Karl Patsch. (1897). Dalmacija i Dacija. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 9(4), 665-673.

dana

Patsch, K. (1897). Dalmacija i Dacija. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 9(4), 665-673.

-- 665 --

Dalmacija i Dacija.

Piše dr. Karlo Patsch.

O uzajamnim odnosima, koji su postojali izmegju Dalmacije i Dacije ponovno se je već govorilo; ali to su samo bile prigodne izjave, do kojih se je dolazilo pri obragjivanju pojedinih pitanja, ali i samo natpisa. U cjelovit prikaz nije taj dio povijesti naše provincije još prikupljen. Neka mi s toga ovdje bude dopušteno, nadovezati ovdje na knjigu „Fasten der Provinz Dacien mit Beiträgen zur römischen Vervaltungsgeschichte” od J. Junga, koja vrijedi da se našljeduje za druge provincije, barem pokušaj u tome pravcu.

Sveze, koje su oba ta područja bliže primakle jedno drugome, bile su raznolike vrste i različitog doba.

Kao već predrimski mogu se označiti trgovinski odnosi, manje u vidu sopstvene spoljašnje trgovine dalmatinske, nego li tranzitnog prometa od Adrije i do nje. U Daciji nagjena je velika množina novaca adriatskih trgovačkih gradova Apollonije, Dyrrhachija i Korkyre;[1] i ako sad valja pretpostaviti, da ih je velik dio otišao putem iz Lissusa-Alesija (Lješa)[2] preko Ulpiane (Lipljana)-Naissa (Niša)-Viminacija (Kostolca) i Ratiarije (Artschcra)[3] u bogatu zlatom zemlju, onda ćemo ipak i to morati uzeti, da je i preko Dalmacije vodila jedna rado frekventirana cesta. Na to upućuje u jednu ruku geografski položaj te zemlje izmegju Adrije, koja baš u tome kraju obiluje lukama, i sjevernih balkanskih zemalja; u drugu novci Apollonije

  1. ↑ Jung: „Fasten”, str. 141., primj. 3., str. 149., primj. 3., str. 150., primj. 1., str. 151., primj. 3., str. 156., 157.; „Römer und Romanen in den Donauländern”, str. 11.; „Zur Geschichte der Pässe Siebenbürgens” („Mittheilungen des Instituts für österreichische Geschichtsforschung”, Ergänzungsband IV.), str. 2., primj. 3. (separatnog otiska). J. pl. Schlosser: „Beschreibung der altgriechischen Münzen” 1., str. 27., 47. i d., Isp. Patsch: „Glasnik” 1896., str. 416.
  2. ↑ Isp. o tome po tiranu sirakuškom Dionysiju I.: A. Bauer: „Die Anfänge österreichischer Geschichte.” „Griechische Colonien in Dalmatien”, „Roms erster illyrischer Krieg”, „Archaeol.-epigr. Mittheil.” XVIII., str. 130. i d., 133. i d.
  3. ↑ O pravcima cesta isp. Jung: „Fasten”, str. 141., primj. 3.; A. pl. Domaszewski: „Studien zur Geschichte der Donauprovinzen” I.: „Die Grenzen von Moesia Superior und der illyrische Grenzzoll”; „Archaeol.-epigr. Mittheil.” XIII., str. 144. i d.; Kiepert: „Formae orbis antiqui” XVII.; W. Tomaschek: „Mittheilungen der geographischen Gesellschaft in Wien” 1888., str. 550. i d.

-- 666 --

i Dyrrhachija, nagjeni duž Neretve,[1] kojoj je dolina vazda otvarala prilaz u nutrašnjost; i u treću prilike, koje se opažaju u rimsko doba, po kojima se o stvari mogu zaključci izvagjati; trgovci i pazardžije iz različitih dačkih gradova naseljavaju se u dalmatinskim emporijima.

U Saloni nalazimo stalno naseljenog trgovca iz Potaisse (Thordae, Erdelj): C. III 2086 :

D. M. V(aleriae?) Ursin(a)e T. f(iliae?) con(iugi) inc(omparabili), d(e)f(unctae) an(norum) .... m(ensium) VId(ierum) V, Aur(elius) Aquila dec(urio) Patavisesis ne[g(otiator)] ex pro(vincia) Dacia b(ene)m(erenti) p(osuit) et sibi, cum qua vixit an(nos) VII sine ulla querella.[2]

Isto tako u Solunu biće da je bio nastanjen Decurio iz Drobeta (sada Turnu Severinului), kome je u Traguriumu (Trogiru) nagjen nadgrobni kamen C. III 2679: Aurelio Longimano dec(urioni) col(oniae) Drobetens(ium) Aelia Balbina coniux obsequentissima ....[3]

Ali ne samo da je glavni grad pokrajine[4] privlačio poduzetne dačke trgovce, mi ih nahodimo i u manjim mjestima, kao u Nedinumu (Nadin, istočno od Iadera-Zadra), gdje je nekome odličniku iz Porolissuma (Mojgrád u Erdelju) njegov sin postavio počasni spomenik: C. III 2866:[5] Cocceio Umbria[n]o decurioni, auguri et pontifici civitatis Paralisensium provinciae Daciae, Cocceius Severus filius patri pientissimo.[6]

Naročito za Daciju ima veoma kasnih natpisa, koji nam daju vijesti o dalmatinsko-dačkim trgovačkim svezama, a ipak se iz njih, kako ja mislim, može zaključiti na mnogo raniji uzajamni saobraćaj, pošto je kontinuitet komercijalnih odnosa Dacije naspram drugih krajeva neosporno utvrgjen.

Veoma obilato nahogjenje makedonskih, tračkih i tasičkih novaca u Daciji dokazuju veoma živ promet robe u predrimsko doba s Egejskim morem,[7] a da je taj promet trajao i poslije rimske okupacije, to dokazuju

  1. ↑ Patsch: „Glasnik” 1896., str. 416.
  2. ↑ Taj kamen pripada 3. vijeku, pošto je Potaissa do Septimija Severa bila vicus od Napoca (Kološvara); istom taj car podigao je to mjesto na municip, onda na koloniju. A. pl. Domaszewski C. III str. 1382.; Jung: „Fasten” 167.
  3. ↑ Taj natpis potječe takogjer iz 3. vijeka, jer Drobeta, koja se ovdje naziva kolonijom, god. 145. po Hr. (C. III 1581 = 8017) i valjda još u vrijeme Septimija Severa bijaše municip, kada je jedan onda otpušteni pretorijanac (E. E. IV., 893 32) zove Aelium. Kolonijom se naziva u C. III 1209, 1570, 1580, 8019.
  4. ↑ Da je Salona podržavala koneksije, koje su sizale daleko na istok, to se može i drugojačije dokazati, isp. C. III 8339, 8341, 1671 = 8344, uz to A. pl Domaszewski: „Archaeol-epigr. Mittheil.” XIII., str. 132.; C. III 1987, 2006; Jung: „Römer und Romanen in den Donauländern 2”, str. 123. primj. 2. i 3.
  5. ↑ Isp. Mommsen C. III str. 167.
  6. ↑ Vrijeme toga spomenika ne da se tačnije odrediti, pošto se još nije moglo pronaći, kada je Porolissum steklo gradsko pravo; veoma je vjerojatno, da je to bilo prije Marka Aurela ili pod njim, pošto je onda najsjevernija od tres Daciae po mjestu dobila ime. - Na iselenje Umbriana iz Nedinuma u Porolissum ništa nas ne upućuje. Coccei ne mogu se dokazati u Nedinumu ni u Jaderi.
  7. ↑ Jung: „Zur Geschichte der Pässe Siebenbürgens”, str. 2., primj. 3.

-- 667 --

naseobine „ljudi iz Sarmizegetuse i Potaisse na ostrvima Egejskog mora (n. pr. u Samotrakama)”.[1]

Ali Dacija nije samo s dalmatinskim pomorskim gradovima i preko Dalmacije s Dyrrhahijem, Apollonijom, Korkyrom i t. d. imala saobraćaj, nego putem iste te zemlje i s afrikanskim pokrajinama. Do toga nas dovodi u Naroni nagjeni natpis C. III 1773: Dianae Nemore(n)s(i) sacrum. Ti. Claudius Claud[i]anus, praef(ectus) co[h(ortis)] I Bracaraugust(anorum) [e]x voto suscepto de suo.

Kohorta, kojoj se kao zapovjednik ovdje spominje Claudianus, koji je kasnije (god. 195.) bio legat leg. V Macedonica i najposlije 197/198 namjesnik Gornje i Dônje Panonije,[2] bila je onda kod Bereczka na Ojtozu klancu,[3] a on sam potjecao je iz Rusicade kod Cirte u Numidiji.[4] Toga prefekta po tomu dakle niti su službene dužnosti, niti porodične sveze dovele u Naronu; mora dakle da ga je na prolazu put ovamo nanio. Najbliže čini se pameti, da se je on, hoteći pohoditi svoj zavičaj, ovdje ukrcao u lagju, ili da je, vraćajući se iz Rusikada, ovdje ostavio lagju.[5] Pošto je saobraćaj Dacije s Afrikom bio raznolik,[6] to će se pri geografskom položaju Dalmacije, pogodnom za taki saobraćaj, taj slučaj moći ponešto generalizovati. Zemlja biće da je i od tog transitnog prometa imala raznoliku korist.

Mnogo intenzivniji izišli su dakako odnosi izmegju obje zemlje, kada je car Trajan Daciju priutjelovio carstvu. Sad od Adrije u zlatnu zemlju ne dolaze samo trgovci i trgovačke karavane; sada je široka struja kolonista iz Dalmacije počela da struji preko Dacije.

Careva energično izvagjana namjera, da davno[7] eksploatirane majdane u zlatnom distriktu erdeljskog rudogorja u interesu rimskih financija sistematički i što intenzivnije iscrpe, našla je u Dalmaciji, gdje se je od starine rovilo za zlatom, srebrom, bakrom i željezom, najbolje orugje. Kolika je bila dalmatinska naseoba u Daciji, to se može vidjeti iz veoma mnogobrojnih natpisa, nagjenih u Erdelju, koji se odnose na Dalmatince. Megju rudarima mora da su iseljenici iz naše provincije u zajednici sa svojim

  1. ↑ Jung: „Römer und Romanen in den Donauländern 2” str. 126. To će vrijediti i za promet s Akvilejom i s grčkim gradovima na sjevernom žalu Ponta, n. pr. s Tyrom.
  2. ↑ Jung: „Fasten” 57., 61.
  3. ↑ Jung na istom mj., str. 114., 139. U Dalmaciji ta kohorta nigda nije bila. Isp. Patsch: „X. program velike gimnazije u Sarajevu”, str. 15.
  4. ↑ Jung na istom mj , str. 57.
  5. ↑ Isp. Jung: „Zu Tertullians auswärtigen Beziehungen, Wiener Studien” 1891., str. 233.: „Pri tome je Ti. Claudianus neprekidno podržavao svoje afrikanske porodične sveze, kao što su i njegovoj sestri u Riusikadi postavljeni spomenici, na kojima se muž, odnosno brat s ponosom spominje”.
  6. ↑ Jung: „Fasten”, str. 19., 99.; „Wiener Studien” 1891., str. 233. i d.
  7. ↑ Jung: „Fasten”, str. 158.

-- 668 --

sunarodnicima iz Panonije preponderirali; u drugim, Dačanima otetim krajevima nasuprot biće da su prevlagjivali Azijati, Bitinjani, Galaćani, Sirci i t. d.[1]

U svim krajevima Dalmacije, u gradovima (Colonia Claudia Aequum, sada Čitluk kod Sinja,[2] municipium Splonum[3] i u župnim općinama Pirustae,[4] tačno su odregjena konštatovanjem triju srebrnih majdana u sjevernoj Albaniji: u Fandima u predjelu Dukagina, u Bulgarima u miriditskom kraju i u brdima iznad Alessio-Lissus. U jednomu od njih bilo je i zlata. Isp. C. Jireček: „Trgovačko ceste i majdani u Srbiji i Bosni u srednjem vijeku”, str. 42.; W. Tomaschek: „Mittheilungen der geographischen Gesellschaft in Wien” 1880., str. 551. Broj Pirušćana, koji su prebjegli u Daciju, mora da je bio golem, pošto je Alburnus maior (Verespatak) po njima nazivan i vicus Pirustarum (Mommsen C. III, str. 213. i d.; O. Hirschfeld: „W. Sitzungsberichte” 1874., str. 368.; Jung: „Römer und Romanen in den Donauländern”, str. 107. i „Fasten”, str. 162.; A. pl. Domaszewski: C. III, str. 1399.). Osim toga obitavali su oni, kako vidimo iz naznake „ex Kavieretio” i u manjim selima i trgovištima u susjedstvu Verespataka (Mommsen C. III str. 921.; Jung na spom. mj.).), Sardeates,[5] Castrum Plana[6] ljudi, porodice i pojedinci, muževi i žene

  1. ↑ Mommsen: „Röm. Geschichte” V3, 203.
  2. ↑ 1. C. III 1223 (Apulum): D. M. Sertoriae Felicle domi Aequo, vixsit an. LX, posuit M. Vaternius Primigenius benemerenti matri. 2. C. III 1262 (Alburnus maior): Avilliae Pietatis domo Aeq., vix. annis XXXX, Dasa Suttinis coniug. piiss. f. c. 3. C. III 1323 (Ampelum): D. M. P. Celsenio Constanti, dec. col. Delmatiae Cl. Aequo, item deccol. Daci(cae), v. a. XXX, M. O[p]ellius Adiutor (duum)vir col. Daci(cae) h. t. v. p. - Isp. Mommsen C. III, str. 214.
  3. ↑ C. III 1322 (isp. str. 1400.; Ampelum): D. M. T. Aur. Aper princ(eps) adsignat[us] ex m(unicipio) Splono, vix. ann. XXX. Aur. Sattara patr. optimo p. Isp. Mommsen C. III, str. 214. Položaj Splonuma, koji se spominje i u solunskim natpisima C. III 2026 (isp. str. 1030) i 8783 (po A. Evansu: „Archaeologia” XLIX., I. str. 44., predložena popuna toga gradskog imena u C. III 8308 [Prijepolje] posve je nepouzdana), i koji je identičan s tvrgjavom, na juriš osvojenom po Germaniku god. 9. po Hr. (Dio 56, 11.; E. Meyer: „Untersuchungen über die Schlacht in Teutoburgenwalde”, str. 75. - O. Hirschfeld: „Hermes” XXV., str. 354. i d.; A. Bauer: „Archaeol.-epigraph. Mittheil.” XVII., str. 144.), još nije utvrgjen. W. Tomaschek: „Mittheilungen der geographischen Gesellschaft in Wien” 1880., str. 508., za njime se povodeći Kiepert: „Formae orbis antiqui” XVII., prilog str. 5. i Evans: „Antiquarian researches in Illyricum” III. , str. 12. traže ga u metalurgičkim kotarima kod Starog Majdana (sjevero-zapadno od Sanskog Mosta na Sani); Hirschfeld prenosi to mjesto na spom. mj. na megju Japodske zemlje i Liburnije, a H. Cons: „La province Romaine de Dalmatie”, str. 160., primj. 1. i str. 238. i d. u dolinu Cetine. Na posljednjega poziva se J. W. Kubitschek: „Archaeol.-epigr. Mittheil.” XVI., str. 112.
  4. ↑ C. III, str. 944. i d. C. VIII od godine 159.: .... domus.. .., quae est Alburno maiori vico Pirustarum inter adfines Platorem Acceptianum et Ingenuum Callisti filium. str 936. i d. C. VI, od godine 139. .... de Dazio Verzonis Pirusta ex Kavieretio. Mommsen je C. III, str. 214. iz tih bilježaka na vošćanim tablama zaključio, da je jedan dio tog ilirskog plemena zbog svog iskustva u rudokopu po caru Trajanu preseljen u dački zlatni kotar. Dalmatinska obitališta Pirušćana (isp. Mommsen C. 111, str. 214., 305.; Kiepert: „Formae orbis antiqui” XVII., prilog str. 5.; Evans: „Antiquarian researches in Illyricum” III., str. 13.; Hirschfeld: „Hermes” XXV., sir. 357.
  5. ↑ C. III 1266 (Abrud-banya kod Alburnus maior): D. M. Cassiae Peregrinae, integ[r]a[e] vix. an. XXVII, f. Bisius Scenob(arbi) Sard. coniug. b. m. Tomaschek upoznao je s pravom na spom. mj. str. 563. na temelju obaju dalmatinskih imena čovjeka, u Sard. plemensko ime Sardeates. Po Pliniju n. h. III 142 bile su u toj župi 52 dekurije a pripadala je konventu Salone. Pošto je Ptolomej II 16, 18 (Σαρδιωται) poznaje, to su oni u 2. vijeku činili jednu župnu općinu. Obitališta im još nijesu pouzdano pronagjena. Tomaschek prenosi ih u ramsku dolinu i u gornju dolinu Vrbasa (Skoplje); oko vrela Vrbasa postavlja je hipotetički Kiepert: „Formae orbis antiqui” XVII.
  6. ↑ U C. XI 76.: (isp Mommsen E. E. V, str. 184.) spominje se jedan Castrum Plana; možda baš iz toga mjesta potječu oba kod Alburnus maior naseljena Dalmatinca: C. III 1270 (Abrud-banya): D. M. Planio baezi qui et. Magistro, vix. a. L, Maxima c. b. m. i C. VI (od godine 139. po Hr.): Planius Verzonis Sclaies. - Sclaies kaže se, da je trgovište u susjedstvu Verespataka, isp. Jung: „Fasten”, str. 162. - Velik je povrh toga broj takih, u Daciji naseljenih Dalmatinaca, kojim je staro-dalmatinsko obitalište nepoznato; njihova imena, kao Scenobarbus (C. III 1265, isp. A. Bauer: „Arehaeol.-epigr. Mittheil.” XVII., str. 141., primj. 4.), Plaetoria, Lavius Verzonis (C. III 1269), Platino Verzonis, Plator (C. III 1271), Andes (C. III 1272), Panes (C. III 7821), Panto (C. III 7825, svi u Alburnus maior) i t. d., dokazuju pouzdano, da su rogjeni u Dalmaciji. Isp. W. Tomaschek: „Zeitschrift für die österr. Gymnasien” 1872., str. 145. i d.; 1877., str. 446.; Mommsen C. III, str. 214.; Jung: „Römer und Romanen”, str. 107.

-- 669 --

poslušaše taj poziv vladin; gragjani[1] i peregrini,[2] radnici[3] i takvi muževi, koji su već u zavičaju imali službe i dostojanstva,[4] ostaviše svoj zavičaj.

Velika većina naselila se, kako je to lako razumjeti, u zlatnom kotaru, u Ampelum (Zalatna),[5] sjedištu rudarskih vlasti,[6] u Alburnus maior (Verespatak),[7] gdje su bili pa su još i sada najznatniji zlatni rudokopi[8] i u susjednim selima i trgovištima kao u Kavieretium,[9] Abrud-banay,[10] u onom mjestu, kome, se je ime samo očuvalo u etnikonu Sclaies,[11] i t. d., kao i u Brucli (Nagy-Enyed),[12] koja pri početku rimske vlasti bijaše ugledna.

Nekoji su svoja obitališta imali i u oba glavna grada provincije, u Apulumu[13] i Sarmizegetusi.[14]

Pojedinim iseljenicima, svakako onim, koji su iz zavičaja ponijeli dosta novca, mora da je prvih pedeset godina veoma dobro bilo; oni su stekli velikog imetka i časti. Tako je baštinik onog, u 30. godini umrlog dekuriona Aequuma i Sarmizegetuse, P. Celsenius Constans-a, M. Opellius Adiutor, duumvir Sarmizegetuse[15] imao posjeda u Ampelumu[16] i Brucli.[17]

  1. ↑ Isp. str. 668. primj. 2., str. 668. primj. 3.
  2. ↑ Isp. str. 668. primj. 4., str. 668. primj. 5. i 6.
  3. ↑ Isp. njihove nadgrobne spomenike u Alburnus maior s prikazima orugja C. III 1269; F. Studniczka: „Archaeol.-epigr. Mittheil.” VIII., str. 41.; Jung: „Fasten”, str. 161. Većinu peregrina valjaće amo pribrojiti.
  4. ↑ Isp. princeps adsignat[us] ex m(unicipio) Splono, str. 668. primj. 2. (uz to Patsch: „Glasnik” 1896., str. 135. i d.) i dekurijona iz Aequuma, str. 668., primj. 2., br. 3.
  5. ↑ Isp. str. 668., primj. 2., str. 668., primj. 3.
  6. ↑ Jung: „Fasten”, str. 159.
  7. ↑ Isp. str. 668., primj. 2., br. 3.; str. 668., primj. 4.; str. 668., primj. 6. Isp. vošćane table dolje str. 670., primj. 1.
  8. ↑ Jung: „Fasten”, str. 159.
  9. ↑ Isp. str. 668., primj. 4.
  10. ↑ Isp. str. 668., primj. 5. i 6.
  11. ↑ Isp. str. 668., primj. 6.
  12. ↑ Vidi dalje na ovoj strani.
  13. ↑ Isp. str. 668., primj. 2., br. 1.
  14. ↑ Isp. str. 668., primj. 2., br. 3.; Mommsen C. III uz br. 1323.
  15. ↑ Str. 668., primj. 2., br. 3.
  16. ↑ C. III 1323.
  17. ↑ C. III 942, isp. str. 1014.; Jung: „Fasten”, str. 160.

-- 670 --

Uz to su se, kako se po imenima može suditi,[1] pridržavali narodnog jezika i običaja; isto tako ostali su pri poštovanju domaćih bogova. Dalmatinci i Panonci uveli su u Daciji kult boga Silvana.[2]

Velik je udarac dačke Dalmatince stigao pod Markom Aurelom; u vrijeme velikog germansko-sarmatskog rata opustošili su domaći i strani varvari, koji su preko megje provalili, rudokopne krajeve, pa i sam glavni grad zemlje, Sarmizegetusa, dospio je u opasnost.[3] Rudari moradoše bježati, pošto su svoje dragocijenosti pohranili po rovovima.

Oni se više ne vratiše, jer što je onda sakriveno, to je tek u naše doba opet izneseno na sunce. Megju ovim rudarima bilo je, kako to svjedoče imena Andueia, Anduenna, Bato, Beusas, Bradua, Dasas, Planius, Plator, Scenobarbus, Titus, Verzo,[4] veoma mnogo Dalmatinaca.

Ali time ta sveza s Dalmacijom nije prestala; iz natpisa se može konstatovati, da je, kako saobraćaj s Dalmacijom[5] tako i doseljavanje iz Dalmacije još u drugoj polovici 2. i u prvoj polovici 3. vijeka trajalo.

C. III 1108 (Apulum): Deo Soli Hierobolo[6] Aur. Bassinus, dec. col. Aequens(is), sacerd. numinum v. s. l. m. valjaće zbog gentilnog imena Aurerelius i pošto nema pronomena, postaviti najranije u vrijeme divi fratres. Još je mlagji, iz godine 237. po Hr., C. III 1596 (isp. str. 1424., nepoznato gdje je nagjen):

I. o. m. [f]ul[gu]r. pro salute sua et suorum [M.] A[u]r. Decoratus, dec. col. Aeq., fla[m.], aedil., et M. Aur..... de[c]. col. A[e]q., quaes. v. s. l. m. Perpetuo et Corneliano cos. VIII idus Iunias.[6]

Ali ne samo radnike, male i velike zakupnike, trgovce i pazardžije dobivala je Dacija iz Dalmacije; vrlo je blizu pameti,[7] da se je i organizacija

  1. ↑ Isp. vošćane table I., II., III., V., VI., VIII., X., XVII. iz godina 167., 159., 162., 162., 139., 159., 164., 131.
  2. ↑ Jung: „Römer und Romanen”, str. 112., primj. 4.; Patsch: „Glasnik” 1896, str. 282.
  3. ↑ Mommsen: C. III, str. 921. i „Röm Geschichte” V3, str. 210.; H. Schiller: „Geschichte der röm. Kaiserzeit” I., str. 643.; Jung: „Römer und Romanen”, str. 24., „Fasten”, str. 159, „Zur Geschichte der Pässe Siebenbürgens”, str. 6.
  4. ↑ C.I.L. III str. 960.
  5. ↑ Isp. gore str. 666., premj. 3.
  6. ↑ Isp. W. Drexler: „Roschers Mythol. Lexikon” s. v. Hierobolus; F. Cumont: „Textes et monuments” I., br. 307.
  7. ↑ Kako se vidi, stanovnici su Aequuma bili veoma prometni ljudi, kojima je drago seliti s jednog kraja na drugi; našli smo ih odmah, pošto su rimske četo uljegle u Daciju, pa ih sada opet nalazimo. Njihove se sveze prostiru i preko cijele Dalmacije od Salone (C. III 2026, isp. str. 1030., 8721.) do Senie = Senja (C. III 3016). Nekoji su stigli čak i namjesničku čast, isp. C. III 2732 (isp. str. 1035.). O položaju Aequuma naspram vojske isp. Mommsen E. E. V, str. 183.; A. pl. Domaszewski: „Rhein. Museum” 1891., str. 602. primj. 3., 1893., str. 347.; E. Ritterling: „Westdeutsche Zeitschrift” 1893., str. 106. i d. I u novo nagjenim spiscima imena iz Adamklissa navodi se jedan čovjek iz Aequuma, isp. G. Tocilesca: „Predavanje na kolonjskoj skupštini filologa”, str. 198.
  8. ↑ Isp. Jung: „Fasten”, str. 163.

-- 671 --

državne kontrole dačkog rudarstva povela za razvijenom upravom dalmatinskih rudokopa i talionica. Nalazimo u Daciji prokuratore, koji su prije djelovali u Dalmaciji. Odmah prvi prokurator, koji je pod Trajanom u dačkim rudokopima uredio radnju za rimsku državu, čini se, da je prije radio u Saloni, gdje je bilo sjedište vrhovne vlasti za dalmatinske zlatne rudokope,[1] pošto se njegova žena, takogjer libertinka, zove Salonia:[2] C. III 1312 (Ampelum): D. M. Ulpio Aug. lib. Hermiae proc. aurariarum, cuius reliquiae ex indulgentia Aug. n. Romam latae sunt, Salonia Palestrice coniunx et Diogenes lib. benemerenti fecer. Vixit ann. LV.

T. Claudius Xenophon, koji je bio prokurator Daciae Apulensis, postao je neposredno za tim proc. argentariarum Pannoniarum et Dalmatiarum, da se opet kao proc. Illyrici per Moesiam inf(eriorem) et Dacias tres, t. j. kao upravitelj kombinovanog dônjomezijsko-dačkog carinskog područja, vrati na Maroš i Dunav.[3]

Kao što je taj Xenophonov red u zvanjima neposredno, tako su carinske prilike i posredno obje pokrajine dovele u neki uzajamni kontakt. Obje, kako Dacija tako i Dalmacija, pripadale su velikom ilirskom carinskom području;[4] pošto je prihod cijelog toga područja jednome društvu (prije 182. pr. Hr.) predan u zakup, to je onda slijedilo, da su posve daleki carinski uredi i štacije došle jedne s drugima u saobraćaj premještanjem uredovnog osoblja, škontriranjem i t. d. Tako nahodimo službenike C. Antonija Rufa u Senii-Senju[5] i u Tsierni (Oršovi) i Mehadiji.[6]

Karijerama olicira i činovnika izmegju provincija podržavana sveza za to manje udara za Dalmaciju u oči, jer ovdje od 70. po Hr. veće legionarne čete nijesu stalno, a pomoćne su u manjem broju garnizonirale; nema ovdje, ili je samo u malom broju bilo centurionskih postaja militia equestris i legionarnih legata, koje su u viteškom, odnosno senatorskom pravcu, dakle u karijeri ukupnog državnog činovništva, činile znamenite stepenice, koje su se tek kasnije ponekad mogle preskočiti. Tako nikoji od poznatih dosele dačkih namjesnika, koji su se inače dosta prometali po državi, nikada nije služio u Dalmaciji.[7]

  1. ↑ Mommsen C. III str. 305.; Jung: „Römer und Romanen”, str. 46.
  2. ↑ Hirschfeld: „W. Sitzungsberichte” 1874., str. 368.; Jung: „Fasten” 162.
  3. ↑ C. III 6575 = 7127 = Dessau 1421. 8042. A. pl. Domaszewski: „Archaeol.-epigr. Mittheil.” XIII., str. 136., prmj. 38.; Jung: „Fasten”, str. 43. i 52.
  4. ↑ Patsch: „Röm. Mittheil.” 1893., str. 196.
  5. ↑ C. III 13283.
  6. ↑ C. III 1568; Patsch na spom. mj. str. 197. i d.
  7. ↑ Nekadašnjemu namjesniku Dacije, S. Miniciju Faustinu (C. III 2830 = Dessau 1056, isp. „Glasnik” 1895., str. 389., br. 22.; Jung: „Fasten”, str. 5., 63.) postavili su dekurijoni u Burnumu počasni spomenik; ne zna se za što.

-- 672 --

Nasuprot bio je jedan dalmatinski legatus Augusti pro praetore, L. Iunius Rufinus Proculianus (pod Commodom), prije kao tribunus laticlavius kod leg. XIII gem. u Daciji.[1]

Isto su tako dva druga nekadašnja dačka oficira poslali prokuratori Dalmacije, tribun leg. XIII gem.: T. Aurelius Calpurnianus Apollonides[2] i praefectus cohortis Ityraeorum L. Valerius....[3] a jedan, primus pilus leg. V Macedonica, L. Artorius Iustus, postao je procurator centenarius provinciae Liburniae iure gladi.[4]

Čitave dačke vojničke čete nijesu nikada došle u Dalmaciju. Obratno je bivalo; vojnički odjeli, koji su garnizonirali u Dalmaciji, premještani su u Daciju, ali ne neposredno, nego su kao ala I Tungrorum Frontoniana[5] najprije na duže vrijeme dolazile u Panoniju, da onda nasele svoje kvartire u Erdelju.

Nego pošto je već onda bio uveden red mjesne konskripcije, bila je dalmatinska momčad već izumrla, a na njeno mjesto došli su pripadnici drugih provincija. To isto u još višoj mjeri vrijedi za coh. III Delmatarum miliaria equitata civium Romanorum pia fidelis,[6] pošto taj odjel nikad nije garnizonirao u onoj zemlji, po kojoj je nazvan, te dakle od Dalmacije ništa nije imao, već ime.

Pojedini Dalmatinci nahode se nasuprot u leg. XIII gem., koja nikad nije bila kod nas:

1. C. III 1200 (Apulum): D. M..... Ser(gia) Victor Iad(ere), eques leg(ionis) XIII g(eminae)....[7]

2. Pais 1163 = Dessau 2638 (Aquileia): T. Statius P. f Serg. Marrax prim(us) pil(us) leg(ionis) XIII geminae, donatus torquib(us) armillis phaleris hasta pura bis coron[is] aureis quin[que]. Po imenu Statius može se suditi, da primus pilus potječe iz Risinium-Risano, gdje je gens Statia imala uglednu ulogu.[8] Kao što je Marrax valjda u dačkom ratu pod Domicijanom,[9] tako je jedan drugi član iste familije po Trajanu povodom dačkih pobjeda dekoriran:

  1. ↑ Jung: „Fasten”, str. 66., br. 9.; W. Liebenam: „Forschungen zur Verwaltungsgeschichte” I., str. 163.
  2. ↑ Jung: „Fasten”, str. 66. i d., br. 10.
  3. ↑ C. III 8716; Jung na spom. mj. str. 83., br. 11., str. 120. Ipak dopuna proc. Aug. p[rov. Dalmatiae] nije pouzdana, ona se osniva samo na nahodištu, Saloni.
  4. ↑ C. III 1919, isp. str. 1030., br. 8513., 12813 = Dessau 2770; Jung: „Fasten”, str. 91., br. 10. Isti se muž spominje i 12791; pošto oba natpisa, koja pripadaju raznom vremenu, potječu iz jednoga mjesta, Podstrana-Pituntinum (kod Salone), a to mjesto nije u njegovom uredovnom području, to će biti, da je otuda rodom.
  5. ↑ C. Cichorius, Pauly-Wissowa R. E. s. v. ala. str. 1267. i d; Jung: „Fasten”, str. 111. i d.
  6. ↑ Jung: „Fasten”, str. 117. i d.
  7. ↑ Nema u Mommsena E. E. V., str. 183.
  8. ↑ Jung: „Fasten”, str. 88., br. 2., str. 97.
  9. ↑ Car, koji je redove podario, nije naznačen, bijaše dakle damnatae memoriae.

-- 673 --

C. III 6359 (isp. str. 1491): C. Statius C. f. Serg(ia) Celsus evoc(atus) Aug(usti) donis donatus his corona aurea torquibus phaleris armillis ob triumphos belli Dacici ab imp(eratore) Caesare Nerva Traiano Aug(usto) Germ(anico) Dacico Parthico optimo, (centurio) leg(ionis) VII geminae in Hispania t(estamento) p(oni) i(ussit) et epulo dedicavit.

Neki drug T. Statia Marrax-a biće na natpisu iz Narone C. III 8438 = Dessau 2579[1] spomenuti vojnik italskog podrijetla, koji je zbog svoje hrabrosti od vojnika leg. XIII gem. promaknut na centuriona u Dalmaciji stacionirane[2] kohorte I Campana:

....? Front]o Arimin(o), mil. leg. XIII donat(us) torq(uibus) armil(lis) phal(eris) et (centurio) coh(ortis) I Camp(anae),[3] an(norum) LX, t(estamento) f(ieri) i(ussit). Posidonius et Prunicus (= Phrynichus) li(berti) posuer(unt) et ali ne(mini). H(ic) s(itus) e(st). Karakteristično je, da se i ovdje car ne spominje.

I tako vidimo, da su se bojevi na Dunavu, koji su odlučivali o sudbini države, i u našoj mirnoj provinciji osjećali, pod Vespasijanom po premeštanju legija od Krke i Cetine na mezijsku Dunavsku obalu,[4] pod Domicijanom i Trajanom doduše samo po životnoj sudbini nekojih domaćih sinova, a pod Markom Aurelom bilo je kao da će svu zemlju potegnuti u svoju zatornu vijavicu. Ne samo što se glavni grad zemlje mora iznova utvrditi, u velikoj ratnoj nevolji vidi se car još prinužden, da u Dalmaciji na silu kupi novake:

Vita Marci 21, 7: Latrones etiam. Dalmatiae atque Dardaniae milites fecit.[5]

  1. ↑ Jung: „Fasten”, str. 116.
  2. ↑ Patsch: „X. godišnji izvještaj velike gimnazije u Sarajevu”, str. 16. i d.
  3. ↑ Mjesto predložene riječi Camp(estris) čitam ja Camp(ana) po solunskom natpisu C. III 8693, gdje se očevidno ista kohorta misli.
  4. ↑ Mommsen: „Röm. Geschichte” V3, str. 200.
  5. ↑ Oni su doduše uvršteni u obje, u ono doba na novo osnovane legije II i III Italica, ili, kako su se onda još zvale, II Pia et III Concordia; te legije nahodimo najprije u tom kotaru novačenja, u Saloni. Isp. Mommsen: „Röm. Geschichte” V3, str. 212. (isp. str. 228.): „Unatoč financijskoj nevolji sastavljene su naročito od ilirske momčadi, pri kojoj je istina gdjekoji razbojnik učinjen braniteljem domovine, dvije nove legije, i kako je već prije rečeno (str. 147. i 181.), pojačana je dosele neznatna megjaška straža tih obiju provincija (Raetije i Norika) novim legijonarnim okolima iz Regensburga i Ennsa”.