Josip Trešnjić. (1901). Sedmine. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 13(1), 149-150.

Trešnjić, J. (1901). Sedmine. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 13(1), 149-150.

-- 149 --

Sedmine.

Izmegju ostalih običaja, sačuvanih iz prvih vremena kršćanstva, sačuvaše nam se i agape. Ovaj je običaj u našemu narodu svuda rasprostranjen, ali se je u nekim mjestima već počeo gubiti (n. pr. u Ćilipi-Konavlju) ili odalečivati od prvobitnog značenja. - Držim s toga da je vrijedno ako ukratko zabilježim, što još i danas postoji pod imenom „Sedmine” te nas sjeća starokršćanske agape.

Kako je poznato iz starokršćanskih ustanova, bilo je za vrijeme prvih vjekova kršćanstva tri vrste zajedničke gozbe,[1] koje su poznate pod imenom „agapes”. Svrha im je bila, da bi se što više učvrstio vez megjusobne uzajamne ljubavi megju vjernicima; i samo ime agape označuje ljubav, a Tertulijan veli o njima: „vocatur enim ἀγάπη id quod dilectio penes graecos est”.

Ove su gozbe bivale: 1. Kada su se slavila „natalitia martyrum”, a zvale se: „agapes natalitiae”; 2. kada su se činile svadbe vjernika, a zvale se: „agapes nuptiales”; 3. napokon u čast uspomeni preminulih vjernika, a zvale se „agapes funeraticiae”, koje bi se običavale obdržavati u istoj crkvi. K ovima mogli bismo kao četvrte nadodati one, što bi se činile pri posvećenju crkve.

Od ovih različitih vrsta „agapes” sačuvale su nam se najbolje „agapes funeraticiae” pod imenom „Sedmine” ili „Krmina” (carmina, star.-slov. „krъma”). I druge dvije vrste sačuvale su se, ali samo u gdjekojim ostancima.

Ja ću ovdje sada ukratko opisati „Sedmine”, što postoje po nekim mjestima u Dalmaciji. U cijelosti posvuda su iste, a samo pogdjegdje opažavaju se neke karakteristične razlike. Uzeo sam kao središte ovog opisivanja Kaštel-Stari (Castclvecchio) kod Spljeta, jer mi je to rogjeno mjesto i u tankostima poznato. Razlike pak, što postoje u drugim mjestima, označiću gdje treba.

"Sedmine" obavljaju se u onaj dan, kad se mrtvac sprovodi i ukopa. Ako je sprovod - ukop - prije podne, tad se sedmine slave o podne. Ako je sprovod poslije podneva, onda su sedmine u večer. - U Arbanasima kod Zadra uvijek su u večer.

"Agapes funeraticiae" znamo da su se slavile pred večer u doba „kad se svijeća užiga”, kako nam vele „Constitutiones ap.”; s toga je tom prilikom „instrumentum tricliniorum” sadržavao svijeće, zvane „bilychenes”.[2]

  1. Armellini: „Sezioni di aroheologia cristiana”, str. 357.-360. Maringola: „Institutiones antiquitatum christian.”, sv. II., str. 121.-123.
  2. Armellini, ozn. dj.

-- 150 --

Na „sedmine” pozvaće naš narod svojtu, rodbinu, tjesnije prijatelje i četvoricu (šestoricu, osmoricu), koji su nosili mrtvaca sa remetom. - Dok su pogani od svojih „parentalia” i „silicernia” isključili svakoga osim rodbine („praeter cognatos et affines nemo interponebatur.”), prvi bi kršćani osim svojte i rodbine zvali i udovice i siromahe,[1] da time počaste uspomenu pokojnika i ujedno da dokažu ljubav, brastvo i kršćansku jednakost spram nevoljnih. Kao u staro doba zovu i danas u Arbanasima i župnika na tu gozbu. U S. Filip-Jakovu, Biogradu, Kaštelima i još nekim mjestima ne zovu župnika, ili da bolje kažem „sedmine” se obavljaju bez župnika. No ja bih rekao da ovome nije kriv samo narod nego u neku ruku i sam župnik, koga su prvo pozivali, ali on ne bi dolazio. - Sv. Injacij Antiochenac kaže, da su ovim gozbama uvijek prisustvovali Apostoli, a kašnje njihovi zamjenici biskupi: „non licitum est sine eppiscopo agapem facere”. - Naprotiv vele „Constitutiones apostol.” da je obično prisustvovao svećenik ili djakon, koji bi se pomolio te bi kruh blagoslovio, razlomio i megju pozvanike razdijelio. Ako pak ne bi bilo svećenika - nego svjetovnjak „laicus”, taj ne bi blagoslovio kruh, jer nije smio.[2] Po ovom zadnjem naime: „Const. ap.” dalo bi se već zaključiti, da nije „de necessitate” morao biti prisutan svećenik.

Prije i poslije jela moli se i danas nekoliko „Očenaša”, „Zdravo Marija” i „Pokoj vični” za preminuloga, a istodobno preporučuju se molitvi i ostale duše svih mrtvih one kuće i obitelji (Kaštela, Boka-Kotorska, Brač, Hvar i t. d.).

Ako je župnik prisutan, moliće i „De profundis” (Arbanasi kod Zadra).

Jelo zgotavlja i pripravlja obično najbliža svojta. Jede se u kući žalosti. - U S. Filip-Jakovu, Biogradu i okolici služi za stolom brat, otac, sin, majka, kćerka, sestra pokojnikova. - U Kaštelima, Spljetu, Solinu i okolici kao i po otocima služi svojta.

Gotovo uvijek jede se na „sedminama” „veliki angriz” (pirinč). - U Splitu „žuti angriz”. Po nekim mjestima nije manistra specificirana. - Odatle je i ostala riječ u Kaštelima, kad se hoće reći komu, da se je mislilo, e će umrijeti: Mislio sam se najesti velikoga (Splićani žutoga) angriza! - I kod prvih Kršćana bijaše za te mrtvačke gozbe odregjena posebna vrsta jela.

Za jela obično se šuti ili, ako se govovi, govori se o vrlinama i zaslugama pokojnika. Zreliji prisutnici svrnuće pak govor drugamo, da time barem za čas utješe ucviljene i žalosne, znajući i sami da je nužna utjeha u ovim prigodama.

Još postoji običaj, da se za tri dana odmah poslije smrti, pa bio pokojnik još u kući na odru - na večer mole sv. Ružarije (krunica, čislo) i druge molitve sa „Lauretanskim litanijama”; kod ovih prisutni odgovaraju onome, koji ih moli mjesto „Pomiluj nas” - „Pomiluj njega”, mjesto „Moli za nas” - „Moli za nj”. Na „Jaganjče” i t. d. odgovaraju „Prosti njemu”.

Sravniv ove narodne „sedmine” sa starokršćanskim agapama u čast pokojnika naći ćemo mnogo što nam dozvoljava da im tražimo iskon u davnini. I sedmine i agape slave se u čast pokojnika, pred noć, prisustvuje im rodbina i bližnja svojta, a vjerski karakter u sedminama obilježen je tim, što je molitva za pokoj duše preminuloga glavni dio te svetkovine.

Josip C. Trešnjić.

  1. Ozn. dj.
  2. Ozn. dj.