Carl Patsch. (1902). Pojedini nalazi iz rimskog doba. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 14(1), 1-16.

dana

Patsch, C. (1902). Pojedini nalazi iz rimskog doba. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 14(1), 1-16.

-- 1 --

Pojedini nalazi iz rimskog doba.

Piše dr. Karlo Patsch, kustos bos.-herceg, zemaljskog muzeja. (Sa 24 slike u tekstu.)

Ove moje bilješke o pojedinim nalazima otpočinjem sa najvažnijim nalazom ove vrste, prvim velikim kamenim kipom, što se dosad našao u ovim zemljama. U mahali

Lončari,

općine Vinjani u području ispostave Počitelj stolačkog kotara (Hercegovina), našao je 15. februara 1899. godine seoski glavar Ante Lončar na svojoj krčevini, udaljenoj kakovih 150 koračaja od seoskog groblja kameni kip, prikazan u slikama 1. i 2. Taj kip ležao je na oniskoj uzvisini usred kamenog tla ko u kakovoj grobnici, a pokrivao ga jedva pedalj zemlje. Uokolo bijahu razbacane kamene ploče; zidovima, opekama i sličnim stvarima ne bijaše traga niti na samom nalazištu ni u okolini njegovoj, glava statue bila je odlomljena od trupa, te je seljaci odnesoše vinjanskomu župniku, fra Tadiji Beljanu. Slučajno se podigla onog dana oštra bura te potraja ravnih 14 dana; praznovjerni seljaci navale zbog toga na župnika, da se ova glava natrag odnese na nalazište, jer da je „stari Bog” - ljutit što mu se odnijela glava - spremio tu buru. Seljaci se obratiše dapače i na političku oblast, no ova spremi i glavu i trup u zemaljski muzej.

Kip je visok 1.93 m, nadmašuje dakle naravnu visinu; širina u ramenima mjeri 0.555 m. Obrisi glave i trupa izdjelani su tek u zametku; na svakom mjestu raspoznaju se još danas tragovi od klesarskog nazubljenog čekića. Noge su odbijene. Lik žene izdjelan je u mirnom položaju s lica; desna je noga u koljenu ponešto ugnuta i napred ispružena. Iznad stolle zastrto je čitavo tijelo širokom pallom s mnogo nabora, koja preko lijevog ramena i spuštenog lijevog lakta pada unapred do nezastrte ruke te je povrh desnog ramena i čitave desne strane prevučena na grudi, odakle je u jakom i dugačkom naboru prebačena preko lijevog ramena na legja. Desni posvema zastrti lakat počiva na grudima, a desna ruka prihvatila je odijelo na lijevom ramenu. U kosi jasno se ističe samo široka pletenica, koja je od zatiljka povedena preko tjemena do u čelo. Ovakovo namještanje kose, koje se vidi i na glavi iz Konjica („Glasnik”, god. 1894., str. 718., sl. 7.), bilo je u modi u Rimu u posljednjim dvijem trećinama trećeg i u obim prvim desetgodištima četvrtog stoljeća posl. Hr. Ovom će vremenu pripadati naš kip, koji će valjda prikazivati gospogju pokrajinskog ili gragjanskog plemstva. Statua

-- 2 --

izdjelala se na mjestu gdje se našla. U dokaz tome govore istaknute već okolnosti pa i to, što je kamen, od kojeg se je isklesala onaj isti što se nalazi na tome mjestu.


Slika 1.


Slika 2.

Mjesto radnje zgodno se odabralo, pošto leži u blizini središta Veliki Galići, odakle se vrlo lako dolazi u predjele Imotski, Županjac i Posušje, što su bili na gusto posuti rimskim mjestima.[1]

Bilo bi suvišno razbijati si glavu pitanjem: što je dosta vještog majstora ponukalo, da ovo svoje djelo nije dovršio, već ga je pohranio na označeni način; biće da je to učinio iz razloga čisto privatne prirode.

  1. ↑ Isporedi Ballif-Patsch, „Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina”, I., str. 29. i 31.

-- 3 --

U Vinjanima zove se jedno mjesto Crkvina, a drugo u njegovoj neposrednoj blizini Grebeni; ovdje se često nagju odlomci od cigle i izdjelanog kamenja. Vele, da se jedan ovdje nagjeni stup prodao u Imotski. Da je ovaj kraj već u predrimsko doba bio prilično naseljen, dokazuju gromile oko Galića i Vinjana;[1] ove pošljednje leže kraj ceste što vodi u Posušje.

Zenica-Bistua.

Kad se planiraše hrpe iskopanog grumenja na zemljištu dvostruke bazilike, opisane od dra Ćire Truhelke u ovom „Glasniku”, god. 1892., str. 340. i d., nagjoše se mjeseca decembra 1900. i u februaru 1901. uz raznovrsne ornamentalne fragmente iz srednjeg vijeka još i ova dva rimska odlomka, što ih je ravnateljstvo središnje kaznionice spremilo u zemaljski muzej. Ako su ovi odlomci i neznatni, ipak im valja pripisati stanovitu vrijednost.

Odlomak, prikazan u slici 3. je okrajak s donje strane u ravno izdubljenog poklopca od sarkofaga, izdjelanog od kamena pješčenjaka.


Slika 3.

Postrane akroterije ukrašene su maskama. U skupini spomenika ovog razreda nije ovaj ornamenat u nas dosada bio zastupan.


Slika 4.

Drugi odlomak, slika 4., potječe od ploče (vapnenac), koja na otražnjoj strani nije izdjelana te je 0.795 m visoka, 0.13 m debela. Udubljeno, profiliranim okvirom opasano pravokutno polje pokazuje lik pokojnikov i životinje, kojima se najvolio zabavljati. Pokojnik, s lica prikazan u gornjem odjelku, drži za uzdu konja, što korača na desno. Kosa na glavi kratko je podrezana te se čini, da ima punu bradu. Lik je odjeven podvezanom tunikom dugih rukava, povrh koje je zaogrnut naborani, na desnom

  1. ↑ V. Radimský, „Prehistorička nalazišta”, str. 163.

-- 4 --

ramenu zakopčani ogrtač sa dvije kite na vertikalnom rubu, kojim je zastrt lijevi lakat, dok je desni nepokriven. Ovaj ogrtač siže do koljena. Ova vrsta odjeće u nas je običajna; no kako smo do sada poznavali samo ovako odjevena poprsja, to nam nijesu bili jasni razmjeri ove odjeće po duljini. Od obuće raspoznaje se, jer je taj dio lika vrlo istrošen, samo gornji obrub lovačkih čizama, što sižu do koljena. Da su muški stanovnici Bistue bili vješti jahači, znali smo već otprije na osnovu dvaju na istom ovom mjestu nagjenih relijefa.[1] Vještina jahačka njegovala se uvelike kod nasu ono doba (pa i u srednjem vijeku)[2] i u sadašnjosti, što dokazuju mnogi kameni spomenici,[3] nagjeni u raznim mjestima Bosne i Hercegovine.[4]

Dosta dugo pred rimsku okupaciju uvažali su se iz Italije konji u sjeverozapadni dio provincije Dalmacije; godine 170. prije Hr. dozvoljeno je izaslanicima plemena Karnera, Histreja i u Lici i oko Bihaća nastanjenih Iapoda „ut denorum equorum iis commereium esset educendique ex Italia potestas fieret”.[5] Kako je uvažanje konja bilo onda vezano na naročitu dozvolu, u kojoj se broj konja tačno označavao, može se zaključiti, da su se konji brojili u ratni pribor i da su naši domaći ljudi tada ko jahači polazili u rat.

Donji odjelak našeg relijefa odvojen je plinthom od gornjeg; tu vidimo dva psa, kako trče jedan spram drugog i jedno drvo s velikom krošnjom i jakim korenjem; odatle može se izvoditi, da je pokojnik bio i lovac. Potpunije je ovaj prizor prikazan na relijefu iz Lisičića kod Konjica na Neretvi, gdje lovac jaši na konju.[6] Zvjerki, koja se tada lovila, bilo je onda u Bosni i Hercegovini na pretek, što je dokazano nalazima iz rimske tvrgjave Mogorelo kod Čapljine. Osim divlje svinje, srne i megjeda živio je tada i jelen, koji je megjutim u ovim zemljama, kako je poznato, već izumr'o.[7]

Mjesto, gdje su nagjena ova dva odlomka, nije identično sa njihovim prvobitnim stajalištem; oni su ko i ostali rimski spomenici doneseni na to mjesto kao gragjevni materijal za bazilike.[8] Nije za sada poznato, gdje je ležalo groblje ili grobaljska cesta municipija Bistua-Zenica.

  1. ↑ Isp. naše „Wissenschaftliche Mittheilungen”, sv. I., str. 278., tab. 1., sl. 2. i 3.
  2. ↑ Ovo je posvjedočeno nadgrobnim spomenicima; vidi raspravu dr. Ć. Truhelke u našim „Wissenschaftl. Mittheil.”, III., str. 415.
  3. ↑ U Putičevu i Vitezu u dolini Lašve (Hoernes, „Archäologisch-epigraphische Mittheilungen”, IV.. str. 198. i dalje i A. Hoffer u našim „Wissenschaftl. Mittheil.”, V., str. 249. i 256.); u Mihaljevićima na Drini (naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, VIII., str. 109., sl. 47.).
  4. ↑ U prehistoričko doba bila je već kod nas zastupana neka vrsta malenih konja, što je dokazano kostima iz prehistoričke sojenice u Ripču kraj Bihaća; isp. J. N. Woldřich u našim „Wissenschaftl. Mittheil.”, V., str. 110.
  5. ↑ Livius, XLIII., 5.
  6. ↑ Isp. naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 269., sl. 39.
  7. ↑ Izmegju prizora na sarkofagu iz Salone, o kojima je A. Conze „Römische Bildwerke einheimiseher Fundorte in Oesterreich”, I., str. 17. i dalje, tab. IV. potanko raspravljao, za tim na jednom relijefu u stolnoj crkvi u Spljetu vidi se i lov na kozoroge. To se ali ne smije uzeti ko dokaz, da je kozorog živio u Dalmaciji: klesar je mogao izraditi te prikaze po dobavljenom sa strane urneku. Spram tačnog istraživanja kustosa O. Reisera nijesu se nigdje na balkanskom poluostrvu našli ostaci kozoroga.
  8. ↑ Isp. naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, I., str. 275. i dalje.

-- 5 --

Podcrkvina (u kotaru vlaseničkom).

Na humku „Crkvina” kraj sela Podcrkvine općine Cikote u vlaseničkom kotaru razabiru se ostaci od više perioda. Na njemu su razvaline neke gragjevine (možda crkve) i više nego 300 srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, izmegju kojih se nalazio takogjer spomenik, prikazan u slici 5., a pohranjen sada u zemaljskom muzeju. Ovaj nadgrobni spomenik, koji svakako potječe iz najbliže okoline, ima naročito tu vrijednost, što je njime zasvjedočeno, da je u Podcrkvini postojala rimska naseobina. Kako nam je dojavljeno, nagjene su takogjer na rečenom humku, kad se kopaše temelji za novu istočno-pravoslavnu crkvu: „duboko u zemlji četiri stare gvozdene mamuze, rimska fibula na luk s ukrašenim glavicama i ostaci zidina”.

-- 6 --


Slika 5.

Ovaj je spomenik 1.77 m visoka, 0.71 m Široka i 0.29 m debela, u više komada (od kojih se nekoliko nije našlo) raspucana ploča od vapnenca. Zagvozdicom na donjem rubu bila je ta ploča vertikalno usagjena u podlogu a na vršku imala je krunište, jer se na toj surovo otesanoj plohi vidi dlijetom izdubena rupa za klin i oluk za ulijevanje olova. Lice razdijeljeno je na dva polja: sada sasvim ostrugano natpisno polje, zarubljeno profiliranim okvirom i gornje nešto manje pravokutno polje sa poprsjima muža i žene. Spram običaja u našim krajevima posvuda rasprostranjena smješten je ženski lik desno od muškog. Poprsje muža je većim dijelom odlomljeno, ali se ipak raspoznaje, da je iznad tunike bio odjeven bogato naboranim, na desnom ramenu s jednom fibulom prikopčanim ogrtačem. Žena je desnu ruku s ispruženim srednjim i kažiprstom položila na grudi; odjevena je tunikom dugih rukava, koja je - na što upućuje raspored nabora - prikopčana povrh obiju ramena. Kosa je valovito raščešljana i nije zastrta. Ovime se razlikuje taj ženski lik od nošnje u žena, oko Ivan-planine, koje su pokrivale kosu dolje spuštenim dugačkim rupcem.

Pravilne proporcije glave u ovog ženskog lika stoje u izrazitoj oprjeci s nespretno izvedenim tijelom. Pažljivo se je takogjer izradila bordira, kojom su polja opasana. Pruga izmegju obiju polja sastoji od poredanih rozeta. Gornje je polje uokvireno dvim raznovrsnim prugama od povijenog lišća, dok je donje polje opasano ornamentom u obliku vrpce.

Ko dalnji maleni prilog za rimska mjesta do sad slabo proučenog vlaseničkog kotara, kroz koji je prolazila rimska cesta iz Sarajevskog polja preko Romanije planine u dolinu Drine,[1] valja mi još navesti, da je zemaljski muzej iz sela

Podžeplje,

jugoistočno od Vlasenice nabavilo ova tri denara: Mussidia, Babelon 6; Postumia, Babelon 10 i Vespasian, Cohen 105.

Rimska naseobina kraj Šuice.

Vijesti o odnošajima naseljenja prilično prostrane, ali vrlo krševite visoravni Šuice za prehistoričkog i rimskog doba[2] bile su povod, da sam mjeseca maja godine 1898. prekinuo namišljeno putovanje u svrhu iskapanja u Županjcu-Delminiumu, o kojem ću govoriti u zasebnoj raspravi i da sam ravno pošao u Šuicu na istraživanje tragova rimskog života, koje sam ovdje tim pouzdanije naslućivao, jer je konstatovano, da se je upravo tu košto je to i danas slučaj, spajala rimska cesta iz livanjskog polja s onom, koja ovamo vodi iz Županjca.[3] Brzo i bez velike muke postigao se željeni rezultat, jer su u katoličkom župnom dvoru bili pohranjeni ovi odlomci, koji se sada već nalaze u muzejskim zbirkama:

1. dva na širokim stranama zavijena fragmenta okrugle plinthe od kamena vapnenca s promjerom od 0.93 m i visinom od 0.095 m (slika 6.). Ovi fragmenti ne pristaju jedan

  1. ↑ Isp. Ballif-Patsch, „Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina”, I., str. 88. i dalje.
  2. ↑ Isp. osim M. Hoernesa „Dinarische Wanderungen”, str. 283. i dalje takogjer C. pl. Marchesetti-a u našim „Wissenschaftl. Mittheil.”, I., str. 319. Valja još dodati gromile i nadgrobne spomenike na parcelama „Šuički mašeti” i „Dvojne”, za tim one kod Abdinog bana.
  3. ↑ Ballif-Patsch, „Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina”, I., str. 22. i 27., isp. takogjer str. 8. i tab. IV., sl. 7.

-- 7 --

uz drugi; njihova gornja ploha nije uglagjena zbog toga, da na njoj može čvrsto počivati dotični zavještajni predmet.


Slika 6.

....sac(rum). P. Ael(ius) v(otum)] s(olvit) l(oco) d(ato) p(ublice).

Kamen ima oveću lokalnu važnost, pošto pokazuje, da je naseobina kod Šuice imala značaj općine. No da li je bila samostalna ili samo selo, podregjeno kojoj varoši, možda Županjcu-Delminiumu, ne može se za sada odrediti;[1] što manjka d(ecurionum) d(ecreto), ne da se navesti u prilog druge mogućnosti;

2. kapitel (glavica) od glatkog stupa, vapnenac, s promjerom od 0.232 m (slika 7.); abakus mu je kvadratičan i mjeri svaka strana 0.375 m;


Slika 7.

3. prednji dio poklopca od sarkofaga, muljika, 0.12 m visok, 0.53 m širok i 0.25 m dugačak sa glatkim zabatnim poljem i neukrašenim postranim akroterijama;

4. dva odlomka od sarkofagnog poklopca, koji se po ornamentici podudaraju s onima, što su nagjeni na "karauli" u Županjcu;


Slika 8.


Slika 9.

5. na donjoj strani odlomljeni, 0.93 m visoki pilov (pilaster) od muljike s pravokutnim prorezom (0.27 x 0.20 m), koji na gornjoj strani prelazi u ostatak stupa, visok 0.07 m a promjera 0.19 m. Na prednjoj stranici vidi se u udubljenom, profiliranim okvirom opasanom polju stilizovana loza sa listićima, uvijenim u obliku rozete, i sa ptičijim glavicama. Otražnja i desna postrana stranica jesu glatke; u lijevu stranicu usječen je 0.08 m širok vertikalni oluk, u koji je bila umetnuta ploča (Füllplatte). Odlomak potječe dakle od nekog naslona (Ballustrade) i to od njegovog desnog kraja. Isto ovaki fragmenti

  1. ↑ Mommsen, „Römisches Staatsrecht”, III., str. 765. i dalje.

-- 8 --

nagjeni su i u drugim mjestima Bosne; isporedimo primjerice ostatke neke crkve u Dabravini, koji zasvjedočuju cvatanje ornamentalne plastike za srednjeg vijeka u našijem krajevima;[1]

6. pilov kvadratičnog proreza, 0.335 m visok, ukrašen povitkom od palmete. Stranice njegove mjere 0.1 m. Gore prelazi pilov u glatki stup, kojemu je promjer 0.1 m. Spram oluka, širokih 0.035 m a udubljenih s obiju strana, imao je ovaj pilov istu svrhu ko onaj pod brojem 5. opisani; no pogledom na njegove manje dimenzije bio je nekoć smješten u unutrašnjosti crkve u sredini drugih pilova.

Mi imademo dakle i ovdje posla sa upravo onakovom mješavinom spomenika, kao što smo ju našli na rečenoj karauli kod Županjca pa nam je moguće i za ovo novo nalazište utvrditi analognu prošlost: da je naime tu bila crkva, koja je djelomice sagragjena od antiknog (rimskog) materijala, posabrana po okolici, naročito odlomcima od zavještajnih i nadgrobnih spomenika.

Naše nalazište je oranica Mije i Nikole Kutlešića u selu Bogdašiću, kojoj je, što je za naše područje upravo značajno, ime „Crkvina”. Ta oranica leži uz lijevu obalu rječice Šuice u rukavcu udoline, zaštićene bregovima sa sviju strana. Razgrnjeni ostaci od zidina svjedoče, da se je ovdje godine 1896. kopalo, no to istraživanje nikako nije provedeno u korist znanstvenog rada. Razni dijelovi od sarkofaga, koji vire iz ovih zidina svjedoče pak, da je sasvim opravdan tada na osnovu gore navedenih nalazaka stvoreni zaključak u pogledu doba, u koje pada ta gragjevima. Tloris zgrade mogao bi se sastaviti jedino na osnovu sistematskim načinom obavljenog iskapanja, a ovo bi nam dalo takogjer tačne obavijesti o položaju ove rimske naseobine, koju svakako valja tražiti negdje u blizini rimske ceste, zvane u ovomu kraju „Stržanjski put”. Pokraj susjednog „Stržanjskog grada” zaštićavala je ovu rimsku cestu stražarnica u obliku kule.[2]

Seljaci iz okoline pripovijedaju, da je sa „Crkvine” razvučeno mnogo materijala na sve strane; u kući Frana Matića vidio sam jedan stup, od koga izduboše korito.

Iznad „Crkvine” diže se humak „Drinova glavica”, na kojem sam našao ostatke zidina i mnoge hrbine od zemljanih posuda.

Kao treće mjesto, gdje se nalaze ovakove ruševine, označiše mi oranicu „Čardak” uz desnu obalu Šuice nedaleko od mlina, zvana „Nevolja”. Vele, da su ovdje pod zemljom ostaci velikih, u okrugu izvedenih zidina, kojima seljaci dadoše ime „tamnice”.

Fra Paško Radoš, prijašnji šuički župnik pripovijedao mi je, da se u Bogdašićima još prije okupacije našlo starog novca. Biće, da iz tog sela potječe sesterac Otacilia Severa, Cohen 56, pohranjen u našoj numizmatičkoj zbirci pod oznakom „Šuica”. (Broj inventara 194.)

Velika vrata kod Kupresa.

Pokojni kustos Franjo Fiala zabilježio je („Wissenschaftliche Mittheilungen”, IV., str. 183.) sve nalaske, što su u klancu „Velika Vrata” nagjeni godine 1892., kad se je popravljala za trgovački promet vrlo važna cesta, koja vodi iz Bugojna preko

  1. ↑ V. Radimský u našim „Wissenschaftl. Mittheil.”, II., str. 76. i dalje.
  2. ↑ V. Radimský u našim „Wissenschaftl. Mittheil.”, II., str. 65.

-- 9 --

Kupresa i Šuice u Županjac i Livno. Na osnovu ovih nalazaka utvrgjeno je, da je na ovom mjestu postojala omanja zgrada, valjda stražarnica za zaštitu ceste.[1]

Prigodom nabrajanja navedenih nalazaka potkrale su se omanje omaške, koje treba ispraviti u interesu važnosti ovog nalazišta takogjer za promet u rimsko doba,[2] i to tim više, jer se je broj tih nalazaka od onda ponešto umnožio hvalevrijednim nastojanjem gosp. nadcestara Eduarda Koblera.

Skupina novo pridošlog starog novca posabrala se iza obilnije kiše na ovom nalazištu, koje leži s desne strane ceste, a nagjena je tom zgodom i ranorimska broncana fibula na baglamu, slika 10., kojoj je visina 0.017 m; ona je na žalost na nožici nešto oštećena.


Slika 10.

Ova gragjevina obilovala je starim novcem, jer su u njoj c. i kr. časnici u prvim godinama poslije okupacije višeput iskopali dosta takvog novca. Kako nam je dojavio gosp. nadzornik J. Blažek, »sabrao je gosp. natporučnik Erben godine 1883. na „Velikim vratima” oko 200 komada bakrenog novca, megju ostalim jednog Hadrianusa«. Nije se moglo saznati kamo je dospio taj novac. Naša muzejska zbirka prikupila je iz ovog nalazišta ove komade, isključivo manje brončane primjerke:[3]

1. i 2. Gallienus, Cohen 1 365, 390.
3. Quintillus, Cohen 22.
4. Licinius pater (?), Cohen 42 (?).
5. i 6. Constantinus I., Cohen 568.
7.-15. Constantius II., Cohen 224, 226 (četiri komada); 265 (dva komada); 279 (dva komada).
16. Constans, Cohen 141.
17. Roma, Cohen 13.
18. Valentinianus I., Cohen 55.
19. Valentinianus II., Cohen 45 ili Theodosius I., Cohen 49.
20. Arcadius ili Honorius, Cohen 55.
21. Po svoj prilici Theodosius II. (408. do 450.).
22. -27. Šest izlizanih komada iz III. i IV. stoljeća.

Gragjevina je naprasno razorena, po svjedočanstvu najmlagjih komada ovog novca za prvih desetgodišta petog stoljeća. To je pošljedna vijest o toj rimskoj cesti. Ali da je cesta bila u upotrebi još i u prvoj polovini šestog stoljeća, može se zaključiti pogledom na svezu, u kojoj je Zenica-Bistua kao sjedište biskupa stajala posredovanjem ove u unutrašnjost Bosne produžene ceste sa Salonom (Solinom), gdje se održavaše u godinama 530. i 532. pokrajinski crkveni sabor.[4]

  1. ↑ Ovakovu stanicu uz ovu istu rimsku cestu zabilježio sam gore str. 8. kod Stržnja. U pogledu ovakih kula-stražarniea valja isporediti: C. Tragan, „Archäologisch-epigraphische Mittheilungen”. XX., str. 176. i dalje; M. pl. Groller, „Der romisehe Limes in Oesterreich”, I., stupac 53.
  2. ↑ Isp. Ballif-Patsch, „Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina”, I., str. 23.
  3. ↑ Gosp. profesor dr. J. Brunšmid u Zagrebu imao je dobrotu takogjer ispitati slabo održane komade broj 4., 19.-21.
  4. ↑ Isp. „Glasnik”, 1900., str. 555.; A. Hoffer u našim „Wissenschaftl. Mittheil.”, III., str. 247.

-- 10 --

Onaj „kamen s natpisom”, što su ga po pripovijedanju starijih seljaka niza stranu otisnuli radnici kod „Koprivnice”, kad se je prije okupacije ovdje gradio nekaki branik (Verhau), biće da je bio rimski miljokaz.

Stolac.

Husein beg Rizvanbegović našao je godine 1901. na svojem zemljištu u Stocu u mahali Podgrad,[1] koja uopće obiluje rimskim starinama, ogromnu ciglenu ploču, što ju je vazda revni nadcestar gosp. Karlo Straka spremio zemaljskom muzeju. Ta skoro kvadratična ploča (0.595 x 0.58 m), debela 0.089 m, u mnogom je pogledu važna. Potpuno održane cigle od ove veličine uopće se rijetko nagju i još se nije dosad kod nas na ovakim ciglama našao biljeg; sa biljegom nagjoše se samo krovni crijepovi i opeke od stupova hipokausta.[2] Biljeg Servilia (slika 11.), koji potpuno ispunjava 0.022 m visoki i 0.119 m dugački okvir, nije dosad zasvjedočen, a pripadaće po svoj prilici jednoj ciglani, koja je postojala ili u Stocu ili u blizini ove varoši, jer ovako velika i teška ploča jedva da bi bila podnijela transport iz velike daljine. Sudeći po ostacima kreča na otražnjoj strani i jer joj je lice izlizano, ova je ploča jamačno bila upotrebljena u taracu.


Slika 11.

Trnovo (kotar sarajevski).

U bašči za povrće kod c. i kr. vojničkog zapovjedništva u Trnovu našla se 8. februara 1901. u dubljini od 0.25 m sretnim slučajem žara od kamena, prikazana u slici 12. Rečeno zapovjedništvo dobrostivo je predalo tu žaru muzeju te je obećalo, da će ovo nalazište pomnjivo pretražiti.


Slika 12.

Ova žara za pepeo sažganih mrtvaca (ossuarium) sastoji od glatke, valjkaste posude, visoke 0.28 m, s promjerom od 0.321 m, i od polukrugastog 0.185 m visokog,

  1. ↑ Isp. naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, VIII., str. 102.
  2. ↑ Vidi „Jahreshefte des österreichischen archäologischen Institutes”, I., dodatak, stupac 123.

-- 11 --

iznutra izdubljenog poklopca, koji ne prelazi preko ruba same posude. Oba su dijela izdjelana od vapnenca. Poklopac pristaje uz posudu samo po svojoj težini. Izdubina posude mjeri u dubinu 0.183 m a u promjeru 0.235 m. Ograda je debela 00.43 m. Radnja je surovo izvedena zupčastim čekićem. Na dnu posude nagjoše se uz pepeo kalcinirane kosti, za koje je c. i kr. pukovnijski liječnik u Trnovu rekao, da potječu od djeteta. Još se tu našlo: staklenih utaraka (pod sigurno ne može se to ipak reći, makar se je istraživanje vrlo savjesno provelo), četiri gvozdena čavla sa velikim glavicama i dva brončana novca, od vatre vrlo oštećena, od kojih je jedan komad dupondius Marc Aurela, Cohen 1 574 (isporedi VII., str. 165.) iz godine 165. poslije Hr., a drugi komad sesterc Faustina minor ili Lucille. Pod žarom ležale su hrbine od kakovih deset zemljanih posuda, no oblik ovijeh nije se mogao prosuditi prema dostavljenim nam odlomcima. Mrtvac je po svoj prilici sažgan na ovom istom mjestu, gdje se pepeo njegov položio u žaru.


Slika 13., Slika 14., Slika 15., Slika 16.

Trnovo je već otprije poznato ko nalazište rimskih starina. Po bilješkama pokojnog rudarskog kapetana V. Radimský-a nagjeno je u tom mjestu prigodom neke gradnje u dubljini od 2 metra, mnogo ostataka od rimskih zemljanih posuda i pet dobro održana komada gvozdenih kopalja, koji su sada pohranjeni u muzejskim zbirkama. Dva su koplja po veličini, radnji i obliku (slika 13.) vrlo slična. Širina njihovog lista mjeri 0.041 m, dotično 0.045 m, duljina im je 0.44 m, dotično 0.47 m. Treće koplje (slika 14.), nešto je vitkije, duljina mu je 0.49 m a list, pojačan snažnom brazdom po sredini, širok je 0.036 m. Četvrto koplje (slika 15.) mnogo je manje, 0.32 m dugačko i 0.038 m široko te ima oštro rebro i držak s bridovima. Peto je koplje (slika 16.) samo 0.20 m dugačko i u listu 0.031 m široko, te se i po obliku razlikuje od ostalih kopalja.

-- 12 --

Mostar.

U mostarskoj mahali Zahumlje, u predjelu Vukodol, našla se u avliji Ivana Zelenike prije dvije godine slučajno žara za pepeo, prikazana u slici 17., a nedaleko odavle nagjena je mjeseca marta 1901., druga ovakova žara, slika 1S. Kad je o tome prispjela od g. V. Hawelke prijava, naredilo je muzejsko ravnateljstvo, da se to mjesto tačno pretraži, što je učinjeno već 20. aprila 1901. Protiv svakog očekivanja postigao se samo neznatni rezultat; moglo se tek konstatovati, da je ona druga žara položena u jamu, gdje se mrtvac sažgao, jedva 0.20 m duboko pod sadanjim niveauom. Drugi se nalazi u okolici nijesu našli, jedini odlomak žmurnjaka (krovnog crijepa sa žlijebom) svjedoči, da je u blizini postojala neka zgrada.


Slika 17., Slika 18.

Obadvije žare, izdjelane od kamena pješčenika, u glavnome su po svojim oblicima slične žari iz Trnova, predočenoj u slici 12., samo su nešto manje (čitava visina 0.30 m. dotično 0.345 m, vanjski promjer 0.28 m. dotično 0.295 m), bokovi su im tanji (0.035 m, dotično 0.030 m) a poklopci više uplošteni (0.075 m, dotično 0.102m). Glavna razlika sastoji u tom. što je zapor u mostarskih žara bolji, jer imadu žljebasti vijenac, u jedne na poklopcu (slika 17.), a u druge na posudi (slika 18.). Izmegju sebe razlikuju se ove mostarske žare po tome, što je u žare slika 18., posuda izdubena valjkasto (premjer 0.235 m) i dublje (0.178 m) a poklopac sasvim u plitko (0.007 m), dok je u žare slika 17. posuda izdubena konički (premjer 0.21 m) i u plitko (0.135 m) a poklopac dosta duboko (0.085 m). Žara slika 18., izdjelana je pomnjivije nego ona druga (slika 17.), koja je u ostalom kroz dvije godine bila nezaštićena te je zbog toga prilično oštećena. Osim pepela i komadića ljudskih kostiju našla se u žari slika 17. samo malena zemljana posuda, koju razbiše. Naprotiv je čitava sadržina žare slika 18. prispjela u zemaljski muzej. Iznad ostataka sažganog mrtvaca ležale su ove stvari:

1. prsten od jednostavne glatke brončane prutice, kojemu je promjer 0.017 m (slika 19.);


Slika 19.

2. 0.057 m dugačka, vrlo tanka neukrašena pisaljka od bronca;

3. staklena čaša, visoka 0.071 m, široka na gornjem rubu (u promjeru) 0.076 m. Staklo je čisto ko voda i čvrsto, na podnošku udebljano;

-- 13 --

bokovi su izbačeni i ukrašeni vertikalnim dosta velikim i plitkim, ali megju sobom nejednakim utiscima (slika 20.);


Slika 20.

4. dupondius cara Gordianusa III., kovan u Viminaciumu (B. Pick, „Die antiken Münzen von Dacien und Mösien”, I., str. 32. i dalje, br. 72. ili 77., ili 80. [CO|L] sa izlizanim brojem godine).

Po ovome su žare iz Mostara mlagje od one iz Trnova (isporedi gore str. 10.).

Nije nimalo začudno, što se u Mostaru našao novac iz gornje Mezije. Već od prije poznati su nam ovi sesterci iz Bosne i Hercegovine:

1. Gordianus III., Pick 76 (C|OL), Bosna.
2. Gordianus III., Pick 81 (C|OL), Klobuk kod Ljubuškog.
3. Philippus I., čuva se u samostanu Tolisi.
4. Etruscilla, Pick 137, Stolac.
5. Etruscus, Pick 142 (CAVS), Klobuk kod Ljubuškog.
6. Hostilianus, tipus istrošen, Pick 148. i dalje, kotar Fojnica.
7. Sasvim istrošen, pripada XII. godini, Čelebić kod Livna.
8. Aemilianus, Pick 179 (Λ mjesto AVG), željeznička pruga kod Mostara.
9. i 10. jedan komad iz Domavije (Srebrnice), koji se nikako ne može odrediti[1] i jedan isti takvi novac, pohranjen u samostanu fojničkom.[2]

Ovamo valja još dodati veliki nalazak ovakog novca iz Sikirića na Drini, koji će se tačno proučiti i do zgode objaviti; isporedi naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, I., str. 310. i d.

Po ovim našim samo uzgrednim bilješkama može se razabrati, da je novac iz gornje Mezije bio i u rimskoj Dalmaciji u prometu.

Ispod ovdje opisanog nalazišta još se je u Kavaz-bašinoj ulici kod kuće broja 10. našlo odlomaka od žmurnjaka (krovnog crijepa) i od posuda, izdjelanih rukom. Još se u Mostaru u Zahumskoj ulici, koja neposredno graniči sa Kavaz-bašinim sokakom te je takogjer uz lijevu obalu Neretve, našlo pet ravnih grobova. Kad se kopali temelji za novu kuću Mulage Bubića, došlo se mjeseca marta 1900. u dubljini od 2.50 do 2.80 m ovih kvadratičnih grobnica, sagragjenih i pokrivenih kamenim pločama. Tri su groba otkopana posve a dva donekle. U njima bijahu jedino kosturi, položeni polegjice spram istoka. Jedna lubanja prenesena je zauzimanjem gosp. Hawelke u našu antropološku zbirku. Doba, iz kojeg su ove grobnice, ne može se odrediti, jer se ne nagjoše upravo nikakvi prilozi, po kojima bi se to utvrditi dalo.

Ustikolina kod Foče.[3]

Iz ove rimske naseobine nabavio je zemaljski muzej 7. novembra 1900. od Ibrahima Omerpašića brončanu koljenastu fibulu, slika 21., koja je vrlo lijepo izragjena i potpuno održana, samo je nalaznik sjajno zelenu patinu donekle ostrugao. Čvrsti, narovašenim rebrom ukrašeni luk diže se strmo od valjkaste, s vanjske strane bridovite glave te se u nježnom zavoju svršava polukružnom narovašenom plohom sa sitnom glavicom. Široka plojka za iglu ukrašena je s naličja zarezima (Tremolirstich). Valjkasta

  1. ↑ Naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, I., str. 251.
  2. ↑ Isto V., str. 174.
  3. ↑ Isp. naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, V., str. 239.; J. W. Kubitschek, „Wiener numismatische Zeitschrift”, 1897., str. 187. i dalje.

-- 14 --

glava pokazuje na izvanjskoj strani urezane polukruge i diagonalne crte. Po malenim svojim razmjerima (duljina 0. m, širina glave 0.02 m, visina 0.012 m) služila je ova fibula za skapčanje tanke odjeće.


Slika 21., Slika 22.

Koljenasta fibula u raznim odlikama bila je u našim krajevima vrlo rasprostranjena,[1] lijevala se od bronca i srebra.[2] Od srebra je fibula, predočena u slici 22., koja je svakako domaće provenicncije, ali se danas već ne može saznati, gdje i kada je nagjena. Po radnji i obliku surovija je nego prije opisana, pri čem ipak valja uzeti u obzir, da je seljak s tom fibulom postupao nemilosrdno: odrezao je ispitivajući kovinu čitave iverke. Igle više nema, nožica ima urezak za iglu i pravokutnu zaštitnu plojku. Ova je fibula 0.031 m dugačka i 0.01 m visoka; glava je široka 0.018 m.

Bila.

Iz ovog sela travničkog kotara, čije je rimske naseobine P. A. Hoffer s poznatom pomnjom istraživao,[3] potječe fibula životinjskog oblika, prikazana u slici 23., koju je g. Simo Jeremić, porezni oficijal u Žepču našemu muzeju darovao. Luk fibule izragjen je u obliku konja; kako se i danas još raspoznaje po nekim tragovima, bio je konjski lik izragjen naravnije nego se to vidi iz slike. Prednje noge prelaze u kuku za iglu; stražnje noge nijesu izvedene, već prelazi truplo u gužvu s baglamom. Fibula je 0.044 m dugačka i 0.07 m visoka. Slični eksemplar, u kojeg je konj zauzdan, nagjen je na Ilidžama kod Sarajeva.[4]


Slika 23.

Han Kumpanija-Vitez.

Od gosp. Jakova Pagjena kupio je zemaljski muzej 19. novembra 1901. olovnu pločicu, slika 24., o kojoj je rečeni gospodin umio kazati samo to, da ju je mjeseca

  1. ↑ Isp. J. Kellner u našim „Wissenschaftl. Mittheil.”, V., str. 149.
  2. ↑ Naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, VII., str. 69., sl. 42.
  3. ↑ Isp. naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, V., str. 242. i dalje.
  4. ↑ Isp. naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, V., str. 148., sl. 47.d.

-- 15 --

juna ili jula godine 1900., kad je bio u lovu, iza kiše našao na zemlji na "Crkvini " s lijeve strane glavne ceste iz Han-Kumpanije u Vitez (u dolini Lašve). To je relijef o misterijama, i ta pločica vanredno se podudara po svojoj veličini (visina 0.094 m, širina 0.077 m, i debljina O.OO17 m) i po sadržini s onom, što se našla na Gradini u Halapiću kod Glamoča, i koju je E. Nowotny u ovom našem listu i u „Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien-Hercegovina” (IV., str. 296. i dalje) svestrano opisao,[1] pak će biti dovoljno, ako ovdje istaknemo samo razlike izmegju obih ovih relijefnih ploča. Stupovi aedikule pokazuju spiralne zareze a u luku manjka astragalna vrpca.


Slika 24.

Četiri pruge slike nijesu razdijeljene crtama već zahvataju jedna u drugu. Konji u četveropregu Heliosa, uz čiju, zrakama obasjanu glavu vidimo s obiju strana po jednu zvijezdu i koji drži u ljevici zemaljsku kruglu, prikazani su u cjelosti. Ženski lik u drugoj pruzi, odjeven visoko potpasanom haljinom dugijeh rukava, koja siže do tla, nema u sredini pregaču, već drži u postrance od tijela spuštenim rukama k zemlji okrenute baklje. Obim jahačima manjka zvijezda. Onaj s lijeve strane čini se da je odjeven anaxyridima i kaputom; pod sigurno se raspoznaje lepršajući chlamys i frigijska kapa. Desni je jahač gologlav; od njegove odjeće raspoznaje se samo razmahana mantija. Riba, delfin, smještena je ispod prvog jahača; pod drugim leži „mrtvi kabir” s licem obrnutim k zemlji i ispruženim rukama. Ratnik prikazan s lica gleda spram sredine, ustobočio je koplje, odjeven je potpasanim vojničkim kaputom a obučen je u visoke čizme. Žena na desnoj strani prikazana je takogjer s lica i okrenula je glavu prema središtu.

  1. ↑ Isp. F. Cumont. „Textes et monuments figurés relatifs aux mystères de Mithra”. II., 526. i dalje.

-- 16 --

Oveće razlike pokazuje treća pruga. U sredini sjede oko stola, s kojeg vise rese, tri odjevene čovječje podobe. Srednja okrenula se licem k onoj što sjedi na lijevo, prihvatila je desnicom njezinu desnu ruku, a ljevicu pritisnula je na grudi. Obje osobe sa strana pokazuju na okruglu zdjelu s ribom kao da pozivaju. Dva mladića s desne strane koracaju k ovomu društvu a da ne gledaju jedan u drugog. Na lijevoj strani tik uz društvo kraj stola postavljeno je drvo, s kojeg visi s jedne grane životinja bez glave.

U četvrtoj pruzi zamjeniše lav i zmija svoja mjesta. Na stolu ne vidi se riba. Pred stolom i orozom ne vide se sitniji predmeti.

Rupa od čavala nema na ovom našem relijefu, koji je mjestimice vrlo tupo iskovan. Oštećen je zavijanjem u gornjim ćoškovima i na donjem rubu, a prelomom raspucao se. Još je istrošen kraj desnog stupa, gdje je neko kušao da ispita kovinu.

Gornja Vogošća (kotar sarajevski).

G. V. Škarić, profesor pri velikoj gimnaziji u Sarajevu upozorio me, da su se u gornjoj Vogošći kraj Krsmanovog hana u predjelu Kamenjača prigodom oranja našli žmurnjaci i srebrni novac. Moje istraživanje na licu mjesta (5. aprila 1901.) potvrdilo je ovu vijest, i ja sam mogao bar utvrditi prostor ove rimske naseobine.

Na desnoj obali rječice Vogošće uzdiže se mjestimice dosta strmo uzan, kojih 20 metara visok brežuljak sa dva sedla; onome njegovomu dijelu, koji ide od istočno-pravoslavnog groblja do Krsmanovog hana kraj seoske džamije dadoše ime Kamenjača (na specijalnoj karti Kamenjače). Na prvi pogled raspoznaju se na tome brežuljku u zemlju utonule ploče i kamenite ograde srednjevjekovnog groblja. Rimski ostaci mogu se naći s malo više muke; oni sastoje od malenih odlomaka zemljanih cijevi za grijanje, žmurnjaka i ćeremita, zatim od broncanog, gvozdenog i staklenog komagja i od hrbina zemljanih posuda. Nalazište stere se s obadviju strana brežuljka počevši od mlinova do rečenog hana, te se po oranicama nalaze oni odlomci i hrbine u tolikoj množini, da se štošta od njih upotrebljavalo kod gragjenja kuća. Mnogo toga našlo se i s desne strane puta, što vodi u Sarajevo. Na grebenu brežuljka nikako nije moglo biti poredanih zgrada, jer i pored vrlo savjesnog kopanja ne mogosmo tu naići ni na najsitnije tragove zidina. Ovaj veliki prostor bio je pod sigurno već u predrimsko doba naseljen, jer smo prigodom pretraživanja oranica našli strelicu od kremena.

U pogledu novca, što se je navodno ovdje našao, nije mi mogao ništa pouzdana kazati ni sâm vlasnik hana, g. profesor dr. Kosta Krsmanović.

I pokrajne udoline mora da su za rimskog doba bile naseljene, jer sam u obližnjoj dolini Jošavice na zemljištu uz desnu obalu potoka, kojemu je ime „Gradina”, našao ostatke zidina neke rimske zgrade i mnoge odlomke od cigle. Moglo bi biti, da je povod ovoj gragjevini bilo sumporno vrelo „Smrdljiva voda”, koje ovdje izvire.

Pripomenuću ipak, kako bili predusretnuo svakoj zabludi, da je na ovoj „Gradini” do nedavna bio han s kućom za stanovanje i štalom. Sve je to stradalo od požara pa je preostali materijal utrošen u gradnju kuće Bože Burnjaka. Taj nekadanji han imao je u tursko doba, kad je ovuda vodio živahni put u Kladanj i Donju Tuzlu, svoju važnost, no sada je taj kraj ostao na strani, pošto sadanja cesta s Kladnjom i Donjom Tuzlom ide kroz dolinu Ljubine.