Karl Patsch. (1904). Arheološko-epigrafska istraživanja o povjesti rimske pokrajine Dalmacije. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 16(1), 33-59.

Patsch, K. (1904). Arheološko-epigrafska istraživanja o povjesti rimske pokrajine Dalmacije. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 16(1), 33-59.

-- 33 --

Arheološko-epigrafska istraživanja o povjesti rimske pokrajine Dalmacije.

Priopćio Karlo Patsch.

a) Rimsko glavno mjesto u Bijelom polju kod Mostara.


Da je još pod konac četvrtog stoljeća poslije Hr. kraj današnjeg sela Potoci u Bijelom polju na sjevero-istok od Mostara, postojalo u punom cvatanju rimsko mjesto, to su nam dosad posvjedočavala jedino dva sarkofaga sa bogatom sadržinom,[1] nagjena i iskopana ondje u godinama 1882. i 1890. Tačni položaj ovog mjesta mogao se ipak pouzdano utvrditi tek u godini 1902. na osnovu podataka, što se pribraše nastojanjem i pažnjom oružničkog kotarskog stražmeštra, gosp. A. Dietricha; ali je već prije toga u godini 1894. šumski upravitelj gosp. C. Kralovetz prijavio, da se uz put što vodi u Rujište, pod zemljom nalaze zidovi od zgrada i mnogi fragmenti od opeke (cigle).

Za ljetnikovac, što ga je dao sagraditi megjutim preminuli srpsko-pravoslavni mitropolita mostarski, gosp. Serafim Perović, vadio se iz starinskih zidina gragjevni materijal na pašnjaku Grčine, koji leži uz desnu obalu potoka Potoci s lijeve strane puta u selo Rujište. Pri tome nije se doduše postupalo spram pravila arheološkog znanstvenog rada, no ovim iskapanjem gragjevnog materijala postiglo se ipak to, da su raskopani solidni, krečom sagragjeni zidovi i mnogi monumenti, što je sve i obratilo pažnju gosp. Dietricha na ovo mjesto. Pošto je pomenuti gospodin upozorio naš muzej na ovo nalazište, pretražila se je dne 21. septembra 1902. svestrano cijela njegova površina.

Po čitavoj, šipragom zarasloj parceli provlače se ostaci nekadašnjih zgrada; po njoj se, dakle, nekoć sterala oveća naseobina. Osim javnih gragjevina, zasvjedočenih niže opisanim monumentima, bilo je tu i mnogo zgrada za stanovanje, jer množina nagjenih odlomaka od žmurnjaka, ćeremita, opeka za grijanje i okruglih ploča za stupove hipokausta, potječe od takovih kuća. Četiri ovdje nagjena, sada u muzejskim zbirkama pohranjena fragmenta od žljebastih krovnih opeka pokazuju pečate, predočene u slikama 1.-3. Ovi pečati nijesu inače još nigdje zasvjedočeni, spram čega se

  1. Isporedi V. Radimsky u ovom „Glasniku”, god. 1890., str. 337. i dalje = „Wissenschaftliche Mittheilungen”, sv. I., str. 303. i dalje.

-- 34 --

može pretpostaviti, da su ove krovne cigle, pa dakako i druge opeke (koje se zbog svoje velike težine mogoše iz daleka dobavljati samo znatnijim troškom i za koje je bila podesna ilovača lošijeg kvaliteta) domaći proizvod, da su, dakle, u našim krajevima tečajem rimskog gospodstva postojale fabrike,[1] koje su suzbijale i ograničavale uvoz cigle iz Italije, upravo košto je to i sada slučaj kod nas od okupacije ovamo. Sve nagjene cigle dobro su izragjene i pečene.

1. Slika 1. predočava odlomak žmurnjaka (Falzziegel), odlomljena na gornjem i donjem rubu, žutkaste boje. Visina štita 2.1 cm, širina 5.4 cm, veličina udubenih slova 0.6 cm. Pečat se dvaputa postavljao, te je s desne strane jače utisnut. U prvom retku je posve jasna riječ Iuni, iza koje dolazi valjda slovo B pa onda bez svake sumnje slovo A. U početku drugog retka nijesu se valjda dobro otisnula dva slova, iza kojih je opet posve jasno enae. Za mjesto Potoci je po monumentu broj 7. pouzdano zasvjedočeno gentilno muško ime, koje se svršavalo slovom A. Na desnom je kraju utisnut u visini obaju redaka znak u obliku lisnate vertikalne haste, koja se izdiže iz nešto kraće horizontalne grede.[2]


Slika 1. Pečat sa cigle iz Grčine kraj sela Potoci.

2. Slika 2., uokolo odlomljena, crvenkasta. Visina s desne i s lijeve strane odlomljenog štita 2.9 cm; visina izbočenih slova 1.9 cm. Biće da natpis glasi , ali se zbog jake izlizanosti pouzdano raspoznaju samo prva dva slova.


Slika 2. Pečat sa cigle iz Grčine kraj sela Potoci.

3. Sa sviju strana odlomljeni fragmenat žmurnjaka, crvenkaste boje. Štit, odlomljen s desne strane, visok je 2.35 cm; jedino održano slovo C veliko je 1.7 cm. Kako je ilovača ove cigle istovjetna s onom u naprijed opisanom komadu, biće da je ovo komad, označen sa drugim pečatom one ciglane, iz koje je proizašao broj 2.

4. Slika 3. predočava odlomak lijevog donjeg ćoška tamno crvenog žmurnjaka. Ligatura , visoka 4.1 cm, bez okvira, udubeno je utisnuta.


Slika 3. Pečat sa cigle iz Grčine kraj sela Potoci.

Po izloženom raspačavale su u Potocima najmanje tri ciglane svoje proizvode, po čem se može izvoditi, da je to mjesto bilo od oveće važnosti.

Od naprvo spomenutih kamenih spomenika, pohranjenih sada u muzejskim zbirkama, bez svake je sumnje mimo sve svoje surovosti najvažnija

5. ploča od vapnenca, slika 4., visoka 0.78 m, široka 0.325 m, debela 0.163 m. Ona je počivala na kamenoj osnovici, jer je na njezinoj donjoj strani upravo u sredini udubena cilindrička, 3.5 cm duboka rupa za usagjivanje i utvrgjivanjc metalom (Metalldübelloch).

  1. Pouzdanije podatke dobaviće se o tome namjeravanim istraživanjima u Grudama (kotara ljubuškog) i u Žitomisliću na Neretvi, gdje su, kako se nagagja, postojalo rimske ciglane, o čem isporedi u ovom „Glasniku” moj članak, god. 1900., str. 310. („Wissenschaftl. Mittheil.”, sv. V., str. 264. i dalje, sv. VIII., str. 74.).
  2. Analogne znakove nahode se nesamo na Pansiana-ciglama, već takogjer na markama CIL III 3214, 19 (isp. p. 2328 178) 10183, 3; V 8110. 34, 96; IX 6078, 84, 89, 116, 157, 212 i t. d.

-- 35 --

Prednja, ponešto izlizana stranica ove ploče razdijeljena je na tri polja udubinama, koje su, kako se po zaostalim tragovima lako razabire, sukcezivno uklesane. Najveće polje podijeljeno je iznad donjeg ruba dvjema paralelnim crtama, a ukrašeno je gore trbušastom vazom, u koje su oštro odsječene nožice i na široko izbačeni obrubi. Iz grla diže se snopić parotina, a iz ovoga opet izlazi sa svake strane po jedna brazda, da se valovito i simetrično spusti u postrana polja. Nespretno ko ovaj ukras izragjen je takogjer i natpis. Odozgo je preko sva tri polja usječena zavjetna formula: DEOS| O LI INVICTO| METRI; ispod toga uklesana su samo u srednjem polju (i ako je bilo dosta prostora) bez svake simetrije i da se nije obaziralo na opisanu vazu, imena triju zavještača bez ikakvih zavjetnih riječi: Aur(elius) Maximinus, | Flavi(us) Marcellinus, | Flavi(us) Marcellus. Jedan je od ovih izradio bez pomoći klesarskog majstora ovaj zavjetni spomenik.


Slika 4. Spomenik Mitrasa iz Grčine kraj sela Potoci.

Metri je stavljeno umjesto Mithrae.[1] Slučaj nam je, dakle, i opet darovao monumenat ovog iranskog boga, što nam je tim više dobro došlo, jer je ovaj spomenik kud kamo važniji, nego što bi bio kao daljnji statistički prilog za upoznavanje raširenosti Mitrasovih bogoštovnih općina u našem području, o kojoj raširenosti svjedoče inako obični Mitrasovi spomenici.

Prije svega potvrgjuje ovaj naš nalaz - da ponajprije istaknemo više lokalni momenat - naše u ovom „Glasniku”, god. 1897., str. 654. istaknuto nagagjanje o putu, kojim je ovaj tugji kult ulazio u kopnene krajeve rimske Dalmacije. Mjesto Potoci leži uz rijeku Neretvu, upravo ko i one dvije Mitrasove općine, koje odredismo uz gornji tok ove rijeke u Vratnici kod Lisičića[2] i u Konjicu,[3] pa je tako sada potpuno utvrgjena sveza sa Naronom, gdje se dosad doduše još nije našao pouzdan Mitrasov spomenik,[4] za koju rimsku naseobinu ali možemo pouzdano reći,

  1. Slična izobličenja u imenima često su i inače zasvjedočena, isp. F. Cumont-a „Textes et monuments figurés relatifs aux Mystères de Mithra”, II., kazalo str. 532.; zatim naše navode na strani 36.
  2. Isp. „Glasnik”, god. 1902., str. 318. i dalje.
  3. Isp. „Glasnik”, god. 1897., str. 629. i dalje i naše „Wissenschaft. Mittheil.”, VI., str. 186. i dalje, zatim Cumont, na ozn. mj., I., str. 175., sl. 10.
  4. Isp. CIL III 1788 (isp. p. 1029) 8432 = Cumont, na ozn. mj., II., str. 147., br. 317., str. 476., br. 574. a. Glede kulta Sola u Naroni isp. CIL III 1783; naš „Glasnik”, god. 1897., str. 654., primj. 4. („Wissenschaft. Mittheil.”, VI., str. 209., primj. 4.); zatim A. pl. Domaszewski, „Die Religion des römischen Heeres”, str. 38.

-- 36 --

da je ovog boga štovalo njezino brojno orientalno stanovništvo,[1] koje se sastojalo od naprednih trgovaca slobodnjaka,[2] robova u carskoj službi[3] i veterana.[4] Korito rijeke Neretve čini spram toga paralelu sa rijekama Maroš, Ečava i Rona, uz čija se korita ovaj tajanstveni kult proširio po Daciji, gornjoj Italiji-Reciji i Galiji.[5]

Nadalje kazuje naša ploča, da je importirana religija u našim krajevima uhvatila čvrsta korjena uz trgovačke puteve takogjer u krugovima neorijentalnih stanovnika, i to u njihovim nižim slojevima. Nijedan zavještač nema prezimena, koje bi dalo naslućivati, da je porijetlom sa Istoka; da pak Maximinus, Marcellinus i Marcellus nijesu pripadali uglednim krugovima u Potocima vidi se otale, što im je zavještajni spomenik vrlo skroman i što su svoje božanstvo poznavali u onoj izobličenoj formi. Valja u ostalom da se spomene, da Mitras svoje pravilno ime nema ni na spomeniku iz Konjica; na ovome glasi zavještajni natpis Deo Soli inv[ict]o Meter[ae ili Meter[i.[6] Ime onoga, koji je novu religiju donio u Hercegovinu, kazuje zavještač spomenika u mitrejskom bramu u Vratnici-Lisičićima, u mjestu, koje leži izmegju Potoka i Konjica: L. Antonius Menander Aphrodisieus.[7] On je po svoj prilici bio rodom iz Aphrodisias-a, pomorske varoši u Ciciliji,[8] dakle iz zemlje, preko koje se Rimljani ponajprije upoznaše sa ovim persijskim misterijama.[9] Misionari bili su dakle ovdje kao i na drugim stranama orijentalni oslobogjenici, koji se ko trgovci nastaniše po mjestima u unutrašnjosti, zgodnim po svojem položaju za trgovinu.[10]

Gentilna imena Mitrasovih vjernika u Potocima posvjedočavaju i to, da se kult ovih antagonista kršćanske vjere u punoj snazi održavao u ovoj općini još u četvrtom stoljeću poslije Hr., jer su ova dva Flavijca bez svake sumnje prozvana po drugoj flavijsko-carskoj obitelji.[11] To isto moglo se utvrditi takogjer u pomnjivije istraživanim Mitrasovim hramovima uz morsku obalu i u kopnenim krajevima. U konjičkoj kripti, koju smo počešće spomenuli, sižu novci do Arcadiusa;[12] u hramu kod sv. Gjorgja u blizini Cavtata (Epidaurum) nagjoše se brončani novci careva Aureliana, Constantina Chlorusa i Constantiusa II.;[13] a u mitreju kod Prozora (Arupium) svršava se nepotpuno pribrani red novca takogjer ovim dobom, jer je pošljednji komad pod sigurno

  1. Cumont, na ozn. mj. str. 251., 267., 269.
  2. Skoro sve javne zgrade, za vještaji i narodna igrališta podignuta su u Naroni troškom oslobogjenih osoba, koje su ovdje već u doba republike (CIL III 1784, 1820 [isp. 8423]) imale uplivni položaj: CIL III 1768-1770, 1775, 1786, 1792, 1793, 1798, 1799 (isp. 8420), 1800, 1806 (isp. 8422), 8430, 14223 1, 14624 1 i t. d.
  3. CIL III 1792, 1839 (isp. p. 1494).
  4. CIL III 1818: L. Riccius L. f. Vel. Pessinunte ....vet. Pessinus je domovina Mater magna, čiji je kult bio u uskoj vezi sa Mitrasovim, isp. Cumont, na ozn. mj., I., str. 280., 333.
  5. Isp. takogjer Thiasus iuventutis u CIL III 1828 (isp. p. 1494).
  6. Isp. „Glasnik”, god. 1897., str. 630. („Wissenschaftl. Mittheil.”, VI., str. 192.); CIL III 14617.
  7. Isp. „Glasnik”, god. 1902., str. 319., sl. 15. = CIL III 13859 = Cumont, na ozn. mj., II., str. 470., br. 311.b.
  8. A. Wilhelm, Pauly-Wissowa pod oznakom Aphrodisias, br. 1.
  9. Cumont, na ozn. mj., 1., str. 240., 244.
  10. Isp. Cumont-a, primjerice „Die Mysterien des Mithra. Ein Beitrag zur Religionsgeschichte der römischen Kaiserzeit”, str. 45. Ova knjiga neka je zbog izvrstnog prijevoda, što ga je napisao G. Gerrich, preporučena svima, koji neraspolažu izvornim glavnim djelom Cumont-ovim.
  11. Isp. Mommsen, „Ostgothische Studien”, Neues Archiv, XIV.. str. 536.
  12. „Glasnik”, god. 1897., str. 652. („Wissenschaftl. Mittheil.”, VI., str. 208.).
  13. A. J. Evans, „Antiquarian Researches in Illyricum”, sv. I. i II., str. 20.; Cumont, „Textes et monuments”, na ozn. mj. str. 334. i dalje, br. 233.

-- 37 --

Roma ili Constantinopolis novac,[1] kovan za doba zajedničke vlade Constantiusa II. i Constansa.[2]

Gore istaknutu oveću važnost podaje ovoj ploči njezino figuralno prikazivanje. Po onome što je Cumont[3] utvrdio, potpuno je razumljivo značenje vaze: ona je simbol vode, koja je ko jedan od četiriju elemenata imala veliko značenje u vjerovanju mističara, u legendama o Mitrasu i u mitrejskom ritualu. S toga nalazimo u pećinama (spelaje) ovakove posude prikazane ko dodatak na kipovima ovog kulta, pa i ko osebni exvoto. Za prvi način ovog prikazivanja možemo, ograničivši se na našu pokrajinu, navesti ko primjer svetište u Konjicu,[4] drugi opet način može se izvoditi iz održane baze u hramu kod Golubića nedaleko Bihaća.[5] Da se pak može odrediti, što se je namjeravalo prikazati onim brazdama, što se iz vaze dižu i onda postrance spuštaju, valja nam poći van naše pokrajine, jer da se nije mislilo na grane, koje ćemo naći na mnogim nadgrobnim spomenicima, proizlazi otud, što ovdje nema lišća ni ogranaka. Paralelu, koja će nam podati tumač, nalazimo u relijefu iz Bologne, objavljenomu u Cumonta na ozn. mj., II., str. 262., sl. 100., pobliže razjašnjenomu pod I., str. 101.: iz kratera otiče voda. Blagodareći boljoj vještini majstora, ova je talijanska slika posve jasna: voda je prikazana naravnije, a posuda je svojim grlom dolje okrenuta. U našoj posudi skače voda ko iz šadrvana (vodoskoka) te otiče postrance. U obadva slučaja pokušalo se, dakle, prikazati simbol. Nalazak u Potocima ističe se ipak iznad onog iz Bologne, te je danas zapravo ᾰπαξ λγόμενον, i to u toliko, što je u bolonjskom nalazu posuda tek dodatak rolijefa, sadržinom bogata, dok je u našem komadu posuda jedini sujet. Ova jedinstvenost ima svoj razlog valjda u prilikama našeg nalazišta, koje nam pouzdano razjašnjava graffito ispod vaze i u lijevom postranom polju, o kojemu dosad nije bila riječ, jer je nesumnjivo kasnije dodan. Iz slike 5. može se raspoznati, da su graffito izradile dvije ruke. Jedna je nesigurno uklesala ime Rumanus (= Romanus, isp. primjerice Muntana u CIL III 2624.); druga je ruka sa šiljastijim orugjem u srednjem polju dosta vješto usjekla dva retka. U početku prvog retka potpuno je sigurno ime Marcianus. Ono što iza toga slijedi,

  1. Isp. moju raspravu „Lika in römischer Zeit”, stupac 84.; J. Brunšmid, „Vjesnik hrvatskog arheološkog društva”, 1901., str. 112.
  2. J. W. Kubitschek, „Rundschau über ein Quinquennium der antiken Numismatik”, str. 96.
  3. Na ozn. mj., I., str. 101.
  4. „Glasnik”, god. 1897., str. 642., sl. 5. („Wissenschaftl. Mittheil.”, VI., str. 198., sl. 25.).
  5. Na istom mjestu, 1897., str. 655. (dotično str. 210.).

-- 38 --

štetovalo je na prvobitno i onako prilično hrapavoj plohi od udaraca i pritiska, no ipak biće jedva sumnjivo, da na kraju drugog retka stoji riječ ficus, iza koje dolazi brojka X. Drugi redak svrgavao se valjda brojkom IV. Inako bih se jedino još usudio naslućivati, da je u sredini drugog retka stajalo: P]IN[VS] II. Manje više je spram svega sigurno ovo: Marcianus .... IV ...p]in[us] II, ficus X.


Slika 5. Graffito sa Mitrasovog spomenika (slika 4.).

Od prikazanog drveća jeste bor (Pinus)[1] drvo, koje se po vijestima, što ib je Cumont na ozn. mj., I., str. 194. i dalje svrstao i opisao, ponovno našlo na Mitrasovim spomenicima. Drvo smokve nije se dosad moglo posvjedočiti na spomenicima ovog razreda, ali je ono igralo ulogu u legendama o Mitrasu. Smokva je izrasla uz obalu rijeke, kraj koje se ovo božanstvo rodilo iz stijene (kamena); u krošnji smokve sakrivao se goli dječarac, da se sačuva od hladna vjetra; plodom smokve hranio se, a odjevao haljinom, načinjenom od njezina lišća.[2] Spram toga može se dodatak od Marcianusove ruke takogjer primijeniti na Mitrasa i tumačiti, kao da je ovaj vjernik tog božanstva uz stajalište naše ploče zasadio sveti gaj. Po gaju i vazi može se pak upoznati ovo stajalište; - to jo vrelo, što se po mogućnosti svagdje nalazilo u blizini hrama te se poštivalo u krugovima vjernika.[3] Tako je nedavno L. Jacobi kraj mitreja kod Saalburga obreo vrelo.[4] Na našem nalazištu danas već nema vode tekućice u blizini Mitrasovog svetišta, jer su hidrograîske prilike naših zemalja u sadašnjosti bitno drukčije nego što bijahu u davnini, a uzrok te promjene jeste u tome, što se poharaše šume.[5] Jedino u Nefertari žubori šumski potočić kraj tamošnjeg Mitrasovog hrama.[6]

Naša je ploča bila postavljena nad vrelom u Potocima, koje je odavna usahnulo, a počivala je ili na živcu kamenu ili na umjetno načinjenoj kamenoj ogradi oko vrela. Na to je podnožje bio upravljen brazdasti ornamenat ploče, koji po svojoj izradi upravo traži ovakovo nastavljanje. Vrelo i gaj bijahu vlasništvo tamošnje općine, koja je kao kolegijum imala pravo vlasništva.[7]

Konačno nam podaje dvojako zavještanje pa i ime u lijevomu postranomu polju na ruku dragocjeno dokazalo, da su i niži slojevi stanovništva u dolini Neretve bili pismeni ljudi još u kasno doba.

Kad je Mitras izgubio svoje privrženike takogjer u Potocima, postaviše ovu ploču okomito te ju upotrebiše na druge svrhe, ili bar namjeravaše ovakovu upotrebu. Njezina je naime stražnja strana (isp. sliku 6.) kasnije pretvorena u polustup sa izbočinom od 0.088 m i sa plohom, širokom 0.125 m, debelom 0.08 m; namjeravalo se dakle, kako se čini, od nje urediti dio balustrade. Dvojbeno je, da li se ta namjera izvela, pošto je polustup izragjen surovo, dok se plohastomu dijelu posvetila veća pažnja, i pošto glavica i baza (noga), obadvije jednako visoke (0.19 m) i široke (0.20 m), ne pokazuju nikakvo poredanje. Moguće je ipak, da se je nedovršena izradba nadomjestila krečom.(Stuck).


Slika 6. Otražnja strana Mitrasovog spomenika (slika 4.).

6. Baza (podnožak), prikazana u slici 7. upotrebila se takogjer u dva puta. Ona je izragjena od bijelog vapnenca, mjeri u visinu 0.465 m, u širinu 0.22 m, debela je

  1. Od vrsta bora, što danas rastu u okolici Mostara, možo se pomišljati samo na crni bor (Pinus nigra); Pinus leucodermis (smrčika) raste tek u visinama iznad 1000 m nad morem.
  2. Cumont, na ozn. mj., I., str. 304.
  3. Cumont, na ozn. mj. str. 106., 297.
  4. „Korrespondenzblatt der Westdeutschen Zeitschrift”, 1903., stupac 141.
  5. Isp. „Festschrift zu O. Hirsehfelds 60. Geburtstage”, str. 201.
  6. Isp. „Glasnik”, god. 1894., str. 485. („Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 292.).
  7. Isp. Cumont, na ozn. mj. str. 326.

-- 39 --

0.23 m pa ima hrapavu površinu, da tako podadne čvrstu osnovicu za plinthu zavjetovnog predmeta. Njezina otražnja strana izragjena je pomnjivo, pa je tako zavjetovna formula bila vidljiva sa sviju strana. Kako se na kamenu ne vide nikakvi tragovi od uplivisanja atmosferilija (oborina), to je ova baza prvobitna bila postavljena u pokrivenu prostoru, pa je kasnije uzidana ko obični kamen u duvar, kojom su prigodom odlomljeni izbočeni dijelovi gornjeg i podnožnog korniža s prednje i s obiju uzanih strana.


Slika 7. Baza iz Grčine kraj sela Potoci.

Deae Iuno-
ni sanctae
aram posu-
it Iunia
Varena.

Slova, visoka 3 cm, usječena su dosta surovo izmegju uparanih, sada ponešto izlizanih crta. Slovo A ima samo u trećem retku horizontalnu prječku, ali u tome retku nema interpunkcije.

7. Dva odlomka od ploče, slike 8. i 9., koji ne pristaju jedan uz drugi. Ova otraga glatka ploča debela je uz okrajak 0.13 m. u sredini 0.09 cm te je u nju na naličju pomnjivo uklesan splošteni relijef. Široki okvir, sastavljen od granaste bordure i profilovanih unutarnjih brazda zaokvirio je polje, isprepleteno stiliziranim granama vinove loze, na kojima sjede (ili mirno ili zobljući bobice) ptičice iz roda drozdova (Turdi, Drossel). Kako je u svake od ovih ptičica na vratu naznačen prsten, to imamo po mnijenju gosp. O. Reisera posla sa kosom (Ringamsel), dakle pticom, koja i danas živi po hercegovačkim brdima. Postrana loza, sastavljena od rozeta (koje su poredane jedna spram druge), izvija se u ćoškovima simetrično iz vaze bez drška, ukrašene

-- 40 --

brazdama. Odlomak slika 8. mjeri u visinu 0.71 m, u širinu 0.375 m, dok je onaj drugi slika 9. visok 0.635 m, a širok 0.27 m. Da su ovo dijelovi ploče, koja je bila umetnuta u nekakvu napravu, vidi se - ne gledeći na analogije - otud, što se na odlomku slika 8. sa strane održao čep, koji se nekoć usadio u rupu (žabicu).


Slika 8. Odlomak ploče iz Grčine kraj sela Potoci.


Slika 9. Odlomak ploče iz Grčine kraj sela Potoci.

8. Dva odlomka od podnoška stupa, slike 10. i 11., pokazuju takogjer tragova, da su bili u svezi s drugim komadima. Manji omjeri žabica (u odlomku slika 10. široka 7 cm, duboka 2 cm, u odlomku slika 11. široka 6.5 cm, duboka 2.5 cm) svjedoče ipak, da opisana četiri odlomka nijesu bili zajedno. Naprotiv su odlomci slike 10. i 11. nesumnjivo dijelovi jedne arhitektonske cjeline, i ako je raznolik njihov ornamentalni ukras po uskim poljima, optočenim profiliranim okvirima; u slike 10. vinova loza, u slike 11. rozete, spletene gipkim, gore zakovrčenim stabljikama. Kvadratični poprečni prorez duljinom stranica od 0.15 m jednak je u oba odlomka, isto tako se podudaraju lijeva postrana ploha i otražnja (jednako su uglagjene), a ostaci od podnoška stupova, što se nastavljahu, imadu takogjer isti profil. Nekoć su bila, na što upućuju i ornamenti, obadva komada daleko viša, sada im je visina 0.36, dotično 0.41 m. Analogni, po tehnici i ornamentu srodni arhitekturni komadi iskopani su godine 1891. u crkvenoj ruševini iz rano-romanskog doba u Dabravini, južno od rudarske varošice Vareš, u kojoj su po svoj prilici sačinjavali balustradu, kojom je bio ogragjen presbiterij.[1] Ne može se reći, da li su naša dva odlomka iz Potoka služila na istu svrhu, prije bi se to moglo pretpostaviti za veće fragmente slike 8. i 9. No ova četiri komada

  1. Isp. članak V. Radimskog u „Glasniku”, god. 1892., str. 372. i dalje („Wissenschaft. Mittheil.”, II., str. 73. i dalje).

-- 41 --

(slike 8.-11.) zajedno posvjedočavaju, da je u Potocima u najranijem periodu srednjeg vijeka postojala crkva i da je to mjesto bilo bez prekidanja nastanjeno, dakle i iza onog vremena, kada je ta crkva već propala, što se vidi otale, jer je odlomak slika 9. kockasto dotjeran (lijevi donji ćošak odlomiše nalaznici) i jer se na njemu vide tragovi kreča.[1] Dugovjeki opstanak i ponovno cvjetanje starog mjesta Potoci dozvoljavaju zaključak, da su tamo postojale vrlo povoljne gospodarstvene prilike. Doista se je već prije moglo utvrditi, da su Potoci bili Bivium, dakle tačka, gdje su se spajale rimske ceste, koje su iz Narone polazile uz rijeku Neretvu u kopnene strane.[2] Ogranak ceste, koji je išao preko Porim-planine i Boraka te se u Konjicu opet spajao drugom cestom, imao je živahni promet i u srednjem vijeku. Da pak u to doba nije bio zapušten ni put uz Neretvu, posvjedočeno je bogatim nalaskom bizantinskog zlatnog novca u Drežnici.[3]


Slika 10. Odlomci od podnoška stupa iz Grčine kraj sela Potoci.


Slika 11. Odlomci od podnoška stupa iz Grčine kraj sela Potoci.

Naši srednjevjekovni nalazi iz Potoka i spomenici iz Županjca i Šuice, o kojima će s vremenom biti riječ u ovom „Glasniku”, utvrgjuju zajednički mišljenje pokojnog V. Radimskog,[4] da za srednjeg vijeka u našijem krajevima nije bilo nestalo nastojanja, da se gragjevine izvedu što ljepše i skladnije. Srećni slučaj stavlja nas u ugodni položaj, da iz Humske zemlje,[5] kojoj pripada i naše mjesto Potoci, pribilježimo za ovo mišljenje još jedno dokazalo, koje potječe iz glavnog mjesta ove zemlje, iz mjesta Bona ili Blagaja, kasnije Stjepan grad,[6] jugoistočno od Mostara.

  1. Po fra Bakuli (M. Hoernes, „Alterthümer der Hercegovina”, str. 513.) nagjoše i odvukoše prije okupacije neki Dalmatinci, koji su u Potocima tražili zakopano blago, jedan kamen s natpisom, u kojem da je bila usječena godina 1480.
  2. Isp. Ballif-Patsch, „Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina”, I., str. 32. i dalje i tamo u prilogu dodanu cestovnu kartu.
  3. Isp. „Glasnik”, god. 1900., str. 571. i dalje.
  4. Isp. „Glasnik”, god. 1892., str. 374. („Wissenschaftl. Mittheil.”, I., str. 74.).
  5. Isp. C. Jireček, „Die Handelsstrassen und Bergwerke von Serbien und Bosnien während des Mittelalters”, str. 25. i dalje.
  6. Jireček, na ozn. mj.: V. Radimsky u „Glasniku”, god. 1891., str. 184. („Wissenschaftl. Mittheil.”, II., str. 28.). Isp. lijepe slike u članku dra Ćire Truhelke u književnom listu „Nada”, god. 1903., str. 120. i d.

-- 42 --

Gosp. Dietrich, kojeg se pohvalno sjetismo već u uvodu, našao je godine 1901. izmed Stjepangrada, od prilike 1000 metara istočno od te zanimljive ruševine, nekakve stare zidine i usred istijeh petu od stupa (Kämpferstück), izdjelanu od mehkog bijelog vapnenca, oštećenu po ćoškovima i rubovima, sada pohranjenu u našim muzejskim zbirkama, slike 12. i 13. Čeona stranica pokazuje u sploštenom relijefu a u dobroj izradi lijepi ornamenat, sastavljen od biljevnih motiva; jedanput acanthus i volute, drugi put rozeta sa naizmjence poredanim listićima u rombusu i grančicama u uglovima. U obadvije uzdužne stranice usječena je po jedna žabica, široka 6.9 cm a duboka 5.6 cm, dotično široka 6.7 cm, duboka 5.5 cm, u koje su na svrhe uglavljivanja ulazili drveni čepovi. Ostali omjeri pribilježeni su u slici 14., koja prikazuje pokušaj tumačenja ovog spomenika.


Slika 12. Pete stupa (KämpferstUck) sa Stjepan-grada.


Slika 13. Pete stupa (KämpferstUck) sa Stjepan-grada.


Slika 14. Pokušaj rekonstrukcije pete stupa, prikazane u slikama 12. i 13. Po nacrtu gosp. arhitekta Josipa pl. Vancaša.

-- 43 --

Naš lapidarij ima sličan arhitekturni komad iz crkvene ruševine u selu Šipraga (kotor-varoški kotar),[1] ali je na ovome jedna stranica ukrašena krstom.

b) Obližnja nalazišta.

Nastavljajući na gore opisane spomenike iz obadva Mostarska polja, progovoriću ovdje o ostavštini iz rimskog doba u selu

Dretelju,

koje leži iznad Čapljine. To činim s toga, jer i to mjesto leži na rijeci Neretvi.

Pošto se ovdje našla zemljana svjetiljka sa likom ribe,[2] našao sam se pobugjen da 19. aprila 1901. pomnjivo pretražim područje ovog sela, pri čemu me je potpomagao stari mještanin Ivan Glavinić, čovjek, koji se za starine daleko više interesira, nego što to čine po gdjekoje učene osobe. Ostaci zgrada, što se nagju prigodom oranja i kopanja, sačinjavaju pravilno omegjašeni kompleks, a leže ispred kućišta Stojana Brajkovića u njegovom vrtu, zatim u susjednim baščama Mate Brajkovića i Stojana Božića, pa još i u dvorištu Nikole Jovanovića. Još se je obrela prije više godina jedna od cigle sagragjena grobnica u dvorištu Mate Božića. Kako je površina ovih ruševina prilično neznatna, to se je odatle izvodilo, da ovdje nije postojalo čitavo mjesto, već da je tu stajalo naselište, sastavljeno od više skupnih zgrada, dakle vila (ljetnikovac u rimskom smislu).

Zdravi i lijepi, sa sviju strana suncem obasjani položaj Dretelja i plodovitost njegove doline, u kojoj nahodimo bujnu mediteranu floru, podaju sve uslove da je to mjesto vanredno prikladno za stanovanje. U rimsko doba bijaše to mjesto sa sviju strana zaklonjeno šumama,[3] što se posvjedočilo ovdje nagjenim rogovima jelena.[4] I sve ono, što mogosmo utvrditi u pogledu prilika, koje postojahu u ovom naselištu, potvrgjuje ovo naše mišljenje.

Zidine, koje se uz rubove zemljišta Stojana Brajkovića i Mate Pašina izdižu iznad površine, solidno su sagragjene od lomljenog kamena, a duvarovi pojedinih soba bijahu iznutra ili pokriveni mramornim pločama plavetno sive boje, ili pak obojeni. Glavinić tvrdi, da je na friško odlomljenim komadima zida često zapazio pravilno sastavljene crteže (inkrustacije). Ja i on nagjosmo zajedno u bašči Stojana Brajkovića komadiće rečenih mramornih ploča i komadiće zeleno obojene prevlake kreča. Da su sobe ove vile bile popogjene mozaikom, proizlazi odatle, što često nagjosmo mozaičke kocke i što Mato Brajković tvrdi, da je u velikoj množini iskopao ovakove kocke u tri boje. Često nagjoh odlomke od lončića za grijanje (Heizkacheln), a okruglih cigla za stupiće hipokausta nagjoše ovi seljaci svaki čas; rekoše mi, da su više od stotinu komada iz zemlje izvadili i uklonuli. Po svoj prilici imala je ova vila i svoje kupalište.

Izmegju mnogih fragmenata od krovnog crijepa našao se u bašči Stojana Brajkovića jedan odlomak, provigjen niže opisanim pečatom, koji je važan po tome,

  1. Isp. V. Radimsky u „Glasniku”, god. 1892., str. 75. i dalje, sl. 2.a i b („Wissenschaftl. Mittheil.”, II., str. 47., sl. 2. i 3.).
  2. Isp. Fr. Fiala u „Wissenschaftl. Mittheil.”, V., str. 167., sl. 7.
  3. U varošici Počitelju, koja leži na lijevoj obali Neretve spram Dretelja, gradilo se brodovlje još u 14. stoljeću; isp. Jirečeka „Die Handelsstrassen und Bergwerke von Serbien und Bosnien während des Mittelalters”, str. 79.
  4. Ove rogove jelena na žalost je odvukao, kako se veli, „neki činovnik”.

-- 44 --

što nam je po njemu moguće odrediti doba, iz kojeg potječe ova gragjevina. Još smo posvuda nalazili odlomke od amfora i staklenih posuda te komade od ljevanog taraca; iz jednog u suho gragjenog duvara izvadismo komad od gornjeg mlinskog kamena i niže dolje u slici 15. opisani pečat cigle. Konačno se našao pod ulazom u bašču Stojana Brajkovića fragmenat kamene grede (praga).

Ka žalost nema izgleda, da bi se prekopavanjem ovog nalazišta došlo do znatnijih nalazaka, pošto su krčenjem ovih parcela na svrhe sagjenja duhana većim dijelom uništeni opisani ostaci rimskog doba.

1. Odlomak žmurnjaka svjetlo crvene boje, odlomljen po svim rubovima. S desne strane odlomljeni pravokutni štit mjeri u visinu 3 cm ; izbočena slova velika su 2.5 cm .[1] Po ovom je pečatu selo Dretelj dosad pouzdano utvrgjena zaglavna tačka uz Neretvu, do koje su dolazile cigle, ragjene u fabrici Pansiana, koja je, kako je poznato, svoje proizvode u veliko uvozila u rimsku Dalmaciju. Nema ipak sumnje, da je ta fabrika imala svojih mušterija i dalje gore po mjestima uz Neretvu, što izvodimo iz toga, jer se je u selu Čerinu u Brotnju,[2] na jugozapad Mostara, do kojeg se mjesta dolazi daleko teže, našla cigla sa signaturom PANSIANA.[3]

Ciglana, koja je prvobitno bila vlasništvo nekog Vibiusa Pansa, došla je najkašnje pod Tiberiusom u carski posjed pa su se njezini fabrikati sve donle, dok je ta fabrika propala pod Vespasianom, označavali imenom dotičnog vladara.

A pošto na cigli iz Dretelja i na onoj iz Čerina nalazimo samo ime ciglane, to su dotične gragjevine, u Čerinu grobnica, u Dretelju vila, podignute u prvo doba principata. To je novi dokaz,[4] da je rimska kultura iz Narone vrlo brzo i snažno prodirala u kopnene krajeve.[5] Ovomu napredovanju kulture poslužila je u velikoj mjeri cesta, koja se već za Augusta počela graditi te je iz luke Narone vodila gore uz Neretvu; komad ove ceste mogao se već utvrditi, kako sam naprijed spomenuo.[6] U svezi s onijem, što sam izložio prijašnjom jednom zgodom,[7] možemo dakle ustvrditi, da je zalegje današnje Dalmacije u širokoj zoni, koja je sizala od Županjca do Mostara, već u prvo doba careva bilo na istom kulturnom stepenu ko i primorsko područje.


Slika 15. Pečat cigle iz Dretelja.

2. Odlomak okrajka blijedo crvene cigle za tarac, provigjen odozgo diagonalnim brazdama, slika 15. Cigla je gragjena od dobro progažene ilovače, u koju se umiješao bjelutkov pijesak. Debela je 5 cm; drugi omjeri ne mogu se naznačiti, pošto se sačuvao samo malen odlomak. Slova, visoka 1.5 cm. oštro su utisnuta, oko njih nema okvira. S bilo je povezano sa slovom I, što se razabire po jednom prelomu. Po svemu ovomu može se ovaj fragmenat identificirati sa CIL V 8110, 57: = M(arci) C.... Chre]simi.

I ovaj pečat ima za nas važnost, pošto iz njega saznajemo ime još jedne talijanske fabrike, koja je svoje fabrikate uvozila u Hercegovinu i pošto je njime dokazano, - što dosad nije bilo poznato,[8] - da su u našu pokrajinu uvožene i druge vrste cigle,

  1. Isp. sada: E. Bormanna CIL XI p. 1026. i O. Hirschfclda „Beiträge zur alten Geschichte”, II., str. 286.
  2. Isp. niže na str. 45.
  3. M. Hoernes, „Archäologisch-epigraphische Mittheilungen”, IV., str. 34. i dalje.
  4. O natpisu iz Tasovčića CIL III 14625 biće govora drugom zgodom.
  5. Isp. naprijed str. 35.
  6. Isp. naprijed str. 41.
  7. U „Glasniku”, god. 1900., str. 329.
  8. Isp. „Glasnik”, god. 1896., str. 193. („Wissenschaftl. Mittheil.”, VI., str. 236.).

-- 45 --

a ne samo crijep za krov. Da je Chresimus imao trgovačke sveze sa Dalmacijom, moglo se je izvoditi iz CIL III 140, 25: M·C·CRE|, i to tim više, jer F. Bulić, „Bull. Dalm.”, 1895., str. 38., br. 478., ističe „CHR in nesso”. Nije poznato, u koje je vrijeme postojala ova fabrika. Zasad se ne može staviti u prvo doba careva, jer se njezine cigle mogoše uvoziti u Dretelj i mnogo kasnije na svrhe pregragjivanja i popravljanja zgrada.

Brotnjo.

Naprijed, strana 44., utvrdila se za Brotnjo, polje izmegju Mostara i Ljubuškog, važna činjenica, da je i ovaj kraj već za prvo doba careva pripadao krugu rimske kulture, za koju je bio već pripravljen trgovačkim prometom u pred rimsko doba. Drahme Apollonia i Dyrrhachium, nagjene u Megjugorju, Čitluku, Krehin-Gracu i Sljepčićima svjedoče, da je ovaj kraj prosijecao stari trgovinski put.[1] Stranog trgovca privlačila je plodovitost ovog kraja i brojno njegovo stanovništvo, koje je ovdje nastavalo već u brončano doba.[2] I dan danas ima vino iz Brotnja dobar glas; stanovnici su većim dijelom vlasnici svojih posjeda, što ima svoj razlog u bujnoj plodovitosti zemlje, a nekoć poharane šume opet se pridižu, blagodareći nastojanju oko njihova gajenja. Domaća božanstva Diana i Silvan imala su svoje hramove u Čerinu.[3] Da se ovdje sadila i maslina, dokazuje u tome selu nagjena sprava za cijegjenje ulja.[4] Ipak je taj kraj u staro doba oskudijevao na vodama tekućicama, jer su u rimskim mjestima kod Čitluka i Krehina Graca pronagjene čatrnje.[5]

Da je Brotnjo za predrimsko doba imalo brojno stanovništvo, dokazuju mnoge velike gromile u Čerinu, Gornjoj i Donjoj Blatnici, Služanju, Čitluku, Krehin-Gracu, Blizancima, Tepčićima i Sljepčićiina, zatim gradine kod Čerina, Služanja, Blizanaca (gradina „Časak") i Sljepčića.[6] Da je tu bilo i bogatstva, dokazuju lijepe, djelomice bogato ukrašene brončane stvari, nagjene u jednoj pećini kraj Krehin-Graca.[7]

Za rimskog doba, za koje smo neke podatke već naprijed izložili, napredovalo je Brotnjo u svakom pravcu. Bez da se je tu moralo raskopavati, pronagjoše se u tome kraju osim manjih naseobina u Grljeviću,[8] kod Hamzića, Donje Blatnice,[9] Dobrosela[10] i Blizanaca[11] tri veća rimska mjesta jedno kraj drugoga: u Čerinu, Čitluku i

  1. Isp. niže na str. 52.
  2. Isp. niže na ovoj strani.
  3. CIL III 8483.
  4. M. Hoernes, „Archäol.-epigr. Mittheil.”, IV., str. 36.
  5. Isp. u „Glasniku” V. Radimsky, god. 1892., str. 121. i 123. („Wissenschaftl. Mittheil.”, II., str. 58., 60.).
  6. Neke od ovih gromila i gradina pribilježio je Radimsky u „Prehistorička nalazišta”, str. 163.; o gradini u Služanju progovorio jo on u „Glasniku”, god. 1895., str. 225. („Wissenschaftl. Mittheil.”, V., str. 272. i dalje).
  7. M. Much, „Mittheilungen der Centralcommission”, 1888., str. 7. i dalje; Radimsky, na ozn. mj. str. 21. i dalje i u „Glasniku”, god. 1892., str. 87. („Wissenschaftl. Mittheil.”, I., str. 344.); Hoernes u „Wissenschaftl. Mittheil.”, str. 343.; P. Kaer u „Glasniku”, god. 1897., str. 257.
  8. Ovdje je godine 1866. seljak Joso Kordić našao dvije žare; jedna je od njih bila od kamena te je u njoj nagjena staklena posuda. Ovaj nalaz kupio je tadanji francuski konzul u Sarajevu, gosp. Moreau. Isp. A. Zubac u „Vjestniku”, 1883., str. 20.; Hoernes, „Archäol.-epigr. Mittheil.”, IV., str. 37.
  9. Kod tamošnjeg sredovječnog groblja Bakri ima po oranicama odlomaka cigle.
  10. Odlomci cigle leže po oranicama uz selo.
  11. Iz ovog sela dobavio je naš muzej brončane novce; Galba, Cohen 1 148, Diocletianus, Cohen 1 180 i Licinius, Cohen 1 114 (inventarni brojevi 3933.-3935.).

-- 46 --

Krehin-Gracu, koja su, kako naslućujemo, imala skoro municipalne uredbe; valjda je jedno od njih bilo organizirano ko varoš. Istesano kamenje (kocke), fragmenti stupova, korniži i fragmenti mramora dokazuju za sva tri mjesta,[1] da je u njima cvala arhitektura; u Krehin-Gracu nagjeni su ostaci monumentalne gragjevine.[2] Na humku zvanom Sajmište dizala se velika gragjena grobnica, od koje se na tomu mjestu i danas vidi mnogo profilovano, ukrašeno kamenje; odatle potječe epistilna kocka, pohranjena sada u našim muzejskim zbirkama, CIL III 6367 = 8498.[3] Ova gragjevina dokazuje u svezi sa nagjenim ovdje odlomcima ploče, ukrašene lezbičkom kymom,[4] zatim jednom relijefnom kockom iz Čerina,[5] da se je štovanju pokojnika posvetila svaka pažnja.


Slika 16. Brončana statueta trubača (Cornicen) iz Donje Blatnice.

Na čerinskom spomeniku prikazani prizori (megju njima i svezana Andromeda), zatim takogjer u Čerinu nagjeni bakični motiv[6] i oltar Jupitra iz Krehin-Graca CIL 12798 (isp. pr. 2258) dovode do uvjerenja, da krug ovih grčko-rimskih ideja nije bio nepoznat u našemu kraju, i da se za proširenje ovijeh ideja postaraše doseljenici sa neobičnim u nas gentilnim imenima Livius (Krehin-Gradac: CIL III 6367 = 8498) i Safinius[7] (Čitluk: CIL III 12798a, isp. p. 2258). Ovo pošljednje gentilno ime upućuje na svezu sa Naronom, gdje se isto javlja dvaput, jednom već za doba republike.[8] Liviusi pojavljuju se opet u Saloni[9] i sjeverno od glavnog grada pokrajine.[10] Pogrješno bi bilo, da se iz imena Aelius u CIL III 6367 = 8498 i 11798a (isp. p. 2258) izvede zaključak, da je drugo stoljeće za Brotnjo bilo jedino doba cvatanje; naprotiv dokazuju mnogi novci, megju kojima se upravo pod kraj antiknog perioda pojavljuju zlatni komadi,[11] nadalje lijepi sarkofag,[12] da je cvatanje ovog kraja trajalo do u kršćansko i bizantinsko doba. Dakako da su ove zgodne prilike poremećene uslijed doseljenja Slovena, ali je u kasnijem periodu srednjeg

  1. Hoernes, na ozn. mj. str. 35.; Radimsky u „Glasniku”, god. 1892., str. 123. i dalje („Wissenschaftl. Mittheil.”, II., str. 58. i dalje).
  2. Radimsky, na ozn. mj., 1892., str. 124. („Wissenschaftl. Mittheil.”, II., str. 60. i dalje).
  3. Isp. Hoernes, na ozn. mi. str. 34.
  4. CIL III 14226, isp. p. 2328 121; naš „Glasnik”, god. 1895., str. 583., sl. 16.a i b („Wissenschaftl. Mittheil.”, V., str. 237., sl. 118.).
  5. CIL III 8505 ; Hoernes, na ozn. mj. str. 35.
  6. Hoernes, na ozn. mj.
  7. Ovako je pod sigurno napisano na kamenu, a ne Sa[b]inius, kako se nagagja u CIL III. kazalo str. 2367.
  8. CIL III 1801 (isp. 8421), 1820 (isp. 8423). Povrh toga nalazimo jednu Safinia Procne u Iader-Zadru: CIL III 2935.
  9. CIL III 2418, 8985, 9201, 14719.
  10. CIL III 3027 (isp. p. 2328 114): Tarsatica: 3012: Arupium; 3183b: Incertae.
  11. Osim našeg muzeja posjeduje dokazne komade za ovo mišljenje gosp. okružni predstojnik Karlo barun Pitner u Mostaru.
  12. Hoernes, na ozn. mj. str. 36.

-- 47 --

vijeka Brotnjo bilo opet brojno napučeno, što dokazuju velika srednjevjekovna groblja u Čerinu, Velikom i Malom Ogragjeniku, Blatnici, Služanju, Krehin-Gracu, Gradnićima, Dobrom selu, Sljepčićima i t. d.

Ovim zaključcima, osnovanim na starijem materijalu, dodaćemo još neke nove nalaske i bilješke, od kojih zaslužuje oveću važnost brončana statueta, prikazana u slici 16., jer nam ona pruža dokaz, da su se u Brotnjo uvozili i proizvodi umjetničkih zanata. Ovu je statuetu našao neki seljak godine 1893. pokraj vrela Sutivana[1] u selu

Dônja Blatnica

(isporedi naprijed str. 45.), a nalazi se sada u muzejskim zbirkama te prikazuje trubača (Cornicen).[2] Dječak sa začešljanom u čelo kosom, izbačenom desnom nogom, prignutom u koljenu, duva u rog; provukao je glavu kroz zavoj roga, što mu počiva na ramenu, te je trubu prihvatio obadvijem rukama. Dječak je gologlav i odjeven u tuniku kratkih rukava, koja siže sve do koljena te je u pasu pridignuta, tako da se ovdje u obliku zavijutka ponešto spušta. Na tunici vide se dvije jednolike uzane, sasvim plitko utisnute prutice, koje teku paralelno od desnog i lijevog ramena sve do donjeg poruba; u te je prutice bio umetnut drugi metal, po svoj prilici srebro. Tunika bila je dakle ukrašena sa dvije prute, zvane clavi.[3]

Lik, visok 10.5 cm, saljeven je ko jedan komad, jedino su osebno ragjeni grlo roga (Schalltrichter), kojeg sada već nema, i onaj dio cijevi, što se tu nastavljao, pa su bili slehemljeni na ramenu trubača. Statueta je potpuno održana i pokazuje lijepu sivo-zelenu patinu. Kako je otražnja strana trubača po rubovima sploštena i u sredini šuplja, to je ta statueta svakako pristajala uz drugi metalni predmet te je sačinjavala dio oveće, u izvišenomu relijefu izragjene kompozicije. Po izradi zaostaje ovaj trubač daleko iza majstorski modeliranog Apolla iz Vršana (kotar prnjavorski), opisanoga u „Glasniku”, god. 1896., str. 273. i dalje („Wissenschaftl. Mittheil.”, VI., str. 218., tab. XIII.).

Od novijih nalazaka iz sela

Krehin Gradac,

koje je prikupio gosp. A. Dietrich, valja da se ovdje pribilježe ovi:

1. Odlomak vrlo dobro pečenog, poprečno 3 cm debelog crvenog žmurnjaka, izragjenog od dobro progažene ilovače, u koju se primiješao bjelutkov pijesak. Odlomak, prikazan u slici 17., ima signaturu M(arci) Vib(i) C.... Oko nejednako (14-19 cm) visokih slova nema okvira. Iznad pečata utisnut je prstima upravo u sredini cigle od tri koncentrične elipse sastavljeni „ručni biljeg” (= Handmarke).[4] Ne da se odlučiti,

  1. Za ovo zanimljivo, očevidno vrlo staro ime sa začetkom Sut isp. C. Jirečeka „Das christliche Element in der topographischen Nomenclatur der Balkanländer”, str. 21., nadalje „Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters”, I., str. 57. i dalje. Valjaće to ime staviti u isti red sa onim za god. 1306. spomenutim Sanctus Georgius de Brochina (= Brotnjo, Jireček, „Das christliche Element”, str. 34.).
  2. Ova statueta nije dosta tačno prikazana u djelu „Die österr.-ungar. Monarchie in Wort und Bild. Bosnien und Hercegovina”, str. 178.
  3. O ovakovom nakitu po odjećama isp. Heuzey, Daremberg-Saglio, Dictionn., I., 1246 ; E. Hula, Pauly-Wissowa pod oznakom clavus, stupac 5.
  4. Glede ovakih biljega isp. M. pl. Grollera, „Der römische Limes in Oesterreich”, I., stupac 117. i dalje.

-- 48 --

da li je ovaj žmurnjak uvežen ko onaj iz Čerina: Pansiana (isp. naprijed str.44.), i to zbog toga, jer ovaj pečat inako još nije zasvjedočen.


Slika 17. Pečat cigle iz Krehin-Graca.

2. Broncani ključ, slika 18., dugačak 6.5 cm, sa trodjelnom, na držak pravokutno nasagjonom, 1.9 cm širokom bradom i ušicom, koja je služila na to, da se ključ može objesiti na vrpcu ili nešta slična. Držak je s gornje strane ukrašen paralelnim pa i takim urezotinama, što se ukrštavaju.


Slika 18. Broncani ključ iz Krehin-Graca.

3. Malena rano-rimska broncana fibula na baglamu, slika 19., dugačka 3.7 cm, a visoka 2 cm. Razmak oluka i igle mjeri 1.7 cm. Svi detalji raspoznaju se iz slike.


Slika 19. Broncana fibula na baglamu iz Krehin-Graca.

Treba da se ispravi natpis iz Krehin-Graca, objavljen u CIL III pod brojem 8500 spram čitanja M. Hoernesa u „Archäol.-epigr. Mittheil.”, IV., str. 34. Nije mi bilo teško kolacioniranje ovog natpisa, pošto se taj spomenik od marta 1903. čuva u zbirkama franjevačkog manastira u Humcu. Natpis je uklesan u 0.35 m visoku, 0.71 m široku i 0.15 m debelu ploču od vapnenca, od koje je sada odlomljen desni donji ćošak. Oprema ovog spomenika, slika 20., vrlo je primitivna: nema baš nikakva okvira, slova su surova i nejednako velika, interpunkcije nema nikako; - ona tačka u prvom retku iza prvog slova biće da je nastala od udarca. To je i razumljivo, jer su pod tu ploču, što nam kazuje i sâm natpis, na vječni počinak sahranjeni ljudi najnižeg društvenog

-- 49 --

položaja. Ponajprije se pokopala tridesetgodišnja Victorina Anna na zemljištu gospodara, kojemu su ko robovi služili i njezini roditelji. Kasnije je pod isti kamen pokopan i njezin otac Surus, što se razabire iz kasnijeg dodatka, usječenog povrh prvobitnog prvog retka. Ime žene Isante nije inako zasvjedočeno; biće da je isto tako orijentalnog podrijetla ko i drugo ime djevojke i ime domovine oca Surusa. Da su orijentalci doprli i u Brotnjo, moglo se a priori pretpostaviti već pogledom na to, što su oni u većem broju bili zastupani svagdje po zapadnim zemljama.


Slika 20. Nadgrobni spomenik iz Krehin-Graca.

Isante Suro coniugi inconparab(ili). D(is) M(anibus). Victorin(a)e Ann(a)e bene merenti pr(a)ecepto domnico factum. Miseram varentes perdederunt annis trigitt[a.

Narona.

Nije bilo bezrazložno nagagjanje, da su cigle iz fabrika: Pansiana,[1] Solonas,[2] M. C.... Chresimus,[3] Q. Clodius Ambrosius,[4] Q. Granius Priscus,[5] L. Maltinius Abascantus,[6] C. Pr.... Cassianus,[7] C. Titius Hermeros[8] i Tib. Vettius Avitus[9] preko Narone uvožene u centralne krajeve Hercegovine, jer u prilog ovog mišljenja govori to, što je za transportiranje služio jeftini vodeni put rijekom Neretvom dosta daleko u kopnene strane, svakako najmanje do Počitelja,[10] i jer u današnjem Metkoviću imamo analogon za takovu pretpostavku.[11] Ali je toj hipotezi protuslovila okolnost, što su u samoj Naroni osim marke M. Albiusa Rufusa[12] (koja se još nije našla u kopnenim krajevima) dosad zasvjedočeni jedino fabrikati Q. Clodiusa Ambrosiusa[13] i C. Titiusa

  1. Stolac („Glasnik”, god. 1892., str. 350., tab. VII.; „Wissenschaftl. Mittheil.”, I., str. 290., sl. 48.); Dračevica kod Proboja nedaleko Ljubuškog (na istim mjestima, god. 1895., str. 365., dotično V., str. 163.); Dretelj (naprijed str. 44.) i Čerin (naprijed str. 44. i 47.).
  2. Stolac („Glasnik”, god. 1892., str. 350. i god. 1895., str. 370.; „Wissenschaftl. Mittheil.”, I., str. 293., sl. 56.-58., V. str. 169.). Iz ove fabrike potječe i fragmenat cigle, uveden u CIL III 13343, 8 pod oznakom „Vascula cretacca”, a objavljen ponajprije u „Vjestniku”, 1882., str. 121. iz Stôca: .
  3. Dretelj (naprijed str. 44 ).
  4. Stolac („Glasnik”, god. 1892., str. 350., tab. VII.; „Wissenschaftl. Mittheil.”, I., str. 294., sl. 59.), Zličina kod Ljubuškog (na istim mjestima, god. 1896., str. 193., dotično VI., str. 236., sl. 63. = CIL III p. 2328, 19; isp. p. 2328. 178). Dva odlomka od žmurnjaka, što su nagjena na oranici Šimuna Selaka u Vitaljini (kotar ljubuški): i pohranjena su u zbirkama franjevačkog samostana u Humcu.
  5. Stolac („Glasnik”, god. 1893., str. 516., „Wissenschaftl. Mittheil.”, III., str. 276., sl. 90.= CIL III 13340, 3).
  6. Proboj kod Ljubuškog (na istim mjestima, god. 1893., str. 524., dotično III., str. 281., sl. 108. = CIL III 13340, 4).
  7. U Stocu nagjeni fragmenat CIL III 13340, 5 (isp. „Glasnik”, god. 1892., str. 358., tab. VII. i „Wissenschaftl. Mittheil.”, I., str. 294, sl. 61.): valja po CIL V 8110, 121 isp. p. 1093) dopuniti: . Istoj fabrici pripada i marka , nagjena u Saloni, a pogrješno čitana u „Bull. Dalm.”, XX., str. 192., br. 591.
  8. Dračevica („Glasnik”, god. 1895., str. 365., „Wissenschaftl. Mittheil.”, V., str. 163.) i Zličina kod Ljubuškog (na istom mjestu, god. 1896., str. 193., dotično VI., str. 235., sl. 62.).
  9. Stolac (na istom mjestu, god. 1892., str. 350., dotično I., str. 294., sl. 60.).
  10. Ovdje se gradilo brodovlje još pod konac 14. stoljeća; isp. naprijed str. 43., primj. 3.
  11. Inače vrlo dobra luka Neum nije bila za uvoz ovakih fabrikata podesna, jer nije imala zgodne sveze sa svojim kopnenim zalegjem; iz Neuma mogao se opskrbljivati jedno maleni dio južne Hercegovine. Cigle iz fabrike PANSIANA nagjene su u okolini Graca i na brdu Radešu („Glasnik”, 1892., str. 350. i 1895., str. 370.; „Wissenschaftl. Mittheil.”, I., str. 295., sl. 63. i 64., VI., str. 252., sl. 72.). U Gracu nagjoše so i cigle C. Titius Hermerosa (na istim mjestima, god. 1892., str. 350., dotično I., str. 294., sl. 62.).
  12. CIL III 10183, 7 b.
  13. CIL III 3214, 2 a.

-- 50 --

Hermerosa.[1] Da se ukloni svaka nesigurnost glede ovog pitanja i da se istraže možebitne druge prekomorske sveze ovog trgovišta, stavio je sebi naš muzej zadaću, da kontroliše sitnije nalaske iz Narone, koje je mjesto i onako dosta odaljeno od nadležnog u tom pogledu zavoda, dok je nama pristupačnije posredstvom željeznice. Kako stanovnici sela Vida bez prestanka onuda traže blago, to smo mi, koristeći se tom okolnosti, već sada u položaju, da iznesemo više pribranih podataka. Odavle nabavio je naš muzej ove pečate na ciglama;

1. PANSIANA = Pansiana, utisnut ko i br. 2, 3 i 4 na žmurnjak;

2. = Ti(beri) Pansiana;

3. = Ti. Cla]udi Pa[nsiana ili Neronis Cla]udi Pa[nsiana;

4. = C. Titi] Hermerot(is). Ovaj se žmurnjak pri istovjetnosti materijala, oblika pečata i slova ipak razlikuje od onih žmurnjaka, što su nagjeni u Zličini, Dračevici i Gracu, i to po svojoj debljini (3.5 cm) i po veličini slova (1.8 cm). Ova je fabrika spremala svoje žmurnjake ne samo u područje Neretve, nego takogjer u znatnijoj količini u Salonu,[2] Kučine (istočno od Salone),[3] Stombrata (= Sv. Marta kod Bihaća, sjeveroistočno od Trogira),[4] Smrdelj kod Burnuma,[5] Zadar,[6] Drvešica kod Vegia-Karlobaga,[7] na ostrvo Hvar,[8] konačno još i u Fianonu, o kojoj će biti govora nešto niže.

Gdje nam u tršćanskom zalivu treba tražiti ovu fabriku Pansiana, istaknusmo u ovom „Glasniku”, god. 1896., str. 193. („Wissenschaftl. Mittheil.”, VI., str. 235.).

5. Odlomak čvrsto pečenog žmurnjaka žućkaste boje, debeo 3 cm; u njemu vide se crvenaste tačke, koje dolaze od primiješanih u ilovaču razlomaka cigle. Pečat, slika 21., oštro utisnut metalnim kalupom, nije uokviren, slova su 1.9 cm visoka; po CIL V 8110, 116 valja pečat dopuniti: . Dosad se nije obraćala pažnja onom znaku iza Apri; biće da znači conductor.[9] Spram toga bio je C. Petronius Aper zakupnik Epidiana figlina, koja je nosila ime po svojem vlasniku. Iz pečata poznata su nam ova imena vlasnika ciglane: Gaius i Marcus Epidius, koji su u zajednici upravljali ciglanom i L. Epidius Theodorus. Po CIL V 8110, 152 bila je Epidiana takogjer vlasništvo jedne žene, koja se zvala Valeria Magna. Spram toga se fabrika održala kroz dulje vrijeme, a ležala je valjda uz zaliv tršćanski, jer

  1. „Bull. Dalm.”, 1897., str. 191., br. 568.
  2. CIL III 10183, 49 a, b; „Bull. Dalm.”, 1891., str. 117., br. 415. i 1900., str. 18., br. 660.
  3. „Bull. Dalm.”, 1901., str. 138., br. 758.
  4. „Bull. Dalm.”, 1902., str. 217., br. 891.
  5. „Glasnik”, god. 1899., str. 508. („Wissenschaftl. Mittheil.”, VII., str. 97.).
  6. CIL III 10183, 49 c; isp. „Bull. Dalm.”, 1903., str. 149. Isp. takogjer niže dolje str. 54.
  7. CIL III 10183, 33; 10183 d-k; 15115, 8. Isp. moju „Lika in römischer Zeit”, stupac 109. i d.
  8. „Bull. Dalm.”, 1892., str. 134.. br. 442.
  9. Isp. R. Cagnat, „Cours d’épigraphie latine” 3, str. 382.

-- 51 --

su njezini fabrikati onuda obilno zastupani.[1] Svi vlasnici firme spremali su robu u Dalmaciju ko i u srednju Italiju,[2] ali je ovdje kod nas ovaj fabrični pečat prilično redak. Oba Epidiusa[3] i Theodorus[4] zasvjedočeni su u Saloni; Petroniusa poznavali smo otprije takogjer samo iz Salone[5] i okolice (Stombrata),[6] a jedna marka Valerije Magne našla se u Alboni.[7]


Slika 21. Pečat cigle iz Narone.

U ovoj fabrici radilo se osim cigle još i zemljano posugje, jer signatura EROS·C·EPIDI na posudi,[8] nagjenoj kod Hostilije na rijeci Padu, može se odnositi na neoslobogjenog radnika gore spomenutog Gaiusa Epidiusa.

Dok nam pečati cigle posvjedočavaju prometnu svezu Narone sa suprotnom srednje- i sjeverno-talijanskom obalom, upućuje nas druga skupina naših tekovina iz sela Vida na Kalabriju u južnom dijelu Italije. Ta se skupina sastoji od četiri pečata na amforama; dva su utisnuta na drške a dva na obrube grla.

1. Odlomak drška, ovalnog promjera, ragjen od fine crvenkaste ilovače i izvrsno pečen. Na gornjoj plohi čisto je utisnut metalnim kalufom pečat Apolloni, slika 22. Po uzvišenim lijepim slovima, visokim 1.03 cm, ide ova posuda u prvo doba careva. Slovo P nije zatvoreno. Poslije slova I ne dolazi okvir pa ni drugo slovo I, kako misli J. W. Kubitschek u CIL III 15117; vertikalna gužva nastala je kad se pečat utiskivao time, što je kaluf postrance potisnuo mokru ilovaču. Ova se marka u više puta našla u području Brindisa i u Tarentu, CIL IX 6079, 5, 6; „Ephemeris epigraphica”, VIII., str. 61., br. 242. Isporedi CIL III 8051, 7; M. H. Schuermans-a, Sigles figulins, „Annales de l'académie d'archéologie de Belgique”, 1867., str. 47., br. 395.


Slika 22. Pečat sa drška amfore iz Narone.

2. Držak ovalnog promjera, ragjen od dobre crvene ilovače i dobro pečen. Pečat (slika 23.) je na brzu ruku utisnut često već upotrebljenim drvenim kalufom. Nelijepa, uzvišena, 1.2 cm visoka slova nalaze se u pravokutnom štitu, visokomu 1.5 cm. Prvo

  1. CIL V 8110, 77, 78, 116, 152.
  2. CIL IX 6078, 80, 81, 130, 170.
  3. CIL III 10183, 54; isp. p. 2327, 178.
  4. CIL III 15113.
  5. „Bull. Dalm.”, 1000., str. 17., br. 648.
  6. Na istom mjestu, 1902., str. 217., br. 894.
  7. CIL III 3214, 15.
  8. CIL III 8112, 37.

-- 52 --

je slovo prevrnuti S, kojo se po svoj prilici opetovalo iza X. Da se taj naš pečat može dopuniti u Sex[s]tu[s, moguće je samo na osnovu pečata, nagjena u Brindisu CIL IX 6079, 50, jer i tamo vidimo S u istome obliku. Isp. Schuermans-a, na ozn. mj. str. 246.


Slika 23. Pečat sa drška amfore iz Narone.

3. Odlomak grla od izvrsno pečene amfore, gragjene od crvene, dobro staložene ilovače (slika 24.). Nejednako visoka (1.1-1.35 cm), inače dobro rezana uzvišena slova stoje u pravokutnoj udubini, visokoj 1.7 cm; slova su utisnuta metalnim kalufom: Pečat ...]aneptes, od kojeg je početak odlomljen, nije inako zasvjedočen.


Slika 24. Pečat sa grla amfore iz Narone.

4. Odlomak grla od dobro pečene amfore, slika 25., gragjene od žućkaste ilovače. Pečat je obratno utisnut; izbočena su slova surova, nejednako visoka, pravokutno u okvirena, odozgo su slabije otisnuta. Po ovomu i jer je pečat dosta izlizan, ne može se njegovo središte pouzdano ustanoviti, no može se uzeti, da je to ligatura od slova A i V pa onda slovo R. Izlazi dakle M(arcus) Aur(elius) A....


Slika 25. Pečat sa grla amfore iz Narone.

Dva daljnja neznatna odlomka, nabavljena u Vidu, upoznaju nas sa drugim artiklima što su se uvozili u Naronu. Jedan od njih, slika 26., je 4 mm debeli fragmenat dna od terra-sigilla-posude, te je prevučen izvrsnom, tvrdom, ko koralj crvenom sjajnom glazurom. Signatura Iuenes (umjesto Iuvenis, isporedi CIL III 11601), objavljena u CIL III 15121, 1, nije inako za Dalmaciju zasvjedočena; uopće se u nas dosad vrlo rijetko našlo posuda ove vrste. Uz rijeke Rajnu i Dunav našla se prilično često marka Iuvenis, isporedi CIL III 6010, 113; 12014, 47 1; H. Dragendorff „Bonner Jahrbücher”, 1895., str. 150. i 1896., str. 98. Izbočena, 5 mm visoka slova nalaze se u udubini, visokoj 6.5 mm, širokoj 14.5 mm.


Slika 26. Pečat sa terra-sigillata posude iz Narone.


Slika 27. Broncana kopljasta fibula iz Narone.

Drugi odlomak, slika 27. (prir. vel.) potječe od rano-rimske broncane kopljaste fibule sa dva trna. Obluku fibule dao se sve do žlijeba, u koji je ulazila igla, oblik kopljanskog šiljka sa tri jaka rebra. Dvije rupe na prečki, koja izlazi iz obluka, služile su na to, da se tu utvrde igle. Upravo ovakove fibule nagjoše se u Gorici (kotar ljubuški) i u Donjem Hrasnu (kotar stolački).[1] Pošto se fibula ove vrste našla u pomorskom gradu, to ovdje nemamo posla s lokalnom formom već sa importiranom robom, čija će se provenijencija tačnijim istraživanjem dati ustanoviti.[2] Da za Naronu ne smijemo misliti samo na suprotnu talijansku obalu, dokazuju drugi nalasci iz Vida. Kako se ovdje često nagju drahme Apollonia i Dyrrhachium,[3] stavljeno je izvan svake sumnje, da je Narona imala živahni promet sa makedonskom zapadnom obalom. Mimo toga je u našemu izdanju: „Wissenschaftl.

  1. Ć. Truhelka u „Glasniku”, god. 1899., str. 365. („Wissenschaftl. Mittheil.”, VIII., str. 24., sl. 35.-38.).
  2. Truhelka, na istim mjestima.
  3. „Glasnik”, god. 1900., str. 303. („Wissenschaftl. Mittheil.”, VIII., str. 68.).

-- 53 --

Mittheil.”, VI, str. 264. na osnovu natpisa CIL III 1773 istaknuto mišljenje, da je Narona za doba careva imala stanovite sveze sa pokrajinama u Africi. Na južnu obalu Galije upućuju nas opet bakreni novci Nemausus-a, nagjeni u ovećemu broju u Naroni i po raznim mjestima Hercegovine. Ti novci imadu na licu natpis IMP DIVIF i glave Octavianusa i Agrippe, a na reversu natpis COLNEM i lik krokodila, svezana uz paomu. Pouzdani komadi ovog novca dobavljeni su za naše zbirke iz Narone, Tasovčića na Neretvi i polja Rakitno; u privatnim numizmatićkim zbirkama, što sam ih dosad pregledao, nijesu na žalost naznačena mjesta, gdje su nagjeni novci ove vrste.

Flanona.

Da se od propasti sačuvaju za našu pokrajinu većim dijelom novi pečati na ciglama, što ih u kući Roka Basadonna u Valle di Fianona nagjoše E. Nowotny i P. Sticotti,[1] nastojao je naš muzej oko toga, da te pečate nabavi za svoje zbirke. Najljepšeg komada (CIL III 13340, 14) sa likom božice Fortune, koji je gragjen u inako dosad nezasvjedočenoj fabrici Turraniusa Priscusa, megjutim je na žalost već nestalo. No mi smo od Basadonna osim već objavljenih dvaju komada (broj 1. i 2.) dobavili još dvije marke, koje su nagjene u Valle di Fianona poslije nego što su ondje bila spomenuta dva učenjaka.

1. Odlomak blijedo crvenog žmurnjaka, debela 2.7 cm, a gragjena od dobro gažene ilovače. Pečat, slika 28., oštro je utisnut metalnim kalufom; lijepa i pravilna izbočena slova, visoka 2.7 cm, podudaraju se po svojem obliku posvema sa onima na pečatima Pansiana i Solonas, po čemu sve tri ciglane idu u prilično isto doba. Štit je visok 3.3 cm. Pečat, CIL IX 6078, 17: - što je previgjeno kod prvog objavljena pa i u CIL III 13340, 1, - valja dopuniti: Cinnia[na Iul(ii) Pri...


Slika 28. Pečat sa cigle iz Flanone.

Ovaj isti pečat nalazi se na ovim, dosad još neprotumačenim fragmentima:

1. Pulj: , „Mittheilungen der Centralcommission”, 1896., str. 5.

2. Salona: |INNIAI|, CIL III 10183, 59.

3. Salona: CINNI|, CIL III 10183, 15.

4. Porto di Fianona: , CIL III 13340, 16; ovdje je previgjena ligatura prvog N-a sa slovom I.

Ovako je konstatovana nova fabrika, Cinniana figlina, koja je svoju robu eksportirala u Istru i Dalmaciju, te je tada bila vlastništvo Juliusa Pr.... Prvi vlasnik te ciglane zvao se Cinna pa će od njega potjecati cigle sa signaturom CINNÆ, nagjene u mjestima Dignano,[2] Tinj (jugoistočno od Zadra)[3] i Salona.[4] Njemu ili

  1. Isp. „Arehäol.-epigr. Mittheil.”, XIX., str. 178.
  2. CIL V 8110, 67.
  3. CIL III 14026 = „Bull. Dalm.”, XIV., str. 62., br. 2.-7. = XXVI., str. 149.
  4. „Bull. Dalm.”, XXIII., str. 298., br. 716.

-- 54 --

njegovom nasljedniku valja pripisati u Saloni nagjene, u „Bull. Dalm.”, 1897., str. 191., br. 583. i 1900., str. 298., br. 716. objavljene fragmente: CINN|.

2. Odlomak 3 cm debelog crvenkastog žmurnjaka, gragjenog od dobro gažene ilovače, u koju su primiješani crveni komadići stucane cigle. Ilovača je ipak lošija od one iz fabrike Cinniana. Nejednako visoka (11-12 mm), izbočena slova obrubljena su pravokutnim izbočenim okvirom.


Slika 29. Pečat sa cigle iz Flanone.

Čitavi pečat, slika 29., visok je 1.9 cm, širok 6.5 cm. Ova signatura nije inače zasvjedočena i pokazuje samo kognomen vlasnika ciglane Graecin(i). Daljnji nalasci riješiće pitanje, da li je vodoravna greda u slovu C nešto drugo nego pogrješka u kalufu.

3. = C. T[i]ti Hermerot(is), isp. naprijed str. 50.

4. Odlomak 2.1 cm debelog, žućkasto bijelog žmurnjaka; dobra ilovača sa primiješanim komadićima cigle. Slova, 21 mm visoka i dobro rezana, slika 30., utisnuta su metalnim kalufom. Oko istijeh ima gore i desno dolje modernih grebotina. Kako zasad nema analogija, nije mi uspjelo da dopunim ovaj pečat: ; oni ostaci prvog slova dolaze, kako mislim, od slova C.


Slika 30. Pečat sa cigle iz Flanone.

Još ću ovdje pribilježiti pečat od cigle CIL III 10183, 48 (Salona): ; valja ga po CIL III 3214, 16 i V 8110, 159 čitati: .

Sa privoljenjem profesora O. Hirschfelda upućujem po njemu megju natpise na kamenu stavljene fragmente, što ih je vidio kod M. Glavinića u Zadru: CIL III 10154: i 10155: megju cigle (tegulae). Treba da se dopune po CIL V 8110, 114 (isp. naprijed strane 50. i na ovoj strani pod 3.): , dotično po CIL III 3214, 21:[1] .

c) Dalmacija i sjeverozapadna Afrika.

Ploča, slika 31., od bijelog vapnenca, visoka 0.735 m, široka 0.41 m, debela 0.08 m sa čepom (visokim 0.06 m),- kojim se je nekoć učvrstila na podnožak. Ova je ploča odozgo i s desne strane glatka, dok je s lijeve i otražnje strane hrapava. Natpisno polje nije udubljeno a opkoljeno je jednom ušupljenom brazdom i glatkim okvirom. Iznad ovog polja usječen je zabat, zaokviren glatkim prutama, sa rozetom u sredini i po jednim listom u postranim kutovima. Ovaj potonji ukras (listovi) opetuje se i u uglovima lijevo i desno od trokutnog zabata.

  1. Isp. naprijed str. 49., zatim „Glasnik”, god. 1896., str. 193. („Wissenschaftl. Mittheil.”, VI., str. 236.).

-- 55 --


Slika 31. Nadgrobni spomenik rhetora iz Salone.

D(is) M(anibus) s(acrum).
Q. Publici-
us Aemili-
anus rhe-
tor natio.
nem Afer
vixit an(nos)
XLVII menses
VIIII dies VII ho-
ras noctis V.

Redovi su olahko zaparani, slova su lijepa, ali je njima nespretno disponirano. Ligature u trećem i četvrtom redu bile su pogledom na dovoljni prostor upravo nepotrebne. Nepažljivost klesara pokazuje se i u tome, što je u desetom retku zaboravio interpunkciju i što je u četvrtom i desetom retku prvobitno uklesao kriva slova, koja je onda pokušao ispraviti.

Kamen je nagjen u Saloni te se sada nalazi u hrvatskom narodnom muzeju u Zagrebu. I ako je taj spomenik dobro održan, nije se ipak u CIL III 2127 a (isp. p. 1509) pravilno objavio; jer se natpis vrlo lahko čita, smatralo se valjda da je suvišno tačnije i potanko proučiti sve što je u njemu sadržano. Odlučismo da ovdje iznesemo fascimile ovog natpisa; rukovodila nas je u tome namjera, da ovako skrenemo pažnju na nalaze (naročito novac), koji dosad u nas nijesu dovoljno uzeti u prizrenje, a koji mogu da objasne odnose izmegju Dalmacije s jedne i sjeverozapadne Afrike (to jest Afrike u užemu smislu, Numidiju i obadvije Mauretanije) s druge strane.

Pogledom na veliku važnost, što ju za rimsku državu imadoše Afrika i Numidija pa i pogledom na daleko sizajuće sveze ovijeh zemalja,[1] nije moglo biti sumnje, da su u ono doba postojali svakovrsni odnosi izmegju naše pokrajine i jugozapadne obale Sredozemnog mora. Jednu od ovih sveza razabiremo iz ovog nadgrobnog spomenika. Rhetor Q. Publicius Aemilianus, zemljak i drug Frontosa, učitelja prinčeva na dvoru cara Antoniusa Piusa, nije bio jedini od onijeh osoba, koje su Dalmatince

  1. Isp. J. Jung, „Zu Tertullians auswärtigen Beziehungen” u Wiener Studien, str. 231. i dalje.

-- 56 --

upoznavali sa odvratnom afrikanskom latinštinom;[1] njegova je domovina uzgojila u velikom broju profesore, a Dalmacija bila je bogata i za rana već romanizirana zemlja, pa je s toga imala privlačivu snagu za putujuće učitelje bar u onoj mjeri, ko primjerice Britanija.[2]

Na druge sveze izmegju ova dva pomorska kraja upozorio sam već prije u ovom „Glasniku”, god. 1897., str. 667. („Wissenschaftl. Mittheil.”, VI., str. 264.). Iz toga, što je oltar CIL III 1773 u Naroni zavještao Ti. Claudius Claudianus, prefekt kohorte I. Bracaraugustanorum, koja je imala posadu u Bereczku u Ojtoz-klancu (Erdelj) - ovaj je prefekt bio rodom iz Rusicade u Numidiji -, ja sam došao do zaključka, da je Claudianus na putu u domovinu ili na povratku odanle prolazio Dalmacijom.[3] Mislio sam da mogu ovaj slučaj tranzito-prometa (i to pogledom na zgodni geografski položaj naše pokrajine) istaknuti ko dokaz, da je postojao češći brodarski saobraćaj izmegju dalmatinskih i afrikanskih luka. Ovo mišljenje potvrgjuju sada nagjeni novci i natpisi.

U Dalmaciji i Hercegovini našao se počešće numidijski i mauretanski srebrni novac; naš je muzej dobavio ove komade:

a) Iuba I. od Numidije (60.-46. prije Hr.).

Avers: REX IVBA. Poprsje kralja sa žezlom uz rame, gleda na desno.

Revers: Hram i novopunička legenda. Isporedi B. Head, Historia numorum, str. 744., sl. 399.

Jedan je komad nagjen u Drijenjanima u ljubinskomu kotaru, dva su komada iz zbirke Vučemilovića, koja je sabrana u srednjoj Dalmaciji (isporedi „Glasnik” 1900., str. 321.; „Wissenschaftl. Mittheil.”, VIII., str. 83.).

b) Ptolemaeus, kralj Mauretanije (23.-40. poslije Hr.).

Avers: REX PTOLEMAEVS, glava kraljeva na desno.

Revers: R·A·I, paoma.

Isporedi Head na ozn. mj., str. 747.

Jedan komad nagjen u Arslan-Agića Mostu u trebinjskom kotaru.

Spram toga započeo je saobraćaj već vrlo rano,[4] a da je postojao do u kasno doba careva, dokazano je sa niže označenim natpisima, nagjenim dijelom u Dalmaciji,

  1. Mommsen, „Röm. Geschichte”, V., str. 656. i dalje; W. Kroll, „Rhein. Museum”, 1897., str. 569. i dalje.
  2. Isp. Mommsen, na ozn. mj. str. 177.
  3. Identifikovanje kohortskog prefekta iz Narone sa kasnijim namjestnikom Panonije istog imena, rogjenim u Rusicade, što je predložio J. Jung u „Fasten der Provinz Dacien”, str. 57. i dalje, označio je E. Ritterling („Archäol.-epigr. Mitheil.”, XX., str. 38., primj. 98.) bez dovoljna razloga „vrlo sumnjivim”. Viteška prefektura dolikuje svakako čovjeku „viteškog podrijetla”. Kako mi dojavljuje profesor Jung, bila je za njegovo mnijenje ponajviše mjerodavna okolnost, što je Claudius bio takogjer legat prve i druge dacijske legije. Za to zvanje preporučivalo ga je to, što je u položaju prefekta upoznao zemlju i narod. Ovim identificiranjem otpada opravdanost za nagagjanje, da je cohors I Bracaraugustanorum garnizonirala u Dalmaciji. Isp. C. Cichorius, Pauly-Wissowa, pod oznakom cohors, stupac 255.
  4. U još stariju perijodu mogli bi nas uputiti nalazi kartaginskog i numidijskog novca: iz Vrankamena kod Krupe (Bosna, čitavi depot, Ć. Truhelka u „Glasniku”, god. 1889., sv. 1., str. 38. i dalje; „Wissenschaftl. Mittheil.”, I., str. 184. i dalje); iz Mazina (Lika, novčano blago, J. Brunšmid, „Vjestnik”, 1896./97., str. 42. i dalje, 1899./1900., str. 80. i dalje, 1902., str. 167. i dalje; Patsch, „Die Lika in römischer Zeit”, stupac 52. i dalje; M. Bahrfeldt, „Der Münzfund von Mazin"); iz Kule (Lika, biće i ovo novčano blago; Patsch, na ozn. mj., stupac 61.); iz Zvonigrada (Lika, pojedini nahogjaji, Patsch, na ozn. mj., stupac 50.); iz Donjeg Unca, Prijedora, Strupnića kod Livna (Bosna, pojedince nagjeni novci, pohranjeni u našem muzeju) i t. d., no u ovim nalazima novčanog blaga ima u priličnomu broju i egipatskog, sicilijanskog, italskog i rimskog novca. Bronci, koji su uvezeni ne kao novac, već kao surovi materijal za obragjivanje (isp. Patsch, na ozn. mj., stupac 52.), došli su dakle k nama po svoj prilici posredstvom trgovaca (pretrga, Zwischenhändler).

-- 57 --

m dijelom u Africi, u kojima je podrijetlo iseljenika izravno zasvjedočeno ili gentilnim imenom ili kognomenom:

1. CIL III 13137 (Salona, kršćanski): Aurr. M(a)rcianus [1] civis Afer et Quintina uxor ei[u]s vivi sibi hanc piscinam virginem a se conparatam constituerunt.

2. CIL III 6386 (Salona): D. M. M. Africano[2] Mercurio et Statiae Marinae parent. G. Tettivs Valerian. fil. b. m. p.

3: CIL III 14253 (Salona. „Litteris saec. III exeuntis vel IV incipiendis” Hirschfeld): Africano def mes. VIII Aurelia Fortunata, et Aurelius Saturninus filio infelicissimo.

4. CIL III 14252 (Salona): .....Afri[canus?] et Suru[s...

5. CIL III 3190 (isp. p. 1650, 2275;[3] nalazište nepoznato): M. Servenio Punico posuit M. Servemus Doctus fil.

U Africi opet mogoše se zasvjedočiti ova privatna lica iz Dalmacije:

1. CIL VIII 13603 (Kartago): Dalmatius in pace et paradissu fidelis in deo vixit annis....

2. CIL VIII 14144 (Kartago, takogjer kršćanski natpis): Dalmatius fidelis in pace.

3. CIL VIII 2998 (Lambaesis): Valerio Pri[s]ciano, qui vixit ann. V mens. X diebus VI, Valerius * Priscipinianus speculato[r] pater dulcisimo filio fecit. Dalmati! s(it) t(ibi) (erra) l(evis).[4]

4. CIL VIII 14922: Saturno Aug. sacr. Caecilius Felix Saturnini Pantonis fil. sacerdos v. s. l. m.

5. CIL VIII 15026: ....Caeci]ius Sa[turninus] Pantonis f. sacerdos v. s. l. a.

Pridjev Panto, oca braće u brojevima 4. i 5., bio je običajan samo u Dalmaciji, gdje je brojio megju češća domaća imena za muško i žensko.[5] Starac se po svoj prilici rodio u Dalmaciji, pa se je po iseljenju u Afriku prilagodio običajima nove domovine i time, što je primio ime Saturninus, koje se tamo u veliko cijenilo. Njegovi sinovi postadoše potpuni Afrikanci ko svećenici pri velikomu hramu Saturnusa-Baala kod Thignica u prokonzulskoj pokrajini.[6]

Ilirac je spram pridjeva takogjer zavještač oltara CIL VIII 8367 (Igilgili): Q. Baebius Bato v. s. l. a.; no ne treba uzimati da je on podrijetlom Dalmatinac,

  1. „Subest fortasse oppidi Africani nomen”, Hirschfeld.
  2. Isp. E. Hübner, „Nomina gentilicia in anus.” „Ephem. epigraph.”, II., str. 31.
  3. Isp. P. Sticotti, „Archäol.-epigr. Mittheil.”, XVIII., str. 98.
  4. „Dalmatius mihi signum est Prisciani” G. Wilmanna. Analogni agnomen pruža nam CIL VIII 8562 (Sitifis): D. M. s. Fortunatus qui et Dacus v. a. XXII m. X d. XX...
  5. Isp. „Glasnik”, god. 1899., str. 74. i 100., „Wissensehaftl. Mittheil.”, VII., str. 124. i 140.; zatim A. Holder, „Altceltischer Sprachschatz”, pod oznakom „Panto”.
  6. Naturalizirani Afrikanci jesu takogjer beneficiarus consularis legije III Augusta: M. Valerius Aquileiensis iz Theveste i quaestionarius iste ove legije: P. Aelius Tauriscus iz Sufetula, CIL VIII 2586, 21, 50 (Lambaesis). Glede potonjeg isp. CIL VIII 7464 (Cirta): C. Iulius Taurisc(i) f. v. a. LXX. Zanimljivi je „Afrikanac”, još i „Costobocio” u CIL VIII 14667 (Simitthus): D.] M. S. [.. Sal]lustius C.f. Q. For[tun]atianus Costob[oci]o, quod inter Cos[t]o[boc(os) n]utritus sit... O plemenu Kojstoboka, koje je stanovalo na megji Dacije te je opustošilo balkansko poluostrvo za cara Mark Aurelija, isp. K. Müllenhoffa „Deutsche Alterthumskunde”, II., str. 83. i dalje; R. Heberdey-a, „Archäol.-epigr. Mittheil.”, XIII., str. 186. i dalje; Patsch u „Glasniku”, god. 1899., str. 725.; „Wissensehaftl. Mittheil.”, VIII., str. 125.

-- 58 --

pošto se ime Bato javlja i po drugim krajevima ovog područja, gdje je vladao jezik Ilira.[1]

Kako su u Afriku dolazili Dalmatinci, na to nas upućuje najprijed na str. 35. pod brojem 3. navedeni natpis: vojnička služba, jedan od najjačih vezova rimske države, premostila je i u tome pravcu Sredozemno more. Dvije dalmatinske kohorte, naime coh. VI.[2] i VII.[3] Delmatarum bile su u prvom stoljeću poslije Hr. u mauretanskoj Caesareji[4] u garnizonu, pa bi im se redovno šiljali rekruti iz domovine.[5] A kako su se u vojnike uzimali takogjer mladići iz kopnenih kotara rimske Dalmacije, primjerice iz pokrajine Mezejaea na Vrbasu,[6] to je Afrika u ono doba bila popularna u krajevima, gdje je ovo ime danas slabo poznato.

Nije poznato, da li su Afrikanci vojničkog položaja dospjeli u Dalmaciju. Za ovo mogao bi se jedino navesti fragmenat CIL III 8761 = 12832 (Salona): L. Val[erius] L. f. Iem[psal], dom(o) D...., mil(es) leg[i(onis)...., i to zbog kognomena ovog muža, jer se pod „titulus cohortis cuiusdam Maurorum” CIL III 9539 (Salona): .... Victorinu[s.....] Maurorum e[q(uitatae)? mogao misliti onaj u Saloni spomenuti zapovjednik, pošto je tamo bilo njegovo rodno mjesto. U pogledu garnizonskog mjesta kohorte ne mogu se iz toga izvoditi nikakvi zaključak.

Po mišljenju A. pl. Domaszewskog[7] uvedoše ilirički oficiri u Lambaesis, i to u drugoj polovini trećeg stoljeća poslije Hr., štovanje iliričkog boga Silvanusa, kojega su, kako je poznato, u Dalmaciji vrlo štovali. U Lambaesisu već se je prije udomaćilo poštivanje jednog specifično dalmatinskog lokalnog boga, naime ratnog boga Medaurusa,[8] koji se visoko cijenio u Risiniumu (Risanj).[9] Njega imenuju ondje dva natpisa iz jedne kapelice u velikom hramu; jedan od njih, CIL VIII 2642, spominje samo ime njegovo; drugi, CIL VIII 2581, zavještao je neki legat Numidije, koji je bio u zvanju godine 167., ali mu je ime pod kaznu brisano na spomeniku.[10] Ovako kažnjeni legat bio je, što se vidi iz njegove zavjetovne pjesme, Dalmatinac iz Risiniuma,[11] koji je vijerno držao u uspomeni svojeg domorodnog boga.

Bilo je i drugih Dalmatinaca, koji su postigli čast namjesnika u Africi.

Prokonzulu u Africi, poznatomu takogjer kao pravniku, C. Octavius Tidius Tossi-anus L. Javolenus Priscus, postavljen je testamentarnom odredbom njegova prijatelja iz

  1. Isp. „Glasnik”, god. 1899., str. 107. („Wissensehaftl. Mittheil.”, VII., str. 152.); P. Kretschmer, „Einleitung in die Geschichte der griechischen Sprache”, str. 245., 253.
  2. CIL VIII 9377 = Dessau, ILS, 2576 = E. Cagnat, „L'armée Romaine d'Afrique”, str. 297., sl. 2.
  3. CIL VIII 9383, 21010 = Dessau, 2577 = Cagnat, na ozn. mj., sl. 3.
  4. Cagnat, na ozn. mj. str. 301.; Cichorius, Pauly-Wissowa, pod oznakom „cohors”, stupac 283.
  5. Isp. „Glasnik”, god. 1898., str. 359. („Wissensehaftl. Mittheil.”, VII, str. 57.).
  6. Isp. „Glasnik”, god. 1898., str. 358. („Wissenschaftl. Mittheil.”, VII., str. 56.).
  7. „Die Religion des römischen Heeres”, str. 80.
  8. Isp. „Jahreshefte des österr. archäol. Institutes”, 1903., dodatak, stupac 71. i dalje; J. W. Kubitschek u „Mittheilungen der Contralcommission”, god. 1903.
  9. Sličnost imena Medaurus i Madaura (isp. CIL VIII, str. 472.) dovela je Mommsena do toga, da je uCIL III, str. 285. stavio primjedbu: „praeterea ignotus est (Medaurus) nec apparet, nuin aliquo modo ad eum pertineant Madauri colonia in Numidia”. W. Tomaschek, „Bezzenbergers Beiträge”, 1885., str. 97. (isp. Roscherov „Mytholog. Lexikon”, pod oznakom „Medaurus") izveo je odatle: „Dalmatinski naselnici iz Risiniuma (Risanj) prenijeli su u Numidiju poštivanje njegovo (Medaurusa).” Da se iz sličnosti imena ne može u svakoj prigodi izvoditi pouzdani zaključak, dokazuje već ime varoši Carpis istočno od Kartaga; niko ne će pomisliti, da ju utemeljilo dacijsko pleme Carpi.
  10. Isp. Mommsen CIL VIII, kazalo str. 1066.; W. Liebenam, „Forschungen zur Verwaltungsgeschichte des römischen Kaiserreiches”, I., str. 312.
  11. Isp. Mommsen CIL III, str. 285.

-- 59 --

Nedinuma (sada Nadin istočno od Zadra) za vladavine cara Trajana počasni spomenik CIL III 2864 = 9960 (isp. str. 2168.). Kako taj prokonzul u Dalmaciji nije obnašao javno zvanje, to je Hirschfeld[1] punim pravom zaključio, da je Javolenus bio rodom iz ovog dalmatinskog gradića.

Godine 375. pokopaše u Saloni „ex proconsule Africae” Constantiusa (CIL III 9506); u istom sarkofagu sahranjena je i njegova supruga Honorija. Ovaj se Constantius sa svojom porodicom nastanio dakle u glavnom gradu naše pokrajine, kada je pošao u mir, i to zbog toga, jer je zavolio Dalmaciju u doba prijašnjeg svojeg tamošnjeg službovanja, ili jer mu je Dalmacija bila domovina.

Spomenuti visoki zvanični položaji imali su dakle, što se razabire iz primjera sa prvo rečenim dostojanstvenikom, veliki upliv na raznolikost i intenzivnost odnosa izmegju naše pokrajine i Afrike. Vruća ljubav za domovinu mogla je biti od koristi za Dalmatince, koji boraviše u Africi. Mnogoga od njih možda je na preseljivanje onamo ponukalo to, što mu je zemljak ondje zauzimao važni i odlični položaj. Za Javolenusa javlja Julianus, Dig. 40, 2, 5: cum meminissem Iavolenum praeceptorem meum et in Africa et in Syria servos suos manumisisse.[2] Megju oslobogjenim robovima moglo je biti i ljudi iz Dalmacije, koji se onda nastaniše u Africi. Obratno je Constantiusa, kad se preselio u Salonu, pratio jedan dio služinčadi, koju je u Africi uzeo u službu.

U pogledu ovakove selidbe treba dakako uzeti u obzir još i one pokrajinske poglavare, koji su redom upravljali Afrikom i Dalmacijom, a da nijesu bili rodom iz ovijeh pokrajina; na to valja se osvrnuti naročito onda, ako su ovi dostojanstvenici, kao primjerice historik Cassius Dio,[3] ko namjesnici dolazili neposredno iz jedne u drugu od ovih zemalja.

Kako su ovim načinom dolazili u Dalmaciju strani elementi, za to vidimo jasan dokaz u namjesništvu P. Anteiusa Rufusa (god. 51./52. poslije Hr.), čovjeka, kojemu podrijetlo i domovinu ne poznajemo.[4] Čitavi red njegove, po njemu oslobogjene služinčadi iz istočnih krajeva, stalno se nastanio u našoj pokrajini, što se vidi iz natpisa, objavljenih u „Glasniku”, god. 1895., str. 393. („Wissenschaft. Mittheil.”, V., str. 192.).

Ako ovim noticama još dodamo gladiatorski natpis iz Salone CIL 8825 (isp. p. 2136): D. M. Crinito secutori nat(ione) Afer an(norum) XX pug(narum) II o(bito) Afidia posuit de sua sibi frugalitate b(ene) m(erenti) p(osuit), to dobivamo već sada zanimljiv dalmatinsko-afrikanski prilog za povjest prometa na Sredozemnom moru.[5] Da se taj prilog na šire izvede, čini se nama tim interesantnije, što je ovakovo istraživanje značajno za prosugjivanje jakosti državnog ustroja[6] i što može da dobije važnost za linguistična pitanja.

  1. Isp. takogjer H. Dessau-a „Prosopographia imperii Romani”. II., str. 428., br. 40.
  2. Da je tako radio i u Rimu, pokazuju CIL VI 2184, 10, 2185, 8, 19663-19665, 19667; XIV 2546; isp. Dessau-a, na ozn. mj.
  3. Isp. Liebenama, na ozn. mj. str. 163. i dalje; F. Ritterlinga u „Archäol.-epigr. Mittheil.”, XX., str. 39.; E. Klebsa „Prosopographia”, I., str. 313., br. 419.
  4. Glede njegovoga pridjeva isp. CIL III 14987 1.
  5. Isp. pl. Domaszewskog „Rhein. Museum”, 1903., str. 382. i dalje.
  6. Isp. Junga „Wiener Studien”, str. 232.