Antun Pichler. (1902). Blatna kiša u Mostaru 10. i 11. marta god. 1901. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 14(1), 149-149.

Pichler, A. (1902). Blatna kiša u Mostaru 10. i 11. marta god. 1901. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 14(1), 149-149.

-- 149 --

Blatna kiša u Mostaru 10. i 11. marta god. 1901.

U nedjelju 10. marta pogjosmo u rano jutro ja i moji lovački drugovi na koturačama na Bunu, da po brežuljcima megju Bunom i Bunicom gonimo lisice. Bijaše krasno vrijeme; tihi vjetar južnjak zapuhivao je naše koturače, a nebo bijaše čisto plavetno ko ono napuljsko. No već oko 10 sati prije podneva pojaviše se oveći oblaci na obzorju te postajahu sve gušći i tmurniji. Kad se sakupismo oko 1. sata poslije podne na ugovorenom mjestu, bijaše već tako tamno ko oko 6 sata. S našeg počivališta na nekim starodrevnim razvalinama na Kičinu pogledasmo ko zreći u začudno obojeno nebo i svi smo mislili, da ćemo do kože mokri doći kući. To nas je ponukalo da što prije krenemo kakovoj kućici, kako bismo se ondje zaklonili od nevremena. Pogjosmo s toga prema Buni te se svi oko 5 sati poslije podne sastadosmo u Kovačevićevom hanu. Tmurni oblaci zadobiše megjutim žućkasto mrku boju te se spustili na niže. Odlučismo da ćemo se s mjesta vratiti u Mostar. Praćeni dosta snažnim južnjačkim vjetrom, stigosmo svojim kućama a da nas nije pokvasila ni kapljica.

Kad sam oko 10 1/2 sati u večer svoju koturaču iz avlije gurkao u trijem mojeg stana, zapazih na njoj nekoliko velikih mrljavih kapljica. Moja supruga, kojoj sam pokazao te mrlje, primijeti, da one zacijelo dolaze od kapljica kiše i od prašine na dosta prašljivoj cesti od Bune do Mostara. Zapazio sam tom prigodom, da su i na sjedalu koturače bile ovakove mrlje pa sam odatle zaključivao, da su kapljice kiše, koje padoše na to sjedalo, već pri padanju bile blatne, da je s toga pala na nas blatna kiša.

U rano jutro javi mi služavka, da pada „žuta kiša”, što se i potvrdilo, jer na staklu od prozora zapazili posve jasno blatne kapljice.

To me je potaklo te sam nakupio nekoliko litara kišnice, koja je bila mutna i okerasto žuta. Raspitivanjem utvrdio sam, da je čitave noći skoro bez prekidanja padala kiša. Dana 11. marta bilo je to isto, i kiša je bila mutna i blatna. Obzorje pokazivalo je pak istu onu začudnu boju, koju sam prethodnog dana zapazio na Buni.

Sabranu kišnicu ostavio sam na miru, a kad sam ju 15. marta, dakle peti dan promatrao, nagjoh, da je još uvijek mutna, a u talogu, što se je u priličnoj množini nakupio, nagjem jedan Oniscus aquaticus (?) i gusjenicu od nekog leptira (Eulenart).

Prigodom vožnje dana 18. marta zapazio sam, da je snijeg na Veleži i Trenju u visini od 1200 do 1500 metara žućkast, onaj pako iznad 1500 metara sasvim čist. Ovo me je u velike začudilo, no ubrzo se snagjoh, jer se sjetih da je iza blatne kiše od 10. i 11. marta poslije nekoliko dana pala čista kiša, da je dakle na rečenim brdima pao snijeg, koji je u visini od 1500 do 2000 metara pokrio prijašnji sloj žućkastog snijega. Da sam imao zgode ispitivati ovaj snijeg, jamačno bi se time. potvrdilo ovo moje mišljenje.

I 20. marta poče oko 1. sata poslije podne padati kiša, i jer mi se činilo da je nečista, sabrao sam i od nje priličnu množinu. Bila je okerasto žuta i ostavila je talog upravo ko ona od 10. i 11. marta. Sačuvao sam i ovaj talog.

Kad je 4. aprila nastupila pri jakom južnjaku velika vrućina, okopnio je ubrzo novi, posve bijeli snijeg na vršku Veleži, zvanom Brasina i na Kamencu, Obrljenu i Osobcu te se je pojavio žućkasti sloj, koji je na prvi pogled oštro kontrastirao od čiste bjeline snježnih poljana na okolnim vršcima, bolje zaklonjenim od sunčanih zraka.

Prof. A. Pichler.