Václav Radimský. (1894). Skylaxovo jezero kod Neretve u Hercegovini. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 6(3), 533-539.

dana

Radimský, V. (1894). Skylaxovo jezero kod Neretve u Hercegovini. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 6(3), 533-539.

-- 533 --

Skylaxovo jezero kod Neretve u Hercegovini.

Priopćio rudarski satnik V. Radimsky.

Zanimljivi opis obala Sredozemnog mora i njegovih pobočnih mora, koji nam je očuvan pod naslovom Scylacis Caryandensis periplus, napisan je po Henriku Kiepertu[1] tek u vremenu izmegju 400 i 360 godine pr. Is. Uopće je ispitivanjem raznih naučenjaka utvrgjeno, da taj periplus s nepravom nosi ime glasovitog mnogo starijeg zemljopisca Skylaxa. Nasuprot ga u formi, u kojoj je došao do nas, smatraju zbirkom različitih putopisa četvrtog vijeka pr. Is., te mu postanje stavljaju, kao n. pr. Karlo Müller[2] u mnogo mlagje doba.

U poglavlju 24. rečenog peripla nalazimo samo ovo mjesto: „Manijci: Poslije zemlje Nesta dolazi rijeka Naron. Ulaz u Naro nije uzak; jer u njemu mogu trovesle galere i teretne lagje do tržišta da plove, koje je uz vodu od mora udaljeno osamdeset štadija. Žitelji su pak Manijci, ilirsko pleme. Od tržišta dalje prama nutrašnjosti zemlje ima veliko jezero, koje se prostire do Autarijata, ilirskog plemena, a u jezeru ima veoma plodno ostrvo, dugo 120 štadija. Iz toga jezera istječe Naron.”

Iz tih naznaka vidimo, da je glavno tržište Ilira na dônjoj Neretvi u prvoj polovici četvrtog pretkršćanskog vijeka imalo od prilike isti položaj, kao kasniji rimski grad Narona, kojemu ostanke nalazimo kod dalmatinskog sela Vida sjeverozapadno od Metkovića. Jer u našem periplu sa 80 atičkih štadija naznačena udaljenost emporija od mora priliči po Nissenu[3] daljini od 14.194 km, koja prilično pristaje na Vid.

Daljina velikog jezera dalje u zemlji od trgovačkog grada na žalost nije naznačena. Ali ako pogjemo od Vida uz Neretvu, to ćemo izmegju gorskih kosa blizog mjesta Gabele i izmegju sela Dračeva, koje je jugoistočno

  1. ↑ „Lehrbuch der alten Geographie.” Berlin 1878., str. 3, gl. 6., primj. 1.
  2. ↑ „Geographi Graeci minores.” Paris 1882., gl. 70., str. ХLIХ.
  3. ↑ „Griechische und römische Metrologie.” Nördlingen 1886., str. 5.

-- 534 --

odonud, naći od prilike 1.5 km širok prodor Neretve i iza njega prostrane močvare Hutovog blata. Ali ako zamislimo u tome prodoru Neretvu zatvorenu ustavom, onda ova nije baš trebala da bude visoka, a da stvori prilično prostrano jezero, pošto ravnica kod Višića ima samo 4 m morske visine, a sam sjeverozapadni joj dio kod Trebižata sjeverozapadno od željezničke postaje Čapljine tek ima 18 m morske visine, dok je Neretva kod Gabele 3 m visoka nad morskom pučinom. To bi dakle jezero pri ustavu od 15 m visine od Trebižata na sjeverozapadu do Svitave na jugoistoku od prilike bilo dugačko 17 km (96 atičkih štadija), a najveća bi mu širina bila od prilike 10 km.

Veoma je vjerojatno, da je tu ravnicu nekoć zapremalo jezero, kome se pošljednji ostanci danas vide u nesuvislim omanjim jezerima kod Derana, Gnilišta i Svitave; nego ipak mislim, da nam u tome kraju, koji je tako blizu bio Naroni, nije tražiti jezero Pseudo-Skylaxa. Jer to je jezero sizalo do područja Autarijata, do koga su spram područja južnije naseljenih Ardiejaca bila slana vrela, zbog kojih je po Strabonu[1] izmegju rečenih ilirskih plemena nekoliko puta bilo bojeva.

Ali slanih je vrela uz Neretvu bilo samo kod Konjica, gdje ih, ma da slabo teku, i danas još nalazimo od prilike 4 km od te varoši niz rijeku. Obitališta Autarijata valja nam dakle tražiti u brdima uz srednju i gornju Neretvu, kako je to već dokazao i gospodin vladin savjetnik dr. Ljudevit Thalloczy,[2] pa za to mora da je i veliko jezero bilo dalje na sjeveru.

Sjeverno od Čapljine protječe Neretva do blizu Bune duboko prorovanim klancem, koji se istom ovdje otvara u lijepo Bišće polje južno od Mostara i u Bijelo polje sjeverno od te varoši, koje s onim sastavlja uska mostarska dolina.

Oba polja zajedno s uskom dolinom duga su od Hodbine na jugu do Han-Orlica kod Prigragjana na sjeveru od prilike 25 km (141 atičkih štadija). Dalje pak uz vodu nema duž cijele Neretve nigdje više ravnice, u kojoj je moglo biti ikoliko veće jezero.

Može se po tome razumjeti, da su već stariji ispitači u Skylaxovom periplu spomenuto veliko jezero tražili u mostarskoj ravnici.

Ali tome nazoru smeta to, što u jednu ruku u tjesnacu izmegju Bijelog polja i Bišća polja, u kome je danas varoš Mostar, nije lako moglo biti ostrva, u drugu pak ni jedno ni drugo polje nije dosta veliko, da u njemu može biti ostrvo dugačko 120 štadija.

U krševitom kraju zapadno od Mostara ima oveća dolina, Mostarsko blato, uokolo ogragjena kosama kredastog vapna, dugačka od sjeverozapada

  1. ↑ Knjiga VII., gl. 5., § 15.
  2. ↑ Vidi: „Glasnik” 1889., I., str. 7 i d., i u „Wissenschaftlichen Mittheilungen” I., str. 334 i d.

-- 535 --

prama sjeveroistoku oko 12 km (68 atičkih štadija), koja ima najveću širinu od 3 1/2 km po prilici.

Dolazeći od sjeverozapada, protječe Mostarskim blatom po svoj dužini potok Lištica, a u jugoistočnom dijelu njegovom po malo prelazi u močvaru Lokve. Kao mnoge druge kraške doline, tako i Mostarsko blato nema otjecanja nad zemljom, te vodu te močvare ponori odvode pod zemlju, a jugozapadno od sela Rodoća na zapadnom okrajku Bišća polja izlazi ona opet na dvor, te pod imenom Jasenice potoka južno od Bačevića utječe u Neretvu.

Kada su veće kiše, onda ponori ne mogu da proždru svu vodu, pa tako Mostarsko blato svake godine od kasne jeseni do u mjesec maj bude poplavljeno i priliči velikome jezeru, koje se naročito sa ceste Mostar-Ljubuški kod Čula posve može pregledati i divnu sliku čini. Kako pak u proljeće počne uzmicati voda, onda mu krajeve stanu orati, što se pri plodnosti zemlje veoma isplati, dok na srednjem dijelu polja budu bujne livade, a samo na jugoistoku ostane mala močvara Lokve.

Megju jugoistočnim dijelom Mostarskog blata i zapadnim okrajkom Bišća polja kod Jasenice povlači se 3 km široka gorska kosa, pa kad ovu u misli makneš odonud, eto ti onda izmegju Blagaja na jugoistoku i Knežpolja na sjeverozapadu ravnica od 24 km ili 136 atičkih štadija duljine. Po tome, što rekosmo, priliči, da se je pri topografskom odregjivanju Skylaxovog jezera mislilo na Mostarsko blato, koje i danas svake godine za duže vrijeme čini pravo jezero.

Konzul dr. Blau[1] veli o tome ovo:

„Ја bih s pričanjem, da je Bišće polje nekoć bilo jezero, u svezu doveo Skylaxovo razlaganje, pri čemu nam dakako valja zamišljati ogromne teritorijalne promjene u onome kraju, i po čemu bi Neretva 80 štadija viš svog širokog ušća izlazila iz prostranog jezera, kome je po sredini mjesta imalo 120 štadija dugačko ostrvo. Jedan je preostatak tome jezeru valjda današnje Mostarsko blato, kome nivo, viši nego nivo Bišća. polja, i u suhim godinama, čini nekoliko milja dugačku močvaru, koja se Jasenicom cijedi u polje.”

Taj autor dakle naslućuje, da je rečeno jezero otpočinjalo neposredno kod grada Narona, te se po tome prostiralo od današnjih mjesta Vida i Metkovića do Mostarskog blata. Ali promatranje kupiranog gorovitog zemljišta, koje se prostire megju Metkovićem i Mostarskim blatom mora nas uvjeriti, da tako golemih geoloških promjena, po kojima bi se još u prvoj polovici IV. vijeka pr. Is. suvislo jezero megju ovim tako razdalekim krajevima zamišljati moglo, u relativno tako kratkom vremenu nikako nije moglo biti i da je gornje naslućivanje Blauovo na svaki način pogrješno.

  1. ↑ „Reisen in Bosnien und der Hercegovina.” Berlin 1877., str. 24 i d.

-- 536 --

Vladin savjetnik Thallóczy[1] tumači veličinu jezera mnogo vjerojatnijim načinom, veleći: „To je veliko jezero valjda sastojalo od razljevene Neretve, koja je sa svojom vodom ispunjavala ravnice Bijelog polja, Bišća i Mostarskoj blata”, pa ćemo sada ovdje ispitivati, u koliko se to mnienje može smatrati istinitim.

Bišće polje ima prosječnu morsku visinu od 45 m po prilici, Bijelo polje takvu od 80 m po prilici, tako da se prosječna morska visina obaju mostarskih polja može uzeti sa 62 m. Srednja morska visina Mostarskog blata nasuprot iznosi od prilike 232 m, pa po tome izmegju polja i blata postoji diferencija u relativnoj visini od 170 m.

Gorska kosa na jugoistočnom okrajku Blata izmegju ovog i Bišća polja uzdiže se nadalje na 305-362 m, a kosa Brda na sjeverozapadnom kraju Blata prama Bijelom polju na 400 do preko 600 m morske visine. Aко je sad u prvoj polovici IV. vijeka pr. Is. oba polja i Mostarsko blato sastavljalo jezero, onda se je tek od onog vremena morala uzdići gorska kosa izmegju njih, pri čemu se je možda uzdiglo Mostarsko blato. Ali da to nije moglo biti, uče nas, ne gledeći na sve ono, što ćemo dalje razložiti, same geološke prilike onoga kraja.

Površine Bišća polja i Bijelog polja s gora su zasute slojem aluvijalnog i diluvijalnog pruda, ispod kojeg dno doline zaprema ilovasti lapor, u kome ima uglja. S oba kraja izlaze još stariji eocenski slojevi u vidu numulitskog vapna na dvor, naslagani opet na kredasto vapno i kredasti lapor, kao najstariji geološki članovi mostarske okoline.

Ako sad od Mostara pogjemo starim jahaćim putem prama Mostarskom blatu, onda na zapadnom okrajku slatkovodne naslage mostarske kod Ilića i Cima u više kamenoloma i vododerina lijepo vidimo otkrivene neogene laporne slojeve, te vidimo, da su oni posve mirno i gotovo horizontalno naslagani na numulitska vapna. Ta morska eocenska vapna nasuprot, koja su pri prvom uzlazu ceste iznad Cima takogjer lijepo otkrivena, istočno se dosta strmo spuštaju u polje. Iz toga sad možemo zaključiti, da se gorska kosa izmegju Mostara i Blata uzdigla još na koncu eocenske periode, dakle u nedogledno doba, koje se godinama ni izreći ne može, kada je mostarski kraj još bio na dnu mora, i da je uzdizanje te kose za neogenske perijode, kada je u tim poljima bilo slatkovodno jezero, već bilo dovršeno.

Jer strmo uspravljanje eocenskih slojeva, koji su isprva kao vodeni talog morali biti horizontalno složeni, dokazuje, da su u ono vrijeme, kada se je uzdizala kosa od kredastog vapna, već bili staloženi pa se zajedno uzdigli. Neogenskih pak slojeva još nije bilo, jer bi se i oni uz krajeve polja zajedno uzdigli, te ih ne bismo našli u ravnu položaju složene na numulitskom vapnu.

  1. ↑ „Glasnik” 1889., I., str. 8 i „Wissenschaftliche Mittheilungen” 1893., I., str. 334.

-- 537 --

Ma da se je iz različitih nahogjaja izvodilo, da je čovjek u neogensko doba već živio na zemlji, opet to nije pouzdano utvrgjeno, pa za to slobodno možemo tvrditi, da od ono doba, kako je čovjek naselio zemlju, Mostarsko blato s oba ona polja nikad nije bilo sastavljeno u jedno jezero.

Valja nam dakle, - da položaj rečenog jezera protumačimo, - oba mostarska polja i Mostarsko blato o sebi razmotriti.

U svoj okolini mostarskoj proširena je priča, da su Bišće i Bijelo polje bili sastavljeni u jedno jezero, po kome su i oveće lagje mogle da plove i koje se je poslije ocijedilo kroz klanac Zaton kod željezničke štacije Bune odnosno kroz žitomislićki klanac.

Otac Bakula[1] navodi o otjecanju toga jezera dvije priče. Po jednoj prorovala je sebi Neretva sopstvenom snagom tečajem duga vremena put kroz Zaton, a po drugoj prolomio je nekaki grčki car ili egipatski Ptolomej hrid ljudskim rukama. Neistraživajući veću ili manju vjerojatnost jedne ili druge te priče, primjećuje taj zaslužni pisac samo, da prolom mora biti veoma star, pošto su u polju mnoga famosa nobilium sepulchra, pod kojima on razumijeva starobosanske nadgrobne spomenike.

Da su oba mostarska polja u mlagje tercijarno doba bila jedno jezero, to je već prije kazano, isto tako nema sumnje, da mu je voda tečajem dugog čisla godina prorovala Zaton i cijeli žitomislićki klanac, te tim putem otišla.

Ali već u doba rimskog gospodstva u ovim stranama mora da je to jezero već davno bilo isušeno i da je dno Neretve imalo današnju svoju dubljinu.

Jer u samom Zatonu nahodimo tik do desne obale Neretve spram ušća Bune ostanke rimske naseobine,[2] koju su uz oba brijega vode štitile utvrde. Druge rimske štacije bile su u Bišću polju na desnoj obali kod Bačevića, onda na lijevoj obali kod Bune, Kosora i Gnojnice, isto tako nagjeni su ravni rimski grobovi kod Bune i rimski sarkofagi kod Bačevića.

Nadalje su rimski sarkofagi iskopani u Bijelom polju kod hana Potoci na lijevoj obali Neretve.[3]

Ali i povrh toga imamo dokaza, da su mostarska polja i u prehistoričko doba bila potpuno osušena, jer su na sve strane posuta gromilama, koje se za cijelo nijesu mogle nasuti, dok zemlja još nije bila osušena.

Tako se u Bišću polju gromile vide rasute uz desnu obalu Neretve duž mostarske željeznice sve do Bačevića. Uz desnu obalu vigjamo

  1. ↑ „Schematismus topogr. hist. custodiae provincialis in Hercegovina.” Spljet 1867., str. 112 i d.
  2. ↑ Vidi: „Glasnik” 1891., str. 159 i d. i sl. 1. „Wissenschaftliche Mittheilnngen” 1894., II., str. 3 i d. i sl 1.
  3. ↑ Vidi: „Glasnik” 1890., str. 337 i d. „Wissenschaftliche Mittheilungen” 1893., I., str. 303 i d.

-- 538 --

ih pojedince i u hrpama duž cijele mostarske ceste sve do Blagaja, nadalje kod Ortiješa, Bune i Suhog polja.

U Bijelom polju ima ih na desnoj obali Neretve duž željeznice izmegju Mostara i Raštana, nadalje kod Vojna, onda uz lijevu obalu kod Zeljuše, hana Potoci, Hum-Lišana, Vrapčića i Zalika.

Gromile u tome polju do sada još nijesu pretražene, ali je vjerojatno, da pripadaju halštatskoj perijodi, pošto dosele nijesmo saznali za gromile iz la-tenske perijode u ovim zemljama. Nego može biti da su i još starije, jer sam vidio brončani bodež bez nastavka za držak i s rupicama za zglavke, koji dakle pripada brončanom vremenu, a nagjen je u jednome grobu kod Gnojnice na Bišću polju.

Ali na svaki način potječu one iz predrimskog doba naših krajeva, te po tome u prvoj polovici IV. vijeka pr. Is. Bišće polje nije više moglo biti jezero, jer je vodi na svaki način trebalo više hiljada godina, dok je prorovila Zaton.

Ja bih pri tome da pripomenom na drugo jedno kazivanje narodno, po kome u Bijelom polju visoko na hridu imadu velike željezne, pa još olovom zaljevene halke, koje da su nekoć služile za privezivanje lagja, štono su plovile po jezeru.

Otac Bakula[1] veli, da na lijevoj obali u Suhodolu i u Vrapčićima ima po jedna takva halka, a na desnoj obali megju Vojnom i Raštanima da ih ima više olovom zaljevenih.

Blau[2] nasuprot veli, da u Suhodolu na hridu vise dvije olovom zaljevene, a u Raštanima jedna takva željezna halka.

I dr. Hoernes[3] i Asboth[4] spominju te željezne halke.

Da te halke, ako ih je ikad bilo, nikada nijesu mogle služiti za privezivanje lagja, slijedi već iz toga, što je Bijelo polje mnogo prije bilo isušeno, nego što se je u našim krajevima počelo upotrebljavati željezo, pače prije nego što je zemlja bila naseljena ljudskim rodom.

Ja sam u ostalom o tome raspitivao pa našao ljudi, koji mi rekoše, da znaju za te halke, ali makar da sam im obećavao nagrade, niko mi živ ne umjede pokazati ma samo i jednu taku halku, gdje o hridu visi.

Sve te priče o rečenim halkama biće po tome, da su samo bile nakitom tradiciji o jezeru, koje je negda onuda bilo, te su ponikle u mašti kojega žitelja onih krajeva, pa kako su se često pronosile, općenito se je znalo

  1. ↑ „Schemat.” 1867., str. 114 i d.
  2. ↑ „Reisen in Bosnien und Hercegovina” str. 33 i d.
  3. ↑ „Sitzungsber. der Wiener Academie der Wissensch.” 1880., str. 512 i 514; onda „Dinarische Wanderungen.” Beč 1888., str. 32 i 60 i d.
  4. ↑ „Bosnien und die Hercegovina.” Beč 1888., str. 262.

-- 539 --

za njih i vjerovalo u njih. U ostalom ima priča te ruke i drugdje po ovim zemljama, gdje su rasprostrte priče o takim nekadašnjim jezerima, tako n. pr. kod vodopada Kostela blizu Brekovice na Uni kod Bišća, gdje takogjer kazuju za željezne halke o stijeni, ma da niko ne umije pokazati taku halku. Sasma slična tradicija postoji i u lijepoj visočini Borke kod Konjice, ali ipak nije ni ondje nitko mogao rudarskom upravitelju, gospodinu Aleksanderu Schönbucheru, kojega je ta stvar zanimala, pokazati mjesto, na kojem vise takove halke. Konačno navadja Bakula željezne halke na stijenama kod Mokronoga u kotaru županjačkom,[1] ali i ovdje sam badava pitao za mjesta, na kojima bi se nahoditi imale. Bilo bi vrijeme, da već jedan put nestane tih mostarskih halki iz literature.

Kako dakle vidjesmo, nijesu u ono doba, kada je postao Skylaxov periplus, oba mostarska polja mogla biti poplavljena vodom, te nam samo još preostaje Mostarsko blato, koje je zimi pod vodom, a ljeti se ore i sije kao veoma plodna zemlja.

Ako sada pomislimo, da pisac onog putnog izvještaja to jezero možda sam nije vidio, jer ništa ne kaže, koliko je udaljeno od grada Narona, nego da ga je opisao jedino po pričanju pomoraca, onda nam se ne treba ni malo čuditi, gdje on Neretvu, koja prolazi kraj toga jezera, izvodi iz njega i ako jezero opisuje puno većim, nego što je u istinu bilo. Valjda su mu ujedno i to pričali, da u jezeru ima veoma plodnih oranica, pa je on nepoznavajući iz bližega prilike, iz toga izveo, da u jezeru ima ostrvo.

Ako to mnijenje nije krivo, onda nam u dolini današnjeg Mostarskog blata valja tražiti Skylaxovo jezero, ali ujedno i ono ostrvo, o kome on govori.

  1. ↑ „Schemat.” 1867., str. 142.