Carl Patsch. (1900). Rimska mjesta po Imotskom polju. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 12(2), 295-344.

Patsch, C. (1900). Rimska mjesta po Imotskom polju. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 12(2), 295-344.

-- 295 --

Rimska mjesta po Imotskom polju.

Priopćio Karlo Patsch. (Sa 37 slika u tekstu)

U maju 1898. imadoh prilike da proputujem Imotsko polje. Ono spada megju ona osebujna, uvaljena polja zapadne Dalmacije, koja su već više puta opisivana. ^[1] Sve njihove karakterne prilike važe i za Imotsko polje, a te su: sjeverozapadno-jugoistočni smjer, zatim ponajviše goli, opaljeni visovi, što ga okružuju i najzad ravnica samoga polja, iz koje se tek mjestimice dižu humci. Gledajući ga sa povora Gorice ili Sovića izgleda ravno kao stô; oranice pri njegovim rubovima, te livade i pašnjaci, što leže u njegovoj sredini, iskićeni su, sad u većem sad u manjem rastojanju, lugovima hrastovim i jablanovim.

U mnogovrsno zelenilo miješa se siva i smegja boja štala i gospodarstvenih zgrada, čiji vlasnici mahom stanuju u selima na rubu polja. Kad jednom bude provedena regulacija riječkih korita, postaće dolina jednom od najplodnijih u Dalmaciji i Hercegovini, kojima ona pripada gotovo u jednakim čestima. Obilje je njene vode za nju i blagodat i nevolja. Glavna joj je tekućica ili „matica” rijeka Vrlika, koja izvire iz više izvora megju Glavinom i Prološcem. Ona prosjeca polje na njegovom najužem mjestu, megju Imotskim i Podbabjem, pa zatim teče vazda zapadnim smjerom do Bijelog brda. To je jedan od onih nekoliko uskih jugoistočnih ogranaka glavnoga polja. U tome ogranku gubi se rijeka kod Drinovaca u više ponora: „u jami na Radavi”, ^[2] nadalje kod Pećine ^[3] i kod „jame Prosječena”, ^[4] te najzad u Nugi, ^[5] ovo je zadnje mjesto

1. ↑ Isporedi moju „Liku u rimskom dobu”, str. 36.
2. ↑ Sada začepljena.
3. ↑ Za ovu vele, da je zazidana.
4. ↑ Probijena za turske vladavine.
5. ↑ Na specijalnoj karti pogrješno Nuge.

-- 296 --

kotlina, vazda puna vode. Iza ovih uvora, dalje prama jugu, pojavljuje se Vrlika ponovo, i sad je narod zove Peć. U svom daljem toku dobila je više imena: Tihaljina, Mladi ^[1] i Trebižat, ^[2] presijeca kotar Ljubuški te se najzad saliva kod Struge u Neretvu. ^[3]

Jugozapadnoj česti Imotskog polja dovodi brzica (torrente) Suvaja veliku količinu vode, od koje znatan dio i pri žarkom dobu godine tvori „Jezero” kod Lokvičića. Isto tako preostaje na jugoistoku iza godišnjih poplava toliko vode, da od nje postaje drugo jezero, Krenica, ^[4] sjeveroistočno od Drinovaca. Uz Vrliku i Suvaju ima još velika množina jakih izvora, i ja bih svakomu, ko bi htjeo da se bavi etnografskim studijama preporučio, da ih posjećuje za rana jutra; odavle se opskrbljuju vodom sva na većim visinama ležeća naselišta. Ali marljivi učenjak treba da ima otvrdnuli sluh, jer ga na svakom koraku pozdravlja poj „hercegovačkih slavuja”, mnogobrojnih, bačvama natovarenih magaraca. U jeseni izviru iz onih vrela, kojima mješćani pripisuju podzemne tokove (tako vele za izvor potoka Mrketine kod Gruda, da dolazi iz Buškog blata), ogromne vodurine. One se spoje sa Vrlikom i Suvajom i drugim gorskim potocima, koji se pretvore u rječine, pa načine od Imotskog polja jedno jedino jezero, puno riba. Da se održi najnužniji saobraćaj, prave se tada skele. Marniji seoski mogućnici podignu i po koji most; kad nestane ljeti vodurine, ovi mostovi izgledaju doista čudnovati onako na suhu usred usjeva i marvenih stada. Tako je fra Jerković, župnik Drinovački, godine 1889. i 1890. prinukao općine Goricu, Soviće i Drinovce, te sagradiše most preko ponora Plavila. To je moderna analogija onoj uspostavi mosta preko rijeke Hippi („pons Hippi fluminis”), što su je izvele gradske općine Novae, Delminium i Riditae.

Poplava naknagjuje gjubrenje, ali može i da jako naškodi žetvi, kad oticanje vode zakasni, ili ako se s jakih kiša, makar i mjestimice, opetuju poplave.

Snijega malo pada, a i ne drži se dugo. Nadmorska visina polja iznaša na Vrlici 281 m, na jezeru Nugi 253 m.

Ni ovu okolicu ne poštegjuju bure i južnjaci. Šuma nema, da pruže zaštitu. Još godine 1717. spominje Provveditore A. Mocenigo guste šume oko Imotskog. Na putu izmegju Imotskog i Duvanjskog polja vidio sam pošumljenjâ i šumskih zabrana (ponajviše hrast), koji mnogo obećavaju.

1. ↑ U zvaničnoj nomenklaturi Mlade.
2. ↑ Ili Tribižet; tako narod naziva dônji tok te rijeke; nama je običnije Trebežat ili Trebižat.
3. ↑ Kažu da jezero Milaš u selu Tihaljini takogjer stoji u podzemnoj svezi sa Imotskim, jer jezero raste, kad u Imotskom polju padaju jake kiše. Isporedi N. Barišić „Wissenschaltliche Mitheilungen aus B. H.”, sv. III. str. 577.
4. ↑ O postanku njegovu isporedi djelo Bakule; isporedi Hörnes „Dinarische Wanderungen”, str. 144. i d.

-- 297 --

Naše je područje odijeljeno od mora ponajprije vapnenim stijenama Vilenjaka, Osoja i Kitice, zatim golim, krševitim zemljištem i najzad jakom Biokovskom kosom. Usprkos tim zaprjekama bilo je sveza sa morem. Na to nas upućuje činjenica, što su Slivno, Krstatice, Medovdolac, Berinovci, ^[1] a osobito Grabovac (čiji nahogjaji sižu do u neolitičko doba), ^[2] dakle predjeli izmegju mora i Imotskog polja, bili nastavani. Da je postojala sveza izmegju Imotskog polja i mora, svjedoče nadalje i one naseobine na samoj obali, u čijem je interesu ležalo, da budu u saobraćaju sa gospodarstveno jačim zalegjem.

Na toj su česti Primorja do ušća Neretve dokazana ova rimska mjesta: Brela, ^[3] Baškavoda, ^[4] Bast, ^[5] Promanja (Promaljena), ^[6] Makarska, ^[7] Podgora ^[8] Živogošće, ^[9] Zaostrog, ^[10] Lapčani ili Gradac ^[11] i Baćina. ^[12] Od tih je mjesta, koja megjusobno bijahu spojena umjetnom cestom, ^[13] najglavnije bilo Makarska, Muccurum na zaključku starog vijeka. ^[14] Uz to se jače ističu Baškavoda ^[15] i Zaostrog. Da je i zalegje bilo zainteresovano na

1. ↑ „Bull. Dalm.”, XXI., omot k broju 7/9., str. 2.; XXII., str. 13., br. 1262.
2. ↑ J. Bulić, „Bull. Dalm.”, XV., str. 56. i d. i XXI., str. 14. i d.; F. Bulić, na istome mjestu XX., omot k broju 7./8., str. 2. Sravni „Bull. Dalm.”, I., omot k br. 6.
3. ↑ C.I.L. III 8477, 10193, = Kubitschek, „Archaeol.-epigr. Mittheil.”, XV., str. 86., br. 3. Glavinić, „Mittheilungen der Centralcommission”, 1875., str. L. i 1878., str. XCI. = „Bull. Dalm.”, I. str. 184.
4. ↑ C.I.L. III 1899. (sr. str. 1499.), 1900., 1903. (sr. str. 1499.); Glavinić, „Bull. Dalm.”, I., str. 185. i d.; Fr. Bulić, na istom mjestu 1898., omot k br. 7./9., str. 2.
5. ↑ C.I.L. III 1901 (sr. str. 1499.), 1902. (sr. str. 1029.); Glavinić, „Mittheilungen der Centralcommission”, 1878., str. XCI. i „Bull. Dalm.”, I., str. 184.
6. ↑ C.I.L. III 3214 13, a.
7. ↑ C.I.L. III 1896 (sr. str. 1029.), 1897. (sr. str. 1499), 1898. (sr. str. 1029. i 1499), 3214 4, a 10188 38. Glavinić, „Mittheilungen der Centralcommission”, 1878., str. XCI. i „Bull. Dalm.”, L, str. 186. i d.; F. Bulić, „Bull. Dalm.”, XIV., str. 164. i d., br. 1122.—1128.
8. ↑ C.I.L. III 1895. Glavinić, „Bull. Dalm.”, I., str. 189. O susjednom Tučepu sravni Fortis, „Viaggio In Dalmazia”, II., str. 137. i Glavinić na ozn. mj. str. 186. = „Mittheilungen der Centralcommission”, 1878., str. XCII.
9. ↑ C.I.L. III 1894 (sr. 8471) = Bücheler, „Carmina latina epigraphica”, 1531.; Glavinić, „Mittheilungen der Centralcommission”, 1878., str. XCII. i „Bull. Dalm.”, I., str. 189.
10. ↑ C.I.L. III 1892 (sr. str. 1029.), 1893 (sr. str. 1029. i 1499.). Glavinić navodi „Mittheil. der Centralcommission”, 1878., str. XCII. i „Bull. Dalm.”, I., str. 190., da je osim novaca, osobito iz doba cara Constantina, ovdje još nagjeno: Korintska glavica, prosti mozaik, tučani kipić Minerve, jedan kip Pana „ed un bassorilievo in marmo, quest' ultimo rappresentante una lotta tra uomini e donne (valjda Amazonomachija)”. Sr. R. pl. Schneidier, „Archaeol.-epigr. Mittheil.”, IX., str. 36., opaska 11.
11. ↑ Glavinić, „Mittheil. der Centralcommission” 1898., str. XCII. i „Bull. Dalm.”, II., str. 160. Kod Constantina Porphyr. zovu se mjesto ἡ λαβινετζα Sr. C. Jireček, „Die Handelsstrassen und Bergwerke von Serbien und Bosnien während des Mittelalters”, str. 28.
12. ↑ Glavinić na ozn. mj.
13. ↑ W. Tomaschek, „Mittheilungen der geograph. Gesellschaft in Wien”, 1880., str. 524; Kiepert, „Formae orbis antiqui”, XVII. Da je promet u primorju starog datuma, dokazuju nahogjaji Dyrrhachium-drahma u Makarskoj i Lapčanu; sr. Glavinić na ozn. mj., str. XCI. i d.)
14. ↑ Tomaschek na ozn. mj.; Jireček na ozn. mj.; Kiepert na ozn. mj.
15. ↑ Na ozn. mj. stavlja Tomaschek ovamo po Ravennasu 208, 16 = 380, 4 spomenuti Biston.

-- 298 --

primorju, možemo svakako zaključiti iz toga, što se je jedan decurio grada Novae naselio u Zaostrogu. Ali svakako nije bilo umjetnih cesta, već je roba po običnim putevima donošena k moru i odavle odnošena pomoću tovarnih životinja.

Glavnu pak prometnu žilu našega područja sačinjavala je vojnička cesta Trilj ^[1] — Narona, koja se je protezala duž cijeloga zapadnoga ruba Imotskog polja. Ona je danas narodu poznata pod imenom „Strada romana” ili rimski put. Njene ostatke i jedan miljokaz dokazaćemo u poglavju Podbabja i Kamenog mosta. Za mnogo više spomenika doznasmo već na onoj cestovnoj pruzi, što se priključuje našemu dijelu, a pripada kotaru Ljubuškom. ^[2]

Cesta je dovršena još u najstarije carsko doba, jer je spajala najvažnija mjesta Dalmacije, naime uz Burnum takogjer i Gardun kod Trilja i Humac, a ovi su utemeljeni u vrijeme, kad za Rimljane ne bijaše osjegurano primorsko zalegje i kad je i samo primorje potrebovalo zaštite. ^[3]

Sve važnije ceste srednje Dalmacije otpočele su pod Augustusom, dočim ih je Tiberius dovršio; ^[4] ne ćemo dakle pogrješiti, ako gradnju i ove ceste stavimo u rečeno vrijeme i ako spomenik iz Lokvičića smatramo da potječe sa rečene ceste a iz godine 26. ili 27. Spomenik taj jeste ploča, ozdola okrnjena, C.I.L. III 8512, a glasi:

Imp(eratore) Caesare divi Aug(usti) f(ilio) August(o) pont(ifice) max(imo) tr(ibunicia) pot(estate) XXVIII....

Kod Lokvičića se je cesta hvatala Imotskoga polja. Biće da je momenat sretnog savladanja terenskih poteškoća dao povoda, da se taj spomenik postavi. Cesta je spajala naše područje sa glavnim gradom zemlje, čiji se je teritorij protezao sve do izvora Vrlike, kao što ćemo pokušati da dokažemo niže dolje na str. 324. Važnost te sveze Imotskoga polja sa sjeverom proizlazi i iz sudjelovanja Novae pri popravku mosta preko Cetine u Trilju (Pons Tiluri). ^[5] Cesta je po svoj prilici osnovana na već postojavšem kakovom

1. ↑ Milje se broje ne počevši od Salone, već od Trilja, tobožnjeg Delminiuma. Sr. Ballif-Patsch, „Röm. Strassen in Bosnien und der Hercegovina”, I., str. 32. Ishodište se je valjda nalazilo kod tamošnjeg mosta.
2. ↑ C.I.L. III 6433, 10167, 13316-13318. Sr. Ballif-Patsch na ozn. mj str. 32, 62. i d.; A. F. Evans, „Antiquariam researches in Illyricum”, sv. 1. i II., str. 73. i d.
3. ↑ A. Bauer, „Archaeol.-epigr. Mittheil.”, XVII., str. 135. Novo otkrivena tvrgjava Mogorelo na Neretvi kod Čapljine priključuje se nizu Humac-Bigeste, Gardun, Burnum. Možda će se i na megjuprugama saznati za kakova utvrgjenja, te ćemo tada pri spominjanju prvoga carstva moći govoriti i o dalmatinskom Limesu.
4. ↑ Ballif-Patsch na ozn. mj., str. 55. i d.
5. ↑ Vidi niže str. 324.

-- 299 --

predrimskom putu. Većom sjegurnošću možemo ustvrditi, da prokrčenje na jug nijesu Rimljani izveli. Novčani nahogjaji dokazuju, da je postojala komunikacija izmegju Imotskog polja i područja Neretve. ^[1]

Dva put smo već upozorili na to, ^[2] da je kotar Ljubuški predrimskim novcem bogatiji nego li ikoji drugi kotar Bosne i Hercegovine. Ne manje od 20 drahma Apollonie ^[3] i Dyrrhachiuma, ^[4] iz III.—II. stoljeća mogosmo navesti. odista znatan broj, kad se uzme u obzir, kako se lako dogagja, da omanji novčani nahogjaji ne dogju na vidjelo.

U položaju smo, da na ovome mjestu donesemo nastavak novčanih nahogjaja te da u područje nalazišta uvrstimo i Imotsko polje.

1. ↑ O drugim predrimskim putevima po Dalmaciji sr. „Wissenschaftl. Mittheil.”, VI. str. 213.
2. ↑ „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 113; VI., str. 213.
3. ↑ Na ozn. mj., VI., str. 212. i d., br. 4., 11.
4. ↑ Na istom mjestu IV., str 113. i d. br. 19. (provenijencija jo naknadno ustanovljena), 25., 27., 42., 43., VI, str 212. i d. br. 15. 18.-21. 24.-26., 32., 33., 35., 38., 40.; sr. Fiala na istom mj. I., str. 326.

-- 300 --

Apollonia.

Avers: Krava, doji i osvrće se na tele.
Revers: ΑΠΟΛ Četvorina sa dvostrukim ornamentom.
Literatura: J. pl. Schlosser, „Beschreibung der altgriechischen Münzen”, I.

Broj: 1
Kovina: Sr.
Stepen očuvanja: Rub ponešto podrezan
Premjer u mm: 17
Težina: 2.62
Avers: A]ΓΙΑΣ tip. n. l.
Revers: EΠ[I] KA ΔΟΥ Sferička četvorina.
Literatura: Str. 28. br. 20
Posjednik: Nadgeometar Danielov u Šibeniku.

Broj: 2
Kovina: Sr.
Stepen očuvanja:
Premjer u mm:
Težina:
Avers: ΔΟΝΑΞ tip n. d.
Revers: MO Σ[X] ΟΥ Četvorina pravnih stranica.
Literatura: Str. 29., br. 34.
Posjednik: Kot. stražmeštar Ilija Kontić u Ljubuškom.

Broj: 3
Kovina: Sr.
Stepen očuvanja:
Premjer u mm:
Težina:
Avers: ΚΛΕΩ tip n. d. ΝΥΜΟΣ
Revers: ΑΡΙ ΣΤΗ ΝΟΣ Četvorina pravnih stranica.
Literatura: Str. 27., br. 6., ali sa ΑΡΙ ΣΤΩ ΝΟΣ
Posjednik: Samostanski muzej u Humcu kod Ljubuškog.

Broj: 4
Kovina: Sr.
Stepen očuvanja: Izlizan, rub mjestimice odlomljen.
Premjer u mm: 19
Težina: 2.71
Avers: NIKHN tip n. l.
Revers: ΑYTO] BOY ΛΟY Sferička četvorina.
Literatura: Str. 27., br. 9.
Posjednik: Kao pod br. 1.

Broj: 5
Kovina: Sr.
Stepen očuvanja: Ponešto izlizan.
Premjer u mm: 16
Težina: 3.07
Avers: TIMHN tip n. l. U a.: ΓAK
Revers: ∆]AMO ΦΩΝ TΟΣ Sferička četvorina.
Literatura: Str. 27., br. 15.—17.
Posjednik: Kao pod br. 1.

Broj: 6
Kovina: Sr.
Stepen očuvanja: Ponešto izlizan i na rubu oštećen.
Premjer u mm: 16
Težina: 2.74
Avers: TI]MHN tip n. l. U a.: ΓAK
Revers: [∆AMO Φ]ΩΝ TΟΣ Sferička četvorina.
Literatura: Isto tako.
Posjednik: Prije humački samostanski muzej, sada zemaljski muzej.

Dyrrhachium.

Avers: Krava, doji i osvrće se na tele.
Revers: ∆YP Četvorina sa dvostrukim ornamentom.

Broj: 7
Kovina: Sp.
Stepen očuvanja: Na rubu oštećen.
Premjer u mm: 18
Težina: 2.12
Avers: AΛKΩΝ tip n. d. Povrh toga glava Heliosa sa trakastom krunom n. d.
Revers: ΠAP MENIΣ KOY Četvorina pravnih stranica.
Literatura: Str. 56., br. 218., 219.
Posjednik: Prije humački, sada zemaljski muzej.

-- 301 --

Broj: 8
Kovina: Sr.
Stepen očuvanja: Ponešto izlizan.
Premjer u mm: 18
Težina: 3.19
Avers: ΕΥΝΟΥ[Σ tip n. d. U polju d.: rog obilja. U a.: krmilo
Revers: Α [ΜΥΝ ΤΑ]
Literatura: Str. 45., br. 45.
Posjednik: Nadgeometar Danielov u Šibeniku.

Broj: 9
Kovina: Sr.
Stepen očuvanja: Jako izlizan.
Premjer u mm: 17
Težina: 2.18
Avers: Ε]ΧΕΦΡ[ΩΝ tip n. l. U polju l.: uspravljena kijača. U polju d.: uspravljeni klas. U a.: grozd.
Revers: ΑΣ ΚΛΑ ΠΟΥ Četvorina pravnih stranica.
Literatura: Str. 47, br. 78.-76.
Posjednik: Isto tako.

Broj: 10
Kovina: Sr.
Stepen očuvanja: Izlizan i na rubu oštećen.
Premjer u mm: 17
Težina: 2.94
Avers: Ε]ΧΕΦΡ[ΩΝ tip n. d. Isti slikovni dodaci.
Revers: ΑΣ ΚΛΑ ΠΟΥ Četvorina pravnih stranica.
Literatura: Isto.
Posjednik: Isto.

Broj: 11
Kovina: Sr.
Stepen očuvanja: Ponešto oštećen.
Premjer u mm: 18
Težina: 3.52
Avers: ΖΩΙΛΟΣ tip n. d. Povrh toga: glava Heliosa sa trakastom krunom. U polju d.: sova en face.
Revers: ΖΩ ΠΥ ΡΟ[Υ Sferička četvorina.
Literatura: Str. 51., br. 129.
Posjednik: Isto.

Broj: 12
Kovina: Sr.
Stepen očuvanja: Ponešto izlizan i na rubu oštećen.
Premjer u mm: 17
Težina: 3.26
Avers: HPA tip n. d. ΚΛΕΙΔΑΣ Ua.: ne da se raspoznati.
Revers: [ΑΡΙ ΜΝΑ]Σ ΤΟΥ Četvorina pravnih stranica.
Literatura: Str. 46, br. 54. sa svakako pogrješnim dijeljenjem ΑΡΙ ΜΝΑ ΣΤΟΥ
sr. "Catalogue of Greek coins, br. 37., 38.
Posjednik: Isto.

Broj: 13
Kovina: Sr.
Stepen očuvanja:
Premjer u mm:
Težina:
Avers: IΠ tip n. l.
Revers: ΦΡΥ ΝΙΩ ΝΟΣ Četvorina pravnih stranica.
Literatura:
Posjednik: Samostanski muzej u Humcu.

Broj: 14
Kovina: Sp. prevl.
Stepen očuvanja:
Premjer u mm:
Težina:
Avers: ΛΥΣΑΝΙΑΣ tip n. l. U a.: grozd
Revers: ΝΙ ΚΥΛ ΕΟ Četvorina pravnih stranica.
Literatura:
Posjednik: Samostanski muzej u Humcu.

Broj: 15
Kovina: Sr.
Stepen očuvanja: Dobro.
Premjer u mm: 20
Težina: 3.15
Avers: ΞΕΝΩΝ tip n. d. Povrh toga: raskriljen orao, n. d. U a.: pas, trčeći n. d.
Revers: ΦΙΛΟ] ΔΑ ΜΟΥ Četvorina pravnih stranica.
Literatura: Schlosser, na ozn. mj. str. 59., br. 261. do 266.
Posjednik: Nadgeometar Danielov u Šibeniku.

-- 302 --

Broj: 16
Kovina: Sr.
Stepen očuvanja: Nešto izlizan i na rubu oštećen.
Premjer u mm: 17
Težina: 2.60
Avers: ΦΙΛΩΝ tip n. d. Povrh toga: glava Heliosa sa trakastom krunom n. d.
Revers: ΜΕ [ΝΙ] ΣΚΟΥ Četvorina pravnih stranica.
Literatura: Str. 66., br. 197., 198.
Posjednik: Isto.

Broj: 17
Kovina: Sr.
Stepen očuvanja: Isto.
Premjer u mm: 20
Težina: 2.97
Avers: ΦΙΛΩΝ tip n. d. Povrh toga: glava Isisa n. d. U polju d.: klas spojen sa grozdom
Revers: ΦΑ [ΝΙΣ Κ]ΟΥ
Literatura: Str. 68., br. 244., 245.
Posjednik: Isto.

Broj: 18
Kovina: Sr.
Stepen očuvanja:
Premjer u mm:
Težina:
Avers: ΦΙΛΩΤΑΣ tip n. d. U a.: nije moći raspoznati.
Revers: ΧΑΙ ΡΙΛ ΛΟΥ Četvorina pravnih stranica.
Literatura: Str. 60., br. 278., 279.
Posjednik: Samostanski muzej u Humcu.

Broj: 19
Kovina: Sp.
Stepen očuvanja: Dobro.
Premjer u mm: 19
Težina: 2.60
Avers: Barbarsko kovanje.

Revers: Barbarsko kovanje.

Literatura:
Posjednik: Prije humački, sada zemaljski muzej.

Broj: 20
Kovina: B.
Stepen očuvanja: Dobro
Premjer u mm: 18
Težina: 2.66
Avers: Glava Dodanejiskog Zevsa sa hrastovim vijencem n. d.
Revers: U hrastovom vijencu: sadžak, njemu na lijevo ΔΥΡ desno ΓΑΙΟΥ
Literatura: Schlosser, na ozn. mj. str. 63., br. 322., 323.
Posjednik: Nadgeometar Danielov u Šibeniku.

-- 303 --

Svi komadi potječu iz područja, o kojem govorimo, to jest iz onog uskog kotara, što se stere od sjevera k jugu, i njegovog nastavka, Imotskog polja. Tačnu rastavu nije moguće preduzeti, jer se privatni sabirači, na veliku štetu svojih zbiraka, obično ne brinu za mjesta nahogjaja. Samo se je za jednu drahmu mogao ustanoviti Crveni grm kao nalazište.^[1] To mjesto leži jugozapadno Humca-Bigeste u blizini rimske ceste. Neposredno uz ovu leži Vitina, u kojoj je već prije zabilježen nahogjaj jedne drahme Dyrrhachiuma.^[2] Ishodište tog prometa ne može biti sumnjivo; to je Narona, završna postaja rimske ceste i stara luka, što je spominje Pseudo-Skylax c. 24. Kako je već pomoću sličnih novaca konstatovano,^[3] bila je ta luka u ono doba ishodištem za saobraćaj na prugi Neretvanskoj. U Naroni se po kazivanju mješćana novac Apollonia i Dyrrhachium nagje tako često, da mu je jako spala vrijednost.^[4] Ja sam stekao u četvrt sata ova tri komada za zemaljski muzej:

Broj: 1^[5]
Kovina: Sp.
Stepen očuvanja: Srebrena prevlaka većom česti izlizana i probijena.
Premjer u mm: 18
Težina:
Avers: ΑΡΙΣΤΗ[Ν tip n. d. U a.: vijenac
Revers: ΑΠΟΛ ΦΥΛ ΛΟΥ Sferička četvorina.
Literatura: Sr. Schlosser na ozn. mj., str. 30., br. 54.

Broj: 2^[6]
Kovina: Sp.
Stepen očuvanja: Srebrena prevlaka sasvim izlizana.
Premjer u mm: 19
Težina: 3.32
Avers: ΑΛΚΑΙΟΣ tip n. d. U a.: izlizano
Revers: ΔΥΡ) ΛΑ Η[ΝΟΣ Četvorina pravnih stranica.
Literatura: Str. 53., br. 174.

Broj: 3^[7]
Kovina: Sr.
Stepen očuvanja: Dobro.
Premjer u mm: 17
Težina: 3.05
Avers: ΜΑΧΑΤΑΣ tip n. d. U a.: položena kijača
Revers: ΔΥΡ ΕΟΡ ΤΑΙ[Ο)Υ
Literatura: Str. 50., br. 122.

Iz velikog broja može se zaključiti, da je predrimski promet bio dosta znatan. Za njegovu živahnost govori nadalje okolnost, što je u prometu bilo i bakrena novca (n. 20.). I tu se jače ističe Dyrrhachium.

Od postaja, što ih na našim cestama bilježe Itin. Antonin, str. 337. i d., tab. Peuting. i Geogr. Ravenn., 210., 5. i d., otpada osim Novae samo

1. ↑ U inventaru Humačkog samostanskog muzeja nagjoh bilješku, da je 10. maja 1884. Mate Nižić iz Crvenog Grma poklonio toj zbirci jedan grčki novac, dakle jedan od onih pod br. 3, 6., 7, 13., 14., 18., 19.
2. ↑ „Wissenschaftl. Mittheil.” IV., str. 117., br. 27.; sr. VI, str. 212., primi. 1.
3. ↑ Na istom mjestu, IV., str. 213.
4. ↑ Drahmu Dyrrhachiuma vidio je u Naroni i A. F. Evans, sr. „Antiquarian researches in Illyricum”, sveska I. i II., str. 77.
5. ↑ Nagjen: 1897. na općinskoj ispaši iza grada.
6. ↑ Nagjen: 1898. na kompleksu Luki na oranici Ante Markote.
7. ↑ Nagjen: na ispaši iza grada u novo iskrčenom polju Ante Markote.

-- 304 --

Bilubium na naše područje,^[1] koje je po Peuting. VIII. m. p. ležalo sjeverozapadno od Novae-Runovića.^[2] Mjesto, što slijedi iza Bilubiuma, Tronum, i postaja pred Novae, Aufustianae, ne spadaju više u opseg sadašnjeg našeg ispitivanja. Položaj je Bilubiuma nepoznat, jedino se može reći, da ga, sudeći po tečaju ceste,^[3] treba tražiti u sjevero-zapadnom kutu polja.^[4] Sadašnje bi ime Bublin (vidi niže str. 333.) potsjećalo na Bilubium, ali je ono udaljeno od Novae-Runovića samo kakovih 5 km.

Stari nam dakle vijek pokazuje neprekidnost glavne ceste; to vrijedi i danas još za njen veći dio, a prekinuta je istom uslijed izgradnje željezničkih pruga; tu neprekidnost možemo konstatovati i kod svih ostalih cesta i putova, kojima je bila glavna cesta ishodištem.

Vrlika rastavlja polje na dvije ceste, a ove je spojio most, prozvan Kamenmost. Moramo uzeti, da je u rimsko doba postojao takav prijelaz, pomoću kojeg su stanovnici istočnog kraja polja stajali u saobraćaju sa glavnom cestom i sa svojim predgragjem Novae. Ovo je mišljenje poduprto time, što je, počevši od Imotskog konstatovana cesta, koja je (osim postranih pruga) vodila preko Podova, Velikih Galića, kroz malu kotlinu Vršku, preko Zagorja, mimo vrela Žukovca te preko Mesihovine u veliku kotlinu županjačku. ^[5] Pruga bi ta bila od vrlo male vrijednosti, da nije imala dodira sa glavnom cestom, neovisno od stanja vode rijeke Vrlike i njene kotline. Da je pak za Novae bila od važnosti, potvrgjuje natpis Crvenički, po kojem je neki ugledni stanovnik Novae imao posjeda u Duvanjskom polju.^[6] Tu prugu upotrebljuje još i danas pučanstvo kotara županjačkog prilikom posjećivanja Imotskog tržišta, ma da po njoj danas vodi samo loš tovarni put, a ta je pruga služila već predrimskome prometu, jer se je u Viru takogjer našla drahma Dyrrhachiuma.^[7]

Kao što je Glavina-Imotski bila spojena upoprijeko polja sa Podbabjem, nijesu ni sela na istočnome rubu bila bez megjusobne sveze. Pa doista se

1. ↑ Ravenn. piše 210, 11 Iulianum.
2. ↑ U Itin. Antonin Novae je otpalo.
3. ↑ Proložac, na koji je Tomaschek u „Mittheil. der geogr. Gesellschaft in Wien”, 1880., str. 525. mislio, ležao je na staroj cesti.
4. ↑ Sr. Kiepert, „Formae orbis antiqui”, XVII. Kod Berinovaca ga meću: Alačević, „Bull. Dalm.”, I., str. 31. F. Bulić, na istom mjestu, XXI., omot k br. 7./9., str. 2. i H. Cons, „La province Romaine de Dalmatie”, str. 227. i d.
5. ↑ Ballif-Patsch, „Römische Strassen in Bosnian und der Hercegovina” I., str. 29.; W. Radimskẏ, „Wissenachaftl. Mittheil.”, IV., str. 168.; F. Bulić, „Bull. Dalm.”, X., str. 95. i Kiepert, „Formae orbis antiqui”, XVII.
6. ↑ Vidi niže str. 341.
7. ↑ „Wissenschaftl. Mittheil.” VI., str. 215., br. 16.

-- 305 --

u Prološcu preko istoka Prološkog Blata vide temelji nekog starog mosta,^[1] a osim toga je tu nagjena ara, posvećena Trivae-ima.^[2]

Po tome su se u Prološcu stjecala tri puta. I kod Vručice^[3] se je nabasalo na ostatke ceste, koja je vodila od Grude prama Sovićima-Gorici. Da li je, ko što se misli,^[4] od Novae vodila kakova cesta preko Vrgorca u Naronu, ima se istom ispitati; nasuprot smo već vidjeli, da je južni dio našega područja presijecao još jedan put, što je vodio iz doline Tihaljine preko Ružića, Prispe, Roškopolja, Marindolca u Gradac kod Posušja te dalje na visoravan Rakitno.^[5] Upada ipak u oči, da bi velika i već za prvoga carstva cvatuća naseobina Gradačka, za čije je gragjevine dovažan korčulanski kamen,^[6] mogla biti sa glavnom cestom spojena jedino tim 1.5 m širokim putem. Biće da je i ovdje još nepotpuno naše lokalno istraživanje.

Drahma Dyrrhachiuma i Apollonije nagjeno je i u Gradcu^[7]i na visoravni Rakitnu.^[8]

Grčka je trgovina, na čiji se trag nailazi na svim rimskim cestama, donijela u zemlju oružje, naročito kaciga,^[9] te nakitnih predmeta.^[10] Pošto po Furtwängleru^[11] ona u Grudama^[12] nagjena kaciga ima oblik, koji „pripada VI. do V. stoljeću prije Kr. i nikojom osobitosti ne pokazuje, da je mlagja od V. stoljeća”, to je uvoz iz tugjine otpočeo vrlo rano. Italski je trgovac i ovdje izrabio prepondirajući položaj svoga poluostrva. Na visoravni Rakitno pojavljuju se u velikom broju konzularni novci prvog predkršćanskog stoljeća.^[13]

U dosta po strani ležećem Gradcu kod Posušja podignut je već caru Claudiusu spomenik;^[14] može biti, da se tu nagjeni, u „Wissenschaftl. Mittheil.”, III., str. 262. objelodanjeni fragmenat, koji ovdje u slici 1. još vjernije prikazujem, odnosi na M. Aemilius Lepidus-a, koji je za vrijeme dalmatinsko-panonskog ustanka kao legat Tiberiusov takovih

1. ↑ F. Bulić, „Bull. Dalm.”, X., str. 95.
2. ↑ Vidi niže, str. 327.
3. ↑ Vidi niže, str. 310.
4. ↑ Kiepert, C.I.L. III, tab. III. i „Formae” XVII.
5. ↑ Ballif-Patsch, na ozn. mj., str. 30. i d., Radimskẏ, „Wissenschaftl. Mittheil.”, I., str. 172. i d., Fiala, na istom mj. III., str. 520.
6. ↑ „Wissenschaftl. Mittheil.”, III., str. 259.
7. ↑ Na istom mjestu, str. 118., br. 42., 43.
8. ↑ Na istom mjestu str. 115., br. 13 = I., str. 174., br. 1. „Nejasni tragovi slova” mogli su se naknadno raspoznati da potječu od ΑΓΙΑ[Ε. Komad je dakle identičan sa onim kod Schlossera na ozn. mj. Apollonia 20.
9. ↑ „Wissenschaftl. Mittheil.”, VI., str. 151., tab. VII.; „Glasnik”, 1899., str. 343., i d.
10. ↑ „Glasnik”, 1899., str. 351. i d.
11. ↑ Kod Fiale, „Wissenschaftl. Mittheil.”, VI., str. 151.
12. ↑ Vidi niže, str. 309. i 310.
13. ↑ Radimskẏ, na ozn. mj., str. 174.
14. ↑ „Wissenschaftl. Mittheil.”, III., str. 260.

-- 306 --

uspjeha polučio, da je godine 9. poslije Kr. dobio „ornamenta triumphalia”.^[1] Po obliku i kroju slova pripada taj ulomak nekom važnom spomeniku iz prvog doba carstva.

Tome identifikovanju će se možda protusloviti mnijenje nekojih učenjaka, da je pod julskim carevima bilo romanizovano jedino neposredno primorje jadranskog mora. Ja mislim, da nam se valja po malo odricati te predrasude, koja se svakako oslanja na tursku nekulturu Bosne i Hercegovine, te se priviknuti mišljenju, da su se krajevi Hercegovine, koji neposredno graniče Dalmacijom, već za rana bili priljubili novim prilikama. Svakako će iznenaditi, da je u dolini Neretve nagjen natpis, koji se odnosi na Octavijanovo osvojenje Sicilije!

Slika 1.

Na svaki pak način možemo na temelju činjenice, što su u Gradcu već pod Claudiusom rimski običaji bili jako razvijeni, utvrditi, da je zapadnije ležeće Imotsko polje bar u to vrijeme bilo protkano italskim elementom, a ovome je valjda bila otvorila vrata ona cesta, što je već 26./27. godine poslije Kr. bila predana prometu, kako smo to vidjeli već na strani 4. Ovaj zaključak potvrgjuju nahogjaji opeka; Pausiana-opeka iz Kamen-mosta (vidi niže, str. 331.) spada megju najranije proizvode te tvornice, koja je izvažala mnogu robu u Dalmaciju.

I vlada je tu potpomagala romanizovanje, bez da se je bila prenaglila podjeljivanjem gragjanskog prava (vidi niže, str. 341.), a to osnivanjem veteranske naseobine na izvoru Vrlike; na str. 324. zaključujem, da se je to zbilo prije godine 42. poslije Kr.

1. ↑ Velleius II 115; Dio LVI 12. E. Klebs, "Prosopographia I., str. 31., br. 248.; P. pl. Rohden, Pauly-Wissowa R. E. s. v. Aemilius, stupac 563.

-- 307 --

Epigrafski spomenici pokazuju čisto rimski karakter ovoga kraja, što je u očitoj opreci s onim, što u Glasniku 1899., str. 69. i d. navedosmo za dolinu gornje Cetine. Na njima jako iščezava sve domaće i u pogledu imena i u koliko se tiče bogova. U Novae nailazimo samo jedanput na Ava Batoriana. Diana i Silvan i ovdje su imali vijernika (što je razumljivo obzirom na to, da su Rimljani svugdje bili predusretliivi prama lokalnim bogovima), ona u Prološcu-Postranju, ovaj u Novae. Mimo ovih se ali pojavljuju Ceres i Triviae u Prološcu-Postranju, a Fortuna Redux u Novae.^[1] Jupiter je imao u Novae hram, bogato urešen zavjetnim spomenicima, koji su djelomice vrijedili i za Genius municipii Novensium.^[2] Jedan dio svoga exvotosa morao je da ustupi kršćanskome Bogu, a možda će nas otpočeto otkopavanje basilike u Bublinu poučiti, kada se je to zbilo; bazilika se spominje na saboru Salonskom, obdržavanom godine 532.^[3]

Prvobitno je epihorijski elemenat bio vrlo moćan i bogat, a da je bio i ratoboran, zaključujemo otuda, što se je našlo mnogo oružja. Njegovo blagostanje proizlazi iz množine dragocjenog, importiranog nakita, često od srebra i zlata.^[4] Jakost plemena dokazuju ona mnogobrojna mjesta: Ružići, Dragičina, Grude, Sovići, Gorica, Imotski, Proložac-Postranje, Studence, Lokvičić, Poljica, Novae-Bitanga, Prisoje, a uz ova još i mnoga druga mjesta na visovima, što zaokružuju polje.

Ti se zaključci o nekada moćnom, kasnije absorbiranom plemenu slažu sa onim, što doznajemo o Vardaei-ima,^[5] koji su nastavali naše područje,^[6] i o čijem nazadovanju suglasno izvješćuju Strabo i Plinius. Prvi veli VII. 5., i d. {7.5.5} … τοῖς δὲ Ἀρδιαίοις (πλησιάξει) ἡ Φάρος, Πάρος λεγομένη πρότερον: Παρίων γάρ ἐστι κτίσμα. {7.5.6'} Ὀυαρδαίους δ᾽ οἱ ὕστερον ἐκάλεσαν τοὺς Ἀρδιαίους: ἀπέωσαν δ᾽ αὐτοὺς εἰς τὴν μεσόγαιαν ἀπὸ τῆς θαλάττης Ῥωμαῖοι, λυμαινομένους αὐτὴν διὰ τῶν λῃστηρίων, καὶ ἠνάγκασαν γεωργεῖν. τραχεῖα δὲ χώρα καὶ λυπρὰ καὶ οὐ γεωργῶν ἀνθρώπων, ὥστ᾽ ἐξέφθαρται τελέως (τὸ ἔθνος), μικροῦ δὲ καὶ ἐκλέλοιπε, a Plinius navodi n. h. III. 143 {Plin. Nat. 3.58}: …populatoresque quondano Italiae Vardaei non amplius quam XX decuriis.^[7] Pošto se ta bilješka odnosi na doba, kad je živio autor,^[8] i pošto još Ptolemaeus II. 16., 8 {καὶ Οὐαρδαῖοι} Οὺαρδατοι pod dalmatinskim plemenima navodi, to su oni do u

1. ↑ Sr. o njima bilješke kod pojedinih mjesta.
2. ↑ Vidi niže str. 338. i d.
3. ↑ Vidi niže, str. 333. i d.
4. ↑ Ć. Truhelka, „Glasnik” 1899., str. 342, 389. i d.
5. ↑ Zippel, „Die römische Herrschaft in Illyrien bis auf Augustus”, str 34. i d.; Tomaschek, Pauly-Wissowa R. E. s. v. Ardiaioi.
6. ↑ Kiepert, „Formae orbis antiqui”, XVII.
7. ↑ Sr. Zippel na ozn. mj., str. 133.
8. ↑ Na početku se poglavja veli: nunc soli prope noscuntur…

-- 308 --

2. stoljeće poslije Kr. sačinjavali malenu zaselačku općinu. Ova se po izvješću Strabona i po onome, što smo u gornjim retcima izložili o stanju Imotskog polja za doba carstva, nije nalazila u ravnici, već u okolnom bregovitom kraju, Tomaschek „Mittheilungen der geographischen Gesellschaft in Wien”, 1880., str. 565., postavlja istu općinu, možda s pravom, Gradcu na istok u Varda- i Čabulju-planinu.

Ravnica je po svoj prilici bila podložena dvama gradovima: Saloni sjever sa izvorom Vrlike,^[1] a sredina i jug municipiju Novae, čiji se je teritorij kanda protezao na jednu stranu do morske obale, a u unutrašnju zemlju do u Duvanjsko polje, rastavljajući područja Županjac-Delminiuma i Gradca.^[2] Novae je važila za cijelu okolicu kao κατ΄ ἐξχήν, ko što danas Imotski, koji i hercegovačka i bosanska sela nazivaju u kratko varoš.

Drugo je glavno mjesto bilo Proložac-Postranje, ali nije bilo uregjeno poput varoši.

Garnizone nije nigdje bilo; obližnje su tvrgjave Gardun i Humac pružale dovoljno zaštite, osobito jer su krajevi istočno bili romanizovani. Svu obranbenu silu predstavljala je postaja beneficiarius consularis u Novae.

Predjel je napredovao, a blagostanje njegovo dokazuju mnogi nahogjaji novaca i gemma. Dugo je taj kraj bio potrošačem italskih proizvoda; italska je keramika, osobito crijepovi i zemljane svjetiljke, vladala na tržištu ovog predjela. Novci sižu do u gotsko doba. Sa Vučemilovićevom zbirkom stekao je zemaljski muzej dva srebrna novca Athalaricha, koji po svoj prilici potječu iz Dalmacije, a u Lapčanu^[3] je Glavinić nabavio jedan srebrni novac ovog kralja.^[4] U istom se vremenu (532. poslije Kr.) Novae spominje pošljednji put. Biće da su tada ponovo uregjene crkvene prilike,^[5] koje su uopće na obali dalmatinskoj ušljed pisama pape Gregora Velikog postojale u krjeposti do godine 600. poslije Kr. Početkom sedmoga stoljeća zaposjedoše primorje izmegju ušća Neretve i Cetine, kasnije Krajine, te ostrva Brač, Hvar, Korčulu i Mljet Pagani ili Narentani, kojima je u unutrašnjosti zemlje pripadalo i Duvno-polje. Oni se latiše ponovo gusarskog zanata starih Ardijeaca.^[6] Razvitak trebao je s nova da otpočne.

1. ↑ Vidi niže, str. 324.
2. ↑ Sr. niže, str. 341.
3. ↑ Vidi ozgor, str. 297.
4. ↑ „Mittheil. der Centralcommission”, 1878., str. XCII.
5. ↑ Vidi niže, str. 334.
6. ↑ Dümmler, „Ueber die älteste Geschichte der Slaven in Dalmatien. Sitzungsberichte der Wiener Akademie”, 1856., str. 363., 376. i d., 394. i d., 401. i. d., 412. i d., 426. i d.; C. Jireček, „Die Handelsstrassen und Bergwerke von Serbien und Bosnien während des Mittelalters”, str. 4., 27. i d.

-- 309 --

Pri poredanju mjesta nahogjaja, što slijedi, moraće se pokuditi, što se nijesu podvrgli ponovnom i u mnogo slučajeva nužnom ispitivanju oni spomenici Imotskog polja, što se sada nahode u muzejima u Spljetu i Sinju, ali mi ovom prilikom nije bilo moguće, da posjetim te muzeje.

Ružići.

Iz vodama i pećinama bogatog^[1] teritorija sela Ružići malo je šta o starinama poznato, ali ono, što je uopće ispitivano, dovoljno dokazuje, da je bilo nastavano u predrimsko i rimsko doba, pa i poslije ovoga. Prvoj perijodi pripadaju gromile, što se steru sve do južnog ruba Dônjeg polja.^[2] Jedna je od njih, označena kamenim krstom, nedaleko Farkaševog mosta kod hana Ružići. U takovom je jednom humku kamenja ovdje nagjen broncani mlat.

Ostatci rimske zgrade vide se nedaleko crkve na polju seoskog glavara Mikulića.^[3] Po pričanju daje to mjesto i rimskih novaca.

Jako napučenje sela u srednjem vijeku dokazuje osobito mnogobrojno nadgrobno kamenje;^[4] kod „Bilog greba” lako je sa ceste doći do njih.

U selu

Dragičini,

što leži preko puta Ružićima, na desnoj strani ceste, do sada je, osim sredovječnih grobnih spomenika,^[5] konstatovano samo nekoliko gromila.

Obilniji su nahogjaji u selu

Grudama,

što leži visoko iznad ceste. Mnogo obećavajuće grobište ravnih grobova pripada Hallstattskoj perijodi; otkrio ga je 1896. Stojan Zorić na svom zemljištu u blizini svoje kuće i ceste, a nagjena je tu takogjer jedna lijepa kaciga.^[6]

1. ↑ Sr. M. Hoernes, „Dinarische Wanderungen”, str. 149 . i d.
2. ↑ Sr. W. Radimskẏ, „Die prähistorischen Fundstätten”, str. 163.
3. ↑ Ć. Truhelka, „Wissenschaftl. Mittheil.”, III., str. 525.
4. ↑ P. Bakula, „Schematismus topographico-historicus custodiae provincialis, et vicariatus apostolici in Hercegovina”, 1867., str. 179. Hoernes na ozn. mj. str. 154. i u „Sitzungsberichte der Wiener Akademie”, 1880., str. 546. i d.
5. ↑ Bakula, na ozn. mj., str. 165. Hörnes, „Sitzungsberichte”, str. 544. i d.
6. ↑ Fiala, „Wissenschaftl. Mittheil.”, VI., str. 148. i d.

-- 310 --

Ruševinsko mjesto Gradina, što se nalazi usred sela, veliko kakovih 1000 m2, rimskoga je postanka,^[1] što proizlazi iz razbacanih opeka i iz velike množine novaca i anticaglija, što su nagjeni iza velikih kiša na obroncima Gradine. Sa toga mjesta posjeduje zemaljski muzej jednu srebrnu fibulu na baglame, čiji luk predstavlja neku pticu, za tim fragmenat srebrne fibule na baglame a u spodobi strijele i ulomak broncane ručice (Bronzehenkel), izragjen pri kraju u spodobi ptice.^[2]

Na obroncima sela Vručice, koje pripada Grudama, ima mnogo gromila od kamenja. Kakov kilometar sjeverozapadno od Vručice nalazi se u ravnici u gaju Miši humak sa osam rimskih nadgrobnih ploča; na jednoj je od njih „osim drugih ornamenata prikazan i lik Attisa”. Kažu, da je prije kakovih 70 godina odavle noću odnešen jedan rimski natpis u Imotsko.

Na cesti, koja vodi u Soviće, leži velika gomila ruševina od rimskih opeka, u kojoj je, u dubini od 1 metra, nagjena teška, željezna lopata (Stichschaufel). Možda ti ostaci potječu od kakove tvornice opeka.^[3]

Kod Čorluke^[4] i na Zorića glavici vide se ostaci zidova.

Govori se, da se niže Vručice prilikom poljskih radnja nabasava na tragove stare ceste, koja bi vodila prama Soviću-Gorici.^[5]

Ima mnogo nadgrobnog kamenja iz srednjeg vijeka.^[6]

Prilikom moga boravka u Grudama nijesam na žalost mogao da te navode, koje sam djelomice tek kasnije dobio, ispitam, jer u selu nije bilo župnika ni uopće muškaraca. Ovdje se je jedan put pokazala na vrlo jasan način plašivost naših seljakinja i njihovo nepoznavanje i najbliže njihove okolice.

Selo

Sovići

se je nekoliko kilometara oduljilo na golim obroncima Krstine, Cvitkovića drage, Balinjače, Biovca i Mlične gomile. Pošto je bilo poznato kao nalazište svake vrste starina — zemaljski muzej posjeduje odavle dvije zemljane svjetiljke: FORTIS sa maskom na pladnju i CRESCES,^[7] samostanski

1. ↑ U pogledu narodne predaje, koja se odnosi na taj predjel, sravni N. Barišić, „Glasnik”, 1892., str. 276. i d.
2. ↑ F. Fiala, „Wissenschaftl. Mittheil.”, V., str. 167., tab. LXVI., sl. 3., 13. i 14., gdje na pošljednjem mjestu spomenuta glava nije tačno tumačena kao delfinova glava. Po mišljenju kustosa O. Reisera predstavlja ta glava vrstu patke (Tadorna tadorna).
3. ↑ Saopćenja pok. rudarskog kapetana W. Radimskog.
4. ↑ Bakula, na ozn. mj., str. 180.
5. ↑ Barišić, na ozn. mj. str. 277.
6. ↑ Bakula na ozn. mj., Hoernes, „Sitzungsberichte”, 1880., str. 550.; Barišić na ozn. mj.
7. ↑ Fiala, „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 520.

-- 311 --

muzej u Humcu kod Ljubuškog prosto izragjenu statuetu gole žene (Venus?), a kotarski stražmeštar Ilija Kontić broncani novac Dyrrhachium, — to sam to selo pohodio od kuće do kuće. Uspjeh je bio ali vrlo slab. Red mojih bilježaka počima na sjeverozapadu kod Gorice a svršava kod Bobanove drage na jugoistoku.

1. Stipo Griselj našao je na svojoj oranici uz druge predmete, kojih vrstu i broj on ne mogaše već da naznači, oveći broj novaca. I od ovih se nije moglo ništa više dobiti, do li jedino jedan mali, izlizani bakreni novac iz 4. stoljeća.

2. Stipan Bazina otkrio je u proljeću 1898. uza svoju kuću u stijeni jedan grob, u kojem se po njegovom kazivanju nalazilo samo komagja zemljanog posugja.

3. Na oranici „Zlamenja” Ivana Vokića ima razbacanih fragmenata od opeka, od kojih je imenovani sakupio u proljeću 1898. oveću množinu, pri čem je naišao i na bakreni novac Urbs Roma, Cohen 13.

4. Pod kućom Miška Martića nalazi se dobar bačvast svod (Tonnen-gewölbe), a vrijeme osnutka moći će se ustanoviti istom nakon očišćenja dotičnog prostora, koji danas služi kao svinjac.

5. Na oranici Ivana Jelića nalazili su se redovi zidina, koje je on raznio, trebajući gragjevna materijala. Pri tome se ukazaše fragmenti opeka, krnjetci stakla i baza jednog stupa. Ova pošljednja upućuje na to, da se je ovdje nalazila oljepša zgrada ili kakovo svetište. Danas ta baza sastoji jedino od kvadratične plinthe i torusa, a leži pred kućom Stipana Tabića. Omjere se mogu razabrati iz slike 2.

Slika 2.

6. Više njive, zvane Pelinovac, nagjoše prilikom krčenja Blaž Prljić „prije 30 godina”, a Grgo Prljić „prije 26 godina” „množinu predmeta od savijene žice”, koje prodaše Stipi Vrdoljaku u Imotskom za 50 forinata.

7. Na oranici Stupu našao je Jozo Pejić god. 1897. denar, Babelon, Mallia 2.

-- 312 --

8. U Vrane Pejića nabavio sam četiri posve slična uresna dugmeta od tuča, oblika duguljastog tutula sa ušicom. Najbolje očuvani (slika 3.) je visok 0.03, i ima ozdol u premjeru 0.024. Još sam ovdje kupio dva jedan u drugi zakvačena prstena (slika 4.), 0.02 unutrašnjeg premjera, od broncane, 0.002 debele žice, koji su možda služili kao prsteni na fibulama. Uresna dugmeta ljubili su zar, ko što u cijeloj Dalmaciji,^[1] tako i u ovom području; nagjeno ih je i u Grudama^[2] i u Gorici^[3] te u Postranju.^[4] Pejić je te predmete iskopao na svom zemljištu god. 1897.

Slika 3.

Slika 4.

Osim toga nalazi se u Sovićima malena „Gradina”, čiji su zidovi malterom zidani. Tu ima mnogo fragmenata od opeka, a na izvisini više sela stoji nekoliko gromila.^[5]

I ovdje nailazimo na dosta nadgrobnog kamenja iz srednjeg vijeka.^[6]

Gorica.

Sovićima vrlo blizu stere se selo Gorica, a siže neposredno do dalmatinske megje. Gorica je u svoj okolici već od dulje vremena poznata kao nalazište starina svake ruke. Predmeti ovdje leže tako reći na bijelu danu; ljudi ih sakupljaju pa ih prodaju izvan granica naših, a to s toga, što je naš muzej daleko, a Dalmacija tako blizu, pa je nadziranje gotovo nemoguće. U kupovanju tih predmeta osobito se ističe Imotski, koji je samo 6.1 km udaljen. Po koji predmet zabasaće i u Hercegovinu. Samo je malo komada literarno obragjeno ili u zbirke dospjelo.

U Imotskom je gradski načelnik Mišo Vrdoljak posjedovao jedan mlat od bronca, nagjen u nekom grobu; komad taj ustupio je vlastnik kustosu F. Szombathy-u za dvorski muzej.^[7]

1. ↑ Sr. Radimskẏev sastavak nalazišta u „Wissenschaftl. Mittheil.”, III., str. 286.
2. ↑ Fiala, „Wissenschaftl. Mittheil.”, V., str. 149., sl. 7.
3. ↑ Truhelka, „Glasnik”, 1899, str. 383., sl. 91., 92.
4. ↑ Vidi niže, str. 326.
5. ↑ Sr. Radimskẏ, „Die prähistorischen Fundstätten”, str. 163.
6. ↑ Bakula, na ozn. mj.
7. ↑ „Bull. Dalm.”, XV., str. 23., 56.

-- 313 --

Glasom svoga inventara Humački je muzej dobio od fra Lovre Softe iz Gorice 8 komada srebrnog i 20 komada broncanog novca, jedan bodež (nahogjaj iz groba) i jednu zemljanu svjetiljku (takogjer iz groba). Na žalost pomiješaše taj novac sa komadima drugih provenijencija; jedino je o Severus Aleksandru, Cohen 1 162 poznato da potječe iz Gorice. Odovud posjeduje zemaljski muzej Traianus Deciusa, Cohen 1 79, Constansa, Cohen 160, jednu 1893. nagjenu dvoglavu fibulu u spodobi strijele iz srednjeg La-tenskog doba,^[1] konačno bogatu zbirku željeznih, broncanih i srebrnih predmeta vrlo zanimljivih oblika iz Hallstatske i La-tenske perijode, na koje seljaci slučajno nabasaše. To je dalo povoda našem muzeju, te je onamo bio odaslan zbog kopanja Dr. Ć. Truhelka u godinama 1898. i 1899. O tome upućujem na njegovo izvješće u „Glasniku”, 1899., str. 339. i d., a ovdje ću samo ono iznijeti, što sam putujući nekoliko sati po selu, vidio i čuo i što mi je poslije dojavljeno. Počeću od dalmatinske megje, a završiću kod Sovića.

1. Mato Boban naišao je na svom zemljištu megju svojom kućom i cestom „na grobove i obragjivano kamenje”; u njegovom vrtu vidio sam krnjetaka grubo ragjenih zemljanih posuda.

2. Stipo Galić je našao više svoje kuće malenu zemljanu posudu, koju je odmah razlupao.

3. Od Ante Griselja nabavio sam svjetiljku, što ju je on blizu svoje štale prilikom oranja izvalio.

Slika 5.

Svjetiljka od crvene, fino staložene ilovače, tip C,^[2] sa dva glatka ispupčena nametka i ostatkom oširokog drška na strani, protivnoj kljunu (slika 5.). U sredini pladnja rupa za ulivanje; dvije rupe za umetanje,

1. ↑ Radimskẏ, „Wissenschaftl. Mittheil.”, III., str. 216=295. sl. 29.
2. ↑ Radi klasifikacije i terminologije svjetiljaka upućujem na O. Fischbachovo djelo „Römische Thonlampen aus Pettau”, str. 7. i d.

-- 314 --

jedna na rubu pladnja, druga u žlijebu za ulje. Dno je udubljeno i opkoljeno sa dva nejednako široka prstena, a na njemu je natpis STROBILI. Duga je 0.124, široka 0.08, visoka 0.038 m. Vrijedno je uvaženja, što je svjetiljka provigjena drškom, bila je dakle upotrebi namijenjena. To je s toga od interesa, što Fischbach^[1] navodi, da pomanjkanje drška i naprave za vješanje kod relijefnih svjetiljki i onih sa firmom dokazuje, da te svjetiljke nijesu bile pravljene „za svagdanju uporabu”, već da su služile ko grobne svjetiljke. Ja sam već u Glasniku 1899., str. 532. i d. pokušao da dokažem netemeljitost toga mišljenja, uz koje E. Novotny^[2] takogjer pristaje.

U Optuju (Pettau) su Strobilus-svjetiljke nagjene zajedno sa novcem Caligule, Claudiusa i Traiana.^[3] Ma da u Dalmaciji nijesu rijetke, nije ta zemlja do danas ništa pružila za njihovu kronologiju.

4. Blaž Bušić našao je u svojoj bašči dva izlizana broncana novca iz Konstantinovog doba.

5. Marko Galić je na svom zemljištu osim lonaca, koje je odmah razlupao, našao jednu svjetiljku sa oznakom SEXTI.

Svjetiljka od crvene, fino staložene ilovače, tip A, sa dva glatka pupčasta nametka; rupa je za ulivanje povelika i u sredini pladnja; u žlijebu za ulje takogjer rupa za ulivanje. Dno je konkavno i ponešto hrapavo, a opkoljeno je sa dva nejednako široka prstena; na njemu je natpis; slova su visoka 0.007 m. Svjetiljka je duga 0.10, široka 0.69, visoka 0.32 m.

6. Više toga dijela Gorice izdiže se na brdu Pitu humak, zvan Tamnice. Tu se nalazi razbacanog klesanog kamenja, a govori se, da su tu seljaci u davnijem vremenu kopali i našli blago, pa da su pri tome nabasali na podzemne hodnike.^[4] Petar Galić našao je ovdje „pod kamenom” dvije broncane fibule srednjeg Latenskog doba. Od njih je sačuvao samo jednu, što je u slici 6. u polunaravnoj veličini prikazana.

Slika 6.

7. Na oranici Mate Bušića nagjeno je dragocjenih predmeta od srebra i taj nahogjaj potaknuo je dr. Truhelku na kopanje.^[5]

1. ↑ Fischbach, na ozn. mj., str. 12.
2. ↑ „Mittheilungen der Centralcommission”, 1895., str. 179.
3. ↑ Fischbach, na ozn. mj. str. 26. i 60.
4. ↑ N. Barišić, „Glasnik”, 1892., str. 276.
5. ↑ „Glasnik”, 1899., str. 389. i d., vidi gore str. 19.

-- 315 --

8. Na polju Magarovači našao je Jozo Galić uz neke druge, iz bližeg nepoznate i megjutim zagubljene predmete i novac iz 4 vijeka po Kr. takogjer jednu svjetiljku CRESCES, koja je, ko i sve moje ostale tekovine, utjelovljena zbirkama zemaljskog muzeja.

To je svjetiljka od crvenkaste, fino staložene ilovače, tip A, u sredini sa tri izdubljena nametka sa rupom za ulivanje, koja nije upravo po srijedi smještena, i sa dvije rupe u žlijebu za ulje, koje su na blizu jedna uz drugu i nejednake veličine. Dno je udubljeno i opkoljeno jednim prstenom. Na dnu je natpis od jednog retka, a povrh prvoga E vidi se kružnica i tačka. Slova su visoka 0.006 m. Duljina svjetiljke 0.099, širina 0.069, visina 0.034m. Podaci, što ih do sada imamo za kronologiju svjetiljki spomenute marke, koje su u Dalmaciji vrlo česte, sadržani su u Glasniku 1898., str. 532. Po njima kanda su bile u uporabi od Nera do Septimius Severusa.

Ivanu Galiću poslužila je 1896. sreća, da na istom zemljištu u koritu neke brzice nagje srebrnu šarnirsku fibulu sa dvije igle, slika 7. Luk joj je u obliku delfina. Pločica, što se izdiže iz glave delfinove, je polukružna i urešena šiljasto-kutnim parkama. Duljina 0.032, visina 0.013, a širina na prječki, u kojoj je uglavljena delfinova glava, 0.017 m. Galiću je bilo teško da se rastane od ovog komada.

Slika 7.

9. Većina onih predmeta, što su gore spomenuti na strani 19., i što su vrlo važni za poznavanje rimske kulture u Imotskom polju, nagjena je na oranici Ivana Kapurala. Prilikom pokušajnog kopanja u aprilu 1898. naišlo se je na ove predmete iz rimskog doba:

a) četiri broncana novca: Traian, Cohen 1 369; Marcus Aurelius, Cohen 547; Constantinus II., Cohen 213; Valens, Cohen 72;

b) sasvim olupana svjetiljka sa firmom, tip D;^[1]

c) jedna svjetiljka sa pečatom C P S F (slika 8.), sr. C.I.L. V 8114 104, Pais 1079 33, koja se s neopreznosti oštetila.

Slika 8.

Ta je svjetiljka od crvene, fino staložene ilovače, tip A, sa dva ispupčena nametka, koji su olupani, i jednom rupom za umetanje u

1. ↑ Sr. Truhelka na ozn. mj. str. 342.

-- 316 --

uljevnom žlijebu. Dno je opkoljeno sa dva prstena, a na njemu je izlizani onaj natpis, koji do sada nije za Dalmaciju zasvjedočen. Visina slova 0.008 m. Svjetiljka je 0.101 duga, 0.067 široka, 0.031 m visoka;

d) ključ od željeza, dug 0.073 m, (slika 9.).

Slika 9.

Osobno sam tamo našao novac Marcus Aureliusa, Cohen 1 806.

10. Na polju, što se zove Strmci, našlo je jedno dijete u aprilu 1898. jedan zlatni novac (trećinu) cara Valentinianusa, koji smo nabavili za muzej.

Slika 10.

11. Glavni dio rimske naseobine Goričke prostirao se od financijalne vojarne i crkve počevši sve do podnožja Pita. Više vojarne na livadi Jurinovcu ima posvuda razbacanog komagja opeka. Zemljište Grabarje je sasma isprepleteno zidovima gragjevina, koje su negda bile pokrite opekama; iz tih je zidova velika množina opeka izvagjena za materijal župne crkve. Godine 1897. nagjoše tu sinovi Blaškana Bušića mnogo starinskog novca, koji prodadoše za sitnicu. Iz jedne hrpe opeka, koju sam pretraživao radi žigova, izvadio sam ulomak žlijebne opeke, u koju je kanda bio uparan lik nekakve životinje (slika 10.). Kuća Ante Kordića, što leži više Grabarja, sagragjena je od samog rimskog kamenja. Koncem aprila otvorio je Kordić prilikom krčenja na svom polju nedaleko puta dva groba. Koliko sam raspitivanjem doznao, jedan od njih bio je 2.00 dug, 1.00 m širok, sazidan od četverouglasta kamenja,

-- 317 --

pokriven velikom klesanom pločom. Drugi je bio iste ruke, ali manji i izradom prostiji; u njemu se nalazio samo kostur i navodno jedna željezna sjekira, koje je nestalo. Znatno obilniji bili su nahogjaji prvog groba, koji je sadržavo pet kostura, megju ovima jedan djetinji. Osim jedne razlupane staklene posude poslaše nam ove predmete od bronca:

a) Jedna valjkasta kutijica, visoka 0.044, 0.028 unutarnjeg premjera, napravljena od 0.0015 m debelog tenećeta, sa jednim poklopcem, koji se je dizao pomoću lančića, sastavljenog od dva članka. (Slika 11)

Slika 11.

b) jedan zaponac u spodobi obruča, krajeva napolje izvijenih i valjkasto dotjeranih, te sa iglom, koja se pomoću prstena pokreće. Luk je 0.008 m širok, a na izvanjskoj strani, ko što pokazuje slika 12., išaran. Unutrašnji premjer iznaša 0.048 m.

-- 318 --

Slika 12.

c) Prstenasta pregjica (zaponac) izvijenih krajeva sa ornamentima od kružnice i tangente na izvanjskoj strani luka; ovaj je zaponac iz vana 0.005 m široka. Igla manjka, a sudeći po zahrgjalu ostatku njenog prstena, bila je načinjena od željeza. Unutrašnji premjer 0.034 (slika 13.).

Slika 13.

d) Zaponac za pojas, slika 14. dugačak 0.059. Njegov četvorouglasti dio uređen je ukucanim okruzima i piknjama te sa šest u dvije veličine ponavljajućih se phallusa, a bio je sa 2 klinčića pričvršćen, po svoj prilici na pojas od kože. Luk je u sredini uvučen i urešen X sličnim ornamentom, ko što u slici 12. predočeni zaponac.

Slika 14.

e) Zaponac od pojasa, dug 0.046 m, slika 15. Četverouglasti mu je dio na vanjskim rubovima urezima rasčlanjen, inače gladak; na njemu i sad ima 2 klinčića, kojima je bio pričvršćen o pojas. Polukružni luk nema uresa.

Slika 15.

f) Ures sa okrajka kožnog kajiša, 0.059 dugačak, ima oblik lista, sa 2 klinčića (slika 16.), što odgovara metalnim privjescima današnjih vojničkih pojasa.

Slika 16.

g) Fibula na luk, igla slomljena, 0.062 duga, 0.023 m visoka. Priječka je u slici 17. pobliže prikazana.

Slika 17.

h) Valjkasto nakitno zrno od taljena stakla, crno sa svjetloplavim prstenima, sa ušicom i središnjim probušenjem; dugo je 0.033 m. (Slika 18.)

Slika 18.

60 koraka istočno od tih grobova otkrio je Kordić prilikom krčenja ostatke zida, i iz njih je odnio 3 m3 sječena kamena. Pri tome je nabasao na glatki fragmenat stupa od lapora, dugačka 1.20, a premjera 0.30m.

-- 319 --

Kuća Nikole Jazaka, u susjedstvu Kordićeve, sagragjena je na temeljima rimske gragjevine. Više te kuće nagjeno je starih novaca, megju kojima i jedan zlatni, koji je prije moga dolaska prodan nekom strancu.

Poljar Nikola Paradžik našao je tu i predao muzeju zlatan prsten (slika 19.), koji mjeri u unutrašnjem premjeru 0.15, dotično 0.11 m, a ima pačetvorinast gladak štit, urešen jedino po stranama sa nekoliko uparanih crta.

Slika 19.

12. Fra Petar Bakula, pisac arheološkim bilješkama važnog djela „Schematismus topographico-historicus custodiae provincialis et vicariatus apostolici in Hercegovina pro anno 1867. i pro anno 1873.”, otkrio je 1856. na sjevernom kraju groblja jedan „balneum ex diversi coloris lapillis affabre resectis (mosaico) circumstratum”.^[1]

13. Već od više godina otvara župnik fra Paško Radoš u zagajenom crkvenom groblju grobove, a u zemljištu „Ogradi”, što leži iza župničkog stana, otkriva zidine starinskih zgrada, koje su nekad bile provigjene napravama za grijanje, te sakuplja tako materijal za nov župnički stan. Sve se to zbiva bez odregjenog cilja i bez da se bilježe opažanja. Od njega je dobio zemaljski muzej osim jednog kopljanog šiljka, jedne noževe oštrice, nekoliko željeznih čivija i čavala, fragmenata od stakla i jednoga vretena, još ove predmete na poklon, što je sve sretnim slučajem spašeno:

a) Svjetiljka od svjetlo crvene, grube ilovače, tip A, sa. dva ispupčena nametka. Rupa za ulivanje je centralna; rupa za umetanje smještena je na početku uljevnog žlijeba. Dno je opkoljeno prstenom i nosi natpis Q.... G.... C.... Svjetiljka je 0.084 duga, 0.057 široka, 0.030 m visoka. Visina slova 0.008 m.

b) Relijefna svjetiljka, tip D; tako je oštećena, da joj se ne može raspoznati relijef.

c) Tri komada bakrenog novca: Constantinus II., Cohen 1 225; Valentianus, Cohen 50 i Valens, Cohen 75.

Proučimo li s nova gornje bilješke, ustanovićemo, da je Gorica bila već u predrimsko doba važna, da je u rimskoj epohi bila ugledno mjesto, koje je, sudeći po nagjenim zlatnim predmetima, bilo donekle i bogato.

1. ↑ Schematismus 1867., str. 161.

-- 320 --

Pošljednji novci potječu od Valentianusa i Valensa; inače su zastupani: Traian, Marc Aurel, Severus Alexander, Traianus Decius, Constantinus II. i Constans.

Ali množina lijepo izragjenih ornamentnih fragmenata, što je tu nagjena i uzidana u crkvu i župničku zgradu, pa onda veliko nadgrobno kamenje, kojima je obilovalo groblje, dokazuje, da je Gorica postojala sve do srednjeg vijeka ili da je bar ponovo bila naseljena. Nadgrobno kamenje nestalo je prilikom gradnje nove crkve 1856.-1858.^[1]

To neprekidno nastavanje mjesta razjašnjuje se njegovim povoljnim, zaštićenim položajem^[2] kao u Sovićima i ovdje je zima blaža nego li u Imotskom i dok po ravnicama bjesni bura i južnjak, u rečena dva mjesta vlada ugodna tišina. Polja su plodna. Stanove okružuju gajevi, ali su visovi, što se više njih izdižu, goli i pusti; nekad je ovdje valjda i u tome bolje bilo. Sad se ovdje opet izvija loza; teškom mukom zasagjeni vinogradi nižu se jedan uz drugi.

Vinjani.

J. Bulić je u Vinjanima na prostoriji, zvanoj Borak, kopao i našao ostatke mozaika. Tu se je dakle nalazila rimska naseobina. Nadgeometar Danielov posjeduje i iz dônjih i iz gornjih Vinjana kelte, iz prvog mjesta od željeza, a iz drugog od bronca.

Imotski.

Imotski (takogjer Imoski) leži na visinskoj strani, koja pada strmo u dolinu. Taj položaj već unaprijed pokazuje, da je Imotski bio napučen i od važnosti onoga još doba, kad se je kod nastavanih mjesta davala važnost prirodnoj zaštićenosti: u predrimsko doba, u srednjem vijeku i za vrijeme turske invazije. Taj zaključak potvrgjuju nalasci i povijest grada. Teren sjeverno i sjeveroistočno od grada sav je razrovan geološki zanimljivim provalijama, a oko Jezera i Crvenog jezera i prama Podovima pokriven je malenim humcima od kamenja, od kojih svaki krije po jedan ili dva groba.^[3] U srednjem vijeku se kod Constantina Porphyrogennetesa Imotski naziva hrvatskom megjašnom župom (᾿Ημοτα), pa je poslije kao utvrgjeno

1. ↑ Bakula na ozn. mj., str. 161 ; Hoernes, „Dinarische Wanderungen”, str. 148. i d.
2. ↑ „Okolica nije lijepa i romantična”, kako se to navodi u „Wissenschaftl. Mittheil.”, I., str 495.
3. ↑ Radimskẏ, „Die prähistorischen Fundstätten”, str. 163.; J. Bulić, „Bull. Dalm.”, XV., str. 22. i d. i omot k br. 8., str. 15. Custos Szombathy nabavio je odlavle god. 1891. fragmenata zemljanog posugja za bečki dvorski muzej.

-- 321 --

mjesto, baš kao i Proložac, spadao k posjedu hercega Stjepana Vukčića.^[1]

Turci učiniše Imotski važnom megjašnom tvrgjavom protiv Mlečana, a uz to mjestom koje je vladalo cijelim Imotskim poljem.^[2]

U rimsko doba bio je Imotski zapostavljen; nikakvi znaci ne pokazuju, da su se Rimljani ovdje iznevjerili svome principu: naseljivanju na podnožjima visova, što zaokružuju kotline. O onim dvama natpisima, što se u C.I.L. III 8508 i 8511 pripisuju Imotskom, utvrgjeno je tačnijim podacima u „Bullettino Dalmato”, X., str. 57. i XI., str. 10., da potječu iz Prološca (vidi niže, str. 327.). C.I.L. III 1912 (vidi niže, str. 28.) sjegurno je druge provenijencije; negdašnji posjednik toga kamena, Marko Vučemilović, sabrao je svoje starinske predmete iz podalje okolice (vidi niže, na ovoj strani). Valjda se je u okolici našao i natpis C.I.L. III 1917, što se po Paulovich-Lucichu nalazi „in pavimento tessellato Imothi,” te se ondje čita:

SIETYICISINY
ELICIBVS

Umjesto sela se često spominje obližnja varoš kao nalazište.^[3] Spomenik ne može više da se nagje.

Antikvarnu svoju važnost ima Imotski da zahvali znatnoj trgovini sa starinskim predmetima te zbirkama, što su ih osnovali gragjani i činovnici, potaknuti obiljem antikviteta po okolici. Ta trgovina se žalibože protegnula i na Bosnu; tako su najbolji komadi novca iz Duvanjskog polja dospjeli na Imotsko tržište. Tek što je stranac sjahao, već ga salijeću prodavači starina, nudeći mu svoju robu.

Oveće zbirke osnovaše u Imotskom:

1. Marko Vučemilović († 1848.), koji je posjedovao osim natpisa C.I.L. III 1912 (vidi niže, str. 28)., 1914 i 1915 (vidi niže, str. 29. i 32.) i klesanog kamenja, takogjer oveću zbirku rimskih konzularnih i carskih, te mletačkih i modernih novaca; ovi poticahu većom česti iz Runović-Novae te iz Duvanjskog polja. Njegovi sinovi Jure († 1878.), Blaž († 1890.) i Ante povećahu te zbirke; svaki pridonese novih komada iz svoga zavremenog boravišta; prvi iz Sinja, drugi iz okolice Imotskog a treći iz Vrlike.^[4] Ante je najzad, ušljed intervencije direktora F. Bulića,

1. ↑ C. Jireček, „Die Handelsstrassen und Bergwerke von Serbien und Bosnien während des Mittelalters”, str. 29., 40., primj. 128.
2. ↑ Lijepu narodnu priču iz Imotskog za turske vladavine prikazuje N. Barišić, „Wissenschaftl. Mittheil. ”, I., str. 495.
3. ↑ Isto vrijedi o novcu, rezanom kamenju i predhistoričkim predmetima u „Bull. Dalm.”, XI., str. 104, br. 768, 769.; omot k br. 8.; XVI.; omot k br. 4., str. 6., br. 2.; XVIII., str. 20., br. 1240.-1242.
4. ↑ Ove podatke imam da zahvalim gg. Lovri i Nikoli Vučemiloviću u Imotskom. Sr. takogjer F. Bulić, „Bull. Dalm.”, X., str. 95.

-- 322 --

cijelu zbirku od 1342 komada prodao 1891. bosansko-hercegovačkom zemaljskom muzeju.^[1]

2. Drugi je pasionirani sabirač bio Ante Kvesić; njegovu zbirku klesanog kamenja i novaca, koju je djelomice nabavio iz Prološca, naslijedio je Marco Dall'Era, koji je sprva stanovao u Imotskom, a kasnije u Mostaru.^[2] Nijesam mogao da doznam, šta se je sa tom zbirkom dogodilo.

3. C. kr. nadgeometar Damjan Danielov (prije u Imotskom, sada u Šibeniku) posjeduje zbirku konsularnog i carskog novca (od kakovih 250 komada.), stečenu dijelom iz susjedne Bosne i Hercegovine, dijelom iz Dalmacije, za tim jedan bakreni novac Apollonia i Dyrrhachium, mnogo komada klesanog kamenja i nekoliko prehistoričkih predmeta. Ove pošljednje spominjem pod njihovim pojedinim mjestima nalazišta. Zbirku ne mogosmo nabaviti za zemaljski muzej, jer vlasnik traži nerazborito visoku odštetu.

Dva ulomka ovećeg spomenika od vapnenca (ulomak baze od štatue?) a) je od lijevog gornjeg ugla, 0.25 m visok, 0.29 m širok. Udubljeno natpisno polje bilo je opkoljeno ispučenim okvirom; na lijevoj postranoj ploči ostanci udubljenog polja; b) unaokolo olupan, 0.18 m visok, 0.19 m širok, nepoznate provenijencije, samo se može reći, da oba ulomka po svoj prilici potječu iz Imotskog polja. (vidi str. 27.). Nalazili su se u posjedu sabirača starina Marka Vučemilovića u Imotskom, a danas su vlasništvo njegova unuka g. Lovre Vučemilovića (slika 20.).

Slika 20.

C.I.L. III 1912 po Sabljaru, kojemu svakako M. Vučemilović ima da zahvali na prijepisu. Moglo bi se sumnjati, da li su tada, ko što se navodi, slova bila bolje održana. Previgjeni su ostaci slova iza R na ulomku a) u 2. retku i ispod D na ulomku b) u 3. retku. Izgleda, da

1. ↑ Sravni F. Kennerov članak „Wissenschaftl. Mittheil.”, I., str. 338. i d., kojim se osvrće na važnost te zbirke.
2. ↑ Sr. F. Bulić, „Bull. Dalm.”, X., str. 95.

-- 323 --

poredak ulomaka, kako nam ga slika prikazuje, najbolje odgovara sadržaju.

Imp(eratori) C[aesa]ri [T.] Ael[io Ha]dri[ano An]t[onino Aug(usto) Pio.....].

Rimska naseobina u blizini Imotskog nalazila se je u

Glavini,

gdje se je kod ist. pravosl. crkve god. 1890. našla množina novca, što se danas nalazi u posjedu g. Lovre Vučemilovića u Imotskom.

Izvor Vrlike.

1. Nadgrobni kamen od vapnenca, ozgor i desno ozdo okrnjen; 0.70 m visok, 0.59 m širok. Udubljena je polje opkoljeno višestrukim profilovanim okvirom i jednom bordurom. Više toga se je polja po svoj prilici nalazilo još jedno, i to relijefno polje. Po J. Gardner Wilkinsonu, „Dalmatia and Montenegro”, II.. str. 150., nagjen je taj kamen „na izvoru Vrlike”, dakle izmegju Glavine i Prološca, svakako u blizini crkve sv. Marije, gdje je nagjen slijedeći natpis (br. 2.); došao je u posjed Marka Vučemilovića. u Imotskom, gdje je sada uzidan i jako zakrečen u predvorju kuće Lovre Vučemilovića br. 105. (slika 21.).

Slika 21.

C.I.L. III 1914 po Wilkinsonu i Sabljaru, koji su taj kamen pravednije ocijenili, nego li Rossi, sr. C.I.L. III 8506. Naše čitanje poka

-- 324 --

zuje, da je Mommsen ispravno sastavio prvi redak. Na kraju 4. retka pako nijesam u stanju da otkrijem E.

G. Appuleiu[s] Etr[u]scus speculator vet(eranus) leg(ionis) XI, decurio allectus Salona et G. Appuleius Etruscus f(ilius) annorum XIIII. H(ic) s(iti) su[nt]. Cuparia Lupu[la p(osuit)?]

Imena starijega Appuleius Etruscus-a naumice su uništena; mora dakle da se je nedostojnim djelom zamjerio vlasti, pa se je za to djelo doznalo tek iza njegove smrti, ili mu je još za života dokazano, ali da žena njegova prilikom osnivanja spomenika nije htjela da uzme u obzir taj ružni čin.

Appoleius nije rogjeni Dalmatinac, — u času postavljanja tog spomenika, to jest prije god. 42. po Kr., Dalmatinci još ne službovahu u legijama — nego je po svom cognomenu bio Etruščanin.^[1] I u natpisu iz rečenoga mjesta, što slijedi (br. 2.), imenovani veteran XI. legije, jeste stranac: na njegovom nadgrobnom kamenu ne spominju se ni supruga ni drugi rogjaci, nijesu ga dakle rodbinske veze dovele u Imotsko polje. Iz svega toga dâ se naslućivati, da je na izvoru Vrlike posredovanjem vlasti nastala bila veteranska naseobina, i to prije god. 42.,^[2] jer na prvom kamenu još manjkaju počasni pridjevi legije Claudia pia fidelis. Ne govori protiv našeg naslućivanja, što na drugom kamenu ima tih pridjeva, jer se to razjašnjuje tim, što ti spomenici nijesu u isto vrijeme postavljani: Appuleius je umro prije, nego što je legiji podijeljen počasni pridjevak, Florentinac je pako doživio to odlikovanje legije, pa se je pobrinuo, da se ono ovjekovječi na njegovom kamenu.

Veteranska je kolonija valjda ležala u području Salone, pošto je Appuleius primljen u općinsko vijeće toga grada. Iz gragjevnoga natpisa C.I.L. III 3202: od god. 184., premda je u njemu navedeno, da trošak popravka Cetinskog mosta kod Trilja nose uz Delminium takogjer i općine Riditae i Novae, ne može se zaključivati, da se je područje Salonske općine protezalo do te rijeke, do koje nije sizala ni regija Riditae; teritorij Aequuma uvlači se megju tu varoš i Cetinu (vidi niže). Riditae nije dapače stajala u nikakovoj izravnoj cestovnoj svezi sa mostom, pa je ipak bila pritegnuta na prinos. Uopće su morali sasvim drugi motivi uplivisati kod opredjeljenja „sumptum et operas subministrantes”, a ne megjaštvo, jer Aequum nije sudjelovao kod popravaka, premda je ležao na samoj Cetini i mostu ponajbliže. Vrlo je važno za pitanje o položaju Delminiuma, što odaljenje Trilja nije odlučivalo, kad se je radilo o prisilnom ili dragovoljnom preuzimanju

1. ↑ Spisak Etruščana, što su službovali u XI. legiji, nalazi se u „Glasniku”, 1899, str. 485.
2. ↑ U „Wissenschaftl. Mittheil.”, sam pogrješno uzeo, da je dedukcija uslijedila tek polije 2. stoljeća, a to s toga, što je Rossi u 5. retku gornjeg natpisa čitao ET·GAII·VLPIVS.

-- 325 --

troškova. Mjesto to nije dakle moralo, kako se je iz natpisa zaključivalo, da leži neposredno na mostu, moglo je ono isto tako i iz Duvna-polja pri radnjama udioništvovati,^[1] baš kao što su udioništvovali Novae sa Runovića i Riditae sa S. Daniila. I pogledom na ovaj položaj ostaje Delminium, ako u suglasju s Mommsenom C.I.L. III p. 358. polažemo važnost na poredak, kojim se mjesta u natpisu imenuju, u sredini izmegju Novae i Riditae.

Bar za sada se ne može ništa prigovoriti protiv toga, da se veteranska naseobina na izvoru Vrlike stavi u područje Salone; u cijelom području srednjeg toka Cetine te na istočnom slazu Mosora nije se nijedan spomenik našao, po kojem bi se na toj tački pruge dala naslućivati samoupravna općina. Gardum kod Trilja ležaše u logorskom kotaru, po civilnoj upravi eksimiranom, jer „inscriptiones ibi repartae rei municipalis vestigia nulla servant, sed totae militares sunt”.^[2]

Time teritorij Salone dobiva znatno protezanje prama jugoistoku; tim je manje na zapadu, sjeveru i jugu. Na primorju ga skučuju isäičke dependenze Tragurium i Epetium-Stobreč^[3] na poluostrvo, na kojem

1. ↑ Sam Kiepert primjećuje u „Formae orbis antiqui”, XVII. dodatak str. 5., opaska 51.: „Mora se dopustiti, da je nekad na tom mjestu (u Duvnopolju) ležeća varoš morala imati za gradnju mosta preko Tiluriusa istog interesa, jer se na Tiluriusu — kako nas poučavaju novija istraživanja — sastajahu dvije rimske ceste u pravcu k moru, ona, što vodi od Duvna i ona od Novae.”
2. ↑ Mommsen, C.I.L. III, str. 358.; sr. A. F. Evans, „Antiquarian researches in Illyrycum”, sv. I. i II., str. 71. i Kiepert na ozn. mj.)
3. ↑ Mommsen, C.I.L. III, str. 305., 355.

-- 326 --

leži Spljet, te na tvrgjavice uz portus Salonitanus; na zapadnoj strani Mosora leže malene samostalne općine Pituntium, Nareste i Oneum, a na sjeveru pripada već Aequum-u^[1] Andetrium - Gornji Muć, koji je tek 20 km od Salone udaljen.

2. Nadgrobni kamen vapnenac, ozgor i s desna okrnjen; 0.60 m visok, 0.41 m širok. Plitko udubljeno, izlizano natpisno polje opkoljeno je širokim okvirom. Po J. J. Paulovich-Lucichu, „Marmora Macarensia”, str. 20., ležao je prije „in campo ad fluvium Verliccam ad ecclesiam S. Mariae” (k toj se crkvi dolazi putem Proložačkim iz Imotskog za kakovih 20 minuta), a poslije dospije u kuću Marka Vučemilovića u Imotskom. Sada je, kao i malo prije opisani kamen br. 1 uzidan u predvorju kuće g. Lovre Vučemilovića i takogjer unakažen jakom prevlakom kreča (slika 22.).

Slika 22.

C.I.L. III 1915, sr. 8507 sa mnogovrsnim varia lectio; Paulovich je kamen najbolje pročitao.

.......Sc[ap(tia).....] Florent[ia] vet(eranus) leg(ionis) XI C(laudiae) [p(iae) f(idelis)] testamento f[ieri] iusstit. H(ic) s(itus) [e(st) ). In fronte p(edes) X [...], in agrum p(edes) X [...].

Proložac i Postranje

dva su dugačka sela, rastavljena jedino Suvajom. Odavle imamo dosta slučajnih nahogjaja, a pažnjom prijašnjeg Proložačkog učitelja, gosp. Ivana Bulića, dospješe u Spljetski muzej.^[2] Oni nam dokazuju, da su ova dva mjesta zajedno, u skladu sa plodnom okolicom, sačinjavala u predrimsko i rimsko doba veliko, imućno mjesto. Ono je ležalo s obje strane Suvaje. Nalazišta u Postranju steru se od potoka, koji za vrijeme kiša jako nabuja, preko Kokića Glavice na jugozapad, zapad i sjever. Kraj puta što vodi u Aržano, otkrivena je 1895. kod mosta a na majurima Pirićevom, Kokićevom, Samardžićevom i Bilićevom velika nekropola, a već se je otprije iz nahogjaja zaključivalo, da mora postojati. To je nekropola ravnih grobova iz Hallstattske periode, sa obilnijim grobovskim inventarom. J. Bulić ih je na trošak spljetskog muzeja djelomice otkopao. Megju nagjenim predmetima bilo je osobito mnogo oružja te nakita, a megju ovima dugmeta sa dugim šiljkom.^[3]

1. ↑ Mommsen, C.I.L. III, str. 361.; Bulić, „Bull. Dalm.”, VIII., str. 122.; Hirschfeld, C.I.L. III uz 9783.
2. ↑ Mnogo sitnijih predmeta je dospjelo u privatni posjed, tako u zbirke A. Kvesića i obitelji Vučemilovića, sr. F. Bulić, „Bull. Dalm.”, X., str. 95. Vidi gore str. 27.
3. ↑ J. Bulić, „Bull. Dalm.”, XXI., str. 153. i d., tab. V.-VII.

-- 327 --

Kod mosta se dokazaše mnogobrojni rimski ostaci; tu je iskopano: opeke, svjetiljki, novaca, klesanog kamenja i fibula.^[1] Odavde potječu i žigovna opeka, koja za Dalmaciju inače nije dokazana, C.I.L. III 13339, Fronto^[2] i statueta Herkulesa;^[3] oba su ova predmeta utjelovljena spljetskom muzeju. Godine 1887. nagje Jakov Radelić na čestici Mlikotuša 0.52 m visoki kip krilate žene. Po F Buliću, „Bull. Dalm.”, X., str. 95. predstavlja taj kip neku „mjestnu božicu, kakovu vilu”, koja je spadala nekoj grupi, te je kip, sudeći po površnoj izradi otražnje strane, bio opredjeljen za gledanje sprijeda.

U Prološcu su za kopanje najzahvalnija mjesta lokalitet Kuline i okolica Šarampova. Već prije se je na Kulini iskopalo opeka i grobnice sa svjetiljkama, bakrenim novcima, zemljanim i staklenim posudama; godine 1887. nagjena je tu uz jednu svjetiljku i votivna ara C.I.L. III 8508: L(ucius) S.... Pudens Cereri v(otum) s(olvit), koju je J. Bulić poklonio muzeju u Spljetu.^[4]Kod Šarampova mosta otvoriše nekoliko grobova, u kojima nagjoše staklenih posuda i svjetiljaka,^[5] a decembra 1887. našao je tu Ante Ujević^[6] na svom zemljištu votivnu aru, koja se danas nalazi u Spljetskom muzeju;^[7] to je C.I.L. III 8511: Triviabus v(otum) s(olvit) l(ibens) L(ucius) S.... Pudens, a utemeljio ju je već prije spomenuti Pudens.

Više sela i danas strše dosta dobro očuvane ruševine neke sredovječne^[8] i neke turske utvrde.^[9] Niže ruševine Badnjevice^[10] nagjen je godine 1883. u blizini Dropuljića mlinice u koritu Suvaje a u hrpi kamenja, što ju je brzica na desnoj obali naplavila, kockast vapnenac-kamen. Važan je po liku Diane^[11] i jer dokazuje ime majstora;^[12] C.I.L. III 8509: D(ianae) A(ugustae) s(acrum). T. Ael(ius) Messor v(otum) l(ibens) m(erito) s(olvit). Maximinus sculpet. Biće da je bio postavljen na kojem obronku Suvaje. Da li mu je stajalište bilo nezakriljeno ili pak

1. ↑ J. Bulić, „Bull. Dalm.”, XXI., str. 153.
2. ↑ F. Bulić, „Bull. Dalm.”, XII., str. 20., br. 340.
3. ↑ J. Bulić, na ozn. mjestu, XV., omot k br. 8., str. 16.
4. ↑ F. Bulić, „Bull. Dalm.”, X., str. 57., 95.; J. Bulić, na ozn. mj. i „Bull. Dalm.”, XXI., str. 153.
5. ↑ J. Bulić. na ozn. mj.
6. ↑ Ujević je i Bečkom dvorskom muzeju poklonio jednu staklenu posudu, jednu svjetiljku i jedan rimski novac, sr. J. Bulić, „Bull. Dalm.”, XV., str. 22.
7. ↑ F. Bulić, „Bull. Dalm.”, XI., str. 10. i d.; J. Bulić, „Bull. Dalm.”, XV., omot k br. 8., str. 16.
8. ↑ J. Bulić, „Bull. Dalm.”, XV., str. 22. i omot k br. 8., str. 16., XXL. str. 153. C. Jireček, „Die Handelsstrassen und Bergwerke Serbiens und Bosniens während des Mittelalters”, str. 40., opaska 123. I srednjovjekovnih spomenika ima s obiju strana Suvaje.
9. ↑ Glede drugih ostataka iz osmanlijskog doba isporedi J. Bulić, „Bull. Dalm.”, str. 152.
10. ↑ Na specijalnoj karti pogrješno Bogdanović.
11. ↑ R. pl. Schneider, „Archaeol.-epigr. Mittheil.”, IX., str. 65.
12. ↑ Alačević, „Bull. Dalm.”, VI., str. 65. i d.; J. Bulić, na istom mj. XV., omot k br. 8., str. 16.

-- 328 --

u kakovu svetištu, pokazaće možda ispitavanje postranih ploha spomenika, na koje se do sad ni u jednoj publikaciji nije uzimao obzir.

K Prološcu spada i nahogjajno mjesto Varošišće, što leži niže njega. Sudeći po nagjenim zidinama, opekama, stupovima hypocausta, olovnim cijevima, svjetiljkama, zemljanim posudama, klesanom kamenju, novcima,^[1] stajala je tu opekom pokrita, bogatija zgrada, koja je bila snabdjevena napravom za grijanje i vodovodom.

U pogledu ostataka rimskih cesta kod Prološca bilo je govora na str. 305.

Nijesu pobliže poznata mjesta nahogjaja: nadgrobnog spomenika C.I.L. III 1916: D(is) M(anibus). Hermeti ann(orum) XXIIII Crescentilla soror b(ene) m(erenti) p(osuit), što no se je kasnije nalazio u Makarskoj u kući Paulovich-Lucicha; novaca republike i carstva,^[2] što su od 1887. i 1888. pohranjeni u Spljetskom muzeju; staklene ploče sa likovima dviju glava;^[3] mnogobrojnog rezanog kamenja (karneol, jaspis, ahat, onyx), koje velikim dijelom pokazuje likove bogova (Jupitra, Minerve, Diane, Aesculapa, Victorije i t. d.).^[4] Ima i jedan natpis, C.I.L. III 10188 26

VETT
IANA

Ričice.

Ovo selo, koje leži sjeverozapadno od Prološca, imenova mi gosp. župnik T. Tonković u Podbabju kao nalazište rimskih novaca, a i sâm da je tu nabavio za Sinjski muzej 10 komada. U Imotskom sam čuo, da onamo donašaju Ričički seljaci na prodaju „raznovrsnih starina”.

Iz

Studenca,

koje selo leži sjeverozapadno od Ričice, posjeduje nadgeometar Danielov u Šibeniku broncani kopljani šiljak i jedan pršljen.

U

Galipovcu i Lokvičiću,

ima mnoštvo gromila. Na tromegji selâ Lokvičić, Poljica i Medovdolac nalazi se veliki tumulus Trogomila.^[5] Važnost se Lokvičića u rimsko

1. ↑ F. Bulić, „Bull. Dalm.”, X., str. 95.
2. ↑ „Bull. Dalm.”, X., omot k br. 9., str. 2. i XI., omot k broju 8., str. 2.
3. ↑ Na istom mjestu, str. 118., br. 785.
4. ↑ Na istom mjestu, str. 131. i d., br. 809.-825.
5. ↑ J. Bulić, „Bull. Dalm.” XV., str. 22. i omot k br. 8., str. 15.; J. Ujević, „Vjestnik”, III., str. 87.

-- 329 --

doba još jasno ne ističe, do sada se odavle saznalo samo za nekoliko omanjih predmeta. Odavle posjeduje nadgeometar Danielov jedan prsten i rezano kamenje, Zagrebački muzej novaca^[1] i dvije broncane fibule, Spljetski muzej rimskih carskih novaca.^[2]

Na tome mjestu 1883. nagjena ploča C.I.L. III 8512^[3] iz god. 26./27. nema po svoj prilici sa ovim selom nikakova posla; mi smo je na strani 298. doveli u odnos sa gradnjom ceste pod vladavinom Tiberiusa, koja onda prolazi.

Za života toga vladara i kod nas se je mnogo gradilo i to: s državne potrebe u Jaderu,^[4] Aenoni,^[5] Clambetae^[6] te po svoj prilici i u Promoni;^[7] od komunalne strane u Chersu;^[8] a po privatnicima u Saloni,^[9] Osseru,^[10] Ugljanu,^[11] Tinju kod Benkovca,^[12] Postromi Poljičkoj,^[13] Starom gradu^[14] i Vrbovskoj^[15] na Hvaru, na Korčuli^[16] i u Teodu (Boci Kotorskoj).^[17] Tim redom nižu se i počastni spomenici, što su podignuti carici materi Liviji u Clambetae,^[18] Neru Caesaru u Scardoni,^[19] za pokrajinu vrlo zaslužnomu državnom namjesniku P. Corneliusu Dolabelli u Epidaurumu^[20] i legatu L. Volusiusu Saturninusu u Aenoni.^[21] Kako se vidi iz navedenih imena mjesta, već tada je bilo primorje jako romanizovano. Uspomenu na Tiberiusovu osebnu vladavinu u Dalmaciji sačuvala su dva spomenika, što su podignuta bila vojnicima, po njemu odlikovanima: C.I.L. III 2718, 3158 (sr. p. 1038).

1. ↑ Ujević na ozn. mj.
2. ↑ „Bull. Dalm.”, IX., omot k br. 4., str. 2.
3. ↑ Alačević, „Bull. Dalm.”, VII., str. 54.
4. ↑ C.I.L. III 2908., sr. p. 1635.
5. ↑ C.I.L. III 2972.
6. ↑ „Bull. Dalm.”, XIX., str. 41.
7. ↑ „Wissenschaftl. Mittheil.”, V., str. 212., br. 76.
8. ↑ C.I.L. III 3148., sr. 10131.
9. ↑ C.I.L. III 3213 3, b; „Bull. Dalm.”, XVIII., str. 219., br. 501., 513.; XIX., str. 151., br. 547.; XX., str. 191., br. 563.; XXI., str. 212., br. 624.
10. ↑ „Archaeol.-epigr. Mittheil.”, IV., 78.; XIX., str. 170.
11. ↑ „Bull Dalm.”, XX., str. 159.
12. ↑ „Bull. Dalm.”, XIV., str. 62., br. 10.
13. ↑ „Bull. Dalm.”, XXI., str. 53., br. 617-619.
14. ↑ C.I.L. III 38213 3, d. e.
15. ↑ „Vjesnik”, 1895., str. 151., br. 2 a.
16. ↑ C.I.L. III 3213 3, e.
17. ↑ C.I.L. III 3213 3, a.
18. ↑ C.I.L. III 9972.
19. ↑ C.I.L. III 2808., sr. 9879 = „Wissenschaftl. Mittheil.”, V., 218., br. 86.
20. ↑ C.I.L. III 1741., sr. takogjer fragmenat „Wisaenschaftl. Mittheil.”, V., str. 179., br. 3. iz Burnuma.
21. ↑ C.I.L. III 2974.-2976.

-- 330 --

Iz

Poljica

dobio je (po „Bull. Dalm.” IX., omot k br. 10., str. 2.) spljetski muzej od Ante Ujevića 9 komada broncanoga novca „dell' epoca Constantiniana”. Duž ceste, što vodi kraj toga sela na jednu stranu u Zagvozd i Grabovac, a na drugu u Podbabje, ima u velikom broju gromila (tumuli).^[1]

U

Podbabju

je nadgeometar Danielov nabavio šarnirsku fibulu od bronca u spodobi strijele sa dugmetima u spodobi lukove glavice. Po mojem odlasku nagjen je tu na lokalitetu Potočine miljokaz, što je objelodanjen u „Bull. Dalm.”, 1899., str. 201: Imp(eratori) Caesari Marco Aurelio Claudio pio felici Aug(usto).

U počast Claudiusu II. podizani su spomenici i duž ceste, što vodi od Salone preko Aržana u Bosnu, kako dokazuje u Renićima nagjeni, u „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 165., sl. 76. prikazani kamen. Sravnjivanje tih dvaju natpisa pokazuje, da su naredbu glede podizanja spomenika izvršivali razni organi.

Kamenmost.

Ovo malo mjesto leži u plodnom i šumovitom kraju. Ime je dobilo od mosta preko Vrlike, što od pamtivjeka tamo postoji. U rimsko doba bila je naseobina na tom mjestu mnogo znamenitija. Sterala se je na desnoj obali rijeke, počevši od kuće mjesnog glavara Ivana Patrlja preko sadašnje ceste do gorskog povora na protivnoj strani. Tu se svugdje nagjoše temelji gragjevina, pa opeka i novac. U ogradi Picokarića naišlo se u ljetu 1886. na parcelama Ivana i Pilipa Patrlja, Šimuna i Andrije Perića i Petra Kasale prilikom odnošenja gragjevnog materijala sa neke gomile kamenja i kopanja temelja za neku novu gragjevinu — na zgradu, koju žalibože ne otkopaše cijelu. Nakon očišćenja poda opazilo se, da leži na stupovima-hipokausta, sagragjenim od opeka i da je urešen velikim mozajikom.^[2] Ovaj je danas prikriven tamnim podrumom, a predstavlja lijepu zvijezdu od bijelih, crvenih i plavih kamenčića. Nije mi bilo moguće da snimim cijelu kompoziciju, jer seljački majstori, umjesto da su nahogjaj izvadili i dostavili kojemu muzeju, postaviše na nj temelje za novu gragjevinu.

1. ↑ J. Bulić, „Bull. Dalm.”, XI., str. 21.
2. ↑ F. Bulić, „Bull. Dalm.”, X., str. 31., sr. J. Bulić na istom mj. XV., omot k br. 8., str. 15.

-- 331 --

Pogledom na to, što je prostor bio prilično udešen, te što je tu, kako su mi kazivali, nagjeno i vodovodnih cijevi, biće ispravno mišljenje Bulićevo,^[1] da se tu ima posla sa ostatcima javnog kupališta. Da li natpis, što slijedi, potječe upravo sa te ruševine, nije sjegurno, jer je mogao i iz Kunovića dospjeti u stari Vrlikin most.

Megju ovdje pobranim opekama i novcima vidio sam fragmenat žlijebne krovne opeke sa žigom = Pansia[na] i bakrenih novaca Maximiana i Constantina Velikog u posjedu Ivana Patrlja. On je namjeravao da pošalje te predmete u spljetski muzej.

Megju Kamenmostom i Bublinom održali su se ostatci rimske ceste; to su „kolotečine”, koje sam opazio na dva mjesta u kamenu, kod skupa kućâ Buljubašića na desnoj strani današnje ceste, za tim sjeverno od Dikovače. Moderna dakle i antikna pruga teku isprvice zajedno, pa se onda odvajaju. Nova vodi više Dikovače preko Milasa prama Karoglanu; stara je nasuprot vodila niže Dikovače, pa je dakle i u ovom slučaju ostala vijerna rubu ravnice. Razmak kolotečina iznosi nešto preko 1 m; sama cesta na dobro održanim mjestima mjeri 5 m u širinu.^[2]

Slika 23.

1. Kamen vapnenac, desno i ozdô okrnjen; 0.76 visok, 0.46 širok, 0.345 m debeo. Natpisno je polje izlizano i cementom premazano, a bilo

1. ↑ Na ozn. mj.
2. ↑ Ballif-Patsch, „Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina”, I., str. 32.

-- 332 --

je opkoljeno 0.085 širokim okvirom, ali je ovaj sada odlomljen. Slova su lijepa, a što na niže to su manja. U prvih pet redaka se ne opažaju nikakove interpunkcije, sjegurna je jedino tačka u 8. retku. Kamen je bio uzidan u mostu, što se nalazio od današnjega više niz vodu, pa. je 1892., prilikom obaranja nagjen i nesmotreno umetnut u stubište kuće Luje Miloševića (slika 23).

C.I.L. III 1913 = 8505 po čitanju Marka Vučemilovića i F. Bulića, koji su kamen posmatrali na njegovom prvobitnom mjestu i dok još ne bijaše s desna okrnjen; moja kopija pruža tačniji tekst, jer sam ga mogao mnogo naručnije kolacionirati.

Imp(eratori) Ca[es(ari)] divi Ant[o]nini filio, [di]vi Hadria[ni] nepoti, divi Tra[ia]ni Parth(hici) pron[epoti], divi Nervae a[bnepo]ti M. Aurelio [Anto]nino Aug(usto) Ar[men(caco)......].

2. Dônji dio kamena vapnenca, lijevo, ozgor i desno okrnjen; 0.45 visok, 0.415 m debeo. Ozdo se je održao profilovani okvir. Natpisno polje vrlo izlizano. Bio je uzidan u starom mostu; čim je most oboren, donešen je taj fragmenat i naopako uzidan u kuću seoskog glavara Ivana Patrlja (slika 25).

Slika 24.

F. Bulić ga je objelodanio u „Bull. Dalm. ” , 1898., str. 221., ali s pogrješkama.

U 3. retku osim COS. III nije po svoj prilici ništa više stajalo.

Iz očuvanih ostataka [trib(uniciae) pote]st(atis) XXIV.... co(n)s(uli) III može se bez sumnje zaključivati, da je to spomenik nekoga cara; natpis u ostalom sadržava upravo toliko da saznamo, da je počašćeni bio Marcus Aurelius, jer je on jedini bio onaj, koji je u svojoj 24. godini vladanja po treći put obnašao čast konzula.

I fragmenat pred ovim spominje tog vladara. Pošto su oba komada bila u isti most uzidana, to možemo sa sjegurnošću ustvrditi, da spadaju jedan uz drugi i da je br. 2 dônja čest komada br. 1. Nepriključuju se neposredno jedan uz drugi; otpali su ini pobjednički pridjevci, koje je Marcus nosio god. 170., u koju ide taj natpis. Završetak počasnog natpisa glasi: Ar[men(iaco) Med(ico) Part(hico) max(imo) trib(uniciae) pote]st(atis)

-- 333 --

XXIV [p(atri) p(atriae)] co(n)s(uli) III p(ecunia) p(ublica) d(ecreto) d(ecurionum).

Nijesam htio, da iza XXIV nadopunim imp(eratori) V, jer je prostor za to premalen i što je naslov imperatorski u spomenicima toga vremena vrlo rijedak.^[1]

Ovdje spomenuta godina vladavine Marka Aurela bila je za Dalmaciju od zamašaja; tada je nastala potreba, da se utvrde zidine pokrajinskog glavnog grada, što su izvele veksilacije legije II. Pia i III. Concordia, te kohorte I. i II. Delmatarum;^[2] odaljeni položaj grada nije mogao više da ga sačuva od napadaja s megje. U „Glasniku”, 1899., str. 725. i d. već sam pokušao da dokažem upadanje Dardanaca i s njime u svezi zbivši se ustanak u samoj pokrajini za pošljednjih godina vladavine cara Marcusa.

Bublin.

To je plodno zemljište lijepa položaja, što se stere od Crkvine do Vrlike zapadno od 292 m visoke izvisine Dikovače.^[3] Već od davna se znade po razbacanom tuda komagju opeka i po grudama maltera, te po velikoj množini izoranih zlatnih, srebrnih i bakrenih novaca i rezanog kamenja, da se je ovdje nalazila rimska naseobina. Župnik Tonković kopao je u jeseni 1897. za pokus na zemljištu svoje braće te konštatovao mnogobrojne zidine, koje se protežu sve do gore rečene Crkvine. A pošto ga je ime toga mjesta dovodilo na misao, da će biti i daljnjih zidina, preduzeo je novembra 1897. i tu pokusno kopanje.^[4] Pri tome je naišao na rano-kršćansku baziliku, koju otkopa tečajem 1898. Tonković je tu našao grobnicu u unutrašnjosti zgrade i važnijih fragmenata kršćanske arhitekture i skulpture,^[5] a u ruševini i u hrpama kamenja, što su ih seljaci po Crkvini nagomilali, ulomke natpisa, što ih niže opisujem. Njihovo sadašnje stanje pa i to, što su votivni i nadgrobni spomenici ispremiješani dokazuje, da su bili upotrijebljeni ko gragjevno kamenje ili u bazilici ili u okolnim zgradama. Ovi ulomci kao nekoje osebujne, na oranicama braće Tonkovića nagjene fibule čuvaju se u župnom stanu u Podbabju, dok se, umnožene novim nahogjajima, ne prenesu u Spljet u državni muzej.
Za br. 2. i 7. i jedan oštećeni Attis-relijef saznadoh tek iz gore navedenoga izvještaja.

1. ↑ C.I.L. VIII 14378. Sr. P. pl Rohden, Pauly-Wissowa R. E. s. v. Annius, stup. 2297. i d.
2. ↑ C.I.L. III 1980. (sr, str. 1030., i br. 8570.), 1979. (sr. str. 1509.), 6374,. (sr. str. 8655.).
3. ↑ Na specijalnoj karti pogrješno Tikovača.
4. ↑ O tome sravni sada njegovo izvješće u „Bull. Dalm.”, 1899., str. 211. i d., tab. VIII.-X.
5. ↑ Sravni na ozn. mj., tab. X., koje žalibože ne uvažava dostojno nahogjaje.

-- 334 --

Po uspjehu dosadanjih istraživanja postojala je dakle u Bublinu rimska naseobina,^[1] u kojoj je kasnije sagragjena i kršćanska bazilika. Iz natpisa 1.—4. ne da se zaključiti, da je tu bilo i poganskih svetišta, jer je natpisno kamenje po svoj prilici iz Runovića ovamo donešeno (sr. natpise br. 2. i 3.). Biće da je tome municipiju bilo rečeno mjesto podložno. Na to upućuje i neznatna njihova udaljenost — kakovih 5 km — i okolnost, da je novo pronagjena bazilika spram svoje prvobitne osnove^[2] po svoj prilici identična sa onom na saboru solinskom god. 532. imenovanom crkvom u Novae, koja je tada otrgnuta od metropolitanskog područja Salone i potčinjena novo ustrojenoj biskupiji Sarsenterumskoj.^[3] „Basilica in municipio Novense” mogla se je i tada zvati, ako nije ležala u samoj varoši, već u njenom području.

Slika 25.

1. Votivna ara od lapora, visokog, glatkog, slabo ispupčenog gornjeg zabata i isto takove baze na prednjoj i na postranim plohama; ozgor i od otraga hrapava. Okrnjena desno ozgor i lijevo ozdô. Visina 0.365 m, širina na zabatu 0.185 m, inače 1.17 m; debljina na zabatu 0.205 m, inače 0.185 m. Retci djelomično zaparani, al je nevješti radnik pri isklesavanju slova malo mario za linije. Nepravilne interpunkcije (slika 25.).

1. ↑ Za njeno datiranje bilo bi od koristi, kad bi se tu nagjeni novci stavili u jednu lokalnu zbirku
2. ↑ Da je doživjela gragjevinskih preinačenja, dokazuje plan kod Tonkovića, na ozn. mj., tab. VIII., IX., sr. str. 217.
3. ↑ Farlati, „Illyricum sacrum”, II., str. 173.

-- 335 --

Sravni Tonkovića u „Bull. Dalm.”, 1899., str. 213. U 3. i 4. retku su oba zadnja slova po svoj prilici kasnije uparana i nemaju posla sa prvobitnim natpisom, plitkija su od ostalih i valjda su pokušaj oponašanja prvih dvaju slova u 5. retku.

Razumljiva su samo prva dva i zadnja tri retka. Iovi optimo maxi(mo)..... Ava Batoniana v(otum) s(olvit). Batoniana čitam jer držim, da je prvo slovo zadnjeg retka prevrnuti N, i da mu je prva polovica izlizana. Glede Ava sr. C. III 3644 = 10576 (Ulcisia castra) i A. Holder, „Altceltischer Sprachschatz” s. v.

2. Ulomak are od lapora; 0.20 m visok, 0.25 m širok, 0.17 m debeo; retci zaparani; slova plitka, povrh svakog slova prvoga retka vodoravno uparana crta.

Po Tonkoviću, na ozn. mj., str. 211., potječe ona okomita hasta na kraju prvog retka od N ili M.

U 1. retku valja svakako nazrijevati ligaturu od E i T.

Obzirom na natpise C.I.L. 1908-1910 valja svakako čitati: I(ovi) o(ptimo) m(aximo) [e]t g(enio) [m(unicipii) N(ovensium)] Sat[urninus?..... Neki je Caelius Saturninus, beneficiarius consularis istim bogovima posvetio aru C.I.L. III 1909 (vidi niže, str. 339., br. 2.).

3. Ulomak nekog spomenika, koji se ne može pobliže opredijeliti; lapor; otraga okrnjen; ozdô održao se ostatak jednostavna okvira. Visina 0.22 m, širina 0.18 m, najveća debljina 0.05 m. Retci slabo zaparani, ali gruba slova ne dosižu do linija. (Slika 26.).

Slika 26.

Sravni Tonkovića, u „Bull. Dalm.”, 1899., str. 212 sa pogrješkama. U 1. retku ostatak prvog slova potječe od C ili G.

I(ovi) o(ptimo) m(aximo) et] ge[nio m(unicipii) N(ovensium).....]elva [....]nus (centurio) [.... v(votum)] sol(vit) [......

O nadopunjenju bogova sravni primjedbu kod predidućeg natpisa broj 2.

-- 336 --

4. Ulomak po svoj prilici od neke ploče od lapora; unaokolo okrnjen; visina 0.18 m, širina 0.235 m, debljina 0.09 m. Natpisno polje nije pomnjom izdjelano, ostavljene su nȅrâvni, te prisilile priregjivača natpisa, da u prvom retku slova rastavi. Retci su zaparani; slova plitka i loša; O u 2. retku načinjeno je šestilom. Interpunkcije su nepravilne . (Slika 27.)

Sravni Tonkovića, u „Bull. Dalm.”, 1899., str. 213. sa pogrješkama.

Slika 27.

U 1. retku drugo i treće slovo su L. Kraj ostale štednje sa prostorom pada u oči veliki razmak izmegju l. i 2. retka, a ne izgleda da je išta uništeno. Biće da ona okomita crta (koja se na otisku slabo raspoznaje) pod F u 2. retku ne potječe od nikakova slova. Razmak je svakako nastao nepažnjom radnika. .....?m]il(es) l[e]g(ionis?).... b(ene)f(icarius) co(n)s(ularis).... v(otum) l(ibens) m(erito) s(olvit)[......

Iza COS moglo je još štogod stajati. Slova IS. MES u 4. retku potječu valjda od datuma; [D(ominis) n(ostris) Deci]is Mes[siis = 251. poslije Kr., jedva bi se dalo nadopuniti.

5. Ulomak po svoj prilici od neke ploče od lapora, unakolo okrnjen; visina 0.20 m, širina 0.215 m, debljina 0.07 m. Natpisno polje jako olupano. Dobra slova (slika 28.).

Slika 28.

Sravni Tonkovića, u „Bull. Dalm.”, 1899., str. 213. sa pogrješkom. [.....]us b(ene)f(iciarius) c[ o(n)s(ularis) le]g(ionis) X ge[m(inae).....]

Spomenik svakako potječe od kakovog votivnog spomenika.

Slika 29.

6. Dva ulomka od lapora, koji kao da pristaju jedan uz drugi te su valjda dijelovi neke ploče; ulomak a) 0.205 m visok, 0.13 m širok, 0.06 m debeo. Slova lijepa i pravilno isklesana. Istome spomeniku pripada po svoj prilici fragmenat b), a to sudeći po istoj debljini i vrsti kamena, istome karakteru i visini slova te po jednakome razmaku redaka; visina ovog ulomka 0.14 m, širina 0.145 m, debljina 0.06 m (Slika 29.).

-- 337 --

Sravni Tonkovića, u „Bull. Dalm.”, 1899., str. 212. sa pogrješkom. D(is) M(anibus): [..? P]ers[i]o Epicad[o] ....... viv[us fecit....

7. Ulomak od lapora, unaokolo okrnjen, 0.27 m visok, 0.17 m širok, 0.09 m debeo.

Po Tonkoviću na ozn. mj., str. 212.

8. Ulomak po svoj prilici od prednje ploče nekog sanduka za mrtvački pepeo; lapor. Unaokolo okrnjen; 0.285 m visok, 0.19 m. širok, 0.12m debeo.

Natpis se je nalazio u „tabula ansata”; okrajci više i niže glatke anse spunjeni su po jednim listom ili malenom granom (slika 30.).

Slika 30.

Sravni Tonkovića u „Bull. Dalm.”, 1899., str. 211.

Pošto se ispod A nalazi neispisan prostor, to je iza prvog retka slijedio uvučeni redak.

9. Ulomak od poklopca sanduka za mrtvački pepeo; lapor. Desno glatko izdjelan, 0.13 m visok, 0.19 m širok, 0.27 m debeo. Lijevi dônji ugao ispunjen je jednim listom (slika 31.).

Slika 31.

Runović-Novae.

Ruševine municipija Novae markirane su već iz daljine župnom crkvom Runovićkom, koja leži na slaboj izvisini. U naokolo nje prostirala se varoš. Gdjegod se zakopa, pojavljuju se obični svjedoci rimskog života: substrukcije zgrada, opeka, novci, rezano kamenje, fibule i druge sitnije stvari. Seljaci donose nahogjaje u Imotski na prodaju, ili ih ustupaju strancima, kad posjete selo; mješćani drže bez mnogo istraživanja sve strance za „židove”. Tako su ovdašnje starine dospjele u razne ruke. Odavle su se dobrim dijelom obogatile novčane zbirke Vučemilovića i Danielova. Gosp. Ignjat Hainz, direktor c. kr. duhanskog otkupnog ureda u Imotskom,

-- 338 --

dobio je odavle glavicu bika od bronca.^[1] Sâm sam pak tude nabavio za zemaljski muzej osim novca: Trebonianus Gallus, Cohen 1 33 i Aurelianus, Cohen 131, takogjer koljenastu fibulu od bronca bez igle (slika 32.), 0.034 m dugu, 0.025 m visoku, nadalje crno patinirano krjesivo (slika 33.) od bronca sa ocjelnim umetkom, 0.55 m visoko: 0.038 m široko.

Slika 32.

Slika 33.

Ovećih predmeta nagjeno je prije deset godina na groblju, što leži neposredno uz crkvu. Ovdje se je, kako mi pričaše župnik, g. M. Vukušić, našlo lijepih podova od mozaika i jedan vodovod, al su većom česti opet zatrpani. Da li je tu stajala oljepša privatna zgrada ili pak javno kupalište, moglo bi se doznati jedino ponovnim kopanjem, koje je svakako oteščano time, što su ovuda poredani novi grobovi.

U blizini crkve, valjda na njenoj sjevernoj strani na zemljištu Stjepana Babića, stajao je nekad, sudeći po mnogobrojnim votivnim žrtvenicima, hram Jupitrov. Stariji navodi o nalazištima arâ C.I.L. III 1907 i 1908^[2] „ad ecclesiam curatam” i „prope ecclesiam” naznačuju mu mjesto u blizini crkve; ali je priličnije, da se je hram nalazio na onoj oranici, gdje je u ljetu 1890. nagjen votivni natpis C.I.L. III 12802. Pošto je uz isti nagjen i orao^[3] (koji je sada pohranjen u Sinjskom muzeju), to se natpis odnosi na Jupitra. Oranica Gućuša, gdje je u oktobru 1897. nagjen oltar, što je objelodanjen u „Bull. Dalm.”, 1899., str. 184., leži takogjer u blizini one prve oranice.

Da votivni spomenici nijesu stajali u osobnom svetištu tamošnje statio beneficiarius consularis,^[4] nego da im je bilo mjesto u javnom

1. ↑ „Bull. Dalm.”, XXI., str. 200.
2. ↑ Nepoznato je mjesto nahogjaja za C.I.L. III, 1909. i 1910.
3. ↑ F. Bulić, „Bull. Dalm.”, XIII., str. 161.: „Dapresso venue trovata una aquila, di buon lavoro, di pietra bianca calcare, colle ali distese, mancante di tutte le estremità.”
4. ↑ Sravni A. pl. Domaszewski, „Die Religion dea römischen Heeres”, str. 97.

-- 339 --

Jupitrovom hramu, proizlazi otuda, što se megju poznatom šestoricom zavještača nalazi jedan civilista (C.I.L. III 1908), što zavještaji djelomice važe i za „Genius municipii Novensium” (C.I.L. III 1908-1910), i što jedan beneficiarius svoju aru datira po magistratima municipija (C.I.L. III 1910).

Osim Jupitra štovali su u Novae takogjer Silvanusa. Mi doduše posjedujemo samo jedan žrtvenik, koji njega spominje (C.I.L. III 1911; niže str. 342.), no i ovdje možemo uzeti, da se je kult u našoj pokrajini tako popularnog boga osnivao na vjerovanju širih slojeva naroda. Biće da je Fortuna Redux, kojoj je jedan beneficiarius podigao aru C.I.L. III 1906, imala kao svuda tako i ovdje zavještača samo u zvaničnim i osobito lojalnim krugovima.

Izuzevši gornju iznimku, potječu svi u samome Runoviću nagjeni kameni spomenici od „beneficiarii consularis”. Tim 7 komadima valja, kako je već gore na str. 334. spomenuto, dodati još dva komada iz Bublina, tako da mi sada raspolažemo sa ovim nizom:

legio I adiutrix

1. C.I.L. III 1907 =niže str. 342.

2. C.I.L. III 1909: I. o. m. [et] g(enio) m(unicipii) N(ovensium) [.] Caelius [S ]aturninus b. f cos. leg. I ad. p. f [I]m[p. L.] Septimio Severo Aug. bis [cos.]. 194. poslije Kr.

3. C.I.L. III. 1910: I. o. m. et g. m. N. G. Vib. Pom. I[a]nu[a]rius b. f cos. leg. I adi: v. s. l. m. (Duum)viris q(uin)q(uennalibus) Aur(eliis) Maximo et Anneo.

legio I Italica

4. C.I.L. III 1906: ......]s. Fort. Pr[educi] F. Fl. Sab[inus] b. [f.] cos. l[eg. I] Ital. v. s. l. m.

legio X gemina

5. Vidi gore str. 336., br. 5.

legio XI Claudia

6. „Bull. Dalm.”, XXII., str. 184.: [I.] o. [m.]...... b. f. cos. [leg.] XI Cl.p.f

legio XIIII gemina

7. C.I.L. III 1911 = niže str. 342., 239. poslije Kr.

Nepoznata legija

8. C.I.L. 12.802: ....b(ene)(f)iciarius) c[os. p] ro(vinciae) P(annoniae) super(ioris)^[1] [?po]s(u)it VII idus [Iu]nias Scapu[la] Prisco et [Ti]neo Clemente cos. 195. poslije Kr.

1. ↑ Da li je nadopunjenje ispravno, pokazaće istraživanje originala, koji se nalazi n Spljetskom muzeju.

-- 340 --

9. Vidi gore str. 336., br. 4.

Novae imala je po tome sjegurno ovaj bureauski čin. I tu vidimo iz datiranih žrtvenika br. 2. i br. 8.,^[1] da su pojedini beneficiarii već nakon kratkog službovanja zamjenjivani; biće dakle da je služba bila udešena po nekoj šemi, po istim formulama i rubrikama za sve postaje iste vrste. Kad se obazremo na to, da je postojao običaj, da svaki beneficiarius prilikom odlaska iz kojega mjesta u istome ostavi votivni spomenik, pa kad uvažimo onu veliku prazninu u pogledu spomenika izmegju godina 195. (br. 8.) i 239. (br. 7 .), tad je i nehotice potkrijepljeno naše nadanje, da ćemo iz Runovića dobiti još spomenika, a otud opet proizlazi, kako bi nužno bilo, da se bar na toj tački preduzme sistematično kopanje. Njime bi se uopće polučilo novih data za poznavanje organizacije postaja, koja je do sada samo u glavnome ispitana; sistematično bi nas kopanje nadalje u mnogome poučilo o starijem dobu postaje Novae, jer zaista beneficiarii nijesu amo došli istom god. 194. (br. 2.). Naše se naslućivanje ne oslanja pri tome na ostale natpise, što smo ih ovdje iznijeli, jer su odjeljenja legija, iz kojih potječu Ianuarius, Sabinus i t. d., takogjer istom u kasnije doba carstva došla u Dalmaciju,^[2] ali se ono ne oslanja ni na pojavljenje XI. legije u našem spisku (br. 6.), jer je njen beneficiarius mogao istom kasnije iz „Moesia interior” k nama doći, kao što i onaj u C.I.L. III 8727 (Salona) imenovani: [? Aure]lius Alexander, b(e)n(e)[f(iciarius)? legio]nis XI Claudie, v[i]bus sibi suo iusit testamento arcam [p]oni; naše se naime naslućivanje oslanja na svrhu, koju je mogla imati tamošnja postaja.

Po Domaszewskom (na ozn. mj. str. 98. i d.) dijele se postaje na dva razreda: jedan je bio opredijeljen za „upravu samih četa i ima se dokazati kod vexillatia legijskih i kod auxilia”; drugi se „pojavljuje na tačkama, koje su važne za promet na državnim cestama”. Za Novae se ne može dokazati garnizon, nasuprot je kroz grad vodila važna vojnička cesta Gardun — Humac — Bigeste. Dakle je bio onaj drugi razlog odlučujući,^[3] da se osnuje u Runoviću postaja, i biće da se je taj razlog već za rana osjetio, jer je cesta, kako smo to na str. 298. istakli, bila već za Tiberiusa dogotovljena. Iz toga se može dalje zaključiti, da je naskoro za tim Novae izmegju svih mjesta Imotskog polja postigla u administrativnom pravcu najveću važnost. Iz njenoga imena može se možda zaključivati, da je to mjesto u protuslovju sa kojim starijim predgragjem bilo po Rimljanima unapregjivano. Da ispod rimskog sloja valja naslućivati predrimski, o

1. ↑ Sr. Domaszewski na ozn. mj., str. 97., opaska 396.
2. ↑ „Glasnik”, 1896., str. 510., 1899., str. 498.
3. ↑ Sr. „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 273.

-- 341 --

tom nema sumnje, kad se uzme u obzir, da je dokazano, da su sva rimska nastavanja u ovom polju osnovana na „predhistoričkoj” podlozi. Koliko je meni poznato, do sad se ovdje našao iz starije perijode samo jedan šuplji mlat od bronca, koji se nalazi u posjedu nadgeometra Danielova. Izrično se Novae spominje kao municipium istom u god. 194. (C.I.L. III 1909 = vidi gore str. 339., br. 2.); decurioni su ali dokazani već za god. 170. (vidi gore, str. 332. i 333.), i ne ćemo valjda zgriješiti, ako uzmemo, da je konstituisanje općine uslijedilo za ranijega datuma.

S druge strane opet ne valja zaboraviti, da niti Plinius niti Ptolemaeus to mjesto ne spominju. Dobar dio stanovnika bio je barem do cara Marcusa neznatnijih prava, pošto megju predstojnicima grada, duumviri quinquennales, te megju decuriones^[1] sretamo se sa Aurelima.^[2]

U pogledu gradskoga teritorija već smo gore izrazili mišljenje, da je izvor Vrlike spadao k Saloni, Kamenmost i Bublin nasuprot k Novae; u „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 274. upozoreno je na to, da su honoracije varoši Zaostrog (vidi gore, str. 297. i 298.) stanovali u Crvenici u Duvno-polju, i da bi se po tome moglo zaključiti, da su te tačke ležale u megjama Novae. Razmak od Novae do Crvenice prevalio sam ja po vrlo primitivnom putu laganim hodom za 7 sati. U rimsko je doba odaljenost bila mnogo skraćena cestom (vidi gore, str. 304.). Novae se pominje pošljednji put na saboru u Saloni, obdržavanom godine 532. Biće da je tada već mnogo bila izgubila na važnosti, jer je podregjena novoj biskupiji u Sarsenterumu, te se je kao i prije morala da zadovolji župom.

Od natpisa, što su nagjeni u Runoviću a zabilježeni u C.I.L. III, nalaze se u samome mjestu samo još ona dva, što ćemo ih niže opisati; C.I.L. III 1906, 1908-1910 su zagubljeni, C.I.L. III 12802 i ona ara, što je nagjena za vrijeme moga tamošnjeg boravka, „Bull. Dalm.”, XXII., str. 184., nalaze se kao poklon župnika. J. Tonkovića u spljetskom muzeju.

1. Ara od vapnenca, sa jako ispupčenim profilovanim zabatom; na prednjoj i na postranim plohama spušta se krivuljom (Ablauf). Visina. 0.955, širina na zabatu 0.52, inače 0.43 m. Natpisno polje jako olupano. Nagjena po Paulovich-Lucichu „ad ecclesiam curatam”, sada uzidana u onaj dio zidane ograde groblja, što je okrenut k crkvi (slika 34.).

C.I.L. III 1907. Anonymus Zanetti-ev i Paulovich-Lucich vidjeli su kamen, kad je bio u retku 1.—3. potpuniji. Pri kraju 1. retka samo

1. ↑ Neki municipalni dostojanstvenik ili dostojanstvenica bila je imenovana na fragmentu, objelodanjenom u „Wissenschaftl. Mittheil.” IV., str. 273.
2. ↑ C.I.L. III 1910 = gore str. 339., br. 3. 1892., sr. str. 1029.

-- 342 --

je mjesta za SAC. U retku 2. mora da je cognomen bio skraćen, jer u natpisu nema ligatura. Zanetti i Paulovich imaju tu GEN.., odnosno GE..., meni se pričini ostatak slova prije kos, nego li okomit.^[1] U 5. retku po svoj prilici nije ništa stajalo pred B.

Slika 34.

I(ovi o(ptimo) m(aximo) s[ac(rum). C. A]tilius G[...., m]il(es) leg(ionis XIII [ge]m(inae), legionis I ad(iutricis), b(eneficiarius) co(n)s(ularis) [v(votum)] s(olvit) l(ibens) m(erito).

Pažnju zaslužuje unapregjenje Atiliusa; ono je u protuslovlju sa onim, što Domaszewski na ozn. mj., str. 16., opaska 69. veli: „… to je jedan od razloga, s kojih je unapregjenje od prostog gregarius do štopnih činova (beneficiarii) moralo da uslijedi postepeno preko onih triju taktičnih megjučinova signifer, optio, tesserarius”.

2. Glatki kamen vapnenac bez okvira, 0.86 visok, 0.355 m širok. Natpisno je polje izlizano, jer je kamen prije bio umetnut „in pavimento ecclesiae;” sada se nalazi uzidan u grobljanskom zidu kraj prvoimenovane are br. 1. Gornji su retci bili zaparani. Slova su plitka a naročito u dônjim retcima vrlo površno izragjena; okrugla su slova izragjena šestilom (slika 35).

C.I.L. III 1911 sa mnogovrsnim varia lectio; pogrješke klesarove zabilježio je Paulovich sasvim dobro. Dosta su začudne ove netačnosti na spomeniku jednog beneficiariusa, na čiju se je pismenost polagala važnost.^[2]

Slika 35.

Silvano Aug(usto) sac(rum). Acutianus [b(ene)]f(icirarius) co(n)s(ularis) l[e]g(ionis) XIIII gem(inae) Gordian(ae) d(omino) n(ostro) Gordi[a]no Aug(usto) et Avi[ol]a c[o(n]s(ulibus) l(ibens?) a(nimo?).

Natpis spada u godinu 239. poslije Kr., sravni P. pl. Rohden, Pauly-Wissowa s. v. Antonius, stup. 2625.

1. ↑ Poradi jake bure nijesam imao prilike da načinim otisak niti od tog, niti od slijedećeg kamena.
2. ↑ Domaszewaki na ozn. mj., str. 16., opaska 69.

-- 343 --

Osim tih dvaju natpisa uzidan je iza crkve u uglu grobljanskog zida dônji dio neke are od vapnenca, ali tako da se ne može konstatovati, da li je na njoj kakav natpis.

Više skupa kuća, što se zove

Bitanga,

koje je naselište 1.5 km udaljeno od Runovića, leži na jednom humku kakovih 30 gromila; četiri ih je raskopao kustos Szombathy god. 1891., ali osim kostura i krnjetaka predrimskih zemljanih posuda nije ništa našao.^[1] Nagjenih nekoliko rimskih predmeta od bronca i ilovače (novci, ključevi, kašičice i pršljeni) mora da se je nalazilo u gornjim slojevima. Ovdje će valjati paziti na novija ukopavanja, jer i crkvene knjige na tome mjestu bilježe grobove.

Prisoje kod Drinovaca.

U selu Prisoju, što je od Drinovaca udaljeno po prilici pola sata, izdiže se na povoru, što na sjeveroistoku zatvara Bijelo polje, eliptički humak — na specijalnoj karti kotiran sa 348 m — što ga mješćani nazivaju Gradinom.^[2] Na tom humku vide se ostatci zidova, a ima tu i porazbacanih krnjetaka od prostih, rukom ragjenih posuda, fragmenata rimskih opeka i nadgrobnog kamenja iz srednjeg vijeka. Po kazivanju susjeda nagjeno je tu takogjer fibula i novaca; ja sam pak sa tog mjesta nabavio koplje, što ga prikazuje slika 36. (na vršku odlomljeno, na na oštricama od udaraca čekića oštećeno). Kad sve to uvažimo, dolazimo do zaključka, da je to mjestance šarena mješavina heterogenih kulturnih epoha i da je kroz stoljeća bilo za okolicu od vrijednosti. Ova tačka leži upravo vrlo zgodno. S nje se može pregledati čitavo Imotsko polje. Predjelni karakter morao je nekad biti drugačiji; danas se ne bi na tome krševitom, golom i buri izloženom visu mogla održati nikakova kuća.

Slika 36.

I po dolinama i poljima na podnožju Gradine nailaze seljaci i bez traženja na starine. Godine 1897. našao je Petar Vrcan na svom

1. ↑ J. Bulić, „Bull. Dalm.”, XV., str. 22.
2. ↑ Bilješka Bakule u „Schematismus”, 1867.: str. 181.: Drinovci supra domum Vrcan sunt reliquis e magni fortalitii in quo antiquitates non sont infrequentes repertu, suntque inibi sex subterranea magna solidissima abside donata. Hic prope est etiam sepulcrum cuiusdam sacerdotis presbyteri, — odnosi se na ovo mjesto.

-- 344 --

zemljištu opeka, fragmenata zemljanih posuda i lončić sa dvije ručice 0.05 m visok, konkavnog dna, od fino staložene sive ilovače (slika 37.).

Slika 37.

Jedan još intaktni grob otvorio je na svojoj parceli Pavle Vrcan godine 1896., koji je sadržavao jednu kacigu, sedam šiljaka od koplja, dvije fibule, „jedan privjesak u spodobi polumjeseca i drugog kojekakovog željeza”. Ja nagjoh ostatke tog važnog inventara u tako lošem stanju kako se samo pomisliti može. Od kacige bila su samo dva krnjetka prevučena debelim slojem masti i pepela; šest komada kopljanih držaka bijahu već, jer su služili kao vatralji (žarači) istrošeni, a sedmi mi doniješe sa ognjišta; fibule, za nas rijetkih oblika, iskrivljene su i polomljene. Predhistoričaru ostavljam da opiše te predmete.

Pri povratku iz Drinovaca u Goricu potražio sam po Bakuli (na ozn. mj. str. 181.) spomenute „rudera ecclesiae titularis ignoti prope Plavilo”. One su identične sa „Crkvinom”, što leži na naplavljenomo mjestu izmegju mosta preko potoka Plavila i Leventića kuća, i na kojem kažu da je nagjeno zidina. Na površini nijesam mogao ništa da primjetim.

-- P1 --