Carl Patsch. (1894). Novi i revidirani natpisi. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 6(2), 341-358.

Patsch, C. (1894). Novi i revidirani natpisi. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 6(2), 341-358.

-- 341 --

Novi i revidirani natpisi.

Svrakino selo kod Sarajeva.

Ara od vapnenca, ozgo otkrnuta, visine po prilici 0.65, širine na podnici 0.42, a inače 0.35, debljine 0.33; ostrag bez profilovanja i ostavljena neizragjena, a po tom nije stajala na samo, već pred drugim kakvim tijelom, stupom ili zidom. Površina je nešto izlizana, ali su slova dobro očuvana. Našao ju je po pripovijedanju O. Blau-a franceski konsul Rousseau na jednom brežuljku, koji je prama jugozapadu udaljen od Sarajeva četvrt sata i odanle je dopraćena u francuski konsulat u Sarajevo, gdje se i sada nalazi sva gusto obrasla bršljanom. M. Hoernes^[1] tvrdi, da je nagjena na Svrakinom selu. (Pred kućom nekoga Zlatarovića.)

Slika 1.

CIL III 2766. a (isp. str. 1035) = 8374.

Kolacioniranje potvrgjuje, da je Hoernes pravo čitao do ligature u retku 3., gdje Blau imade pravo. Hederae se vrlo slabo vide, a poslije ligature u retku 3. nijesam ih uopće više mogao raspoznati.

O 5. retku opažaju Mommsen i Hirschfeld: „VIII AVG. traditur, quod non potest esse nisi VIIT pro vet.”. Meni se čini, da je ovo tumačenje ponajbolje, prem da ja, osim jedne vrlo fine linije, koja možda i ne pripada pismenu T, ne mogu razabrati tragova od poprečne linije ovog pismena. Osim toga opažaju se na kamenu i druge izlizine. Vrijedno je spomenuti, da je ispuštena formula V. S. L. M.

I(ovi) o(ptimo) m(aximo) tonitratori T. Aur(elius) Maximus ve[t(eranus)] Aug(ustorum).

1. ↑ „Arch.-epigr. Mittheilungen” IV., str. 45.

-- 342 --

Natpis je iz doba jednog dvostrukog carstva, dakle najranije iz doba Marca i L. Vera. Na to nas upućuje i gentilno ime i dobar oblik pismena.

Četa, u kojoj je Maximus služio, ne spominje se doduše, ali mislim, da mi je slobodno spomenuti moje nagagjanje o tome. U Gracu na rijeci Zujevini, izmegju Blažuja i Pazarića, nagjen je natpis CIL III 8375:^[1] D(is) M(anibus), Aurel(ius) Super, veter[a]nus ex [l]eg(ione) VIII Aug(usta), memoriam sibe vi(vus) et Ver(a)e coniugi, Maximinae et Victorino filis nostris, filiam diffunctam, vixit annos XXVIII. Ovaj natpis, sudeći po imenu veterana mora pripadati istomu doba kao i ovaj naš, o komu govorimo. Vrlo je dakle lako, da obojica, i Maximus i Super, pripadahu jednom odjelu veterana osme legije (legio VIII Augusta), koja je bila ili pod konac drugoga ili u početku trećega stoljeća naseljena u Sarajevskom polju.

Ilidže.

Ara od vapnenca; gornji dio većinom, dônji s desne otkrhnut. Visina 0.64, širina na dnu oko 0.5, u površini natpisa 0.41, debljina pri dnu oko 0.43, u površini natpisa 0.35. Pismena su vrlo lijepa i pravilna. U prvom im je retku veličina 0.064, u 2. 0.069, u 3. i 4. 0.06. Sada se nalazi u ovdašnjem muzeju.

Slika 2.

Apollin[i] Tadeno Charmidis col(oniae servus) d(onum) d(edit).

Ovaj natpis vrlo je zanimljiv. Iznajprva upoznajemo iz njega novi kognomen Apolonov: Apollo Tadenus, koji je do sada nepoznat. Tadenus može biti dvovrsnog postanja. Ili ga je dobio po mjestu (za sada nama nepoznatu), kao Apollo Cumanus,^[2] Jupiter optimus maximus Partinuss,^[3] Aesculapius Pergamenus^[4] i t. d., ili imademo u Tadenus-u, kojeg domaćeg boga, kojega su s Apolonom identifikovali, kao Belenus, Grannus i t. d. Pošto taj žrtvenik straga nije profilovan, niti pokazuje ikakve finije opreme, možemo zaključivati, da se je nalazio pred kakvim zidom ili stupom. Možda nas kasnija istraživanja dovedu do kakvog Apolonovog hrama na Ilidžama.

1. ↑ Isp.: „Arch.-epigr. Mittheilungen” XVI., str. 82.
2. ↑ CIL X 3683.
3. ↑ CIL III 8353.; isp. u pogledu sveze sa plemenom Partini radnju A. pl. Damaszevskog „Arch.-epigr. Mittheilungen” XIII., str. 1321 i dalje; Hirschfeld, CIL III S. 1474.
4. ↑ CIL III 1417. a.

-- 343 --

Na dalje saznajemo, da se je na onom mjestu, gdje se danas nalazi krasno kupalište Ilidže, nalazio rimski grad sa rangom kolonije. Dedikant Charmidis ( = Charmides) označuje se kao rob kolonije, kao servus publicus.^[1]

Dosadašnja iskapanja gragjevnog savjetnika H. Kellnera iznijela su na vidjelo^[2] tako lijepih najprostranijih i provincijalno najsjajnijih gragjevnih osnova, da se je moralo več prije misliti na koloniju, a naš natpis to potpunoma potvrgjuje.

O imenu grada rimskoga u Sarajevskom polju mnogo se je koješta naslućivalo, ali mi ćemo to pitanje pustiti in suspenso, jer bi već kampanja, koja će slijediti, dokazati mogla, kako su uzaludne ovake kombinacije, osnovane na itinerarima (starim putopisima). Ova nova kolonija bila je bez sumnje središte Sarajevskog polja, kojemu pripadahu i doline, koje ulaze u to polje, te je bila - kao danas Sarajevo - raskršćem cesta, a cesta Narona-Sarajevsko polje-dolina Drine,^[3] imala je za stalno ovdje znamenitu stanicu.

Blažuj.

Trouglasta krnotina zavjetne ploče, od bijeloga mramora, visine 0.15, širine 0.175 i debljine 0.02; dônji je okrajak ostrag prama gore koso zadjelan, kip je dakle bio negdje uzidan. Relijef je plitak, a izragjen po kakvom zanatliji. Sada se nalazi u muzeju.

Jedna osoba, odjevena potpasanim visoko uzdignutim hitonom, okrenuta gornjim dijelom tijela prema gledaocu, koraca na lijevo. Obuća se ne razabire. Čudnovata je opreka izmegju brzine i smjera u micanju božanstva prama dvim životinjama;^[4] na lijevo životinja nalik na pseto, koja kao da skače prama božanstvu, na desno jedna košuta, koja stoji u pravcu na desno.

Čini se kao da ta košuta kod božanstva traži zaštite i kao da se je ono bacilo protiv napadača. Odijelo i pratnja odaju, da je relijef bio posvećen Diani. Drugi kip, koji bi Dianu prikazivao kao zaštitnicu divljači, nije mi iz naše pokrajine poznat.

Na glatkom okrajku osnovice stoji upisano: Silvia vot(um) n(uncupavit).

S desne strane nije nestalo ni jednog slova; kad bi bilo još štogod slijedilo, to bi se na praznom prostoru iza N za cijelo našlo očuvanih tragova. Sam relijef takogjer ne traži da se dônji okrajak produži na desno.

1. ↑ Isp.: Mommsen, „Staatsrecht” I., str. 320 ff.; nova monografija Ed. Lehmanna: „De publica Romanorum servitute quaestiones”, Leipzig 1892., nije na žalost ovaj predmet iscrpila.
2. ↑ Publikaciju o tome pripravlja gosp. H. Kellner.
3. ↑ Isp.: Ballif, „Strassen” I., str. 32 ff., 38 ff.
4. ↑ Evans,„Arch.,” XLIX., 1., str. 16. krivo kaže - što se vidi iz proporcija i sastava nogu - samo o jednoj životinji.

-- 344 --

Slika 3.

R. pl. Schneider sluti u „Archaeologisch-epigraphische Mittheilungen”, IX., str. 63., vrlo dobro, da se u Dalmaciji pod rimskim imenom Diana, a pod grčkim umjetninama, krije staro epihorijsko božanstvo.^[1] Nije bez vrijednosti u tom pitanju notica kod Strabona, V., str. 215, da se na Timavusu, dakle na ilirskom tlu, nalazi gajić, posvećen Artemis Aitolis-i. Biće to valjda kao i kod Spljeta^[2] Diani posvećeno mjesto još prije rimskih vremena.

Kiseljak.

Ploča od vapnenca sa zabatom i akroterijskim nakitom na uglovima (lijevo otkinuto), u prvom ružica, lijevi ugao ploče dolje otkinut. Polje, u kom se nalazi natpis, malo istrošeno. Visina 1.71, širina 0.62, debljina 0.16. Visina više puta uokvirenog natpisa jest 0.54, širina 0.44,

1. ↑ Slično je kod Pan-Silvanus, Schneider, ibid., str. 35 ff.
2. ↑Schneider na citiranom mjestu. Megju ostalim isporedi i novu kartu: „Carta archaelogica di Salona et dei dintorni” od Bulića i Jelića, gdje se nalazi „Ad Dianam” kod sv. Jurja.

-- 345 --

pod njom prazni prostor od 0.78. Veličina pismena u 1. retku: 0.057, u 2.-4. 0.05, u 5. 0.037. Nagjena je na lijevoj obali Lepenice kod Kiseljaka, nedaleko od utoka Fojničke rijeke na uzvisini Crkvice megju ostalim starim kamenjem i odlomcima. Muzej ju je dobio na dar od Jeroma Svientohovskoga, tajnika franceskog konsulata. (Vidi sliku 4.)

CIL III, str. 8379, po Evansu su pogrješke u retku 2. i 4., 5. redak manjka.

Slika 4.

C. Manlius C. l(ibertus) Honesimus ann(orum) L h(ic) s(itus) e(st).

Pazarić.

Ploča sa relijefnim prikazivanjem, polje sa natpisom i noga. Ploča je od vapnenca; visina 1.95, širina 0.74, debljina 0.19. Visina nešto oplavljenog polja sa natpisom 0.46, širina 0.37; visina noge 0.2, širina 0.32; veličina slova od retka 1.-4. 0.042, 5.-7. 0.037, 8. 0.035, 9. i 10. 0.028.

Nad viševrsnim okvirom natpisnog polja nalazi se gore s lijeva i desna bordura od vinove loze, a izmegju dvaju stupova vide se dva poprsja en face, lijevo žena, njoj na desno muž. Muž odjeven tunikom i togom, drži na prsima, lijevom ili rukom prekrstivši, smotak, a desna mu ruka počiva na desnom ramenu žene, a da niti ne opažamo, kako je ruka od tijela odmaknuta. Žena je odjevena u dvostruko visoko potpasano odijelo, sa glave joj se

-- 346 --

spušta preko ramena duvak, nasred prsiju nakitni kolutić, a u ušima kao nakit mingjuše.^[1]

Nad relijefom nalazi se dugoljast prostor s pismenima DM a iznad njega više puta uokviren zabat s ružicom i grančicama na uglovima. - Nagjena je u septembru 1892. na obali malog nekog potočića u blizini džamije; sada je u muzeju. (Vidi slike 5. i 6.)

Slika 5.

Redak 2. jest valjda \R\| ligatura od VR i N.

Redak 5., u ligaturi N/-E nije A sa svijem stalno; poprječni potez mogao je kasnije oštetom kamena nastati.

Slika 6.

D(is) M(anibus) T. Aur(elius) Saturninus Aur(eliae) Amurcian(a)e coniugi pientissimae bene merenti et sibi vivus memoriam posuit; q(uae) vixit an(nos) XXVIIII m(enses) IIII.

Relijef Mitrasov, sada u samostanu Podhumu u dolini Neretvice, potječe iz Lisičića.

Pravokutna ploča od lapora, prsa i dônje tijelo desnoga dječaka sa zubljom natučeno je. Sunčani mladić, koji se nalazi u udubini, označenoj lukom, lijevim je koljenom pričepio u šiju na desnu stranu oborenog bika, dok desnom nogom na tle pritiskuje desnu stražnju nogu životinje. Bikovu glavu okreće natrag lijevom rukom, zatakavši mu prste u nosnice, a desnicom zatiskuje mač duboko u vrat. Na glavi ima frigijsku kapu, te mu je glava licem prama nama okrenuta, odjeven je u potpasan hiton bez rukava, u hlamis, koji leprša i anaksiride. Pas, koji priskače s lijeva, liže krv, što se iz rane cijedi. Čini se, da ista želja vuče i zmiju, koja se savija istim smjerom na desno. Na mošnjice se pripeo skorpijon. Rep bikov je u luku gore podignut i svršava se u tri klasa. Sa svake strane ove grupe stoje mirno licem prama nama okrenuta dva dječaka sa zubljama, takogjer u orijentalnoj nošnji; jedan je zublju dolje spustio, a drugi ju podignuo.

U uglovima nad lukom s lijeve je strane glava ožarenoga Sola, desno na polumjesecu lice Lune.^[2]

1. ↑ Isporedi isti nakit na relijefima zeničkim. „Mittheilungen” I., str. 278, sl. 4. i 5.
2. ↑ Opis je po skici gosp. dra. Ć. Truhelke. Ja sám nijesam vidio niti relijefa niti natpisa.

-- 347 --

Relijef ide megju najjednostavnije spomenike te ruke i nema na njemu ništa novo.

Pod kipom je na uglagjenoj površini natpis (vidi sliku 7.):

Slika 7.

L. Antonius Menander Aphrodisiens [I]nvicto Aug(usto) v(otum) f(ecit).

Naš je spomenik tek peti Mitrasov relijef, koji je u Dalmaciji nagjen. Dva su kod Epidaura,^[1] jedan u Jaderu,^[2] a četvrti kod Golubića kraj Bišća.^[3]

I broj kod nas nagjenih natpisa, posvećenih Mitrasu, dosada je prama ostalim dijelovima Ilirikuma i prama velikomu broju do sada u provinciji nagjenih natpisa, vrlo malen.^[4] Isto su tako vrlo rijetka druga orijentalna božanstva u Dalmaciji. Za Dolihena n. pr. mogu se dokazati samo dva ili tri natpisa,^[5] a Isis i Serapis tek se jednom spominju.^[6]

Tomu nasuprot opaža se mnogo intenzivniji i rezistentniji kult epihorijskih božanstava.^[7] Mislim, da ne ćemo pogriješiti, ako ovu okolnost pripišemo vojničkim prilikama. Dalmacija nema od vremena Vespasijanova jake legijonarne posade, a auksilijarne čete, koje se ondje nalaze, pripadahu kroz vijekove zemlji i bivahu unovačene većinom iz same Dalmacije. Dalmaciji dakle manjka momenat, koji je u Panoniji i Daciji vojničkim vezovima vazda spajao occidenat sa orijentom.

Fatnica.

Kolacioniranje kamena, koji se sada nalazi u ovdašnjem muzeju, a opisan je u „Mittheilungen” II., str. 61, sl. 7., potvrgjuje razlaganje

1. ↑ M. Hoernes, „Arch.-epigr. Mittheilungen” IV., str. 185. R. pl. Schneider, ibid., IX., str. 81. F. Cumont, „Catalogue sommaire des monuments figurés relatifs au culte des Mithra. Revue archéol.” 1893., str. 43, n. 195., 196.
2. ↑ Schneider na cit. mjestu, str. 51.
3. ↑ U muzeju zagrebačkom, isp. CIL III 10.034.
4. ↑ CIL III 1788., isp. str. 1029., 8432. (? Narona), 1955., 8677., 8678., 8679., 8686., isp. 8696. (Salona), 3020. = 10.057. (Munjava kod Josipdola), 13.283. (Senia), 8372. (? Ustikolina kod Foče), 3095. (Brattia), 10.120. (Arba). Gemmu Mitrasovu iz Epidaura vidio je Hoernes kod A. Evansa. „Arch.-epigr. Mittheilungen” IV., str. 185.
5. ↑ CIL III 8785., 10.044., 10.059. (?)
6. ↑ CIL III 2903.
7. ↑ Ispor. o kultu Silvana i Diane R. pl. Schneider cit. mjesto, str. 35 ff., 63 ff.

-- 348 --

Radimskoga, samo valja u retku 7. čitati EILIAE mjesto FILIAE. Broj u retku 6. nijesam sada mogao jasno raspoznati. Sjetiću i na ono - na što se je prije zaboravilo - da je kamen dva puta upotrebljavan. Kako slika 8. pokazuje, izdjelane su gornja i dônja strana i desna uska strana. Prve su dvije zavinute, a ova zadnja pokazuje mnogo valovitih udubina. Osim toga nalazi se na sadanjoj stražnjoj strani udubina od 0.3 po prilici premjera i 0.1 duboka. Lijeva uska strana nije izragjena. Kamen je dakle bio tako upotrijebljen, da je bio uz koje drugo tijelo prislonjen, kako se vidi iz slike 8.; i dvostruki krst pokazuje položaj kamena. Od Radimskoga spomenuto „Ruine eines Gebäudes”, mogla bi biti crkvica, za koju su upotrijebili rimsko kamenje kao glavice pilastrima.

Slika 8.

Lištani kod Livna.

Donji dio četverouglaste grobne žàre, natpisno polje više puta uokvireno i okruženo ornamentom, sličnim opus spicatum. Sastoji od vapnenca, visina 0.33, širina 0.395, debljina 0.35. Slova su nepravilna, veličine u retku prvom 0.036, u ostalima oko 0.03. Jednom je bio u samostanu Gorici kod Livna, a sada je u ovdašnjem muzeju. Po šematizmu Franciscan. 1877., str. 70, nagjen je u Lištanima.

CIL 2761., 9846. Od svih tumačenja, koja se ovdje nalaze, najbolje je ono Hoernesovo. Samo na početku drugoga retka ne mogu ja na kraju naći pismena P (pisme je bilo u prvom retku), a u retku četvrtom otpada ligatura.

Slika 9.

Ilarus Gra[ci f(ilius)? p]osuit sepulcrum Lavoni fili(a)e, defun(c)t(a)e annorum septem, sibi et suis.

Mala žara sadržavala je samo pepeo Lave, dok je grobnica, u koju je ta žara položena, odregjena bila za Ilarusa i za druge članove njegove obitelji.

Ilirsko žensko ime Lavo dolazi ovdje u tom obliku prvi put, ali istog je postanja muško ime Lavius C. III 1269., 2792.

-- 349 --

Suhača kod Livna.

Zabat sa nadgrobnog kamena sa ružicom na vrhu i po stranama s akroterijama (desni otkrhnut). Ozdô je zabat izglagjen. Visina mu je 0.185, širina 0.75, debljina 0.87. Reci su prije izlinovani, pismena vrlo tanka; nagjen je na starom groblju u Suhači, a sada u ovdašnjem muzeju. (Vidi sliku 10.)

CIL III 9850. po o. Marunu, koji je vidio natpis još potpun, sa pogrješkom u retku 2. i 3.

Kako se iz ovećeg praznog prostora, koji je tijem postignut, da su u trećem retku brojevi stisnuti, i iz konstrukcije vidi, dijeli se natpis ispod ružice u dva dijela.

Slika 10.

D(is) M(anibus). Aelia Paiio v(ixit) annos LXXX. Nepote[s aviae] poseru[nt].

Paiio je ilirsko ime, isp. C. III. 9839.: Paio Carpiae Platoris f(ilia).

Priluka kod Livna.

1. Ploča od vapnenca, dolje s desne strane otkrhnuta. Nad natpisom relijef, koji je oštećen. Isporedi njegov opis kod Hoernesa, „Arch.-epigr. Mittheilungen” IV., str. 204, n. 2. Sada se nalazi u muzeju.

CIL III. 9858. = 2760. sa nekim razlikama. U prvom retku ne postoji ondje spomenuta ligatura prvoga V sa jednim F. Po mom su mnijenju to samo zagrebine, koje slučajno odgovaraju poprečnoj crtici slova F.

U retku drugom jest A i M ligovano, kako je pravilno naveo o. Marun. U retku drugom i trećem treba na kraju pridodati po jedno pisme više nego je u korpusu. Redak četvrti, konac, vidio je samo Nedić.

-- 350 --

Slika 11.

D(is) M(anibus). Jucundo Amerini l(iberto?) P. Su(u)li(us) Valentinus socro su(u)o (?)

U retku prvom spojio je Hirschfeld na prijedlog Hoernesov zadnja pismena sa S u zadnjem retku. I ja ne znam drugog izlaska. Redak drugi i treći čitao je: Jucundomeri Ilpsuuli ( = Ipsuli? scilicet filii). Sada zvuče oba imena ljepše.

2. Krnotina donjega dijela jedne kamene klade od vapnenca.

Natpisno polje uokvireno. Reci su prije linovani. Pismena su vrlo prosta, više uderana, nego uklesana. Sada se nalazi u muzeju.

Slika 12.

CIL III 9859. Genetiv u retku prvom pokazuje ovo popunjenje: D(is) M(anibus) .....ii [Cla]udiani Plator fil(ius) patri p(osuit).

Veliki broj nalazišta rimskih starina u Livanjskom polju: Kablić, Livno, Priluka, Suhača, Vašerovine, Provo, Lištani, Lipa, Vitoši, sklonuo je već Ballifa,^[1] da kod Livna na izvoru Bistrice pretpostavi veću naseobinu. Mi možemo sada već dalje poći i ovu naseobinu označiti kao municipij. U Lipi^[2] jugozapadno od Livna nagjen je ovaj nadgrobni kamen:^[3] M. Nasidius Secundus dec(urio) mun(icipii), vet(eranus) [ex] b(ene)f(icario) c[o(n)s(ularis)] leigi(onis) X g(eminae) [p(iae)] fi(idelis). Pošto Nasidije ne imenuje muncipija, valja uzeti, da je kamen postavljen u teritoriju grada, komu je on bio gradskim zastupnikom.

Majdan kod Varcar-Vakufa.

U tumačenje relijefa i natpisa u „Glasniku” 1893., str. 338, slika 7. uvukle su se neke pogrješke, za to ću još jednom govoriti o ovom kamenu i to na temelju ondašnjih slikarija.

Ta je krnotina s gornjeg kraja jedne laporne ploče: Visina joj je 0.42, širina 0.58, debljina 0.22. Nad natpisnim poljem, u luk savijenim, ima u dosta visokom relijefu grupa, licem prama nama okrenutim; kamen je vrlo oštećen. U sredini je matronalni ženski lik sa dugim potpasanim odijelom i sa gjerdanom, sličnom koralima. O nju se naslanja s lijeva i

1. ↑ „Strassen” I., 21.
2. ↑ C. krivo Lika. I druga mjesna imena treba po Ballifu ispraviti.
3. ↑ CIL III 9847.

-- 351 --

desna po jedan dječak, koje je ona, kako se po položaju prsta suditi može, odotraga obuhvatila. Desni dječak, koji se vidi, obučen je u visoke čizme, odjeven opasanim hitonom sa velom i hlamisom prikopčanim na desno rame; u spuštenoj desnici drži grozd, a u lijevoj, kojom drži hlamis, još nešto, što se ne može raspoznati.

Pismena \) M popunja Radimsky kao: J(ovi) o(p)timo) m(aximo). Ali kako se vidi, ako luk produžimo ne mogaše u retku stajiti treće pisme, za to ja čitam: D(is) M(anibus).

Smoljani (kotar Petrovac).

Ploča od vapnenca sa uokvirenim dubokim natpisnim poljem (0.38 visoko, 0.55 široko). Široki spoljašni prazni prostor uz okrajke nakićen je cijelim nizom kolobarićâ i isprekidanom linijom. Visina je ploči 0.875, širina 0.62, debljina 0.18. Površina je mjestimice ozlijegjena, reci su prije linovani. Pismena su slabo zaparana. Ploča se sada nalazi u muzeju.

-- 352 --

Slika 13.

Natpis je s više strana interesantan. Sa paliografskog je gledišta zanimljiv, jer čini prijelaz od kapitalnog k uncijalnom pismu. U retku četvrtom je zanimljiva ligatura izmegju L i I. Osim onog vixserunt u trećem i sedmom retku, koje i drugdje dosta često dolazi, opaziće filolog: U retku četvrtom ima se ENNEMIMORIAM tako razumijevati, da je pisac tog natpisa emmimioriam = im memoriam,^[1] smatrao kao jednu riječ, te da je još povrh toga tu riječ sastavio sa propozicijom en in.^[2]

Ali može biti i tako, da je klesarova pogriješka: ❬e[m]❭emmimoriam. Redak šesti: ipsaius = ipsae. Isp. C. III. 2377. (Salonae) inpsuius = ipsius. Akuzativ annos, koji je dobro napisan u retku sedmom, pokvaren je u retku osmom u anos, u retku trećem u anus. Annus mjesto annos imadu dalmatinski natpisi, isp. C. III. 2225., 2226., 2240., 9831. NVNO u retku sedmom = [i]n uno? = zajedno, te s toga broj što slijedi, označava bračne godine.

Natpis pripada u kasno doba carstva, kako to pokazuje ime Aurelii, jezik i pismo.

Slika 14.

Natpis transkribiran u obične majuskule glasi:

D(is) M(anibus). Aureliis Fortanioni et Felicissime, qui vixserunt anus XC, fecit en emmimoriam Aurelia Quarta Aurelio [P]rocino carissimo marito et sibi ipsaius, qui vixserunt [i]n uno annos ... XIX. Procinus vix(it) anos XLXX.

Procinus u retku petom bez dvojbe je identičan sa u retku osmom imenovanim mužem istoga imena.

Kutac kod Ljubuškoga.

Ploča od vapnenca, natpisno polje okvireno je s desne i lijeve strane po jednim spiralnim stupom. Visina 0.76, širina 0.62, debljina 0.13. Slova lijepa, prama dolje sve to manja; redak 1. 0.006, redak 9. 0.048; interpunkcije nijesu svagdje istaknute. Sada je u muzeju.

1. ↑ Isp.: C. III. 1971. (Salonae): immemori(am) Luriae Hygiae, 3115. (Arba): immemoriam [suorum]?
2. ↑ Isp.: C. III. 1808. (Narona): sibe, 2267. (Salona»): donavet.

-- 353 --

CIL III 6366., 8491. sa pogrješkom u prvom retku.

U devetom je retku ligatura Ǝ', kako se može raspoznati po tankim poprečnim crtama, naknadno učinjena.

Slika 15.

Primus Titii f(ilius) tubicen, do(mo) Caturix, mi(les) coh(ortis) III Alp(inorum) an(uorum) XLIIX, stip(endiorum) XXIII, h(ic) s(itus) e(st), t(estamento) f(ieri) i(ussit). L(ucius) optio et Tullius veter(anus) h(eredes) p(osuerunt).

Ova je kohorta uz cohors VIII. voluntariorum i cohors I. Belgarum najbolji dokazani auksilijarni odio u Dalmaciji. O njezinim posadnim mjestima u provinciji isporedi Mommsen CIL III, str. 282, 361, Hirschfeld, ibid., str. 1476 i moje opaske u „Mittheilungen” I., str. 330 ff. Po tome se može suditi, da je neko doba bila u posadi Salonae (CIL III 2003., 2012., 2058., 8739., 8755. D. XVI ( = XXXIII?), Sticotti, „Arch.-epigr. Mittheilungen” XVI., str. 148, n. 5), Andetrium (C. III. 2746), kod Vrlike (C. III. 2748., 2759.), Burnum (C. III. 9907.) i Bigeste („Mittheilungen” I., str. 330 ff.).

Narona i Scardona podaju nam po jedan, još tome nesjeguran natpis kohorte. (C. III. 1810., 9886.)

Otinovci.

Kod Ballifa: „Strassen” I., str. 60, po meni publikovani natpisi:

D(is) M(anibus) Aur(elius) Licinianu[s] virus sibi et [suis? ...], gdje treba u drugom retku LICINIANv čitati i [m]emoriam fe[cit], valja koliko sam iz sadrenih otisaka razabrati mogao, smatrati kao jedan natpis.

Grabovica kod Nevesinja.

Po jednom sadrenom otisku taj sam natpis - CIL III 8386. - kolacijonirao u „Arch.-epigr. Mittheilungen” XVI., str. 81. Originalni kamen (vapnenac), 1.075 visok. 0.65 širok i 0.525 debeo, nalazi se sada u muzeju. Redak drugi i treći valja ovako ispraviti:

Slika 16.

Vranjevo selo kod Stóca.

Ploča od vapnenca, sa zabatom i akroterijama po stranama (s lijeva otkrhnutim). U zabatu se nalazi ružica i lišće, na akroterijama polupalmete,

-- 354 --

na praznom prostoru megju zabatom i natpisnim poljem spirale. Visina je 1.135, širina 0.505, debljina 0.14. Slova lijepa. Veličina im je u prvom retku 0.049, drugom i trećem 0.043, u četvrtom do šestom 0.039. Sada se nalazi u muzeju.

Publikovana je s malim razlikama CIL III 1763. i od gosp. dra. Ć. Trulielke u „Mittheilungen” I., str. 289.

U drugom retku je ligatura izmedju I i V.

Slika 17.

D(is) M(anibus). M. Ulpius Severus se vivo sibi et suis fe(cit).

Pritoka kod Bišća.

Natpis, koji sam ja publicirao u „Arch.-epigr. Mittheilungen” XVI., str. 85, a nedavno Radimský, treba da se ispravi. Obojica smo pogriješili. Kolacijoniranjem pri dobroj rasvijeti dobio sam ovo:

Zadnja hasta samo je naravna pukotina u kamenu.

Slika 18.

Juliae S ....li Nigri uxori ....

Jezerine kod Bišća.

1. A. pl. Domaszewski čitao je natpis, koji je u slici priopćio gosp. Radimský u „Glasniku” 1893., str. 88, slika 46., ovako:

.....alator Oip ....? filius an(norum) X.

Kolacijoniranje otiska pokazalo je, da prvi ostanak pismena nije dosta jasno u faksimilu istaknut, te on može vrlo lako postati od S, koje

-- 355 --

je u žurbi izvedeno. Cijeli je natpis u opće prost. Mislim pak to za to, jer i na drugim natpisima iz Jezerina susrećemo epihorijsko ime Slator. Isp. CIL III 9810., 9821. (srodno ime Plator je izuzeto).

Za tijem nije OIP, već kako to pokazuju doduše dosta nejasne poprečne crte gore i dolje na hasti OГP. Za to ću to ja po CIL III 2891., 2900., čitati Oep(li). Dakle: Slator Oep(li filius) an(norum) X.

2. Na istom mjestu, str. 89, slika 47. potječe ona u drugom retku neprotumačena posljednja hasta, po analogiji prema drugijema natpisima, od broja godine života, možda K, pred tim se pokazuju ostanci I I = N.

Vandano Voeturia Triti fi(ilia) [a]n(norum) (L?)

3. Na istom mjestu, str. 91, slika 48. I ovdje nije po mom sudu tomu natpisnom kamenu zadovoljeno sa ovom rješidbom: [a]nn(os) XX. di(es)... [c]andi(d)ssim ....?

Po mom mnijenju valja u prvom retku u početku uzeti ligaturu izinegju A i N, onda slijedi okrenuto N, a na koncu ne vidim ja DI, već ISII. U drugom retku su obje haste II = E. Osmo slovo nije polovično M, već sasvijem jasno N, što ipak u slici nije valjano naznačeno; za tijem slijedi I i možda još I' = F.

Slika 19.

Ja ću dakle čitat: [.... vixit] ann(os) XXI. Si[nus....] Andes Sini f(ilius).

Andes je ime, koje se vrlo često nalazi u Jezerinama. Isporedi CIL III 10.035., Radimský „Glasnik” 1893., str. 49, slika 23. Brambach 1228: Andes Sex. f. cives Raetinio. Isp. Hirschfeld, CIL III str. 1639., „Bull. Dalm.” 14., str. 177. Za Sinus isp. CIL III 2778. Aplis Ledietis Sini f.

4. Na istom mjestu str. 248, slika 50., predlaže Domaszevski, da se čita: Vendeo Dennaia Andenis f(ilia) annorum XXX.

U prvom retku, kako se jasno vidi na otisku i kako takogjer označuje Radimský, vidim ja kao šesto slovo S, dakle Vendes. U drugom retku nije Andenis, već Andentis, jer je T jasnije, nego se to vidi na nacrtu.

Vendes Dennaia Andentis f(ilia) annorum XXX.

Golubić kod Bišća.

Kamen, koji je gosp. Radimský publikovao u „Glasniku” 1893.. str. 49, slika 23., nalazi se sada u ovdašnjem muzeju, te ga je moguće

-- 356 --

tačnije ispitati. To je vapnenasta ploča sa dva polja, od kojih je gornje valjda za sliku pokojnikovu odregjeno bilo. Površina je jako nečista.

Slika 20.

D(is) [M(anibus)] Ande[s ....] Bori....

O Andesu isp. prije spomenuto. U drugom retku treba možda razumijevati Boria, koje je ime dokazano po CIL III 1748. (Epidaurum). Isto se ime nalazi takogjer na jednom natpisu iz Pulja CIL V 7. Euangelus colonorum Polensium Boriae v. s. l. m.; to je personifikovano ime božanstva za sjeverni vjetar, koji se još danas zove Bora. Isporedi i Mommsenovu bilješku uz CIL III 1748. i Steuding-Roscherov: „Mythologisches Lexicon”, str. 814.

Glamoč.^[1]

Krnotina ploče od vapnenca, visine 0.32, širine 0.3, debljine 0.135. Malo krugljasto natpisno polje okruženo je vrlo izrazitim relijefnim biljevnim ornamentom. Nalazi se u muzeju.

SPERANT
IO·FILIO

Ne manjka ništa.

Sperantio filio.

Po svoj prilici pripadaju k tomu grobištu i drugi slični natpisi.

Kamen kod Glamoča.

Ara od vapnenca, s lijeve nešto otkrhnuta, straga nije profilovana. Visina 0.49; na podnici je širina 0.24. inače 0.19; debljina na podnici 0.23, inače 0.2. Slova su slaba. Nagjena je u potoku Trinušiću kod Kamena blizu Glamoča. Sada se nalazi u muzeju.

1. ↑ Po navodu gosp. dra. Ć. Truhelke.

-- 357 --

U drugom je retku prva tačka nepouzdana.

Slika 21.

S(ilvano) s(acrum) Turus Pirami ( = Pyrami filius) l(ibens) p(osuit).

O kultu Silvana, koji je u Dalmaciji vrlo raširen, isporedi zaključivanja R. pl. Schneidera u „Arch.-epigr. Mittheilungen” IX., str. 35 ff.; o Turus-u Sticotti, ibid., XVI., str. 36.

Halapići (kotar Glamoč).

Ara od vapnenca, gornji i dônji dio s desne nešto otkrhnut, na lijevoj uskoj strani svežanj strjelica, na desnoj strani patera, straga nije profilovana. Visina 0.88, širina gore 0.49, inače 0.385. Debljina gore 0.38, inače 0.275. Reci su prije linovani, pismena dobro očuvana; sada se nalazi u muzeju.

Ovaj tako često publikovan natpis (isp.: Ballif-Patsch. „Strassen” I., na str. 56), valjda će sada konačno mirovati, pošto se tekst sigurno utvrditi može.

Slika 22.

I(ovi) o(ptimo) m(aximo) G. Jul(ius) Rogatus b(ene)f(iciarius) co(n)s(ularis) leg(ionis) XI Clau(diae) et G. Jul(ius) Rogatus iunior v(otum) liben(tes) p(osuerunt).

O „beneficiarius” isp. moje opaske na označenom mjestu. Ovdje bi imao pripomenuti samo nešto o jednom imenu, koje se podudara sa imenom dedikanta. CIL III 10.419. (Aquincum): I(ovi) o(ptimo) m(aximo) G. Jul(ius) Rogatus mil(es) leg(inios) III Aug(ustae) vet(eranus) leg(ionis) II adi(utricis) ex voto ara(m) posuit libens Geniano et Basso co(n)s(ulibus). 211. po Is.

Naši Rogati, zaključujući po formama slova, jesu stariji.

Iz Halapića je i ovaj ovdje nacrtani fragmenat stupa od vapnenca, koji se sada nalazi u muzeju, slika 23. Osnovica je visoka 0.31, a jasno se na njoj razabire jarak za ljevanje, koji vodi do jame za usagjivanje nastavka.

-- 358 --

Slika 23.

Dio debla (visok 0.89, premjer 0.54) ima 20 kanelira, koje su rastavljene stazama, širokim 0.022; gore ima jama za usagjivanje drugog dijela debla.

Nepoznato nahodište.

Odlomak od donjega dijela vapnene ploče. Pod natpisom prostor 0.13 visok. Visina je odlomka 0.2, širina 0.2, debljina 0.17. Veličina dobrih pismena 0.04. Sada se nalazi u muzeju.

Pred T nema traga pismenima; za to redak otpočinje:

Slika 24.

[ma]tri ili [pa]tri pi[entissimae] (-mo)?

Sarajevo, u maju 1894.

Karlo Patsch.