Václav Radimský. (1895). Arheološke crtice. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 7(2), 217-230.

dana

Radimský, V. (1895). Arheološke crtice. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 7(2), 217-230.

-- 217 --

Rimska ciglana kod Pijavica blizu Jajca.

Od prilike 2.5 km zapadno od grada Jajca podigoše godine 1889. na desnoj obali Vrbasa ukraj nove ceste Jajce - D. Vakuf u ritu Šedinama općine Pijavica novu ciglanu, pa sam začuo, da ondje u raskopanoj glini ima rasuta množina čvrstih komada vrlo lijepo ragjene opeke. Ipak sam to mjesto tek god. 1892. mogao razgledati prigodom moga puta u Jajce.

Gradeći ciglu, prekopali su megjutim ondje oveću površinu glinastog tla, te svuda od površine počevši, pa sve do na 1 m dubljine izbi u ilovači na dvor množina rasute rimske cigle najrazličitijih oblika, kao: opeke za zid, za tarac, žljebasti krovni crijep i žmurnjaci. Isto tako bilo je svekoliko zemljište u duljini od prilike 130 m i u širini od 70 m po prilici zasuto ulomcima isto takve cigle.

Ta je opeka djelomice vrlo dobro pečena i potpuno se je održala, ali se na njoj nikakav trag ne vidi lijepu, po kome bi se moglo zaključiti, da je prije bila uzidana. Djelomice je nasuprot prepečena ili deformirana, te očevidno odbačena otrebina. Nadalje ni na ciglani, ni u njenoj okolini nijesu nagjeni nikaki tragovi kakim zidinama, pa ja po svemu tomu sudim, da u ritu Bedinama mjesta Pijavica nije bila rimska naseobina, nego rimska ciglana.

Od cijelih ili gotovo cijelih komada opeke mogao sam ondje izmjeriti:
cigle za zid ili za tarac 14 : 14 : 5 cm
cigle za zid ili za tarac 29 : 29 : 4.5 cm
ilovastih ploha 55 : x : 5 cm

Iz ove nekolicine mjera vidimo, da je u Pijavicama gragjena opeka vrlo različite veličine, i da u nje, kao obično, prevlagjuje kvadratična forma.

Megju ruševinom ostanaka rimskih zgrada na desnoj obali Vrbasa južno od Pijavica blizu sela Sandžaka, koja je pri gradnji spomenute već ceste Jajce - Dônji Vakuf djelomice presječena, našao sam nadalje mnoge zidne opeke. Ja sudim, da je ta opeka dobavljana iz ciglane u Pijavicama, ma da je u tim razvalinama i takva jedna forma mnogobrojno zastupana, koja je više nalik na našu današnju opeku; jer su joj dimenzije 26 : 12 : 5 cm.

-- 218 --

Po dobroti gospodina kotarskog predstojnika jajačkog, dra. Karla Windakiewicza, dobio je naš zemaljski muzej cijeli jedan žmurnjak, koji je nagjen u nekadašnjoj ciglani u Pijavicama. Taj žmurnjak, slika 1., dug je 45 cm, širok 38 cm, a debeo 3 cm.

Ma da je vrlo isprevijan, pa po tome samo otrebak, opet za nas s toga razloga ima osobitu vrijednost, jer je to prvi potpuno očuvani rimski žmurnjak, što smo ga u Bosni našli. Jer makar da su rimske zgrade naših krajeva vrlo često bile pokrivene crijepom, ipak se ovaj pri iskopavanju samo nahodi razbijen, što se pri tako velikim i relativno tankim ilovastim plohama lasno može protumačiti padanjem s krova, kad su zgrade razorene.

Pregibi uz žljebove toga žmurnjaka po strani visoki su 2.5 cm, gornja površina ukraj žljebova obilježena je usporednim pràvim crtama, izmegju njih gore na S nalikim, a dolje sa dva reda oblučastih crta. Nizovi crijepa zahvatali su po našem komadu jedan preko drugog, - kako to pokazuju izrezi žljebova na gornjem kraju, i zarezi na donjem, - 11 cm.


Slika 1.

Najstarija vijest o nekadašnjoj jednoj rimskoj ciglani u našoj zemlji, za koju ja znam, potječe od Oca Bakule,[1] koji za Vuči polje u kotaru Ljubuškom ovo primjećuje:

„In Studena vrila (fontes frigidi) reliquiae exstant antiquae laterum fabricae.” Ipak nam tu vijest dotle oprezno valja uzimati, dok ono mjesto ne bude pobliže potraženo, jer možda onuda rasuta opeka potječe od razvalina rimskih zgrada.

Drugu je rimsku ciglanu našao, takogjer u kotaru Ljubuškom, zapadno od Gruda u Sovičkom polju, gospodin inžinir Hugo Jedlička prigodom gradnje ceste iz Ljubuškog prama Imotskom. Ima ondje u pravcu rečene ceste golema hrpa ruševine od komada rimske opeke bez zidnih temelja, gdje je od prilike u dubljini 1 m nagjena teška željezna lopata i izručena zemaljskom muzeju.

Treća rimska ciglana u Hercegovini leži u mostarskom kotaru, od prilike 3 km niz vodu od manastira Žitomislića, na lijevoj obali Neretve u ritu Kuparici, gdje se nahodi velika množina deformiranih i zajedno spečenih opeka u raznim položajima jedna na drugoj.

  1. ↑ „Schematismus custodiae provincialis in Hercegovina”. Spljet 1867 , str. 158.

-- 219 --

I u Bosni zna se već na više mjesta za ostanke rimskih ciglana. Tako sam ja tik Sarajeva na lijevoj obali Miljacke pri općinskom mlinu pruda našao ostanke rimske ciglane, a kod Todorovića u kotaru ključkom na lijevoj obali Sane razvalinu jedne, dosele u najmanjem dijelu raskopane rimske gragjevine, koju ja držim za ciglarsku peć, pa se možemo nadati interesantnim rezultatima, kada se stane potpuno raskopavati.

Najposlije je dr. Truhelka izvijestio o jednoj rimskoj ciglani u Lješanskom polju kod Skelana[1] u kotaru srebrničkom.

Čini se po tome, da su Rimljani opeku za mnoge svoje gragjevine većinom u zemlji samoj proizvodili.

Gradina Ilijina Greda u kotaru trebinjskom.

Kada se iz Trebinja ide cestom, koja najprije južnim, a kasnije jugoistočnim pravcem vodi preko prijevora Čičevo-Tuli, onda se dolazi kod zadnjeg mjesta u bajkama obilno poznato polje kod Graba, gdje na jednoj glavici podignuta razvalina prostranog turskog kaštela Ističana ponešto prekida pustoš žalosnog krša. Taj su kasteo tečajem hercegovačkog ustanka 1877. zauzeli i razorili Crnogorci, pa je to zadnji svjedok mnogih krvavih bojeva, koji su u ovom kraju bjesnili u burno doba prije godine 1878.

Mnogo stariji gragjevni spomenik nahodimo megjutim jugozapadno od mjesta Bogojevića selo na strmom obronku kose Ilijina Stijena, koja s istoka ogragjuje grabsko polje. To je prehistorička gradina Ilijina greda, koja se od Bogojevića sela posve lijepo može vidjeti, i za koju mi žitelji onoga kraja rekoše, da su to razvaline jedne gradine.

Kako pokazuje slika 2., sastoji ta gradina od jednog gotovo polukružnog bedema, visokog 1.2 m - 1.3 m, kome se oba kraja naslanjaju na okrajak jednog brida, štono strmo opada prama jugozapadu u grabsko polje.

Ogragjeni je prostor po nacrtu jednog suradnika zemaljskog muzeja, od sjeverozapada prama jugoistoku duž ostrmine dugačak 40 m, a najveća mu je širina 15 m. U opsegu toga bedema nadalje ima blizu obaju krajeva njegovih po jedna gromila od 7.5 m u premjeru i 2 m - 2.5 m visine. Kako bedem A, tako i obje gromile B i C na mnogo su mjesta deformirani; nasuti su od prikupljenog kamenja, pa se čini, da se je od bedema i gromile uzimao materijal za gradnju jedne kršćanske kapele, koja je tu nekoć bila.

  1. ↑ Vidi: „Glasnik” 1891., str. 244. i „Wissenschaftliche Mittheilungon aus Bosnien und der Hercegovina” I., 1893., str. 313.

-- 220 --


Slika 2.

Razvalina te kapele D, za koju kažu, da je bila crkva sv. Ilije, stoji izmegju obje gromile, te su joj se zidovi još održali na 2 m visine. Ona je pravokutna, 5 m duga, 3 m široka, a od sjeverozapada pružena prama jugoistoku, pri čemu ulaz leži na sjeverozapadnoj užoj strani, dok je oltar bio uz jugoistočnu užu stranu. Po pričanju žitelja one okoline razvaljena je crkva sv. Ilije od godine 1858., kada ju je razorio Salih-paša.

U gradini i po površini nasipa ne vide se rbine ilovastog sugja, ali u prhkoj zemlji onuda često se nagju male rasute pečene grudine.

Još mi se čini vrijedno spomenuti, da su sjeverozapadno niže gradine ukraj polja tri oveće kamenite gromile.

Gradina Kosovača kod Kusonja u kotaru zvorničkom.

Gradina Kosovača, pod kojom je god. 1892. nagjena lijepa bakrena bradva, što ju je vrijedni žandarski stražmeštar, gosp. Tomo Dragičević spremio našem zemaljskom muzeju,[1] leži na strmom ogranku gore Kosovača kose ukraj sela Kosovače u općini Kusonjama zvorničkog kotara.

Gradina je uokolo ogragjena jednostavnom eliptičkom suhozidinom, kojoj su premjeri 74 i 38 m, ali se na jednoj, nešto lakše pristupačnoj, užoj strani, ponešto sužava. Ovdje je i jedini ulaz u gradinu, a neposredno pred njim stoje vapnenim lijepom ozidani temelji male pravokutne zgrade, valjda nekadašnje kule, koja je branila ulaz. Isto se tako preko cijele zidine prostiru temelji jednog platna (ograde, kojom je obzidan prostor), a u nutrašnjosti prostora vigjaju se na više mjesta razvaline manjih zidanih zgrada. Materijal svih zidina sastoji od lomljenog kamena.

Cijeli ogragjeni zaravanak gradine zasut je nadalje mnoštvom rbina od sugja, gragjenog prostom rukom, ali i na točilo.

Dragičević je u jednoj od zidina rečenih zgrada ponešto prekopavao, te je predmete, koje je našao, poslao zemaljskom muzeju. Megju njima ima komad staljenog olova i veća množina do uglja sprženog žita, koje je nagjeno u dubljini od 1 m pod zemljom, a sastojalo od raži, pomiješane s pšenicom.

Otkopana je zemlja bila ispremiješana mnoštvom crvenkastih rbina, na točilo gragjenog rimskog ilovastog sugja, od kojih su se mogla rekonštruirati dva visoka poklopca s gužvastim okrajkom i po jednom kvrgom za prihvatanje. Jedan od tih poklopaca sa 13 cm premjera u zjalu i 8 cm visine prikazan je u slici 3. Ali je za nas to zanimljivije, što megju tim ilovastim rbinama ima i ulomak jednog ovećeg lonca slika 4., koji je niže gužvastog okrajka ornamentiran trakom, sastavljenim od tri plitke

  1. ↑ Fiala: „Glasnik” 1893., str. 152., sl. 14.

-- 221 --

brazde. Iznad tog traka i niže njega ima po jedna valovita linija. Po tome, što je rečeno, daje nam gradina Kosovača primjer prehistoričke utvrde, koju su kasnije zapremili Rimljani, po svome je načinu utvrdili te po njoj podigli zgrade za svoju momčad, kako smo to u Bosni i Hercegovini več na više mjesta našli. Nadalje vidimo ovdje na jednoj, bez sumnje rimskoj, ilovastoj posudi valovit ornamenat, koji se u sjevernoj Njemačkoj tek pojavljuje doseljenjem Slovjena.


Slika 3.


Slika 4.

Osim gradine Kosovače poznajemo u ostalom već više kako bosanskih, tako i hercegovačkih mjesta, gdje je valoviti ornamenat na ilovastom sugju ili direktno u zidinama rimskih zgrada, ili bar u društvu tipičnih rimskih nahogjaja.

Tako je valovita linija u razvalinama rimskog rudarskog grada Domavije kod Srebrnice ornamenat, koji se ondje često vigja na ilovastom sugju, ali je ovdje vazda zaparana s češljastim trakom od 4 do 8 zubaca.

Gragjevni savjetnik Ivan Kellner našao je jednostavnu valovitu liniju kao čest ornamenat na sugju u razvalinama rimskih zgrada u Ilidžama kod Sarajeva, muzejski pristav Franjo Fiala našao ga je u rimskoj utvrdi na Debelom Brdu kod Sarajeva, u zidinama rimskih zgrada kod Stóca i Gràca blizu Posušja u Hercegovini, u rimskim grobovima s paljevinom blizu Rogatice, u gromilama s rimskim prilozima na Glasincu i uz jedan rimski ključ u staroj naseobini na brdu Naklu kod Vojkovića[1] blizu Butmira.

Osim toga nagjen je valoviti ornamenat na ilovastim rbinama, gragjenim na točilo iznad sojenice kod Ripača blizu Bišća megju drugim rimskim

  1. ↑ „Glasnik” 1892., str. 213., sl. 9. i „Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina”, I., 1893., str. 237., sl. 23.

-- 222 --

nahogjajima, ne samo kao jednostavna linija, već i uz češljasti trak sa trinaest zubaca zaparan, onda kao jednostavna linija u jednom grobištu sa žarama blizu ravnih rimskih skeletnih grobova kod Hodbine blizu Mostara[1] i na gradini kod D. Vrtoća blizu D. Unca u kotaru petrovačkom,[2] koju su prehistoričku naseobinu kasnije naselili Rimljani.

Najposlije bi još valjalo spomenuti, da je na nekadašnjoj rimskoj utvrdi Gradini kod Malog Mošunja blizu Travnika nagjen fragmenat rimskog žmurnjaka, koji na gornjoj površini ima široko zaparane valovite linije.[3]

Po ovome, što rekosmo, poznavali su Rimljani valoviti ornamenat bez sumnje u našim krajevima i primjenjivali ga na svojim posudama, tako da bi pogrješno bilo, kad bi ga ko u Bosni i Hercegovini smatrao špecijalno staroslovjenskim dekorativnim motivom.

Rimski miljokaz kod Trnova u kotaru jajačkom.

U kraj jahaćeg puta, koji se odvaja od doline Plive kod Šipova, pa sjeverozapadno vodi prama Podražničkom polju, stoji jugoistočno od Trnova kod zaseoka Tegelće ili Tegelčije jedan rimski miljokaz, kome se mjesto može razabrati iz preglednog tlocrta slika 5., i kome pogled pokazuje slika 6., koju je prigodice uhvatio gosp. Oskar Pogatschnig.


Slika 5.


Slika 6.

Od jahaćeg puta do kamena ima samo nekoliko metara, pa je u špecijalnoj karti austro-ugarske monarhije mjerilu 1:75.000, Z. 28., Col. XVI. zabilježen kao kamen megjaš. On se iz zemlje uzdiže na 135 cm, cilindričan je i gore prelomljen, ali se više nije moglo pronaći, kud je dospio onaj odlomljeni komad, koji ondje niko više ne pamti. Na odlomljenom komadu vide se na više mjesta rupe i prelomi iza odbijenih komada, što valjda potječe od pokušaja žitelja onoga kraja, da izvade blago, za koje su mislili, da je u tom kamenu. Ne mogu se na njemu više raspoznati tragovi natpisu, pa može biti, da je on bio na gornjem, izgubljenom dijelu kamena.

Pobliža situacija toga miljokaza vidi se iz pridanog ovdje nacrta slika 7. i presjeka slika 8.

Tik do kamena a sasvim se jasno raspoznaje planum rimske ceste b u širini od 2.5 m kao ravan zasjek, koji prilično uporedo ide s današnjim jahaćim putem i jednako s njime pada. Cesta je s obje strane kamena održana u duljini od 270 m po prilici, ali joj se na sjeverozapadu od onog mjesta, gdje se ukrštava s jahaćim putem c, posve izgubio trag. Na jugoistoku

  1. ↑ Radimsky: „Glasnik” 1891., str. 165., sl. 5. i „Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina”, II., 1894, str. 12., sl. 9.
  2. ↑ Idem „Glasnik” 1894., str. 422., sl. 19.
  3. ↑ Idem „Glasnik” 1892., str. 229., sl. 2. i „Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina”, II., 1894., str. 68., sl. 14.

-- 223 --

-- 224 --

joj se od granice polja d još donekle u polje poznaje kao ravan prijemet, a otuda dalje nikako je više nema. Kako ljudi onoga kraja vele, ta se je rimska cesta još prije nekoliko godina sasvim dobro vidjela na jugoistočnoj strani do šume Dubrave u dužini od 400 m. Ali kada je neki kršćanin kupio tadašnji pašnjak pa ga uzorao, nestalo je cesti ponovnim preoravanjem malo po malo temelja.

Što se onaj dio ceste, koji još postoji, sve do danas održao, to nam valja samo tome zahvaliti, što onuda sada teče poljanska megja, te je duž cijele ceste po sredini povučen nizak plot slika 8. e.


Slika 7.


Slika 8.

Ako se sada pitamo, kojoj je rimskoj cesti taj miljokaz mogao pripadati, to nam prije svega valja na oko uzeti veliku rimsku cestu, koja je, počevši od Solina išla preko Prologa, Glamočkog polja i Banje-luke prama Serviciju, današnjoj Gradiški, te je ovuda morala prolaziti.

Ballif[1] je toj cesti slijedio trag od zemaljske megje na Prolog-planini, preko Livanjskog polja, Staretine planine, Glamočkog polja i Crne gore do Pecke Dônje u gornjoj dolini Sane. On nadalje i to s razlogom, misli, da je ona od Pecke Donje počevši išla dalje preko prijevora Strbine u Podražničko polje, kuda i današnja cesta iz Varcar-Vakufa ide u Glamoč.

Spram ovakog pravca ceste naš je ostanak ceste i miljokaz kod Trnova previše na istok, pa se nikako ne može misliti, da su Rimljani od Pecke Dônje počevši okolišili čak u dolinu Plive u Šariće ili Šipovo, da dogju u Podražnicu ili uopće na sjever.

Toliko megjutim svakako stoji, da je rimska cesta od Trnova prama sjeverozapadu prama konfiguraciji zemljišta samo mogla ići prama Podražnici, pa kako ondašnji žitelji vele, vide se tragovi nekog starog puta, koji isto tako kao današnji jahaći put, ide iz Šipova u Podražnicu preko klanca izmegju brda Glavice i Posjaca u zadnje mjesto.

  1. ↑ „Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina”, I., Beč 1893. str. 17 i d.

-- 225 --

Gledeći na jugoistočni nastavak naše ceste valjalo bi u vidu držati rimsku cestu, koja po Ballifu[1] ide iz Kupreškog polja u dolinu Plive, pa kod rimskih razvalina tik Šarića dostiže rijeku Plivu. Pravi nastavak te ceste vodi nas u Tegelće, odnosno Trnovo, pa ja za to mislim da jedva griješim, ako uzmem, da se cesta iz Kupreškog polja nije svršavala kod one ceste, što je vodila dolinom Plive, nego da je preko nje prelazila, pa da je onda dalje išla pravo preko Trnova, i da se je tek u Podražnici sastala s velikom cestom Salona-Servitium.

Nasute gradine Orlovac i Služanjska gromila u kotaru mostarskom.

U one krajeve hercegovačke, gdje najviše ima svake ruke ostanaka iz drevnog doba, valja svakako ubrojiti kotar mostarski, pa sam već nekoliko puta imao prilike, da o njemu govorim.[2]

Ovdje ću da u kratko prikažem dalje dvije prehistoričke gradine toga kotara, koje je u nacrtu prikazao jedan suradnik zemaljskog muzeja.

Prva je od njih gradina Orlovac u općini Razlomištu, koja jugoistočno od sela Razlomišta zaprema zaravanak jedne glavice od 473 m morske visine na gorskoj kosi izmegju grada Mostara i jugoistočnog kraja Mostarskog blata.

Ta gradina po tlocrtu i presjeku, slika 9., ima eliptički oblik, a sastoji od tri koncentrična kame

  1. ↑ „Römische Strassen”, str 24. i d.
  2. ↑ Han Potoci „Glasnik” 1890., str. 337. i d. i „Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina” 1893 , I., str. 303. i d. - Bišće polje kod Mostara. „Glasnik” 1891., str. 159. i d. i „Wissenschaftliche Mittheilungen” 1894. II., str. 3. i d. - Čitluk i Krehin gradac u Brotnjem polju. „Glasnik” 1892, str. 121. i d., onda „Wissenschaftliche Mittheilungen” 1894., str. 57. i d., najposlije Biograci i Polog. „Glasnik” 1894., str 443 i d.

-- 226 --

nita bedema s ulazom a a1 na jugu, koji megjutim samo vodi kroz dva spoljašna bedema. Unutrašnji je bedem nasuprot uokolo zatvoren, te usred njega stoji prilično deformirana kamenita gromila b od 14 m premjera pri temelju i 1.8 m visine, koji je negda bez sumnje imao manji premjer, nasuprot pak bio viši.


Slika 9.

Unutrašnji je prostor od sredine bedema do sredine bedema sjeverojužno dug 56 m, dostiže najvišu širinu od 37 m te se je bedem ovdje najbolje održao. Na tom se unutrašnjom, oko 3 m visokom bedemu c od 9 m do 12 m širine pri temelju prostire po cijeloj njegovoj dužini od prilike 1 m visoka i isto tako debela suhozidina d, podignuta od istog materijala kao i bedem, i to s puškaricama, koja je podignuta u kasnije, valjda tursko doba.

Srednji bedem e ima sjeverojužnu dugu os od 109 m, najdužu os širine od 85 m, visinu do 2.5 m, a širok je pri temelju do 9 m. Prostor izmegju ovog srednjeg i unutrašnjeg bedema iznosi na južnoj strani pri ulazu od podnožja bedema do podnožja bedema samo 5 m, na zapadnoj strani 16 m, na istočnoj strani 13 m, a na sjevernoj 28 m.

Spoljašni bedem f kome se je mjestimice već posve zameo trag, te kome su osi dugačke 155 m i 126 m, dostiže, ali samo na pojedinim mjestima, visinu od 2 m i širinu pri temelju od 7 m. Razmak izmegju srednjeg i spoljašnjeg bedema iznosi na jugu 12 m, na zapadu i istoku 13 m do 14 m, a na sjeveru 14 m. Po svem unutrašnjem prostoru gradine i na bedemima, kako i po pristrancima brda rasuta je množina rbina od ilovastog sugja, gragjenog rukom i pečene ilovaste grude.

Još je vrijedno spomenuti, da se južno tik do kuća sela Razlomišta na uskom grebenu male okuke, koji na istoku strmo opada, naprosto nazvanom Gradina, vide tragovi terasiranja od prikupljenog kamena u obimu od 160 m. Zaravanak te gradine, kao i obronci brda takogjer su gusto zasuti rbinama od sugja, gragjenog prostom rukom.

Ili je na Gradini bila sama prehistorička naseobina, kojoj je gradina Orlovac bila pribježište pri dušmanskim navalama, ili se pri nastupu nemirnih vremena prosto napustila otvorena naseoba na Gradini, pa prenijela u kasnije podignutu gradinu Orlovac.

Druga manja gradina, nazvana Služanjska gromila, leži na glavici od 264 m morske visine, koja se na sve strane spušta položitim pristrancima, zapadno od ceste Mostar-Ljubuški, a sjevero-zapadno od mjesta Služnja. U nje je, kako pokazuje tlocrt i presjek slika 10., mnogo jednostavnija konstrukcija nego u ove, što smo je gore opisali, te po svom uregjenju sjeća na gradine predjela Županjac-Livno. Na jugoistoku te gradine uzdiže se naime eliptična kamenita gromila a do visine od 8.5 m, kojoj temelj ima osovine od 42 m i 22 m dužine. Obiju uskih strana gromile

-- 227 --

hvata se jednostavan, gotovo posve okrugao kameniti nasip b od 110 m premjera, kome je širina pri temelju 2.5 m do 6 m, a visina izmegju 70 cm i 2.5 m. Taj je nasip samo na jugu i jugoistoku na dva mjesta c i d u dužini od 5 m odnosno 14 m prekinut. Opet se čini, da je isprva ulaz bio ukraj gromile kod c, a širi otvor d da je istom kasnije postao. Ogragjenim se prostorom gotovo na sve strane prostiru grebeni, pa su onuda već po površini rasute rbine rukom gragjenog ilovastog sugja i grude pečene ilovače.


Slika 10.

Rimska razvalina Gradina Mihaljević u kotaru srebreničkom.

Selo Mihaljević, i Ljubovija nazvano, prostire se na lijevoj obali Drine naspram srbijanskog kotarskog mjesta Ljubovije, te ima žandarsku kasarnu; u zidu njezinog vrta našao sam uzidan skulpiran fragmeuat rimske stele,[1] koji je kasnije prenesen u zemaljski muzej. Nadalje sam

  1. ↑ Radimsky, „Glasnik” 1889., sv. III., str. 45. i „Wissenschaftliche Mittheilungen”, I., 1893., str. 328. i d.

-- 228 --

za naš zemaljski muzej dobio oveći bakreni novac Konstantinov, koji je nagjen pri gradnji one kasarne. "

Rimska cesta Sirmium - Argentaria svakako mora da je prolazila kraj današnjih Mihaljevića, pa je ona prigodom gradnje ceste Bratunac-Faković od prvog mjesta počevši i otkopana na više kilometara dužine. Dr. Truhelka[1] išao u ono vrijeme dalje njenim tragom uz rijeku i zasvjedočio ju je u ukupnoj dužini od 45 km po prilici. U opisu te ceste navodi rečeni gospodin takogjer razvaline jedne rimske naseobine u Voljevici, koje se nahode od prilike 4 km od Mihaljevića uz vodu. Ti prostrani ostanci rimske naseobine leže zapadno od Lutvinog hana u ritu Gradske njive na lijevoj obali Drine i zapremaju površinu od najmanje 20 do 30 ha.

Kad sam jednoć inšpicirao prokopavanje u Domaviji, boravio sam u žandarskoj kasarni u Ljuboviji, pa sam, u njenom dvorištu našao više velikih komada tesanog kamena, od kojih je jedan profiliran, a po svom materijalu mora da potječu iz nekog daljeg kraja. Na moje raspitivanje o provenijenciji tog tesanog kamenja doznao sam, da je ono, kao i malo prije spomenuti grobni kamen, dobavljeno sa blize Gradine i da se je uopće pri gradnji kasarne vrlo mnogo kamena uzelo iz Gradine. Kad sam to čuo, odlučio sam, da se uspnem na Gradinu, koja je na dacitnoj glavici jednog brida sjeverozapadno baš nad kasarnom i vlada nad klancem Drine.

Uvjerio sam se pri tome, da na Gradini nema traga kakome nasipu ili inače kakoj prehistoričkoj gragjevini, ali da su ondje ostanci male jedne rimske utvrde. Zidu, kojim je bila opasana, vide se još temelji, te on čini nepravilan oval od 20 m dužine i 10 m najveće širine. Ciglom promiješane grude lijepa, komadi ciglastog betona, u kocke tesani vapnenac i drugi arhitekturni komadi u velikoj množini leže po nutarnjem, travom obraslom prostoru.

Na žalost mi kratko odmjereno vrijeme nije dalo, da ondje pokušam prekopavati.

Sjeverozapadno izvan zida, kojim je gradina opasana, leži oveća kamenita ploča s usječenom, pravokutnom rupom za nogu stele, kako se to često vigja pri rimskom grobištu blizu Loznice na Drini[2] i pri rimskim grobovima kod Lisičića blizu Konjica na Neretvi.

Po tome izlazi vrlo vjerojatno, da ta ploča pokriva rimski grob i da možda od toga groba potječe i ona stela, koja je prije svoga prijenosa u Sarajevo bila uzidana u zid kasarničkog vrta.

  1. ↑ „Glasnik” 1991., str. 239. i d. i „Wissenschaftliche Mittheilungen” I., 1893., str. 308. i d.
  2. ↑ Radimsky, „Glasnik” 1892., str. 119. i d. i „Wissenschaftliche Mittheilungen” 1894., II., str. 63.

-- 229 --

Gradina Glavica kod Velikog Radića u kotaru krupskom.

Sjeverno od ceste Krupa-Bihać i od prilike po sata hoda od crkvenog mjesta Velikog Radića uzdiže se na zaravanku djelomice ošumljene glavice od 521 m morske visine, kome se pristranci prama jugoistoku položito spuštaju, gradina Glavica, kojoj tlocrt i presjek prema jednom nacrtu geometra za evidenciju, gospodina Julija Graunera prikazuje pridana ovdje slika 11. Ona sastoji od jednostavnog uokolo zatvorenog i gotovo posve okruglog glavnog nasipa a, koji na sjevernoj strani dostiže visinu od 3 m, a na južnoj takvu od 2 m. Premjeri su tom glavnom bedemu dugi od sjevera prama jugu 280 m, a od istoka prema zapadu 270 m.

Na jugoistočnoj i jugozapadnoj strani, gdje pristanci nijesu tako strmi, hvataju se glavnog bedema prednji nasipi b, c i d. Prednji nasip b, visok 1 m. ima nepravilan, gotovo četverouglast, ali s jugoistoka i juga oblučast oblik, te s obje strane dosiže do glavnog nasipa, tako da posve zatvara kao neko predgragje. Prednji nasip c hvata se s istoka takogjer glavnog bedema,

-- 230 --

ali se od njega u polukrugu odmiče, dok kratki prednji nasip d teče uporedo s glavnim nasipom. Izmegju oba kraja tih dvaju nasipa, koji su takogjer 1 m visoki, ima ulaz u utvrdu, pa su nasipi c i d očevidno podignuti, da se bolje čuva ulaz. Gore naznačene visine svih nasipa, koji su nasuti od prikupljenog kamenja, ali obrasli ledinom, odnose se samo na spoljašne strane, jer iznutra sasvim prelaze u ravno.


Slika 11.

Najveća je dužina utvrdi 390 m, najveća još širina 315 m, pa je za to valja pribrojiti najvećim prehistoričkim gradinama.

U nutarnjem prostoru glavne gradine vide se na zaravanku ostanci drugog, u luk izvedenog nasipa e. Južno od najviše tačke zaravanka ima jedna dolina (ponikva) f a njoj na dnu vidi se, sada kamenjem zasuta jama, koju bunarom zovu. Možda je tu kada bila čatrnja gradine.

Osim toga u ogragjenom prostoru još stoje četiri malene, možda po 50 cm visoke gromile, a posvuda se ondje nahode rbine od ilovastog sugja, gragjenog rukom, i pečene ilovaste grude.