Václav Radimský. (1893). Arheološke crtice. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 5(3), 479-497.

Radimský, V. (1893). Arheološke crtice. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 5(3), 479-497.

-- 479 --

(Nastavak.)^[1]

13. Dva bronca iz Čapljine.

Čapljina u hercegovačkom kotaru Ljubuški, na onome mjestu, gdje se dolina Trebižata sastaje sa dolinom Neretve, bila je već u rimsko doba postaja i ležaše na cesti, koja igjaše iz mostarskog polja desnom obalom Neretve klancem ove rijeke preko današnje željezničke postaje Žitomišljića sa njezinom razvalinom rimske tvrgjave Kozmaj prema Naroni.^[2] To svjedoče odlomci rimskih opeka, naročito žljebastog crijepa, pa i rimski carski novci, kojih ponovno u Čapljini nagjoše. No već u prahistorijsko doba bijaše čitava dolina Trebižata naseljena. Kao tragovi onog predrimskog stanovništva sačuvani su nekoji nasipi i mnogobrojne gromile, koje nalazimo raštrkane po svoj dolini Trebižata. No da se neodmaknemo od stvari, valja spomenuti, da sam samo u okolici sela Trebižata kod Čapljine nabrojio preko 100 gromila.

Da napokon u srednje doba ne bijaše ovo važno mjestance napušteno, dokazuje nam razvalina male tvrgjavice „Mala gradina” na sjeveroistoku od Čapljine. Od ove razvaline ostao je još komad zida 6 m dug, 9 m visok i 1.5 m debeo. U ostalom je moguće, da ova razvalina bijaše samo kula obližnje tvrgje Gabele. Wilkinson^[3] spominje dalje kod Čapljine starobosanske stećke nalik na sarkofag. Kose pokrovne plohe ovih stećaka bijahu, veli, načinjene poput krova plokrivenog opekama. Ali mi valja priznati, da mi nije pošlo za rukom naći one stećke, koji su tako vanredno nakićeni.

Kad su se god. 1891. pokraj kolodvora u Čapljini kopali temelji za erarna stovarišta duhana, naišlo se pod čitavom površinom prvog stovarišta i

1. ↑ Vidi „Glasnik” 1892., str. 117 ff. i 221 ff.
2. ↑ Vidi „Glasnik” 1891., str. 190.
3. ↑ Sir J. Wilkinson: Dalmacija i Crna gora i jedan izlet u Hercegovinu. Preradio Lindau. Lipsko 1849., str. 75.

-- 480 --

djelomice i pod drugim stovarištem u dubljini od jednog do dva metra na množinu rimskih opeka i na ostanke zidina, megju kojima nagjoše dva bronca. Graditelj g. oficijal Otokar Koderle bijaše tako dobar, te mi pošalje oba komada za zemaljski muzej, za što mu ovdje srdačno zahvaljujem.

Prvi od ovih bronceva (slika 1.) polukrugljasta je, nešto zašiljena toka sa pojasa; ima 30 mm u premjeru i 15 mm visine. Gornja strana toke nakićena je sa tri dvostruke kružnice, koje su od sebe udaljene i kojima je središte na vrhu toke. Obodnica je svuda naokolo nakićena duguljastim izrezima. Posve jednak nakit nagjosmo opetovno i to u znatnoj množini na Glasincu.^[1] Ovu toku možemo dakle bez okolišanja uvrstiti u oblike halštatskog doba.

Slika 1.

Drugi od ovih bronceva (slika 2.) mingjušica je osobitog oblika; u premjeru ima 35 mm. Dônja polovina njezina jest deblja, te su na njoj tri pločice, koje imaju na obodnici red malih puceta, nalik na biser. Megju ovim pločicama ima onaj odebljali dio mingjuše ornamenat, koji je načinjen od četiri glatka uzdužna rebra, pa izmegju svaka dva rebra ima red sitnih puceta, nalik na biser.

Slika 2.

Ako sam dakle onu toku sa pojasa sa potpunom sigurnošću označio kao predrimsku, to po mom mnijenju nema sumnje, da je mingjuša iz doba poslije Rimljana i da ide po svoj prilici u rano srednje doba. U oči udara ta okolnost, da je donji, deblji dio saliven i da nije načinjen od fine žice, kao što se to vidi na sličnoj mingjuši iz nekog staroslavenskog groba u Thunau kod Garsa u Dônjoj Austriji.

14. Gradina u Turbetu kod Travnika.

U opisu svoga puta iz Spljeta u Sarajevo spominje g. Marchesetti i brda Gradine više sela Turbeta, te sudeći po obliku te glavice zaključuje, da ima na njoj nasutih gradina, ama nije imao vremena, da brijeg sam razgleda i tako svoje mnijenje utvrdi.^[2]

Kad sam prošlog ljeta putovao po tom prijedjelu, popeo sam se na Gradinu i evo što sam opazio:

1. ↑ Glasnik 1890., str. 88., slika 55. i 56., onda str. 89., slika 57.
2. ↑ Glasnik 1891., str. 248.

-- 481 --

Na desnoj obali Lašve, u području opčine Vlahovići, uzdiže se strmeniti i šikarjem obrasli brijeg Gradina. Vrhunac njegov je zaravanak 30-40 m širok, koji se prema jugu pomalo spušta. Najviše je mjesto ovoj ravnini prema sjeveru, te sastoji od uzdužne, nekoliko metara visoke gromile. Od prilike 60 m od podnožja gromile prema jugu upoprijeko preko šljemena od istoka prema zapadu prelazi plitki jarak i na spoljašnjoj strani toga jarka može se dobro razabrati onizak nasip od prikupljenog kamenja, koji je dug od prilike 40 m. U oči udara ovdje, da se nasip uzdiže pred jarkom, jer kod drugih ovakih nasutih gradina nalazi se redovito jarak, ako ga uopće ima, na spoljašnjoj strani nasipa. Južno od nasipa i jarka prostire se na 40 m dužine od prilike ravnica, za kojom se zemljište opet uzdiže do visine susjedne gorske kose. Ravnicu megju gromilom i njenim jarkom razorili su oni, koji su tu blago tražili. U iskopanoj zemlji iz tih rupa našao sam mnogo ilovastih utaraka od posuda rukom načinjenih, koje su inače bile pokrivene četinom od crnogorice i busenjem.

Oblik ovih ilovastih utaraka posve je nalik na utarke rukom gragjenih posuda, te su već češće opisane u opisima nasutih gradina naše zemlje kao n. pr. Mali Mošunj kod Viteza,^[1] Majdan kod Varcar Vakufa^[2] i Rogoš kod Blažuja.^[3]

Površina njihova je redovito hrapava i rastrošena i samo u nekojih utaraka bijaše prvobitno izglagjena. Spolja su obično lijepo crvene, iznutra smegje, negdje su obje strane crvene ili tamnosmegje. Kakav je bio oblik posuda, o tome se ne može ništa pouzdano reći, jer su pokupljeni utarci većim dijelom maleni komadići, no čini se, da su to bili lonci.

Iz navedenog se vidi, da je mnijenje g. Marchesettia posve pravo i da na Gradini kod Turbeta bez sumnje bijaše prehistorička gradnja nasipa.

15. Dva bronca iz područja Plive kod Jajca.

Kad sam pregledavao majdan i talionicu u Sinjakovu, dobio sam od tamošnjeg rudarskog meštra gosp. Franje Syrovátke i taoničara Andrije Torkara dva bronca za naš muzej, koji su dosta zanimljivi da o njima jednu dvije reknem.

Prvi je bronc okruglo dugme, slika 3., koje su našli u prehistoričkoj naseobini na Gradini u Majdanu, otkle već imamo i jednu la-tensku fibulu^[4] ranog doba.

1. ↑ Glasnik 1892., str. 227 ff.
2. ↑ Ibidem, 1892., str. 231 ff.
3. ↑ Ibidem 1892., str. 225 f.
4. ↑ Ibidem, 1892., str. 234, slika 2.

-- 482 --

Slika 3.

Drugi ima pupčastu, glatku površinu, premjer 22 mm i u sredini mu stoji upravan šiljak 19 mm visok. Posve sličan oblik navagja Ljubić iz nekropole kod Prozora takogjer iz la-tenskog^[1] doba.

Slično dugme, samo s kraćim srednjim šiljkom našli su takogjer u nekropoli iz la-tenskog doba u Jezerinama kod Bišća.^[2]

Onako dugme sa kraćim šiljkom našlo se u staroj naseobini u Sobunaru kod Sarajeva, a zemaljski muzej ima još 3 slična dugmeta iz gromile kod Varvare blizu Prozora. Tu ih je našao gosp. dr. Truhelka zajedno sa šljepoočnjacima i po tome se mogu ubrojiti u mlagje doba. Čini se dakle, da je ovaj oblik dugmeta bio podosta raširen i da su ga dosta dugo upotrebljavali.

Drugi je komad rimska fibula na šarnir, slika 4. Našli su je na njivi u ritu Gorici, općine Stupne kod Jajca na lijevoj obali Plive.

Slika 4.

Duga je 41 mm, 26 mm visoka i posve ljevena. Jaki obluk, kome se duž gornje strane pruža povor i koji je dolje plosnat, uzdiže se pri glavi strmo i svršava se iznad nožice kratkim nastavkom, koji je nalik na čavao. Na kraju glave još je saljevena poprečna pritka i na sred ove šarnir za iglu. Nad šarnirom vidimo još izvijen, iznutra ispravljen produžak obluka. Jaka nožica ima žljebić, u koji se udjene igla i svršava se dolje vodoravnom, zaokruženom plojkom, koja je presiže. Ovo je zaseban oblik fibule, a lako se može izvesti iz rane rimske provincijalne fibule, kojih smo mnogo u Jezerinama našli. Oba krilasta nastavka kao i dvostruka špirala, ovima nastavcima prekrivena, zamijenjena je ovdje poprečnom pritkom, koja je od ljevenine.

Tako je nadomještena špirala, koja je opruživala iglu, jer otkle je načinjen šarnir, nije imala nikakve svrhe, baš ovom poprečnom pritkom kao dekorativnim elementom. Ovaj je oblik fibule za cijelo mlagji od provincijalnih fibula iz Jezerine.

Ljubić^[3] doprinaša iz jajačke okolice, dakle iz istog predjela, otkle potječe i naš nahogjaj, posve sličnu fibulu, ama uvršćuje je u broncano doba. Na posve jednaku fibulu i nožicu od druge ovakve fibule naišli su

1. ↑ Popis ark. odjela nar. zem. muz. u Zagrebu, I., tabla XXVII., slika 187.
2. ↑ Glasnik 1893. Jezerine, tabla XXIII, slika 3.
3. ↑ Popis ark. odjela nar. zem. muz. u Zagrebu, I., str. 97. i tabla XIV., slika 92.

-- 483 --

dalje god. 1892. u jednoj gromili kod Čitluka na Glasincu, koja na svaki način potječe iz kasnijeg pokopa.^[1]

Po tome se čini, da se ova forma fibule u Ilirikumu često upotrebljavala. Fibula istog tipa sa značajnom priječkom pri glavi nalazi se u ostalom, premda i rijetko, u nahogjajima iz rimskog doba u Njemačkoj. Dr. Lindenschmit^[2] priopćuje sliku onakve srebrene rimske fibule na šarnir, koju su našli u nekakvoj rimskoj sojenici na Rajni kod Moguča (Mainz).

16. Prehistoričko-rimska utvrda Kalesija u kotaru zvorničkom.

U jednom svom izvještaju prijavio je revni oružnički stražmeštar Toma Dragičevič god. 1891. zem. vladi, da se kod sela srpske Kalesije u općini Prnjavoru, kotara zvorničkog nalaze na nekom bridu ostanci zidina, komadi opeka i rimski novci.

Pošto je naskoro iza toga imao blizu Kalesije posla rudarski povjerenik g. Eduard Vorliček, zamolih ga, da spomenuto mjesto posjeti, što on i učini, te mi uruči nekoliko nahogjaja i priopći mi ovo:

Od prilike 1/2 sata sjeveroistočno od sela Kalesije srpske uzdiže se kao ogranak brda Prosjeka humak „Gradina”, koji je sa istoka, juga i zapada posve osamljen, pa i sa sjevera ga rastavlja provala od gorske kose iza njega, koja ga je nadvisila. Sa istoka i zapada optječe humku po jedan mali potočić, koji se na južnoj strani humke sastavljaju i čine potok Kalesicu.

Glavica ovog humka sastoji na jugu i zapadu od strmih vapnenastih hridina, dočim se na istoku i sjeveru prostiru doduše strmi, ali ipak pristupni pristranci. Zaravanak mjeri u sjeverojužnoj duljini od prilike 40 m, u istočnozapadnoj širini pak oko 20 m i prema jugoistoku ponešto je nagnut. Samo najviša tačka na sjeveru čini mali zaravanak.

Nasipima nema ni traga, ali na okrajcima zaravanka, prema sjeveru i istoku, koji su od naravi manje zaštićeni, vide se temelji zida, sagragjena krečnim lijepom, u kojem nema primješane zdrobljene opeke.

Zid je bio od običnog lomljenog kamena; no našli su u ruševinama i otesane komade sedre. Odlomaka od opeka nasuprot nije bilo, a što je gosp. Dragičević mislio, da su odlomci, bijahu samo komadi crvenog žeženog lapora.

U strmoj hridini na južnoj strani ima mala pećina, u koju se može doći samo sa gornjeg zaravanka. Pred pećinom je prost zasjek od prilike 2 m dug, a i sama pećina je samo 2 m duboka. Tlo u zasjeku i u samoj

1. ↑ Glasnik 1892., str. 403, slika 19.
2. ↑ Die Alterth. unserer heidnischen Vorzeit, sv. IV., tabla 45., slika 3.

-- 484 --

pećini obraslo je busenjem, ali se nije moglo ispitati, pošto gosp. Vorliček nije imao kada ni čime, da raskopa i da ga razvidi. Pretraživši površno zaravanak našao je pomenuti gospodin mnogo razasutog iverja od okresanih kresivaca. Dva onakva komada vidimo na slici 5. i 6.

Slika5.

Slika6.

Megju njima ima takogjer jedan crnkast, prozračan iver od opsidijana, osobitog školjkastog loma. Ovo je, koliko ja znam, prvi opsidijan, koji se našao u bosanskoj naseobini iz prehistoričkog vremena, te pošto se ovaj kamen u zemlji ne nalazi, valjda su ga donijeli sa strane, po svoj prilici iz Ugarske.

Osim toga bijaše tlo posuto utarcima starijeh, rukom gragjenih i mlagjih rimskih na točilo gragjenih ilovastih posuda. Megju tim utarcima bijaše i naduven okrajak kao vino žute staklene posude.

Od kovinskih prijedmeta našao se samo jedan bakreni, ali veoma istrošeni, bez sumnje rimski novac; no pričali su mome pouzdaniku, da se ovakih novaca više na Gradini nalazilo.

Dalje su našli na slici 7. prikazani željezni vršak od strjelice ili strijele. Dug je 57 mm, no prvobitno bijaše duži, jer je donji kraj tuljka otkinut.

Slika 7.

Uzano oblo grlo tuljka prelazi u širi šiljasti vrh, koji je 21 mm dug i pri korjenu 10 mm širok.

Slični rimski vršci od strjelica, koje u slici prikazuje Lindenschmit^[1] iz Majnca, jesu više vitki i njihovi su vrhovi više produženi.

Nasuprot tomu podudara se naš oblik, izuzevši znatno manju dužinu, sa vrškom od strjelice iz tako zvane „oružane” (Waffenloch) u sv. Mihajlu kod Postojne, koju g. dr. Hoernes^[2] odlučno proglašuje za rimsku.

Po tome nema sumnje, da je u Kalesiji na mjestu prijašnje prehistoričke naseobine uregjena bila omanja rimska utvrda, kao što sam to mogao opetovano utvrditi u Bosni i Hercegovini.

17. Nekoliko starina iz Gackog u Hercegovini.

Visoravan blizu Gackog bijaše već u prehistoričko doba gusto naseljena. Ovo mnijenje posve je potvrgjeno nasutom gradinom više sela Gradine, sjeverozapadno od varoši, onda neobično mnogobrojnim gromilama, koje

1. ↑ Alterth. unserer heidnischen Vorzeit, knjiga I., sv. XI., tabla IV., slika 18. i 27.
2. ↑ Mitth. der anthrop. Ges. in Wien 1892, knjiga XXII., str. 9, slika 15. i str. 10.

-- 485 --

se vigjaju ne samo na svim okolnim bregovima, nego i u ravnici, kao n. pr. kod Muhovića, dalje naslagom od prilike 60 cm debelom, sa utarcima prehistoričkih posuda, koja je bez sumnje naplavljena sa nekakve više položene naseobine uz Gacko-Avtovac, te se prostire od prilike 700 m od ćuprije preko Mušice; obretena je, kad su god. 1887. cestu gradili.

U kasnije rimsko doba bila je zauhvano niže današnje varoši Gackog ili Metohije oveća rimska naseobina, jer su onda, kad su stali graditi novu istočno-pravoslavnu crkvu, naišli na temeljne, lijepom gragjene zidine nekakve kvadratične gragjevine, od koje su se razilazili zidovi na različite strane. U ruševinama ovih temeljnih zidova i svuda naokolo bile su mnogobrojne opeke i crijepovi, većinom jasno-žute boje, rjegje crvene. Počevši od ove crkve i dalje prema sjeverozapadu uz novo sagragjeni hotel sve su njive na zapad od ceste posve posute ulomcima cigala i tesanih komada sedre; ko bi tu stao kopati, za stalno bi našao svuda rimskih temeljnih zidova. Da je pak čitava okolica Gackog kao i obližnje vojničke postaje Avtovca bogato nalazište rimskih novaca, to je, mislim, svakome poznato.

Kad sam god. 1887. prvi put posjetio Gacko, pregragjivala se cesta u Avtovac i da dobiju gradiva, otkopali su humak uz spomenutu već novu crkvu. Ovaj humak bijaše još u području ovećeg starobosanskog groblja,^[1] te je tom zgodom otkriveno mnogo sredovjekih grobova.

Svi kosturi imagjahu istočnozapadni položaj, glavom prema zapadu, te bijahu prekriveni krovom od složenih ploča od lapora i kao obično ne imagjahu ništa pri sebi.

No pod površinom ovog sredovjekog groblja u dubini možda od 1 m naišlo se na mnogobrojne druge grobove sa kosturima, koji su bili drugojačije poredani nego grobovi u gornjem sloju, naime u pravcu od sjevera prema jugu, glavom na sjever.

Graditelj ceste mjernik g. Hugo Jedlička prijazno mi pomogne, te sam mogao više ovih donjih grobova otvoriti i iz jednoga izvaditi potpun skelet, kog kasnije sastavi moj prijatelj Jos. Szombathy, kustos od dvorskog muzeja u Beču. Taj je kostur sada u zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Uregjenje ovih dubljih grobova bijaše svuda jednako. Kostur ležaše prosto legjima na zemlji, rukama uz tijelo spruženim, no ni uz jedan kostur nije se našao nikakav prijedmet. Svaki kostur bijaše prekriven krovastim kamenitim sandukom od dvije dulje i dvije kraće ploče od lapora.

Na grobu, iz kojeg sam izvadio kostur, bijahu one dvije dulje kao krov sastavljene ploče 180 cm duge i 45 cm široke.

1. ↑ M. Hoernes: Sitzungsber. der k. k. Akad. d. Wissenschaften in Wien 1881., str. 822 ff. - Id. Mittheilungen d. anthrop. Ges. in Wien 1883., str. 171, sl. 36. - Asboth: Bosnien u. d. Hercegovina. Wien 1887 , str. 314.

-- 486 --

Pri glavama i nogama stajaše omanja laporasta ploča, koja zatvara kraće strane groba. Ploča pri podnožju bijaše premalena, da može cijeli otvor prekriti i s toga umetnuše pred nju čitavu, žutu, rimsku opeku, 32 cm dugu, 15 cm, široku i 6 cm debelu, na kojoj nije ni traga bilo lijepu i nije dakle bila prije uzidana.

Ako i dublji položaj ove potonje vrste grobova stalno dokazuje starije pokopavanje, to nam naznačuje u obadvije nekropole bez iznimke sačuvani pravac kostura, u gornjoj naime od zapada prema istoku, u donjoj od sjevera prema jugu, različite kulturne običaje ukopanih.^[1]

Pošto nema nikakvih prijedmeta, to može samo rimska opeka, koju su slučajno upotrijebili da pokriju rupu, gradeči grob, u nekoliko stvar razjasniti, jer dokazuje, da grob ni pod koji način ne može biti predrimski i da ide dakle ili u rimsko ili u potonje doba, dakle u doba seobe naroda ili u rano sredovjeko doba.

God. 1892. konačno pošalje mi gosp. mjernik Luigi Giorgini za zemaljski muzej zanimljiv nahogjaj iz okoline Gackog, koji je našao, kad se gradio rezervoar za vodu na sjeverozapadu od varoši u ritu Kline južno od sela Ulinje, na sutoku potoka Vrbe i Drumešine.

U ovom osamljenom predjelu nagje pomenuti gospodin u nekakvoj pukotini u stijeni srebrni prsten, koji nam pokazuje slika 8. Kolut je ovog prstena splošten, isprutan, i u največoj širini mjeri 7 mm, te nosi malo izbočenu, vajanu pločicu sa premjerom od 27 mm.

Slika 8.

G. dr. Kenner, c. i kr. upravitelj dvorskog muzeja u Beču, kome sam ovaj prsten priposlao, bijaše tako prijazan, te mi pošalje ovo razjašnjenje: „Srebrni je prsten baš proizvod kasnijeg doba starog vijeka i očito varvarske izrade. Gospoju, koja na prijestolu sjedi, hladi velikom lepezom eros, koji stoji iza prijestola i drži glavu natrag nagnutu. Prijedmet je slike antičke, no izradba ide u najkasnije doba starog vijeka”.

Prema mjerodavnom mnijenju ovog naučenjaka moramo naš prsten da uvrstimo u doba seobe naroda, te je posve moguće, da potječe iz istog doba, iz kojeg su i grobovi u donjem sloju kod Gackog, o kojima smo prije govorili.

1. ↑ Isporedi slične grobove u tavanima sa različitim pravcem kostura kod Halinića u visočkom kotaru. Glasnik 1890., str. 375.

-- 487 --

18. Razvaline crkve na Carevoj luci kod Rmanja u Bosni.

Što bolje poznajemo zemlju, to se više množe vijesti o monumentalnim gragjevinama iz srednjeg vijeka u Bosni, pa mi već poznajemo romanske samostanske crkve u Ozrenu kod Gračanice^[1] i u Dobrunu kod Višegrada,^[2] ovu sa veoma važnim slikarijama na zidovima, dalje, bogato škulpirane razvaline crkava iz ranog srednjeg vijeka kod Dabravine blizu Vareša^[3] i kod Bilimišća blizu Zenice^[4]- ova bijaše rimska gragjevina -, onda nekadašnju gotičku crkvu sv. Antuna u Bišću,^[5] sadašnju Fetija džamiju i konačno gotičke, arhitektoničke komade iz grada u Jajcu.^[6]

G. Gustav Zechel, šumarski meštar u Bišću, prijazno mi saopći neke vijesti, te po tome mogu izvijestiti opet o jednoj razvalini romanske crkve na jugozapadu mjesta Očigrije u općini Velikom Cvjetniću u petrovačkom kotaru.

Putujući jednom iz Kulen-Vakula u D. Unac nabasa ovaj gospodin god. 1891. na desnoj obali Une, na jug od razvaline samostana i grada Ermanja ili Rmanja, i to u ritu Carevoj luci, na iskopane ostanke starih zidina; kopao je ondje neki pilar iz obliže Hrvatske, nikoga ne pitajući kamen za gradnju, što mu se naravno obustavi.

Megju iskopanom gragjom - bijaše nekoliko kubičnih metara toga kamena od vapnenca i sedre - nagje se lijepo izragjena, no neukrašena ploča od vapnenca, 190 cm dugačka, 100 cm široka i 22 cm debela. Po svoj prilici bijaše to ploča sa groba.

Osim toga nahode se još dva sedrena podnožja od stupa, koja bijahu nejednake veličine, ama posve jednaka oblika; veći od njih prikazan je u slici 9. Stranice donje ploče iznašaju 37 cm, 52 cm, premjer pete od stupa 20 cm. Podnožje je ornamentirano sa dva šiljasta ispupčena lista, kojim su vrhovi pruženi prema prednjim ćoškovima ploče od podnožja.

Slika 9.

Ovo su očevidno romanski stupovi i kopanjem u Carevoj luci otkrivena je dosele nepoznata razvalina neke romanske crkve, u kojoj bi se, kad bi se dalje prekopavala, možda našao različit arhitektonički materijal.

1. ↑ Glasnik 1889., sv. II., str. 32 ff.
2. ↑ Ibidem, 1891., str. 291 ff.
3. ↑ Ibidem, 1892., str. 372 ff.
4. ↑ Ibidem, 1892 , str. 340 ff.
5. ↑ Lopašić: Bihać i bihaćka krajina. Zagreb 1890., str. 33 f.
6. ↑ Glasnik 1892., str. 315.

-- 488 --

19. Nekoliko prehistoričkih i rimskih ostanaka kod Grahova u livanjskom kotaru.

Poznato je, da je iz visoravni livanjske, odnosno iz okoline glamočke išla rimska cesta preko Grahova i Resanovca u dolinu Unca i dalje preko petrovačkog polja prama Ključu i Sanskom mostu.^[1]

To nam svjedoče u okolini grahovskoj ne samo sačuvani ostanci ove ceste, nego i ostanci više rimskih postaja i rimski novci, kojih pošljednjih nalazimo kod Grkovaca, Peulje, Grahova i Resanovca. No Rimljani nagjoše tamošnji predio od prije već naseljen, te su upotrijebili, gdje im se zgodno činilo, stare nasute gradine prijašnjih stanovnika, kao što su to često činili i po drugim krajevima.

Upravitelj ispostave u Grahovu, g. Dominik Kovačević bijaše tako dobar, te mi prošle godine pošalje iz tamošnjeg prijedjela osim različitih, većinom keramičkih nahogjaja takogjer dva broncana kelta za naš zemaljski muzej, te mi takogjer priopći nekoliko podataka o nekojim prehistoričkim i rimskim naseobinama iz okoline grahovske, na kojoj mu dobroti ovoje usrdno zahvaljujem.

Na osnovu toga kao i mojih prijašnjih sopstvenih opažanja mogu sada štošta o starinama iz Grahova na javnost iznijeti.

Humak na sjeverozapadu Grahova ili Arežina brijega, na kojem je sagragjena mjesna istočno-pravoslavna crkva, zove se Gradina, te je to nasuta gradina; dulji istočnozapadni premjer njezinog jednostavno eliptičkog nasipa mjeri 153 m, kraći pak sjeverojužni premjer 60 m.

Nasip ima samo na sjeverozapadu ulaz a unutra duž južne strane čitav niz dugih šančeva, koje su iskopali god. 1876.-1878. za ustanka muhamedovci iz okolice. Na sjeveroistoku nasipom okružene površine stoji nova istočno-pravoslavna crkva i skoro u sredini njezinoj temeljni zidovi neke stare crkve i drveni zvonik.

Kad se tu samo malo pokušalo kopati, našla se silesija ilovastih utaraka rukom gragjenih posuda sa poluokruglim gukama, uspravnim nastavcima, koji su na svakom kraju malim roščićima ukrašeni, koji su glatki ili urovašeni, potkovasti; ovakih se utaraka dosta našlo u gradini u Kičinu kod Mostara.^[2] Ručice stoje sad vodoravno, sad ovisno. Od svih ovih ilovastih rukotvorina valja osobito

1. ↑ Glasnik 1891., str. 395 ff.
2. ↑ Glasnik 1891., str. 178, slika 24. i str. 179, slika 28.

-- 489 --

napomenuti kolut od crnkaste ilovače sa okruglim presjekom - po svoj prilici je to stalak za lončić sa premjerom od 65 mm, slika 10. - i veoma visoki pršljen, slika 11., sa oštrim okrajkom oko rupe.

Slika 10.

Slika 11.

Uz to našli su se takogjer ostanci rimskih opeka, komadi krečnog, opekama pomiješanog lijepa i nekoliko utaraka ilovastih posuda na točilo gragjenih.

Po tome je bila prehistorička gradina u Grahovu za doba rimske vladavine Rimljanima posjednuta.

Druga se gradina nahodi nešto dalje na sjeverozapad od Grahova i to istočno od sela Peći. I ova je opasana jednostavnim, eliptičnim nasipom i našlo se u njoj, kad se malo prekopala, mnogo ilovastih utaraka rukom gragjenih posuda, koje su ukrašene gukama, urezanim trokutima itd. U tome nagje se takogjer malena, kvadratička posuda, slika 12. tamnosmegje masti, koja se prema gore nešto sužava. Visina joj iznaša 45 mm, stranica donje osnovke 45 mm a gornje 40 mm. Osim toga našlo se mnogo sprženih ilovastih gruda, jedan prirezani komad jelenskog roga i nekoliko broncanih ulomaka. Nekoji od ilovastih utaraka potječu od posuda gragjenih na točilo. Tome se u ostalom ne možemo čuditi, kad pomislimo, kako je blizu rimska naseobina na vrelu Begovcu, o kojoj mislimo sad govoriti.

Slika 12.

Vrelo Begovac leži u ravnici na zapad od Grahova uz put u Peći i kraj njega se nahode na površini od nekoliko hiljada m2 temeljni zidovi zdanja. Megju njima razasuti su ulomci rimskih opeka i ogrijevnih cijevi, komadi ljevenog patosa, gomolji lijepa opekom pomiješanog i ostanci rimskih ilovastih posuda.

Od ovih ostanaka sastavio sam lijep pehar bez ručice, slika 13. Ovaj je načinjen od ilovače veoma dobro pečene, koja jasno zvoni, te ima vrlo nizak stalak sa karakterističnim za rimske posude okrajcem pri dnu. Naduveni, ponešto izvijeni okrajak uokolo optočen je duboko urezanom brazdom. Protege mu jesu: visina 10.6 cm, premjer trbuha 11 cm, širina zjala 10.4 cm, premjer dna 4.2 cm i visina najvećeg obima 4 cm. Bijaše dakle za cijelo na vrelu Begovcu oveča rimska naseobina.

Slika 13.

Na istok od vrela Begovca i na zapad kraj puta iz Kesića u Maleševce prostire se treča nasuta gradina, koja se zove Gradina, ali ova nije tačnije pretražena.

-- 490 --

Četvrta, takogjer potanje nepretražena gradina nahodi se na brijegu Kurozeb na prediju Hrsovac možda 3 1/2 km zapado zapadojužno od Grahova i vele da joj je nasip još sačuvan. Iz ove gradine potječe broncani kelt, slika 14., slabo zaobljene oštrice i ovalnog zjala na tuljku. Širok je, masivan, sa visokim ali naduvenim okrajkom, posve neukrašen te imagjaše ušicu, koja je sad otkinuta. Dužina mu je 23 cm, spoljašni premjeri tuljka 4 i 3.5 cm, širina oštrice 5 cm.

Slika 14.

Petu i šestu nasutu gradinu nalazimo kod Grkovaca na sjeverozapadnom kraju Ševarova blata i na jugoistoku od Grahova.

Prva od ovih leži na sjeveru od pomenutog sela u visini 1485 m nad morem niže Šator-planine, koja je previsuje i zove se Babin-grad, no nije tačnije pretražena.

Na jug od nje i bliže Grkovaca leži u visini od prilike 900 m nad morem druga nasuta „Gradina”, okružena nasipom, na kojem se vigjaju temelji zida lijepom gragjenog. Kad se malo, samo za pokušaj, prekopalo, iskopalo se mnoštvo ilovastih utaraka rukom gragjenih posuda sa plosnatim širokim ili zaobljenim ručicama, koje stoje sad vodoravno sad ovisno, sa okrugljastim ili uglastim gukama i sa uspravnim ili potkovastim, sad glatkim sad narovašenim okrajcima, slike 15. i 16.

Slika 15.

Slika 16.

Slika 17.

Kao ukrasi vigjaju se i savijene gužve sa utiscima nokata, slika 17., onda i vodoravne gužve, koje okolo teku sa različitim urezima. Dna su u posuda većinom ravna, katkad takogjer i ispupčena, slika 18. Takogjer su se našli komadi žežene ilovače i žeženi komadi lijepa sa zida. onda dva tkalačka utega, od kojih je jedan u ovisnom pravcu četiri puta probušen, slika 19.

-- 491 --

Izmegju ovih prijedmeta ložahu takogjer ulomci rimskih opeka, komadi lijepa opekom pomiješanog i utarci na točilo gragjenih posuda; ovi su utarci katkad na spoljašnjoj strani brazdasti, slika 20.

Slika 18.

Slika 19.

Slika 20.

Nedaleko od ove gradine našlo je god. 1892. pastirče broncani kelt, slika 21. Ovaj je veoina vitak, ima uzak naduven okrajak i mal ne četverouglasti otvor tuljka. Mjesto ušica, koje su inače čisto ispod naduvenog okrajka smještene, ima od prilike u sredini svoje dužine sa svake strane polumjesečni prema oštrici upravljeni zalistak. Protege mu jesu: dužina 23 cm, gornji premjer 3 cm, nutarnji premjer tuljka 21 mm i 24 mm i širina oštrice 45 mm.

Slika 21.

Ni ovaj šuplji kelt a ni onaj iz Kurozeba, slika 14., nije ukrašen i time se razlikuje od svih sličnih komada oružja, koji su se do sada u Bosni našli.

Iz svega toga slijedi, da je gradina na Grkovcima prvobitno bila prehistorička i kasnije rimska utvrda.

Sedma bezimena nasuta gradina nahodi se 1/4 sata na jugoistok od Zavogjana u opčini Tiškovcu na potoku Butižnici. Zauzimlje mali humak te je opasana kolutastim nasipom; već na površini nasipom opasana prostora porazbacano je sila prehistoričkih ilovastih utaraka. Potječu od posuda različitog oblika i veličine, te su ukrašeni glatkom i urovašenom zaobljenom gužvom pri okrajku. Kao osobite oblike prikazujem u slici 22. odlomak veoma debele, ama neobično plitke plitice s okrajkom

-- 492 --

prosto narovašenim, onda u slikama 23. i 24. dva ulomka od ručica, koje su u pravom kutu savijene i u slici 25. okruglu ručicu, koja je s oba kraja veoma široka, no u sredini opet jako sužena. Mosur od ilovače, koji se takogjer našao, prikazujemo na slici 26.

Slika 22.

Slika 23.

Slika 24.

Slika 25.

Slika 26.

Osim ovih ilovastih utaraka razasute su rimske opeke, žljebasti crepovi i šuplje opeke, kao i ostanci rimskih ogrijevnih cijevi, te se i ovdje na mjestu prijašnje prehistoričke naseobine podigla rimska postaja, kojoj je valjda bila zadaća, da stražari na cesti, koja je išla negdje od Knina preko vrela Begovca u dolinu Unca.

20. Opeka legije iz Velike Kladuše u Bosni.

Na sjeveroistoku od lijepe razvaline grada u Velikoj Kladuši nahode se na lijevoj obali potoka Kladušnice i možda 80 m istočno od kuće Miličevičeve temeljni zidovi veoma duguljaste gradnje, nazvane Crkvina, o kojima Lopašić^[1] misli, da su to razvaline neke crkve sv. Martina ili nekakva župnog stana. Ne sumnjam ni najmanje, da ne bi bila u važnom gradu Kladuši ili uz taj grad u srednje doba kršćanska crkva pomenutog sveca, koja je i ispravama zajamčena, ama produženi oblik rastegnutih temelja ne odgovara ni crkvi ni privatnom stanu. Osim toga nalazi se u razvalinama i u njihovoj okolici mnogo razasutih rimskih opeka, koje nas na to upućuju, da je na tom mjestu

1. ↑ Lopašić: Bihać i bihaćka krajina. Zagreb 1890., str. 177 ff.

-- 493 --

stajala rimska zgrada. Kad se je god. 1891. mjernik g. Hugo Jedlička u Kladuši zadržavao poradi neke gradnje, nagje zbilja megju ostancima opeka na Crkvini rimsku opeku sa pečatom XIV. legije gemine, koju nam prikazuje slika 27. i koju pomenuti gospodin zemaljskom muzeju pokloni. Ovaj nahogjaj dokazuje dakle, da je na Crkvini kod Velike Kladuše bilo rimsko i to vojničko zdanje. Ujedno možemo iz ovoga nahogjaja razabrati, da je bar neki odjel XIV. legije imao svoju postaju u predjelu, o kojem baš govorimo. Slični pečati XIV. legije na opeci nahode se često u okolici Leibnitza (Flavium Solvense) u Štajerskoj.

Slika 27.

Rimske opeke nalaze se u ostalom često i na oranicama tik istočnog podnožja brijega sa razvalinom u Velikoj Kladuši i g. Jedlička posla meni takogjer odavle čitavu dužu stranicu vanredno duboko nažljijebljene rimske ogrijevne cijevi.

21. Tri zanimljiva nahogjaja iz ljubuškog kotara.

Učitelj iz Posušja, g. Nikola Barišić posla našemu zemaljskom muzeju prije nekoliko vremena dva bronca i željezni vršak od strijele iz ljubuškog kotara u Hercegovini, ama na žalost bez tačnijeg izviješča, u kakim ih je prilikama našao. Ova tri komada idu u posve razno doba.

Prvi je bronac uzani vrh od sulice i potječe iz Tihaljine u gornjoj dolini Trebižata, slika 28. Prevučen je tamno-zelenom patinom, nije ukrašen te je samo u toliko deformiran, što mu je nalazilac rt pribrusio. Plojka mu nije širja od donjeg kraja čunjastog tuljka i svršava se potegnutim rtom. Plosnato srednje rebro raširuje se u polovici duljine i svršava se prema rtu vrškom. Duljina je čitavog vrška 105 mm, duljina tuljka 41 mm, duljina plojke 64 cm i njezina najveća širina 17 mm.

Slika 28.

Ovaj vršak od sulice ide bez sumnje u broncano doba.

Njime su nalazišta broncanih stvari u zaposjednutim zemljama opet za jedno pomnožana.

Drugi je bronac puno mlagji, jer je to fibula iz srednjeg la-tenskog doba, koju su našli u selu Gorici blizu dalmatinske megje kod Imotskog, slika 29. Obluk joj je pri glavi plosnat i širok, prema nožici se pak sužuje i prelazi u uzani i podosta dugi žljebić. Iz ovoga uzdiže se onda nožica, koja je daleko natrag uzvijena, kopčom sa oblukom spojena i sa dva puceta ukrašena. Dvostruka je špirala osrednje široka, izvana je tetivom sapeta te ima po 5 savijutaka na svakoj strani igle. Fibula je 95 mm duga, 34 mm visoka, 30 mm široka te je crnim sjajnim lakom oličena.

-- 494 --

Slika 29.

Ova je fibula po nas za to veoma važna, jer smo dosele poznavali u Hercegovini samo jedno mjesto sa niskim grobovima s paljevinom iz la-tenskog doba i to Zagradinu na visoravni Rakitnu, gdje je u ostalom na-gjena fibula posve jednakog oblika^[1] iz srednjeg la-tenskog doba.

Željezni vršak od strijele sa kukama, slika 30., našli su kod Posušja, te može biti da potječe iz rimskog ili iz ranog sredovjekog doba. Uopće je teško ovakve prijedmete, ako su osamljeni, tačno opredijeliti.

Slika 30.

U tako zvanoj „oružani” (Waffenloch) sv. Mihajla kod Postojne u Kranjskoj našli su se posve slični vršci od strijela zajedno sa množinom rimskog oružja.^[2] Lindenschmit prikazuje nasuprot tome slične vrške od strijela iz rimske sojenice u Rajni na mjestu Dimeser kod Moguča (Moguncija, Mainz)^[3] i takogjer iz franačkih grobova u rajinskoj Falckoj.^[4]

No pošto mi poznajemo oveću rimsku utvrdu i naseobinu u Gracu kod Posušja i pošto je kraj Posušja prolazila rimska cesta u Trebistovo, to ću jedva pogriješiti, ako opisani vršak opredijelim kao „Sagitta hamata” i uvrstim ga u rimsko doba.

Dužina ovog vrška od strijele iznosi bez otkinutog rta 81 mm, širina na kraju kuka 28 mm i donja širina tuljka 10 mm.

22. Golema fibula iz Ivanjske kod Banjaluke u Bosni.

Kada sam nedavno rudarskog meštra Sigmunda Deutscha u Sinjakovu pitao za petrefakte, javi mi on tom prilikom, da u njega ima broncani prijedmet, u kome sam ja po priposlanom mi malom nacrtu raspoznao fibulu, te za to zamolili rečenoga gospodina, da mi ga prepusti za naš zemaljski muzej.

On je toj mojoj molbi udovoljio s najvećom pripravnošću, te se ja nagjoh u čudu, kada pred sobom ugledah golemu fibulu.

Fibula, slika 31., nagjena je kod Ivanjske u kotaru banjalučkom pri kopanju vodeničkog jarka na lijevoj obali potoka Lučice, od prilike 20 minuta hoda iznad tamošnjeg majdana manganove rude, prosto u zemlji.

1. ↑ Glasnik 1891., str. 422, slika 16.
2. ↑ Mitth. der anthrop. Gesellschaft in Wien 1892, knjiga XXII., str. 9, slika 18. i 20.
3. ↑ Alterth. unserer heidn. Vorzeit, knjiga II., sv. VIII., tabla IV., slika 9.
4. ↑ Ibidem, knjiga II., sv. IX., tabla V., slika 7.

-- 495 --

Slika 31.

-- 496 --

Na žalost nije ta fibula cijela, jer je nožica odlomljena, koja je pri njoj, a nema petlje sa glavice ni jezičca, kao ni žljebića sa nožice. U slici 31. naznačena, rekonstrukcija pouzdana je za to ipak, pošto su, kako ćemo vidjeti, već dvije slične fibule poznate.

Naša je fibula - fibula halštatskog doba na obluk s jednom petljom - grčkog tipa, ima ukupnu dužinu od 32 cm i visinu stremenke od 18 cm. Trouglasta, na površini usavaćenom nareskanom linijom i sa tri reda punciranih tačaka pri donjem rubu obilato ornamentirana nožica, visoka je 9.4 cm, široka 14 cm. Stremenka prikazuje preko petlje plosnato-okrugli prosjek i uriješena je pri vrhu kao i iznad nožice sa dva puceta. Izmegju ovih puceta proširena je stremenka do na 13 mm, s jedne je i druge strane okrajak ponešto udebljan, a po sredini ima oštriji povor i sa svake strane toga povora plitku brazdu.

To je najveća fibula, koja je do sada nagjena u Bosni, jer velika broncana fibula posve sličnog tipa, koja je iskopana iz jedne gromile halštatske nekropole na Glasincu godine 1891. kod sela Sokôca,^[1] duga je samo 19 cm, a stremenka joj je visoka 12.5 cm.

S našom fibulom iz Ivanjske gotovo posve oblikom jednaka i isto tako velika fibula nagjena je u ostalom već u jednoj pećini kraj Korane kod Drežnika, jugoistočno od Slunja, u Hrvatskoj, dakle blizu bosanske megje, odnosno bihaćkog kotara, ali ju je Ljubić^[2] pogrješno uvrstao megju nahogjaje broncane perijode.

Drežnička je fibula doduše još za 1 cm duža, nego ova iz Ivanjske, jer je dugačka 33 cm, ali joj je stremenka visoka 16.5 cm, dakle za 1.5 cm niža nego u potonje.

23. Dva zanimljiva nahogjaja iz bilećkog kraja u Hercegovini.

Osim različitih drugih nahogjaja, što ih je jedan lugar u Bileću darovao našem zemaljskom muzeju, poslao mi je on još dva zanimljiva rukotvora za muzej. Ovdje ću da u kratko o njima progovorim.

Prvi je od tih nahogjaja šiljak željeznog koplja, te ga prikazuje pridana ovdje slika 32. Izorao ga je kod sela Hatelja, u stolačkom kotaru, seljak Risto Kundučina na njivi blizu svoje kuće.

To je oružje, osim otkinutog rta, veoma dobro očuvano, te ima ukupnu dužinu od 265 mm, od kojih 155 mm dolazi na plojku, a 110 mm na

1. ↑ Glasnik 1889., sv. III., str. 29, slika 8.
2. ↑ Popis ark. odjela narodnog zemaljskoga muzeja u Zagrebu, I., str. 70, tabla X., slika 31.

-- 497 --

tulac. Plojka ima po sredini povor, koji se jedva može primijetiti i dostiže dosta znatnu širinu od 47 mm. Tulac je po dužini uriješen brazdama, na donjem kraju ima na oblik svitka previjen okrajak, a iznad toga okrajka ima s obje strane dva nastavka slična mori na rimskim lovačkim kopljima. Donji svitak pri okrajku ima premjer od 35 mm, a onaj na tulcu niže plojke 17 mm.

Slika 32.

Razgledano je ono mjesto, gdje su ti prijedmeti nagjeni, te je njiva na veliku prostoru nagjena zasuta fragmentima rimske opeke, naročito žmurnjaka. Nadalje našlo se kod Vukmanovičeve kantine i kod crkve u Hatelju mnoštvo rimskog ćeremita i žmurnjaka, a kod rečene kantine i jedan rimski arhitekturni kamen. Mora dakle da je kod današnjeg sela Hatelja, na sjevernom kraju Dabar-polja, bilo oveće rimsko mjesto, te po tome s velikom vjerojatnošću možemo rečeni šiljak od koplja označiti rimskim lovačkim oružjem.

Drugi je nagjeni komad mala broncana ukosnica (slika 33.), koja je uz množinu utaraka od ilovastih posuda, gragjenih rukom, nagjena u nasutoj gradini Mala Gradina, istočno od sela Mileća u katastralnoj općini Vranjska, kotara bilećkog. Glavica te ukosnice sastoji od stremenke koso prama donjoj strani namještene; ta je stremenka od okrugle broncane žice, koja s obje strane stremenke čini po tri savijutka, te onda dalje prelazi u dvije igle.

Slika 33.

Ta je vrsta ukosnice svakojako prehistorička, ali dojako niti je nagjena na Glasincu niti na drugom kojem nahodištu u zemlji, te pošto je sama samcata nagjena na Maloj Gradini, ne može joj se vrijeme za sada još pobliže označiti.