Karl Patsch. (1898). Rimska nalazišta u kotaru novljanskom. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 10(2-3), 493-501.

dana

Patsch, K. (1898). Rimska nalazišta u kotaru novljanskom. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 10(2-3), 493-501.

-- 493 --

Rimska nalazišta u kotaru novljanskom.

Za moje vožnje od mjesta prekopavanja pri vrelu Privilice u julu 1896. boravio sam u Bos. Novom, te sam pokušao, ne bih li i ondje što saznao o rimskim nalazištima u ovom novom kotaru, koji postoji od godine 1895. Osobito je vrijedilo, što sam se opitao u trgovca Milana Vukmirovića, koga mi označiše kao revna sakupljača starina, naročito pak staroga novca. Gospodin Vukmirović ne samo što mi je dopustio, da iz njegove zbirke proberem po zajamčenoj svojoj provenijenciji najznamenitije komade za zemaljski muzej, nego mi pače obeća, da će se u buduće u našem interesu u novljanskom kotaru ogledati, te nas odmah obavijestiti o svim novim nahođajima.

-- 494 --

Da je održao riječ, to dokazuje natpis iz Agića turskih, o kome će niže biti riječ.

Nemam za sada mnogo toga da kazujem iz toga kotara; ali se nadam, da će prijegled, što ću ga ovdje iznijeti, isto tako kao i analogni prijegledi, što ih je zemaljski muzej složio o drugim kotarima, i ovdje pobuditi lokalni patriotizam, te izazvati natjecanje na korist zemaljske povijesti.

Ovdje pridan nacrt (slika 1.), koji nešto dalje zahvata od novljanskog kotara, na kome su rimska nalazišta podvučena, ima da jasnije predoči položaj pojedinih mjesta i njihov uzajamni položaj naspram najbližih rimskih mjesta u susjednim upravnim oblastima.


Slika 1.

Rakanske barice (općina Džankić-Rakani).

Najprostraniji ostanci iz rimskog doba leže na ritu, nazvanom Rakanske barice, u Džankić-Rakanima, četvrt sata od ušća potoka Čađavice u potok Vojskovu, desnu pritočicu Une. Mnoštvo humki s podrtinama i ruševinom, nazvanih gromile, označuju mjesta, gdje nekoć bijahu zgrade.

Po dru Ćiri Truhelki[1] mogu se od sedam kuća još raspoznati temelji iz konfiguracije tla; sedam ih je s obje strane jedne ceste, kojoj se tarac ispod ledine još može raspoznati. Najveća je pravokutnik od 37 m dužine i 16 m širine.[2]

Sedma — kvadratična zgrada — po strani je ukraj jednog malog vrela; ondje je početkom osamdesetih godina, kako javlja Truhelka, nađen jedan sarkofag, dva ne posve 1 m visoka, lijepo izrađena stupa od bijela mramora, i nadgrobni natpis C. I. L. III 8376 a = 13242 = Bücheler C. L. E. 539.

Veliki sarkofag bez svakog nakita prenesen je u selo Adrapovci na Uni, nedaleko od nalazišta, pa mu je donji dio ondje upbtrijebljen za oltar. Jedna polovica prije već prepukloga poklopca leži pred crkvom, dok se drugi izgubio prigodom opravljanja ceste. Stupovi su prije osnovanja zemaljskog muzeja upotrijebljeni kao čiraci u istočno-pravoslavnoj crkvi u Rujiški.

Na gromili nailazi se korak po korak na obrađeno kamenje, žmurnjake i žljebasti crijep (tegulae i imbrices) i na ogrijevne cijevi (tubuli). Dobro upodobljen i brižno pečen eksemplar ovih

  1. ↑ „Glasnik“, 1890., str. 97.
  2. ↑ V. Radimski (W. Radimský): „Archaeologisches Ortslexikon von Bosnien und der Hercegovina“ s. v. Rakani (pohranjen u zemaljskom muzeju kao rukopis).

-- 495 --

potonjih dospio je u muzej, te je ovdje prikazan u slici 2. Ima pravokutni presjek, visok je 0.26 m, širok 0.135 m, a dubok 0.095 m. Debljina je nejednaka, ona se koleba između 0.015 m i 0.02 m. Na obje uske strane usječena je (ne u jednakoj visini) radi komunikacije sa susjednim cijevima po jedna okruglasta (0.04 : 0.033 m i 0.036 m) jama. Prednja i otražnja spoljašnja ploha narebrene su drvenim češljem, da se lakše može prizidati i bolje pričvrstiti lijep. Bridovi su s polja ponešto zaobljeni, iznutra nasuprot uglasti. Šav, na koji dr. L. Jakobi upozoruje u svom vrlom djelu „Das Römerkastell Saalburg bei Homburg vor der Höhe“, str. 200., i ovdje se jasno razabire.


Slika 2.

Na „Gromili“ viđale su se i olovne cijevi, koje valjda potječu od kakog vodovoda. Naročitu pažnju zaslužuje množina željezne troske, što je ondje ima. Sada se u tamošnjoj okolini ne kopaju rude.

Da je ovo mjesto u rimsko doba imalo neko znamenovanje, slijedi iz toga, što se ovdje naselio Heliodorus, koji je bez sumnje došao iz Orijenta.

V. Tomašek (W. Tomaschek)[1] prenio je po Ravenasu 218; 13 (isp.: 217, 12: Clande) spomenutu cestovnu štaciju Clandate „od prilike u Novi, pri utoku Sane u Unu“; ako to mjesto valja tražiti u tome kraju, onda ga puno prije, kako je to već i Truhelka na nekim mjestima primjetio, valja tražiti u Rakanskim baricama, nego u Novom. Time se ne misli reći, da Rimljani nijesu umjeli cijeniti tu, u merkantilnom i u strategičkom pogledu tako povoljvu poziciju pri sastavcima obiju rijeka s obilatom vodom, i da tu nije bila omanja naseobina. Tragovi joj se do sada u Novome nijesu našli; da li je šta nađeno naspram Novoga na hrvatskoj strani, nijesam mogao saznati.

Iz Rakanskih barica imao je gospodin Vukmirović niže opisani i naslikani fragmenat cigle (slika 3.), koji je muzeju prepustio.

Ulomak pravokutne, 0.065 m debele, crvene, čvrsto pečene ciglene ploče od dobro izrađene gline; desno je još očuvan jedan dio okrajka. Visina je sada 0.28 m, širpna 0.257 m; potonja biće da je isprva samo od prilike za 1 cm veća bila. Na gornjem dijelu ponešto udubljene prednje strane utisnut je u vlažnu glinu dvobridim, šiljastim

  1. ↑ „Mittheilungen der geographischen Gesellschaft in Wien“, 1880., str. 511.

-- 496 --

 instrumentom — valjda drvenom šipkom — po ciglaru Graffito. Pojedina se pismena ne razlikuju od onih na kamenitim natpisima. Desno se jedna trećina 1. i 2. reda (od prilike četiri pismena) izgubila, treći se red, sudeći po velikoj prostoj površini iza zadnjeg pismena, posve održao. U tome redu čini mi se četvrti utisak zbog svoga oblika i plitkoće, da nije pisme; valjda je nastao pogrješkom pisara.

Sllka 3.

Natpis možda treba ovako popuniti: Vivas e[t ama], qui later[cla. (....), qui ea ce(perit?)

Glagol, za koji ce može misliti da je slijedio iza latercla mora da je, sudeći po prostornim razmjerima, bio skraćen; za et nema prostora.

Cigla je po svoj prilici fabrikovana u samim Rakanskim baricama.

Od novaca, nađenih u Rakanskim baricama, mogao je zemaljski muzej dosele samo da stigne denar Babelon, Titia 2.

Najbliža su rimskih podorišta prama zapadu u selima Buševiću na desnoj, i Ljusini na lijevoj obali Une, oba su već u kotaru krupskom; o prvom će biti govora u drugoj svezi, o Ljusini isp. V. Radimski (W. Radimský): „Wissenschaftliche Mittheilungen“, II., str. 69.

Agići gornji ili turski.

U dolini Japre, gdje je iz troskovišta V. Radimski po svoj prilici s punim pravom zaključio, da je ondje bila živa rimska

-- 497 --

željezna industrija,[1] bila je poznata rimska naseobina, koja se prostirala pri dnu i na vrhu Ovan-grada kraj sela Čele.[2] Po nastojanju gospodina Vukmirovića možemo sada konštatovati, da je ovdje ili u selu Agićima gornjim ili turskim, jedva pola sata od Čela bilo glavno mjesto toga međaškog područja kotara novskog i sanskog, jer je njegovim posredovanjem zemaljski muzej u proljeću god. 1897. stigao natpis, koji nam daje vijest o hramu, što no je bio u potonjem mjestu — ovdje je nađen spomenik u kući Mustafe Hadžića.

Natpis je razdijeljen na dva prizmatička vapnenasta šulja (B i C). Sadržaj tog spomenika dokazuje međutim, kako ćemo vpdjeti, da on ipak nije potpun, nego da je jedan isto taki, treći komad A još u zemlji, pa ga valja tražiti. Sva je prilika, da će se pri tome nalazištu naići na kamen, ili blizu njega možda i na ostanke hrama. Ako se to iskopa i pretraži, moglo bi doći do znamenitih priloga povjesti rimske arhitekture u našim zemljama, pošto će na hramu valjati razlikovati dvije građevne perijode, od kojih se druga tačno može odrediti.

Oni komadi, što su već u muzeju, sasma su upriličeni jedan prema drugomu. To su dva kamenita stupa (slika 4. i 5.), koji su trebali da imaju kvadratičai presjek, koji međutim zbog loše radnje nije sasvim pošao za rukom: B 0.258 : 0.265 m, C 0.255 : 0.253 m. Stup B, od koga jo dolje odlomljen komad, pa ga također još valja tražiti, visok je 0.685 m; stup C od prilike 0.675 m. Lijeva i desna pobočna ploha, kao i otražnja strana na oba su stupa nadžakom na jednak način obrađene.

Na stupu C je kamen ispod zadnjeg reda natpisa u visini od 0.087 m grubo izrađen; u

Slika 4. (Stup B.)

Slika 5. (Stup C.)

  1. ↑ „Wissenschaftliclie Mittheilungen“, I., str. 215. i d.
  2. ↑ Radimski na sp. mj. str. 216.

-- 498 --

istoj je visini i na tri ostale strane neotesan ostavljen; osim toga jo na otražnjoj strani taj dio kamena nešto izbočen, pa mu lijevu pobočnu plohu gore zagrađuje brazda. Po svemu tomu mora se uzeti, da je taj dio stupa bio prekriven. On nadalje ima u lijevom dijelu donje, inače vrlo hrapave površine ljevkastu jamu, dugu 0.12 m, široku 0.085 m i duboku 0.12 m, što dokazuje, da je C bio postavljen na jednom kvadratičnom komadu, pa da je s ovim bio sastavljen kamenitom ili drvenom peticom.

Gornja je strana u C i B samo ponešto hrapava; ni po čem ne može se suditi, da je tu bilo petice ili inače kakog spoja. To se kamenje dakle u vertikalnom položaju održavalo svojom vlastitom težinom.

B i C imali su zajedno s trećim komadom A, za koji se stalno može uzeti da ga je bilo, visinu od 2 m po prilici.

Ta visina i natpis opravdavaju nazor, da su to ostanci okvira oko vrata ili oko kapije. Neposredno do njih po svoj prilici nije bilo vrata.

Neokvireni natpis osobito je na C izlizan, na B odbijen je i dolje, na C gore, a na B oštećen je jamom u sredini predzadnjeg reda.

Na B održali su se gore ostanci pismena jednoga reda, koji je od A bio dolje pružen. U drugom redu valja na početku, kako se čini, uzeti ligaturu od N i I. Između nje i C ima oveći špacij, ali se na njemu osim dvije piknjaste udubine ništa ne vidi. Redak 5. i 6. razmjerno su dobro održani. U 9. retku bijaše po svoj prilici ligatura od R i L.

I od B zašao je zadnji red dolje na C; natpis je dakle usječen na stupu, pošto je već bio postavljen na svoje mjesto. U 1. redu M (u templum) i RES (u restituit) ne zapremaju posvema prostor, pa ipak bi možda bilo smiono nepopunjen prostor izvoditi od vetustate collapsum ili slične riječi. U 4. redu mislim da se može čitati imp. (sva tri pismena u ligaturi), onda d. n. C.; iza pošljednjeg pismena ostaje još prostora za ligirana i mala pismena.

Natpis je od prilike ovako glasio:

[. ..(ime božanstva) ... ? pro salute...]ni suorumque omnium Philocyrius lib(ertus ex voto posuit et temp[l]u[m] restituit idibus Iulis imperatore) d(omino) n(ostro) C[aes(are)] Gordiano Aug(usto) II et Pompeiano co(n)s(ulibus).

Po tome je Philocyrius pobliže neoznačen predmet prikazao također nepoznatom nekom božanstvu radi učinjenog zavjeta, pa je ujedno opravio ruševni mu hram.

-- 499 --

Svečano iznovično otvorenje toga hrama bilo je 15. jula 241. Za što su za to odabrani idi jula, ne može se razabrati; u životu cara Gordijana nemaju oni nikake uloge.[1]

Osim ovog građevnog natpisa još je u zemaljski muzej službeno dospjela vijest, da se ondje na mjestu, koje se zove Crkvina, nahode temeljni zidovi, i da se na istom mjestu prije nekoliko godina našla izidana „grobnica“, u „kojoj su duvarovi bili obijeljeni, dok je pod bio naljeven nekim crveno obojenim lijepom, na kome je bilo položeno više kostura“.

Iz

Svinjuhe

imao je gospodin Vukmirović ljevenu koljenastu rimsku fibulu sa zamotkom i polukružnom plohastom glavicom od srebra, koju je darovao zemaljskom muzeju. Pojedinosti joj se vide u slici 6. Nema jezičca, a poluga glavice stremenki je paralelno uzvinuta. Po tome kako je malena (0.031 m duga) i po malom razmaku između stremenke i jezičca služila je ljepušna ta fibula za pričvršćivanje uredno jedan na drugog složenih okrajaka nekog ruha od tankog latka.

Slika 6.

Ta je fibula već u više varieteta dokazana u Bosni i Hercegovini, tako u Domaviji i Ilidžama.[2]

Derviš-kula (općina Rakovac).

O nahođenju rimske cigle na polju sjeverno od razvaline Derviš-kula (općina Rakovac) ima vijesti od P. Ivančevića[3] i V. Radimskoga.[4] S ovoga nalazišta potječe i ona cigla, što je uzidana u kuli gradskoj, i cigleni fragmenti, što ih je Radimski opazio u koritu potoka ispod razvaline.

Selo

Čitluk

ima na svojoj istočnoj strani prostranu nasutu gradinu, koja mora da je kako u prehistoričko, tako i u rimsko doba bila naseljena,

  1. ↑ Isp. P. von Rohden, Pauly-Wissowa R. E. s. v. Antonius n. 60.
  2. ↑ Wissenschaftliche Mittheilungen I, str. 240, sl. 42. i V. str. 148. Uopće isporedi osim Tišlerove temeljne radnje sada i O. Almgrena: „Studien über nordeuropäische Fibelformen der ersten nachchristlichen Jahrhunderte“, str. 57., tab. V., sl. 114. Korisno će također biti čitati Jakobija primjedbe o fibulama u njegovom gore spomenutom djelu str. 503. i d.
  3. ↑ „Glasnik“, 1891., str. 321.
  4. ↑ Wissenschaftliche Mittheilungen I., str. 215.

-- 500 --

pošto je u njoj konstatovan lijepo zidan temelj, po kome leže fragmenti od cigala.

Dvorište.

I na crkvini, što je na južnoj strani sela Dvorište, nađene su supstrukcije jedne zgrade; množina komada cigle i ciglenim brašnom pomiješan lijep dokazuju da ti zidani ostanci pripadaju rimskom vremenu.

I selo

Gradina

južno od Dvorišta ima na južnoj strani svoga teritorija Crkvinu, na kojoj se također razabiru zidani temelji jedne zgrade, koja je bila crijepom pokrivena, i kojoj je lijep pomiješan komadićima cigle.

Na istoku od gradine leži naprama Jutrogošti razvalina Stari Grad.

Bosanska Kostajnica.

Godine 1890. naišlo se u Bosanskoj Kostajnici pri kopanju temelja za školsku zgradu na dobro očuvan rimski vodovod, koji je nekoliko koraka od ceste u Novi išao od zapada prema istoku do vrela Bubnjarice, što je od prilike pola sata od škole. Kada su to vrelo god. 1892. sagradili za vodovod, našli su kod njega iste cijevi u dubljini od 1 m. Osim toga pokazale su se one istom prigodom i pred kućom trgovca Jose Ćurića i u čaršiji.[1] Na žalost propustilo se onda, taj zanimljivi vodovod pobliže ispitati. U muzeju ima s ovoga nalazišta samo jedna cijev. To je na točilo brižno upodobljena, izvrsno pečena, zvonka, iznutra i spolja glatka vodovodna cijev od dobro umiješene ilovače (slika 7.). Ukupna joj je dužina 0.32 m, od koje 0.267 m dolaze na cijev, a 0.055 m na grlo, koje je na

  1. ↑ J. Pavelić, „Vjestnik“, 1892. str. 58. i 1895. str. 208.

-- 501 --

0.015 m oštro odsječeno. Natrubak (Muffe) ima 0.16 m unutrašnjeg premjera, grlo takav od 0.135 m. Bokovi su grla debeli 0.01 m, sredina cijevi 0.0125 m; natrubak i nasad grla imaju uslijed koničkog udebljanja bokove debele 0.02 m, odnosno 0.0215 m. Pri grlu i u natrupku očuvali su se ostanci ljepiva (Dichtungsmittel), koje sadrži vapna. U unutrašnjosti cijevi nalazi se na dvije trećine visine presjeka sedimenat, u kome osim kreča ima dosta željeza i tragova od sumpora, i koji je u prvo vrijeme možda bio deblji, ali su ga valjda oni, koji su cijev našli, pri čišćenju dobrim dijelom odstranili.

Slika 7.

Po tako velikom vodovodu, kakav naša cijev tu dokazuje za Kostajnicu, može se suditi, da je ondje morala biti znatna naseobina.

Karlo Pač.