Václav Radimský. (1892). Arheološke crtice. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 4(3), 221-230.

Radimský, V. (1892). Arheološke crtice. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 4(3), 221-230.

-- 221 --

7. Rimska naseobina i trnski castrum kod Banjeluke.

Dr. Oto Blau, (Reisen in Bosnien und der Hercegovina,^[1] Berlin, 1877., str. 130. i d.) piše o tome:

„Ja sam pohodio na desnoj obali Vrbasa mjesto, koje se zove Trn, i koje su mi označili kao razvalinu staroga grada; ovdje 1 1/2 sat od današnjeg mjesta vele, da je nekoć bila Banjaluka sa 1200 kuća, koje su megjutim opustjele radi kuge. Danas ondje stoji samo osamljena džamija sa dva turbeta. Zanimljivo je jedno mjesto 1/4 sata niže džamije uz Vrbas, gdje uzvišena ovalna prostorija, kako se čini, negda ogragjena nasipom i jarkom, duga 72, a široka 36 koraka u sjevero-južnom pravcu sa dvije terase, koje se sa strane na nju prislanjaju, priliči starome castrumu; uz rečeni jarak sagradio je sada neki mlinar svoj mlin.”

Na temelju te vijesti tražio je Tomaschek (Die vorslavische Topographie der Bosna, Hercegovina, Crna Gora und der angrenzenden Gebiete.^[2] Izvj. c. kr. geogr. društva 1880., str. 497.) u Trnu štaciju Ad Ladios u Antoninovom itineraru.

Prije svega trebalo bi ispraviti, da općina Trn, 7 do 8 km niz rijeku od Banjeluke, doduše obje obale zaprema, ali da su kako ostanci rimske naseobine, tako i oba turbeta, a isto tako i tako zvani castrum Blauov ležali uz lijevu obalu rijeke, dok ih je on premjestio na desnu obalu.

I ja sam najprije mnogo vremena izgubio tražeći džamiju na desnoj obali, otkud sam mislio naći castrum, koji sam po opisu držao prehistoričkim žrtvovalištem.

Istom poslije mnogog raspitivanja saznao sam, da uz desnu obalu uopće nema turbeta, a drvena džamija, koja je megjutim za vremena okupacije izgorjela, da je uz oba turbeta bila na lijevoj obali.

Ja se sada vratih na lijevu obalu te sam odmah uz oba prastara turbeta, od kojih je nad jednim svod od tesane sedre, a nad drugim od opeke, našao temelje izgorjele džamije.

U svoj okolini tih turbeta nalaze se po njivama daleke ravnice rasuti ostanci zgrada, kao i mnoštvo tipskog rimskog krovnog crijepa, te po tome ne može biti sumnje, da se je tuda nekoć prostirala rimska naseobina.

1. ↑ Putovanje po Bosni i Hercegovini.
2. ↑ Predslovjenska topografija Bosne, Hercegovine, Crne Gore i susjednih krajeva.

-- 222 --

Tobožnji castrum Blau-ov, koji sam, pošto sam se jednom orientirao, lako našao, nije drugo nego od prirode onako upriličeno mjesto.

Vrbas je naime pred mnogo vremena prorovao svoje obale poviš vodenice, što je Blau spominje, i koja još i sada postoji, pa je ogrankom, koji je sada već opet zamuljen, odvojio komad obale od ostalog zemljišta. Time je nastao posve nepravilan ovalan zaravanak, koji se prostire prama jugoistoku i u šilj završava. Najveća mu je širina oko 25 m, a najveća duljina oko 55 m. Taj zaravanak visinom je posve ravan obali unaokolo, te po tome nipošto nije uzvišen, kako Blau javlja. Nigdje se nadalje ne razabire ni najmanji trag, da su ljudske ruke sudjelovale pri postanju tog malog zaravanka, a još manje vigja se onuda tragova nekadašnjim zidinama ili makar samo komadića lijepa, opeke, ilovastog crepovlja i sl.

Ne može dakle ni govora biti o tome, da je tu kada bio kakav rimski castrum.

8. Crkveni podor kod Pištaline blizu Cazina i rimska naseobina kod Ljusine blizu Otoke.

Vozeći se na kotarskoj cesti od Krupe prama Cazinu, zapazićeš kod sela Pištaline u daljini od 1 km po prilici sjeverno od ceste podor crkve sv. Petra, kojoj toranj prijatno oživljava jednolikost brežuljcima i dolinama okićenog onog kraja.

Taj crkveni podor stoji uz današnju malu i siromašku seosku crkvicu. On se sastoji od temelja nekadašnje crkve i spomenutog već četverastog zvonika, koji je na svojoj istočnoj i zapadnoj strani raspuknut i visok oko 14 m.

Crkva je bila pravokutno zdanje, pruženo od istoka prama zapadu od 14 m dužine i 6 m širine, pred kojim se uzdiže zvonik s duljinom stranice od 4 1/2 m.

Istočna strana, gdje je valjda stajao žrtvenik, pràvo je zagragjena, tako da ta crkva nije imala apside.

Veoma je zanimljiv gragjevni materijal zvonika, jer dok su zidovi od lomljenog kamena zidani lijepom, vidi se u tornja na prvi pogled, da je sazidan od gragje nekadašnje rimske zgrade. U zidu mu naime vidiš posve bez reda izmiješan tesani vapnenac, tesanu sedru, lomljeni kamen i rimsku opeku, koja je potonja često uzidana megju kamenitim materijalom i ima do 8 cm debljine.

Nijesam mogao saznati, da li u neposrednoj blizini Pištaline ima ostanaka od rimskih zgrada, naročito rasutih komada opeke, pa lasno može biti, da je materijal za taj zvonik dobavljen od razvalina rimske naseobine u Ljusini, općine otočke.

Na lijevoj obali potoka Ljusine vigjaju se naime u Ljusini, i to na zemljištu Gromili, nedaleko kuće Pere Mihića, često temelji rimskih zgrada, a njive i šikare uokolo u duljini od 300 m i širini

-- 223 --

od 80 m po prilici sasvim su zasute komadima rimske opeke, naročito žmurnjaka. Tu mora dakle da je stajala čitava rimska naseobina, pa je učitelj Milan Obradović, koji je jednu od razvalina tamošnjih zdanja prekopao, ondje našao i našem zemaljskom muzeju poslao različitog gragjevnog materijala, megju ostalim i dva kratka stupa s glavicama.

9. Grad Bužanin kod Livna.

U šematizmu „almae missionariae provinciae Bosnae argentinae ordinis fratrorum minorum observantium pro 1877”, Mostar 1877., ima na strani 77. ova bilješka:

„Ad radicem montis Tušnica amplae cujusdam civitatis muris cinctae rudera, et lapides disjecti, quae in hanc diem portat nomen Grad Bužanin).”^[1]

Ova vijest i dalji izvještaji inžinira Moiza, koji veli, da je uhodio trag rimskoj cesti od gorskog klanca Prologa preko Vidoša do mjesta Bužanin, bijahu Tomascheku^[2] povodom, te je u gradu Bužanin u tražio štaciju rimske ceste In monte Bulsinio peutingerove table ili Mons Vulsi zemljopisca ravenskog.

Blau^[3] nadalje bilježi u svome putokazu uz današnji jahaći put iz Livna preko Vidoša i Grgurića u Županjac podor gradine Bužanin, ali očevidno slijedeći gornjoj naznaci šematizma i samo po kazivanju, pošto sam nije bio u onom kraju.

Hoernes^[4] nasuprot sudi, da je rimska štacija „In monte Bulsinio” bila nad klancem Raduše planine megju Gor. Vakufom i Prozorom a primjećuje u opasci, da je „Grad Bužanin” samo razvalina neznatnog, sredovjekog gradića, kako su na stotine rasute u zemlji.

U šumskoj karti Bosne i Hercegovine napokon naznačen je uz rečeni jahaći put Livno-Županjac malen podor, koji megjutim od prilike 3 1/2 km dalje na istok leži nego što Blau bilježi grad Bužanin.

To u ostalom s obzirom na prijašnju nedostatnu kartografiju ne bi ni čudo bilo; ali se taj podor uopće zove Višegrad, a ne Bužanin.

Višegrad leži, kako sam u Županjcu s pouzdane strane doznao, na sjeverozapadnom kraju Vučijeg polja na gorskoj glavici, do koje vodi zarašten put, koji se megjutim još dobro razabire, a sastoji od eliptičke hrpe kamenja od 10 m i 6 m po

1. ↑ „Pri dnu gore Tušnice razvaline bedema od prostranog nekog grada i razbacano kamenje, koje danas nosi ime Grad Bužanin.”
2. ↑ Izvještaji c. kr. geogr. društva u Beču 1880. W. Tomaschek: Predslovjenska topografija Bosne, Hercegovine, Crne Gore i susjednih zemalja. Str. 518. i d.
3. ↑ Putovanje po Bosni i Hercegovini. Od dra Otona Blaua. Berlin 1877.
4. ↑ Sjednički izvještaji c. kr. akademije nauka u Beču 1881. Dr. M. Hoernes: Starine Hercegovine i južnih krajeva Bosne. Str. 937.

-- 224 --

prilici u premjeru, gdje se na površini ne vitle komadi opeke, ali se vide komadi lijepa i tragovi požara. Doba te male utvrde moglo bi se dakle eventualno utvrditi samo otkopavanjem zidina.

Nego ima zemljište Bužanin na šumskoj karti Bosne i Hercegovine mnogo dalje na zapad i to na protivnom, dakle jugo-zapadnom kraju podnožja Tušnice planine kod sela Miši, ali na karti nit ima znaka za kaku razvalinu, koja bi tamo bila, niti je zapisana riječ „grad”.

Pošto sam u ljetu 1891. imao da putujem iz Županjca u Livno, odlučih radi toga, da stvar razjasnim, ne ići cestom, nego odabrah jahaći put od Županjca preko klanca kod Prevale u Buško blato, a otale preko Miša, Podhuma i Vidoša u Livno.

Već u selima Grabovici, Prisoju, i Golinjevu, kojih sam se dotakao, potanko sam raspitivao o tome, gdje je taj grad Bužanin, ali mi svuda jednako rekoše, da kod Miša ima gorska kosa, koja se zove Bužanin, ali da nema grada Bužanina. Glavar iz Miša, koga sam, prispjevši onamo, dozvao, uvjeravaše me nadalje, da goru Bužanin poznaje u svakom njenom zakutku, pošto je dječakom onuda pasao stoku; ama da u svoj gori nigdje nema podora nikake zgrade, rasijanih komada cigle, ni sl., a ni čuo nije u svom vijeku za grad Bužanin. Reče i to, da nema u svoj dalekoj okolici drugog brda, koje bi se zvalo Bužanin.

Na temelju toga kazivanja potpuno se uvjerih, da grada ni podora Bužanina u svem okolišu livanjskom uopće nema. Kada čovjek u ostalom špecijalnu kartu pobliže razmotri, onda se već po gotovo ni zamisliti ne može, da bi praktični Rimljani, kada su htjeli iz Vidoša da dogju bilo u Eminovo selo, bilo u Županjac, iz Vidoša put za onoliko na jug pomakli prama Bužaninu, u neprohodnu goru, gdje im je na ruci bio puno bliži i zgodniji put preko Grgurića i Vučijeg polja. Mišljenje Tomaschekovo, da je Bužanin bio rimska štacija, i isto tako Hoernesovo, da je Bužanin podor malog gradića, nema dakle osnova.

Nego neposredno iznad sela Miša na jednom ogranku gore Bužanina ima lijepo očuvana prehistorička gradina, o kojoj na drugom mjestu mislim progovoriti. Takve se prehistoričke nasute gradine u franjevačkim šematizmima često označuju kao podori starih gradova; makar u njih, kao n. pr. i u one kod Miša ni traga ne bilo zidnome lijepu.

Biće dakle da je izvjestitelj šematizma bosanskog za 1877. poznavao gradinu kod Miša, pa je držao za podor nekoć bedemom opasana grada, i dao joj ime blize gore Bužanina, koje mu se je valjda bolje svidjelo.

-- 225 --

10. Prehistoričku naseobina kod Blažuja.

U ljetu 1891. donesoše mi različite utarke od ilovastih posuda, gragjenih rukom i očevidno prehistoričkih, koji su nagjeni u nekoj šumi kod Blažuja, te ja u društvu gospodina gragjevnog savjetnika Kellnera jednu nedjelju upotrijebih na to, da razmotrimo dotično mjesto, pri čemu ovo utvrdismo.

Zapadno od štacije Blažuja željezničke pruge Sarajevo-Mostar uzdiže se zaravanak od 60 m po prilici relativne visine, nazvan Rogoš, kome pri dnu ima danas posve zapuštena kuća. Kako strana spram željeznice, tako i zaravanak i gora, koja se iza njega uzdiže, obrasli su gustom šikarom, kroz koju se je mjestimice mučno proverati, i zbog koje je teško pregledati cijeli okoliš.

Obronci zaravanka spuštaju se u sjevernom i istočnom pravcu vrlo strmo na ravnicu. Na jugu presijeca ih vododerina više metara široka, a samo na zapadu sastavlja ih uska prevlaka s gorom, koja se najprije lagano a onda strmo prama zapadu uzdiže.

Zaravanak ima u svom istočnom dijelu sjeverno-južnu širinu od 40 m po prilici, ali se prama zapadu sužava do na 25 m po prilici, te mu istočno-zapadna dužina iznosi oko 90 m. Na zapadnoj strani, gdje naseobina nije imala prirodnog zaklona, prostire se poprijeko preko rečene prevlake nasip, s polja (sa zapada) ponešto izbočen, s jarkom ispred njega, u dužini od 25 m po prilici, od kojih se prvi iznad jarka uzdiže na 3 m po prilici od dna računajući.

Na različitim mjestima zaravanka, koji se lagano spušta prama istoku, mogu se vidjeti plitke udubine u zemlji od nekoliko metara u premjeru, koje valjda označuju mjesta nekadašnjih, u tim izdubinama sagragjenih stanova prehistoričkih žitelja.

Cijela istočna strana brežuljka, na koji se uspesmo sa željeznice, bila je zasuta utarcima od ilovastih posuda, koje se megjutim na zaravanku, obraštenu travom na prvi mah ne mogoše razabrati.

Odlučismo dakle, da jednu od rečenih udubina, koja je imala 3 m od prilike u premjeru, to je od ostalog zemljišta bila dublja za 20 do 30 cm, pokušamo prekopavati. Taj je posao megjutim vrlo sporo napredovao, jer je u jednu ruku zemlja mnoštvom žilja od drveća i grmlja bila posve isprepletena, a u drugu ruku imasmo za prekopavanje samo jednog radnika. Tako u vremenu od 6-7 sati tek iskopasmo jamu od 2 m površine po prilici, duboku 40-50 cm i to do živca kamena.

Crnica je imala debljinu od 20 cm i u njoj nagjosmo komad željezne troske, za koju je megjutim, pošto je ležala iznad starog kulturnog tla, sumnjivo, da li je bila u kakoj svezi s nekadašnjom naseobinom, ili je kasnije, možda slučajno, onamo dospjela.

Pod crnicom bio je sve do vapnenastog brida tavan crnkaste, vapnencem ispremiješane zemlje, u kojoj je bilo mnoštvo utaraka od ilovastih posuda, lijepa od pečene ilovače, ožarenih komada

-- 226 --

vapnenca, komada drvenog uglja, kosti i zubi od različitih životinja, ali i ponešto od ljudi. Megju životinjskim zubima mogu se razabrati takvi od svinje, srne, jelena i koze.

Ilovasti utarci svi potječu od posuda, gragjenih prostom rukom, izragjeni su priprosto, s obje su strane hrapavi, izuzevši nekoliko komada, kojima je površina bila ponešto uglagjena. Ilovasti je materijal zrnjem od vapnenca više manje gusto promiješan. Posude su većinom tmaste, ali ima i dosta utaraka, koji su s polja crveni, a iznutra crni ili obratno.

Ima posuda različite veličine, te se megju utarcima osobito često mogu razlikovati zdjelice i lonci. Okrajak ili je uspravan, ili je slabo spram nutarnje strane, rjegje spram spoljašnje uvijen, a nije se našao nijedan spram spoljašnje strane široko izvijen okrajak.

Dna od posuda, u koliko ih se je moglo naći tim pokušanim prekopavanjem, ravna su i više manje oštro odijeljena od bokova posude.

Ručke kanda su sve vertikalno bile udešene, a kod nekih su se zdjelice uzdizale visoko iznad okrajka posude. Sve su ovalne ili plosnaste i široke i neukrašene. Samo ručka neke veće, zagasite zdjelice proširena je na gornjem kraju pravokutnim nastavcima s obje strane, a pri vrhu su po cijeloj širini pojačane konkavno-gukastim naglavkom. Druga je ručka u sredini naprosto probušena. Ulomak neke malene zdjelice nasuprot uriješen je nizom sitnih rupica, koje se na donjoj strani trbušaste izbočine uokolo redaju.

Posude nijesu često ukrašene, a ukrasi su posve jednostavni. Oni se sastoje ili od podebljeg svitka, koji posudu paše te ili po sebi ima okrugle utiske, ili je plosnat i gladak.

Osim toga vidi se na izbočini jedne posude niz utisaka od nokata, koji posudu paše uokolo, a uspravno zjalo jedne posude uriješeno je gustim redom urezaka.

Prema tomu što rekosmo, nema sumnje, da je na Rogošu kod Blažuja bila prehistorička naseobina, sa zapadne strane utvrgjena nasipom i jarkom, kojoj se megjutim doba za sada pobliže ne može ustanoviti.

11. Razvaline na brdu Kamešnici kod Livna.

Kod mjesta Ćuklića i Lipe pri jugo-zapadnpm kraju Livanjskog polja spominje Hoernes:^[1] „Auf dem Gipfel des Berges Kamešnica liegen die Ruinen eines alten Schlösschens in schütterem Tannenwalde, etwas abwärts davon am Abhange die Reste einer später gebauten Burg”.^[2]

1. ↑ Sjednički izvještaji c. kr. akademije nauka u Beču 1881. Dr. M. Hoernes: Die Alterthümer der Hercegovina (II.) und der südlichen Theile Bosniens; str. 912. (Starine u Hercegovini i južnim dijelovima Bosne)
2. ↑ „Na glavici brda Kamešnice leže razvaline starog gradića u rijetkoj jelovoj šumi, a nešto niže pri obronku ostanci kasnije sagragjenog grada.”

-- 227 --

Kad sam u ljetu 1891. iz Livna pohodio predio kod Lipe, mislio sam i ja, da već iz daljine vidim podor grada navrh Kamešnice. Ali kad sam u selu o tome dalje raspitivao, rekoše mi stanovnici iz Lipe, koji pasući stoku često dogju na Kamešnicu i svako mjesto u njoj dobro poznadu, da u cijeloj gori nigdje nema podora, pa baš ni traga ikakim zidinama.

Tobožnji podor nije po tim pouzdanim vijesnicima ništa drugo, nego gomila razvaljenih klisura i krša, što, kada se ozdo gleda, vrlo nalikuje na zidine. A ni onih „ostanaka” kasnije sagragjenog grada nema nigdje.

Nasuprot vigjaju se na brežnatoj kosi, koja se prostire ispred Kamešnice, pri sjeveroistočnom podnožju sela Lipe u razmaku od 800 m po prilici dvije prehistoričke nasute gradine, obje nazvano „gradinama”, koje na drugom mjestu mislim potanje opisati.

U pogledu gornjeg podora biće dakle da je Hoernesa prevarila rečena hrpa krša, a sjeverniju od obje gradine kod Lipe valjda su mu označili kao nižu razvalinu sredovjekog grada.

12. Gradina pri Malom Mošunju kod Travnika n Bosni.

Selo Mošunj mali uz desnu obalu Lašve i zapadno od ceste Busovača-Travnik već je iz starijeg vremena poznato kao mjesto nekadašnje rimske naseobine i kao nahodište rimskih ispisanih spomenika i mnogog rimskog novca.^[1]

Kod nadbiskupske gimnazije u Travniku čuva se 5 ulomaka rimskih ispisanih kamenitih spomenika iz Mošunja, te vele, da je na žalost polupana jedna u tom selu nagjena štatua u veličini djeteta.

Iznad sela uzdiže se strm kuk Gradina, koji me je zanimao sa čudnog svog oblika, te odlučih, da se prilikom jednog svog puta uspnem na nj.

Gradina je u dolinu izbočen ogranak višeg od nje brda Huma, na tri se strane strmo spušta, a samo na jugo-zapadnoj svojoj strani sastavljena je uskim grebenom s planinom iza nje. Ali taj je greben presječen širokim i dubokim jarkom, koji utvrdu čuva s te strane, otkud bi joj se inače lako moglo pristupiti, te je ljudskom rukom i ako ne načinjen, a ono svakako proširen i izdubljen.

Zaravanak je Gradine od jugo-zapada prama sjevero-istoku 120 m dug i ima najveću širinu od 20 m u svom jugo-zapadnom dijelu, otkud se pomalo sužava a dok se na sjevero-istoku ne završi

1. ↑ Jukić (Slavoljub Bošnjak): Zemljopis i povjestnica Bosne. Zagreb 1851., str. 23. Idem. „Kolo” Zagreb. 1847., str. 5. - Otto Blau: Reisen in Bosnien und der Hercegovina (Putovanje po Bosni i Hercegovini) Berlin 1871., str. 104. - Dr. M. Hoernes: Archeologisch-epigraphische Mittheilungen aus Oesterreich (Arheološko-epigrafski izvještaji iz Austrije) 1880., str. 201. - Dr. Ćiro Truhelka: Glasnik zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 1890., str. 188.

-- 228 --

krševitim zubom, koji utvrdu na toj strani zatvara poput stražarnice i prekrasan pogled u dolinu Lašve pruža. Prednji dio zaravanka u svojoj je sredini spram oba kraja nešto udubljen, a površina mu je pokrivena tratinom, iz koje tamo amo proviruje goli vapnenac.

Slika 1.

-- 229 --

Nasipima se na cijelom brdu ne vidi traga, ali na jugo-zapadnoj je strani na zaravanku i to tik rečenog prokopa, vagjenjem kamena odgrnut temelj debele zidine, kojom je valjda opasana cijela utvrda. Zidina je od lomljenog kamena s uzidanom rimskom opekom, a zidana je vrlo čvrstim lijepom, promiješanim sitnim komadićima opeke.

Gdje je ono udubljen zaravanak, dakle od prilike u sredini dužine te utvrde, vidi se nasipu slična, četverasta uzvisina, kojoj je stranica duga 10 m a visina 30 cm; pod tratinom, kojom je zarasla, bez sumnje leže temelji neke zgrade. Na zubu pri sjeveroistočnom kraju nijesam nasuprot vidio ni traga zidinama. U ravnici ispod Gradine našao sam rasute ulomke rimske opeke i žmurnjaka.

Strane Gradine zasute su nasuprot mnoštvom utaraka od prehistoričkih ilovastih posuda, od kojih sam prikupio oveću množinu i koje pridana ovdje slika 1. prikazuje od prilike u polovici naravne veličine.

Utarci potječu od različitih velikih posuda, sličnih koje loncima, koje zdjelicama; sve su posude gragjene rukom, kao što obično sve prehistoričke ilovaste posude, slabo su pečene i crveno, sivo, smegje ili crno omaštene, pri čemu nutarnja i spoljašnja strana često pokazuje različitu boju. Općenito je primješano sitno vapnenasto zrnje, a rijetko su kada bokovi uglagjeni.

Pri zjalu strane su koje uspravljene, kao pri utarcima 1., 4., 7., 9. i 10., koje slabo ugnute, kao pri utarcima od zdjelica 3., 6., 13. i 14., stranom su više manje na široko izvijene prama spoljašnjoj strani, kao pri utarcima 8., 11., 12., 15. i 16. Dna tih posuda većinom su veoma debela i posve ravna, jedina ručka, koju sam našao - utarak 2. - široka je, plosnata i glatka.

Ornamentiranje slabo se vigja, a sastoji jedino u zarescima po periferiji oko zjala, kao pri utarku 8., ili u tome, što je ta periferija izrovašena, kao pri utarku 11. Gûka i svitaka, koji posudu pašu, kako se to inače vrlo često nalazi, nijesam vidio po utarcima kod Mošunja. Strane sam našao uriješene jedino na utarcima 5. i 6., ali i tu je taj ures sastojao jedino od primitivno urezanih crtica.

Nešto poviše ima, kako po stranama tako i po zaravanku, u cijeloj utvrdi rasutih komada rimskog žmurnjaka i opeke, lijepa, izmiješana komadićima opeke, obragjene sedre, gragjevnog kamenja s kornižima i sl. Komad rimskog žmurnjaka sa Gradine kod Mošunja, koji je ukrašen širokim valovitim linijama, pokazuje pridana ovdje slika 2.

Slika 2. (1/10)

Na Gradini bila je po tome prehistorička naseobina, kojoj je glavica brda služila kao utvrda.

Jer i ako se danas na gornjem zaravanku ni traga ne vidi nasipima, to ipak lasno može biti, da su Rimljani uklonili nasip,

-- 230 --

koji je uokolo opasao utvrdu, pošto su oni zauzeli to mjesto i utvrdili ga bedemom.

Konačno još spominjem, da na ravnici lijeve obale Lašve nedaleko Han-Bile ima šest gromila, pod kojima valjda počivaju stanovnici nekadašnje prehistoričke naseobine na Gradini.