Vid Vuletić-Vukasović. (1891). Stari manast. pečat iz Duvna (Županjca). Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 3(2), 213-214.

dana

Vuletić-Vukasović, V. (1891). Stari manast. pečat iz Duvna (Županjca). Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 3(2), 213-214.

-- 213 --

Stari manast. pečat iz Duvna (Županjca).

Priopćio Vid Vuletić-Vukasović.

Čita se: †. Manastirь Labostjnь * hramь * Vьvedenie * Prestie * Bce.[1]

Pečat od žute tuči teži grama 21; premjer mu je 42 mm.; srednja debljina 1 mm.; visina petlje 19 mm.; debljina joj 2 mm. Petlja je poslije dodana; ja bih rekao, da je starinska, popravljena.

U polju je na pečatu urezan hram sa tri kubeta, t. j. dva pobočna manja, a po srijedi veliko kube. Na pobočnom kubetu s desne je strane, kao u spakatu živopis sprijeda. Uz kube je po srijedi s desne i lijeve po jedan krst, a s desne se strane iza istoga kubeta spušta anđeo nizdoli, kao u hram. Na kubetu su, s lijeve strane, sprijeda dva prozora, a tako je i na hramu na pročelju, s desne kod vrata, prozor, a jedan s lijeve kod oltara. Svako je kube fino osnovano na arkadama, te se vidi po njima, da je pečat iz XIII. vijeka, a sloga bosansko - vizantijskoga, pa to ispada osobito po vrsti slova. Kod oltara je u hramu (hram je u presijeku) s desne strane starac sveštenik pod bradom u vladičanskoj ornamentisanoj stolici, te prima Bogorodicu (u mlađahnoj dobi), koja je pred njime, prama desnoj, a starac je (Simeon ?) okrenut put

  1. ↑ Isporedi: „Viestnik hrv. arh. dr.” god. 1891., str. 19-20.

-- 214 --

lijeve. Iza Bogorodice su dva lica, s desne Josif, a s lijeve mu Ana. Iza Josifa i Ane nalaze se tri ženska lica. Svi su obučeni u dugijem haljinama poput dalmatika, a na glavi im je svetiteljski torac (aureola). Prosto polje nad Bogorodicom ispunjeno je cvijećem, a tako je malko cvijeća i pod nogama. U riječi лабостинь je л urezano s naopaka.

Poznata nam je zadužbina carice Milice, Ljubostinja, ali nam je za sada novo ime hrama i manastira лабостинь, a taj je hram uz manastir svakako bio u današnjoj Herceg-Bosni, te nam od njega samo sada preostaje gomila kamenja, pa samo zbori svijetu navedeni pečat. Navedeni je pečat našao neki težak u Duvnu, u Mandinu selu, pa ga prodao nekakvu jeromonahu, a ovaj ga poklonio visokopreosveštenom gospodinu mitropolitu S. Peroviću u Mostaru. Ovaj čuveni rodoljub dostojao se, da mi ga posudi preko prijatelja mi g. Rista Ivaniševića, dičnoga Srbina iz Mostara, da ga po tenanu proučim i o njemu izvijestim u javnosti.

Tražio sam što god izvjesno o manastiru u Duvnu, ali mi je g. Toša Ivanišević samo znao kazati, da mu je Sava Vukanović iz Duvna pričao, da se je spomenuti manastir zvao Labostin, ili kako drugi kažu Hlabostin.