na Macića, ali pošto se ovaj u mnogo čemu razlikuje od hvarskoga i bračkoga, to ćemo prvom zgodom napisati o njemu poseban članak.

Na Hvaru vjeruju, da Macić nije ništa drugo, nego duša maloga djeteta, koje je preminulo s ovoga svijeta bez svetoga krštenja. Macići se prikazuju najobičnije u večer poslije „Zdrave Marije” pa do jutarnjeg zvona, ali najvoli se

-- 487 --

prikazivati od jedanaeste prije pônoći pa do treće ure poslije pônoći. Macića je moći vidjeti i u podne, ili kako na otoku kažu: „u srida dne”, jer je i to doba zgodno za lutanje duhova. Ali u podne moći je nabasati na Macića tek gdjegod u polju, a najprije ljeti za silne sunčane žege. U selu Svirčima jednom smo čuli, da u podnevno doba mrtvaci idu da traže vode. Macići se najradije skitaju po noći oko kuća i to po đubrištima. Macić se u koješta pretvara, ali obično se pokazuje u podobi maloga dječaka sa crvenom kapicom. On može da nahudi osobito maloj djeci. Inače ne može da učini čovjeku mnogo zla. Njegova je zadaća rek’ bi da samo zanoveta ljudima i da im, kako no se kaže, baca klipove pred noge.

Macić znade po noći da se uvuče domaćici u kuhinju, pa joj u mlijeko ili u što drugo baci nekoliko svojih izmetina. Macićeve izmetine skroz su jednake izmetinama miša. Imade baba, koje kupe i pomnjivo čuvaju Macićeve izmetine, jer da one donose sreću. Jednom pripovijedaše neka baba u pomenutom selu Svirčima, da kad bi se Maciću njegovim izmetinama moglo namazati lice, da bi tada od straha stao izmetati samo zlato. Za Macića kažu, da se drži čisto i da često pere lice. Da nije taj njegov strah možda u savezu sa njegovom težnjom da bude uvijek čist. Ista nam je baba potvrdila, da su na pomenuti način mnogi obogatili, ali da blago stečeno Macićevim izmetinama, pretvorenima u zlato, ne može da bude od Boga blagoslovljeno. Kad se je Macić uvukao u kuhinju, pa ako u njoj ne nađe što da pojede ili popije, što bi mu bilo po volji, tada iz osvete pobaca sve posuđe po kuhinji, a jela i pića, koja mu nijesu po volji, ili baci na polje, ili prolije, ili, što je najčešće ognjusi svojim izmetinama. Ako ga zateku u kuhinji pri takovom djelu, tada se on pretvori u mačku, jer se boji da ga ne uhvate. Kadšto nahodi naslade i u tomu, da ne dade po noći ukućanima mirno spavati, za to neprestano skače po kući, sad iz jedne sobe u drugu, a sad opet s krova u dvorište i obratno.

Macić znade po noći isprebijati čovjeku noge tako, da mu po njima izađu modrice. Dok mu tuče po nogama čovjek ne čuje ništa. Mišice također kadšto natuče, ali sve to jer mu je on štogod skrivio.

Imade ljudi, u koje se Macić znade strastveno zaljubiti; takovima on donosi novaca i pomaže ih u svakom poslu. Ali oni, koji se boje Boga, po mišljenju naših seljana, ne bi imali primati nikakove pomoći od Macića, jer je to teški smrtni grijeh. Ako mu se ljudi, kojima je Macić pomogao steći blago, u čemu zamjere, to on znade opeta učiniti, da za malo vremena ostanu bez ičega. Imade nekih bogataša, o kojima neki tvrde, osobito stare babe, da je to Macićevo maslo. Ako čovjek progoni Macića, tada on trči ispred njega smijući se i …del cul ne fece trombetta… Dante-ov „Pakao”.

Po noći, kao i u podnevno doba znade se Macić pretvoriti u magarca. Kada putnik na njega uzjaše, tada on stade trčati i pušta vjetrove, a najposlije se izmakne ispod njega, a siromašni se putnik strovali na zemlju. Ovakova manifestacija Macića imade dosta srodnosti sa bračkim „Orho Marin”, spljetskim „Manjinjorgo” i „Orbo ili Orko”^[1] iz okolice vrhgoračke.

1. ↑ Vidi o ovomu članak u zagr. „Zborniku” od god. 1896. od učitelja g. Ujevića. O prvim dvama vidi naše članke.

-- 488 --

Macić znade, da je ženama draga pređa, iz koje se pletu bječve i prave druge tkanine. On se znade pretvoriti u klupko pređe, znajući, da će ga žena dignuti i stati iz njega plesti bječve ili što drugo, pa kada je došla već do konca same radnje, tada se ono stane rasplićati, savijajući se u klupko pa bježati - i opet smijući se i puštajući vjetrove. To je opet Macić učinio iz obijesti ili naprosto da joj se za štogod osveti. Imade žena, koje, kada nađu klupko pređe, ne će započeti nikakovu radnju prije, nego se prekrste do tri puta sa klupkom u ruci, jer ako je to Macić, on će, zazirajući od krsta, kao nekrštena duša, pobjeći uz veliki štropot. Kadšto opet Macić pušta ženi da dogotovi radnju, koje joj preko noći ponestane. Imade pastira, koji će ti ustvrditi, da im se Macić više puta uvukao u koju životinju, koja tada postane veoma obijesna. I u ovomu slučaju valja do tri puta prekrstiti dotičnu životinju. Kada se zavuče u mliječnu ovcu ili kozu, on ispije sve mlijeko iz nje, uslijed čega životinja silno omršavi, pa često i oboli. Imade baba, koje znadu travu, kojom se mogu izliječiti takove životinje. I težake u polju znade on buniti. U podnevno doba, kada je najveća žega i u koje doba on može izlaziti, prolije im sve vino iz žbadnja (omanja drvena posuda, prama dolnjemu kraju šira a prama gornjemu uža. Dna, gornje i donje, nijesu okruglasta, već se mnogo više približuju elipsi. Na žbadanj naliči mizarola, samo što je mnogo veća, a služi za prenos vode našim seljankama; one pomoću konopa naprte mizarolu na leđa).

Na otoku Braču drže, da je Macić neka vrst duha, koji pretvoren u nakazna čovjeka sa velikim šeširom na glavi ide samo po noći. Preko dana se sakriva oko kuća po đubrištima ili bunjištima (zagonima). Vrijedno je ovdje pripomenuti, da se poput ovoga i spljetski „Manjinjorgo” kao i hvarski Macić rado skitaju po đubrištima. Njega je po mišljenju bračkih seljana veoma lako upoznati, jer nosi sa sobom uvijek veliku glavnju, koja se čas vidi, a čas opet ne vidi. Osim što rado stanuje na đubrištima, milo mu je lutati i po grobištu ili njegovoj blizini. Ako se po noći susretne pa putu s kojim čovjekom, pa ako ga se ovaj prestraši, tada Macić nagne trčati za njim i kad bi ga uhvatio, dobro bi ga izlupao. Ako ga slučajno ne uhvati, to on ipak ne odustaje od osvete. On će već naći priliku. On će od ma gdjekud nabaviti jednu vreću, te je napuniti đubrom (pogani) i iskrenuti je svomu neprijatelju upravo pred kućna vrata. Kadšto mu znade iskrenuti po više vreća đubra. Čovjek, koji je noć prije bježao pred Macićem, nada mu se druge noći. On ga iza vrata sakriven čeka s jednom granom od smokve, a kada dođe, tada ga stade lupati. Nego valja zabilježiti, da se Macić ne smije lupati ničim drugim, osim granom od smokve i to jedino po leđima, jer bi se inače svi udarci poznavali poslije na samom čovjeku. Videći Macić, da je bio nadmudren, pobjegne i ide da traži čovjeka manje lukava, kojemu se osveti i za prvoga, jer za njega nema gore stvari nego kad ga čovjek prevari.

Ko ne želi da dođe u sukob sa Macićem, neka ne ide na grobište krasti travu, jer se on najviše ljuti na ovakove bezobraznike. Za travu, koja na grobištu raste, kažu da je Macić sije i redi, pa da je ona njegova svojina.

Ovakav Macić je kopneni Macić, a pošto je uopće zle ćudi, niko ne želi da se s njime susretne.

Još imade morski Macić. Morskoga Macića svako rado susreta, jer ovaj običava, kao i hvarski, donositi novaca i to na vreće. No svakomu ne donosi novaca; ovaki sretnik valja da se rodio pod „srićnom zvizdom”. Ali komu je jednom donio novaca,

-- 489 --

mora svakako nastojati, da ga ne uvrijedi, a k tomu valja da ga dobro hrani - i to uštipcima (fritulama), koji mu jako idu u slast. Još prve noći, kada donese novaca, valja ga ugostiti, a tako ga valja i u naprijed gostiti pa će on i dalje donositi novaca. Uštipci moraju biti veoma dobri; ne možeš ga prevariti. Kad osjeti, da nema uštipaka ili da su rđavo zgotovljeni, druge noći već ga nema, ali mjesto sebe pošalje svoga druga, kopnenoga Macića, da mu iskrene nekoliko vreća đubra pred kućna vrata. U ovakom slučaju kopneni Macić prođe dobro, jer mu se niko u kući ne nada. Osim toga blago, koje mu je morski Macić donio, kopneni mu malo po malo nosi iz kuće, a da čovjek i ne opazi. Inače blago, koje Macić nosi, nema blagoslova.

Duhovita je zbilja ova priča o Maciću i o nekoj udovici. Mi smo je zabilježili po kazivanju Bračanina Luke Halata.

Morski Macić osobito voli lijepe i mlade udovice bez djece, a to s toga, što one nemaju muža, koji bi mu se mogli osvetiti i što udovici, budući sama, dostaje više vremena da mu pravi dobre uštipke. Jednom se dakle morski Macić zaljubi u takovu udovicu, mladu, lijepu i bez djece. Najvećim uvjerenjem rekoše nam i njezino ime, koje ćemo mi na ovom mjestu premučati. Jednom Macić dođe k njoj: donese joj mnogo novaca, a ona ga pogosti uštipcima, što je god mogla bolje. Macić je redovito nosio novaca, a ona ga gostila. Kad je Macić zapita za ime, koje mu je služilo u slučaju obrane ili osvete, ona mu naprosto reče, da se zove: „Sam-ja”. Udovici „Sam-ja” najposlije dodijalo praviti uštipke, jer već i tako nije znala, što da radi s novcima. Jedne noći, kad je došao Macić, ona postavi na vatru tavu, ili kako na otoku kažu „prsuru” za uštipke, te naredi Maciću da puše u vatru. On je posluša bez prigovora, jer ju je jako volio, a k tomu jedva je čekao časa da se najede uštipaka. Kad je žena bacila u prsuru prvi uštipak, hotimice je obali i tako oblije Macića vrelim uljem po licu. Macić, kao oparen, pobjegne i ne dođe više k udovici. Kad je pozvao više kopnenih drugova, da ga osvete, ovi ga upitaše: „Ko te je opario?” a on odvrati: „Sam-ja”. „Komu bi htio dakle da se osvetimo?” a on će im: „Samoj meni”. „E pa dobro, kad baš hoćeš, kad je to tvoja želja, a ti drži” - i oni mu dadoše toliko udaraca, da su mu svi uštipci izašli na grlo. Jaukajuć i previjajuć se, on je vikao: „Osvetite se Samoj-meni, Samoj-meni” a oni udri, te udri po njemu. Rekoše nam, da su ga lupali osam dana i osam noći, misleći da mu time čine najveću uslugu. Od toga časa kažu da Macić već malo komu nosi novaca, jer da se boji, da mu je i opeta ne oprave, a i s toga, što su mu kopneni drugovi u ovakovim slučajevima uskratili svaku pomoć.

Lukavost ove mlade bračke udovice podsjeća nas Odisejeve lukavosti, koji je kazao Polifemu da se zove „Niko” i on jadnik, oslijepljen od Odiseja, nije znao, da reče nego: „Niko me oslijepi.”

Na otoku Braču, u seljačkim krugovima, čuje se i ova priča o morskom Maciću.

Bio je neki ribar, a imao vrlo lijepu i mladu ženu. Jednom je ova otišla s njime na ribe. U lađi su imali dobrih uštipaka, a Macić, ne budi lijen, donese im novaca, samo da dobije uštipaka. Kad su se i drugi put skupa odvezli na more, eto ti opeta k njima Macića, koji se je bio namâzio. Ali ovoga puta ne nađe uštipaka, a svemu tomu bila je kriva žena, koja nije htjela da ih pripravi mužu za inad, a ovaj je znao, da za Macića mora biti svakako uštipaka, jer da bi inače mogli zlo proći. Macić ode, ali se teško osveti. Konopom

-- 490 --

pritegne ženu u more, a muž ostane sam u lađi. Kažu, da ju je Macić učinio u moru svojom ženom i da mu za kaznu mora uvijek pripravljati uštipaka, a njezin muž da bi bio svaki put ulovio zlatnu ribu, kad bi na ono isto mjesto bacio ulja i brašna za uštipke. Taj ribar davno je umro, ali i danas, kad bi ko znao za ono mjesto pa otišao te bacio brašna i ulja Maciću u more, da bi ulovio zlatnu ribu. Za onu ženu kažu, da jošte i danas žive na dnu mora s Macićem i da mu uvijek pripravlja uštipaka.

Za sada mi bilježimo samo ovoliko o hvarskom Maciću i o bračkim: kopnenom i morskom. Saznamo li još štogod, zabilježićemo, a biće ovakovih priča svakako i više.

5. Tenci i vukodlaci.

Vjerovanje u „tence” bijaše na otoku Hvaru nekoć vrlo rasprostranjeno. Danas se o njima malo što pripovijeda. Tencima danas obično plaše djecu. Mi doznasmo tek toliko, da oni prebivahu ponajviše u mračnim mjestima, a najradije u starim i mračnim zgradama, koje imadu prozore sa gvozdenim rešetkama, kroz koje su jedino oni ulazili i izlazili. Oko starih i zapuštenih crkava također su rado obitavali. Kad smo u selu Svirčima zapitali nekoga starca, što on misli, kako da su postali tenci, on nam reče, da je čuo pripovijedati od svoga djeda, da su „tenci” duše onih popova (sveštenika), koji su opsluživali službu božiju okaljani smrtnim grijehom. Oni doduše da su se ispovijedili prije smrti, ali da sada kao tenci čine pokoru na zemlji, a najviše okolo crkava. U crkvu da smiju, ali samo u „sakristiju”. Za sveštenike-tence, isti nam starac reče, da oni po noći pomagaju oblačiti u sakristiji one sveštenike, već umrle, koji se po poći dižu iz groba, dok ne izreknu one mise, koje za živa nijesu rekli a morali su, ili koje su im od koga bile naručene, pa ih ne izvršiše.

Isto tako i vjerovanje u vukodlake na otoku Braču nije već tako živo, kao što je jednom bilo.

Vukodlaci se najviše pojavljuju u jeseni za vrijeme jematve, kada se trga grožđe. U podobi odrpana čovjeka s mješinom preko ramena, oni idu po noći krasti grožđe, a isto tako i u podnevno doba, jer i oni kao Macić, mogu u to doba izlaziti. Oni se pretvaraju i u druga bića, kao kokoš, guštera i t. d. Kao gušter znade vukodlak do kapi isisati mlijeko ovcama, kozama i kravama. Ako ovaka životinja nema mlijeka, tada joj isiše krv. Rado se sakuplja više njih, da po noći buče i da straše čeljad. Pripovijedaju na otoku Braču, da nazad kakovih stotinu godina nije niko po noći bio siguran od vukodlaka. Koga bi bili našli vukodlaci po poći poslije „mrtvačkoga” zvona, pa do jutarnje „Zdrave Marije”, bili bi ga ugrabili i ponijeli gdjegod daleko, odakle bi bio morao kadšto i više dana putovati, dok bi kući prispio. I po krovovima samih kuća, po noći, znali su uznemirivati mirnu čeljad.^[1]

Danas - po pričanju naroda - nema više na otoku Braču toliko vukodlaka, pa i nijesu više onako pogibeljni kao nekoć, a to s toga, jer ih je neki svećenik, koji je živio pred kakovih sto godina, po pučkom vjerovanja zakleo nekim otajnim molitvama i tim ih protjerao u pećine i špilje.

1. ↑ Ovo potonje o vukodlacima isporedi sa našim člancima: „Manjinjorgo”, „Macić” i „Orho Marin”.

-- 491 --

Bračani, seljaci dakako, ipak čvrsto vjeruju, da će se vukodlaci opeta do dvadeset ili trideset godina pojaviti, jer da je veliko zlo prikrilo svijet: da se ne ide u crkvu, da se ne moli Boga, da se krade, da se ne štuju stariji i t. d.

Na otoku Braču tek da spominju tence, a na otoku Hvaru nijesmo mogli ništa doznati za vukodlake.

Možda na Hvaru „Manjavur” odgovara donekle bračkim vukodlacima. Manjavurom obično plaše djecu, da će im se zavući u tijelo, ako ne budu dobra i poslušna. Manjavur, kao i vukodlak, škodi na isti način životinjama.

Ma koliko se propitkivali, nijesmo mogli ništa drugo doznati o „manjavuru”.

6. Razna gatanja s otoka Hvara.

1. Kad je žena trudna, pa ako slučajno doleti na krov od kuće ili u blizinu kuće kukavica, ili kako joj na otoku naši seljani kažu „kukviža” (talij. civetta), ne sluti baš na dobro, jer je to znak, da će dotična ženska poroditi žensko dijete. Naši seljani mnogo više vole mušku djecu, jer će im ona u odraslijoj dobi u polju pomagati. Obratno biva, kada na krov ili u blizinu kuće doleti „sović”, jer će dotična tada da porodi muško dijete. Tada je budući otac veseo, a i majka, jer vele Hvarani: majka vesela je samo onda, kad joj je muž veseo. Ali ako doleti na krov ili u blizinu od kuće, bilo kukavica, bilo „sović”, ne smije ga niko spomenuti: svako se u kući mora pričinjati, kao da ga i nema, jer je to zlobna ptica; spomeneš li njezino ime, misli da joj se rugaš, a za osvetu imade moć, da se uvuče trudnoj majci u utrobu i da napravi od zametnutoga ploda kakovu nakazu: kukavicu, ili sovića, ili čak učini, da majka pobaci prije vremena.

2. Kada ptica „viver”^[1] po noći u šumi ili gdjegod u blizini od kuće buči, ne smiješ izlaziti na prozor, jer bi ti moglo da nahudi, a ako mu se slučajno narugaš, mogao bi onog trena izgubiti glas, ili kako naši seljani kažu „zanimit”. Čuti samo vivera gdje buči, moglo bi naškoditi nekojima. Mi vidjesmo staraca, koji su u večer začepljivali uši pamukom, samo da ne čuju noćni glas „vivera”. Viver, osobito zimi, običava doletjeti na prozor, a to znači gotovu nesreću. Nekoji, da se riješe takovog pohoda, meću na prozor blagoslovljenih stvari.

3. Ubiti mačku veliki je grijeh. Onaj, koji je ubije, navuče na sebe ništa manje nego sedam godina prokletstva. Naši seljani mnogo se čuvaju, da ne ubiju mačku.

4. Kada kokoš zakukuriče, treba je odmah ubiti, jer to ne sluti na dobro. Ovdje nam je zabilježiti nešto karakteristično. Mi naime u Spljetu naiđosmo na šljedbenika Mojsijeve vjeroispovijesti, koji je tražio takovu kokoš, jer da ona nosi sreću!

5. Kada po noći hodaš vani, valja da nosiš uza se malo blagoslovljena lišća od masline, javora i t. d.; ali je nada sve najbolje da povedeš sa sobom jednoga crnoga psa, jer ti tada po gotovo ne će ništa nahuditi. Najpogibeljnije su ure od ponoći pa do jutarnje „Zdrave Marije”.

1. ↑ „Viver” je ptica, skoro kao kokoš velika i smeđeg perja. Lijeta samo po noći.

-- 492 --

6. Kada gavran preleti preko nečije kuće, ne sluti baš na dobro: on nosi smrt. I kada si na dvoru, nije lijepo, da ti gavran preleti preko glave.

7. Guštericu (gušćericu) velika je grjehota ubiti. Naši seljani vjeruju, da su blaženoj Djevici Mariji jednom bile obolile dojke, kad je dojila Isusa, i da joj se bilo pokvarilo mlijeko. Gušterica isisa joj pokvareno mlijeko i Marija ozdravi. Kada si guštericu ubio, ona vrti tada repom i tim te proklinje.

8. Kada nađeš gdjegod na putu kožu (košulju) od zmije, sluti na dobro. Priča se, da ako ju satareš i tim prahom prođeš ruke, da ti se više ne će znojiti.

9. Veliki je grijeh ubiti pčelu, a isto tako ne smiješ za nju kazati, da je crknula (krepala), već umrla. Naš je narod drži s toga u tolikoj časti, jer ona daje vosak, od kojega se prave svijeće voštanice, koje se u crkvi na žrtveniku pale. Među našim seljanima može se čuti: „da nije čele i ovce ne bi se mogla misa reći”, a to zato, jer prva daje vosak, a druga vunu, od koje se pravi crkveno ruho za bogoslužje.

10. U zmiju ne smiješ nikada pucati iz puške, jer bi tane moglo da odbije natrag pa ubiti tebe, dok njoj ne možeš njime naškoditi.

11. Ako netom snesenim jajetom od crne kokoši, osobito dok je još toplo, namažeš oči, ne ćeš lako na njima oboliti.

12. Za slavulja kažu, da ne pjeva nikada blizu gnijezda, jer da bi mu ga tada lako našli. Njegovo pjevanje oponašaju sa: „ćin, ćini, ćin - ćjurlu, lulu, lin!” pa ga s toga možda i zovu na otoku ćurlikavac. Drže za veliku grjehotu razvrći njegovo gnijezdo ili ga ubiti.

13. Kada te ujede pas, tada je dobro da priviješ na ranu nekoliko njegovih dlaka, jer će ti tim biti bolje.

14. Ako te je ubola pčela, ili osa, najbolje je da ubereš malo lišća od triju trava, pa da njime namažeš ubodeno mjesto, jer će ti tako olakšati.

15. Kada ti slučajno doleti u kuću velika muha mesarka, treba je odmah ubiti ili je protjerati. Njezina pojava ne sluti pa dobro: ona nosi tobož smrt.

16. Kada djevojka ulovi babicu (Cocinella septempunctata), metne je na dlan od ruke, pa joj govori sve dotle, dok ne odleti: „Rec mi, bobe, di ću se udat.” Na onu stranu, prama kojoj babica poleti, djevojka će se udati.

17. Kada na čovjeka ili ženu navali zlatin (žutica, žućavica, icterus, talij. iterizia), tada je najbolje otići u koju goru, iz koje se inače ne može čuti glas pijevca, i iz koje se ne može vidjeti more, pa se tu popeti na jedan bor. Kada se je čovjek popeo na bor, tada drugi jedan valja da stane ispod njega pa ga sjeći sjekirom, a drugi opet mora sakriven vikati: „ča činiš?” Onaj, što siječe, mora odgovarati: „Sičem, za da se ovi bor već ne pomladi i za da se ovemu čoviku zlotin već ne povroti.” Upit i odgovor mora se do tri puta ponoviti. Poslije svega toga, vjeruju, da će čovjek skoro sasvim ozdraviti.

18. Kada ti doleti u kuću životinjica, koju na otoku zovu „šanpjerin” i „divlji prasac” (oniscus), to je znak, da ćeš ti ili ko od ukućana dobiti pismo.

19. Kada opaziš u kući životinjicu „galiju” (miriapoda = stonoga), ne smiješ je ubiti, jer ona nosi sreću. Na otoku joj neki običavaju kazati: „galia, se ti porti bone nove resta, se no va via”.^[1] Ako ostane, to je znak, da nosi dobre vijesti.

1. ↑ Galijo, ako nosiš dobre vijesti ostani, ako ne, tada ajde.

-- 493 --

20. Ako se ubodeš na draču od „škarpuna” (neka vrst crvene ribe, u znanosti poznate pod imenom Scorpaena porcus,^[1] trpiš užasne boli, a naši seljani čvrsto su uvjereni, da će ti odlanuti, ako prokadiš ubodeno mjesto na čađu od luča. Ne znam, koliko u ovom vjerovanju ima istine. Svakako je to veoma karakteristična narodna ljekarija.

21. Ako prstom kažeš zvijezde, izaći će ti po ruci mali i tvrdi čupki, koje na otoku zovu „bradovnice”.

22. Ako pređeš preko djeteta ili momčića, koji jošte raste, treba da pređeš opet preko njega, ali s protivne strane, inače ne će više rasti. U prvomu ga slučaju „priskočiš”, a u drugomu ga „odskočiš”.

23. Ako te svrbi lijevi dlan od ruke, tada ćeš dobiti novaca, a ako desni, tada ćeš izdati novaca.

24. Kad ti igra lijevo oko, ne sluti baš na dobro. Neki opet to isto kažu i za desno oko, pa sad vjeruj, kome te volja.

26. Ako zubima ugrizeš jezik, zadesiće te jamačno kakova nesreća.

26. Kad sanjaš o mrtvima, ne boj se, jer naši seljani kažu: „mortvi nosi živega”.

27. Ako si razbio ogledalo, ili sô prosuo, zadesiće te kakova nevolja.

28. Staroj ženi uopće nemoj nikada posuditi soli, jer bi mogla doći po poći, da te guši kao „mȍra” ili vještica.

29. Prije, nego izađeš po noći iz kuće, dobro je - vele - da se prekrstiš do tri puta, a kad si izašao, opet je dobro, da učiniš rukom po zraku do tri križa i to sprijeda i otraga. Osim toga nije dobro, da se obazireš natrag. Ako nabasaš na kakovu prikazu, moraš je do tri puta upitati: „Kume, kumpore, je l’ von čo potriba?” Ako je koja dobra duša iz čistilišta, ona će ti kazati svoju nuždu i želju pa iščeznuti. Inače ne smiješ nikomu kazati, da si išta vidio il’ čuo, jer bi ti moglo „nauditi”. Ako ne dobiješ nikakova odgovora, a prikaza ostaje, to je znak, da imadeš pred sobom osuđenu dušu ili kakvoga zloduha; prekrsti se do tri puta, pa će iščeznuti. Takovim prikazama kažu na otoku: „satvor” i „poliža”. U takovu „satvor” ne smiješ pucati, jer je ne možeš ubiti, a k tomu bi puščano zrno moglo odbiti natrag, pa tebe ubiti. Vidili smo, da se to isto zbiva, ako pucaš u zmiju. (Br. 10.)

30. Po noći, pa uopće u koje mu drago doba, ne smiješ ići na groblje za okladu, jer bi mogao čak i umrijeti.

31. Onakav, kakav si na novu godinu, bićeš kroz cijelu godinu.

32. Kada štogod izgubiš, tada jednostavno pljucni na dlan od lijeve ruke, pa udri po pljuvači su dva prsta desne ruke. Na onu stranu, na koju poleti pljuvača, traži izgubljeni predmet.

33. Kada djevojka kuha, pa ako se na posudi uhvati mnogo malih crvenih iskrica, to je znak, da će imati mnogo svatova kada se uda. Tim malim iskricama kažu: „svaća”.

34. Ako ljevaš u čašu prije vodu pa vino, to će ti žena rađati žensku djecu, radiš li obratno, rodiće mušku.

35. Kada ti se vino prolije na stolu, znači veselje, a voda znači sjetu; ako ti se prospe sô, sluti na veliku nesreću.

1. ↑ Drugu jednu ribu, nešto smeđe boje, zovu škarpina (Scorpaena scrofa). Od uboda ove ribe liječi se narod istim sredstvom.

-- 494 --

36. Kada ti je ispao zub, ili kada si ga sam izvadio, moraš ga prebaciti preko glave i ne dizati ga više, jer ti inače ne bi izrastao drugi na njegovu mjestu.

37. Nejakoj djeci ne smiješ dozvoliti da se igraju vatrom, jer će ti po noći skvasiti postelju vlastitom vodom.

38. Kada ti izađe na oku mali crveni čir, to je znak da će ti roditi majka ili koja druga žena od rodbine. Takovi mali crveni čir zovu na otoku: „čmik”.

39. Kada te spopadne štucavica, a ti gucni tri puta vode, pa će te minuti, a pošto je ona znakom da te neko spominje, to će ti i tada proći, ako pogodiš, ko te spominje.

40. Kada ti se ispod jezika pojavi čirić, kojega na otoku zovu „jašterica”, a ti zapitaj kojega tvoga prijatelja, da li hoće što kupiti kod tebe, pa ako ti odgovori, da hoće, a ti mu tada po hvarsku kaži: „meni jašćerica prošla a tebi došla”. Tebi će tada po narodnom vjerovanju proći, a tvoj će ga prijatelj dobiti.

41. Ne smiješ ljuljati zipku, kada u njoj nema djeteta, jer bi moglo dijete oboliti, pa i umrijeti.

42. Kada plamte dvije svijeće uporedo, jednu treba svakako ili odalečiti ili ugasiti, jer ne sluti na dobro: sluti uopće na zlo, ali obično na smrt, na pošljednje zlo, kako naši seljani kazu.

43. Naši seljani vjeruju u čare (čaranja). Ako djevojka ulije momku u koje piće tri kapi svoje krvi, tada će se on strastveno u nju zaljubiti, te nema više snage, koja bi ga od nje mogla odalečiti. Ako mu dade da popije više od tri kapi, može lako poluditi, pa i umrijeti. Ali takova ženidba nema blagoslova; odmah poslije ženidbe čovjek izgubi ljubav za svoju ženu, a što je gore, postepeno gubi umnu snagu. O tomu tako sude naši seljani.

44. Ko želi da vidi koga od svojih pokojnika, mora se čvrstim ufanjem u sveti četvrtak ispovijediti i pričestiti, a u večer za vrijeme procesije mora ostati kod svoje kuće, gdje će mu se prikazati očekivani pokojnik.

45. Ko razvrgne ženidbu, čini jedan od najvećih grijeha, a za cijeli svoj život ne može već da bude sretan. Zbog takovog grijeha vjeruju da se najdulje ostaje poslije smrti u čistilištu. Mi poznajemo u jednomu selu na otoku Hvaru ženu, koja tvrdi, da joj se je jednom u sveti četvrtak u večer za procesije prikazao u bijeloj odori sa svijećom voštanicom u ruci njezin pokojni muž i da ju je zamolio, da mu dade reći za dušu toliko i toliko svetih misa, jer da mu je još za više od stotinu godina čamiti u tamnici, a to s toga, što je za života razvrgao ženidbu između dvoje mladenaca, te još tvrdi, da joj je rekao, da takovi prestupnici trpe najveće muke u čistilištu.

46. Iglu, ili koji drugi oštri prijedmet, ne smiješ posuditi ni darovati onomu, ko ti je dobar prijatelj, ako ga prije lagano ne ubodeš, jer bi ti dotični mogao lako postati neprijateljem. Ako je oštra stvar veće vrijednosti, to je dosta, da ti onaj, kojemu je darivaš, dade ma bilo samo jedan novčić, jer je tako već isključena mogućnost, da ti postane neprijateljem.

47. Kada ti ko umre u kući, a vino ti je još u pivnici, tada moraš na brzu ruku iz svake bačve propustiti malko vina, inače bi ti se isto moglo sasvim lako pokvariti. Koliko mogasmo saznati, ono vino propušta se kao dar dotičnomu mrtvacu, jer bi drugčije on sam došao da ga uzme i tim ga mogao pokvariti.

-- 495 --

48. Kitom od bora ne smiješ nikoga da šibaš, jer bi dotični mogao usahnuti, ili ne rasti više.

49. Ako je kojoj babi brada odviše izbočena, nos dug, oči udubljene a lice košćunasto, takova je baba po sudu našijeh seljana vještica, ili mora.

50. Kada piješ, nemoj da ljevaš vino u čašu preko ruke, jer ćeš se opiti.

51. Ako ne ćeš da budeš učaran, a ti nosi uvijek jednu bječvu naopako. (U Spljetu će te n. pr. svjetovati, da nosiš uvijek naopako tri koja god komada od tvoje odjeće.)

52. Kad u isto vrijeme kiša pada i sunce sijeva, na Hvaru vjeruju, da se tada žene gubavi, pa vele: „sunce i dorž (dažd, kiša) ženidu se gubovi.”

58. Vilicom ne smiješ badati u koru od kruha, jer je to grijeh.

54. Ako mrtvacu nijesi prišio nogu uz nogu, to će on poslije pogreba lutati kao prikaza po zemlji.

Antun Ilija Carić.

-- 703 --

Narodno vjerovanje u Dalmaciji^[1]

7. Bajanje i gatanje uoći rođenja sv. Ivana Krstitelja na ostrvu Hvaru.

U večer, dan prije rođenja sv. Ivana Krstitelja, koji dolazi mjeseca juna, mnogoj djevici zaigraće srce od milinja, što je nastupio čas, kad će moći raznim bajanjem i gatanjem predvidjeti svoju sreću, ili - nesreću.

Svaka će gotovo djevojka posijati u jednoj posudi malko pšenice. Posudu sa pšenicom spremiće gdjegod na tamno mjesto, a do jutra dana sv. Petra i Pavla ne smiješ je ni gledati ni krećati. Ako pšenica podosta visoko poraste, to će se djevojka udati za bogata momka i živjeće u obilju. Danas djevojke najvole posijati u staklenu čašu pšenicu. Uliju u nju malo vode, za tim metnu jedan tanki sloj pamuka, povrh njega nekoliko zrna pšenice, a povrh pšenice metnu opeta jedan sloj pamuka, tanji od prvoga. Posudu spreme, a kad dođe čas, prama

1. ↑ Nastavak članka u 3. svesci ovogodišnjeg „Glasnika zem. muzeja”.

-- 704 --

veličini pšenice i prama žilama, koje se kroz staklo vide, gataju sreću. Čim su se one više razvile, tim je sreća veća.

Dalje rastapaju olovo. Rastopljeno olovo uliju u jednu posudu, u kojoj imade vode. Olovo se u vodi skruti, poprimiv razne oblike. Ako se kojoj djevojci pričini, da je opazila komadiće olova poput šila, to je znak, da će joj muž biti čižmar. Često se desi, te se kojoj pričini, da vidi u posudi čitavu lađu, pa je ona gotovo uvjerena, da će joj muž biti mornar ili kapetan. Opazi li maškin ili motiku, to će joj muž biti težak. Po raznim dakle oblicima, u kojima se olovo skruti, nagađaju djevojke, što će im biti muž. Često se sastane više djevojaka iz komšiluka, pa kriomice daj da se rastapa olovo i nagađa sreća. Često se porodi između njih ljubomor, kada se nekima olovo skruti u povoljnijim a nekim u nepovoljnijim oblicima. Tu nastane takmenje: postavljaju iznova olovo na vatru, pa opet u vodu, dogod ne dobiju takove znakove, kakove su same već prije željele. Vragometni momci, starije djevojke i žene, uživaju kadšto iz potaje, da im ometaju posao s olovom.

Na ostrvu Hvaru vjeruju, i to osobito žene, da ko bi se digao o ponoći, te sam samcat otišao u polje i ubrao jedan list trave, koji na otoku zovu „kopitnjak”, pa kad bi došavši kući metnuo ga pod uzglavlje, te opet legao, da bi u jutro na dan sv. Ivana našao list „kopitnjaka” pretvoren u suho zlato.

I ko bi se po noći digao, pa išao do svoga vrtla i iskopao komadić ugljena, te ga do u jutro metnuo pod uzglavlje, da bi se ugljen pretvorio u komad suhoga zlata.

Karakteristično je gatanje s bobom. Djevojke, a katšto i mlade udovice, koje još nijesu izgubile svaku nadu, uzmu tri boba: sa jednoga skinu sasvim gornju koru, sa drugoga napola, a na trećemu je ostave. Prvi je „sasvim gol”; drugi „na polovicu gol, ili na polovicu obučen”; treći je „obučen”. Prvomu, koji je sasvim gol, kažu još i „goljok”. U večer, uoči sv. Ivana, metnu ih pod uzglavlje, a u jutro dignu jednoga, koji im već prvi dopane ruku. Ako je djevojka podignula prvoga, znači, da će joj biti muž siromah; drugoga, da će biti prilično imućan; a ako je podignula trećega, biće joj veoma bogat. Nekoje djevojke običavaju metnuti tri boba do u jutro u čižmu pod krevet, mjesto pod uzglavlje.

One djevojke, koje znadu pisati, napišu na tri komadića papira imena triju momaka, za koje mogu gojiti neku nadu; na svakomu je papiru po jedno ime, za tim ih lijepo, poput smotka, saviju i bace u čašu vode. Onaj smotak, koji se najprije odvije, kaže ime onoga, koji će joj biti mužem. Imade ih, koje će opetovati tu igru sve dotle, dok im se najprije ne razmota onaj papir, na kojemu je napisano ime onoga, kojega najvećma ljube. One pako djevojke, koje ne umiju pisati, zatraže pomoći u kojega seoskoga đaka, koji je obično brat djevojke ili koji drugi iz komšiluka. No ako se tri puta zasebice rastvori jedan te isti smotak, nema više fajde kušati bolju sreću: taj papir kaže djevojci stalno ime njezinoga muža. I ovdje, kao i u mnogim drugima prilikama odlučan je jako broj „tri”, o kojemu ću na po se pisati.

U večer uoči sv. Ivana zapale djeca na ulici vatru, te preskakuju preko nje.

Ko se digne rano, u jutro vrije sunčana ishoda, te gleda pozorno u nebo, opaziće, kako će sunce zaigrati u podobi kolobara do tri puta. Ko to vidi, on će cijele godine biti sretan i rano će ustajati na posao.

Stare ženske osobito štuju sv. Ivana Krstitelja, jer ih on tobož štiti od Irudice, kćeri Poganice. U Irudicu neprestano pucaju gromovi, i to za to, jer je zaželjela, da joj otac kralj dade na svadbeni dar Ivanovu glavu, što je on

-- 705 --

i učinio, i s toga ju je Bog prokleo, a sv. Ivan sapeo.^[1] Imade žena, koje dadu reći sv. misu na slavu sv. Ivana, i to kao zavjet, jer ih je očuvao od groma, ili kao molitvu, da ih od toga očuva. Gdjekoje običavaju goriti mu cijeli dan „kandilo” i paliti lišće od raznih trava, blagoslovljenih u „nedjelju cvijetnicu”.

U nekim je selima sv. Ivan zaštitnikom od „škrofula” ili „žalva”. „Škrofule” se obično pojavljuju djeci na vratu.

U primorskoj varoši Jelši žive još i danas žena, koja u noći uoči sv. Ivana liječi nekim čarolijama bolesne od škrofula. Iz sela: Pitava, Vrisnika, Svirača, Vrbanja i varoši Vrboske, pa još iz drugih, hrle potajice noći k njoj cijele hrpe bolesnika. Ona ubije preko dana nekoliko žaba, te ih škropi ili maže njihovom krvlju, a uz to u sebi izgovara neke tajanstvene riječi. Kad je to učinila, šalje ih da se pomole u mjesnoj crkvici sv. Ivana. Nego to još nije sve. U Jelši imade živa voda, zvana „Slatina”, koja teče u podobi pravca u jednomu kraju „pijace”, od vrha pa sve do mora. To je najljepša i najbolja živa voda na ostrvu, a po mnijenju nekih može da se takmi sa mnogima i u drugim krajevima. Poslije molitve u kapeli svaki bolesnik mora preskočiti do tri puta preko „Slatine”. Kad je to učinio, može, ako imade uhvanja i pouzdanja u sv. Ivana, po uvjeravanju bake, mirne duše otići kući i nadati se skorom ozdravljenju. Niko ne dolazi k ovoj baki praznih ruku, a svaki bolesnik mora joj jošte dati neku novčanu svotu. Koliko sam je puta molio, da mi kaže, kako to radi, ali ona mi ne htjede ni za plaću ništa reći. No kad je čula riječ „plaća”, nekako se nasmiješila - i mi smo mislili, da će nam sad nà sve kazati. Na jednom se predomisli i reče, da ne će, jer da se boji lječnika.

Propitkivah amo i tamo za one, koji su k njoj dolazili, želeći od njih štogod doznati, ali i tu ne uspjeh; svi mi odgovoriše, da ne smiju ništa kazati pod smrtni grijeh, a osim toga da bi još gore oboljeli. Kako se vidi, lukava je baba, jer je to njezino maslo. Jednom sam pokušao da sam glavom idem do nje u noći uoči sv. Ivana. Ne bijah ni ja bolje sreće: ne htjede me primiti, uvjerena, da je nama do nečega drugoga.

O bajanju i gatanju uoći sv. Ivana na ostrvu Hvaru mogao sam do sada samo ovoliko zabilježiti.

Što rekoh o pšenici, rastapanju olova, bobovima, trim papirićima i o večernjoj vatri, to isto čine i na susjednim otocima Braču i Visu, kao i u gradu Spljetu, u kojemu dan rođenja sv. Ivana Krstitelja, zovu, po vatri, koju u večer gore „Sv. Ivan Svitnjak”. Na ostrvu Hvaru, a isto tako i u gradu Spljetu, vjeruju jošte i to, da će djevojci biti muž onaj momak, kojega najprije susretne na putu, a isto tako i momku da će biti ženom ona, koju najprije susretne. Splićani vjeruju još i to, da ne sluti baš na dobro, ako se najprije susretne kojega starca ili staricu.

8. Bajanje i vračanje u razne godišnje dane na ostrvu Hvaru.

Svijećnica. „Kandalora,^[2] zima fora;^[3] rekô je sveti Bijoš,^[4] da je lož.” Ovo isto kažu i u Vrhgorcu u Dalmaciji. Isporedi zagr. „Zbornik” od g. 1896.

1. ↑ O „Irudici” (Rudici) vidi „Glasnik zem. muzeja” 1897., sv. 2., str. 330.-332.
2. ↑ Talij. riječ: candelora.
3. ↑ Talij. riječ: fuora ili fuori, a znači: vani, vanka.
4. ↑ Blaž. Talij. Biagio. Pokrovitelj grada Dubrovnika.

-- 706 --

str. 246. Kako se vidi, ovo nije ništa drugo nogo igra riječima, a takovih ima dosta na Hvaru.

Sveti Anton Opat.

„Sveti Anton opat
Išo u polje kopat,
Putem mu ispo poplat.”

To je opet igra riječima; inače treba zabilježiti, da za sv. Antona Opata zbilja započimlje kopatva (kopanje polja).

Sveti Toma. „Sveti Toma goni projce (prasce, svinje) doma.” Isporedi pomenuti „Zbornik”, str. 247. Opet igra riječima, a ima i svoj smisao, jer na ostrvu za sv. Tomu najbolje kupovati svinje.

Sveti Andrija. „Sveti Andrija dili kapotiće.” I zbilja za sv. Andrije je studeno.

Sveta Lucija. „Sveta Luce, kačibon - do Božića misec don.” Riječ „kačibon” po sebi ne znači ništa; ona je poslužila našemu narodu da napravi rimu sa riječju: don. - Djeca odgojena u talij. duhu vele: „Santa Lucia, butta bonbon in calza mia”.^[1] Djeca izvjese vani pa prozor svoje bječve, a dobri im roditelji potajice bace u nje slatkiša ili što drugo, i ona su uvjerena, da im je to dobacila sv. Lucija. Ona štiti od očnih bolesti.

Badnji dan. Mnogi su uvjereni, da i ptice u polju ovoga dana poste. „I tičice u gori na bodnji don žežinaju.”

Veliki četvrtak. Ko se u veliki četvrtak, ili kako na ostrvu kažu: sveti četvrtak, ispovjedi i pričesti, te u večer, za procesije, ostane kod kuće u molitvi, može vidjeti onoga pokojnika, kojega želi i s njim govoriti.

Bijela subota. Kad zazvoni prvi put zvono pa „slava” (gloria), onda peru oči vodom. Zar ovo pranje očiju no podsjeća na uskrišenje? Da nije možda to povod ovome običaju?

U bijelu subotu blagoslivlje sveštenik u crkvi vosak, vodu i vatru. Seljaci uzimlju malko od svega toga, što im služi kao obrana u raznim neprilikama, a osobito proti gromu i naudi zlih duhova.

Vela Gospa. Otočani misle, da se na dan Vele Gospe, 15. augusta, svaka životinja makne, makar da je proživjela zimu i u najvećem mrtvilu. Zmije su od toga dana osobito pogibeljne. Ova je na pametnoj podlozi izrečena, jer je tada velika vrućina, a narodu je trebao jedan znamenitiji dan, da opredijeli, kad će se životinje probuditi. U Dubrovniku i u okolici kažu, da se za sv. Ivana „svaka životinja i svako bilje miče i kupa”.

Sveti Petar. Na Petrov dan pa i preko godine, običavaju djeca metnuti u nos travu, koja naliči pa žitni klas, pa onda udarati rukom i govoriti opetovano: „Sveti Pere, pusti kor (krv)”.

Sveti Ivan Krstitelj. Mnogi vjeruju, da sunce samo u jutro na dan sv. Ivana Krstitelja, u podobi zlatnog kolobara, do tri puta zaigra naokolo. Ko se rano digne i vidi, biće sretan i ustajaće rano cijele godine.

Sveti Marko. U jutro se blagosilju polja. Seljaci nose sa sobom blagoslovljenih trava. Svako metne malo te trave u svoja polja, da im očuva vinograde od grada i raznih bolesti. Procesija se zaustavlja na svakoj sukrižnici, na kojima

1. ↑ Prijevod: „Sveta Lucijo, baci slatkiša u moju bječvu”.

-- 707 --

ćeš uvijek naći na jednom kraju drveni ili kameni križ. Školska djeca idu sa svojim učiteljem u obhodu, držeći u ruci mali, cvijećem nakićeni križić.

Božić i Uskrs. Mnogi seljaci vjeruju, ko umre na Božić ili Uskrs, da ide odmah u raj, ili barem da ne bude osuđen u pakao.

Čista srijeda i drugi korizmeni dani. Kako je naš narod jako bogobojan, a osobito žene, to ove u čistu srijedu operu sve posuđe pepelom, da ne bi na njima ostalo što mrsna. U čistu srijedu posiplje svećenik glave pepelom. Za korizmenih dana imade žena, koje ti ne bi za živu glavu okusile što mrsno, pa ni u samu nedjelju, i da ih nijesi pokušao odvraćati od toga.

Mrtvi dan. Mnogi seljaci vjeruju, da po noći dana prije i po noći mrtvoga dana, idu oni mrtvaci, kojima služi štogod. Kad se vidi mrtvaca, valja se do tri puta prekrstiti, jer ako je zloduh, on će iščeznuti. Pošto se prekrstiš, valja da ga do tri puta upitaš: „Kume, kumpore,^[1] jel vom čo potriba?” Ako je, on će odgovoriti.

Takav susret ne smije se nikom barem za prvih osam dana povjeriti, osim svećeniku, kojemu si po pučkome vjerovanju to i dužan učiniti.

Mladinci (Nevina dječica). Toga dana običavaju lagano išibati djecu, koja nijesu ni još prevalila sedmu godinu. Obično ih šibaju borovom granom, i to tobože s toga, da im se tijelom ne razaspe neka vrsta čirova. (U selu Svirčima).

Sveti Lovrenac. U selu Svirčima, drugdje to nigdje ne čusmo, jedna nam baka reče, da u dan sv. Lovrenca ne valja ništa, a osobito meso peći na „gradelama”, jer da su na njima sv. Lovrenca ispržili, koji da bi se tada sjetio svoga jada.

Veliki petak. Za cijele korizme, a osobito u veliki petak, teško bi sagriješio onaj, koji bi zapjevao koju veselu pjesmu. O tom ćemo jednom potanje prozboriti.

9. Vjerovanje u vile na ostrvu Hvaru.

Vjerovanje u vile nije danas već tako živo, kao vjerovanje u maciće, more, štrige i t. d. Vile na ostrvu Hvaru jesu neka vrst podzemnih bića. Po narodnom vjerovanju one su žene dugijeh kosa, a na nogu su im konjske kopite. Kosu vole mazati uljem ili kojom drugom mašću. Zla čine samo onomu, ko im se zamjeri, inače umiju one činiti dobra i usrećiti čovjeka: ozdraviti ga od bolesti, obogatiti ga zlatom, srebrom, novcem i t. d. Jama, u kojima one obitavaju, zovu na ostrvu Hvaru „prazdovna jama”, što znači, jama bez dna. Danas stariji ljudi i žene dosta toga pripovijedaju o vilama: sve je to nekoć bilo, a danas se slabo što o njima čuje, da li se još pojavljuju, jer valja pamtiti, da ih je nazad koju stotinu godina neki svećenik zakleo i prognao u „kalavojske stine”.

Više puta bi se bilo dogodilo, da bi vile ugrabile koje dijete, momka, pa čak i odrasloga čovjeka, ili ženu. Dijete bi ugrabile da im služi, a najvolile bi, da im prstima biska po glavi. Nego kako im silno kosa zaudara, i pošto im to nije po ćudi, često upitaju dotično dijete, da li osjeća kakav miris. Ako ono reče, da čuje kakav neugodan miris, one ga više nikada ne puštaju od sebe, u bojazni, da ono ne bi komu kazalo. Ni konjske kopite, što ih imadu mjesto nogu,

1. ↑ Kuma je ženska; kumpor muški. To kažu, jer se ne zna što može biti.

-- 708 --

ne vole, pa i za njih znadu pitati dotično dijete, da li je što opazilo. Ako reče, da je opazilo konjske kopite mjesto nogu, tada opet zlo po njega: ne puštaju ga više iz jame. Reknu mu, da bi ga bile pustile i učinile bogatim, da nije lagalo, jer da nije istina, da im kose ružno zaudaraju i da imadu konjske kopite. Jednom se je takovo dijete po čudnovatom slučaju u odraslijoj dobi izbavilo vilinske jame, i to na ovaj način. Vile rado goje mačke. Jednom jednoj vili, kod koje je služio neki momak, mačka ugrabi komadić slatkiša, a ovi im se veoma mile. Vila pošalje momka za njom u potjeru - i što on brže, to mačka brže, dok mu ova ne iščezne kroz jednu oveću škulju, kroz koju su dopirale do njegovih očiju sunčane zrake. On se razveseli; provuče se kroz škulju sa dosta muke i tim je bio spašen. Svi mu se u selu začudiše kada ga opaze, jer ga je već svako držao mrtvim. On je sada svakomu, ko ga je samo htio slušati, pripovijedao o vilama i vilinskoj jami, i kako se je najposlije izbavio. Pripovijedao je također, kako im na njihov upit valja kazati, da im kose ugodno mirišu i da imadu prelijepe noge. Reče još, da bi onomu, koji ih tako pohvali, dale punu vreću ptičijega perja, te da bi ga namah otpustile. Sve perje, čim bi izašao iz jame, pretvorilo bi se u suho zlato. One to čine s toga, jer su tobože uvjerene, da bi dotični i vani pred svijetom hvalio miris njihovih kosa i ljepotu nogu. Nekoga momka zapadne jednom sreća ili nesreća, da su ga ugrabile vile. On je znao, po kazivanju gore pomenutoga, kako mu se valja vladati. Pošto je pohvalio miris njihovih kosa i nogu, dadoše mu one punu vreću ptičijega perja, te ga opomenuše, da ne otvara vreće, prije nego prispije kući. Ali on, ne mogavši odoljeti silnoj želji, odriješi još na putu vreću, iz koje izađe silesija zmija. I bile bi ga ove usmrtile, da mu in prispije njegova vila u pomoć. Na njezin mig sve se zmije pretvoriše u perje. Vila mu na to naredi, da ga pokupi i da ne rastvara vreće prije nego stigne do kuće. Ovoga puta je posluša, i kad stigne kući, odriješi vreću, istrese, što je bilo u njoj, a svako pero prometnu se suhijem zlatom. On to zlato proda za skupe novce i sagradi ogromnu palaču, a po narodnom vjerovanju on još i danas u njoj živi te ima svega u izobilju. Njega zovu „vilovnjak” a palaču mu „vilenjočki dvori”. Kažu jošte, da ni njega ni njegovu palaču nije moći po ničemu raspoznati, i da bi onoga, koji bi slučajno u nju stupio, vilenjak svačim nadario. Za one, koji u kratko vrijemo obogate, misle mnogi, da su bili u njegovoj palači. I ko bi htio krenuti u svijet, mogao bi naći njegovu palaču, jer da se iz nje, od dvanaeste ure u noći pa do jutarnje „Zdrave Marije” čuje neko skladno i ugodno pjevanje. No dok ne prestane pjevanje, ne smije se unutra ulaziti, jer da to pjevaju vile, koje se zabavljaju kod njihovog ljubimca „vilenjaka”, te bi svakoga onoga, koji bi unišao, usmrtile iz bojazni, da ih ne odade. Kad se dođe pred vilenjaka, valja mu kazati: „kume vilenjoče, doj mi pinez, imom puno fameje”.

Pastiri, koji u planinama čuvaju stada, mogu najlakše doći u doticaj s vilama. Imade ih koji pripovijedaju, da su čuli po noći, kada pasu mazge, mule i magarce, pjevati vile. Kažu da vrlo lijepo pjevaju, ali da tada ne valja ni po što doći u blizinu, jer da one svojim pjevanjem samo mame čovjeka u jamu, da ga onda upotrebe za službu, kako vidjesmo. Ovo pjevanje u mnogomu se sudara sa pjevanjem sirena iz mitološkog doba. Narod pripovijeda, da su vile od pojasa pa sve do nogu nalik na mazge, dok su sirene bile pola žene a pola ribe.

-- 709 --

Jama, u kojoj stanuju vile, veoma je duboka. Imade pastira, koji pripovijedaju, da su u takovu jamu kušali bacati kamenja, pa da bi slušali, kako se je kamen veoma dugo vrijeme kotrljao dok nije pao na dno. Hoćeš li bacati kamenje u vilinsku jamu, ili joj se samo približiti, to moraš doći u određeno doba dana, kao iz jutra od Zdrave Marije pa do pred podne, te od treće ili četvrte ure poslije podne pa do večernjega zvona, jer u ostale časove mogle bi izaći iz jame, te privući u nju onoga, ko bi se blizu desio. Iz jame ne izlaze posve na polje, jer se boje, da ih ne bi ko god opazio i razglasio svijetu njihove konjske noge. Po narodnom vjerovanju vile su u licu veoma lijepe, a i kose su im lijepe i bujne, samo što ružno zaudaraju. One mogu i letjeti po zraku, a kada lete, oblače dugu jednu bijelu košulju, te je na podanku malko nagrešpaju, da im se ne vide noge. U selu Svirčima djeca se običavaju igrati „leti-puha”. Ta igra sastoji u tomu, da svi postave kažiprst na koljeno jednoga, tako da im se vrhovi prstova dotiču. Jedan uvijek podiže prst i kaže: leti puh, leti mačka, leti vrabac, leti stol i t. d. Spomenuvši nešto što leti, svakoga će onoga, koji nije podigao prst, udariti prstom po glavi, a isto će to učiniti i onda, ako je izrekao nešto, što ne leti, pa je neko podigao prst. On brzo izgovara, a k tomu uvijek podiže prst, letjelo, ili ne letjelo ono, što on spominje; s toga može lasno da se porodi smutnja. Među ostalim može se čuti i „leti vila”. Ko ne podigne prst, udare ga prstom po glavi. Ovu igru samo nuzgredno spomenuh, da njome podkrijepim narodno vjerovanje, kako vile mogu letjeti.

Nekoji vjeruju, da vile imadu djece i to muške, koju dobiju sa kojim mladićem, kojega im je pošlo za rukom ugrabiti. Takova muška djeca postaju vremenom vilenjaci.

U selu Svirčima slušah jednom ovu priču.

Bila jednom neka žena, koja je rodila mnogo djece, a nije ih imala čime da hrani. Jednom je rano u jutro otišla u goru, da pokupi malo suhora, na čemu će skuhati djeci za ručak malo pure od kukuruza, ili kako na ostrvu kažu „kaše”. Dok je ona kupila suhor, začuje gdje je neko po imenu zove. Ona se obazre i opazi malo po dalje jednu ženu. Nepoznata žena pristupi k njoj, te je zapita, što radi. Ova joj ispripovjedi svu svoju nevolju. „A bi li ti dala meni u službu tvoju djecu?” upita je nepoznata. Žena, sva vesela, reče joj, da hoće. Nepoznata žena vrati je kući, rekavši joj, da joj dovede svu djecu, ali samo onu, koja mogu sama hodati i sama se oblačiti. Sirota žena učini tako. Kad je nepoznata zapita, što traži za djecu. ona joj odgovori, da ne traži ništa, već samo neka joj djecu hrani. Kad se je sirota žena udaljila, pretvori se ova u vilu i povede djecu sa sobom u jamu. Na sreću bile su to tri pastirice, koje su znale, kako valja postupati s vilama. One su hvalile ljepotu njihovih nogu i miris njihove kose, pa su vile svake godine po jednu otpuštale iz službe, nadariv je obilno raznim blagom.

Na ostrvima Braču i Visu slično bajaju o vilama. Ovo, što je tu zabilježeno, većinom je iz sela Svirača.

U Spljetu, osobito u varošima: Velom varošu. Dobromu (Pozzobon), Manušu i Lučcu, vjeruju također da ima vila. I danas još žive u Spljetu neki Stipe Idra, koji je glup, a k tomu teško izgovara riječi i to ponajteže one, koje baš onoga časa čuje. Mnogi pripovijedaju, da su ga, kad je još djetetom bio, ponijele vile na planinu Mrjan, tu ga držale uza se nekoliko godina, te ga učinile takovim, kakav je danas.

-- 710 --

10. Štrige, ili štringe na ostrvima Braču i Hvaru.

Seljaci na ostrvu Braču vjeruju, da se gdjekoje dijete može roditi u košuljici - i to u crnoj ili bijeloj. Ako se dijete rodi u bijeloj košuljici, to je znak da će ono u životu biti sretno, ako li pak u crnoj, to je znak, da će ono, ako je žensko, biti štriga, ako pak muško, štrigun. Bijela košuljica ne smije se baciti; valja je pomnjivo čuvati pod ključem, a kad je na umoru onaj, čija je košuljica, valja mu je metnuti pod glavu, jer bi se inače mnogo mučio, dok bi izdahnuo.

Želiš li, da dijete, koje se rodilo u crnoj košuljici, ne čini u svomu životu zla, valja da ga primalja (na ostrvu: baba), netom se rodi, iznese na kućni prag - i da zaviče do tri puta, ako je žensko:

„Rodila se je višćica,
Ali ne višćica,
Nego prava divičica.”

Ako je muško:

„Rodio se je višćun.
Ne višćun, nego pravi mladić.”

Ali se primalje stide to činiti, i po vjerovanju otočana griješe smrtno. Dijete, koje se rodilo u crnoj košuljici, ne čini do sedme godine nikomu nikakova zla, jer je ono još bez grijeha u milosti božijoj. Ženska, od sedme godine pa dok se ne uda, budne „morom”, a muškarac, dok se ne oženi „višćunom”. O „mori” mi smo već napisali posebni članak. Djevojka „mora” može se veoma lako udati, jer ona znade začarati mladića. Kad se udade, tada ona postade „štrigom” ili „štringom”. „Štrige” obično ne imadu djece, ali ako slučajno koja dobije dijete, umori ga, a to s toga, jer na nju navale ostale štrige, veleći joj: „mi nimamo dice, ne smiš ni ti; ubij ga, ol ćemo mi tebe”.

Štrige mogu po noći ostaviti tijelo uspavano na krevetu, a duhom lutati po zemlji, na štetu ljudi, a osobito njihove rodbine. One se goste ljudskim srcima i to pet ili šest puta na godinu. Svakoga puta pojedu do tri ili četiri ljudska srca, a međusobno žrijebaju, koja će ih izvaditi. Svaka štriga imade jednu čudotvornu šibu, kojom može praviti neka stanovita čudesa, a u jednom živom kamenu sakriven jedan lonac, pun nekakove masti. Prije, nego što će se uputiti da vade srca, pa da se goste, otiđe svaka do svoga kamena, te ga se dotakne čudotvornom šibom. Kamen se rastavi i ona se namaže. Za tim opet takne kamen šibom, a on se zaklopi kao i prije. Kad su se namazale, vele:

„Ni, o drvo ni o kamen.
Nego (odredi koje god mjesto).”

Štrige, kako rekosmo, najvole vaditi srce rodbini, za tim svojim neprijateljima, a ako koja štriga nije zadovoljna sa svojim mužem, to mu ona čim prije izvadi srce. Da ne bude bruke po selu i riječi proti njima, to one onog istog časa, kad izvade čovjeku srce, učine, da ga grom ošine, ili da mu pane kap. Najradije učine, te ga grom udari, s toga se najvole sastajati na gozbu, kad grmi i sijeva. Često učine da čovjek padne ili da se utopi.

U varoši Postirama slušao sam ovu priču:

Neka štriga imala je po nekom rijetkom slučaju dva sina. Mužu bijaše već davno izvadila srce. Stariji brat njezinog pokojnog muža imađaše ženu. Jedne

-- 711 --

večeri, poslije kako njih troje ode spavati, žena štriga digne se i ode u kuhinju, u kojoj joj je bila sakrivena šiba i lonac. Njezina nevjesta, čuvši u kuhinji žamor, digne se i ode da vidi. Kroz škulju od ključa opazi, kako je ona šibom rastvorila neki kamen, u kojemu bijaše lonac, kako se je namazala i kako je sve to spravila. Za tim je ču gdje reče:

„Ni o drvo ni o kamen,
Neg u polje pod orah,”

te je nestade. Ona stupi u kuhinju, uzme šibu, otvori lonac, namaže se, a reče nešto drukčije nego ona:

„I o drvo i o kamen,
I u polje pod orah.”

Kad to izreče ne stade je; ali eto što se dogodi: putem se ogrebe o svako drvo i o svaki kamen, dok ne dođe do prostrane livade, na kojoj je bio veliki granat orah, a ispod njega stol pun svakoga jela i pila. Za stolom opazi jedno desetak žena gdje se goste, a među njima i svoju nevjestu. Žene - štrige zbuniše se, a po gotovo njezina nevjesta. Na pitanje, kako je do njih dospjela, ona im sve ispripovjedi. Neke između njih htjedoše da odu kući, ali za kaznu „i o drvo u o kamen”, ali njezina nevjesta predloži, da je pošalju kući, pa da im donese srce muža, ili koga drugoga. One je nauče, što će raditi šibom i kako će se namazati mašću iz lonca, i kako će izgovarati propisane riječi. Isprva oklijevaše, ali kad joj zaprijetiše životom, ona od straha pristade. Nauče je također, kako će mu srce izvaditi, a da se nema bojati ničesa, jer da će onog istog časa udariti grom u krov od kuće i da će mu se na glavu srušiti do pet šest ploča - i tako da će svako misliti, da je od toga poginuo. Došavši kući ode da ošine muža, ali se sažali na nj, a isto tako i na djevera. Najposlije se predomisli i ošine kućnoga psa, te ponese štrigama njegovo srce, koje su se čudile, što je tako gorko i maleno, a ne kao druga ljudska srca. Kad zora osvane, štrige se raziđoše. Njezina nevjesta kad ugleda mrtvoga psa, domisli se prijevari, pa htjede da joj se osveti, ali je ova tuži mužu i rodbini. Da uklone od svojih glava svaku pogibao, smaknuše je, a kad su u kuhinje tražili šibu i lonac, ne nađoše ništa, jer su to druge štrige bile sakrile, da im se ne bi opet dogodila ovakova neprilika.

I štrige, kao i more, idu po noći da ljude guše. Štrige napadaju jedino muškarce, dok more i jedne i druge. Dok su mlade i neudate, osobito su jake. Da se čovjek oslobodi štriga, valja da radi isto tako kao i s morama. Da se obrani od štriga, najbolje je, ako čovjek drži uza se jedan nož, pa kad dođe da ga guši, neka zastruga njim nekoliko puta po zidu. One iste brazde opaziće sjutra čovjek na licu one žene, koja ga je gušila, i ako je dobro opsuje i izlupa, ne će ga više gušiti, ali to mora da bude u četiri oka bez svjedoka, jer je inače sve uzalud.

Kad bi u mjestu svako znao da je jedna ženska štriga, misli narod, da ona onda ne bi već mogla činiti nikakova zla.

Na ostrvima Hvaru i Braču vjeruje narod, da svaki župnik poznaje sve štrige svoje župe, a to s toga, jer mu one za sv. mise, kad se obrne prama puku, da reče: „orate fratres” (molite, braćo), kažu prstima rogove, pa za to on i mora držati oborene oči, samo da ne vidi toliki gad. Njemu, kao službeniku božijemu, nije dopušteno da ih tuži ni da se s njima bavi, jedino, ako mu dođu na ispovijed, ne daje im odriješenja. One se na ime ispovijedaju i pričešćuju jedino za to, da

-- 712 --

čine svetogrđe, jer što su u većemu grijehu, to mogu više i jače činiti zla. Kažu, da se štrige idu ispovjedati u drugo mjesto, u kojemu ih župnik ne poznaje; na taj način one prevare često svoga župnika, ali nijedan ne bi smio ni ispovjediti ni pričestiti ženu, koja nije iz njegove župe, ili koje dobro ne poznaje i o kojoj nije uvjeren, da je poštena.

Štrige su ipak u nečemu korisne, a ta je korist tijesno svezana sa Rudicom (na Hvaru: Irudica).^[1] Mi smo već u posebnom članku o Rudici kazali, kako u nju neprestano pucaju gromovi, a to je već poznato, da za oluje grȁd pada. Mnogi bi dakle proglasili one štrige, koje poznaju, ali to ne čine s toga, što se sve štrige, mȍre, višćice (vještice), višćuni i štriguni, sastaju za svake oluje u aeru na vijeće, te se porazdijele na čete: štrige za sebe, a isto tako za sebe i mȍre, višćice, višćuni i štriguni, a svaka četa opet u manje čete, na ime svi od jedne općine ili od jednoga mjesta skupa. Svaka četa bi rada odalečiti Rudicu od svoga kraja, da joj grȁd ne potuče vinograd. Najposlije predobiju one čete, koje ju odstrane od svojih vinograda. Teško onome kraju, nad kojim se izlije crni oblak, u kojemu se nahodi Rudica: grad potuče sve do zadnjega klasa.

Štriguni ne čine osobita zla ljudima, ako čovjek u njih ne dira. Štriguna od drugih ljudi možeš razlikovati no tome, što je on mnogo jači i što može da mnogo više podnese. Štrigun se dade veoma lako unajmiti na radnje, pa i obavlja posao mnogo lakše i bolje nego drugi radnici. Za njih kažu, da ih nije lako uhvatiti kao ni pticu kokošara, jer trče neopisivom brzinom. Štriguni obično imadu lijepe žene, i to za to, jer ih znadu čarati (začorat). Štriguni su još veoma sretni u raznim igrama, a osobito u kartama. Čovjek treba da bude uvijek na oprezu, da im ne učini što na žao, jer će mu se grozno osvetiti: posjeći će mu vinograd, lozu u dvorištu, ili čak kuću zapaliti. Ali po narodnom vjerovanju Bog mu to dvostruko nadoknadi, jer ne trpi, da štriguni škode čovjeku, osobito ako ovaj žive s njime u miru.

O višćunima pripovijedaju nešto slično kao i o štrigunima, pa kažu: „kakov štrigun, takov višćun”. Višćun je po narodnom vjerovanju sin štriguna i to više fizično nego moralno. Neki štriguni, kad su u aeru (zraku), pa im treba snage, mogu učiniti, da im onoga časa žena, makar da i nije trudna porodi mladoga višćuna.

Vrijedno je spomenuti, da po narodnom vjerovanju nema ni pokajanja ni oprosta ni za štrige, ni za višćice, ni za višćune ni za štrigune, a isto tako ni za more, a po gotovo za višćune, jer oni, kad bi htjeli mogli bi se još za mlada jedan put za uvijek pokajati.

Ovoliko o štrigama na ostrvu Braču.

Na ostrvu Hvaru nijesmo naišli na vjerovanje, da se one rađaju u crnoj košuljici. Na Hvaru vjeruju, da će biti sretan onaj, koji se rodi u košuljici.

Na ostrvu Hvaru drže za štrige sve one stare žene, koje ne živu s Bogom u najboljem prijateljstvu i koje su se „rodile pod nikom tamašnom (čudotvornom) zvizdom”. Također nijesmo naišli na vjerovanje, da bi one imale čudotvornu šibu, lonac s mašću i da bi ljudima kopale srce. Neka slična svojstva pripisuju podzemnim vilama, o kojima ćemo napisati posebni članak. Štrige i višćice (vještice) na ostrvu Hvaru rek' bi da su jedno te isto. One imadu „zlo oko” (malocchio);^[2]

1. ↑ Vidi Glasnik zem. muzeja god. 1897. sveska 2. str. 330.-332.
2. ↑ Kod Talijana imade zloduh : malocchio (zlo oko).

-- 713 --

mogu ureći, ako te gledaju više vremena. Osobito mogu ureći djecu, ali mogu i odrasle. Najlakše će ureći čovjeka i životinju, ako je pohvale, a da pri tome ne kažu: „Nebud joj zla” ili: „Ne bud joj (u)roka!” Štrige, kao i more, za Hvarane jesu stare ženske, visoke, suhonjave, sijede kose, duge brade, upalih očiju. Majke se osobito jako ražljute, ako im kogod, a osobito koja stara žena pohvali dijete da je dobro, ili da je lijepo, a ne nadodade rečene riječi.

One se kao po prilici i na Braču sakupljaju prije oluje: „u viće, pod obuje,^[1] pod orišić”.^[2] Na ostrvu Braču one progone Rudicu, dok na Hvaru one lete po zraku, da nagone zle oblake, u kojima imade grȁda, ili tuče, povrh vinograda onijeh, kojima hoće da se osvete. U hvarskim sȅlima, da ih se oslobode, zvone u sva zvona, čemu kažu „zvonit na nebo”. Ako gdjegod opaze koji crni, sumnjivi oblak, pucaju u nj iz „trumbuna”. Mjesto olova, siplju u „trumbun” male krugljice od blagoslovljena voska. Za tu pucnjavu kažu : „ižbarovat^[3] u neveru”.^[4]

Osim što pucaju iz „trumbuna”, pucaju još i iz „mušketa”, kao na pr. u selu Svirčima, a u nekojim drugim mjestima još i iz običnih pušaka. Cijev je „trumbuna” prama vršku nešto šira, a on je, kao i „mušket”, na kremen.

Kad bi ko drugi htio da prepozna štrigu, dosta je, da za vrijeme korizme u jutro prije male mise metne pod prag od crkve starinski novac, zvan „križni bečic”.^[5] Poslije mise ne bi mogla izaći niti jedna štriga iz crkve. To ljudi ne čine, jer da je to veliki grijeh, dapače vjeruju, da ko bi ovo učinio, da ga ne bi ni jedan svećenik mogao odriješiti od grijeha. Nego imade drugi način, po kojemu čovjek može raspoznati štrigu od drugih žena. Za vrijeme podizanja pri svetoj misi svaka je štriga nemirna te se neprestano miče, pače ih ima, koje moraju izaći iz crkve, jer ih sam đavo tobož goni na polje. Što one dolaze u crkvu, misli narod da tijem čine svetogrđe, pa tako dobivaju sve to više moći i snage da čine zlo.

11. Ukosa (umora).

Za smrt se obično kaže, da je ona nekoga „pokosila”, „ukosila” ili „umorila”. To je potpuno u suglasju s onim, što ćemo pisati.

Na ostrvu Hvaru, u selu Svirčima, pa i u susjednim selima čuo sam više puta riječ „ukositi”. Narod vjeruje, da se mrtvi dižu iz groba, i to osobito ako im štogod treba. Po narodnom vjerovanju mrtvi mogu da „ukose”. Djeca se često među sobom plaše iznenadnim riječima: „biž, biž, eto ti martvac, ukosiće te” U istim selima slušao sam više puta, kako osobito majka svomu djetetu veli: „ah, ukoso moja, ili, umoro moja”, i to onda, ako joj je dijete neposlušno, te je odviše muči. Što majka hoće tijem da reče svome djetetu, to je sasvim jasno. Inače štogod potanje o riječima „ukosa” i „umora” ne mogah nikada u pomenutim selima zabilježiti. Riječ „pomoritod” također se čuje u pomenutim selima, a njome narod razumijeva pomor, t. j. kad ih mnogo gine. Ipak ni u jednom od tih sela ne čuh nikada o posebnom kakvom pomoru, ili „pomoritodi”.

1. ↑ Što znači ta riječ, ne znamo; nije nam niko znao reći.
2. ↑ Mali orah.
3. ↑ Po talij. riječi sparare.
4. ↑ Nevera ili oluja.
5. ↑ Doznali smo, da i u Spljetu poznaju „križni bečic”, a rabe ga u istu svrhu kao i na Hvaru.

-- 714 --

Selo Brusje, koje je četiri sata udaljeno od sela Svirača, a sat po prilici od grada Hvara (Lesina), vrlo je lijepo i zdravo. Žitelji su oštroumni, a u novije doba bavi se narod mnogo i lovom srdjelja. Selo nije baš na moru, ali nije od njega ni tako daleko, da se Brušani ne bi mogli baviti ribolovom. Ovoliko mimogred samo o Brusju, da znamo nešto o mjestu, o kojemu je govora.

U Brusju dakle naiđoh na čitavu priču o „ukosi” (rjeđe se čuje: umora). Ko god priča, svako će ti kazati: „E, a ča je ovo, ovo je ništa; vajalo je (valjalo je, trebalo je) čut provjat (povidat) pokojnega storega Pandola”. Za tog Pandola, koji je umro nazad pet ili šest godina u dobi od skoro devedeset godina, kažu, da je uopće znao „provjat starinsko stvori”. Nuzgredno napominjemo, da su obitelji Pandol u Brusju promijenile nazad par godina svoje prezime u „Dulčić”, kojih imade i u Starigradu, i to da učiniše za to, jer nađoše u maticama, da su se prije tako zvale, a da ih je u Pandole bio pretvorio neki mjesni župnik. Kako je već običajno, ostaju im i danas oba prezimena, na ime: Dulčić-Pandol, a u narodu su općenito poznati kao Pandoli.

Da progovorimo sada o „ukosi”.

Nazad više godina življaše u selu neka žena, a bila je „mulica” (kopilanka, nezakonita). Niko joj nije znao za oca, a malo ko i za majku. Ova žena živjela je u jednoj peći, u kojoj se peče kruh. Još dok je bila u životu, nijesu je rado gledali; od nje zazirahu, a djeca se je pogotovo plašila, pa bi i majke svoju djecu mirile riječma: „Oto ti mulica”, dok danas vele: „Oto ti ukosa”. - U onoj istoj peći „mulica” je i umrla. Nego evo jada. Iza kako je pokopaše, počela se ona dizati iz groba i obilaziti po noći selom, od kuće do kuće. Kažu. da bi iz dvora zvala čeljad po imenu, i ko bi joj se odazvao, ne znajući, da je ona, taj bi onoga istoga časa umro. I tako kažu da je kroz kratko vrijeme bila nastala silna „pomoritod”. Stanovnici u zdvojnosti zaklinjali i preklinjali, ali sve zaludu. Najposlije odluče da je „probodu”. Po narodnom vjerovanju nekoji od njih otvoriše sve grobove redom, jedan poslije drugoga. Kad su otvorili grob „mulice”, nađoše je gdje sjedi i gdje plete kosu. Jedan od njih uzme tada jedan „šćilet”^[1] na križ, te ju s njime probode. Ona se odma sruši mrtva. Od toga dana „mulica” nije više ustajala iz groba pa hodala da „kosi” svijet po selu. Danas je, kako rekosmo, zovu „ukosa”, a rjeđe „umora”.

Mislim, da je to sve, što narod priča o „ukosi”. Uopće smatraju, da je ta žena, „mulica” morala biti teško grješna, jer je samo tako mogla prouzrokovati onoliku „pomoritod” ili, kako se od nekojih može čuti „pomaritod”.

Narod na ostrvu Hvaru vjeruje, kad se probode u grobu onaj mrtvac, za kojega se misli da ustaje, da se taj više ne će dići. Neki vele, da ga valja ubosti u srce i da „šćilet” mora biti „na križ” (unakrst), jer da inače ne bi koristilo.

12. Vjerovanje u kozlaka u raznim predjelima Dalmacije.

U Dubrovniku, pa i u okolici, neuki narod vjeruje da imade ljudi, kojima je otraga, kao i životinjama, izrastao rep, ali taj nije potpun, pa ga s toga i zovu „repić”. Takovi ljudi, osobito kada se rasrde, neobično su jaki, jer im se

1. ↑ „Šćilet” je riječ talijanska, na ime: stilo = bodež. Talij. riječ: stiletto je diminutiv od stilo - i od njega: „šćilet”.

-- 715 --

„repić” podigne i ispravi. Kad se rasrde i kada sjednu „repićem”, te dobro ispruže ruke stisnutih prama zemlji šaka, mogu poletjeti u „aer”, da ih niko ni ne vidi. U „aeru” ostanu sve dotle, dok ih mine ljutina, jer da ostanu na zemlji, mogli bi počiniti mnogo zla. - Poznah u Dubrovniku šezdesetgodišnjeg starca u dobroj životnoj snazi. za kojega se među narodom govorilo, da je kozlak i da ima repić, a kad se štogod naljuti u kući, da poleti u „aer”, samo da ne zadavi ili da koga ne ubije. Takovi ljudi, koje obično zovu kozlaci, ne čine navlaš zla. Oni najvole tražiti ljude, koji bi se htjeli s njima ogledati. Ko ih znade, ne bi ni za živu glavu htio da se s njima ogleda. Oni najviše uživaju, kad im hvališ jakost i snagu.

Je li naziv „kozlak” općenit u Dubrovniku i u okolici, ne znam. Od dvojice ili trojice čuo sam riječi „kozlak”, a od jednoga riječ „vilenjak”. U naslovu metnuh samo ime „kozlak”, jer sam i u Spljetu od nekolicine čuo naziv „kozlak” za takove ljude s repićem.

U Spljetu, a isto tako i u okolici nekoji vjeruju, da imade ljudi e repićem, u kojemu je sva njihova snaga, jer da im ga odsječeš, da bi odmah malaksali. Inače nijesam ni u Spljetu ni u okolici naišao na vjerovanje, da takovi ljudi mogu poletjeti u zrak. U nižim slojevima još se i danas pripovijeda o nekoj ženi, koja još žive, da imade „repić”, i da joj se ovaj podigne, kad se dobro napije vina. Ko je god poznaje, nerado se s njome susreće. Vele, da u mladosti nije bila takova, već da je dobila taj repić kasnije, i to za to, jer je živjela neprestano i okorjelo u smrtnom grijehu, pa da je „zapisala” svoju dušu vragu. Narod vjeruje jošte, da svako, ko žive okorjelo u smrtnom grijehu, te zapiše svoju dušu vragu, da mu vraškom pomoću naraste taj repić, a pored toga daje mu još novaca da može živjeti. Inače veći dio ih se već rađa s „repićem”.

Na ostrvu Hvaru također vjeruju, da imade ljudi neobične snage, koji imaju neka izvanredna svojstva.

Pred nekoliko godina živio je u primorskoj varoši neki čovjek, a zvali su ga „Kokoša”. On je bio po zanatu pomorac. U krugovima seljaka i neukih ljudi još se i danas o njemu pripovijedaju čudesa. Za njega kažu, da je bio kadar rastrgati rukama gvozdene verige, kojima se brodovi privezuju, a mogaše prelomiti i deblju gredu. Jednom čuh u nekoj omanjoj kavani u varoši Jelši pripovijedati, kako se je jednom „Kokoša” ogledao u Trstu s nekim „atletom”, te ga „Kokoša” pobijedi. Najstariji u društvancu, koje se tu desilo, ozbiljno i kao za sebe reče: „E ne bi ga bi dobi, znon joj, da mu se ni bi podvignu repić”. Kako vidimo, poznati su i na ostrvu Hvaru ljudi s repićem. Posebnog naziva ne imadu. Dakle ljude, koji imadu u sebi nešto neobična, zove narod „kozlak”, „vilenjak”, „višćun” i „štrigun”.

Takovi ljudi imadu u svim spomenutim predjelima zajedničko to, da imadu „repić” i da su neobično jaki, čemu je on i uzrokom.

13. Sitnice iz narodnog vjerovanja na ostrvu Hvaru.

1. Kad opaziš, ili kad nađeš na sebi malog pauka (pavak), ne moj ga ubiti niti potjerati, jer ti on donosi sreću.

2. Kad sanjaš o volovima, to će te neko prevariti.

3. Kada mačka veselo po kući skače, to je znak, da će ti doći gosti.

-- 716 --

4. Kada sanjaš o kakovoj velikoj ribi, dobićeš ti, ili koji od ukućana veliki dobitak. Kad pako sanjaš o maloj ribi, to će tebi, ili njima, neko nešto na žao učiniti.

5. Kad sanjaš o konjima, onda ćeš ti ili ko od tvoje kuće dobiti pismo, ili čuti koju vijest.

6. Kad sanjaš o miševima. to sluti na izdajstvo i himbenost.

7. Kad u snu loviš ptice, koje lete, to ćeš ti, ili ko od tvojijeh ukućana skoro putovati. Loviš li ih lako, to ćeš putovati brzo i bez pogibli, a loviš li ih teško, to ćeš putovati dugo i pogibeljno.

8. Kad u snu loviš zečeve, misli narod, da je to znak tvoje lukavštine.

9. Kada pas po noći zavija, kukavica kuka, gavran grakće, ili kada sović doleti blizu koje kuće, to će skoro neko u blizini umrijeti.

10. Kad ti se ulje prolije, to sluti, da ćeš se s nekim porječkati.

11. Kad žena porodi dijete sa dvostrukim razvojem vlasi na glavi, to će ona poroditi opet dijete istoga spola, kojeg je i ovo.

12. Kad sanjaš o srebru, to će te neko u nečemu prevariti, ili ćeš se s nekim porječkati.

13. Kada ti šumi u ušima, to ćeš od nekuda dobiti dobrih vijesti.

14. Kad ti se na očnim vjeđama pojavi čmik, ili kako negdje kažu ječmik, to će ti proći, ako upreš gledati bolesnim okom u otvor boce, u kojoj imade ulja.

15. O onima, koji se po noći gledaju u zrcalo, misli narod, da su višćice, štrige ili more; ako su muški, tada ih drži za štrigune ili višćune. - Isto misli i o onima, bili to muškarci ili ženske, koji po noći kuću metu.

16. Ako se ljutiš, nagrdiće ti se lice

17. Kad sanjaš o vatri, snaći će te kako dobro.

18. Kada nešto željno očekuješ, pa ako sanjaš o kruhu, to se možeš onome za stalno nadati.

19. Kad sanjaš o drvu, ili o čizmama, to ćeš brzo putovati.

20. Kad sanjaš o bijeloj rubenini, to ćeš ti, ili ko od ukućana dobiti skoro pismo ili kakovu vijest.

21. Kad ti u petak prvi posô ne pođe za rukom, to ti ne će nijedan toga dana uspjeti.

22. Kada sanjaš da vatru gasiš, to će u tvojoj kući skoro biti rječkanja, a kad sanjaš da je ložiš, to ćeš skoro ti, ili ko od tvoje kuće obogatiti.

23. Kada sanjaš o jajima,to ćeš se skoro ti ili ko od tvoje kuće s nekim zavaditi.

24. Kad sanjaš o crnom vinu, to ćeš se veseliti, a sanjaš li o bijelom, plakaćeš i tugovati.

25. Kad sanjaš o vlasima, doći će do spletkarije (intriga).

26. Za ženu, koja zatrudni prijestupne godine, veli se, da ne će sretno nositi, a ako i porodi, da će dijete skoro oboljeti i umrijeti, a ostane li na životu, da ne će biti nikada sretno.

27. Kad sanjaš o vodi, koja teče, to će skoro tebe, ili koga od tvojih minuti koje zlo. Sanjaš li o čistoj i mirnoj vodi, snaći će te nešto ugodna, a sanjaš li o mutnoj, oboljećeš.

28. Kada sanjaš o zelju (kupusu), čeka te neko dobro.

29. Kad ti nešto ispane iz ruku, to je znak, da te neko želi, a ispane li ti ta stvar više puta, to je znak, da te neko silno želi. To isto kažu i onda,

-- 717 --

kada ti noga zapinje u putu i onda, kada imaš štucavicu. Štucavica znači još i to, da te neko spominje, pa ako pogodiš, ko te spominje, odmah će ti prestati.

30. Kada sanjaš o svježem cvijeću, veselićeš se; sanjaš li o uvehlom, to će ti neko umrijeti.

31. Kada ideš putem, te nabasavaš na unakrst složene komadiće drveta, snaći će te nešto neugodna, čim stigneš kući. U tom slučaju dobro ćeš uraditi, ako podigneš dva komada drveta, te ih, u prilici križa, poljubiš, a za tim da baciš jedan na jednu stranu a drugi na drugu.

32. Kada su ti ruke odviše studene, to je znak, da si zaljubljen.

33. Kada sanjaš o kućama, to ne sluti na dobro, a kad sanjaš da se kuće grade, to ćeš ti ili kogod od tvoje kuće skoro obogatiti.

34. Sanjaš li da pada kiša, bićeš sretan.

35. Kad popovi, fratri ili koludrice putuju, narod vjeruje, da će biti ružno vrijeme.

36. Kada sanjaš o svećeniku, da služi sv. misu, to sluti na tvoju sreću; kad sanjaš da svećenik moli nad mrtvacem, to sluti da ćeš dugo živjeti, a kad sanjaš da svećenik obavlja koji drugi čin, to sluti da ćeš brzo doznati ono, što želiš.

37. Kada sanjaš da ti zubi ispadaju, to će ti skoro neko od ukućana, ili od rodbine umrijeti.

38. Kad ti ko umre u kući, treba po podu izliti vijedro vode, jer bi se pokojnik inače digao iz groba.

39. Po noći ne smiješ mesti kuću, jer će ti zubovi ispasti.

40. Kad ti puca (dugmeta) ispadaju, to ćeš skoro umrijeti.

41. Kada nehotice pljucneš na sama sebe, to je znak, da te onoga časa neko lažno ogovara.

42. Kada svijeće, koje si užgao za zavjet, lijepo plamte, to je znak da će te tvoj svetac uslišati.

43. Kada zvono muklo zvoni, ne sluti na dobro.

44. Bićeš sretan, ako je u tebe koji predmet, kojim je neko sebi oduzeo život, ili ako posjeduješ zmijinu kožu.

Antun Ilija Carić.