Václav Radimský. (1894). Arheološke crtice. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 6(3), 429-448.

Radimský, V. (1894). Arheološke crtice. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 6(3), 429-448.

-- 429 --

(Nastavak)^[1]

24. Broncano zvono i dva željezna kopljana šiljka iz Golubića kod Bišća.

Gosp. geometar za evidenciju, Julije Grauner, bio je tako prijazan, pa je osim različitih drugih predmeta za naš zemaljski muzej poslao tri zanimljiva nahogjaja iz Golubića kod Bišća, koje je mjesto poznato sa mnogih svojih rimskih starina.

To je rimsko broncano zvono uz dva željezna rimska kopljana šiljka, koje su stvari nagjene na mjestu Bašagića greda u Golubiću i po gospodinu Grauneru nabavljene.

Zvono, prikazano u slici 1., ima zaobljen piramidalan oblik od 63 mm visine, te je zajedno s okruglastom ušicom visoko 80 mm. Pravokutno donje zjalo široko je 42 mm i 35 mm, pri čemu svaki ugao ima kratak, nozi sličan nastavak. Zvono je, kad je nagjeno, bilo bez bata, pa je onaj, koji ga je našao, istom kasnije namjestio batić u njemu.

Slika 1.

Od ona dva kopljana šiljka bio je onaj, što je prikazan u slici 2., po svom oštro kvadratičnom presjeku i piramidalnom šiljku osobito podesan za snažan hitac i za duboko prodiranje, pa je za to valjda služio kao sulica. Taj je šiljak 29.5 cm dug, od čega 10 cm dolazi na tulac, a 19.5 cm na šiljak.

Slika 2.

Okrugli je tulac veoma čunjast i od šiljka rastavljen malim svitkom.

Posve sličan rimski kopljani šiljak na oblik ražnja prikazuje Lindenschmit ^[2] iz treseta kod Nydama, koji se sada nalazi u kielskom muzeju. Razlika je izmegju oba koplja u tome, što nydamski ima razmjerno mnogo kraći tulac, nasuprot pak mnogo duži šiljak.

Podbilješke

1. ↑ Vidi: „Glasnik” 1893., 3., str. 479-498.
2. ↑ „Alterthümer unserer heidnischen Vorzeit.” Knj. III , sv. IV., tab. 4., sl. 2.

-- 430 --

-- 431 --

Drugi, u slici 3. prikazani, kopljani šiljak takogjer je 29.5 cm dug, ali ima neobično dug tulac od 17 cm dužine, tako da na plojku dolazi samo 12.5 cm.

Slika 3.

Plojka mu se izvinutim lukovima hvata jakog tulca, te po tome čini prijelaz k rimskim kopljanim šiljcima sa čekljunima.

U njega ima vrlo izrazit povor duž sredine, pri čemu se okrajci plojke samo slabim zavojem vuku od tulca do šiljka.

Lindenschmit^[1]prikazuje manji šiljak od rimske sulice istog oblika, koji je pri kopanju jednog bunara u Majncu god. 1857. ondje nagjen zajedno s dijelom jedne rimske oklopne košulje i množine rimskih sandala, onda rimskog oružja, orugja i sprava.

25. Nekoliko nahogjaja pri gradnji željeznice Lašva - Travnik.

Prigodom jednoga puta u Travnik pohodio sam inžinira sekcije gospodina Franju Herdu u Lašvi, koji mi je pokazao različite stvari, nagjene pri gradnji željeznice Lašva-Travnik, te je poslije još bio tako dobar, pa ih je poslao zemaljskom muzeju.

Tu su prije svega dva broncana predmeta, i to jedan bodež i jedna toka, koji su nagjeni zajedno u jednoj raspuklini oko 0.9 km od nove željeznice, dakle nedaleko od mosta bosanske željeznice preko Lašve.

1. ↑ „Alterthümer unserer heidnischen Vorzeit.” Knj. I., sv. XII., tab. 4., sl. 10.

-- 432 --

Lijepi, na žalost prelomljeni, ali inače dobro očuvani i zagasito patinirani bodež, slika 4., ima ukupnu dužinu od 28 cm, od kojih 8 cm dolazi na držak, a 20 cm na pràvu oštricu, kojoj se duž sredine vuče širok, jak povor.
Držak je tome bodežu probijen, ali je nekoć bio popunjen tankim broncanim lističem, a na kraju izlazi u dva protivna zavojita šiljka.

Slika 4.

Dva broncana 15 mm duga zglavka, što su na gornjem kraju slabo zavijene, dvoreze oštrice, navode nas na misao, da je držak bio obložen košću ili drvetom, od čega megjutim nema nikakog preostatka. Isto tako nema traga nikakim koricama.

Nešto manji, ovome posve slični broncani bodež našao je u najnovije doba i gospodin Fiala na Debelom brdu kod Sarajeva.^[1]

Zajedno s bodežem nagjena toka prikazana je u slici 5. u naravnoj veličini. Ona je eliptičkog, s obje strane zaobljeno šiljastog oblika. Prevučena je lijepom, zagasito-zelenom patinom te je bogato ornamentirana. Oko ispupčenog glatkog srednjeg dugmeta usavaćene su naime četiri manje i dvije veće špirale, koje sastoje svaka od tri paralelne crte, i spojene su izmegju sebe tangencijalnim linijama. Okrajak im je s obje strane na šiljastim krajevima optočen sa tri, a gore i dolje samo sa dvije crte.

Na toki ima na svakom kraju zglavak, dug 11 mm, pa je po tome valjda kao srednji ukras bio na kožnom pojasu, što bi se moglo suditi i po površini, po dužini ponešto uvinutoj.

Slika 5.

Oba ta vrlo zanimljiva broncana predmeta biće da pripadaju halštatskoj perijodi.

Kod kilometra 1.4 željeznice našao je nadalje gosp. Herda, sasma prosto u zemlji položen kopljani šiljak s kratkom, širokom plojkom i slabim povorom duž sredine. On je 25.5 citi dug, od čega 13 cm dolaze na plojku, na sredini široku 4.2 cm, a 12.5 cm na tulac. O starosti tog osamljenog nahogjaja ne usugjujem se izreći suda.

1. ↑ „Glasnik” 1894., str. 117 i tabla XII., sl. 1.

-- 433 --

Pri kilometru 3.4 te željeznice nagjeno je nadalje teško, željezno, jednoruko sidro, kome je ruka duga 30 cm, a srednja širina 10 cm, takogjer prosto u zemlji. Valjda je na tome mjestu nekoć bila usidrena skela preko Lašve, ali se ne može odrediti vrijeme, kada je to bilo.

Zadnji je komad u toj kolekciji, u slici 6. prikazani, željezni dvostruki nož, kako mislim, britva, nagjen kod 4.7 željezničkog kilometra. On je dug 28.5 cm, te na svakom kraju ima vrlo zavojitu, jednorezu oštricu. Obje su te oštrice obrnute na protivne strane, a spojene su pravom, poput gajtana usukanom šipkom od 9 cm, koja u sredini ima svitak.

Slika 6.

Drugi jedan ovome posve sličan, ali manji dvostruki željezni nož ima naš muzej iz Zagradine na Rakitnom polju u Ljubuškom kotaru. Treći slični dvostruki željezni nož dobio je naš muzej iz županjačkog kraja. Samo je u ovoga srednji dio posve gladak i obje zavojite oštrice imaju isti pravac. Konačno bijaše četvrti, dvostruki nož istog oblika iz Bogorova u kotaru vlaseničkom nedavno priposlan našem muzeju po oružničkom stražmestru Tomi Dragičeviću. On je 33 cm dugačak, posjeduje dvije, nejednako velike, jako zavinute, u jednom pravcu stojeće oštrice i zasukani zajednički držak.

Čini se dakle, da takvi dvostruki noževi u našim krajevima nijesu rijetki, ali su se dojako samo osamljeni nalazili, pa im se s toga doba, iz kojeg potječu, ne može pouzdano odrediti.

26. Vidoška gradina kod Livna.

Južno od varoši Livna zračnom linijom od prilike 6.5 km odonud, stoji na strmome hridu nad jakim vrelom potoka Studbe ili Sturbe velika Vidoška gradina, a od prilike 20 minuta puta sjeverozapadno od ove druga, nasuta gradina, nazvana Ivića gradina. U potonjoj, ma da je dobro održana, ne ima ništa zanimljivo, za što ćemo ovdje govoriti samo o Vidoškoj gradini.

„Schematismus Bosnae argentinae”^[1] ovo kaže o toj gradini: »Antiquitates intra ambitum hujus parochiae memorari merentur sequentes: 1. Ad fontes fluvii Studba jacent disjecti lapides arcis dictae Radinčić, in cujus area est sepulchrum lapideum cum inscriptione: „Suronis posteris”. 2. Huic arci contigua sunt vestigia Claustri Monacharum S. Clarae, quae in hanc diem, retinent honorificum nomen „Divice”. In aninalibus Vadingi apellatur hic conventus Claustrum Monacharum od fontes Stuvariae.«

Tu se dakle veli, da je na tome mjestu bio grad Radinčić, a njega da se je hvatao manastir duvni svete Klare. Na početku šezdesetih

1. ↑ „Schematismus almae missionariae provinciae Bosnae argentinae ordinis fratrum minorum observantium”. Mostar 1877., str. 67.

-- 434 --

-- 435 --

ljeta nagjen je nadalje ondje rimski nadgrobni kamen s imenom Firmus Suro,^[1] ali u Vidošima ne mogoh saznati, gdje je sada. Na temelju toga nahogjaja sude Tomaschek^[2] i Hoernes,^[3] da je kod Vidoša bila rimska štacija Ad Libros uz veliku cestu Salona-Argentaria. Vidoška je gradina, kako pridani ovdje tlocrt i dva presjeka, slika 7.. pokazuju, golema prehistorička gragjevina, nasuta od prikupljenog kamenja iz okolišnog krša. Na jugoistočnoj strani je bedem, koji opasuje unutrašnji zaravanak, na oblik gromile uzvišen, i dostiže mu ovdje temelj istočnozapadnu širinu od 55 m. Duguljasta eliptička, ravna glavica te gromile a duga je 21 m, te je s polja visoka 12 m, a iznutra 10 m. Polazeći prama zapadu i sjeveru, hvataju se gromile u vidu luka podignuti bedemi, koji bivaju sve niži, te se s obje strane svršavaju pri zapadnoj ostrmini kuka b, na kome je zaravanak. Tako zapadni bedem c od prilike u polovici svoje dužine spolja samo još ima visinu od 4.2 m, a iznutra od 4 m. Bedem d, koji se prostire sjevernim pravcem, već se gromile hvata nešto niže, te prije nego što oštro u e skrene na jugozapad, ima prama nutarnjem zaravanku f visinu od 1.7 m, spolja pak, gdje ispred njega ima vododerina g visok je 13 m. Ta će vododerina biti uzrokom, što je bedem na ovoj strani bez uštrba po tvrdoću mjesta mogao biti tako nizak.

Unutrašnji zaravanak spušta se po malo prama zapadu, te je od gromile do okrajka otvorene ostrmine širok 54 m, a od podnožja jednog bedema do podnožja drugog bedema 60 m dug.

Od podnožja istočnog bedema pri oštrom njegovom zakretu e spušta se nadalje kraj spomenute već vododerine g niži spoljašni bedem h prama sjeveru u dužini od 130 m prama vidoškim kućama.

Drugi, ali kraći, spoljašni bedem prostire se od gromile prama jugu i tvori na kraju drugu gromilu i od 30 m premjera.

Nad glavicom svih bedema i obiju gromila temelji su 2 m debelog zida k, uzidanog od lomljena kamena, vezanog mazom, u kome su pomiješani komadići cigle. Uz oštri zakret bedema kod e razabira se nadalje iz temeljnih zidina i okruglaste udubine, da je ovdje bila okrugla kula od 4 m premjera.

Slika 7.

Ukupni zatvoreni planum i bedemi zasuti su rbinama od ilovastog, rukom gragjenog sugja i fragmentima žrvnjeva od pješčenjaka, kakog u onomu kraju nema, ali i rbinama crvenih na točilo gragjenih rimskih ilovastih posuda, onda grumenjem od vapnenog maza i komadima različite rimske cigle.

1. ↑ C.I.L. III. br. 2764/a.
2. ↑ „Die vorslavische Topographie der Bosna, Hercegovina, Crna Gora und der angrenzenden Gebiete”, od Viljema Tomascheka. „Mitth. der k. k. geogr. Ges.” Beč, XI. sv., 1880., str. 518.
3. ↑ „Alterthümer der Hercegovina und der südlichen Theile Bosniens”, od dra. M. Hoernesa. „Sitzungsberichte der k. k. Akademie der Wissenschaften in Wien”. 1881., sv. 99., str. 934.

-- 436 --

Ta je Vidoška gradina po tome prehistorička nasuta gradina, koju su kasnije zbog pogodna joj položaja zapremili Rimljani i jakim zidinama još više utvrdili. Ma da u dolini pod gradinom nijesam našao ostanaka rimske naseobine, to opet može biti, da je takva ondje bila. A moglo bi i to biti, da je ta rimska štacija samo utvrda, koja je imala da zaštićuje cestu, što je kraj nje prolazila.

Gdje je ono bio manastir duvni sv. Klare, za koji šematizam stalno tvrdi, da je ondje postojao, to unatoč mnogog raspitivanja nijesam mogao da doznam, jer se u narodu o tome nije održala nikaka tradicija. Pisac šematizma očevidno pogrješno traži ga u južnoj gromili i, ali to je prehistorička gragjevina, te ne gledavši na to, što nema gragjevnih ostanaka osim rimskog zida k po dužini, već po malenom svom prostoru nikad nije mogla nositi sredovjeki manastir. Gromila nasuprot pripada kao spoljašna utvrda prehistoričkoj utvrdi gradine, te je služila ili kao ispostavljena stražarnica, a možda i za bogoštovne obrede.

27. Nekoliko novih nahogjaja iz grahovske okolice u livanjskom kotaru.

Nastojanjem gospodina Dominika Kovačevića, do prije kratkog vremena upravitelja ispostave u Grahovu, stekao je zemaljski muzej nekoliko novih predmeta, nagjenih u ovom uredovnom području, izmegju kojih ću zanimljivije ovdje pokušati da opišem.

Prvi je od njih maljušna rana rimska fibula na obluk od bronca, slika 8., duga 54 mm, visoka 27 mm i najveće širine 25 mm. Stremenka sastoji od četiri probijena rebarca, koja su izmegju sebe spojena sa četiri okrugle poprečne šipke, koje se i na spoljašnjoj strani završuju u zglavkasta puceta.

Poprečnim gukama ornamentirana puna glavica ima na dônjem kraju okruglu, s obje strane pucetom ukrašenu priječku, a u njihovoj sredini smješten je šarnijer od jezičca; nožica pak sa svojom malenom, punom trouglastom plojkom završuje se člankovitim dugmešcem. Ta fibula živo sjeća na jednu rimsku broncanu fibulu iz ravnih grobova kod Hodbine na Bišću polju kod Mostara,^[1] te glavna razlika izmegju obiju stoji samo u tome, što potonja ima dva jezičca, te prema tomu i horizontalno položenu nožnu plojku. Vrlo je slična i jedna rimska fibula sa šarnijerima

1. ↑ „Glasnik” 1891., str. 166, sl. 7 i „Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina”, II., 1894. str. 13, sl. 11.

-- 437 --

iz Graca kod Posušja u kotaru Ljubuškom,^[1] kojoj probijena stremenka megjutim, kao ona iz Hodbine, sastoji samo od dva rebarca i u koje su takogjer bila dva jezičca.

Slika 8.

Ovu fibulu, o kojoj je riječ, našao je na Gradini kod Peči sjeverozapadno od Grahova neki pastir, a ležala je sasvim prosto na površini.

Dvije druge male gradine leže sjeveroistočno od blizog mjesta Kesića na dva brežuljka, jedva 50 koraka jedna od druge i sastoji se svaka od jednog eliptičkog nasipa. Veća od njih duga je od istoka prama zapadu 22 m, a široka je od sjevera k jugu 15 m, manja je nasuprot od istoka k zapadu duga 19 m, a široka 11 m. Sa malo pokusnog prokopavanja nagjeno je u obje gradine rbinâ od prehistoričkog sugja, gragjenog prostom rukom, tkalački uteg od ilovače i jedna ilovasta žlica, ali osim toga je nagjeno i rbinâ od crvenih rimskih ilovastih posuda, temeljnih zidina, grumenja od vapnenog maza, beton od opeke i komadi željezne troske, kao dokazi kasnije naseobe po Rimljanima.

Malo prije spomenuta ilovasta žlica, slika 9., duga je 93 mm, široka 40 mm. a eliptička joj udubina prilično je duboka. Kratki, prama kraju stanjeni držak ima na kraju rupu od 20 mm dubljine, koja je očevidno bila na to odregjena, da se u nju zataknu korice od kosti ili od drveta. Slične ilovaste žlice, ali s potpunim drškom, poznate su u Bosni i iz naseobina na Debelom brdu kod Sarajeva i iz gradine kod sela Rum boci blizu Prozora.

Slika 9.

Druga rimska broncana fibula, slika 10., potječe iz Resanovca ili Resanovaca sjeverozapadno od Grahova, od koja dva mjesta pokraj prvog rimska cesta iz Dalmacije vodi preko Rastella di Grab i preko Grahovskog polja prama dolini Unca.^[2]

Ta je fibula nagjena nedaleko od rimske ceste na jednoj oranici. To je fibula na oblik strijele sa šarnijerima i sa lučastim pucetima, duga

1. ↑ „Glasnik” 1893., str. 522, tab. V., sl. 10.
2. ↑ „Glasnik” 1891., str. 396, i Ballif: „Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina”, Beč 1893., str. 12 i dalje.

-- 438 --

84 mm, a široka 54 mm, koja se time odlikuje, što joj je stremenka i duga, plosnata nožica obložena uskim trakom od bijele paste, ili od nekog metalnog oksida poprijeko isprutana.

Slika 10.

Take fibule bile su i u rimskim pokrajinama u kasnije doba careva (u III. i IV. vijeku) vrlo proširene, te su već i u našim stranama češće nagjene. Tako kod Mostara, Nevesinja, Stôca i Ljubuškog u Hercegovini, onda u Domaviji kod Srebrenice, u Dejčićima kod Trnova u kotaru sarajevskom, u Putičevu kod Travnika i u Bastašima u kotaru petrovačkom.

Treći je nahogjaj iz rimskoga doba u slici 11. prikazani željezni bodež (handžar), koji je nagjen prosto u zemlji kod sela Zeba jugoistočno od Resanovca. Jednoreza mu oštrica duga je 22 cm, te je tek prema rtu ponešto savijena. Hrbat mjestimice debeo do 4 mm, od drška je pa do preko sredine dužine oštričine ponešto izbočen, tako da oštrica na tome mjestu dostiže svoju najvišu širinu od 5.5 cm, a otuda se u pràvoj liniji vraća prama rtu. Taj oblik noža nije baš rijedak megju nahogjajima iz rimskog doba u Bosni i Hercegovini, te u našem zemaljskom muzeju ima sličnih bodeža n. pr. iz Ljubuškog, Stôca i Putičeva.^[1]

Slika 11.

U priposlanoj kolekciji ima megjutim takogjer broncanih nahogjaja prehistoričkog doba, koji su prikupljeni u selu Pećima, blizu tamošnje eliptičke gradine i u njoj.

Prvi je od tih nahogjaja tulasti kelt, dug 12 cm, s odlomljenom ušicom, slika 12, koji je nagjen prosto u zemlji od prilike 3/4 sata puta jugozapadno od spomenute već gradine kod Peći. On se od svih do sada nagjenih tulastih keltova razlikuje time, što mu ispod debelog svitka oko tulca na svakoj dugoj strani ima poprječno rebarce. Oštrica mu na oblik polumjeseca, široka 5 cm, dosta je debela, ali zbog toga, što je jednostrano istrošena, nije pojednako uvinuta, a i tragovi čestog upotrebljavanja sasma se jasno vide na bridu.

Ovi broncevi, što sada slijede, nagjeni su rasuti po gradini kod Peći prigodom pokusnog prekopavanja.

1. ↑ Isp. „Glasnik” 1892., str. 340 i dalje, tab. VI., sl. 7. i 1893., str. 692, tab. I., sl. 1.; onda „Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina” 1893., I., str. 301, sl. 75.

-- 439 --

Slika 12.

To su dvije bočke, dva privjeska, jedan prsten, jedno dugme i jedna spiralna plojka.

Ona jedna bočka, slika 13., slomljena je, bila je u svoje vrijeme 20 cm duga, a sada je duga 10.5 cm. Ona je sasvim glatka s okruglom glavicom, dok je druga, slika 14., samo 82 mm duga, na vratilu je na oblik zrnaca nanizanih na prutić, narovašena, a na vrhu je sasvim poravnjena. Obje su bočke forme iz halštatske periode, pa su i na Glasincu već nekoliko puta nagjene.^[1]

Slika 13.

Slika 14.

Šuplji, dvouglasti, kesi slični privjesak od dva iskovana tenećeta, slika 15., dug 30 mm, a širok 21 mm, takogjer je oblik iste perijode, koji je nagjen i u samom Hallstattu.^[2]

Slika 15.

Čini se, da su se takvi privjesci održali kroz svu halstatsku perijodu i duže, jer ih od bronca nahodimo zajedno sa certoškom fibulom u grobovima kod Sv. Mihajla u Kranjskoj,^[3] nadalje od srebra i bronca zajedno sa la-tenskim fibulama na Jezerinama kod Bišća u Bosni.^[4]

Ljeveni privjesak, slika 16., najposlije nema ništa karakteristično, ali je pri tom ipak ponešto sličan raznim privjescima, koji su poznati sa Glasinca. Špiralni prsten s premjerom od 20 mm, koji sastoji od tankog, 3 mm širokog traka od broncanog tenećeta, ali je slomljen, te samo još

1. ↑ Isp. „Glasnik” 1890., str. 86, sl. 46/2 i 7. - „Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina” 1893., I., str. 95, si. 131 i 136.
2. ↑ Vidi: Freiherr von Sacken, „Das Grabfeld von Hallstatt”, tab. XII., sl. 10.
3. ↑ Vidi: „Miltheilungen der anthrop. Gesellschaft in Wien”, sv. XVIII., str. 229 i tab. III., sl. 8.
4. ↑ Vidi: „Glasnik” 1893., „Jezerine”, tab. XXIV., sl. 15.

-- 440 --

ima 1 3/4 zavojka, onda malo putašce s kratkim jezičcem na tjemenu svoje spoljašne površine, i špiralna plojka od okrugle žice s premjerom od 23 mm, takogjer su forme, koje su već nagjene na Glasincu.

Slika 16.

Ja s toga mislim, da ne griješim, ako zadnjih sedam broncanih rukotvorina iz gradine kod Peći pribrojim halštatskoj perijodi.

28. Gradina Donje Vrtoče kod Donjeg Unca u petrovačkom kotaru.

Megju krajeve bosanske, koji najviše obiluju ostancima iz drevnih vremena, valja ubrojiti lijepu dolinu unačku, koja se prostire južno i jugozapadno od kotarske varoši Petrovca.

Kada sam jednom prilikom posjetio tu dolinu, pokaza mi gospodin Franjo Topić, tada upravitelj tamošnje ispostave, jedan brežuljak u selu

-- 441 --

Dônje Vrtoče, koji se uzdiže na lijevoj obali Unca gotovo nasred doline, i kome su na sjeverozapadnom ogranku dva paralelna nasipa.

Razgledanjem toga brežuljka našlo se, da je na njemu nekoć bila prehistorička naseobina, kojoj je pogled sa zapadne strane predočen u slici 17., a tlocrt i presjek u slici 18.

Slika 17.

Slika 18.

Brežuljak ima ravan plato, koji prama istoku po malo prelazi u ravninu, te se na sjeveroistočnoj, sjeverozapadnoj i jugozapadnoj strani na 16 m od prilike strmo spušta u polje. Na jugoistočnoj strani, gdje se ravno zemljište zaravanka produžuje, prostiru se od jednog okrajka do drugog ponešto prama spoljašnoj strani izbočeni nasipi a i b, a megju njihovim krajevima i okomitim ostrminama ostaje otvoren uzak prolaz. Prirodni je materijal brežuljka neogeni tercijarni lapor, te su oba nasipa podignuta od takog lapora, izmiješana zemljom.

Spoljašni od njih a, dug je 129 m, spram spoljašne strane visok 3.7 m, a spram unutrašnje 4.6 m.

Unutrašnji je nasip b nasuprot 76 m dug, prama spoljašnoj strani visok je 4.5 m, a prama unutrašnoj 5.2 m. Razmak obaju nasipa od šljemena do šljemena iznosi 57 m.

Nutarnji zaravanak, što ga zagragjuju ta dva nasipa, ima od šljemena nasipa b pa do okrajka sjeverozapadne ostrmine dužinu od 121 m i prosječnu širinu od 53 m.

-- 442 --

Materijal nasipa ispremiješan je množinom rbina od ilovastog sugja, kojih je tušta i tama rasuta kako po cijelom zaravanku, tako naročito i po ostrminama brežuljka.

Te ilovaste rbine pokazuju obični tip rbinâ u našim nasutim gradinama, sve su gragjene prostom rukom, a potječu od sugja najrazličitijih i oblika i veličine, površina im je stranom ostavljena sirova, stranom je uglagjena, te su crvene, sive, smegje ili zagasite. One su nadalje slabo pečene, a ilovača je promiješana množinom vapnenih zrnaca.

Dna tih posuda naprečac i oštro skreću u bokove trbušine, a megju trbušinu i dno zalazi posve niska, rijetko od 1 cm viša i kadšto prama unutrašnjoj strani nakrenuta noga.

Ručice su nespretno gragjene, svekolike imaju okruglast presjek, kadšto duž sredine imaju povor, te su nasagjene koje vertikalno, a koje horizontalno.

Okrajci posudâ većinom su slabo rastegnuti ili usko previnuti, te su u potonjoj prilici kadšto udebljani, ili su s polja narovašeni utiscima od prsta. Rjegje su okrajci uspravljeni, a još rjegje na široko prama spoljašnoj strani previnuti. Ornamentika je na tim posudama posve primitivna. Ona sastoji od guka, sličnih dugmetima, ili podužih horizontalnih, stranom glatkih, stranom narovašenih guka, od oblučastih ili potkovi sličnih rebaraca, a najviše od glatkih ili narovašenih svitaka. Zaparanih ornamenata na bokovima trbušine ili grlića nijesam vidio ni na kojoj rbini.

Osim rbinâ od ilovastog sugja nagjeno je i pečenog ilovastog grumenja, komadićâ drvenog uglja, kao i kostî od svinjčeta i konja megju pepeljastom zemljom, pa ja s toga mislim, da je ta gradina prehistoričkim žiteljima ove doline služila za stanovanje.

Nešto pokusnog prokopavanja iznijelo je, da je nad šljemenima obaju nasipa tekao oko 60 cm debeo, betonu sličnim mazom, bez primiješanih komadića cigla, uzidan kamenit zid, od koga su se samo očuvali temelji.

Osim toga našao sam na zaravanku te gradine u slici 19. prikazanu ilovastu rbinu, po svoj prilici od rimske posude.

Gragjena je na točilo, zagasito-siva, dobro pečena i od finijeg materijala načinjena. Ispod rastegnutog okrajka teče uokolo jednostavna valovita linija, ispod nje su dvije pràve brazde, a megju ovima opet jednostavna valovita linija.

-- 443 --

Slika 19.

Sjeverozapadno od Dônjih Vrtoča otvorio je gospodin Topić u blizini Bastašima sveden rimski grob, a jugoistočno otuda u Drvaru našao je ostanke rimske naseobine i različite rimske grobove. Sasvim blizu jugoistočno od Vrtoča stoji nadalje miljokaz^[1] rimske ceste Rastello di Grab - Petrovac, koja je ovdje poprijeko sjekla unački dô, pa ja za to mislim, da je gradina u Donjim Vrtočima u kasnije doba zapremljena po Rimljanima za zaštitu njihove naseobine kod Drvara i njihove ceste, koja je onuda prolazila.

29. Rimska razvalina Biograci na Mostarskom blatu.

Kad iz Mostara polazeći prijegjemo preko kose brda, koja se zapadno oda nj prostire, onda dolazimo u prostranu kotlinu Mostarsko blato, koja je od jugoistoka prama sjeverozapadu duga od prilike 12 km. a najviša mu je širina oko 3 1/2km. Kao većina kotlina u našim krševitim krajevima, tako je i Mostarsko blato zimi poplavljeno, ali u kasnije proljeće do jedne bare u najjužnijem mu kraju, koja se zove Lokve, sasvim presuši, te daje vanredno plodno zemljište za oranice i livade. Zbog toga je ta dolina samo po svojim povišim okrajcima i po obroncima okolišnih brda naseljena.

Slične su prilike onuda valjda bile i u vrijeme rimskog gospodstva, pa i zbilja uz krajeve Mostarskog blata na više mjesta nahodimo ostanke nekadašnje naseobe po Rimljanima.

Tako sam nedaleko od zvatićke vodenice na jugozapadnoj strani nove kotarske ceste pred Biskupovim hanom na sjeveroistočnom kraju Mostarskog blata našao temeljne zidove rimske neke zgrade uz mnoštvo onuda rasutih fragmenata zida i krovnog crijepa.

Na sjevernom kraju Blata nadalje vigjaju se kod sela Knežpolja u šumi Vardi temeljni zidovi male neke pravokutne gragjovine od lomljenog kamena s rasutom onuda tesanom sedrom. Ukraj razvaline leži čitav poklopac od sarkofaga i jedan fragmenat od takoga, oba sa zabatima. Kako mi rekoše, bilo je ovuda prije više takih poklopaca od sarkofaga, ali su žitelji onoga kraja od njih načinili krstove za grobove, svakako je u šumi Vardi nekoć bilo rimsko grobište, a ona razvalina biće da potječe od grobnice.

To mnijenje izlazi tim vjerojatnije, što nedaleko odonud u istoj šumi ima grupa od 265 starobosanskih nadgrobnih kamenova, te je to mjesto očevidno i u srednjem vijeku bilo grobište.

1. ↑ Ballif: „Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina”, str. 13.

-- 444 --

Ali najzanimljivija je za nas rimska razvalina Gradina na jugozapadnom kraju Blata kod sela Biogradaca, gdje je po Petru Bakuli^[1] „arcis rudera magnificentiam operis antiqui et praegrandis indicant”, i gdje dr. M. Hoernes^[2] spominje prilično održanu razvalinu stare gradine.

Na jednom sa svih strana osamljenom brdu na sjeverozapadu od kuće Marušićeve u Biogracima uzdiže se strma glavica, pružena od juga pranja sjeveru, za 8-10 m nad brdskim povorom, kojoj je prilično ravni plato dug 80 m pri najvišoj širini od 42 m i nosi dotičnu razvalinu, slika 20.

Kako pristranci glavice, tako i zaravanak gradine zasut je rbinama od ilovastog, rukom gragjenog sugja, tipa iz gradina po našim krajevima, a na južnom kraju zaravanka jasno se vigjaju ostanci gromile, koju su razrovali kopači blaga. Nasipa više nema, te su valjda razvaljeni, kada je zidan kasniji rimski bedem, i da se uštedi prostora.

Nema pak sumnje, da je na gradini bila prehistorička naseobina, koju su Rimljani kao i na mnogim drugim mjestima u Bosni u Hercegovini zauzeli, pošto su osvojili zemlju.

Rimska utvrda biogradačka sastoji od bedema a, koji je svud unaokolo uz krajeve opasao plato, a uzidan je od lomljenog kamena mazom, u kome su zamiješani komadići opeke; taj je zid debeo 70 cm, a mjestimice je očuvan još do 60 cm visine. Taj je bedem na južnoj i sjevernoj strani bio utvrgjen po jednom pravokutnom kulom, a na jugoistočnoj strani bastijom.

Južna kula b, koja je bila uzidana u nekadašnju gromilu i koja je raskopana prigodom gore spomenutog kopanja blaga, imala je od istoka prama zapadu 3 m spoljašne širine pri sjeverojužnoj spoljašnoj dužini od 5.5 m.

Sjeverna je kula c kvadratična gragjevina, kojoj je stranica duga 3 m, a zidovi su ostali još za 2 m.

Slika 20.

Bastija d na jugoistočnoj strani, slika 21., sasvim je izašla iz bedema, spolja je pravokutna, iznutra pak polukrugla sa 3 m unutrašnje dužine prema pravcu zida i 2.5 m unutrašnje širine u sredini.

Oba ugla bastije imaju prama spoljašnoj strani potporne stupove f, duge 30 cm, a izmegju ovih stupova vode vratašca g, široka 70 cm, na dvor.

1. ↑ „Schematismus custodiae provincialis in Hercegovina.” Spljet 1867 , str. 76.
2. ↑ „Sitzungsbericht der k. k. Akademie der Wissenschaften in Wien” 1880., knj. 97. „Alterthümer der Hercegovina”, str. 573.

-- 445 --

Slika 21.

U nutrašnjosti utvrde vigjaju se temelji pravokutne zgrade e, iznutra 3 m široke i 5 m dugačke. Osim toga vigjaju se tamo amo po zaravanku rasute hrpe kamenja, uz koje je djelomice prionuo klak, te valjda označuju ona mjesta, gdje su nekoć stajale zgrade.

Svi su zidovi rečenih zgrada oko 70 cm debeli, a uzidani od lomljena kamena s primješanim zrncima opeke.

Ako bi u ostalom još ostala sumnja o tome, da li biogradačka razvalina potječe od rimske gragjevine, ili ne, to će je raspršiti množina rbinâ od crvenog rimskog ilovastog sugja, a naročito množina ostanaka od zidne rimske opeke i krovnog crijepa, što je posula svu površinu utvrde.

Kako mi je kasnije pripovjedio gospodin nadcestar Paravan iz Mostara, prostire se sjeverozapadnim dijelom Mostarskog blata, pravcem od Biogradaca prama Knežpolju poravnjen i kamenitim pločama obložen put, koji on rimskim smatra. Ako je taj nazor osnovan, onda bismo tu imali ostanke rimske ceste, koja je valjda iz doline Trebižata preko rimske štacije u Čitluku na Brotnjem polju,^[1] pa pokraj utvrde Biogradaca vodila na Vardar-planinu i dalje na Rakitno polje.^[2]

30. Gromile kod Pologa na Mostarskom blatu.

Po pristrancima gorskih kosa, koje. su opkolile dolinu Mostarskog blata ima velika množina kamenitih gromila, koje imaju najraznoličnije dimenzije.

Tako sam duž ceste Mostar-Ljubuški na jugoistočnom kraju Blata od Var de ili Pašića hana prama jugu do preko Čula nabrojio oko 60, većinom manjih gromila. Na jugozapadnom kraju te doline ima kod Selišta 11 manjih, kod Biogradaca zapadno od tamošnje razvaljene rimske gradine jedna vrlo velika, a u Uzarićima kod mjesta jedna velika i osam manjih, onda nad grobljem Šarampovim jedna velika gromila.

Na jugozapadnom kraju Blata nad selom Knežpoljem dvije su velike gromile Varda i Bijela gromila, a u prostranom šipragu na jugu toga sela ima od prilike 100 gromila razne veličine.

Ali najviše nalazimo gromilâ po pristrancima sjeveroistočnog kraja od Dobrića preko Markića i Megjina prama Miljkovićima, i to visoko gore do Pologa, gdje ih ima više stotina, pa gdjekoji obronak, kao kod Markića gotovo sasvim prekriše. Sve su gromile bez izuzetka nasute od prikupljenih kamenica, pa nam to najpouzdanije jamči, da su gorske kose od kredastog vapna u ovim krajevima već u drevno doba morale biti krševite.

1. ↑ Vidi: „Glasnik” 1892., str. 121 i d. i „Wissenschaftliche Mittheilungen” 1894., II., str. 57 i d.
2. ↑ Vidi: „Glasnik” 1891., str. 413 i d. i „Wissenschaftliche Mittheilungen” 1893., I., str. 109 i d.

-- 446 --

Prigodom jednom, kada sam obilazio Mostarsko blato god. 1892., odlučili, da pokušaja radi raskopam jednu od množine tamošnjih gromila, da se tako dostanem kakih znakova, po kojima bih im mogao odrediti doba. Pošto je megjutim prigodom tadašnje gradnje ceste od Mostara prama sjeveroistočnom kraju Blata od prilike šest gromila na sjeveroistočnom kraju toga polja raskopano, pa su samo nagjeni kameniti sanduci i kosturi bez ikakih priloga, dok je u drugu ruku godine 1891. u jednoj gromili kod visokog mjesta Pologa nagjen broncani kelt i lijep broncani nož iz broncanog doba, koje sam imao prilike vidjeti u jednoj privatnoj zbirci, riješili se, da za svoj pokušaj odaberem jednu gromilu blizu kuća mjesta Pologa. Već pri uzlazu prama rečenom selu nagjoh šiprag po tamošnjim obroncima svuda zasut gromilama razne veličine, pa ih po pristrancima oko Blata mora biti neizmjerna množina.

Malo selo Polog leži u jednome naboru gorskog pristranka, a tle mu čini obragjenu, usku oazu u prostranom krševitom kraju one okolice.

Blizu sela ima 12 većih uz nekoliko manjih gromila, te ja za svoje ispitivanje izabrah jednu gromilu srednje veličine od 14 m u premjeru i 3 m visine. Posvemašnje prekopavanje ove gromile, kojoj presjek prikazuje slika 22., iznijelo je ovaj rezultat. Na dnu bilo je neravno zemljište poravnjeno tavanom kamena, koji je na nižoj južnoj strani dostigao od prilike 1.2 m visine. Na toj kamenitoj podlozi bila je u sjevernoj polovici koncentrički prama premjeru gromile ponešto ugnuta, na polukrug podignuta suhozidina a, visoka od prilike 90 cm sa 8 m u premjeru i više od jednog metra debljine od izabranog za zidanje nešto podesnijeg prikupljenog kamenja. Na zapadnoj strani nagjen je u tom kamenitom krugu još jedan kratak komad druge, takogjer na luk izvedene suhozidine b.

U južnoj polovici brežuljka nagjena su u opisanom dônjem tavanu kamenja uzidana tri pravokutna kamenita sanduka razne veličine i raznog pravca, koji su sastojali od neobragjenih kamenitih ploča od 5 cm do 10 cm debljine.

Prvi od tih sanduka, na slici sa brojem I. označen, bio je dužom svojom stranom obrnut prama z.-z.-sj., iznutra 100 cm dug, 42 cm širok i 50 cm dubok. Bio je preklopljen kamenitim pločama, ali na dnu nije bilo ploče. Djelomice šupalj imao je u sebi samo sitnih kamenica, zemlje i nešto kosti od posve malih životinja, valjda glodavaca, koji su valjda istom kasnije dospjeli unutra, ali ni traga ljudskim kostima.

Kameniti sanduk br. II. bio je posve jednako konštruiran, kao rečeni, ali je dugom stranom bio okrenut prama sjeveroistoku. Iznutra je bio dug 70 cm, širok 35 cm, a dubok 30 cm. Osim zemlje bilo je u njemu samo nekoliko malih, smegjih i posve rastrošenih komada ljudskih kosti i nekoliko

-- 447 --

sasma prostih, neuriješenih ilovastih rbina malog jednog, 6-7 cm visokog vrča s ručicama.

Megju objema nagjen je kameniti sanduk, broj III., kome su duge strane imale pravac od istoka prama zapadu. Bio je iznutra dug 77 cm, širok 40 cm i dubok 40 cm, ali je osim poklopca imao i na dnu ploču. Unutri bilo je samo nešto zemlje, u kojoj su se mogli razabrati mali komadići posve rastrošenih ljudskih kosti.

Pred polukružnom suhozidinom u sjevernoj polovici gromile bilo je na spoljašnjoj strani nagomilano ovećih šuljeva, a onda je nad sanducima i nad zidinama nasuta glavica gromile od nabacanog bez reda ovećeg prikupljenog kamenja do težine od jedne metričke cente.

Slika 22.

Inače je kopanjem nagjen samo razlomljen brus od dioritičkog kamena, dakle takog, kakog nema u onom kraju, koji je dosta duboko ležao megju materijalom gromile.

Po tome, što rekoh, očevidno je raskopana gromila bila grob, u kome su valjda bile sahranjene tri lešine. Jer u dva ona kamenita sanduka u istinu su nagjeni ostanci kostura, ali tako rastrošeni, da nam se ne treba čuditi, što u trećem već ništa više od njih nije preostalo.

Nego su dimenzije tih kamenitih sanduka vrlo malene, jer je najveći od njih iznutra mjerio 100 : 42 : 50 cm, a najmanji 70 : 35 : 30 cm. To su tolišni prostori, da tu lešina odrasla čovjeka nije mogla ni čućeći stati.

-- 448 --

Moramo dakle suditi, da su u toj gromili ili sahranjene bile dječije lešine, čime bi se i to rastumačilo, što nema priloga, ili da su odrasli ljudi ovdje sahranjivani tek iza maceracije, bilo prirodne ili umjetne i iza razloženja kostura.

Kustos Fiala pretražio je kod Crvenog grma u kotaru ljubuškom sličan grob sa sandukom u gromili.^[1]

Ali je tamo sanduk bio dug 100 cm i dubok 60 cm, tako da se je ondje, za nevolju mogla lešina čučeči smjestiti. Po nagjenoj prevlaci od broncane patine na lubanji mogao je nadalje Fiala pouzdano suditi, da su uz lešinu bili broncani prilozi.

U kamenitim sanducima gromile na Pologu nasuprot nije se našao ni najmanji trag kakome kovu, a od priloga nagjeno je samo nekoliko malih, prostih, ilovastih rbina u kamenitom sanduku br. II. i onda brus iz tugjeg kraja megju kamenitim materijalom brežuljka. Raskopana gromila pripadaće po tome neolitičkoj perijodi.

Nego u jednoj gromili kod Pologa nagjeni kelt s tulcem i nož od bronca upućuje nas na to, da ovdje ima i grobišta iz broncanog doba, pa bi za to bilo vrlo zanimljivo, kad bi se raskopalo još nekoliko gromila, Kako sam kasnije saznao, nagjeni su broncani predmeti u jednoj gromili, pa bi za to moglo biti, da mnoge one manje gromile toga područja pripadaju novijem vremenu nego veće.

1. ↑ „Glasnik” 1889., sv. III., str. 90 i d., i „Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina” 1893., I., str. 324 i d.