hoffer1897zlato

Hoffer, A. (1897). Zlato i druge rude u travničkom kotaru. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 9(3), 411-423. ◊411

Zlato i druge rude u travničkom kotaru.


Priopćio P. Aleksander Hoffer.

Ovaj članak ne može da bude znanstvena rasprava kao da ju je izradio kaki rudarski učenjak; to je prikaz s povjesničkog i folklorskoga gledišta. Ne će zato biti s gorega, da počnem nekim narodnim riječima, kojima nazivlju razno kamenje i kovinske rudače. Napomenuće se za tijem pojedina mjesta, na kojima se nalaze rudače starih majdana ili rudnika, talionice, te mjesta, gdje se kamen lomi i koja imenom podsjećaju na zlato ili druge kovine. Napokon će vrijedno biti, da se prikupe starije vijesti o zlatu u tome kraju. Gdje se u knjigama što god našlo o vještačkom ispitivanju, biće to na svome mjestu(Bruno Walter, k. k. Oberbergrath: "Beitrag zur Kenntniss der Erzlagerstätten Bosniens, sammt geologischer Erzlagerstättenkarte". Sarajevo 1887. - H. B. v. Foullon: "Über Goldgewinnungstätten der Alten in Bosnien". Jahrb. der k. k. geol. Reichsanstalt. 1892., 42. Bd. - Na karti Walterove knjige označene su pojave raznoga kamenja u travničkom kotaru. - Anton Rücker, k. k. Oberbergrath: "Einiges über das Goldvorkommen in Bosnien", Wien 1896, s dvije karte; ovdje su najnoviji podaci nadovezani na prijašnja ispitivanja, a ova su znatno raširena i ispravljena.).

I. Narodne riječi kamenja i rudača.


Sedra je šuplji vapnenac, što i sada nastaje u vapnovitim vodama; neki kažu takogjer mačak, njemački Tuffstein. Razlikuju meku, ljutu i srednju sedru. Muljika ili milj(i)ka - jedni kažu muljika, a jedni miljka - glineni je lapor (Mergel): požutkast i mek je kamen; može se lako i lijepo tesati i rezati, samo ga treba prokušati na suncu i snijegu, jer će jedan komad ostati za vijekove, a drugi će se za prve zime početi ljuštiti i raspadati. - Bijeli kamen ili sola zovu u Pećinama neku vrstu mramora, Što se ondje lomi. Smiješani kamen neko će zvati gromaču krupna zrna (Conglomerat, Nagelfluhe). Sedra i muljika, čini se, obično govore u Bosni, jer sedra kažu takogjer u Jajcu; ima tu riječ Vuk u rječniku s primjedbom: "u Hrvatskoj, u Uni"; muljika kažu u Hlijevnu(Jukić: "Zemljopis i povjesn. Bosne", str. 30.).

Ljuti kamen svaki je kamen, što je nešto tvrgji, bio on vapnenac, gromača, bjelutak ili koji drugi. Škrilja je kamena ploča od škriljca,◊412 vapnenca, mramora i dr. Stijena je velik kamen, njemački Felsen. - Grič je a) kamen, što se može parati, kao što vapnenac u zemlji, ali ne sedra; h) napose je to velik kamen, koji osamljen proviruje iz zemlje; a c) gotovo je isto što stijena: "gričevi: stijene"; neko kaže: u stijenama, a neko kaže: u gričima, kakve su stijene nad Travnikom ili nad Paklarevom. Peć, peća, pećina narodu je samo ono, što se tugjom riječi zove špilja: Höhle, Grotte.

Ubojni kamen je crvena gvozdena rudača; ime mu je odanle, što se od njega struže i meće na ranu, da zaustavi krv; njemački mu kažu Bluteisenstein (Hämatit). Ruda, žila (turski tamar, damar) rudače, kamena, pijeska i svake zemlje, koja je druge boje nego zemlja ili kamen naokolo: njemački Ader, Erzgang. Pržina onakva je "ruda" crnkaste zemlje, koja je kao spržena. Majdan je rudnik, t. j. mjesto, gdje se ili kopa kovinska rudača ili kamen lomi (Bergwerk i Steinbruch). U rudniku pravac je jama, kojom se vadi ruda, kopajući pravo dolje u zemlju; a rupa je rov u zemlju kad manje kad više idući razito; ono je njemački Schacht, ovo Stollen, što već i govore rudari šakt i štolen. Kreševljaci, rudari od starina, za rupu kažu i šlag, njemački Schlag; za cijelo su dobili ovu riječ od Sasâ.

Svi ovi nazivi pobilježeni su po govoru ovdašnjega naroda; samo riječi pravac i rupa su od Kreševljaka, pošto u ovome kraju i nema rudara.

II. Popis pojedinih mjesta.


Obličje travanjskoga kotara opisano je u izvještaju o nalazištima rimskih starina("Glasnik zem. muzeja" god. 1895., str. 43.), za to ne treba da ga ovdje ponavljamo, već ćemo početi gornjom Lašvom, i nabrojivši mjesta u glavnoj dolini nanizaćemo sudolice, t. j. mjesta na Grlonici i na Bili.

1. Zlatarina i Zlatni potok na gornjoj Lašvi. Pošto karta (mjera 1 : 75.000) ne piše tih imena, a ni u Rückerovoj karti nije sve ispravno, treba ih potanje označiti. U Čošićima "pod Karaulom" sastaju se dva potočića; jedan pritječe od sjeveroistočne strane Karaule Gore, drugi od južnozapadne. Polazeći od džamije pod Karaulom uz ovaj južni potok, što možemo s narodom uzimati za pravu Lašvu, dogje se za debelo pô sata u Zlatarinu. Zlatarina nije selo, već je mjesto s livadama i gajevima, gdje se dolinica nešto raširila. Jedan mlin i "Tenićeva pilana" podsjetiće putnika, da je došao u Zlatarinu. Na zapadnom brdu vidi se selo, gdje piše karta da je "Škroba". Jedno stotinu koraka više mlina utječe u◊413 Lašvu s desno strane "Zlatni potok". Jaruga(Hoće li filolozi primiti Rückerovu etimologiju (str. 36.), da je riječ jaruga poslala od latinske arrugia, što je rov u rudokopu, ne znam; u ovome kraju je jaruga = Schlucht, i gdje ima vode i gdje nema vode: dubok jarak sa strmim obalama.) počinje mu se odmah jako dizati. Već u koritu ovoga potoka i s obje njegove strane množina je gvozdene troske sve gore do vrha, idući prema Komaru: troske ima i velikih komada, a u njoj više od polovina gvožgja. Jamačno su ovdje negdje bile talionice gvozdene rudače, no rudnika nijesam našao. Kamen u istoj jaruzi mliječni je bjelutak i škriljac (sravni Rücker str. 35.). U cijeloj Radalja planini ima bjelutka i to onolikih komada, da su se iz njega mogli isklesati mramorovi ili starobosanski stećci; dva, što pocrnješe od gvozdene rude, leže u Zlatarini, a jedan kod Varošluka ispod desnih kuća. Imena Zlatarina i Zlatni potok sačuvala su uspomenu na zlato, što se bez sumnje tude kopalo ili barem ispiralo; a starobosanski mramorovi, megju kojima je jedan golemi sa skulpturama na 4 strane, svjedoče, da je to mjesto jednom bilo naseljeno. Konrad, koji je bio godine 1866. i 1867. u Bosni, čuo je priču, da je ondje bila velika varoš; nu opustjela je od kuge god. 1795.(Rücker str. 36.). Znatne varoši za cijelo ni početkom 17. vijeka ondje nije bilo; imamo dosta dobre popise onoga vijeka, a na Lašvi je jedina varoš Travnik. - U Karauli Gori dva su vrela nazvana "Slatina", ali ta riječ ne dolazi od zlata, već znači slano ili kiselo vrelo. Ovu Zlatarinu pominju često knjige te je zovu Zlatnica; ja nikada ne čuh, da je tako zovu, a ni "Zlatinski potok"; da nije to "Slatinski potok"? Novija su već ispitivanja dokazala, da ima zlata na gornjoj Lašvi u Zlatnom potoku i iznad sastavaka u Lašvi samoj, u potoku Dubskog Dola, te da su kraj Čošića bila takogjer ispirišta(Rücker str. 36. i d.).

2. Varošluk i Turbe: zakopine i ispirišta zlata. Gdje u Lašvu pritječe s juga Komarčica, i gdje se Radalja planina sa zadnjim ograncima spušta u dolinu, uleglo je selo Varošluk, a na travničkoj cesti je Turbe, tursko svetište i maleno seoce. U narodu nema pominjanja o zlatu, ali su vještaci našli više mjesta, gdje se u davno vrijeme zlato vadilo. Walter je (označ. djelo str. 92. i u karti) zabilježio jedno mjesto u onome kutu, što ga čine ceste jajačka i skopaljska, a drugo pod Gracom, gotovo spram Turbeta, ali veli: gromile, što su postale od ispiranja, tako su neznatne, da se po svoj prilici rad nije isplaćivao. Ali Foullon (o. d. str. 39. i d.) otkrio je mnogo više mjesta. Najgornje radnje su u selu Varošluku na onom potočiću, što teče od planine Radalja, a takogjer iznad sela ima tragova. Ispod sela pak u onom kutu, što ga tvore cesta i Lašva, mnoga su velika grotla ili jame, široke do 50 i duboke jedno 7 m;◊414 tudijer su vadili naslage, te su, kako misli pisac, upravo po rudarski radili da dobiju u dubljini bogatije smjese. Od Turbeta do Travnika zabilježeno je jedno dvadeset ispirišta na Lašvi; najlakše će svak naći mjesto, što je ispod vrela Kali-bunara, blizu 91 km. Još potanje opisao je Rücker stara ispirišta, te se i u sadašnjim naplavama svagdje našlo zlata. Rücker pak nagje ispod Gjelilovca u "Zlatarini", o kojoj narod pripovijeda, da su jednoć u velike dobivali zlata, takogjer u škriljcu razmjerno mnogo zlata(Rücker str. 28. i d.).

3. Majdani škriljca. Starobosanski su mramorovi kod Gjelilovca i Potkraja od vapnenca, od kojeg se sastoji cijela strana planine Vlašića, a ploča od Škriljca napose nemaju; ali su stećci ispod Varošluka položeni mahom na ploče zelenoga škriljca (Werfener Schiefer); brežuljak "Crkvište" onkraj Lašve sastoji se od toga kamena.

Drugi je majdan škriljca na Lašvi pod Miškića brdom: odanle su ploče s mramorovima kraj ceste, gdje se odvaja put u Ovčarevo. Treći je majdan blizu Travnika prema vojarni na desnoj strani Lašve; škriljac uzlazi daleko gore u Vilenicu.

4. Od krupne gromače ili smiješanoga kamena cijeli je onaj donji obronak od Ovčareva do Kali-bunara; stećci na pomenutom mjestu kraj ceste i puta u Ovčarevo čestimice su od ovoga kamena. Za gragju ga ne vole uzimati, nego kad i kad golemim komadima ogragjuju njive.

5. Više duhanske tvornice kod Travnika mnogo je razasuto gvozdene troske, a to ne samo u njivi "Megju Podnicama", gdje se nalaze i rimske cigle, već takogjer ispod toga mjesta i nad starom cestom gore idući prema selima. Ona množina troske dokazuje, da su tudijer bile talionice. No otkuda su dobivali rudaču? Biće, da će se je možda još naći u onome kraju; ali ima ubojnoga kamena svagdje od Potkraja sve do pod Travnik, koje u koritu Lašve koje u naplavama. Vidio sam ga na Gradini u Potkraju, na putu niže sela, pod Varošlukom na Lašvi i Komarčici, a može se svagdje vidjeti, gdje je željeznica probila one naplave. Oni komadi veći ili manji svi su uglagjeni te se vidi, da ih je voda nosila; na nekom se mjestu vigjaju naslage kao "ruda" izmegju drugoga kamenja, kao što ondje, gdje je željeznica više turbetske postaje odsjekla breščić, na kome leže mramorovi.

6. Sedre ima u Travniku na tri mjesta: na Musali, u turskom groblju kod Jeni-džamije i naročito na Šupljici kod željezničke postaje, gdje je cijelo brdašce od sedre. Već su Rimljani sedru uzimali za zidanje u kućama i u grobovima; Muhamedovci su od sedre činili ogradne ploče◊415 na svojim mezarima (grobovima), a u Travniku obično su kuće podzidane sedrom, a i munare su i mostovi od sedre. Ona je najpodobnija bosanskim majstorima; dok je jakovna, teše se lako sjekirom, poslije se stvrdne, pa je vrlo dobra gragja.

7. Na Vilenici iznad Travnika zlato i gvoždje. Zemaljska je vlada god. 1892. počela kopati, pošto su stručnjaci presudili, da bi se moglo naći zlata u onome kamenu; biva tudijer je bjelutak, gvozdena rudača (Brauneisenstein) i pirit. Na gvozdenu se rudaču namjeriše u velike, koje na sjevernoj strani, koje na južnoj, a ponajviše iznad sela Heldova(Rücker 69.-82.), a i zlata ima u onom kamenju, toliko, da stručnjaci misle, e bi vrijedilo dalje kopati. Jeseni 1893. prestalo se kopati. Što je za nas znamenitije, jest to, što su nove rupe probijali u stare; a jamȃ - već su se gotovo i zasule - ima mnogo; nalazi se i gvozdene troske. Da su jednom tudijer vadili gvozdenu rudu, očevidno je po tim nahogjajima, za zlato se ne zna.

8. Gornja Slimena i Kaurska Vrila, gvožgje i zlato. Od Gornjih Slimena za deset minuta podno Vilenice na potočiću pust je i kamenit kraj, desno od puta izbijaju dva vrela dobre vode: Gerzin Do i Kaurska Vrila zovu se ta mjesta. Za Kaurska Vrila vežu se mnoge priče o nekom gradu i bogatstvu njegovih gospodara, koji su svoje zlato u kace zatrpali. Razasute gromile škriljca i drugoga kamenja vide se, ali zidinama nema traga. Nalazi se pak naokolo gvozdene troske. U Gornjim Slimenima prema gaju zove se mjesto Tamar; tamar ili damar turska je riječ, što znači žilu, takogjer žilu rudače. Blizu gornjih kuća ima mnogo jama, one pod putom leže u dva reda kao uzduž jedne ulice, a nekoliko ih ima takogjer iznad puta. Nijesu li to jame, gdje su kopali u naplavama zlato, baš kao pod Varošlukom? U istinu je i tudijer nagjeno u naplavama od sela Polja do pod Vilenicu zlata, a na jednom su se mjestu pokazala stara ispirišta(Rücker str. 39. i d.).

9. Majdani mlinskih kamenova u Priočici i u Lupcu. Priočica je selo viš Jardola prema Vitrenici; selo leži na sjevernom obronku te se od ceste ne može vidjeti; tim više udara u oči glavica, Što se uzdigla iznad Priočice, čudnovata oblika, zelena od šume i bijela od stijene. Tu kopaju u velike mlinske kamenove pa ih raznašaju i razvažaju po Bosni. Kamen je tvrda gromača sa sitnim zrnima dresve (Hornstein). Tražeći dobar kamen kopaju duboko u stijenu i prave uske rupe. Gotovo na vrhu glavice imaju stari majdani, gdje su, vele, kauri sjekli mlinski kamen. Lupac je selo četvrt sata iznad Priočice na putu u Zenicu; i ondje vade mlinski kamen, ali puno manje nego u Priočici. Od toga su kamena mramorovi u Priočici i◊416 u Lupcu, a i osovljene ploče u Malom Mošunju. Mramorovi kod Sadovače i Zabilja isklesani su ponajviše od gromače krupna zrna; na lijevoj strani Bile počinje u obližnjem brijegu gromača, pa se proteže do iznad Priočice i Lupca.

10. Santići i Pirići, stare radnje za zlato. Ispod Han-Kumpanije u onome kutu, što ga tvore ceste, od kojih jedna ide u Zenicu a druga na Busovaču, otkrio je gosp. Foullon znatne rudokopne radnje za zlato(Rücker str. 40. i d.). S obadvije strane potočića Banovca vide se jarci i redovi krupna kamenja, gdje su u starim naplavama kopali, da vade zlato.

11. Ilidža u Kruščici. Ima li u glavnoj dolini takogjer na jug od Viteza ili na onim potocima, što teku kroz Vitez, kakih ruda, ne znam, ali ima jedno toplo vrelo u Ilidži. Ova Ilidža visoko je gore u brdima u stećoj planini Kruščici, - 2 sata od Viteza na jug. Voda je slabo mlaka, tek kad čeljade unigje, vele, osjeća ugodnu toplinu. Nema nikakove spreme ni kolibice, ipak mnogo svijeta traži ondje lijeka naročito od uloga, te se kupaju, a neki će tamo pod čadorom i noćiti.

12. Na Pećinskoj Rici. Od Rataljskog polja upravo idući dolinom vodi put na Kopilo i ondale ispod Kalina brda na Bugojno. Na desnu su planine Strikanica, Mravinjak, Karamija, Lupoglava i Kaštel, na jug Rostovo, Kopilo, Metijaš i Crni Vrh, koji prelazi u Radovan, na lijevu Osoje, Hrzovac(Hrzovac, Rzovac kaže narod, ne Risovac što piše karta.) i Božića ravan. U ovome kraju ima više tragova starim rudama. a) Četvrt sata prije Gornjih Pećina seoce je Ruda, na prisojnoj strani brda sve do Pećina nahodi se u velike gvozdena rudača, naročito u "Velikoj Peći", b) Odmah ispod sela Pećina na potoku je livada "Luke", za koju je vezana priča, da su u njoj kopali zlato, a kazuju da je jedan Dalmatinac prije 30 i više godina ovdje tražio zlata, c) Vrijedilo bi pobliže razgledati na sastavcima potoka, što dolaze od Pećina i od Pajića, nema li ovdje tragova nekadašnju ispiranju zlata. Narodna predaja potvrgjena je vještačkim ispitavanjem, pošto su u zapadnoj dolini do Zenepića gotovo u svim pritocima našli zlata(Rücker str. 40. i d.), d) Uopće svijet govori, da se u onim šumama radila ruda na više mjesta, u Metijašu ima kraj, koji se zove Rude, i u istinu vigjaju se na gdjekojem mjestu stare rudokopne radnje, okolina bogata je bukovom gorom a brda imaju bjelutak, žulj i škriljac(Sr. "Grundlinien der Geologie von Bosnien und der Hercegovina". Mojsisovics, Tietze, v. Bittner Wien 1880, str. 57. i d., samo treba Kobila ispraviti u Kopilo ili Kopila.). e) Na glavici izmegju Gornjih i Donjih Pećina, gdje je katoličko groblje, lomi se mramor; on nije čiste boje, ali se može lijepo rezati; koliko su dosad ispitali majdan, kamen je u pločama. Kod Pećina ima i sedre.◊417 f) Vode gvozdenice izbijaju tri vrela, jedno kraj drugoga upravo uz put, što ide od Rataljskoga polja na Kopilo, ispod sela Zenepića u Kotlarima; kažu mu "svrabljiva voda", jer vele, da opereš svrab na ruci do dva puta, biće ti čista. U toj je vodi dosta gvožgja te u vrelu sve plivaju kao crvene niti, a zemlja naokolo crna je kao puščani prah, pa i zaudara kao po barutu, ali je voda i za pilo dobra. Blizu Kasapovića pod Margetićima zove se jedna njiva Kiseljak, ali nema nikakova vrela.

13. Zlatarine na rijeci Grlonici. Na Grlonici imaju dvije Zlatarine. 1. Od Rataljskoga polja idući ispod Ranjkovića u dolinu rijeke Grlonice ili istočnoga potoka dogje se za dvije tri četvrti sata na malešno polje, gdje ima nekoliko kuća, han i dva mlina, one tri četiri kuće i mlinovi zovu se Polje. Prema zapadu vidi se na obronku brda seoce Ramska, a na vrhu Zubići - karta ima Zubiće. Jaruga i potočić, što dolazi od Zubića, zove se Zlatarina. Ima li koja priča o zlatu, nijesu znali kazati. 2. Više priča kazuju o drugoj Zlatarini. Kad se ide ili od Rataljskoga polja na Zubiće, ili od pomenutoga polja na srt one duge kose, što dijeli Grlonicu i Pećinsku rijeku, te sve dalje prema jugu, dobar i širok put vodi po šumi pa se dogje na Božića Ravan i do livada. Ispod onoga puta, što dalje vodi na Crni vrh, izbijaju dva izvora, a potočić teče na selo Oparu. Ovdje u šumi mjesto je Zlatarina. Nalazi se uokolo mnogo škriljca, i komada gotovo okruglih; na samoj vodi stijene su pješčenjaka, u kojima kao da su nekad radili. Kazuju da se je ovdje zlato kopalo i ispiralo. Alija Prokošak iz Božića pripovijedao mi je ovo:

"Kad sam bio dijete i čuvao marvu, dogje jedan star čovjek pa reče: Pokaži mi kamen, što je kao bešika (kolijevka), daću ti torbu dukata. Ali niko ne zna za ovakvi kamen." Više ovog mjesta ima na putu još komad kaldrme a svijet na Grlonici uopće priča, da su ondje bili rudari. I za ove je krajeve utvrgjeno, da ima zlata gotovo u svim potocima, ali razmjerno malo; i u gvozdenoj rudači ispod brda Lisca i u bjelutku kod Ćehovca ima ga(Rücker str. 42. i d.).

O rudama i rudnicima gvožgja na Radovanu, na Oštroj glavi piše Walter(O. d. str. 210.).

Općenita primjedba o zlatu kod Travnika. Ovome je članku, kao što je s početka rečeno, namjera, da folkloristički pregleda nalazišta ruda i majdana, s toga će dovoljno biti, ako iz Rückerove knjige za druga nalazišta zlata iscrpemo samo općenitu činjenicu. Kao što iznad Travnika, tako ima zlata i u naplavama ispod Travnika do u busovačku dolinu, koje na samoj Lašvi, koje u njezinim pritocima, u Večeriskom◊418 potoku. Lupnici, Kruščici i drugim skoro svima pritocima s desne strane, a s lijeve na Bili, Banovcu i drugim vodama. Stara su pak ispirišta pobilježena kod Gačića južno od Viteza, na Bili u glavnoj dolini kod Zabilja, Sadovače i Jardola i uz gore i brda kod Dubravice i Santića(Rücker 47.-61.).

14. Na Bili t. j. u kraju na lijevom pritoku Lašvinom, vrijedi pomenuti muljiku. Lome je a) malo uz gore od mosta, što je na putu od Travnika i Guče Gore u Brajkoviće i Zenicu; b) ispod sela Duba; na obadva mjesta je blizu vode. Rimski nadgrobni kamenovi od veće su česti od muljike, od nje su starobosanske velike osovljene ploče na Gracu kod Ričica, u Gučoj Gori, kod Malina i na grobljima u Brajkovićkoj župi. Sada je uzimaju Židovi u Travniku za svoje velike spomenike, muhamedovci za bašluke i kršćani za krstove. Pošto je lome ponajviše majstori od Guče Gore, zovu je u Travniku takogjer "gučanski kamen".

15. Gdje su Rimljani vadili onu izvrsnu glinu ili ilovaču za opeku ili ciglu, što se toliko nalazi u Malome Mošunju, može se ponešto nagagjati. Ilovače ima na Lašvi svagdje dosta, ali ponajviše nije dobra, već pomiješana s vapnenim pijeskom; dobre ilovače ima kod Gelinhana kod 80 km na cesti i u Pokrajčićima.

16. Ako je vrijedno još dvije priče spomenuti, to je po narodnom kazivanju bila solana na Gracu ili Državu. Gradac ili Državo je brežuljčić na sastavcima Grlonice i Lašve; pričaju, da je ondje bila i varoš, koja se zvala Mostar.

O Malome Mošunju pripovijedaše jedan starac ovako: "Stari su fratri kazali, po njivama ispod sadašnjih kuča u Malome Mošunju i pod Crkvinama bila je varoš, a zvala se Mali Dubrovnik i tu su bile i tarafane (kovnice novaca)". Mali Dubrovnik na Lašvi?! Dubrovnik grad bio je zaista u Bosni te se spominje u spomenicama 16. vijeka, ali on je megju Olovom i gorom Jagodinom. Da u Mošunju nije bila koja dubrovačka naseobina, svjedočilo bi već ono, što se ondje nalazi prilično malo dubrovačkih novaca. A i Kuripešić, koji je god. 1530. putovao na Lašvi, bio bi za cijelo što čuo, da je u istinu tu stojala dubrovačka varoš, razorena jedno 60 godina prije. No ako u Malome Mošnju nije bila dubrovačka kovnica novaca, a ono je bila po mnijenju Rückerovu rimska talionica zlata: za onu zgradu na Divljaku, što je opisana i nacrtana u "Glasniku zem. muzeja" god. 1893., str. 687. veli Rücker, da se u svim prostorijama ondje snašalo i talilo zlato, što bi se dobivalo u cijelom kraju(Str. 48. i d.).

Premda travanjski kotar ne obiluje valjda rudama onako, kao što nekoji drugi krajevi bosanske zemlje, ipak je u njem bila, kao što poka◊419zuje ovo nabrajanje naše, takogjer rudokopna radnja dosta raširena. Na ugljen nijesmo gledali, pošto ga nijesu vadili u prijašnje vrijeme.

III. Povjesničke crtice o zlatu.


Sada da potražimo, kake nam vijesti o zlatu na Lašvi pružaju pisani spomenici; nije se našlo, da se i druge rude spominju.

1. U tursko doba ispiraše se zlato na Lašvi, kao što je već pobilježio Jiriček("Die Handelsstrassen und Bergwerke in Serbien und Bosnien während des Mittelalters". Prag 1879, str. 62., 127. i 85.). Mi treba da pobliže potražimo mjesto, te iznesemo podatke, o koje bi se moglo daljnje naučno proučavanje oslanjati, s toga valja one bilješke potanje razgledati. Dva putnika u 16. vijeku govore o zlatu u tome kraju. God. 1530. prolazio je ovuda s carskim poslanstvom Nikola Kuripešić(Itinerarium Wegrays kun. May. potschaft gen Constantinopel, u prijevodu imaju srpske novine "Vidovdan" od god. 1863. br. 18. a u izvatku priopćio je dr. Matković u "Radu" 56 , str. 158. i d.). Ono društvo putovalo je od Prusca na Lašvu. "Od Prusca pošavši, čita se ondje, prijegjosmo preko rijeke Vrbasa na lijevu stranu, pa putovasmo punih pet sahata dugom visokom planinom, koja se zove "Radano", i tu na visini ima jedan malen gradić, zove se Kastel… Iza toga dogjosmo u dolinu, gdje se s obje strane ispira zlato. Dosta dugo jahasmo onom dolinom, dok ne dogjosmo k potoku, koji se zove Lašva, a odatle na desno skrenuvši zaputismo se u selo Kruščicu, gdje smo noćili." A na povratku opisuje put ovako: "Dogjosmo na "Lušano polje" (Lašvino polje?) i u selo Grabovo, gdje smo noćili. U subotu dne 25. januara prijegjosmo preko dosta visokog brda "Radošćevo", dogjosmo do Kastela, onda opet u dolinu i u jedno selo, što leži na desnu ruku u brdima? "Blatzgoj" (Blagaj kod Donjega Vakufa?). Drugi se putnik zove Katarino Zeno, mletački poslanik, god. 1550.("Starine" 10., str. 205., "Rad" 62., 87. i d.). Put od Skoplja na Lašvu opisuje ovako: "Od Prusca (Terra bianca = Biograd = Akhisar = Prusac) jašući dogjosmo na jednu lijepu rijeku, imenom Vrbas, s jednim veoma lijepim mostom, što je popogjen gredama… Kraj mosta nagjosmo velik grob oca Malkoč-bega, koji se je zvao Osman-beg. Na večer prenoćismo u jednom selu, što se zove Trnovica pod gradom… (nije napisano ime, ako ne ćemo da postavimo upravo Kaštel)… jahasmo u jednoj lijepoj i dobro obragjenoj dolini megju brdima, gdje dogjosmo na jednu veliku plahu rijeku, koja se zove Lašva… U pomenutoj rijeci vidjesmo gdje mnogo naroda ispira zlato." To su riječi putopisa; glavno je sada, da utvrdimo odgovor na pitanje: kojim su putom išli: preko Komara ili preko Kopila? Jesu li gledali ona ispirišta zlata u dolini Komarčice i pod Varošlukom ili na◊420 Grlonici? Treba kazati, da nijesu išli preko Komara, jerbo od Prusca na Lašvu i u Sarajevo mnogo je kraći put preko Kopila nego preko Komara, s toga i do najnovijeg vremena gonjahu tovare iz Dalmacije i Skoplja na Bosnu rijeku i obratno preko Kopila. No očit dokaz naći ćemo u riječima samih putopisa. Oni ne pominju Travnika, a vole nabrajati svakolika mjesta na putu, nijesu dakle gledali Travnika, već došli na Lašvu niže Travnika, i to na ušću Grlonice, pošto drugoga puta i nema. Osim toga je Kuripešić vidio grad Kaštel; Kaštel pako, što se još u 17. vijeku pominje kao grad i ozidana varoš, leži izmegju Kopila i Pećina a od Komara se ne može vidjeti. Kuda su dakle oni putovali? Od Prusca preko Vrbasa prešao je Katarino Zeno kod sela Kopčića, gdje je grob Malkoč-bega i gdje je bio stari most. Prešavši preko Vrbasa išli su uzgore na rijeci, zbog toga i veli Kuripešić, da su išli preko Vrbasa na lijevu stranu t. j. kako je bilo putniku gore idući. Ako je Kuripešićevo "Radanno, Radošćevo" planina Radovan, to je pošao na Golo brdo, a tako su i išli 5 sati po planinama. Od Radovana opet moglo se saći u dolinu Grlonice u Zagrlje ili udariti onim putom po srtu do Zubića, što je prije opisan (II. 13.), ili spustiti se kod Zenepića i Kopila u dolinu Pećinske rijeke. Priličnije je, da su obadvojica sašli u ovu dolinu, jer Kuripešić veli, da su od planine sašli u jednu dolinu, kojom su dugo jahali a na povratku prenoćili su u Grabovu, Zeno pak je prenoćio u Trnovici. Grabova je sada općina na Pećinskoj rijeci, a Trnovica bila je po narodnom kazivanju ispod Zenepića kod "svrabljive vode" (v. prije II. 12 f). Što je sad od Pećina do Kopila mahom planina i šuma, bijahu u bosansko doba i u prijašnje tursko vrijeme gusto naseljena mjesta, kao što svjedoči množina starobosanskih i turskih grobalja u onome kraju. Ako dr. Matković("Rad" 56., str. 160. i 194. i "Rad" 62., str. 93. i d.) ne može da odluči, da li su putovali preko Komara ili preko Kopila, to potječe odatle, što on ne zna, gdje je Kaštel, i što starije knjige i zemljovidi planinu Radovan odviše dugom prikazuju, kao da se proteže od Gornjega Skoplja do Komara ili čak do Karaule; narod ono ime daje samo onoj planini, što se diže od Gologa brda na sjever, a kod Karaule gore je Radalje ili Radljak. Kuripešić spominje zlato u dolini, biće dakle na Pećinskoj rijeci (sr. prije II. 12. c), a Zeno u Lašvi; svakako je ovo bilo negdje na ušću Grlonice.

2. To je očevidno, da ona ispirišta, o kojim govore Kuripešić i Zeno, ne bijahu u Varošluku. U Varošluku bile su velike radnje za zlato (v. II., 2.), no nijesu bile u tursko, a po svoj prilici ni u bosansko doba. Opazivši, da pod Varošlukom megju jamama leže mramorovi a jedan i◊421 na dnu rupe zgodno primjećuje i Foullon, da su radnje već davno prije bile zapuštene. To nam ujedno i objašnjuje, zašto u narodu nema nikakva pominjanja o njima. Vjerojatno je dakle, da su bili u Varošluku rimski rudokopi zlata, rudokopi kažemo u onom smislu, kako ih gore označismo, da su u naplavama kaono pravce kopali. Ako osim onog, što je rečeno, pogledamo na način radnje, na nekoje nalaske u grobovima kod Varošluka (Rücker 29. i d.), biće nam jasno, da su Rimljani u Lašvinom području vadili zlato, i to u velike, pošto su rudokopne radnje tako prostrane. Ipak griješilo bi se, kad bi se mislilo, da pisani spomenici Rimljana svjedoče upravo za ove krajeve. Biva u rimsko se doba mnogo vadilo zlata u staroj Dalmaciji, koja je obuhvatala i Bosnu.

Floro (oko god. 130. posl. Kr.) piše: "Vibije general cara Augusta, prinudi divlji narod Dalmata da kopaju zemlju i zlato iz žila čiste. A to traži - nastavlja pisac - onaj narod, uopće od sviju najpohlepniji, onolikim marom, kao da ga iskopavaju za svoje potrebe(Florus: Epitome IV., 12. edit. Halm. II., 25.)." Plinije (god. 77. posl. Kr.) navodi tri načina, kojima se zlato dobiva: prvo ispiraju se u rijekama sitne luščice; drugo iskopava se iz jame kao iz bunara; a treće kopa se rovom u brdu i stijeni. Koji traže zlato na drugi način, najprije će ispitati, ima li ga na kojem mjestu i to ovako: iskopa se korito ili jarak, pa se pere pijesak, po onom, što se sleglo, prosugjuju, koliko ima zlata. A ovdje već dodaje Plinije: "Zlato se kad i kad nagje rijetkom srećom odmah na površini zemlje, kaono onomadne za cara Nerona u Dalmaciji, gdje ga se moglo na dan izvaditi čak do 50 funti" (jedno 16-17 kg)(Plinius: "Histor. Natural." I., 33., c. 21. in.). No gdje je bilo ono prebogato nalazište? Na to su spisatelji odgovarali, kako je već svak znao za koje nalazište zlata u Bosni, te tako imenovali i Zlatarinu (Zlatnicu) na gornjoj Lašvi. Poucqueville, glasoviti francuski konsul kod janinskoga Ali-paše, dobio je nešto vijesti o Bosni od svoga brata, koji je sjedio od god. 1806. u Travniku, a tako u svome djelu govoreći o zlatu, što se ispira u Lašvi, misli, da su na njezinu izvoru bili rudnici zlata, o kojima govori Plinije("Voyage de la Grèce". Paris 1826. t. 3. p. 129. navedeno u "Radu" 56., str. 160, 3, u izdanju od god. 1820. ne mogoh naći.). To je tek nagagjanje, ali je teško shvatiti, kako je mogao Ami Bouè("Europäische Türkei". Wien 1889. I. sv., 240.) naprosto pisati: "Već Plinije tvrdi, da su Rimljani imali zlatni rudnik u Zlatnici kod Travnika na Lašvinom izvoru", tà, Plinije ni Lašve ni Zlatnice ne napominje; a nahodište zlata u Bosni nije jedno jedino već ih je mnogo. Kako su goleme bile u staro vrijeme radnje kod Gornjega Vakufa, opisao je Walter, za◊422 njim Foullon i najposlije Rücker(Rücker str. 151. i d. - str. 11. i d. - str. 19.-28. i 82.-93., sr. Blau: "Reisen in Bosnien und Hercegovina". Berlin 1873, str. 153. i d.). Kod Fojnice slično se šta gleda(Foullon str. 48., 51. i d.). S toga treba da se prigovori i Tomascheku, što Plinijevo pričanje naprosto odnosi na kraj kod Gornjega Vakufa pišući: "Ovdje je bez sumnje bilo mjesto, na koje misli Plinije.… auraria Dalmatarum, od kojih je prihod išao u salonsku blagajnu"(W. Tomaschek: "Die vorslavische Topographie der Bosna und Hercegovina" u "Mittheilungen der k. u. k. geogr. Gesellschaft". Wien 1880, str. 519. d.; slično govori Jiriček: "Handelsstrassen", str. 42.). Biva kod ovakvih općenitih vijesti, kakovih daje Plinije, ne će se nikada pomišljati na koje odregjeno mjesto; voliš li Gornji Vakuf, slobodno ti; volim li ja Lašvu, slobodno i to; samo nemojmo jedno ili drugo kao stalno tvrditi. Pa i ne treba odregjenog mjesta tražiti, budući da će ono 50 funti na dan valjda biti, što su dale - jedan i drugi put - sve rude na različitim mjestima za jedan dan, što je već i Foullon primijetio(Str. 49., 1.); a mogao je to biti i slučaj, da se ta množina našla na mjestu gdje je upravo bila prebogata naplava, a gdje inače možda nije ni vrijedno bilo da se dalje radi.

3. Za doba domaćih vladara nema mnogo spomenika, a za ovaj kraj nema ni vijesti o zlatu na Lašvi.

Za tursko vrijeme, što već vidjesmo, ispirali su na "Pećinskoj Rici" i na ušću Grlonice; a valjda još i početkom ovoga stoljeća u Zlatarini na gornjoj Lašvi. Od sadašnjih ljudi gotovo niko ništa ne zna o tome. Ne vrijedi zlato tražiti po starom načinu, pa je radnja zapuštena. No ni gvozdene rude nijesu kopali ni talili već odavna, nego kovinski proizvodi bosanski dolaze od Jajca, Vareša i Foče, a zlato i srebro raskivaju od starih novaca.

Dodatak.


O zlatu u Bosni uopće. I. Za Rimljana. Cijelo ono poglavje Plinijevo: historiae naturalis 1. 33. c. 21. veoma je poučno za bosanska nalazišta rudokopnih radnja na zlato. Odanle možemo razumjeti, što se danaske nalazi kod Gornjega Vakufa, na Lašvi i kod Fojnice. Nadalje Plinije izrično spominje Dalmaciju, gdje govori, kako se iskopavaju jame i traži zemlja, u kojoj je zlato; a gdje govori, da se ispira pijesak u rijekama ili zlato na rudarsku kopa u brdima i stijenama, navodi druge zemlje. S tim se potpuno slaže dosadašnje istraživanje: najviše ima tragova onim radnjama, kojima su zlato dobivali u starim naplavama (Diluvium), a pravih rudarskih rupa ili pravaca u kamenu razmjerno je sasvim malo◊423 i samo na nekojim mjestima, kaono na Rosinju kod Gornjega Vakufa, a i to samo kao za pokušaj(V. Foullon str. 24. i 50; Rücker, str. 22. i d.).

II. U srednjem vijeku za domaćih vladara mnogo ima vijesti o srebru, što se dobivalo u Bosni i izvažalo, no sasvim malo o zlatu; tako se Fojnica veoma često spominje a nema pominjanja o zlatu(Jiriček: "Die Handelsstrassen", str. 62., 126., 49., 158.). Ipak scijeni Rücker proti Foullonu(Str. 69., 97.), da su one rudokopne radnje kod Fojnice, u kojima se pokazuju rupe i pravci, iz srednjega vijeka a ne rimske; a to svoje mnijenje potkrepljuje upravo onim načinom kopanja, gdje su rovovi uski i niski. Biva u Rimljana je bila ta radnja u maloj cijeni, pošto su se robovima služili, a u srednjem su vijeku slobodni ljudi radili, u velike "Sasi", a rad bio je skuplji, osim toga je i vještina rudokoplja napredovala. Još imamo jednu vijest o zlatu: Negri piše u 15. vijeku, da Vrbas nosi luščice zlata(D. M. Niger: "Geograph. Commentar", str. 90. i "Verbas auri ramenta volvens".), ali o kakim radnjama kod Gornjega Vakufa nema pomena.

III. Za tursko vrijeme imamo više podataka o zlatu. Kuripešić (v. prije III. 1.) vidio je ne samo na "Pećinskoj Rici", već takogjer u busovačkoj dolini, gdje se zlato ispira; zlato se vadilo u Fojnici još u 17. stoljeću("Starine" 17., 123., gdje se navodi i jedan uzrok, za što su napuštali rudokopne radnje.). Prije sto godina napisa neki povjesničar, da su Arnauti s carskom dozvolom u Bosnu dolazili i zlato ispirali(Prudentius Narentanus - to jest Fr. Luka Vladmirović: "De regno Bosnae". Venet. 1787, str. 1.). Narodna je uspomena, što sam je čuo, da su zlato vadili na planini Sjekiri kod Gornjega Vakufa; nadalje kazuje svijet, da su početkom ovoga vijeka ispirali zlato na gornjem Vrbasu kod sela Batuše i Bistrice(Walter str. 92.); Dalmatince pominje Walter a narod svagdje o njima priča, da bi dolazili pa ispirali zlato ili tražili stare zlatne rudokope, pošto Dalmatin ima sve u pismu; kad i kad bi i domaći ljudi to radili. No znatno što se nije dobivalo mnogo godina natrag, oko godine 1867. ni Thoemmel ni Róskiewicz ne mogoše dočuti za koje nahodište zlata. Istina ne treba zaboraviti, da za tursko vrijeme ne bi niko htio kazati za srebro ili zlato, da ih ne bi silili, da bez plaće rade.

Čini se, da možemo vijekove bosanskog rudokoplja ovako označiti: "zlatno doba" bijaše za Rimljana, u srednjem vijeku bijaše "Bosna srebrna" a Bog dao, da bude što skorije gvožgje njeno bogastvo.