truhelka1891starobosanski

Truhelka, Ć. (1891). Starobosanski mramorovi. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 3(4), 368-387.
◊368

Starobosanski mramorovi.


Priopćio dr. Ćiro Truhelka.

Uvod. Malo ima zemalja, u kojim ćeš naći pojedine vrste; spomenika iz davnine, sačuvane u tolikoj množini, a u tako i stalnim oblicima, kao što su nadgrobni spomenici srednjega vijeka po Bosni i po Hercegovini, koje je narod prozvao: mramorovi, stećci ili mašeti.

Bosnom i Hercegovinom ne ćeš ni dva tri sata proći, a da se ne namjeriš na jedan takav spomenik, ili na cijelu hrpu tih gorostasnih biljega, koje je nekoć u davnini narod istesao od stanca kamena, te ih primitivnim tehničkim pomagalima, a silnom mukom odvukao na vrh koje humke, da ih ondje postavi na grob svojih pokojnika, kojima bi time ostavio stalan spomenik. Tako nanizaše vremenom do 400 i više takih spomenika na jednom mjestu, te stvoriše ogromne nekropole, koje nas veličajnošću mrtvačkog kulta sjećaju najdavnijnh vremena ljudske kulture. To pa i činjenica, da se uz te nekropole rijetko kada nalaze kuće ili razvaline gradova, dovelo je narod do mišljenja, da su u davno doba, kad je zvjerad svuda svijetom lutala i mrtvace iz grobova trgala, gorostasni ljudi to kamenje svalili na grob, da pokojnikovo tijelo obrane od hijena. Vrlo često razumjećeš, da narod ta grobišta zove "grčkim grebljem"; time ne želi reći, da su ondje Grci sahranjeni, već najdavniji ljudi svijeta. Od priča, što ih narod na raznim mjestima priča o ovom ili onom spomeniku, želim samo jednu da spomenem.

Na Eminovačkom polju kod Županjca golemi je stećak(Pročelje tog stećka pokazuje slika 2.) 1.5 m visok, 2 m dug - uriješen skulpturama: dvoje mladih sjede u hladu drveta, gdje ih je zatekao onaj treći, što na◊369konju jaši. Taj motiv iskitila je fantazija narodnja, te priča, da su u davno vrijeme u onom kraju stanovala dva gorostasa, neprijatelja. Jednomu je sestra zavoljela suparnika, a kada je brat opazio, da mu sestra sa zakletim neprijateljem ašikuje, pozva ga na mejdan. Oba se junaka pobiše, a brat poginu. Na istom mjestu ukopaše junaka, a sestra mu ponijela na glavi onaj kamen na grob, jadikujući i kudjelju predući.

Ta pričanja zanimljiv su nam dokaz, kako narod o postanju svojih najznačajnijlh i najznamenitijih spomenika, koji su mu svuda pred očima, nije upamtio stalne tradicije, već o njima samo umije da priča i da nagađa. Koliko je god u pjesmi i priči živa tradicija o bojevima iz potonjeg vremena, prekinut je kontinuitet sredovječnoj tradiciji, a malo gdje po Bosni ima žive uspomene iz toga doba.

Kako spomenuh, naziva narod te spomenike: mramorovi, stećci (osn. sta-ti) i mašeti. Prva dva naziva i ne treba protumačiti, a treći, koga ćeš osobito po Bosni čuti, jamačno je turskoga podrijetla, te je u savezu sa riječju mešhed, po narodnom mećit, a znači grobište junaka, koji je za vjeru poginuo.

Na samim spomenicima nalazimo drugo nazivlje; u natpisima najobičnije se zovu: κɬʍн, κɬʍєґь i ƃнʌнгь, i ili zajedno kamen-biljeg.

Ti spomenici, kojima je oblik ponajčešće ploča ili sarkofag; isključivo su bosanski spomenici. Ja tu shvaćam riječ "bosanski" u historičkom značenju, a dokle je god za doba samostalnosti bosanske sizala vlast bosanskih vladara, naći ćeš i tih spomenika. Izuzevši neke predjele u sjevero-zapadnoj Bosni imade ih cijelom Bosnom i Hercegovinom. Po istraživanju Hajnriha pl. Šterneka (1877.) može se stećaka naći sve do u Crnu Goru, a F. Kanic priopćio je nedavno(Festschrift d. anthropolog. Ges. in Wien 1889, str. 47-53.) i cijeli niz grobnica, koje se nalaze na desnoj obali Drine, dok po privatnim vijestima znadem, da ti spomenici sižu i u Albaniju skoro do Kosova polja. Već nacrt međa, dokle ih ima, kazaće nam, da se ti spomenici mogu punim pravom nazvati bosanskim, te će njihovo proučavanje biti jedna od najglavnijih struka bosanske etnografije. Oni se nameću svakome strancu, koji prvi put stupa u Bosnu, kao nešto novo, neviđeno, a ako je tih spomenika brojem na hiljade i hiljade - ta samo u ono šest južnih kotara Hercegovine nabrojih do 300 grobišta a 10.371 grobnicu - nije čudo, da svak, koji napomene Bosnu, spominje i njezine stećke.

O ovim spomenicima pisali su zvani i nezvani, pisalo se mnogo toga, a još se više o njima nagađalo. To, pa i ona◊370 okolnost, što se u novije doba tema o ovim spomenicima s mnogih strana nekako subjektivno raspravlja, dugo me je uzdržalo, da i ja pred svijet iznesem svoja opažanja. Ako to sada činim, iznijeću svoja opažanja onako, kako se mene ti gorostasni spomenici dojmiše, gledajući ih po svoj Bosni i Hercegovini, a ne ću pitati, jesu li to spomenici bogumilske vjere ili kako se hoće u novije vrijeme, srpsko-pravoslavne; a ako čitatelj po mojim bilješkama uzmogne sam da sudi, milo će mi biti.

*

Oblici spomenika. U doba do provale Turaka u ove krajeve, koje bih za te spomenike nazvao klasičnim, nalazimo samo tri oblika grobnica: ploču, sarkofag i tumbu. Svi su drugi mlađega podrijetla, a nastali su uslijed drugih dojmova nego pređašnji.

Oblik ploče odveć je kozmopolitičan, a da bi nam razmatranja o njemu koristila. Ploču naći ćeš na grobnicama svih jevrejskih naroda u svako doba, a pošto su bosanske obično naprosto od kamena istesane, te se samo veličinom odlikuju, nema nam za razmatranja podloge. (Vidi sliku 1.).


Slika 1. Ploča iz Košutice na Glasincu.

Drugo je kod sarkofaga i tumbe. Jedan i drugi oblik staroga je klasičnog podrijetla - rimskog. Bosanski sarkofag (slika 2.) ne razlikuje se ničim, van što mu na ćoškovima nema akroterije i što nije šupalj, te se prema tomu mrtvac nije u njemu već pod njim sahranjivao. Ta se razlika osniva na razlici sahranjivanja: u Rimu spalili bi mrtvace, a pepeo bi u sarkofag sahranili, u Bosni zakopavali su mrtvace. Tu je sarkofag spomenik, tamo grob.


Slika 2. Sarkofag na Eminovom polju kod Županjca.

Tumba (slika 3. i 4.) nije nego promijenjen oblik sarkofaga, komu se vrh ne završuje u zabat, već u ravnu ploču.


Slika 3. Tumba na Prijevoru kod Bileća.


Slika 4. Tumba na Prijevoru kod Bileća.

To, što se je u Bosni kroz 1500 godina sačuvao stari klasični rimski oblik, mnogoga će ponukati da razmišlja, za što se taj oblik sačuvao baš u ovim krajevima, gdje rimski uticaj nije ni u doba cvata rimske države bio baš najsnažniji, a za što ga je ne stalo u zemljama, gdje je latinski značaj sav domaći živalj savladao, kako je to u Francuskoj i Španiji bilo?

Ili je gotski živalj, koji je za svojih seoba zamijenio materinski jezik latinskim, bio snažniji, te odbio oblik◊371 rimskog sarkofaga, a slovjenski u našim krajevima prihvatio taj tuđi običaj grobnih spomenika, a jezik sačuvao?

Ili možda nova kulturna struja, koja je iz Vizanta pošla, te je, kako iz kulturne povijesti znademo, u svoje vrijeme i samom Italijom zavladala, nije doprla do ovih krajeva, a ako jest, da nije bila kadra stari tradicijonalni oblik zamijeniti novim?

Zanimljivo je opaziti, da se ta tradicija oblika osniva na rimskoj poganičkoj, a ne na kršćanskoj tradiciji, koja je potekla iz katakomba rimskih.

Od potonjih oblika, spomenuti mi je samo nišan, koji je jamačno turski (slika 5.), i krst (slika 6.). Jedan i drugi mlađega su podrijetla, a sa bosanskim stećcima i mramorovima samo su u slabom savezu. Vremenom dijeli ih datum, što ćeš ga na njima naći, a ako katkad - što rijetko biva - i stoje blizu starih stećaka, nije ih ondje postavila vjerska tradicija već obiteljska. Zanimljiv nam je primjer nišan ili "biljeg" Mahmuta Brankovića, koji pogibe na despotovu boju. I ako mu nišan postaviše na njegovoj "baštini, na Petrovu polju", ipak ne htjedoše šljedbenika Muhamedove vjere sahraniti sred onog starog mramorja, na Petrovu polju, već ga ukopaše u prikrajku. I sam pisac kao da se bojao, da je ogriješio ruku, pišući samrtnicu Brankoviću muhamedovcu, napisao je na nišanu molitvu "da (j)e bla(go)sovena ruka koja sieče i pisa" (vidi sliku 5.).


Slika 5. Nišan Mahmuta Brankovića kod Brankovića


Slika 6. Nišan sa krstom kod Kovačina (Popovo polje).

Dekoracija. Uz oblik valjaće nam kod proučavanja tih spomenika osobito paziti na njihov umjetnički nakit. Istraživatelj će tu opet naći dosta zanimljivih podataka, koji će ga prije dovesti svrsi, nego suhoparna nabrajanja. Uopće valja mi napomenuti, da je skulpturalni ukras u tih spomenika vrlo rijedak. Ako reknem, da ćemo na svakih trideset spomenika nabrojiti tek jedan ukrašeni - a na to me je navela prilično pomna statistika - ne ću puno pogriješiti, ali ipak ima i tih ukrašenih spomenika opet na hiljade. Među njima razlikovaćemo tri vrste. U jedne je motiv dekoraciji arhitektonski, u druge ornamentalan, u treće figuralan.

Arhitektonski ukras prenaša na stećak građevne oblike, koji tu ne izražavaju nikakve funkcije, već čisto dekorativno djeluju. Najobičniji je motiv kolonada - niz stupova, spo◊372jenih lukovima. Ali i taj motiv nalazi se samo stilizovan, stupovi nijesu obli, već plosnati, a katkada samo crtežima označeni.

Zanimljiv primjer pokazuje nam spomenik na Plani kod Bileća (slika 7.). Tu je stup karakteristički izražen te ima glavicu (kapitel), o koju se oslanja luk. Sama kolonada odijeljena je od vjenčanice uklesanom vrvcom, a po vjenčanici nalazimo još kao urijes i ornamentalnih motiva, bilo vije, bilo ruže.


Slika 7. Skulpture na stećku kod Plane (kot. Bileće).

I ako je sve to naivno isklesano, naći ćemo ipak u cijeloj kompoziciji - koja se obično samo na dvije, ali i na sve četiri strane stećka nalazi - ukusa i stilističnog osjećaja. Ako nas je volja, da nađemo vrelo tim motivima, valja da se sjetimo arhitektonskih spomenika romanskoga stila, komu su nekadanje ukusne arkade rimskog graditeljstva postale - rekao bih - igračkom, te ih svuda upotrebljuje, na kućama i palačama, na crkvama i na zvoniku. Spomenuti stećak pokazuje nam taj motiv najljepše od svih, ostalih, a u priloženim slikama (slike 7., 8., .9. i 33.) može se razabrati, kako se je manje više mijenjao. U stećku, koji se nalazi na domak Bileću na vrhu male ravni Rudine, ne stalo je glavice u stupova, a na stećku kod Plane tek su u kamen urezani crteži stupova. Da nam taj motiv ima doista da predoči trijem (arkadu), najbolje nam svjedoči drugi spomenik na istom mjestu; skulptura na njemu prikazuje nam otvoren trijem sa tri luka, a pod svakim muško i žensko kako se uhvatiše u kolo. Slika 10. prikazuje nam natpis, kojim je ukrašen stećak (slika 9.).


Slika 8. Stećak kod Zakova.


Slika 9. Stećak kod Starog Slanog.


Slika 10. Natpis na stećku pod br. 9.

Taj arhitektonski motiv dekoracije nalazi se samo na stećcima, a nikada na pločama, gdje mu ne bi bilo ni mjesto. Samo jedan mi je spomenik drugoga oblika poznat, gdje se isti motiv nalazi. Spomenik je na Prijevoru kod Bileća (slika 11.), te stoji osamljen nedaleko od spomenutoga greblja. Oblik mu je vrlo nespretan, nejasan, nije krst, a nije nišan, te spada u onu vrstu spomenika, koje je vrlo teško protumačiti, gdje valjda ni sam kipar nije znao, što upravo predstaviti misli. S prednje je strane taj stup ukrašen sa dvije arkade.


Slika 11. Stup na Prijevoru (kod Bileća).

Arhitektonskim motivima uriješeni stećci nalaze se u velikom broju samo po južnoj Hercegovini, ponajviše oko Tre◊373binja, Popova polja i Bileća, a tko želi znati, od kuda su onamo dospjeli, ne treba mu poći ni dan hoda u Dubrovnik i razgledati ruševine sredovječnih palača i crkava romanskoga stila. Od kuda je taj građevni stil opet onamo dospio, ne treba ni spominjati.

Rekoh, da se ta vrsta stećaka nalazi samo u Hercegovini, a iz Bosne znao bih ti navesti samo jedan primjer. Na Međuriječju, nekadanjem sijelu Hercega Stjepana blizu grada Samobora, stoji stećak ove vrste među spomenicima drugog oblika, a kako je taj inače lijepi spomenik (vidi sliku 12.) ovamo dospio, tumači nam ime Hercega Stjepana. Ali nam već sam motiv pokazuje lokalnu razliku. Oluci i stupovi nijesu onako tijesno poredani kano u hercegovačkih, već na šire, a vjenčanicu ne dijeli na usko spletena vrvca od vjenčanice, već na široko izrađena prutica, ukrašena linearnom mrežom.


Slika 12. Stećak na Međuriječju.

Od ornamentalnih motiva valja mi najprije spomenuti cvijet, koji se nalazi vrlo često po gornjem ćenaru arhitektonski ukrašenih stećaka. Taj je motiv strogo geometrički shvaćen; sastavljen je od kružnica, te nam prikazuje ponajviše cvijet sa šest pera, naprosto šestilom u kamen urezan. Sastavine tom ornamentu, kao u većine geometričkih, tako su jednostavne, da nam podaju u cjelini samo općenitu formu, koju ćemo svagdje naći.

Jednako općenit motiv jest oblik spletena užeta, kojim se često dekorativna cjelina odjeljuje, te ga se i na pločama i na stećcima jednako često nađe. Iz priopćenih slika čitatelj će najbolje razabrati, kako se taj motiv upotrebljuje.

Ja bih rekao, da su ovo tek dekorativna počela, ali imademo i cijeli niz motiva, koji su već savršeniji, pa kad pregledamo, moći ćemo ih svesti na dvije grupe: na vije i grane (slika 13. i 14.).◊374


Slika 13. Skulpture na bosanskim stećcima kod D. Bakića i Košutice.


Slika 14. Sarkofag kod M. Gostilje.


Slika 15. Motiv sa ploče kod Zakova.

Vija ili zavojnica (spiralja) bijaše osobito u Bosni obljubljen motiv, a ima je jednostavne ili sastavljene u parove, ili pak na oblik vite grane, koja bi se kao ćenar oko spomenika ovila, a iz nje bi se izvile u pravilnim razmacima zavojnice.

Taj motiv sjeća nas najprimitivnije ljudske kulture; naći ćemo ga na starinama skoro svih prehistoričkih naroda, a i danas u naroda, kojim je kultura tek u povojima. Sudeći samo po tim motivima, bio bi nam sud o bosanskoj kulturi za vrijeme, kada su stećci postavljeni, vrlo slab. Svakako ih možemo baš s toga, što su iz niza najjednostavnijih dekorativnih elemenata proizašli, smatrati kulturnim plodom samoga naroda, koji ih je zamislio bez tuđe pomoći. Dočim ćemo skoro kod svih ostalih motiva naići pa tuđi dojam, ti su izvorni, te se ne oslanjaju o motive nijednog prijašnjeg stila, a ni o motive romanskog i vizantinskog stila, koji je onda živio. Ovo nekoliko do sada navedenih motiva, složenih sa linearnim elementima, služe za ures dobrom dijelu, osobito bosanskih spomenika, dočim ćemo u Hercegovini, bližoj Dubrovniku i zapadnoj kulturi, naći umjetnijih.

I tu je motiv grana, ali iz nje se već razvio list, katkad naturalistički, katkad stilistički shvaćen. Ako je i taj nakit jednostavan, ipak je umjetnijega ukusa, a naći ćemo podosta spomenika, u kojih je baš lijepo izrađen (slika 15-17. i 31.).


Slika 16. Motiv sa ploče kod Zakova.


Slika 17. Ploča kod Zakova.

Najzanimljivije spomenike te ruke nađoh u Popovu polju kod Zakova. Tu je velika nekropola sa 80 grobnica po prilici, ponajviše ploča, s takim vijama po okrajcima. Dva osobito lijepa motiva priopćujem u slikama 14. i 31., a našao sam ih osim u Popovu po svoj Hercegovini vrlo često. Oblik je listu trorepa djetelina.

Vrlo zanimljiv cvijet, koji se često u ornamentici upotrebljuje, prikazuje nam podosta okrhana ploča, koja se nalazi na Begovači kod Livna (slika 18.). Taj je motiv srodan ljiljanu, a u bosanskoj povijesti i u povijesti susjednih krajeva imao je veliku ulogu. Ljiljan je simbol kuće Anžu (Anjou); na grbu u◊375 Jajcu naći ćeš ga kao sastavinu krune, što ju je papa poslao kralju Stefanu Tomaševiću. Ljiljan se nalazi na grbu bosanskih vladara iz porodice Kristića, a naći ćeš ga skoro i na svim bosanskim novcima. Nije čudo, ako taj motiv i na ovom ili onom mramoru, dakako u primitivnoj često i krivoj formi nađemo.


Slika 18. Ploča kod Begovače.

Motiv na ploči kod Geruše (slika 19.) pokazuje već istočni dojam, te ćemo ga često i u boljoj izradbi naći na urnecima bosanskih bakardžija i kujundžija,


Slika 19. Ploča kod Geruše kraj Žljebova.(Priopćena po nacrtu gosp. mjernika Stratimirovića.)

Heraldički uresi. Prije nego progovorim koju o figuralnim rezbarijama na stećcima i mramorovima, valja mi se ustaviti na nekim znakovima, koji se dosta često nalaze, a to su heraldički motivi. Pitanje, da li se ti motivi imaju dekorativno ili heraldički shvatiti, da li su samo ures ili grbovi pokojnika, nametnulo se mnogomu, a nije mu znao pouzdana odgovora.

Vrlo često - primjerice u nekropoli kod Zakova - naći ćemo na mramorovima isklesan mač, a preko njega štit bez ikakvog drugog znaka. U toj prigodi nema sumnje, da to nije grb (stemma, arma), kojim se želi označiti plemstvo pokojnikovo, već oružje, koje se uklesalo u spomen vojniku (Sravni slike 20., 22. a, i 31.).


Slika 20. Dvije ploče kod Zakova.

Ali imade i cijeli niz štitova, na kojima se nalaze motivi, slični heraldičkim. Najobičniji su greda, prutica, koja se spušta popreko štita iz jednog ćoška u protivni. Ta je greda vrlo često sama, ali poznat mi je primjer, gdje je i dvostruka, a uz nju pridani su još i drugi motivi, ponajčešće mjesec, zvijezda(Mjesec i zvijezda kao heraldički znak mogao bi koga zavesti, da tu naslućuje turski uticaj. Sjećam tu, da su Turci uzeli taj vizantijski simbol za svoj istom onda, pošto su osvojili Carigrad.) i jabuka. (Slike 21, 22. b, 23., 36.).


Slika 21. Stećak na Prijevoru kod Bileća.


Slika 22. Štitovi. A) iz Tihaljine, B) iz Čerina.(Priopćeni po crtežu dr. Hernesa u "Alterthümer der Hercegovina".)


Slika 23. Pet štitova sa stećaka: A) iz Kaloperovca, B) iz Kamenskog, C) iz Gnojnice, D) sa Malog Polja, E) sa Bivoljeg Brda.

Te štitove mogli bismo bez oklijevanja smatrati plemićkim grbovima, kad bi nam povijest pružala izvjesnih podataka o bosanskoj heraldici u srednjem vijeku, i da su motivi, koje nam je kamen sačuvao, više karakteristični. Kako smo vidjeli,◊376 vrlo ih je malo, a isti motivi istim se redom prečesto ponavljaju, a da bi ih pouzdano smjeli proglasiti grbovima. Ako, rješavajući to pitanje, razmotrimo bosanske sfragističke spomenike - pečate kraljeva i velikaša - (a na ove se moramo osvrnuti), ne ćemo ni tu naći pouzdana pomagala.

Od bosanskih velikaša malo ćemo ih naći, koji na pečatu nošahu grb. Najobičnije je, da na pečatu ima koje slovo ili monogram. Tako viđamo u tri do sada poznata pečata kneza Radiča Sankovića, i na jednomu župana Bjeljaka(Na listinama od 13/V. 1391., 15/IV. 1391., i 25/VIII. 1399.), samo znak , kome su jamačno one dvije kuke izvorom, što ih unakrst na zabatu slovjenske kuće često viđamo kao ukras krova.

Slavni Sandalj Hranić, veliki vojvoda bosanski, ima na pečatu samo monogram svoga predšasnika Vuka Hranje , a tek kašnje nalazimo poznati grb Kosačića, koji se dalje sačuvao u mletačkom potomstvu te nekad silne porodice.

I na samim kraljevim pečatima opazićemo, da se znakovi mijenjaju i da se vrlo često - jamačno za razlikovanje - i onim bez sumnje heraldičkim znakovima, pridaju početna slova kraljeva T (za Tvrtka i Toma) i ST (za Stef. Toma).

Još je zanimljivije primjetiti, da se neki bosanski velikaši služe tuđim grbom. Tako imadu knez Andrija Humski 1240. i knez Juraj Vukosalić 1418. na svojim pečatima orla - jamačno srpski motiv, a samo jedna obitelj - Pavlovići - pokazuje u cijelom nizu otisaka na listinama od 1421-1454(Pečati vojvode Radoslava Pavlovića od 24/IV., 1421 7/IV. 1423, 5/X. 1432; pečat Ivaniša Pavlovića 29/IX. 1442; vojvode Petra i kneza Nikole Radosalića od 15/VII. 1454.) isti oblik, ali taj je opet kopija dubrovačkog pečata - grad sa tri kule, te je izostavljen samo kip sv. Blaža, zaštitnika Dubrovnika.◊377

Ta opažanja navode nas na sumnju, da se u Bosni oblik grbovima nije još u strogo heraldičkom smislu ustanovio, da se njihov razvitak tekar nalazi na onom stepenu, na kojem se je heraldika u zapadnoj i sjevernoj Jevropi nekoliko stoljeća prije nalazila, kada je u plemstva ušlo u običaj, da znakove na dvorovima i ukras na oružju, osobito pak pa štitu, prihvati za simbol plemstva. Na tom stepenu razvitka bijaše grb općenitom oznakom plemića, a istom kašnje prelazio bi stanoviti znak od oca na sina. Ovaj bi tako baštinio uz plemstvo i grb, koji time postaje porodičnim znamenjem.

U bosanskog plemstva došlo je do toga tek kašnje, kada se uslijed provale Turaka plemstvo razbjeglo u Dubrovnik i Veneciju.

Da u Bosni grb nije bio porodičnim znakom, moglo bi nam najbolje to zasvjedočiti, što se do prve pole XV. vijeka nije ni porodično ime ustalilo, već se sin zvao po očinom imenu, a gdje nema plemićkoga imena nema ni grba. Tek u to doba nastaje ime Kosačića, Pavlovića itd. kao stalna oznaka, a u to doba imadu te porodice i grb stalnoga oblika.

U toku ovog razmatranja treba nam se dotaći već priopćenog stećka kod Zabrđa(Dr. Truhelka: Dva heraldička spomenika iz Bosne, u Glasniku zem. muz., god. I., knjiga 2., str. 73-76.) blizu Tarčina. Taj spomenik pokazuje nam u čelu štit, a viš njega vučiju glavu sa krilatim ramenom. Povrh samoga grba početak je natpisu: сє ӡґɬʍєґнє κґєӡɬ - ϸɬ⌓oє ⌗єʌнκoгɬ κґєӡɬ ƃoсɬґсκoгɬ itd.

Taj biljeg koji bi prije no ikoji od poznatih mogli grbom držati, naziva se tu izrično samo znamenjem kneza Radoje, a ta riječ ne odgovara riječi stemma ili arma.◊378

Štit je rijetko kada sam, već je uvijek uza nj mač, a već to bi nas ponukalo da taj ukras držimo trofejom. Zanimljvi je oblik maču - duga široka oštrica na dugome dršku, kome se balčak unakrstio. Ti, osobito za križarskih vojna obljubljeni mačevi, kojima je junak tek sa dvije ruke mogao valjano vladati - u njemačkom za to "Biederhänder" nazvani - opet nam svjedoče, da su naši krajevi za srednjega vijeka lakše prihvaćali običaje ostale kulturne Jevrope, nego što je to bivalo za turske vlade. Original tim mačevima nađen je na Kupresu pod jednim stećkom i čuva se kao rijetka starina u muzeju (slika 24.). Kako se je taj oblik mijenjao na raznim spomenicima, pokazaće najbolje nekoliko primjeraka sa bosanskih i hercegovačkih mramorova (slika 25.).


Slika 24. Mač iskopan pod jednim stećkom na Kuprišu.

Prizori iz života. Figuralni ures mramorova vrlo je primitivan, u tehnici prenaivan. Osobe, koje je kiparevo dlijeto u slabom relijefu prikazalo, tek su na brzu ruku urezane u kamen, bez smisla za slikovnu ljepotu, bez plastičnog osjećaja, formalno vrlo nesavršeno, a katkad u tako lošim crtežima, da se savršeni umjetnički ukus na njih ni osvrtati ne će. Anatomičke pojedinosti tijela, lice, ruke, većini su samo stilistički označene, a često ćeš naći takih kipova, gdje u prvi čas ne ćeš znati, je li to čovjek ili što drugo (slika 27., 28. i 33.).


Slika 25. Ravni mačevi, uklesani na stećcima.


Slika 26. Stećak u Gackom, pred crkvom.


Slika 27. Skulpture na istomu.


Slika 28. Skulpture iz Žitomislića.

Koliko su god ti priprosti proizvodi starobosanskih klesara bez vrijednosti za umjetničko proučavanje, za kulturnog su historika od neprecjenjive vrijednosti, jer nam uz natpise podaju skoro jedina izvjesna pomagala za proučavanje kulturnog života bosanskog naroda u onom mračnom srednjem vijeku.

Tu ćeš naći na stećku slabim crtama ocrtana jahača u lovu (slika 27.). Na jednom spomeniku lovi srnu, na drugom medvjeda, na trećem vepra ili jelena - dokaz da je u ono doba jelen, kome danas u svoj Bosni ne ćeš traga naći, bio česti gost po šumama.◊379

Lovac ili je sam, ili ga prati hrt ili sluga, ili cijela povorka hajkaša, a oružje, što ćeš uza nj naći jest mač ili bodež, dugo koplje i luk sa strijelom. Zanimljivo nam prikazuje takav lov golemi jedan spomenik kod Čerina: Lovac dočekao napetim lukom jelena, kojega je dotjeralo pašče preda nj, a lovački soko hvata se kljunom divljači za leđa. Lijepi običaj lova sa sokolovima, koji se sve do danas sačuvao(Sravni: Herman "Lov sa sokolovima", - "Glasnik" god. 1890., II. sv.), nalazimo tu na starom sredovjekom spomeniku - umjetnički loše, ali vjerno prikazan.

U znamenitoj nekropoli kod Ledinca (kraj Širokog brijega) prikazan je lov na jelena na dva spomenika. Lovac je u oba na konju, a oružje mu je koplje.

Na trećem spomeniku prikazan je lov na medvjeda. Lovac na konju zamahnuo je sulicom objema rukama da ubije zvjerinu, koju mu je pas ustavio.

Zanimljiv prizor iz narodnog života bosanskih boljara pokazuje nam spomenik, koji se nalazi u nekropoli kod Borja blizu Tihaljine. Dva viteza konjanika, oružana kopljem, stoje jedan prema drugom, dva paža (sluge) stoje među njima, a narod uhvatio se oko njih u kolo da gleda boj. To je primitivno ocrtan turnir - nekoć najmilija zabava sredovjekog plemstva, a takovi prizori i prizori lova, kao karakterne crtice životu, urezane i na samoj grobnoj ploči, svjedoče nam o viteškom narodu, komu je boj i lov bio najmilijom zabavom.

Još češće od ovih junačkih prizora naći ćemo idiličkih, koji su bliži narodnoj ćudi slovjenskoj. Tu ćemo naći par do para, kako se uhvatiše za ruke u kolo, a na jednom spomeniku u Gackome ugledaćemo i kolovođu (slika 27.).◊380

Uticaj zapadne kulture nalazimo i na onim spomenicima, na kojima je usječen vitez na konju, a pred njime trabant, gdje nosi barjak.

Takav spomenik nađoh kod Varošluka (kotar Rogatica) i kod Gostilje (kotar Višegrad).

Tehnički izrađeni su prizori na mramorovima odviše slabo i površno, a da bi mogli proučavati potanje pojedinosti nošnje i odijelo tadašnjega viteštva. No ako ih stanemo pobliže razmatrati, opet ćemo naći bar nekoliko općenitih podataka.

Na dva priopćena spomenika iz Gacka (slika 27.) i Starog Slanog (Popovo polje, slika 33.) vidjećemo u muškaraca tijesne čakšire i kaput, koji siže do gnjata te se uz tijelo priljubio; u ženskinja stas je stegnut, vitak, a zaodjevene su do zemlje u široke svite. Razmotrimo li uz to sredovječne miniature talijanske do XIV. vijeka, to ćemo naći isto tijesno odijelo u muškaraca, a u žena široke duge suknje, dok su im grudi stegnute stezaljkom. Ta je moda bez sumnje ovamo prešla iz Italije preko Dubrovnika, koji je grad - rekao bih - od postanja svoga u svemu i svačemu, u umjetnosti, u politici, u znanosti i u društvenom životu, prihvaćao elemente one kulture, što je u Italiji izvirala, te se širila kulturnom Jevropom onoga vremena.

Razmatranja. Prizore iz života, prikazane tolikom naivnošću na bosanskim mramorovima, biće zanimljivo razmotriti i sa ovog stanovišta. Skoro u svih naroda prikazuju nadgrobni spomenici, u koliko su figuralno uriješeni, obično alegorije ili simbole nemilosne smrti, koja neumorno zatire život, a dušu vodi u novi, neizvjesni, tek živahnom fantazijom manje ili više iskićeni svijet. Broj ovih alegorija bijaše u klasičnih naroda - a i u kršćanskih - vrlo velik, a svagdje ćemo u njima nalaziti izraz vjerskih nazora o budućem životu iza smrti.◊381 Na bosanskim spomenicima tim alegorijama o smrti nema ni traga. Tu se samo prikazuje život u najživljim i najveselijim časovima - lov - turniri - igranke, a ako proučimo natpise što ih po mramorovima nalazimo, opet ćemo naći samo crtica iz života, a nikada jadikovke za pokojnikom, koga je nesmiljena smrt ugrabila. Zar to ne sluti na vjerske nazore o smrti, koji se ne podudaraju sa čuvstvovanjem i shvaćanjem naroda pitomijih i po uticajima kulture mekših?

Osvrnemo li se pak na natpise, naći ćemo nekoliko karakternih epigrama, koji nijesu ni u kakvoj svezi sa kršćanskom tradicijom. Zanimljiv je ovaj: "Odar zapisa ja v'tmači i ostiavi mudro i novu čas" (na Gorici kod Stôca). Jamačno je pokojnik zapisao "odar" za života, a život mu je kako veli "tmâč", (taman, mračan), a kad ga "ostavi", to jest kad umrije veli, da je učinio "mudro".

U toj jednoj samo izreci mogli bismo nazirati cijelu vjeroispovijest sekte, kojoj je život teretan, griješan, a smrt tek prag, preko koga prelazaše u novi sretniji stadij.

Smrt je svakomu dobro došla. Milutin Marojević na Carevcu (kotar Glamoč) grob nazivlje kućom svojom, drugom je grob krevet - lieto, a riječi: "siečeć mi lieto sam se sridim" svjedoče, kako ravnodušno smrt očekuje. Radoslav Valahović u Nekuku kod Stôca u smrti izrično nazire spas, jer veli na svom spomeniku: "- me spase sama ere leg(o)h na svoi plemenitoj baštini". Na drugom spomeniku grob se naziva "odmiračom", a dodaje se izrično da je "maka (mehka), blaga"!◊382

Svaka ta fraza pokazuje u veliko razvijeni pijetet prema pokojnicima, naročito kad se pokojniku u usta meće kategorički zahtijev: "Ovdier hoće ove kosti!" ili čak "klet i proklet tko će kreti u me!"

Tu bismo došli do ovog mučnog pitanja, koje je u nas teško raspravljati, jer je u novije doba ušlo u običaj, da se i od nauke traži, da bude na uslugu subjektivnim interesima.

Kada se u literaturi prvi put pročulo: za bosanske spomenike, nauka ih je proglasila spomenicima bosanskih bogumila. Kao glavni razlog, za što se ti spomenici baš njima pripisivahu, uzimalo se, što se je primijetilo, da na tim spomenicima nema znak krsta. U novije vrijeme našla je ta teorija protivnika, koji te spomenike proglasiše srpsko-pravoslavnim, pače ima i ljudi, koji su pred svijet izašli tvrdnjom, da bosanska narodna crkva, pod kojom se je do sada samo bogumilska razumijevala, nije bila crkva sekte patarenske ili bogumilske, već pravoslavna.

Nije nam ovdje zadaća upletati se u ta pitanja, ali se ipak moramo tih pitanja taknuti, u koliko se odnose na naše spomenike.


Prije svega valja mi napomenuti, da je krivo mnijenje, da na našim u novije vrijeme tehnički nazvanim bogumilskim spomenicima nema znak krsta. Po Bosni naći ćemo često nekropola, gdje stoji kameniti krst do krsta, a na svakomu suviše još uklesano pet, šest i više krstića. Priložio sam dva taka karakteristična primjera sa Spasovine kod G. Vrtoča (slika 29. 30.), ali ti krstovi već po obliku i po načinu izradbe nijesu ni u kakoj svezi sa sredovjekim spomenicima. Uvjeriće nas o tome datum, što ćemo ga naći na mnogim zapisan, kao primjerice godina 1750., zabilježena na jednom krstu na Spasovini (vidi gornju sličicu). Ako na mnogim još◊383 nađemo stereotipni početak natpisima "ӡ⌓є ʌє⨘н сʍєϸєґн ϸɬƃ" itd., izvjesno ćemo znati, da je to pravoslavno groblje.(Na Spasovini kraj istoga groblja ima pet stupova ukopanih u zemlju, a na jednom piše ѡ⌗є стɣпɥє ɣ⌓ɬϸн: ӡєκɬґχ ʍoϸɬvɬ: ӡɬ пoʍєґь ɥϸκo⌗ґн: ґєκɬ сє ӡґɬ⌓є. Na tim stupovima bijaše po pričanju naroda trapeza od oltara.)


Slika 29. Krst na Spasovini kod G. Vrtoča.


Slika 30. Krst na Spasovini kod G. Vrtoča.

Ta groblja dijele dva tri vijeka od mramorja i nijesu s njima u svezi, ali ćemo naći i po koji od onih gorostasnih ploča i stećaka, a na njima krst (slike 1., 3. i 6), a imade i nekoliko natpisa, koji počinju krstom ili riječima: ⌗ɬ нʍє ѡɥɬ н сґɬ нс⌗єтoгɬ ⌓χɬ.
No ti primjeri tako su rijetki, da ih je osobito u prvo vrijeme malo koji istraživalac opazio. Po mom računu ide poprijeko na trideset stećaka bez znamena krsta tek jedan sa usječenim krstom, a može se naći mnogo nekropola sa 200 i više mramora, a krstu ni traga.

Sama činjenica, da se nalazilo krstova na stećcima, ponukala je mnoge da prenaglo sude, da su to pravoslavni grobovi a ne bogumilski, koji da nijesu imali znak krsta. No prije nego što takav sud izreknemo, valjalo bi ovo razmisliti: gdje nam je nepobitan dokaz, da su Bogumili znak krsta prezirali, da im ga je njihova dogma izrično branila? Ta sami inkvizitori, koji su vodili parnice - bilo s katoličke strane, bilo s pravoslavne - protiv bogumila, nijesu pouzdano umjeli definirati bogumilsku jeres, te ih sad ovim sad onim okrivili, a ni prava imena im ne znadu, jer ih zovu svakojakim imenom: Patareni, Katari, Manikeji, Bogumili, ali rijetko kada pravim. Pouzdano znamo to, da su Bogumili odbijali suvišni◊384 ceremoniozni aparat tadanjega kršćanstva, ali da im je krst griješan bio, to nitko ne će reći. Šta više, ako se je bogumilstvo razvilo na onom temelju, na komu je postalo, valjda nije ni branilo nikomu od svojih pristaša, da krst, uspomenu iz vremena, dok je bio pristaša druge vjere, stavi na grob.

Tko je imao prilike da u Bosni i Hercegovini opći s narodom, uvjerio se je, da malo koji narod svoju vjeru onako savjesno vrši, kao Bošnjak. Čim svane prekrstiće se, kad legne prekrstiće se, pa i u samom veselom društvu, kad ga vino već omamilo, nikad ne će zaboraviti da se prekrsti, kada kome nazdravi. Tko će tu reći da je bilo nekoč vrijeme, da se od tih ljudi, kojima je za života bio krst uvijek pred očima, trideset na umoru stidilo toga krsta, a tek jedan da ga je ponio na grob?

Uslijed tih razmatranja ne bismo smjeli kategorički odsjeći, da su stećci bogumilski ili pravoslavni. To pitanje tek će se onda izvjesno riješiti, kada nam historija sabere više i pouzdanijega materijala o bogumilstvu, a za sada mislim da ćemo nauci najbolje služiti, ako te spomenike nazovemo naprosto starobosanskim, što i jesu.

*

"Kovači". Neka mi čitatelj dopusti, da se još u kratko obazrem na neke natpise, koji se nalaze na bosanskim mramorovima. Opširno se ne ću tim pitanjem baviti, jer sam u svojoj radnji o bosančici(Glasnik zem. muz. god. I., knj. IV., str. 65-83.) razložio glavne osebnosti tog lapidarnog pisma, a u drugoj radnji - "Bosanski epigrami"(Priopćeno u "Viencu" god. 1890.) osvrnuo sam se isključivo na tekst ovih natpisa.◊385

Ovdje mi valja istaknuti samo činjenicu, da imade - osobito po Hercegovini - spomenika, većinom ukrašenih, na kojima se spominje ime majstora, koji ga je ukrasio ili ispisao.

Najzanimljiviji je primjer na groblju kod Zakova. Tu leže među ostalim usporedo dvije velike, istom vijom opasane ploče, koje su posve jednake, samo što je u jedne orta uriješena mačem i štitom, a u druge nije.

Po uskoj strani tih ploča nalazi se natpis:

+ Ase usječe Radoe kovač || ovai oba kamena. (Vidi faksimile na slici 31.).


Slika 31. Ploča u Zakovu.

Natpis je razdijeljen tako, da je jedna pola na jednomu, druga na drugom kamenu.(Vid Vuletić-Vukasović priopćio je taj natpis u Viestniku hrv. arh. društva XI. br. 2., str. 46. Njemu - kako se čini - ne bijaše poznato, da je natpis na oba kamena u savezu, te je svaku polu napose priopćio, a drugu je polu i krivo pročitao: ovaj oba: ko/lena. Kako se vidi, suvišna je interpunkcija a i"koljenu" nema u izvorniku traga.)

Isti Radoe kovač spominje se kao umjetnik i na drugom spomeniku a na istom mjestu, a i po koji bezimeni spomenik na istom mjestu biće od njegove ruke.

Zanimljiv nam je pridjevak "kovač" iz kog razabiremo, da su se skulptori u Bosni i Hercegovini nazivali kovači, a taj pridjevak češće ćemo naći.

Jedan od najzanimljivijih "kovača", koji nam na svojim umotvorima zabilježiše svoje ime, bijaše Grubac ili Grubač-kovač, koji je osobito u okolici Stóca ostavio silu spomenika.

Njegovo ime nalazimo kao skulptora u D. Hrasnom, na Lastvi, u Boljunima i kod Opličića.

Uz ova dva majstora valja da se spomene: Semorad, koji se u Boljunima na dva spomenika spominje; Bolašin Bogačić u Opličićima kod Stóca; Ogost (ili Miogost) kovač kod Vlahovića, kotar Lubinje; Prerad (Voj)nović, koji je napisao natpis kod hana Čoršulića blizu Tuzle; te Veseoko Kukulamović, majstor znamenitog epigrama u Starom Selu.(Priopćio Kosta Herman u Glasniku. god. 1891., Knjiga I., strana 48-53.)

Zanimljiv skulptor bijaše i Ivko Obadović, od kog potječu dva priopćena stećka, jedan ornamentalno, drugi figuralno ukrašen. U oba je natpis a u jednoga i potpis. Tekst ovomu glasi: † Se loži Dobrilo Božićković s bratom◊386 Radoem i sinovcem Plavcem - a pisa Ivko Obadović (vidi sliku 32.).


Slika 32. Natpis sa stećka kod St. Slanog.


Slika 33. Skulpture pa istom stećku.

U Janjićima, kotara zeničkog, spominje se na mramoru opet Grubac, no taj je jamačno drugi no Grubac Hercegovac.

Još se spominju dva skulptora, kojim pridjevak nije kovač već "diak", a to je Vukadin diak, spomenut na Peljavskom groblju, kotara zvorničkog, i Dragoe diak, od kog se nalazi natpis na Zaseoku (okružje Dônja Tuzla). Riječ "diak" ili je u savezu sa "đacima" na dvoru bosanskih vladara i velikaša, koji su služili kao tajnici, ili opet sa đacima, koji su kod pravoslavnih sveštenika služili kao jednostavni pisari, a često i kao sluge. Ovaj naziv, a i sami spomenici, po svom položaju i karakteru već padaju u drugi kulturni položaj.◊387

U natpisima, na kojima se spominje ime skulptora, naći ćemo i nekoliko zanimljivih tehničkih izraza. Jedan je kovač - skulptor, a drugima označuje se tehnika klesanja riječima: usjeći, pisati (сє ɣсҍvє, - сє пнсɬ). Sam urnek naziva se likom. ("Ovi piše lik Semorad", na Boljunima).

Često se spominje i ime onoga, koji je postavio spomenik, ali se onda obično ne kaže, da "usječe", već naprosto "sieče kami mati Radisava" (Opličići), ili "postavi na me brat moi voevoda Petar" (Radimlja kod Stoca).

Običaj u nekih "kovača", da su svoje ime pa svojim djelima zabilježili zanimljiv je, jer nam pokazuje, da su se ovi svojim zanatom ponosili i smatrali se umjetnicima. Taj običaj nalazi se tek u ono doba, kada se koja grana umjetnosti budi k svijesti- primjerice u Italiji za renesanse - a Bog zna, koji bi se lijepi narodni umjetnički plod tečajem vremena iz onih primitivnih pokušaja kovača izrodio, da počevši od godine 1463. nijesu nastale prilike, koje su tu vještinu zatrle u zametku.