Karl Patsch. (1904). Prilog topografiji i povijesti Županjca-Delminiuma. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 16(3), 307-365.

Patsch, K. (1904). Prilog topografiji i povijesti Županjca-Delminiuma. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 16(3), 307-365.

-- 307 --

Prilog topografiji i povjesti Županjca-Delminiuma.

Priopćio Karlo Patsch. (Sa 100 slika u tekstu.)

Otkad je pokojni Vaclav Radimský objavio prvi prijegled antiknih ostataka županjačkog kotara,[1] mi smo ponovno došli u položaj da izvješćujemo ο daljnjim, naročito epigrafskim nalascima iz ovog područja. Ponajprvo našao se u Županjcu fragmenat sarkofaga, koji nas upućuje u prvu polovinu drugog stoljeća;[2] iza toga obreo se u obližnjemu selu Stipaniću odlomak nadgrobnog spomenika, iz kojeg se razabrala važna vijest, da se u Duvanjskomu polju nalazila rimska konstituirana varoš.[3] Ako je već po ovim istraživanjima postalo vjerojatno, da je ta rimska varoš identična sa današnjim Županjcem, nekadanjim sijelom srednjevjekovnih župana,[4] to su ti argumenti znatno umnoženi nalascima, pronagjenima na „Karauli” u Županjcu godine 1896.[5] Ovi nas nalasci upoznaše sa božanstvima, koja se ondje ponajvećma poštivahu, pa su u čast tih božanstava podignuti spomenici i uz njih nagjeni nadgrobni monumenti posvjedočili, da je na ovom mjestu ležala oveća rimska općina. Sasvijem pouzdanu sliku podalo nam je iskopavanje od godine 1897., jer se srećnim slučajem, - što ćemo razabrati iz ovog izvještaja, - odmah kod prvog pokusa obrelo središte nekadanje rimske varoši, njezin forum.

Čini se, da se je eto sada ispunilo naše nadanje, proisteklo iz napredovanja našeg istraživalačkog rada, e će prodrijeti već dosta stara tvrdnja, zasnovana naročito na srednjevjekovnomu imenu ovog kraja Dlmno, Dumno i na sadanjemu imenu Duvno: da je stara glavna varoš plemena Delmata, Delminium, ležala ovdje a ne, kako je pokušao dokazati Mommsen,[6] s onu stranu dinarskih Alpa u Gardunu kraj Trilja;

  1. Ovaj „Glasnik”, god. 1894., str. 283. i dalje: „Starine kotara županjačkog u Bosni”. („Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina”, IV., str. 135. i dalje: „Die vorgeschichtlichen und römischen Alterthümer des Bezirkes Županjac in Bosnien”.)
  2. „Glasnik”, god. 1895., str. 582. i dalje (= naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, V., str. 236).
  3. „Glasnik”, god. 1895., str. 285. i dalje (= naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, V., str. 220.).
  4. C. Jireček, „Die Handelsstrassen und Bergwerke von Serbien und Bosnien während des Mittelalters”, str. 28. i 83.
  5. „Glasnik”, god. 1897., str. 227. i dalje (= naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, VI., str. 220. i dalje).
  6. CIL III p. 358.

-- 308 --

jer se sada viže ne može prâvom održati po M. Glaviniću[1] i H. Kiepertu[2] protiv identifikovanja Županjca sa Delminiumom istaknuti argumenat: „da u Duvanjskomu polju nema baš nikakvih tragova kakvog ovećeg, starodavnog mjesta.”[3]

Mi moramo ipak razlikovati izmegju predrimskog i rimskog Delminiuma. Po svemu, što nam je poznato o položaju i vrsti utvrgjenih ilirskih mjesta, valja da već a priori predrimski Delminium sebi zamišljamo kao utvrdu sa bedemima (Wallbau) na kakvoj uzvisini i da je ta utvrda opasavala stanoviti broj drvenih zgrada i kućica od pletera, čija je množina odgovarala pučanstvu, koje je trebalo štititi od navale neprijatelja. Da ovo mišljenje odista odgovara činjenicama, razabiremo iz bilježaka o podsjedanju i zauzeću ovoga mjesta u zimi 156. i u narednoj godini prije Hr.[4] U pogledu operacija konzula C. Marciusa Figulusa javlja Appian III. 11: … καὶ συνήλασεν ὅμως ἐς πόλιν Δελμίνιον… οὐδὲν δὲ πρὸς ἐχυρὰν πόλιν ἐξ ἐφόδου δυνάμενος, οὐδὲ μηχανήμασιν ἔχων χρῆσθαι διὰ τὸ ὕψος, ᾕρει τὰς ἄλλας ἐπιθέων, ἐρημοτέρας ἀνδρῶν ὑπὸ τῆς ἐς τὸ Δελμίνιον συνόδου γενομένας. εἶτα διπήχεας κορύνας πίσσῃ καὶ θείῳ καὶ στυππίῳ περιβαλὼν ἐς τὸ Δελμίνιον ἐκ καταπελτῶν ἐσφενδόνα. αἱ δ᾽ ὑπὸ τῆς ῥύμης ἐξεκαίοντο, καὶ φερόμεναι καθάπερ λαμπάδες ὅπου τύχοιεν ἐνεπίμπρασαν, ἕως πολλὰ μὲν κατεπρήσθη. Na drvene gragjevine u unutrašnjosti ovakove utvrde valja zaključivati takogjer po Florusu II. 25.: Delmatae plerumque sub silvis agebant; unde in latrocinia promptissimi. Hos iam pridem Marcius consul incensa urbe Delminio quasi detruncaverat. Kod Strabona VII. 5., 5., koji opisuje pošljednja rimska ratna naprezanja pod upravom P. Cornelius-a Scipia Nasica-Corculum-a,[5] Marcius-ovog našljednika: Δέλμιον δὲ μεγάλη πόλις, ἧς ἐπώνυμον τὸ ἔθνος: μικρὰν δ᾽ ἐποίησε Νασικᾶς καὶ τὸ πεδίον μηλόβοτον διὰ τὴν πλεονεξίαν τῶν ἀνθρώπων. - nalazimo vijest o veličini utvrde, koja je izrično zasvjedočena takogjer navodima Appian-a i Frontin-a strat. III., 6., 2. glede broja branitelja, koji bi se prikupili iz susjednih mjesta.

Kako Županjac po svojem položaju u kotlini, koja je lahko pristupačna sa sviju strana, ne odgovara istaknutim uslovima, to valja tražiti stari Delminium u jednoj od onih mnogobrojnih „gradina” oko Duvanjskog polja, koje je pobilježio Radimský na označenom mjestu str. 283. i dalje; on ih je naveo četrdeset i jednu. Ovakovo premještanje nije zapravo ni neobično, već je novi primjer za pravilo, proizašlo iz proučavanja o položaju naših prastarih mjesta:[6] da se Rimljanin, ili pravilnije rečeno Dalmatin rimskog doba - izuzevši dakako rudarska mjesta - sa brdskijeh mjesta spušta u doline; da starija mjesta s vremenom postaju malena naselišta i da se i nadalje održavaju samo važne tačke kao obranbene postaje.

Preseljivanje Delminiuma slučilo se svakako prije godine 18./19. poslije Hrista, jer je te godine, što ćemo pokušati dokazati niže dolje na str. 327., sagragjen forum u današnjemu Županjcu.[7] Gradine u neposrednoj blizini Županjca, Selimovića gradina

  1. „Bull. Dalm.”, I., str. 21.
  2. „Formae orbis antiqui”, XVII., dodani list, str. 5., primjedba 51.
  3. Isporedi „Glasnik”, god. 1895., str. 299. (= „Wissenschaftl. Mittheil.”, V., str. 352. i VIII., str. 85.).
  4. G. Zippel, „Die römische Herrschaft in Illyrien bis auf Augustus”, str. 130. i dalje; Mommsen, „Römische Geschichte”, II.7, str. 165.; Patsch u Pauly-Wissowa „Real-Encyelopädie” pod oznakom Delmatae, stupac 2448. i dalje.
  5. Isp. ο njemu F. Münzera u Pauly-Wissowa R. Ε. pod oznakom Cornelius, n. 353.
  6. Μ. Hoernes, „Alterthümer der Hercegovina”, II., str. 97.; Patsch u „Glasniku”, god. 1894., str. 711. (naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 226.) i u djelu „Die Lika in römischer Zeit”, stupac 11.
  7. Po Strabonu javljeno kažnjenje ovog mjesta nije dakako imalo tu posljedicu, da je ono sve ο sve opustjelo. Prof. L. Jelić veli u „Glasniku”, god. 1898., str. 549. („Wissenschaftl. Mittheil.”, VII., str. 203.): „Tako je Delminij, kao ime grada, još za rimskog doba izašao iz običaja, te ostao oznakom plemena Delmata i Duvanjskog polja, a kasnije biskupije.” Pri tome ignorira Jelić ipak Strabona, koji pod VII 5, 5 ustanovljuje stanje mjestâ za vladavine Augustus-a, zajamčujući ujedno nabrajanjem istijeh, da je Delminium i dalje postojao: … Σινώτιον τό τε νέον καὶ τὸ παλαιόν, ἃς ἐνέπρησεν ὁ Σεβαστός. ἔστι δὲ καὶ Ἀνδήτριον ἐρυμνὸν χωρίον, Δέλμιον δὲ μεγάλη πόλις, ἧς ἐπώνυμον τὸ ἔθνος: μικρὰν δ᾽ ἐποίησε Νασικᾶς… Dalje mora Jelić da statuira, e je Ptolemej, koji pod II 16, 11 neposredno iza Δελμίνιον navodi Klaudijevu koloniju Aequum, ime naše varoši zabilježio po vrelu što siže prije godine 155. prije Hrista; Jelić je ali takogjer prisiljen da Delminenses u gragjevnomu natpisu CIL III 3202 iz godine 184. poslije Hr., u kojom se ističe zajedno sa sinedrima dviju drugih gradskih općina, drži za oznaku plemena Delmata. Njemu je umaklo, da su pod kraj drugog stoljeća poslije Hr. župe (općine) mogle opstojati samo još u teško pristupačnim gorskim krajevima provincije, pa mu je umaklo i to, da su kod nas sjedišta biskupija označavana po imenu varoških općina (isp. „Glasnik”, god. 1900., str. 555.).

-- 309 --

na sjever i Gradina kod gaja ili Kolska gradina na zapad varoši, ne odgovaraju nikako gore izloženim podacima o veličini i snazi starog Delminiuma; to važi i za druge gradine u Donjem Brišniku, Bukovici, Grabovici, Kovačima, Mandinoj gradini, Mesihovini, Mrkodolu, Oplećanima, Prevali, Vedušiću i t. d. Niti su one dosta jake za obranu, niti dosta prostrane. Naprotiv su ova dva svojstva združena, kako sam se ponovno uvjerio 3. juna 1901., u predrimskoj utvrdi ili gradini na Lib-planini, koja leži upravo na protivnoj strani Županjca. Ova se planina kao klin utisnula u Duvanjsko polje, te se svršava oštrim i vrlo strmenitim grebenom. Relativna visina mjeri na Orlovom kuku 523 m, na Libu 156 m. Obronci su vrlo strmi, a na bȉlo možeš se popeti samo teškom mukom. Sjevero-istočna strana daleko je strmija, nego jugo-zapadni obronak. Ova uzvisina nije se mogla osvojiti, ako je bilo snažne obrane, i to tim manje, jer mnoge goleme hridine pružaju dobru zaštitu pa i materijal za bacanje na neprijatelja. Obranbenu snagu ovog mjesta povećavalo je i to, što je u ono doba tu bilo šumskog drveća. Sada su greben i obronci ponajvećma goli krš; ali se stariji ljudi dobro sjećaju, da je nekoć po obroncima bilo gajeva ili bar skupina drveća. Nasadi hrastića i lijeske, što ih je ovdje uredila šumska državna uprava, bujno se razvijaju. Sa grebena otvara se ponajbolji vidik u daljinu; oko može da pregleda čitavo Duvanjsko polje i da odmah zapazi, ako bi se ko približavao preko visočina uz rub. Dva izvora na sjevero-istočnoj strani: Klisac i nešto poviši Kosovac, daju dobru vodu. Vrelo Klisac vrlo je bogato vodom, koja u svojemu oticanju dobro služi za mlinove u Kongori. Kosovac-vrelo usahnuće u ljetno doba. Od starih utvrda održaše se na Lib-planini: za rimskog doba još upotrebljavana „Gradina”,[1] do koje vode iz Borčana uzane, serpetinaste terase, što ih sasvim dobro možemo smatrati cestom, za tim dvije rimske gragjevine na teško pristupačnoj Ravnoj glavici, koja je prije spomenutu gradinu znatno nadvisila.[2] Izmegju „Gradine” i ovih rimskih gragjevina širi se zaravanak, na kojemu bi bio dovoljni prostor za logor čitave brigade. Biće da su ovdje stajale one drvene kuće, što ih je Marcius zapalio bacanom na njih vatrom.

Lib je udaljen od Županjca devet kilometara. Uzrok, što se za ponovno podizanje poništenog mjesta odabrao prostor, na kojemu leži današnja ova kotarska varoš, a ne koji kraj u neposrednoj blizini podnožja Lib-planine, kao primjerice Kongora ili Borčani, valja svakako tražiti u boljoj sposobnosti Županjca sa komunikacionog gledišta, koji je zgodni položaj u mnogočemu dobro poslužio za procvatanje varoši; to gradsko područje leži naime pokraj tada sagragjene važne ceste, koja je iz Salone preko Trilja, Aržano-Brekala i Prevale vodila u unutrašnjost pokrajine (vidi niže dolje str. 311.).

  1. Radimský, na ozn. mj. str. 294. (dotično „Wissenschaftl. Mittheil.”, str. 145. i dalje); isp. niže dolje pod oznakom Borčani, str. 349.
  2. Radimský, na ozn. mj. str. 295. (dotično „Wissenschaftl. Mittheil.”, str. 161. i dalje).

-- 310 --

Da naš izvještaj o iskopavanju u Županjcu dadne što bolji prijegled dosad ustanovljene slike rimske varoši i da nam pruži tačne podatke za daljnja istraživanja mislimo da je podesno, ako u tekstu i karti (slika 1.) sredimo sve, što je odanle otprije već poznato.


Slika 1. Situaciona karta nalazištâ u Županjcu.

U bašči katoličkog župnika našao se po kazivanju fra Angjela Nuića, sada gvardijana franjevačkog samostana Humca kod Ljubuškog, jedan billon-novac iz druge polovine trećeg stoljeća. Počevši od samostana milosrdnih sestara (kuća br. 234.), sve do zgrade za sušenje koža, sva su kućišta i bašče s istočne strane glavne ulice upravo posute ostatcima starinskih zgrada. Ovakovi se ostatci naročito pojavljuju kraj kuća Redže Arnautovića (kuća br. 227.) i Ivana (prije Nikole) Lučića (kuća br. 225.). U kući prvoga uzidani su dapače omanji komadi izragjenog kamena. Uz kuću Lučićevu iskopano je ponovno godine 1897. nekoliko komada cigle od stupova hypocausisa, dok se već prije toga na ovomu mjestu nagjoše po V. Radimský-u na označenomu mjestu str. 305. (dotično „Wissenschaftl. Mittheil.”, str. 156. i dalje) pribilježeni nalasci, kojima je zasvjedočeno, da je tu postojala kuća za stanovanje ili kupališna zgrada, djelomice sagragjena od opeke i pokrivena importiranim žmurnjacima, a provigjena napravom za grijanje i ciglenim mozaikom.

Kad se otkopavaše temelji za gradsku klaonicu, nagjene su uz lijevu obalu potoka Segeta, koji protiče gradom, substrukcije rimske zgrade (Radimský, na ozn. mj.). Nadalje je tu nagjen fragmenat pokrovca od sarkofaga, čija je slika objavljena u „Glasniku”, god. 1894., str. 305., sl. 27. = god. 1897., str. 239., sl. 14. Po glasu prijave, dobivene od bivšeg nadcestara gospodina P. Dalmaso, nagjeno je ovdje još i ogradno kamenje od vrata i prozora, koje se uzidalo u klaonicu. Rečeni gospodin tvrdi i to, da se pod zemljom a ispod ceste provlače stare zidine sve do oružničke kasarne, gdje sam ja u dvorištu našao nekoliko komada šestero-ćoškastih cigla za mozaik. Kad se je godine 1897. gradila kuća Ilije Zrnića, koja graniči sa zgradom za sušenje koža, donesoše mi radnici u aprilu nekoliko odlomaka od žmurnjaka, spram čega je i ovdje postojala sa ciglom pokrivena, u unutrini potaracana kuća. Spomenuti fragmenat sarkofaga dospio je dakle ovamo kasnije. Na zapad glavne ulice nalasci su daleko regji.

Prigodom kopanja fundamenta za općinski hotel u godini 1893. našla se oštećena amfora, prikazana u „Glasniku”, god. 1894., str. 307. u sl. 32. Od prilike stotinu metara iza ovog hotela obreo je g. Dalmaso u potoku Čatrnja pod jesen 1893. god. miljokaz, prikazan u slici 2., koji se sada nalazi u muzejskim zbirkama. To je stupac, koji prema vršku postaje sve to tanji. Njegova pravokutna osnova nije se obradila, jer se je zakopala u zemlju. Trup miljokaza surovo je otesan, izuzevši jedino 0.85 m visoko i 0.54 m široko uglagjeno polje, koje je bilo odregjeno za natpis. Ukupna visina miljokaza mjeri 2.235 m; baza mu je 0.70 m visoka, 0.44 m široka i 0.33 m debela; promjer stupa mjeri dolje 0.37 m, a gore 0.315 m. Ne zna se pouzdano, gdje je prvobitno stajao ovaj miljokaz, koji za čudo nije dobio natpis od početka svojeg postanka; to se ne može znati za to, jer rečeni potok i dan danas znade u dolinu dovaljati veliko kamenje; svakako se prvo stajalište ovog miljokaza mora tražiti u guduri, kroz koju potok protiče.


Slika 2. Miljokaz iz Županjca.

-- 311 --

Odlomak drugog miljokaza našao je g. Dalmaso godine 1895., kada se je kopao podrum ispod kuće Jove Važića (kuća br. 281.) u dubljini od dva metra. Taj odlomak, na kojemu nema tragova natpisa, ukopan je sada u cestovnoj ogradi ispred zgrade kotarskog ureda.

Obadva miljokaza daju nam na ruku pomagalo za ustanovljivanje daljnjeg pravca rimske ceste Salona-Trilj-Brekalo (Aržano)-Bukova gora-Prisoje-sedlo Prevala, koju Ph. Ballif[1] na osnovu usječene kolotečine (Spurrillen), a kasnije Radimský[2] pomoću fragmenta miljokaza, mogoše proslijediti do vrela Žbanice kraj sela Stipanići i koja je svakako dopirala do u Županjac. Spram svega toga prolazila je ova cesta ispod Stipanića, tekla je preko Jošanice do Podgaja, uspinjala se u zavoju na zaravanak, na kojemu leži Gradina kod gaja ili Kolska gradina, prosijecala je taj zaravanak istočno od ove gradine, spuštala se odavle na Buzduljevu stranu i dalje u klanac zvan Vranića dolac, pa je uzduž potoka Čatrnje dolazila u Županjac, gdje kraj kuće Jove Važića dopire do današnje glavne ulice.

Na sjevero-istočnomu rubu varoši našao je Sava Vuković kraj istočno-pravoslavnog groblja na oranici „Stupi” jedan sesterac, koji se na žalost opet zagubio.

Ne može se pobliže ustanoviti nalazište jednog kamena s natpisom, koji se po obavijesti fra Blaža Jerkovića, župnika u Drinovcima (kotar Ljubuški) našao za doba njegovoga župnikovanja u Županjcu izmegju godina 1876.-1878. u koritu potoka Segeta izmegju kamenja, koje je bujica bila jednom dovaljala. Taj natpisni kamen smjestio se u župnikovom dvoru, ali se ondje zagubio pa mu sada nema traga. U koliko se fra Jerković sjeća, moglo se na njemu čitati: Flaviae Iuliae Domitillae uxori me....posuit....

Glavna nalazišta u području gradske općine Županjac jesu mjesta, zvana Crkvina i Karaula.

Crkvina

je oranica na zapadnoj strani one oniske uzvisine s lijeve obale potoka Segeta, koja dijeli varoš od Duvanjskog polja (slika 3.). Ta oranica odavno je poznata ko vrlo zgodni majdan za dobavljanje valjanog gragjevnog kamena. Naročito je Jozo Batinić ko prijašnji vlastnik te oranice ovdje povadio mnogo kamenje, kad je gradio svoje kuće u glavnoj ulici. I za gradnju Lala-pašine džamije dobavljao se kamen s ovog mjesta, koje je zajedno sa susjednom oranicom J. Džeke godine 1893. kupio fra Grgo Jovanović za katoličku općinu u toj namjeri, da se tu s vremenom podigne nova crkva, pošto sadanja leži odviše na strani.


Slika 3. „Crkvina” u Županjcu.

Ime „Crkvina” i nagjeni ostatci zidina ponukaše mojeg velevrijednog prijatelja fra A. Nuića, koji je tada bio županjački dekan, da počevši od 23. marta 1897. ovdje pokuša istraživati: „da li ima kakova osnova ono narodno ime ove parcele.” Njegovo nastojanje ubrzo je nagragjeno, jer se poslije četrnaestdnevnog rada našao niže dolje u slici 16. prikazani broncani lakat. Srećni nalaznik odmah je spremio ovaj krasni komad muzeju, moleći za njegovu pripomoć, jer je fra Angjeo s mjesta razabrao, da Crkvina ima veliko arheološko značenje. Meni bude već u aprilu 1897. povjerena zadaća oko proučavanja ovog nalazišta i ja sam upravljao iskopavanjima na njemu u aprilu, maju i julu 1897., pa onda u maju godine 1898., dok je fra Nuić na osnovu s njime utanačenog

  1. „Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina”, I., str. 25. i dalje.
  2. Na ozn. mj. „Glasnik”, god. 1894., str. 312. (naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 163.).

-- 312 --

dogovora o našem zajedničkom radu pomanje partije samostalno istraživao u razmacima izmegju onijeh perioda. Postignuti uspjeh rada, savjestno provedenoga u potpunomu sporazumljenju sa fra Nuićem, predočen je u slici 4.

Čitava vrlo solidna gragjevina jeste strogo pravokutnog oblika sa 37.40 x 41.80 vanjske širine i duljine. Tloris je jednostavan; 25 metara daleko od obale potoka slijedi on sa svojom stranicom po širini blago valovitu uzvisinu, koja se provlači od jugo-jugo-istoka prema sjevero-sjevero-zapadu, da se ispred gragjevine (upravo ko što je to i danas) polagano spusti prema koritu potoka. Za sjevero-istočnu polovinu gragjevine dobilo se gradilište otkopavanjem zemlje. To se potpuno jasno razabire naročito iz zida-potpornjaka, koji je 1.40 metara odaljen od glavnog zida te je u obronak uzidan u debljini od 0.70 metara od lomljenog otesanog kamena sa primjesom dobrog kreča (Mörtel), kako bi se njime zapriječilo potiskivanje zemlje. Ovaj zid-potpornjak našao se iznad razine tla na nekoliko mjesta u više slojeva. Gornji slojevi ovog zida već su se porušili uslijed pritiska zemlje, ali se njihov grohot našao u potaracanom sokačiću, pokriven humusom, koji se ovamo odronio sa grebena uzvisine pod uplivom oborina (kiše). Taj je humus malo po malo prikrio i svu gragjevinu poslije kako se je ona napustila, pa je tako postao sadanji otkos (Böschung).

Gradilište bilo je planirano, jer svi prostori gragjevine leže u istoj razini (niveau). Čvrsta podloga šljunka našla se pod otkopanom zemljom samo za čitavi istočni glavni zid i za prva četiri metra triju duvarova, svezanih sa glavnim zidom. Čim se više približavamo koritu potoka, postaje zemlja sve to krhkija i ilovastija. Spram ove raznolikosti zemljišta u pogledu njegove sposobnosti za gragjevne svrhe udešeno je fundiranje gragjevine. Kod spomenutih dijelova zida leže nožne ploče neposredno na zemlji cjelici (isporedi sliku 5.); kod četvrtog metra počinje glavni zid sa 0.15 m visine pa mu se dubljina postepeno, iznajprvo na brzo, onda sve to laganije povećava, da

-- 313 --

kod 27.50 metra dosegne 2.0 metra. Tu omjeru zadržavaju i tri paralelna zida, pa se ona ne prekoračuje niti u glavnom ni u pregradnim zidovima jugozapadnog ćoška. Na ovim pošljednjim mjestima jeste jačina zidova za 0.10, dotično za 0.30 m manja, izuzevši pregradni zid izmegju prostorija A i C, koji imade poprječnu debljinu od 1.0 m.

Zidine fundamenta gragjene su pojednako od neotesanog lomljenog kamena razne veličine i od sitnijeg kamenog iverja (da se i ovo utroši) sa obilnom primjesom kreča.


Slika 4. Tlocrt foruma na „Crkvini"

Odozgô svršavaju se zidine fundamenta nožnim pločama, pravilno otesanim na onim stranama, kojima se te ploče dotiču jedna druge. Pojedine ploče imadu razne omjere. Duljina im je 0.66, 0.68, 1.05, 1.11, 1.32, 1.38, 1.45 i dalje sve do 2.25 i 2.30 m; visoke su 0.15, 0.16, 0.19, 0.20, 0.22 i 0.25 m; širina variira izmegju 0.90 i 1.00 m. Nastavak zidova iznad fundamenta, predočen u slici 4. tamnijom bojom, uvučen je s obadvije strane a sagragjen je posvuda jednako ne samo po debljini, već i po gragjevnom

-- 314 --

načinu. Debljina mjeri 0.60 m, a način gragjenja razabire se iz slike 6., koja prikazuje sjevero-istočni ćošak (isporedi sliku 5.), zatim iz slike 7.


Slika 5. Uzdužni prosjek sjevernog glavnog zida


Slika 6. Pročelje sjevero-istočnog ćoška.


Slika 7. Pročelje i tlocrt zazidanih vrata T1.

Pomnjivo po ravnalu otesano kamenje, poredano u nejednako visoke slojeve, ograničava prema vanjštini jezgru zidova, koja je izgragjena upravo onako ko i fundamenat, samo se ovdje obilnije upotrebilo iverje kamenja. Ćoškovi su pojačani upotrebom većih komada. Materijal dobavljen je iz kamenoloma na sjeveru varoši (isporedi sliku 1.), kojima se narod još i danas služi. Opeka nije se upotrebila ni u višem dijelu zidina, što vidimo odatle, jer niti u grohotu nema tragova zidne cigle. Od starijeg materijala, koji je bio upotrebljen već prije nego što je postala ova gragjevina, zapazismo samo jednu kamenu kocku (isporedi sliku 6.), u koje se vidi na uzanijoj stranici hrapavo usječena žabica (Nute). Žbuka ili mort sastoji od bijelog kreča i fino prorešetanog pijeska bez primjese sitno istucane cigle. Nije se moglo konstatirati, da su zidine bile nažbukane ili da su se pukotine izmegju slojeva zida krečom zamazale. Kako je zidarska radnja vanredno dobra, biće da se vanjsko lice zidina uopće nije ožbukalo (okrečilo).

Izuzevši 13.20 m široki, spram spoljašnje i unutrašnje strane prošireni prodor, što ga je sve do nogu fundamenta prosjekao Jozo Batinić (vidi naprijed str. 311.), održaše se zidine u gornjemu dijelu spram debljine zemlje, koja ih je prikrila. Njihovo krunište leži u sjevero-istočnomu dijelu 1.90, u sjevero-zapadnom samo 0.90 m ispod ledine (isporedi sliku 5.); onamo se zid od noge na više održao u visini od 1.03 do 1.56 m, dok su ovdje preostali jedino temelji, dapače fale i ploče, kojima je noga zidova bila pokrivena. Od sitnijeg lomljenog kamenja iz srčike zidova povadio se samo neznatni dio. Ovo pa i one jame po unutrini zgrade, ispunjenje grohotom od sitnog kamenja

-- 315 --

i žbuke - koje se jame već po svojem ljevkastom obliku jasno raspoznaju iz humusa, - dokazom su dugotrajnog i izdašnog devastiranja ove ruševine.

Niže dolje pobilježiću ono nekoliko ostataka od gornjih zidina i krova, što se održaše u rečenomu grohotu. Ovi ostatci dotječu doduše za općenito konstatovanje bogatog arhitektoničkog ukrasa gragjevine, ali nam ne daju na ruku pouzdanih podataka, da bismo ih mogli svrstati u arhitekturu zgrade.

Unutarnja razdjelba gragjevine vrlo je jednostavna, kako smo već naprijed spomenuli. Središnji zid, položen paralelno sa uzdužnom osi, dijeli na jugu čitavi red omanjih soba razne veličine od jedne velike prostorije, na koju otpadaju tri četvrtine čitave gragjevine. One omanje prostorije svrstane su simetrično. Središte zauzima pravokutna dvorana A sa omjerama 24.20 x 7.75 m, uz koju se na istoku priključuje skoro kvadratična, jednako široka, a 8.20 m dugačka soba B. Ovoj sobi odgovara na zapadnoj strani nešto manji kompleks, razdijeljen u tri nejednako velike izbe: jednu oširoku ali uzanu, označenu sa C u omjerama 7.75 x 1.80 m i dvije nešto kraće ali pošire izbe D i E, koje dijeli slabiji popriječni zid; kod jednake duljine od 2.80 m mjeri širina u izbe D 4.40, a u izbe E 2.70 m.

Ovelika soba B bila je prvotno sa glavnom dvoranom gragjevine spojena vratima T1, širokima 2.70 m; ova su vrata kasnije zazidana (isporedi sliku 7.). Praga više nema, on se je izvadio kad su se vrata zazidala. Da je prag postojao, vidi se po

-- 316 --

tome, što su nožne ploče hrapavo izdjelane; to posvjedočava u ostalom i analogija sa vratima T2 u dvorani A. Jednako profilirani postrani dijelovi vratišta djelomice su se održali. Lijevi stup, visok 1.56 m našao se još uspravljen te je postrance neoštećen; od desnog stupca, koji se bio naprijed nagnuo, nagjena je u zidu samo lijeva polovina, dok se ostatci druge odlomljene polovine ne nagjoše ni u grohotu. Na unutrašnjoj strani vratišta razabire se 0.05 m duboki žlijeb, spram čega se vrata - koja se moraju zamišljati ko dvokrilna - otvaraše unutra u sobu. Odozgô bila je nastavljena kamena greda, nad kojom se povijao svod, da se tako izbjegne odviše velikomu pritisku na gredu.

Vratište, široko 0.73 m, izbacilo se od 0.60 m debelog zida u unutrašnjost sobe za 0.13 m, te je imalo neprofiliranu otražnju stranu sa oštrobridastim ćoškovima. Profiliranje nadomjestilo se možda bojadisanjem, ali je bilo dostatno i sâmo zaokvirenje. Izbočina od 0.13 m preko zidne plohe mogla se izravnati niže opisanom opremom duvarova. Pomisao, da su možda postojale šupljine u zidu na svrhu grijanja, isključena je spram onoga, što se je istraživanjem utvrdilo.

Razlog, za što se vrata zazidaše, biće da leži u klimatičkim odnošajima ovog mjesta, na koje se nije uzeo obzir prigodom ustanovljivanja gragjevnog programa. Vrata se otvaraše prema sjeveru, dakle prema onoj strani, odaklo obično duva vjetar, zbog čega nije nikako podesno, da se u Županjcu namještaju vrata na ovoj strani. Da je u ovoj sobi vladala studen, dokazuje nagjeno otvoreno ognjište u ćošku s lijeve strane vrati (kod tačke 8.), koje je služilo i za prigotavljanje hrane. Usred razbacanih ostataka od ognjišta, na koje se donosio na polju razgrijani drveni ćumur, (- kako bi se izbjeglo dimu i čagji u sobi -), našao se naime dobro održani 3.175 m dugački, 7 kilograma teški lanac od kovanog gvožgja (slika 8.). Ovaj je lanac sastavljen od 40 članaka, od kojih imadu devetnaest oblik okruga, devetnaest oblik brojke 8., a dva eliptični oblik (valjda su ti oblici nastali popravljanjem lanca); s obadvije strane svršava se lanac kukama, na koje bi se vješao kotao. Za nas je taj lanac i zbog toga važan, jer se po njegovoj duljini može aproksimativno ustanoviti visina sobe. Ako uzmemo, da je ognjište bilo visoko 0.10 m, da je od njegove površine do kotla bio razmak od 0.20 m, da je kotao sa ručicom bio visok 0.50 m, da je na šišetu namještena kuka, u koju se lanac zakvačio, mjerila 0.50 m, to dobivamo, kada ovu ukupnu visinu od 0.90 pribrojimo duljini lanca sa 3.175 m, visinu sobe sa 4.075 m, dakle brojku, koja je sasvijem sarazmjerna sa monumentalitetom gragjevine i sa debljinom njezinih zidova.


Slika 8. Gvozdeni lanac 1/20 pr. vel.

Kontrast izmegju ovog ognjišta i čitave niže opisane opreme ove prostorije, mogao bi zavesti na misao, da je to ognjište iz mlagjeg doba; ali takovo mišljenje treba svakako napustiti pogledom na to, što se ognjište i lanac nagjoše u grohotu na podnici sobe u ćošku desno od vrati (7) u istoj razini sa razlomljenom sploštenom zdjelom, slika 9. i sa rubom posude slika 10., koje stvari svakako stoje u svezi sa ognjištem i lancem.


Slika 9. Zdjela od terra sigillate.


Slika 10. Odlomak od ruba posude, gragjene od terra sigillate.

Od odlomaka sastavljena zdjela pa i onaj odlomak ruba neke posude gragjeni su od fine terra sigillate te nijesu prevučeni glazurom. Zdjela ima promjer od 29 cm te je 4.5 cm visoka. Njezin rub je slabo uvinut, na središtu dna utisnuta je iznutra zvijezda od pet trakova, koji su slični

-- 317 --

listovima paprati. Onaj odlomak potječe od manje posude, koja je u obrubu imala promjer od 11.5 cm. Na horizontalno zavinutom rubu nalijepljena je samostalno otisnuta košarica sa grožgjem. Ne može biti sumnje, da su obadvije posude uvežene iz Italije.

Naprijed opisana vrata, koja se po jednako solidnoj izradi u svemu podudaraju sa drugijem dijelovima gragjevine, nijesu nikako zazidana u kasnije doba; pod sigurno nije se to dogodilo poslije napuštanja ostalih dijelova zgrade ili samo ove sobe, koja je i poslije ovog zazidanja sačinjavala sastojni dio čitave te gragjevine. S toga je ova soba s ostalim prostorijama bila svakako vezana drugijem vratima. U priličnoj visini održani vanjski zidovi, u kojima nema nikakvih prodora, sile nas da mislimo, E je rečena soba bila svezana s dvoranom A. Kako je zid iznad razine u sredini razrušen do 0.15 visokog sloja, to nam ovdje manjkaju podaci za naše nagagjanje, protiv kojeg ali taj održani sloj nikako ne govori, jer je on mogao služiti ko podloga drvenog praga, eventualno mogle su biti ovdje prislonjene s obadvije strane jedne ili dvije stepenice. Da su prostorije A i B bile svezane, tome bi u dokaz mogla poslužiti okolnost, što su u obadvijem prostorijama ispod grohota na podu nagjeni odlomci jednog te istog kipa (statue). Kod tačke 3. našao se lakat, kod tačke 9. koljeno broncanog lika; o tim odlomcima biće govora niže dolje na strani 319. Ovaj nalazak podučava nas takogjer o načinu propadanja ove zgrade: ponajprije se uništio i razbacao namještaj unutrine, a onda je zgradu poharao požar. U sobi B i u dvorani A, za tim po mjestima, o kojima će biti dalje govora, našao se sloj paljevine, u kojemu ima mnoge u ugljen pretvorene hrastovine, koje drvo može da potječe od greda u tavanu i od krovišta. Oblik krova nije se dao ustanoviti po ležaju fragmenata od žmurnjaka i ćeremita, sabranim u velikoj množini u prostorijama A i B, pa ravnim načinom i u izbama A-E, jer je prvotni ležaj ovijeh fragmenata poremećen kopanjem za blagom i na svrhe dobavljanja gragjevnog materijala. Da se je tu tražilo dragocjeno blago vidi se otud, što je probijena ljevana podnica (Gussestrich), koja se cijela našla samo uzduž duvarova, naročito uz ćoškove. Ta se podnica u samo jednom sloju polila po sloju šljunka u debljini od 0.20 m i sastoji od krečne žbuke, u koju se pomiješala istuckana cigla.

Pretraživanju za blagom, čiji se tragovi na žalost zapaziše takogjer u dvorani A, valjaće svakako pripisati, što su se zagubili ostali dijelovi broncane statue, jer da su ju uništiti htjeli prvi razornici čitave gragjevine, ne bi im jamačno bili umakli ona dva dijela, što smo ih mi ovdje našli. Zidovi sobe B bili su ko i oni dvorane A pokriveni pločama od vapnenca i obojadisani. Ostatci tih ploča i boje sa zida nagjeni su u istoj razini, ali broj ovih prikupljenih odlomaka ne stoji u nikakvom razmjeru sa površinom zidova. Biće da su mnogi ovakvi odlomci prigodom kopanja za blagom izbačeni i razbacani.

-- 318 --

Ploče vapnenca prikrivale su donji rub zidova (Sockel), obojenih iznad tog ruba ponajvećma pompejanskim crvenilom, pošto se druge boje tu ne nagjoše. Ove su ploče 0.8 do 1.7 cm debele i s obadvije strane uglagjene, one su dakle izragjene pilenjem. Ovakova vrlo podesna izradba materijala za inkrustaciju konštatovala se često i u drugim rimskim zgradama u našemu području, po čemu se može uzeti da je bila na daleko u običaju. Pojedine ploče spojiše se krečom, od kojeg se nagjoše tragovi na pojedinim komadima.

Po veličini sobe B, koja se svakako intenzivnije upotrebljavala, - za što govori već ono nagjeno ognjište, možemo zaključiti, da je bila provigjena prozorima; ali kako se ne nagjoše nikakvi dijelovi od njih, ne može se ništa reći o konštrukciji ovih prozora.

Iz grohota u ovoj sobi izvadismo kraj tačke 6. niže dolje na strani 323. pribilježenu bazu stupa i kod tačke 4. krovasti pokrovac sanduka za pepeo; ova dva komada dospješe ovamo tek poslije razorenja čitave gragjevine. Pokrovac, slika 11., izragjen je od vapnenca i mjeri po širini 0.505 m, po duljini 0.585, po visini 0.23 m. Po ćoškovima isklesani su krugljasti izresci ko postrane akroterije. Zabat na pročelju ukrašen je na sredini rozetom, a sa svake strane po jednim listom akantusa; ispod zabata teče pruga sastavljena od cvjetnih čašica, što se redaju jedna uz drugu počevši od središta. Na dônjoj strani razabire se žlijeb.


Slika 11. Pokrovac sanduka za pepeo.

Na podnici sobe nagjena su dva staklena bombaka; jedan (slika 12.) je modre boje, 1.4 cm dugačak, narebren u obliku dinje, po sredini široko provrtan; drugi (slika 13.) je planikonveksan, s jedne strane gladak, s druge narebren, crne boje, 1.6 cm dugačak, sa dvije provrtane cijevi.


Slike 12. i 13. Stakleni bombaci.

Dvorana A sa površinom od 187.55 m2 bila je, kako sam već naprijed spomenuo, isto onako opremljena, ko i soba B, imala je naime ljeveni pod, a zidovi bijahu ukrašeni inkrustacijom i bojama. U nju su vodile iz velike sobe F vrata T2, od kojih se našao dobro održani prag; ovaj je izdjelan od jednog kamena (slika 14.), dugačka 1.96 m a 0.805 m široka. Onaj dio kamena, koji je zapravo služio kao prag, visok je 0.24 m te je prema sredini za 0.03 m koso odsječen i 0.206 m širok; od upotrebe je sasvim gladak. Naprotiv je drugi, za 0.02 niže spušteni a 0.58 m široki dio kamena posve hrapav; po njemu se dakle nije hodalo, već je bio pokriven. Pošto se ne nagjoše nikakvi tragovi ne možemo reći, da je taj dio kamena ležao ispod ljevenog poda, kojim je bila provigjena ova dvorana. Od drugih dijelova vrata nije se ništa održalo.


Slika 14. Kameni prag od vrata T2.

Spram smještaja ovih vrata, samo 0.80 m daleko od uzanije stranice ove prostorije, mora se već sa gledišta simetrije pa i pogledom na bolje komuniciranje uzeti, da je slični ulaz postojao i na protivnoj strani u istoj daljini od pregradnog duvara ove

-- 319 --

velike dvorane, i ako se za ovo naše mišljenje ne nagjoše nikakvi znakovi, što dolazi otud, jer su na ovome mjestu zidine u svojem dijelu iznad razine sasvijem razorene.

Dvostruki, postrance smješteni ulaz dokazuje, da je dvorana stajala u živom kontaktu sa glavnom prostorijom i da se naročito upotrebljavala njezina sredina; to se može ustvrditi tim više, jer su po svoj prilici takogjer u postranim zidovima bila prosječena po jedna vrata. Mi smo već naprijed pokušali dokazati, da su kasnije postojala jedna vrata izmegju A i B; sličnu svezu, koja je bila predvigjena već u prvotnom gragjevnom nacrtu, možemo pretpostaviti takogjer izmegju prostorija A i C. pošto izba C na svojoj strani prema F imade širinu od samo 1.80 m.

Od pojedinih nalaza iz dvorane A valja pribilježiti lijevo koljeno od broncanog kipa nadprirodne veličine, nagjeno kod tačke 9. i spomenuto već naprijed na str. 317. Od ovog broncanog kipa našao se inako samo još takogjer već spomenuti lijevi lakat (slika 16.)


Slika 15. Koljeno broncanog kipa. Prednja strana


Slika 15. Koljeno broncanog kipa. Otražnja strana

Spram proporcija, vrste kovine i načina tehničke izradbe ne može biti sumnje, da ova dva komada idu zajedno. Oni potječu, sudeći po oblim i nježnim formama od ženskog ili od mekoputnog muškog lika, koji je u mirnom uspravljenom položaju

-- 320 --

lagano podigao lijevu podlakticu te je - što se razabire iz prignutih prsta i iz spoštenog do zašačja dlana - u ruci držao nekakvu odugačku, valjda okruglu zasebno izragjenu stvar, spustivši istu dolje na polje u kosom pravcu. Dlan je bio već prvotno izdjelan, jer se dovoljno razabiru modelirane partije mesa, ali je kasnije na šire rasplošten. Da je lakat imao spomenuti položaj, to se samo donekle raspoznaje iz nejasno izdjelane muskulature, ali se to može daleko pouzdanije izvoditi iz poduzetih pokušaja, pri kojima se lakat podesno smjestio u dostatnoj visini, zatim iz poduzimanih


Slika 16. Lakat broncanog kipa. Izvanjska strana


Slika 16. Lakat broncanog kipa. Unutarnja strana

-- 321 --

prispodoba sa živim osobama spram čisto umjetničkih pravila, konačno takogjer još iz toga, što su raznoliko izvedene pojedine partije u plohama lakta.

Koljeno je sasvijem golo. Naprotiv vide se na ramenu lakta dvije u nejednakoj visini namjerice izdubene rupe, sprijeda jedna okrugla sa promjerom od 1 cm, otraga druga kvadratična sa 0.8 cm dugačkim stranicama. Moglo bi biti, da je u ove rupe bila zagvozdicama nasagjena kakova haljina.

Modeliranje je dekorativno, na koljenu bolje izvedeno nego u laktu, tačnije sprijeda nego u onim partijama, koje su više zaklonjene za posmatračevo oko. Zglob ruke prilično je nezgrapan, prsti nijesu dostatno izdjelani.

Statua je šupljo ižljevena u više zasebnih komada, što se razabire iz zgloba na nadlaktici; debljina je raznolika (od 2 do 8 cm). Na koljenu se vidi kasniji prelom. Pojedini ižljeveni komadi slehemljeni su mješavinom olova i kreča, u kojoj ima i komadića vapnenca. Zglob lakta prevučen je s unutarnje strane ovom mješavinom dosta debelo, dok je koljeno njome posve ispunjeno. Zbog toga je težina manjeg koljena daleko teža (12.516 kg) nego čitavi lakat (12.48 kg). Pored umetnute u koljeno mješavine vidi se s donje strane 17 cm duboki peterokutni utisak, koji je po svoj prilici nastao od kakvog potpornjaka ili stalka.

Saljev nije čist; omanje šupljine u njemu nijesu popravljene. Na koljenu su veće pogrješke ispravljene pravokutnim umetcima, ali su ovi tako rgjavo uklopljeni, da su opet poispadali.

Obadva opisana odlomka održaše se dosta dobro, izuzevši neznatna pregibanja uz rubove, a postradali su oksidacijom samo neznatno. Patina je maslinasto zelene boje sa slabo smegjastim pjegama.

Od omjera valja pribilježiti ove: duljina nadlaktice 0.45, duljina podlaktice 0.25, duljina ruke 0.25, obim ručnog zgloba 0.23, obim podlaktice ispod članka 0.33, obim nadlaktice na biceps-u 0.377 m. Koljeno je 0.14 m visoko, na čaški mjeri mu obim 0.365 m.

Ovaj za naše pokrajinske prilike svakako vanredno značajni umjetnički objekat[1] pod sigurno je importiran,[2] jer su se u Domaviji, našoj najvećoj rudarskoj varoši, lijevale samo manje statuete.[3]

Za odregjivanje mjesta, na kojem je bila postavljena ova statua, manjkaju nam svi podatci već pogledom na to, što su opisana dva fragmenta nagjena u dvije prostorije. Ipak se može ovaj veliki i skupocjeni kip uputiti u dvoranu A ili u glavnu sobu F, daleko prije u onu, nego li u ovu.

Tri izbe C, D i Ε održane su samo u fundamentima, pa se zbog toga nije moglo ništa pouzdanoga utvrditi glede njihove megjusobne sveze. Na strani 319. mi smo ipak istaknuli naše naslućivanje, da se je u izbu C ulazilo iz dvorane A; ovdje moramo još izraziti mišljenje, da je ova uzana hodniku slična prostorija možda služila ko predsoblje za D i Ε i da su ove dvije izbe imale u nj svoj otvor zbog povećanja sigurnosti. Isključili bismo ali svezu izmegju izba D i Ε već obzirom na njihovu

  1. U Bosni i Hercegovini nagjeni su inako ostatci broncanih statua samo još u Domaviji (isp. Radimský u „Glasniku”, god. 1891., str. 10., sl. 11.; str. 16., sl. 28. do 30. = naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, I., str. 226., sl. 11.; str. 239., sl. 38.-40.; str. 242.) i u Gracu kod Posušja (jugoistočno od Županjca). Nalazi iz Graca pohranjeni su u Franjevačkomu samostanu Humcu kraj Ljubuškog i nijesu dosad objavljeni.
  2. U pogledu fabrikacije i rasprodaje broncanih skulptura u doba careva isp. O. Benndorfa u „Jahreshefte des archäologischen Institutes”, IV., str. 188. i dalje.
  3. Radimský u „Glasniku”, god. 1891., str. 9.; naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, I., str. 225. Jedan ovdje izragjeni Eros objaviće se vremenom.

-- 322 --

malešnost, a da i ne spomenemo, da bi te izbe bile od slabe koristi, kad bi se njihov prostor umanjio još i drugim vratima za njihovu megjusobnu svezu.

U grohotu nije se našao ni najsitniji trag, po kojemu bi se dalo zaključiti, da su izbe C, D, E, bile po podovima i zidovima opremljene slično kao soba Β i dvorana A. Neznatnost ovijeh izba nije u ostalom obećavala znatniji rezultat našemu istraživanju. Jedino se kod tačke 10. nagjoše: odlomak crvenog ko rubin karneola, u koji je urezana ptica dugačkog repa; lijepo zeleno-patinirana, deformisana, rano-rimska fibula na baglamu, slika 17., dugačka 5.5 cm, visoka 2.5 cm; lijepo sa brazdama uriješena ukosnica od posrebrenog bronca, slika 18.


Sliku 17. Rano-rimska broncana fibula na baglamu.


Slika 18. Ukosnica od posrebrenog bronca.

Velika prostorija F sa omjerama od 26.60 x 39.90 m i sa površinom od 1061.34 m2 bila je većim djielom potaracana, što posvjedočavaju na više mjesta otkopane pravokutne ploče. Jedino se kod tačke 24. namjerismo na ljeveni pod u omjerama 2.30 x 3.10 m, koji se uz rubove odronio. Pošto ovaj pod leži u istoj razini sa pločama taraca, mislimo da imademo pravo kad zaključujemo, da je ljeveni pod kasniji popravak prvotnog taraca. Ploče taraca, položene na uravnano tlo, dobro su oklesane, na stranicama hrapavo udešene te oštro poredane jedna uz drugu bez ikakve sveze od kreča ili druge slične tvari. Veličina im je različna; najveća (16) mjeri 2.45 x 1.00 m pri debljini od 0.20 m. Površina ovijeh ploča je od upotrebe uglagjena upravo kao i prag T2, po čemu izlazi, da je čitava gragjevina kroz dugo vrijeme postojala.

Veliki unutrašnji razmjeri dokazuju sami sobom, da čitava prostorija nije mogla biti prekrivena, da je bar središte zapremao hypaethron i da su uzduž zidova mogle stajati neke pregrade.

Pita se sada, ima li podataka, da možemo govoriti ο takovom obrubu otvorenoga mjesta? Prije svega pada u oči jakost vanjskih zidova, koja odgovara debljini onih više od 4 m visokih[1]i opterećenih zidova u prije opisanih prostorija. U drugu ruku našlo se uz unutrašnju stranu ogradnih zidova, naročito uzduž sjevernog zida ovo:

a) ostatci crvene zidne boje, od kojih bi doduše oni što se nagjoše u istočnomu ćošku kraj tačke 11., mogli potjecati iz sobe B.

b) fragmenti od ploča za pokrov zidova, koji se podudaraju sa sličnim odlomcima, nagjenim u A i B;

c) odlomci u ugljen pretvorene hrastovine i gvozdeni čavli;

d) vrlo mnogo fragmenata od žmurnjaka. Uz sjeverni zid ležali su i odlomci od pećnjaka (lončića za grijanje); no pošto su oni ležali u gornjim slojevima, biće da su ovamo dospjeli sa odronjenom zemljom. Jozo Batinić našao je takogjer dosta često fragmente žmurnjaka i ćeremita, kada je kraj istočnog zida tražio i vadio kamen. On se sjeća, da je jedan žmurnjak imao marku Pansiana, što je vjerojatno, jer je ovaj pečat za Županjac i inako zasvjedočen.[2]

Ovi raznovrsni gragjevni ostatci upućuju na pomisao, da su tu odista postojale od nepogode zaklonjene, dakle prekrivene zgrade; ali kako je čitava gragjevina sveosve

  1. Vidi naprijed str. 316.
  2. Isp. „Glasnik”, god. 1894., str. 305., sl. 28.; naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 157., sl. 52.

-- 323 --

razorena, moglo bi biti i to, da su svi ovi fragmenti na svoja nalazišta tek kasnije dospjeli. No ako bismo zanijekali: da su postrance stajali trijemovi, onda se ne bi dalo protumačiti, odakle potječu na više mjesta nagjeni arhitekturni komadi, jer za njih ne možemo iznaći podesnu svezu ni onda ako pretpostavimo, da je gragjevina bila snabdjevena bogato ukrašenim portalom. U red ovih gragjevnih članaka idu:

I. Stupovi. Nijesu se našli čitavi stupovi pa ni takovi njihovi komadi, koji bi se dali sastaviti u cjelinu. Nagjeni fragmenti mahom su sitniji odlomci. Glede oblika i omjera stupova, koji su bili upotrebljeni u ovoj gragjevini, daju nam razjašnjenje samo ovi komadi (svi su od vapnenca):

a) Atička baza, slika 19., nagjena usred grohota u sobi Β (isporedi naprijed strana 318.), sastavljena je od tri po rubovima prilično oštećena odlomka. Ona je 0.33 m visoka te sastoji od kvadratične plinthe, visoke 0.105 m sa 0.95 m dugačkim stranicama i od dva koluta, rastavljena išupljenim žlijebom. Gornji kolut (torus) sa promjerom od 0.83 m ima u sredini 0.08 m duboku okruglu žabicu od 0.095 m promjera, do koje vodi usječeni oluk za salijevanje; gornji okrug ovog koluta (promjer mjeri mu 0.74 m) pokazuje nam, kako je bio debeo ovdje nasagjeni stup. Dônja stranica provigjena je izbočenom obrubnom gužvom, širokom 0.02 m.


Slika 19. Baza stupa.

b) Ćošak od baze stupa, koji se po omjerama i po svojem profiliranju podudara sa spomenutom pod a) bazom, te je nagjen uz sjeverni zid kod tačke 25.

c) Ćošak baze, slika 20., po svojim omjerama daleko manji od onih što su opisani pod a) i b), jer je plintha visoka samo 0.063 m, a stranica njezina mjeri po duljini samo 0.505 m. Duljina mogla se odrediti po održanom zaostatku donjeg torusa. Na donjoj plohi usječena je donekle održana, 0.065 m duboka žabica koničnog oblika. Kako ta žabica nije isklesana u središtu baze, to je dopušten zaključak, da je u svakomu ćošku bila po jedna ovakova žabica, u svemu dakle četiri, da je dakle ovaj stup imao poziciju, koja je uvjetovala osobito čvrsto povezivanje. Ovaj je odlomak nagjen na istom mjestu kao onaj pod b) kod tačke 25.


Slika 20. Ćošak baze.

d), e), f) Tri odlomka - jedan od njih visok 0.61 m - od dônjeg kraja triju raznolikih glatkih stupova, koji imadoše isti promjer od 0.525 m. Na odlomcima nema tragova, po kojima bi se dalo misliti, da su imali kolutasto izdjelani stalak; naprotiv je njihova donja ploha provigjena samo uzanim rubom. Po ovim pa i svim drugim sličnim komadima može se razabrati, da su stupovi (t. j. trupovi) bili monolitni, a hrapavo izragjena površina svjedoči, da su bili prevučeni žbukom (Stuck). Komad a) našao se kod tačke 1., kad se je otkopavala vanjska strana južnog glavnog zida, komadi e) i f) ležali su zajedno kod tačke 25.

-- 324 --

g) Tri odlomka (visoki 0.435 m) od gornjeg kraja glatkog stupa, kojemu promjer gore mjeri 0.425 m; odozgô se razabire zaglavak od dva oblučasto izbačena koluta. (Slika 21.) Gornja je ploha uz rub pomnjivo isklesana zupčastim čekićem i nema usječenu žabicu. Ovi odlomci, koji pristaju jedan uz drugi, nagjeni su kod tačke 25.


Slika 21. Odlomak glatkog stupa.

h) Tri odlomka od gornjeg dijela stupa sa promjerom od 0.43 m i isto onakovim zaglavkom ko u stupa pod g; nagjeni su na istom mjestu.

i) Odlomak dônjeg dijela stupa sa promjerom od 0.32 m, bez stalka, nagjen kod tačke 25.

k) Odlomak gornjeg dijela stupa sa promjerom od 0.255 m, bez apothesisa, nagjen kod tačke 25.

Ako razmotrimo pod d) do k) opisane fragmente, to nam pokazuju njihove omjere, da odlomci d) do h) čine jednu, a odlomci i) i k) drugu i treću grupu stupova. Iz diferencije izmegju 0.525 m (d do f) i 0.425 m (g), dotično 0.43 m (h) razabiremo, kako su se stupovi jedne vrste (II.) rastanjivali, dok nam omjere 0.32 m (i), 0.255 m (k) = 0.065 m daju kontrakturu druge vrste (III.).

Kad prispodobimo donje promjere obadviju vrsta sa bazama a) do c), razabraćemo, da manja vrsta (III.) ima svoju bazu u fragmentu c), ali da za veću vrstu (II.) ne pristaju baze a) i b), pošto ove po svojoj gornjoj plohi traže stup u promjeru od 0.74 m. Spram ovoga bilo je u našoj zgradi stupova od tri vrste; najveća (I.) zastupana je bazama a) i b), osrednja (II.) samo fragmentima od trupova d) do h), najmanja pak bazom c) i fragmentima od trupova i) i k).
Trupovi stupova imali su ovu aproksimativnu visinu:

Vrsta I. 0.79 x 9 = 6.66 m.

Vrsta II. 0.525 x 9 = 4.725 m.

-- 325 --

Vrsta IIΙ. 0.32 x 9 = 2.88 m.

Trup i baza mjerili su zajedno u vrste I. 6.66 + 0.33 = 6.99 m.
l) Od glavica (Capitäl) nagjeno je samo osam iveraka kod tačke 25. (Slika 22.). Oni sastoje od listovnih šiljaka i fragmenata voluta. Od prvijeh se četiri podudaraju (dva su prikazana u slikama 1. i 3.) te potječu spram svoje veličine od stupova I. vrste; slika 5. pokazuje dobro izdjelani list acanthusa. Volute, slike 2. i 4. pripadaju jednoj te istoj vrsti stupova.


Slika 22. Iverci glavica od stupova.

II. Glavica od pilova (pilastera), slika 23., nagjena kod tačke 19., nije profilirana na otražnjoj stranici. Slika 24. pokazuje drugu glavicu od pilastera, koja se od one prve razlikuje po omjerama i u profiliranju, te je otraga samo koso odsječena; nagjena je kod tačke 25.

-- 326 --


Slika 23. Glavica od pilastera.


Slika 24. Glavica od pilastera.

III. Prilično dobro oklesana kocka (Bossenquader) sa omjerama, naznačenima u slici 25., na trim stranicama uglagjena, na četvrtoj hrapavo izdjelana. U gornju plohu usječena je 0.03 m duboka, 0.13 m dugačka i 0.05 m široka pravokutna žabica. Na svakoj stranici uklesana je jedna rupa, da može poslužiti kod dizanja kocke, iz čega se razabire, da je kamen stajao u stanovitoj visini. Ova se kocka našla kod tačke 19.


Slika 25. Kocka.

IV. Ćošak pomnjivo sa zupčastim čekićem oklesanog arhitravnog balvana sa tri pojasa i sa hrapavo ostavljenom otražnjom stranicom. Komad je gore i sa desne strane odbijen; njegove omjere naznačene su u slici 26.; nagjen je kod tačke 20.


Slika 26. Ćošak od arhitravnog balvana.

Od drugog jednog arhitravnog balvana, koji se u svemu podudara sa onim, od kojeg je nagjeni ćošak prikazan u slici 26. potječu sedam, kod tačke 18. pribranih fragmenata, na kojima se vide nekoliko slova od gragjevnog natpisa (Slika 27.).


Slika 27. Odlomci gragjevnog natpisa.

Samo dva fragmenta pristaju zajedno (1) te nam podaju nešto podataka, a potječu od gornjeg desnog ćoška balvana. Postrana je ploha hrapavo izdjelana pa se je dakle uz nju prislonio drugi balvan. Velika slova usječena su vrlo pažljivo. Brojka je potpuno održana, što dokazuje ona iznad nje prevučena vodoravna brazda; ispred brojke raspoznaje se ostatak vertikalne haste; megju ovom i brojkom vidi se razdjelna tačka. Pošto taj odlomak dolazi od carskog natpisa, što nije nužno da tek dokazujemo, i pošto je spram održane haste posve isključena pomisao na slovo S (od COS) pa i na slovo Ρ (od IMP), to možemo sasvijem pouzdano konstatovati, da je u prvom redu stajalo ....trib(unicia) po]t(estate) XX. Ovako dugačko doba vladanja nalazimo samo u careva Augustusa, Tiberiusa, Trajana, Hadriana, Antoniusa Piusa, Marcusa Aureliusa i Caracalle. Po karakteru pisma ne dolazi Caracalla nikako u obzir. Ako pretpostavimo, što se je dosad uvijek uzimalo, da je kopneni dio rimske pokrajine Dalmacije prilično kasno romaniziran, to bi se dakako prije odlučili za jednog cara iz drugog stoljeća, nego li za Augustusa ili Tiberiusa. Ja sam ipak u „Glasniku”, god. 1900., str. 307. (naše „Mittheilungen”, VIII., str. 71.) pokušao da pobijem ovakovu pretpostavku; ja sam nedavno u „Glasniku”, 1904., sv. 1., str. 33. i dalje na osnovu nalazaka razložio, da je ovakovu pretpostavku izazvala austrijsko-turska pogranična linija, pa da naprotiv već u početku rimskog carskog doba nije postojala ovakova kulturna razdjelnica,

-- 327 --

već da su današnja Dalmacija i pogranični krajevi Bosne i Hercegovine u isto vrijeme bili pod uplivom romanizacije.

Za Županjac, naročito pak za ovu našu gragjevinu, jeste od važnosti, što se tu nagjoše žmurnjaci iz carske ciglane figlina Pansiana,[1] koja je radila samo do Vespasiana.[2] Spram toga je već za prve polovine prvog stoljeća ova gragjevina bila provigjena krovom, prekrivenim žmurnjacima.[3] Po svemu ovome možemo mi dakle u redu careva jedino još razlikovati izmegju Augustusa i Tiberiusa.

XX. tribunicia potestas cara Augustusa pada u godine 4./3. prije Hrista, dakle prije velikog dalmatinsko-panonskog ustanka u godinama 6.-9. poslije Hrista. Naprotiv odgovara dvadeseta godina vladanja cara Tiberiusa godinama 18./19. poslije Hrista, ona pada dakle u period, kad su se u rimskoj Dalmaciji u veliko gradile ceste (od godine 16.-20. poslije Hrista).[4] Po svoj prilici pada u ovo vrijeme takogjer gragjenje ceste, koja je iz Trilja preko Županjca vodila u unutrašnjost Bosne.[5] Po rečenomu možemo uzeti, da je Tiberius bio osnivač ove naše gragjevine.[6] Za druge mnoge gragjevine u našemu području a iz vladalačkog doba ovog cara, mi smo iznijeli prijegled u „Glasniku”, god. 1900., str. 329. (naše „Mittheilungen”, VIII., str. 89.).

Naš gragjevni natpis mora da je bio dosta širok, pošto je tribunicia potestas[7] došla već u prvi redak; biće da je bio smješten na više arhitravnih balvana, a ne samo na jednomu. Ovo se takogjer razabire iz drugih, inako neznatnih iveraka, od kojih dva, brojevi 2. i 4., pouzdano potječu od lijeve strane jednog balvana, pri čemu ipak broj 2. po karakteru svojeg nešto manjeg slova nije mogao sa iverkom broj 1. stajati u istomu, pa ni u drugom retku istog balvana, jer je drugi pojas (sravni sliku 26.) niži od fragmenta. Onaj ostatak prvog slova na iverku broj 3., koji ima istu visinu za slova kao broj 2., biće da potječe od M; ostatak slova na obrubnom komadu broj 5. valja dopuniti u S, onaj pak na odlomku 6. u D.

  1. Marquardt-Mau, „Das Privatleben der Römer”, str. 665. i dalje; Ε. Bormann, CIL XI p. 1026.; Ο. Hirschfeld, „Beiträge zur alten Geschichte”, II., str. 285. i d.; Η. Gutscher, „Vor-und frühgeschichtliche Beziehungen Istriens und Dalmatiens zu Italien und Griechenland” (separatni otisak iz „Jahresberichte des k. k. II. Staatsgymnasiums in Graz”, 1903.), str. 6. i dalje.
  2. Isp. naprijed str. 322. Drugo dokazalo za rano romaniziranje županjačkog polja imamo u natpisu, nagjenomu u Letki (vidi niže dolje pod oznakom Letka, str. 349.), CIL III 9740 (isp. n. 13185; str. 2326160) = Ballif-Patsch: „Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina”, I., str. 61.: D. M. Severo infelicissimo, [q]ui decid[i]t in Pannonia cum duo[b]us filiis Misaucis, Varronianus [t]ata patronis be(ne) [m]eri[t]is [p]osuit, - ako taj natpis suglasno sa Hirschfeldom, Hermes XXV, str. 352. možemo primijenuti za bojeve u Panoniji za doba dalmatinsko-panonskog rata; čini se ipak, da se ovo nagagjanje ponajviše temelji na naslućivano nalazište kamena, na „Delminium, gdje je ležala u posadi 7. legija” (dakle Gardun). Po relijefu i po karakteru slova ja bih držao ovaj spomenik mnogo mlagjim.
  3. Na samoj „Crkvini” nagjeni fragmenat cigle ne može se pouzdanije datirati, jer ga nijesam mogao proučavati (vidi naprijed str. 322.). Naprotiv pripada u dvorištu Lučićeve kuće (naprijed str. 310.) iskopani fragmenat („Glasnik”, god. 1894., str. 305., sl. 28.; naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 157., sl. 52.; - isp. CIL V 8110, 10) svakako najstarijemu carskom dobu, jer Pansiana-pečati pokazuju skraćenja i ligature počevši od Gaiusa; isp. primjerice CIL III 3214, 4 i dalje i V 8110, 18 i dalje.
  4. CIL III 3198, 3199, 3201 (isp. 10156), 10157, 10159.
  5. Ballif-Patsch, na ozn. mj. str. 25. i dalje, 55. - Isp. naprijed str. 308. i dalje. - A. Bauer, „Archäologisch-epigraphische Mittheilungen”, XVII., str. 136.; A. pl. Domaszewski, „Westdeutsche Zeitschrift”, 1902., str. 171.
  6. Ovo je prikazivanje priznao Hirschfeld time, što ga je otisnuo u CIL III 14976 4.
  7. Glede njezinoga mjesta u redu carskih naslova počevši sa Tiberiusom isp. Mommsena, „Römisches Staatsrecht”, II 3., str. 783.

-- 328 --

Posljednji arhitekturni komad, što se mora spomenuti, jeste

V. zabatna ploča, slika 28., nagjena kod tačke 12. Ona je pukla sredinom visine te je straga ponešto odlomljena. Desna joj je stranica glatka, dok se na lijevoj vidi žlijeb, načinjen u toj namjeri, da se naredni arhitekturni komad može bolje prisloniti uz ovu ploču. Kako je njezina donja strana hrapavo izdjelana, to je ta ploča ležala na zidu, a nikako na stupovima. Po diferenciji izmegju njezine debljine od 0.73 m i debljine zida bez prevlake (žbuke, 0.60 m), može se ustanoviti, kako je bila debela prevlaka na obadvijem stranama zida, što se je u ostalom već ispostavilo iz one razlike izmegju debljine vratišta T1, i zida, ο kojoj je bio govor naprijed na strani 316.


Slika 28. Zabatna ploča.

Spram podataka, raspravljenih naprijed na str. 322., i pogledom na raznovrsnost ovdje opisanih arhitekturnih komada mislimo da nije odviše smjelo ako ustvrdimo, da su ispred ogradnih zidova, pa valjda i ispred srednjeg zida, bih postavljeni portikusi (trijemovi). Sada se razjašnjava i onaj, u blizini sjevero-istočnog ćoška ispod razine podnih ploča otkopani, 3.10 m dugački, 0.60 m debeli i samo još 0.20 m visoki komad zida od lomljenog kamena: to je uzdužno podnožje portikusovog pročelja. One ploče sačinjavale su sylobat. Odaljenost ovog podnožnog zida od paralelno položenog istočnog zida zgrade, koja mjeri 2.55 m, daje nam dubljinu trijema.

Poduzeti pokušaji, da se produženje onog s obadva kraja razrušenog podnožnog zida nagje i na drugijem mjestima gradilišta, nijesu nam uspjeli, jer nam oni ljudi, koji su onuda prije nas kopali na razne svrhe, ne ostaviše netaknute ni jame, u kojima su ležali fundamenti.

Kraj ovako nepotpunog tlorisa i kraj nepouzdanosti nalazišta raznih arhitekturnih dijelova (1 i 6 leže izvan samog gradilišta a 25 izgleda kao da se ovamo namjerice prisabralo štošta), ne bi bilo od koristi, da se upuštamo u nagagjanja, kako su bili sagragjeni trijemovi, i to tim manje, jer su oni valjda bili dvokatni, na što nas upućuje razna veličina stupova i ono naprijed na strani 323. konstatovano snažnije povezivanje najmanje vrste stupova. Jedino se možemo glede konstrukcije krova onamo odlučiti, da je to bio krov, koso nagnut u ponutricu zgrade. Moramo da napustimo takogjer izračunavanje površine otvorenog, nepokrivenog mjesta, jer je moguće, da je trijem uzduž srednjeg zida bio dublji od onog, što se je provlačio uz vanjske zidine.

Gragjevni natpis bio je postavljen ili ispred dvorane A, ili nad ulazom u gragjevinu. Ulazna kapija mogla je biti samo na zapadnoj strani, koja je porušena sve do fundamenta. U sjevernomu zidu, na koji bi se u tome pogledu jedino još moglo misliti, nijesu mogla biti smještena ulazna vrata, pošto u tome zidu, održanomu u čitavoj duljini iznad razine do preko polovine svoje visine, nema nikakva otvora, koji bi se dao tumačiti ko vratište. Spram rečenoga bila su, što je i posve razumljivo, ulazna vrata upravljena

-- 329 --

prema drugim zgradama varoši (sravni plan, slika 1.). Uz vanjštinu gragjevine nije se našao tarac, koji bi nam bio podao pouzdanije razjašnjenje.

Opisujući gragjevinu u svojim sastojinama nijesu istaknute dvije zidine. Jedna od istijeh, koja nam se prikazuje više kao gomila pržine nego kao zid, spojena je u pravom kutu sa fundamentom istočnog trijema, a da s njime ne stoji u svezi; ova zidina, debela 0.45 m, mogla se proslijediti u duljinu od 5 metara, da se onda izgubi u zemlji.

Druga se zidina našla u jugozapadnomu kutu gradilišta; ona je od najbližih zidova zgrade odaljena 4.80, dotično 4.30 m, te je na krajevima glatko zaključena, iz čega proizlazi, da se nije nastavljala. Kraj inače svagdje konstatiranog silnog razrušenja gragjevine moramo se čuditi, kako se dobro održala ova zidina (isp. sliku 29.). Ploče u podnožju položene su na 0.22 m duboki fundamenat, koji se u načinu gragjenja posve podudara sa temeljnim zidovima same zgrade. Na te ploče nastavlja se pravokutni zid, dugačak 6.50 m, a širok 1.00 m; on se je održao u visinu 0.43 m, te se s jednog i drugog lica sastavlja od tesanog kamenja, dok mu je jezgra onakova ko i u drugim zidovima ove gragjevine. Po surovomu naličju (isp. naprotiv slike 6. i 7.) može se uzeti, da je ova zidina imala prevlaku, koja se u našoj zgradi uopće obilno upotrebljavala.


Slika 29. Rostra.

Pogledom na slabo fundiranje u zemljištu, na ovom mjestu vrlo nepodesnomu za gragjevne svrhe (isp. naprijed str. 312. i dalje), nije mogao biti ovaj zid visok, niti je inako bio znatnije opterećen. Na što je upravo služio, to će nam razjasniti svrha, na koju je podignuta čitava naša gragjevina.

Za odvagjanje kišnice i one vode, koja je kapala sa obronka iza zida-potpornjaka, služio je kanal, proveden skoro po sredini gradilišta; njegovi ostatci sa porušenim svodom mogoše se proslijediti u duljini od 2.80 m. Kanal je u prosjeku pravokutna oblika, unutrina mu je 0.20 m visoka i 0.32 m široka, stranice su mu zidane, dok mu podnica i pokrov sastoje od kamenib ploča.

Od pojedinih nalaza pribraše se u prostoriji F ovi:

1. Sedamnaest odlomaka od lijevog dijela ploče, koja straga nije oklesana; pet odlomaka pristaju jedan uz drugi (slika 30.). Ploča je sada 0.285 visoka i 0.298 široka, prvobitno bila je 2.5 cm debela. Natpisno polje, uvučeno od ruba za 0.6 cm i mjestimice korodirano (tako iznad prvog I u četvrtom retku), bilo je ograničeno profiliranim okvirom, od kojeg se održao samo jedan oširoki žljebić. Redovi su razne visine: 4.3, 3.9, 4.1, 3.8 cm. Slova nijesu pojednako urezana, što se je pogledom na mekoću kamena izvesti moglo, pa diferiraju u visini u istom retku. Da je klesar površno radio vidi se nadalje i otud, što je inače trokutnu interpunkciju izostavio u četvrtom retku izmegju I i P. Peti je redak jače uvučen nego četvrti, sadržavao je dakle samo nekoliko slova i činio je po svoj prilici zaključak natpisa.

-- 330 --


Slika 30. Počastni natpis carice Tranquilline.

                    Furiae]
Sab[iniae Tranquil-
linia[e Aug(ustae) coniugi
imp(eratoris) M. Ant[oni Gor-
diani P(ii) F[el(icis) Aug(usti)
p(ecunia) [p(ublica), d(ecreto) d(ecurionum?)

Dopunjivanje[1] netreba uopće nikakva opravdavanja već pogledom na veličinu održanog dijela. Duljina redaka proizlazi iz retka 1. i 2. Širina natpisnog polja traži upravo, da pomišljamo bar još na jedan redak; valjda je prvo gentilno ime bilo uklesano većim slovima. U drugom retku slijede iza N maleni ostatci od dvaju slova; prvi potječe pouzdano od vertikalne haste, koja je pogledom na malene razmake s njezine lijeve i desne strane jedino mogla biti slovo I. Moramo s toga uzeti, da je klesar, čiju smo radnju naprijed karakterizirali, pod uplivom pregjašnjih gentilnih imena usjekao Tranquilliniae umjesto Tranquillinae. Prvo slovo u petom retku bilo je B, P ili R.

Po svojoj neznatnoj debljini nije ova ploča mogla biti samostalni monumenat, nego je služila kao oplata (Verkleidung) čeone strane zidanog podnožja, koje je služilo kao baza statue ili poprsja ove carice.

Iskazivanje ove počasti carici Tranquillini, spram koje se mora pretpostavljati, da je analogni spomenik podignut i u čast Gordiana, pada u godine 241. do 244. po Hr.; prije 29. augusta 241. bilo je njezino vjenčanje,[2] a početkom godine 244. ubijen je njezin suprug.[3]

Gordian često se spominje u rimskoj Dalmaciji. U neposrednoj blizini Županjca našao se u Buškom blatu kraj sela Renići miljokaz iz god. 239., koji se odnosi na cestu, što je vodila u Salonu.[4] Dva druga miljokaza dokazuju opet, da je za doba njegovoga vladanja popravljena cesta Salona-Servitium.[5] Pro salute imp. M. Antoni Gordiani postavio je jedan rudarski prokurator u Domaviji ispred kurije oltar: I. o. m. et Genio loci.[6] Uspomeni i veličanstvu carevomu i lokalnomu geniusu namijenjen je takogjer privatni zavještaj kraj Josipdola (Josefsthal) na sjeverozapadu

  1. Spram ovoga sada takogjer CIL III 14976 5.
  2. A. pl. Sallet, „Die Daten der alexandrinischen Kaisermünzen”, str. 59.; Η. Dessau. „Prosopographia imperii Romani”, II., str. 102.
  3. Ε. Klebs, „Prosopographia”, I., str. 100.; P. pl. Rohden u Pauly-Wissowa „Real-Encyclopädie” pod oznakom Antonius, stupac 2627. i dalje.
  4. „Glasnik”, god. 1894., str. 312. i dalje; naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 165., sl. 74. = CIL III 13320, isp. p. 2275, 2328177.
  5. Ballif-Patsch, „Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina”, I., str. 19. i 55. = CIL III 13327, 13328.
  6. „Archäolog.-epigraph. Mittheil.”, XVI., stupac 92. = CIL III 12724, isp. naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, I., str. 221.

-- 331 --

provincije.[1] Godine 241. još se restaurirao hram u selu Agići turski, ovom glavnom mjestu rimskog rudarskog sreza za izragjivanje željeza u dolini Japre (sadanji kotar Bos. Novi).[2] Svi ovi po čitavoj Dalmaciji porazdijeljeni monumenti, koji su većim dijelom stajali u svezi sa cestama i rudokopima, mogu poslužiti ko dokaz, da je za Gordianove vladavine provincija imala zgodni materijalni položaj. Valjda je u to doba namjestnička vlast bila u snažnim rukama. Poznat nam je samo jedan legatus Augusti pro praetore imenom Honoratus.[3]

2. Lijevi gornji ćošak baze, straga odlomljen, 0.64 m visok, 0.44 m širok i 0.65 m debeo; sprijeda je profilirani okvir omegjašio udubljeno polje. Lijeva i gornja ploha jesu uglagjene. Nagjen kod tačke 19.

3. Odlomak desnog dônjeg ćoška baze, straga odlomljen, 0.31 m visok, 0.74 širok i 0.71 m debeo. Sprijeda uzani ostatak udubljenog polja, omegjašenog profiliranim okvirom; desni okrajak je uglagjen. I ako je taj odlomak nagjen na istomu mjestu, nepripada on ipak ćošku baze, spomenutomu pod 2.

4. Tri malena glatka, ispupčena, djelomice popravljena broncana fragmenta, koji potječu od neke statue, ali se ne može kazati, da li su dijelovi onog kipa, od kojeg se nagjoše lakat i koljeno (vidi naprijed str. 319.). Ovi su fragmenti nagjeni kod tačke 13.

5. Eliptični zlatni prsten (slika 31.) od uzane glatke prutice okruglog prosjeka, širok unutra 1.4, dotično 1.6 cm. Prutica je gore iskovana u ravni ovalni štit, u koji je urezan crtež, sličan grani. Prsten, težak 7.70 gr, našao se kod tačke 21.


Slika 31. Zlatni prsten.

6. Broncana narukvica (slika 32.) sa promjerom od 5.6 cm, odlomljena na krajevima, uriješena u dosta površnoj radnji urezanim kružnicama izmegju usporednih crta i žljebićima u megjuprostorima. Nagjena kod tačke 14.


Slika 32. Broncana narukvica.

7. Dvije posve jednake, rano-rimske broncane fibule na baglamu, dugačke 3.5 cm, široke iznutra 1.8 cm. Po obliku podudaraju se ove kraj tačke 26. nagjene fibule sa većom fibulom, prikazanom u slici 17. na str. 322.

8. Šivaća igla od bronca (slika 33.), dugačka 0.147 m, sa velikom ušicom, nagjena kod tačke 23.


Slika 33. Šivaća igla od bronca.

9. Pisaljka od željeza (slika 34.), pokićena žljebićima i parotinama, dugačka 0.113 m, nagjena kod tačke 26.


Slika 34. Gvozdena pisaljka.

10. Gvozdeni nožić (čakija, kustura) sa ćoškastim hrptom i ravnom oštricom (slika 35.). Još se održala zagvozdica, kojom se nožić zatvarao. U ušicu bila je zakvačena

  1. CIL III 3021, isp. 10058
  2. „Glasnik”, god. 1898., str. 498. = naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, VII., str. 66. i dalje = CIL III 14972.
  3. CIL III 13327, 13328.

-- 332 --

karika, kojom se nožić vješao ο vrpcu. Nožić mjeri do zagvozdice 7.4 cm, najveća mu je širina 1.6 cm. Nagjen kod tačke 15. zajedno sa brusom kvadratičnog prosjeka od škriljevca (stranice mjere mu 4.5 cm). Ovaj je brus upotrebom uglagjen samo na dvijem suprotnim plohama.


Slika 35. Gvozdeni nož.

11. Gvozdeni nož sa jednom oštricom, na vršku i nasadu odlomljen, sada 0.19 m dugačak. Najveća širina njegova mjeri 2.5 cm, a nagjen je kod tačke 26.

12. Gvozdeni ključ za pomicanje (Schiebeschlüssel) sa odlomljenom bradom, dugačak 0.213 cm, nagjen kod tačke 26., slika 36.


Slika 36. Gvozdeni ključ za pomicanje.

13. Gvozdena kašika za crpanje - kutljača - (slika 37.), iskrivljena i na dnu oštećena. Njezin promjer mjeri 0.157 m, a visina 0.056 m. Splošteni, 0.355 m dugački držak svršava se u kuku. Nagjena kod tačke 26.


Slika 37. Gvozdena kašika za crpanje.

14. Lonac bez drška, gragjen rukom od sivkaste, slabo priregjene ilovače. Neukrašeni lonac ima splošteno dno i slabo izbočeni rub; mjere su mu ove: visina 0.14 m, promjer pri dnu 0.095 m, u boku 0.135 m, pri grlu 0.112 m. Nagjen kod tačke 26.


Slika 38. Lonac od sivkaste ilovače.

15. Gvozdeni svrdao sa kašikastim šiljkom (slika 39.), dugačak 0.32 m. On je sličan onim svrdlima, što ih je L. Jacobi u djelu „Das Römercastell Saalburg” opisao i prikazao na str. 209. u sl. 28. br. 17., tab. XXXIV., br. 7. i 9. Svrdlovi ovog, kod

-- 333 --

nas običnog oblika, nagjeni su već nekoliko puta, primjerice u Dračevici kraj Ljubuškog i u Rogatici.[1] Naš je komad nagjen kod tačke 22.


Slika 39. Gvozdeni svrdao.

16. Gvozdene makaze (nožice), oštećene, 0.222 m dugačke, a po obliku slične onima što su počešće u nas nagjene.[2] Ove makaze nagjoše se kod tačke 23.


Slika 40. Gvozdene makaze.

17. Odlomak gvozdenog srpa, nagjen kod tačke 26.

Još su nagjene, razbacano posvuda po prostoru F, ove stvari:

1. Mnogo odlomaka od amfora i drugih ilovastih posuda. Od ovih valja nam istaknuti (profilirani komad ruba, slika 41. i komad dna slika 42.), obadva sa utisnutim ornamentima; gragjeni su od fine terra sigillate bez glazure, upravo ko oni naprijed u slikama 9. i 10. i niže dolje u slikama 65. i 66. prikazani komadi.


Slike 41. i 42. Rub i dno od terra sigillate.

2. Manji odlomci staklenih posuda, naročito od zdjelica i čaša. Slika 43. prikazuje neke izabrane komade ovijeh odlomaka, naročito rubove i dna. Debljina stakla jedva da čini dijelove milimetra; boja mu je bijela i zelenkasta; pojedini komadi pokazuju krasno prelijevanje boja (iriziranje).


Slika 43. Odlomci od staklenih posuda.

3. Maleni broncani komadi, izmegju kojih se nalaze kuka, dugačka 9.8 cm (slika 44.) i odlomci od igala i pisaljka.


Slika 44. Broncana kuka.

4. Tri neukrašena pršljena za vreteno, slike 45. do 47., raznoliki u formi: bikoničan, splošteno kruglast, kolutast. Pršljeni slika 46. i 47. načinjeni su od crvenkaste, onaj treći slika 45. od mrke ilovače. Visoki su 2.1, 2.3 i 1.0 cm.

  1. Isp. F. Fiala u „Glasniku”, god. 1895., str. 203., tab. II.; str. 367., tab. I. = „Wissenschaftl. Mittheil.”, V., str. 164., tab. LXV., sl. 8.; str. 261., tab. LXVIII., sl. 6.
  2. Isp. Ć. Truhelka u „Glasniku”, god. 1893., str. 692. = naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, III., str. 234., sl. 20. (Putičevo kod Travnika, tri komada); H. Kellner u „Glasniku”, god. 1895.. str. 187. = „Wissenschaftl. Mittheil.”, V., str. 154., sl. 89. (Ilidže); Fiala u „Glasniku”, god. 1895., str. 367., tab. I. = „Wissenschaftl. Mittheil.”, V., str. 164., tab. LXV., sl. 17. (Dračevica kod Ljubuškog). Inako isp. Jacobi, na ozn. mj. str. 439., tab. XXXV., br. 12.-14.

-- 334 --


Slike 45.-47. Pršljeni od ilovače.

Kad se je prebiralo smetlje i pržina, dignuta iz svih prostorija ove gragjevine, nagjoše se naknadno još i ove stvarčice:

1. Odlomak narukvice od crne staklene paste.

2. Nakitna igla od bronca, slika 48., dugačka 9 cm, sa sploštenim, savijenim vrhom.


Slika 48. Nakitna igla od bronca.

3. Dva malena gvozdena nožića (kusture), odlomljena na vrhu i pri baglami. Oni se razlikuju od nožića, opisana na str. 332. br. 11. uz sliku 35. samo time, što su još manji. Bolje održani komad dugačak je 10.7 cm, širok 1.3 cm.

4. Oširoki gvozdeni fragmenat, koji će valjda potjecati od kose.

Iz prokopa, koji se provedoše pri raskopavanju vanjskog lica zidina uz čitavu gragjevinu, izvagjeni su konačno ovi nalasci:

1. Uz sjevernu stranu nagjoše se kod tačke 27. broncani stilus, slika 49. i broncana fibula, slika 50. Drugi je komad krilata fibula, dugačka 4.7 cm, široka na glavici 2.6 cm i visoka iznutra 1.5 cm. Ona ima analogon u onom ženskom nakitu od srebra, što se našao kraj Bukovice južno od Županjca;[1] inače je ovaj oblik sa „krilima” kod nas daleko rjegji nego oblik bez krila.[2] U nekropoli kod Jezerina (kraj Bihaća) zastupan je primjerice samo ovaj drugi oblik.[3] Naš je komad popravljan; umjesto odlomljenog trna stavio se novi trn u obliku baglame pa se je učvrstio na gredu glavice šipkastom tetikom. - Stilus, dugačak 9 cm, u gornjem je dijelu udebljan, odozgô je splošten i zavinut.


Slika 49. Broncani stilus.


Slika 50. Krilata fibula od bronca.

2. Uz istočnu stranu nagjene su kraj tačke 5. dvije jednake djetinje narukvice (slika 51.), izdjelane od broncane šipke, koja je po sredini najdeblja; prema zavinutim krajevima, koji prelaze jedan preko drugoga, postaje šipka postepeno sve to tanja. Promjer je narukvicama 3.9 cm.

  1. Radimský u „Glasniku”, god. 1894., str. 308., tab. I. = „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 159., sl. 57. i 58.
  2. Isp. „Glasnik”, god. 1896., str. 463. = „Wissenschaftl. Mittheil.”, VI., str. 260.
  3. Radimský u „Glasniku”, god. 1893., str. 611. = „Wissenschaftl. Mittheil.”, III., str. 203.

-- 335 --


Slika 51. Djetinja narukvica od bronca.

3. Uz južnu stranu iskopana je kod tačke 2. u dubljini od 1.50 m jošte nedogotovljena žara za pepeo sa dvije ručice i jednom nožicom, slika 52. U nje je jedino obrub grla posve izragjen.


Slika 52. Nedogotovljena žara za pepeo.

Da možemo već jednom pristupiti pitanju: na što je služila ova naša gragjevina, valja da zbog lakšeg orijentiranja ukratko ponovimo bitnosti našeg istraživanja. Pred nama leži veliko, potaracano mjesto (pijaca), zatvoreno na sve četiri strane dvospratnim trijemovima (portikusima); s ovim mjestom ili pijacom stajalo je s jedne strane u najtjesnijoj svezi pet prostorija. Dvije ove prostorije odlikuju se veličinom i pomnjivom gradnjom; jedna od njih intenzivno je upotrebljavana, - takogjer u doba studeni - i to na svrhe, koje su uvjetovale stanovito ograničenje; sama upotreba bila je ovdje izdašnija, nego u drugoj prostoriji, gdje je nalazila mjesta daleko veća množina ljudi. Naprotiv su druge tri prostorije manje i jednostavnije opremljene. Jedna od ovih izba bila je predvorje drugih dviju, koje su mimo svoje jednostavnosti ipak imale stanovitu važnost. Po gragjevnom natpisu, po nagjenim spomenicima u počast carskih ličnosti i po tome, što su tu bila postavljena umjetnička djela, ispostavlja se naša gragjevina u svojoj cjelovitosti kao najvažnija zgrada u ovomu mjestu, koja nije služila na privatne nego na općinske cijelji.

Tloris naše gragjevine isključuje sasvijem da u njoj tražimo koju od onih javnih zgrada, što su ih obično imale rimske varoši, primjerice baziliku, hram, kupalište, pozorište i t. d.; naprotiv govori taj tloris najodlučnije, da je ta gragjevina forum. Ko je imao sreću da u Pompeju uči od Augusta Mau-a, tome se ova spoznaja za naš Županjac namiće odmah s početka. Ovdje zauzimlje jednu stranu foruma (onu prema jugu) kompleks, sastavljen od „tri očevidno suvisle zgrade, slične jedna drugoj, koje spaja zajednička fasada”.[1] Drugih zgrada, koje se priključuju pompejanskomu forumu iza kolonada, to jest hramova i tržišta, nema nikako u Županjcu, no treba držati na umu, da naš forum pripada malenoj, pokrajinskoj varoši, koja se ne može

  1. A. Mau, „Pompeji in Leben und Kunst”, str. 111. Isp. H. Nissen, „Pompejanische Studien zur Städtekunde des Alterthums”, str. 306.

-- 336 --

mjeriti sa bogatom pomorskom varoši u „Campagna felice”, već joj valja tražiti analogije u varošicama Panonije, Norikuma, Retije i t. d. Da navedemo samo jednu paralelu, istaknućemo, da je u Retiji S. Jenny iskopao forum Brigantiuma, koji se potpuno podudara s ovom našom gragjevinom. Taj je forum „prostrana otvorena pijaca pravokutnog oblika, čije su četiri strane opasane prekrivenim, prema vani zatvorenim, prema unutrici otvorenim trijemovima”. Kasnije je osim jednog portikusa, koji je došao na mjesto starijeg trijema, nadalje osim novog ulaza i drugih omanjih gragjevnih preinaka, uz jednu stranicu dozidana zgrada sa četiri prostorije: dvije „dvorane za sastanke” i dvije izbe.[1] Posve osnovano tumačenje, koje je za ove dvije dvorane foruma u Brigantiumu dao pokojni učenjak Jenny, još više pak mnijenje Mau-ovo[2] ο trim dvoranama pompejanskog foruma: „zvanična soba duumvira”, „sjednička dvorana gradskog vijeća” i „zvanična soba aedila” - daju nam i oznake za prostorije A i B u našoj gragjevini. Dvoranu A, „u kojoj mogoše naći mjesta mnogi ljudi”, nazvaćemo dakle dvoranom za sjednice općinskog zastupstva, dok u prostranoj i „mnogo upotrebljavanoj” prostoriji B vidimo zvaničnu sobu magistrata varoši Delminium. Dekurioni ove varoši već su nam poznati.[3] Ο njezinim općinskim oblastima ne znademo zasad još ništa; no ako su te oblasti na zvanične svrhe raspolagalo samo jednom sobom, to je ovo posve razumljivo pogledom na malene prilike ove varoši, čija veličina nalazi svog izražaja u forumu.[4] Da su te prilike u mnogočemu bile dosta primitivne, i da varoški glavari nijesu tražili udobnost i raskošnu opremu u zvaničnim prostorijama, vidi se već odatle, što je u zvaničnoj sobi nagjeno ognjište i kuhinjsko posugje.

Da odredimo, na što su služile one malene izbe, što se redaju uz dvoranu A na zapadnoj strani, razabraćemo iz Vitruva, koji pod V 2, 1 navodi: aerarium carcer curia foro sunt coniungenda, sed ita uti magnitudo symmetriae eorum foro respondeat. Od ovih prostorija (tri) možemo prve dvije smjestiti u D i E, koje su namjerice osjegurane izbom C. Ko se ne slaže time, da je općinska blagajna bila smještena u E kraj zatvora (uze) D,[5] tome stoji na volju da blagajnu smjesti u sobu B pa da u izbama D i E vidi zatvore.[6]

Forum imao je takogjer podnicu za govornike; ovakovu podnicu valja nam svakako tražiti i u našemu forumu u Županjcu. Za nju mogao je služiti naprijed na strani 329. opisani i u slici 29. prikazani dugoljasti obzid ispred drugog ulaza u dvoranu za sjednice općinskog zastupstva. Ovaj obzid odgovara rostri u rimskom forumu, koja je bila „visoki i podugački suggestus”.[7] Po veličini i opremi svojoj ne dostiže dakako naš obzid onu rimsku rostru, koja nije služila samo kao govornica. Mi znamo

  1. „Mittheilungen der Centralcommission”, 1889., str. 89. i dalje.
  2. Na ozn. mj.; isp. Nissen, na ozn. mj.
  3. Isp. „Glasnik”, god. 1895., str. 285. = naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, V., str. 220. = CIL III 14229: ....l(oco) d(ato)] d(ecurionum) d(ecreto) i naprijed str. 307.
  4. Isp. Vitruva, V 1.
  5. Ο gradskim uzama isp. Mommsena, „Römisches Strafrecht”, str. 310.
  6. Po Nissenu, na ozn. mj. str. 312. ležao je u Pompeju zatvor uz sjeverozapadni ćošak foruma te se sastojao od dvije tamne prostorije, koje su ležale jedna iza druge. Naprotiv zastupa Mau, na ozn. mj. str. 82., starije mnijenje, da ovdje treba tražiti aerarium. U Rimu ležala je uza „Mamertinus” ispod foruma na podnožju kapitola, - isp. O. Richtera u Baumeisterovom „Denkmäler des klassischen Alterthums”, str. 1465.; Chr. Huelsena, „Römische Mittheilungen”, 1893., str. 85. i Pauly-Wissowa „Real-Encyclopädie” pod oznakom Carcer, stupac 1581. i dalje.
  7. Richter, „Reconstruction und Geschichte der römischen Rednerbühne”, str. 1463. i dalje; Huelsen. „Römische Mittheilungen”, 1893., str. 87. i 1902., str. 13. i dalje.

-- 337 --

ipak i to, da se i u Pompeju zadovoljiše s jednostavnijom govornicom; tamo je na tu svrhu služila plosnica (Plattform) pred hramom Jupitra.[1] Širina našeg obzida (1.0 m), povećana ponešto pločama, kojima se zid pokrio s obadvije strane, dovoljna je bila, ako se govornik upravo i raskoračio. S južne strane biće da su bile uz obzid položene stube.

Da se na našemu forumu obdržavao takogjer vašar za živež, vidimo iz mnogih nagjenih odlomaka od amfora (naprijed str. 333.). Biće da su prodavaoci svoju robu izlagali na onom nepokrivenom mjestu, a ne po dosta uzanim trijemovima, koji su bili rezervirani za sastanke i šetnju gragjana. Pojedini prodavaoci mogli su ali imati svoje čvrste daščare (dućane.) Možda nam valja ko ostatak od reda ovakih daščara smatrati onu dosta slabu zidinu uz fundamenat istočnog portikusa, koju nijesmo mogli protumačiti naprijed na strani 329.; moguće je i to, da s ovim mišljenjem stoji u svezi i onaj jednostavni ključ, prikazan u slici 36.

Forum je sagragjen, što sam pokušao dokazati naprijed na strani 326., u godini 18./19. poslije Hrista, te je po glasu natpisa u počast carice Tarquilline (str. 330.) još i u godinama 241. do 244. poslije Hrista ukrašen novim spomenicima. Da je forum bio u dugom nizu godina u upotrebi vidi se odatle, što je tarac vrlo istrošen (strana 321.). Forum je namjerice propao; potpuno razorenje prostorija, opisano naprijed na strani 317. navodi nas na mišljenje, da su tu harali vanjski neprijatelji, da se je dakle ovdje razorenje dogodilo onda, kada država već nije mogla da brani svoje granice i kada su pogranični narodi harali pokrajine po unutrašnjosti države. U koje se doba ovo dogodilo, pokazaće nam možda niže dolje navedeni spisak nagjenog novca. Na žalost nije se nijedan komad ovog novca našao u takovim prilikama, da bi se moglo pouzdano reći, da je ostavljen na forumu upravo u čas njegovoga porušenja i da nije na ovomu mjestu kasnije izgubljen.[2] Spram ovoga moramo se zasad ograničiti jednostavnim konstatiranjem, da najmlagji komad (broj 43.) potječe od cara Theodosiusa I., koji je proglašen augustusom 19. januara godine 379.[3] No kako je taj komad vrlo izlizan, dospio je on u zemlju nekoliko godina poslije nego što je kovan. Na okolnost, što u našemu spisku nijesu zastupani Arcadius ili Honorius, netreba da polažemo osobitu važnost, jer je moguće da nam je jedan ili drugi od ovakih komada umaknuo, za tim jer može da bude i to, da se upravo novac ovih vladara nije ovdje izgubio. Prije nego što ćemo propadanje tržišta i gradske vijećnice u Županjcu pouzdano moći dovesti u svezu sa kojim historijskim dogagjajem, treba da sačekamo rezultat daljnjih opažanja sa gragjevnih ostataka u okolini foruma.

1. Augustus. Avers: CAES[AR] AVGVSTVS. Glava careva sa lovor-vijencem okrenuta na desno. Revers: LMESCINIVS RVFVS IIIVIR. Na pročelju žrtvenika: IMP | CAES | AVG | LVD | SAEC, s obadvije strane: XV SF. Ovaj se denar podudara sa pečatom, što ga je po jednomu egzemplaru u c. kr. kabinetu novca u Beču pribilježio M. Bahrfeldt u „Wiener numismatische Zeitschrift”, XXIX. (1897.), str. 21., br. 4., tab. VIII., br. 190. uz Babelona II., str. 221., br. 4 = str. 86., br. 273., samo je naš komad ispunjen.

2. Otho, denar, Cohen 1 14.

3. Vespasian, denar, Cohen 1 60.

4. Hadrianus, dupondius, Cohen 1 905.

  1. Mau, na ozn. mj. str. 42.
  2. Za starije komade može se pouzdano uzeti, da padaju u doba kad je forum razoren.
  3. G. Goyau, „Chronologie de l'empire Romain”, str. 561.

-- 338 --

5. Hybridski ispunjeni denar. Avers: SABINA AVGVSTA. Glava carice okrenuta na desno. Revers: AVGPIVSPMTRP COSDESII. Minevra gleda stojeći na lijevo; odgovara otražnjoj stranici novca Antoninus Pius, Cohen 1 10.

6. L. Aelius, denar, Cohen 1 14.

7. Crispina, denar, Cohen 1 1.

8. Septimius Severus, denar, Cohen 1 392 ili 403.

9. i 10. Gallienus, antoninian, Cohen 1 58; Ο. Voetter, „Die Münzen des Kaisers Gallienus und seiner Familie” u „Wiener numismatische Zeitschrift”, XXXII. (1900.), str. 136., atlas tab. XIV., sl. 41.

11. Gallienus, antoninian, Cohen 1 61. Vrlo oštećen.

12. Gallienus, antoninian, Cohen 1 109; Voetter na označenom mjestu str. 136., tab. XIV., sl. 53.

13. Gallienus, antoninian, Cohen 1 354; Voetter na označenom mjestu str. 132., tab. ΧΙII., sl. 2.

14. Claudius II., antoninian, Cohen 1 51.

15. i 16. Claudius II., kvinar, Cohen 1 52.

17. Probus, antoninian, Cohen 1 433.

18. Probus, antoninian, Cohen 1 503.

19. Carus, antoninian, Cohen 1 51.

20. Carus, antoninian, Cohen 1 77.

21. Maximianus, Μ. B., Cohen 1 200.

22. Galerius, antoninian, Cohen 1 59.

23. Galerius, Μ. B., Cohen 1 82.

24. Galerius, antoninian, Cohen 1 176.

25. Constantinus I., Ρ. B., Cohen 1 246.

26. Constantinus Ι., Ρ. B., Cohen 1 309.

27. Fausta, Ρ. Β., Cohen 1 7.

28. Constantinus II., Ρ. Β., Cohen 1 92.

29. Constantius II., Μ. Β., Cohen 1 225.

30.-33. Constantius II., Ρ. Β., Cohen 1 226.

34. Constantius II., Ρ. Β., Cohen 1 246.

35. Constans, Ρ. Β., Cohen 1 134.

36. Constans, Ρ. Β., izlizan, Cohen 1 131 ili 133-135.

37. Constantinopolis, Ρ. Β., Cohen 1 15.

38. Constantius Gallus, Ρ. Β., Cohen 1 37.

39. Julianus, Μ. Β., Cohen 1 73.

40.-42. Valens, Ρ. Β., Cohen 1 72.

43. Theodosius Ι., Μ. Β., Cohen 1 48.

44. do 60. Sedamnaest komada posve istrošenog bakrenog novca, koji padaju u doba naprijed poredanih komada.

Iza kako je forum požarom uništen, nije se opet podigao; nigdje se ne mogoše zapaziti ma kakovi znaci ponovnog opravljanja. Sama varoš ipak se je još i dalje održala, nije dakle potpuno razrušena, niti su je ostavili stanovnici, koji su preživjeli ovu katastrofu; jer se Delminium spominje još na pokrajinskomu konzilu, što se je obdržavao u Saloni godine 532.,[1] i jer novac, pribran po Duvanjskomu polju, siže

  1. Farlati, „Illyricum sacrum”, II., str. 173. Isp. naprijed str. 308., primjedba 7.

-- 339 --

sve do u prvu polovinu šestog stoljeća. Da je romansko stanovništvo još i dalje ovdje životarilo uz doseljene Slavene, raspoznajemo iz neslavenskih elemenata u topografičkoj nomenklaturi županjačkoga kotara. Osim imena Duvno (vidi naprijed str. 307.) nijesu slavenskog korjena ni imena rijeka Šuice, Drine[1] i Segeta.

Tečajem kasnijih stoljeća pokopavali su se mrtvaci na mjestu prije postojaloga foruma; mi smo prigodom našeg rada našli četiri čovječja kostura. Tri po dobu, pa valjda i po srodstvu vrlo slična groba nagjoše se u blizini sjevernog glavnog zida (isporedi sliku 1.), četvrtog groba doticao se djelomice kanal, spomenut na str. 329. Kosturi nagjeni su 0.65 do 0.70 m duboko ispod ledine. Srednji grob iz prve skupine održao se najbolje; on je bio ogragjen i pokriven razlomljenim pločama, mjerio je u duljinu 1.80 m, u širinu 0.35, u visinu 0.36 m. Kostur ležao je polegjice na goloj zemlji. Nenagjoše se nikakvi prilozi, pa nije s toga moguće datiranje.

U zemlji, koja je pokrivala ostatke foruma, nagjoše se dva mletačka bakrena novca (DALMA· |Ε·Τ| ALBAN·) i jedna medalja sa poprsjem sv. Josipa.

Bogatiji i daleko važniji jesu nalazi iz kasnijeg doba na „Karauli”, ο kojima ćemo sada progovoriti, no prije toga prikazaćemo u slici 53. lijepu glavicu stupa, izragjenu od vapnenca u obliku stalaktita. Ona je ležala kraj Gjugjer-Gjaferove džamije u turskoj tvrgjavici, koja je danas većim dijelom već razrušena (isporedi sliku 1.). Nastojanjem gosp. gradonačelnika Ali efendije Odobašića prenesena je ta glavica u naš muzejski lapidarij. Ova glavica neka posluži ko dokaz, da je u doba turske vladavine u Županjcu bilo boljih rukotvorina.[2]

  1. Ovo ime ne može da dolazi od riječi drin, drijen, pošto ovo drvo ne raste u Duvanjskomu polju.
  2. Ο gragjevnim radnjama iz ovog doba u Bosni i Hercegovini isp. vrlo poučni članak Dr. H. Kellnera u djelu „Die österr.-ungar. Monarchie in Wort und Bild” (sveska Bosna i Hercegovina), str. 413. i dalje.

-- 340 --

Karaula.


Slika 53. Glavica stupa u oblika stalaktita.

Prekopavanje površine malenog prostora, preduzeto u maju i julu godine 1896. po velečastnomu gospodinu fra Nuiću na katoličkomu groblju „Karauli”, otvorenomu godine 1875. a dostojno uregjenomu nastojanjem rečenog svećenika, dalo je upravo začudnu smjesu nalazaka: votivne i nadgrobne spomenike iz rimskog doba i arhitekturne komade crkvenog značaja iz srednjeg vijeka.[1] Spram ovih slučajnih nalaza ispostavila se potreba, da se na ovome mjestu po mogućnosti provedu što opsežnija iskapanja, kako bi se bar donekle objasnila njegova važnost za topografiju varoši. Ova naša namjera mogla se je u istinu i izvesti ponajviše zbog toga, što nam je najpripravnije bio na pomoći rečeni tadanji župnik i što nam je u našemu radu drage volje u susret dolazilo takogjer katoličko stanovništvo Županjca. Pod konac aprila i početkom maja 1897. mogao sam obaviti moja istraživanja na ovomu groblju izmegju novijih grobnih humaka, po kojima još nije izrasla trava. Dakako da je u ovakim prigodama istraživanje i detaljno orijentiranje nailazilo na pogdjekoju smetnju i da se zbog grobova i kapelice na groblju nije mogao izraditi sastavni tloris,[2] no mi smo ipak pored svega toga došli do dostatnih podataka, po kojima možemo ο prošlosti „Karaule” iznijeti daleko pouzdanije mnijenje od onog, što smo ga izrazili prigodom objavljivanja prvašnjih nalazaka.

Zidine, raskopane nuždnim prekidanjem na južnoj i zapadnoj strani kapelice pokazuju istu sastavinu kao i zidine foruma; u svezi sa razbacanim žmurnjacima, ćeremitom i odlomcima od ilovastih posuda dokazuju ove zidine, da su na Karauli stajale rimske gragjevine. Nije ipak jasno, da li su te gragjevine sastavljale jednu oveću zgradu, ili da li je tu bilo više na gusto poredanih kuća. Za pouzdano odregjivanje ne mogu nam poslužiti ovdje već prije nagjeni, sadanjim istraživanjem umnoženi zavjetni spomenici Armatusa, Diane, Libera i Silvanusa, pa ni oni zajedno s njima nagjeni dijelovi od sarkofaga, jer nije isključeno da se ovo kamenje ovamo donijelo sa drugog mjesta i upotrebilo kao gragjevni materijal onom prigodom, kad se je za srednjeg vijeka ovdje podigla crkva na onim starijim rimskim ruševinama; da ovu mogućnost valja uzimati u obzir vidi se odatle, što pojedini arhitekturni komadi (vidi niže dolje broj 7. do 9.) i žrtvenici (brojevi 3. i 4.) pokazuju tragove ponovnog obragjivanja. Nagjeni odlomci od sarkofaga svakako su ovamo preneseni sa drugog nekog mjesta, što izvodimo iz toga, jer „Karaula” leži u opsegu nekadanje rimske varoši, pošto se na istočnomu obronku uzvisine, na kojoj je varoš ležala i na prijelazu u ravnicu vide ostaci od zgrada (isporedi nacrt slika 1.). U ostalom nije na tome mjestu nagjen ni jedan čitavi sarkofag pa ni takovi odlomci od sarkofaga, koji bi se mogli sastaviti. Nagjeni su vazda samo komadi od sarkofagnih pokrovaca, a na korito nijesmo se namjerili, i ako su naša iskopavanja segnula u znatnu dubljinu. Kako navedosmo u prvoj našoj publikaciji ο „Karauli”, stajali su nadgrobni spomenici prvotno[3] u otvorenom polju uzduž ceste, koja je polazila iz Županjca.

Kad je propala srednjevjekovna crkva, po svoj prilici još za njezina postojanja, služila je Karaula kao groblje, što dokazuju tamo nalazeći se nadgrobni spomenici.

  1. Naš „Glasnik”, god. 1897., str. 227. i dalje = „Wissenschaftl. Mittheil.”, VI., str. 220. i dalje.
  2. Pogledom na ovo ne možemo ovdje objelodaniti ovaki tloris.
  3. „Glasnik”, god. 1897., str. 233. = naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, VI., str. 227.

-- 341 --

Kamene kocke pločastog oblika leže djelomice iznad zidina. Na jednoj kocki vidi se na pročelju prazno dugoljasto polje, omegjašeno na sve četiri stranice vijugama; druga jedna kocka ukrašena je takogjer vijugama pa još i rozetama.

Mi smo mnoge grobnice otvorili i iz njih povadili bogati kraniološki materijal za našu antropološku zbirku. Po svojem obliku i inventaru ove su grobnice još mlagje od one srednjevjekovne crkve, a dijelom sižu do u sadašnjost. Spram rečenoga služi Karaula već kroz stoljeća kao groblje. Iz novijeg doba potječe i ono obragjeno kamenje, koje iskopasmo kraj kapelice iz neznatne dubljine; ono je ostatak turske stražarnice ili karaule, koja je stajala na onom istom mjestu, što sada prikriva spomenuta kapelica. Od te stražarnice dobilo je svoje ime ovo mjesto, koje je kratko vrijeme pred okupaciju uslijed vješto poduzetih koraka županjačkih katolika opet odregjeno za groblje.

Sada ćemo poredati i opisati pokretne nalaze, po kojima smo bar u krupnijim potezima mogli rekonstruisati povijest „Karaule”.

1. Votivni relijef Diane (slika 54.). Pravokutna ploča od mekog, bijelog vapnenca, lijevo i odozdo odlomljena, 0.44 m visoka, 0.28 m široka i 0.067 m debela. U udubljenomu polju ide Diana na desno u brzomu hodu; ovo se razabire više iz lepršanja kabanice, nego iz položaja nogu; - lice i gornji dio tijela okrenula je prema gledaocu. Odjevena je osim već spomenute kabanice još i na visoko podignutim i zapasanim hitonom kratkih rukava; u lijevoj ruci drži luk a desnicom je segnula za legja, da izvadi strjelicu iz tulca. U začudnoj oprjeci sa brzinom božice stoji mirni položaj njezinih životinja: na lijevo polegla je košuta, koja se raspoznaje po ostatcima rogova; na desnoj strani leži pas s natrag okrenutom glavom. Radnja je pokrajinska i dosta surova. Na gredi u podnožju bio je usječen u dva reda zavjetni natpis neke žene. Od njezinog imena sačuvalo se jedino .....lia, zatim se još održala formula l(ibens) p(osuit).


Slika 54. Votivni relijef Diane.

Na postranim hrapavo izdjelanim plohama vidi se uz stranice relijefa 1.5 cm široki obrub, koji se izbočio iz zida, u koji je nekoć bila umetnuta ova ploča.

-- 342 --

Ovaj relijef je šesti komad u redu onih zavjetnih spomenika, što su na „Karauli” bili podignuti jedino u čast Diane. Prijašnji slučajni nalazi podadoše nam: dva relijefa, dva žrtvenika i jednu natpisnu ploču. Sedmi put spominje se Diana u svezi sa Silvanom na niže pod 2. spomenutomu relijefu. Ovaj broj svjedoči, da se je ova božica u Županjcu vanredno štovala.

2. Votivni relijef Diane i Silvana (slika 55.). To je dônji, uz rubove vrlo oštećeni dio ploče od mekog, bijelog vapnenca, 0.20 m visok, 0.305 m širok i 0.082 m debeo. U nejednako udubljenom polju stoje dva lika okrenuta prema gledaocu, a uz iste u pravilnom rasporedu po jedna životinja: s desne je strane polegla na desno koza, a s lijeve strane okrenuto na lijevo košuta, koja je svoju glavu, ukrašenu jasno vidljivim rogovima, natrag obrnula i podigla, gledajući u božicu, u kojoj već po tome upoznajemo Dianu. Kako je relijef vanredno oštećen, mogu se od atributa, što karakterišu ovu božicu, razabrati samo još gužva od visoko zapasanog ehitona (uz lijevu ruku); desni je lakat božica spustila. Glede odregjivanja drugog lika nijesmo ograničeni jedino na životinju; oblik donjeg tijela i nogu svjedoče, da je to Silvan. Od njegovih atributa održao se okrajak peduma pod prstima spuštene desne ruke. Kakav je rad bio predočen u takogjer spuštenoj desnoj ruci, ne može se kazati, svakako nije ta ruka držala syrinx ili grozd. Parotine uz lakat, slične grani, nastale su od udaraca i odlomljivanjem.

Radnja je u ovog relijefa daleko bolja i sa više razumijevanja izvedena nego ona u relijefu pod 1. Postrane plohe izdjelane su upravo ko u pregjašnje ploče; spram toga je i ovaj relijef bio umetnut u zid.


Slika 55. Votivni relijef Diane i Silvana.

Ovdje su Diana i Silvan prvi put za Dalmaciju združeni u jednu grupu; inako je ovakova sveza ovijeh, po svojem djelovanju sličnih božanstava počešće zasvjedočena za Rim,[1] pa i za druge provincije; isporedi primjerice: CIL IIΙ., 1154 = 7775 iz Apuluma; Silvano Silvestri et Dianae M. Aurel. Comat. Super.

  1. Th. Birl u „Roschers Mythologisches Lexikon” pod oznakom Diana, stupac 1005.

-- 343 --

3. Žrtvenik (ara), slika 56., izdjelen od mekog, bijelog vapnenca, sa visokim ali slabo izbačenim gornjim zabatom i sa sličnim podnožnim zabatima na obim postranim plohama i na licu (ovdje se održaše tek maleni tragovi). Na zabatu glavice bijahu postrance dodane sploštene akroterije. Čeona je ploha, izuzevši jedino dio iznad podnožnog zabata, namjerice odlomljena, bez da je to imalo ikakve tehničke svrhe. Iz toga se razabire, da je ara prvotno imala natpis, koji je kasnije prouzročio negodovanje. Pogledom na malenu plohu izmegju profiliranih dijelova are i uzimajući još u obzir neznatni ostatak održanog natpisnog polja, koje siže dosta u visinu bez ikakvih tragova od slova, morao je natpis biti vrlo kratak, možda od tri retka. U sredini gornje plohe vidi se plitka patera, zarubljena plitko zaparanim kvadratom i malenim rupicama u njegovim ćoškovima. Ove su rupice služile valjda na to, da se pri žrtvovanju u nje može čvrsto postaviti stalak od kovine. U središte dônje plohe usječena je polukružna, hrapava jama (duboka 0.08 m sa promjerom od 0.205 m) na tu cijelj, da se ara može učvrstititi na podnožje (bazu).


Slika 56. Žrtvenik.

Otražnja je ploha pomnjivo uglagjena, žrtvenik je dakle stajao sam ο sebi. Omjeri are ovi su: visina 0.485 m, širina na zabatu 0.335 m a inače 0.29 m, debljina na zabatu 0.27 m (sada) a inače 0.254 m (prvotno).

4. Votivna ara, slika 57., od mekog, bijelog vapnenca, sa slabo izbačenim zabatom odozgô i na podnožju obiju postranih ploha. Na gornjem zabatu pokušalo se dodati akroterije. I na ovomu žrtveniku je pročelna strana namjerice oštećena, upravo ko u are pod brojem 3., ali je ovdje ta ploha uglagjena metalnim orugjem, što se je dalo lako izvesti pogledom na mekoću kamena. Naprotiv su gornji odlomci prouzrokovani padom. Gornja je ploha ukrašena kružnicom na odskok, u koju se šestilom zaparala rozeta. Otražnja je ploha surovije izdjelana nego ona u žrtveniku pod 3. Omjeri are jesu ovi: visina 0.47 m, širina na zabatu 0.315 m a inače 0.24, sadanja debljina 0.18 m.

-- 344 --


Slika 57. Votivna ara.

5. Odlomak desnog ćoška čeone stranice sarkofagnog pokrovca, slika 58., od mekog, bijelog vapnenca; na lijevo održao se postrani akroterij. Odlomak je 0.13 m visok, 0.30 m širok i 0.17 m debeo. Središte zabata ukrašeno je likom gragjevine, koja počiva na vertikalnim, kaneliranim stupovima; u njezinoj sredini nalazi se amfora. Postrance je prikazan po jedan delfin, koji su glave okrenuli k stupovima; ispod delfina je ploča, sastavljena od koncentričnih kružnica. Da razumijemo ovaj fragmenat, dobro će nam poslužiti dva analogna spomenika, nagjena već prije na Karauli; isporedi ovaj „Glasnik”, godine 1897., str. 226.. slike 9. i 10. = naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, VI., str. 218. i dalje, slike 47. i 48.


Slika 58. Odlomak sarkofagnog pokrovca.

6. Dva odlomka od desnog, prednjeg kraja sarkofagnog pokrovca, koji pristaju zajedno, slika 59.; izdjelani su od mekog, bijelog vapnenca i mjere 0.16 m u visinu, 0.125 m u širinu, 0.61 m u duljinu. Po akroterijama odozgo i s lijeve strane izragjeni su ovi odlomci kasnije na gragjevne svrhe. Prednja stranica tvori blago uspinjući se zabat sa glatkim gredama i zupcima pod njima. Ovi se zupci opetuju pod epistylom te se odavle nastavljaju na uzdužnoj stranici; njima se htjedoše imitirati glavice i grede od krova drvene konstrukcije. Na epistylu usječen je u jednom retku natpis, a slova bijahu prevučena crvenom bojom. Održaše se jedino . Ostatak na početku biće da potječe od slova F. Ne može se odrediti, da li je iza slova S slijedilo još jedno slovo manje veličine. Interpunkcije nema. Ova slova možemo svakako tumačiti: f(ecit); h(ic) s(itus) ili s(ita). Akroterion bio je ukrašen vertikalnim brazdama. Na uzdužnoj stranici pokrovca ukrašena je ploha iznad zubaca jednostavno profiliranim, odugačkim gredama. Ovaj komad i fragmenat pod 7. podudaraju se potpuno sa dijelovima od sarkofaga, nagjenim već prije na „Karauli”.


Slika 59. Dva odlomka od sarkofagnog pokrovca.

7. Jedan odlomak, valjda od lijevog, otražnjeg ćoška sarkofagnog pokrovca, izdjelan od mekog, bijelog vapnenca, preragjen sprijeda, desno i odozgo; 0.17 m visok, 0.205 m širok i 0.205 dugačak. Na lijevoj - uzdužnoj - stranici održaše se dijelovi jednostavno profiliranih, dugoljastih greda (isporedi broj 6.) i malene ornamentalne, koncentrične kružnice.

8. Glavica stupa, slika 60., izdjelana od mekog, bijelog vapnenca, odozdo prelomljena. Iznad dva, horizontalno zaparana koluta sa jednim žlijebom stoje u snažnom relijefu izragjene četiri ptice - valjda orlovi - sa raširenim krilima i drže 3.5 cm debelu ploču, koja je s vanjske strane u donjoj polovini u koso, po gornjoj polovini vodoravno isprutana. Ploča ima oblik sferičkog kvadrata sa 0.18 m dugačkim stranicama, iz kojih su odskočili polukružni nastavci. Površina ploče četverasto je razdijeljena zaparanim crtama, a gdje se ove u središtu sastaju, izvrtana je

-- 345 --

rupa duboka 0.105 m sa promjerom od 3.2 cm. U ovu je rupu bio zasagjen klin, kada se je stup izdjeljavao na točilu (Drehbank). Da ovdje imamo posla radnjom na mašini, raspoznaje se takogjer otud, što su žlijeb, obadva koluta i brazde po njima sasvijem precizno izragjene. Glavica mjeri u visinu 0.325 m, premjer na donjem kolutu 0.155 m. U skupinu, kojoj pripada ova glavica, ide po jednakom promjeru i istovjetnim ornamentima odlomak od stupa, prelomljen odozgo i odozdo, visok 0.13 m, slika 61. Po svojem profiliranju biće to donji okrajak trupa i prijelaz njegov u podnožje (bazu). Na dônjoj plohi vide se, ko u ploče na slici 60. dvije zaparane crte, što se ukrštavaju u pravom kutu; u njihovom središtu izvrtana je konična rupa, duboka 0.10 m sa 2.3 cm promjera. Ova rupa i ona što je izdubljena na ploči u glavice slika 60. opravdavaju naše mišljenje, da su se glavica i trup izdjelali od jednog kamena.


Slika 60. Glavica stupa.


Slika 61. Odlomak trupa od stupa.

9. Odlomak od glavice svijećnjaka, slika 62., izdjelan od mekog, bijelog vapnenca, visok 0.19 m. Ova glavica izlazi u polukruglju te je ukrašena horizontalnim pruticama, proizvedenim na točilu. Ona prutica odozgo očevidno je zaokružavala oveliku rupu, zbog koje mi upravo tome odlomku dadosmo navedenu oznaku. Prijelaz u truplo svijećnjaka tvori snažno profilirani kolut, ispred kojeg je glavica oštro unutar zarezana.


Slika 62. Odlomak od glavice svijećnjaka.

Služim se ovom zgodom da ispravim omašku, koja se slučila prigodom objavljivanja jednog odlomka iz ove iste crkvene ruševine u našem „Glasniku”, godine 1897., str. 243., broj 24. (= „Wissenschaftl. Mittheil.”, VI., str. 234., br. 24.). Mi nemamo tu posla (vidi sliku 63.) sa odlomkom, već sa potpuno održanim stupom, koji je samo na jednoj plohi oštećen. Spram svoje neznatne visine od 0.47 m nije ovaj stup mogao biti sastavni dio gragjevne arhitekture; njegov srazmjerno veliki promjer (0.145 m) sprječava nas opet, da ga držimo člankom one balustrade, kojom je bilo zagragjeno svetište. Najvjerojatnije je, da je ovaj stup bio stalak oveće posude.


Slika 63. Stup.

10. U slici 64. prikazani su maleni odlomci nekih ploča, koje su bile negdje umetnute ko ispunjak (Füllungsplatten); na njima vidimo uz rozete i vijuge takogjer životinjske motive.

-- 346 --


Slika 64. Odlomci ploča za ispunjavanje.

11. Dva odlomka od ilovastih posuda, slika 65. i 66., koji se ističu osobito snažnim profilima. Ilovača u njih je ista kao u odlomaka slike 9., 10., 41. i 42.


Slike 65. i 66. Odlomci od ilovastih posuda.

12. Maleni fragmenti staklenih posuda i deformirano komagje olova.

13. Oštećena, na glavici iskrivljena broncana fibula iz kasnijeg la-tenskog doba, slika 67. Ovaj tipus zasvjedočen je kod nas dosad samo u tri željezna egzemplara iz D. Laminaca u kotaru bos. Gradiška.[1]


Slika 67. Broncana fibula iz kasnijeg la-tenskog doba.

Kada smo pretraživali ogradni duvar groblja, namjerismo se na zidni kamen (visok 0.225 m, širok 0.055 m, debeo 0.15 m,) koji na čeonoj stranici pokazuje grafito od dva retka, slika 68. Ono nekoliko slova ne dozvoljavaju tumačenje.


Slika 68. Grafito.

Kako svaki odulji boravak u stanovitom mjestu na svrhe iskopavanja dolazi u prilog proučanju dotične okoline, to je i naš rad u Županjcu bio koristan za istraživanja po drugim mjestima u Duvanjskomu polju. Kad se je seljački narod iskupljao u pazarne dane i kraj crkve, pa kad je dolazio da razvidi naša iskopavanja, mi smo ga vazda ispitivali ο svemu, što se odnosi na muzejske ciljeve te smo ga zgodno upozoravali na važnost, koju može da ima za znanost pogdjekoji sitniji, na prvi pogled možda i neznatni nalazak. Ovako pribrane vijesti i podatke mi smo dalje proučavali u one dane, kada ne bijasmo zaposleni samijem iskopavanjem. Rezultat ovih naših ekskurzija i jednog kasnijeg putovanja bio je taj, da možemo ovdje progovoriti ο još nekim nalazištima.

U rimskoj naseobini

Eminovo selo,

u predjelu zvanom Kratine (a ne Krotine) njive, ο kojoj je pokojni V. Radimský progovorio u ovom „Glasniku”, god. 1894., str. 304. (= naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 156.), pronagjosmo rimsku ciglanu.

  1. Ć. Truhelka u „Glasniku”, god. 1901., str. 20., sl. 6. i 7.

-- 347 --

Uz lijevu obalu potoka, zvanog Djevojka, našao je Marko Dilber u martu god. 1900., kad je na ispašištu Seline vadio ilovaču, kakovih 0.60 m ispod ledine mnoge cigle. Pošto se odmah razabralo da su ove cigle vrlo podesne za taracanje seljačkih ognjišta, to su seljaci u kratko vrijeme povadili skoro svu ciglu, i sada imadu sve kuće u Eminovu selu od ove cigle sagragjena ognjišta, kojima se domaćice u velike ponose. Ipak su se na tomu mjestu još održali dostatni znakovi, po kojima sam 2. juna 1901. na osnovu kazivanja seljaka i uz njihovu pripomoć mogao konstatovati, da je tu bila rimska ciglana. Mjerodavno bijaše za ovo konstatiranje, što se prigodom kopanja nije našao ni najmanji ostatak od zidina ili od zidnog kreča, nego isključivo samo cigle, žmurnjaci i ćeremit, naslagani u više redova. Uz rub ciglane nagjosmo razbacano grumenje pečene ilovače. Dobre ilovače imade svugdje u neposrednoj blizini. Mnoge cigle bijahu izobličene ili prepržene; one su ko nevaljane bačene na stranu. Pečata ne nagjosmo nikako.

Iz sela zvanog

Letka,

poznajemo iz predrimskog doba utvrgjeno mjesto „Gradina”, što leži uz sjevernu stranu ovog sela; isporedi Radimskog, na ozn. mj. str. 296. (= naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 147.). Uspjelo nam je da ovdje nagjemo još neke podatke iz onog doba. Kraj kuće Mije Majić-Radoša nagjosmo ljeti god. 1898. pet komada utega, izragjenih od slabo pečene, svjetlo-smegje ilovače, u koju se umiješao sitni pijesak. Ovi horizontalno probušeni utezi imadu oblik četverobridne piramide, a nijesu nikako ornamentirani. Razlikuju se tek po veličini i težini; u tri su komada stranice uglagjene. Iz županjačkog kotara poznati su nam otprije ovakovi utezi sa gradina u Mesihovini i Zidini,[1] a sada znademo za još jedan komad iz sela Borčani. (Vidi niže dolje str. 352.) Ovo zgodno odabrano mjesto bilo je naseljeno i u kasnijim vremenima, jer se tik uz kuću Majićevu vide rimske zidine, iz kojih je izvagjen jedan prag, i jer iz neposredne blizine potječe odlomak od gornjeg kraja žrtvenika, slika 69., što ga je Majić ustupio našemu muzeju. Ovaj je odlomak silno stradao; zabat je na otražnjoj strani otklesan, od natpisa održana su potpuno dva retka, dok se od trećeg sačuvaše tek gornji dijelovi nekojih slova.[2] Postrane su plohe uglagjene, naprotiv je gornja

  1. Isp. Radimský u „Glasniku”, god. 1894., str. 293. i 300. = naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 145. i 150.
  2. Isp. CIL III 14976 3.

-- 348 --

ploha hrapava, spram čega je na ovu malenu aru (0.235 m široka, 0.185 m) debela, sada 0.335 m visoka) bio postavljen anathem, ili je ona služila za prinašanje žrtava. Predloženi po meni epitheton inturbatus nije inako zasvjedočen; isporedi J. B. Carter: „Epitheta deorum quae apad poetas latinos leguntur”, str. 52., 129.


Slika 69. Odlomak are.

Iovi
inturb(ato)?

Ispod kuće Mije Majića izvadila je Mara Bošnjak iz korita rijeke Šuice odlomak lijevog gornjeg ćoška ploče od vapnenca, slika 70. Odlomak je straga gladak, odozgo hrapav; stranice su mu od lica prama dolje koso odsječene, po čemu se ispostavlja, da je ploča prvotno bila umetnuta u duvar. Slabo udubljeno natpisno polje, omegjašeno jednostavnim okvirom, ponešto je time postradalo, što se je ovaj komad upotrebljavao kao sjedalo kod pranja rubenine. Odlomak mjeri u visinu 0.355 m, u širinu 0.355 m,te je 0.103 m debeo. Slova su plitko urezana. U prvom retku nije A spojen sa T; kratki vodoravni potez tek je ukras slova A. U drugomu retku stajalo je svakako viv(us) ili viv(a), u trećem retku održaše se samo ostatci slova Μ.[1]


Slika 70. Odlomak ploče.

Na protivnoj strani od ovog nalazišta leže uz desnu obalu Šuice oranice, zvane Miličuša. Ovdje je, kako sam mogao ustanoviti 2. juna 1901., Marko Mačak god. 1886. ili 1887. na svojoj oranici iskopao naprijed na str. 327., primjedba 2., spomenuti nadgrobni kamen, postavljen trojici starosjedioca iz rimske Letke, koji padoše u boju u Panoniji. Bačak upotrebljavao je taj kamen ko podnožje bureta; tu ga je našao fra Nuić pa ga je prevezao u Županjac, odakle je dospio u muzejski lapidarium god. 1893. Pripovijeda se, da je ispod kamena bila grobnica, ogragjena i pokrivena kamenim pločama. Kazivaše oni i to: „da je na istoj oranici takogjer iskopan jedan kameni sanduk, širok i dugačak od prilike blizu jedan metar i da je taj sanduk bio ispunjen ćumurom”. Upotrebiše ga kao korito pa se kasnije zagubio. Očevidno je, da je ovaj sanduk bio ossuarium (sanduk za čovječji pepeo). Konačno mi kazaše još i to, da se u zemlji zapazila jedna „napisana ploča”. Kako je na ovoj oranici žito stajalo u punom razvitku, nijesam onuda mogao kopati; svakako će se ovdje istraživanja kasnije nastaviti, pošto navedeni znakovi opravdavaju mišljenje, da ovdje imamo posla sa nekropolom ili pak cestom, koja je bila zarubljena nadgrobnim spomenicima. Valja da se istakne, kako spomenuti ostatci leže daleko u dolini, dok se sadašnja kućišta poredaše uz podnožje brda uz rub rečene doline.

Drugo jedno nalazište jeste njiva Ivana Stipića, koji je ovdje pri oranju uz druge zabačene predmete izvadio iz zemlje ralom znatno oštećeni odlomak sarkofagnog pokrovca, ukrašenog postranim akroterijama. Odlomak je 0.32 m visok, 0.63 m širok i 0.38 m dugačak. S donje strane održaše se na odlomku ostatci žlijeba. U sredini zabata nalazi se rozeta, a s desne strane od nje urezana su u kosom pravcu slova TIS. Ova su slova svakako stara (rimska).

Usred Duvanjskog polja leži na oranici

Mrkočela,

koja je vlasništvo mostarskog biskupa fra P. Buconjića, veliki, uz rubove vrlo oštećeni kameni balvan (vapnenac). Na njegovim obim stranicama vidi se u udubljenim poljima,

  1. Isp. CIL III 14976 8.

-- 349 --

zarubljenim profiliranim okvirom, po jedan lik Attisa tipičnog držanja i odijela. Natpisu nema traga. Seljaci iz okolice pripovijedaju tajanstveno, da se je više puta pokušalo ovaj kamen pomaknuti s ovog mjesta, ali da se uvijek podigla strašna bura, koja da je i najsrčanijim ljudima zadala silni strah.

Iznad sela

Srgjani

pokazuju seljaci „miljokaz” uz onu cestu, ο kojoj veli Ballif u djelu „Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina”, I., str. 29.: „da je pronagjena po usječenoj kolotečini”. Zapravo je taj „miljokaz” obična oniska stijena, uglagjena čekićem; tragova od natpisa nema na njoj. Bilježim ovo, da ne bi kogod trošio svoje vrijeme na proučavanje ovog prirodnog kamena.

U selu

Kongora

raspoznaju se na površini zemlje odugačke, jake zidine, koje su po svoj prilici ostatak neke utvrde. U fundamentima kuće Kopčića održali su se temelji od kule ove tvrgjave, čiji su zidovi porušeni prije kakovih 30-50 godina, kad su Kopčići gradili svoju kuću. Κ ovoj tvrgjavi dovela se voda sa izvora „Žensko vrilo” zidanim vodovodom, od kojeg se ostatci i danas dosta dobro raspoznaju. Rečeno vrelo izvire na brdu Ljubuši odmah iza rečene tvrgjave. Ja i fra Ljudevit Radoš mogosmo substrukcije zgrada konstatovati takogjer na mjestima, zvanima „Mejdan” i „Zidine povrh podvornica”, zatim na samoj Ljubuši na mjestu „Točilo”. U kući Ika Bartulića vidjesmo komade ljevenog taraca (Beton), izvagjene na „Točilu”.

Borčani.

Čitavi red slučajnih nalazaka dovedoše do toga, da je ovo selo, u kojemu su već Ballif[1] i Radimský[2] tražili nekadanje rimsko mjesto, sada postalo naše drugo najveće nalazište u županjačkomu polju. Sjeverozapadno od prvih kuća sela Borčani povlače se na podnožju Lib-planine dvije skupine parcela, kojima je narod dao značajna imena Seline i Kamenice. Seline, što leže neposredno uz obronak brda, poznate su nam već iz djela „Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina”, I., str. 61. kao nalazište rimskog nadgrobnog spomenika, objavljenoga tamo po fotografskoj slici. Na žalost potkrale su se ondje omaške u čitanju i opisivanju ovog odlomka, koje nam svakako valja ispraviti.

1. Dônji dio baze (slika 71.), odozgô isprutane od rala, visok 0.28 m, širok 0.59 m, debeo 0.515 m. Stranice su glatke, otražnja je ploha izlizana. Na licu nalazi se udubljeno natpisno polje, zarubljeno profiliranim okvirom i bordurom od listova. Obadva retka treba da čitamo ....sor]ori me(a)e pientissi(mae), a ne kako sam prije predložio na osnovu fotografije: Vict]ori [mat(er)?] f(ilio) pientissi(mo).[3]


Slika 71. Dônji dio baze.

Kamen je ležao pred kućom Filipa Majića, koji ga je našao na svojoj njivi u Selinama. Zauzimanjem kot. predstojnika A. baruna Schweiger-Lerchenfelda prevezen je ovaj kamen zajedno sa spomenikom pod br. 2. prethodno u kotarski ured u Županjcu, jer se zbog znatnih troškova ovi spomenici zasad ne mogu transportirati u Sarajevo.

  1. Na ozn. mj. str. 28.
  2. Na ozn. mj., god. 1894., str. 310. ( = naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 161.).
  3. Spram toga i CIL IIΙ 12811, isp. str. 2328 122.

-- 350 --

Na istomu mjestu iskopao je Majić još i ove monumente, koje sam ja kod njegove kuće našao 3. juna 1901.

2. Veliki, monolitni sarkofag (slike 72.) i 73., odregjen za sahranjivanje dviju osoba, oštećen pukotinama i odozgo u novije doba odlomljen. Sanduk počiva na plinthi, koja iskače s prijeda i na obadvim pobočnim stranicama. Stranice su nejednako

-- 351 --

debele (0.11, 0.115, 0.16 i 0.17 m). Na čeonoj stranici nalazi se 1.78 m dugačko i 0.53 m visoko prazno polje, zarobljeno profiliranim okvirom i bordurom. Ova sastoji na uzdužnoj pruti od listića, poredanih na gusto jedan spram drugog, na pobočnim prutama pak od grančica vinove loze. Postrane su plohe uglagjene, dok je ploha na zalegju surovo izdjelana; spram toga je sarkofag bio prislonjen uz zid komore, a iznad ulaza u tu komoru bio je smješten natpis, kojeg na sarkofagu nema. Da je postojala ovakova zgrada, možemo naslućivati i po ovdje nagjenim ostatcima od stupova. Unutrina sanduka izragjena je vrlo surovo; uz uzanije stranice izdjelane su oniske uzvisine, na kojima su počivale glave ovdje sahranjenih mrtvaca. Omjeri sarkofaga razabiru se, izuzevši duljinu od 1.29 m, iz slike 72. Sarkofag nagjen je godine 1900. prigodom oranja.


Slika 72. Sarkofag od vapnenca.


Slika 73. Uzdužni prosjek sarkofaga slika 72.

3. Lijeva stranica od zabata nadgrobnog monumenta. Profiliranim okvirom zarubljeno polje ukrašeno je odugačkim, lijepo izdjelanim listom. Ovaj kamen uzidan je iznad jednog pendžera Majićeve kuće.

4. Odlomak od dônjeg dijela kamenog balvana, slika 74., 0.24 m visok, 0.44 m širok i 0.63 m debeo. Jedna je stranica ornamentirana; postrance vidi se po jedan okrug, prosječen diametrima a ukrašen polukružnicama; izmegju obadva okruga usječen je u sredini polukrug, a nad njim motiv, koji podsjeća na rupu ključanice. Fragmenat potječe svakako od nekog nadgrobnog monumenta, jer je nagjen zajedno sa drugim odlomcima, koji su bez sumnje ostatci ovakvih spomenika. Sada je ovaj odlomak uzidan u ćošak štale za svinje uz Majićevo selište.


Slika 74. Odlomak od nadgrobnog spomenika.

Ovim spomenicima, nagjenim na starijem nalazištu, valja nam sada dodati one, što su na susjednom kompleksu Kamenice nagjeni god. 1901. i preveženi u naš muzej.

Sredinom maja rečene godine vadila su braća Joko i Ivan Majić na svojoj njivi kamenje, kako bi mogli laglje orati, pa nagjoše tom prigodom fragmenat br. 3. Upozoreni ovim nalazom stadoše kopati u dubljinu i širinu te su na površini od 4.50 : 4.30 m, segnuvši u dubljinu oko 0.80 m, izvadili skoro neoštećeni nadgrobni kamen br. 2. i više ornamentiranih odlomaka, otkopavši još i dio zida. Iza toga poduzeo je naš muzej daljnja iskopavanja na ovome mjestu početkom juna, koja uz izdašnu pripomoć tadanjeg kot. predstojnika baruna Schweiger-Lerchenfelda dadoše ovaj rezultat.

Na nalazištu ležala je nekoć kuća, u koju se uzidaše mnogi rimski nadgrobni spomenici ili čitavi, ili u odlomcima. Kasnije je ova zgrada tako razrušena, da nam nije bilo moguće proslijediti njezine zidine, sagragjene od lomljenog kamena s primjesom kreča; ostatci ovih zidina debeli su u fundamentu 0.68 m, u nastavku iznad prvotne razine (od kojeg se održao dio visok 0.40 m) 0.585. Konačno su se na ovim ruševinama pokapali mrtvaci. U jednomu kutu namjerismo se na dva groba pojednakog oblika; oni bijahu krovasto pokriveni pločama, dugačkim 1.97 m, širokim 0.74 m i debelim 0.12 m. Omanjim pločama bijahu grobnice na svojim krajevima zatvorene. U svakomu grobu, posvema ispunjenom zemljom, nagjoše se po dva kostura. Od priloga nagjoše se u jednomu grobu broncana pločica bez odregjenog oblika i broncani prsten, slika 75., ukrašen sa nekoliko zarezaka. Ovaj jednostavni prsten ne podaje nam

-- 352 --

nikakve podatke, a da bi mogli šta pouzdana reći ο vremenu, iz kojeg potječe. Sama zgrada siže u doba poslije Rimljana, što proizlazi otud, jer su za njezinu gradnju, kako je već spomenulo, upotrebljeni oni stariji monumenti.[1] Ovom našem mišljenju ide u prilog i to, što se spram veličine zgrade našlo srazmjerno vrlo malo krovne cigle. Ono nekoliko odlomaka, što smo ili pribrali, dospješe ovamo iz rimskih ruševina, isto tako i razno komagje ilovastih i staklenih posuda, jedan uteg, kameni dônjak od ručnog mlina i niže dolje str. 363. pribilježeni dupondius Faustine minor.


Slika 75. Broncani prsten.

Dobro održani predmeti od željeza pripadaju vremenu, u koje je ova zgrada bila u upotrebi. Megju ove nalaske idu mnogi čavli, nekoliko zagvozdica i odlomci kolutova, nadalje dvije jednake pante (baglame) od vrata, jedan zapor (mandal), ključ, slika 76. (dugačak 0.23 m), maleni čekić, dlijeto i fragmenti noževa.


Slika 76. Željezni ključ.

Kameni monumenti mahom su nadgrobni spomenici, izuzevši jedino brojeve 1. i 3., te sastoje od niže opisanih komada. Brojevi 1. i 3. do 25. po svoj su prilici razbijeni na svojim prvotnim stajalištima, pošto na samom nalazištu ne nagjosmo nikakve odlomke od njih. To prvotno stajalište ovih nadgrobnih spomenika bijahu Seline, gdje smo našli neoštećeni sarkofag, opisan na str. 350. pod brojem 2. I ovdje mogosmo ko naprijed za Letku (str. 348) konstatovati, da je rimska naseobina sizala dalje u dolinu od sadanjeg sela.

1. Dva odlomka od gornjeg dijela are, slika 77., što pristaju zajedno. Oni su gore i otraga oštećeni; na donjoj je plohi kamen glatko izdjelan a na lijevoj stranici stradao je od udaraca. Prvotna širina ne može se pouzdano odrediti; sadanja širina mjeri 0.44 m, visina 0.335, debljina 0.20 m. Od zabata sačuvao se maleni ostatak samo s lijeve strane. Natpisno je polje izlizano, ali se natpis ipak može popuniti ovako: H]e[r]cul(i) [A]ug(usto) sac(rum).[2]


Slika 77. Odlomak Herkulove are.

2. Kameni balvan, oštećen mjestimice na ćoškovima i uz bridove (slika 78.), 0.84 m visok, 0.52 m širok i 0.35 mm debeo. Natpisno polje na licu zarubljeno je profiliranim okvirom, ali je samo u gornjoj trećini ispisano. Postrane plohe dobro su izdjelane, no nijesu uglagjene; slabije je obragjeno zalegje. Gornja ploha ima hrapavu površinu sa naznačenim obrubom; ovo pa i oblik kamena, koji podsjeća na bazu, dovode nas da mislimo, da je na ovaj spomenik bio nasagjen još jedan komad. Po interpunkciji u ovomu natpisu držimo da na kraju trećeg retka imamo posla sa razdjelbom slovaka. Imena potvrgjuju - što smo dosad na osnovu nekih fragmenata mogli tek

  1. Da su Borčani bili naseljeni za srednjeg vijeka, posvjedočavaju dva velika stećka u neposrednoj blizini našeg nalazišta.
  2. Isp. takogjer CIL III 14976 2.

-- 353 --

naslućivati - da je i u Delminiumu, i to najmanje do u prvu polovinu drugog stoljeća poslije Hr. (Varro je dobio gragjansko pravo od cara Hadrijana),[2] gragjanstvo varoši bilo izmiješano sa doseljenim stanovnicima. Sva su imena iliričkog podrijetla te su zasvjedočena već za druge krajeve našeg područja.[3] Spomenuću samo to, da je ime Paiio (isporedi Buiio,[4]), Seiio, Zaiio[5] i t. d.), ko i ono u Županjcu zasvjedočeno žensko ime Lavo,[6]), poznato iz susjednog livanjskog kotara.[7]


Slika 78. Nadgrobni spomenik.

D(is) M(anibus).
Dastoni ma-
tri et Paiion-
i sorori P. Ae(lius) Var-
ro p(ro) p(ietate).[1]

3. Odlomak od desnog dônjeg ćoška kamenog balvana; oštećen gore, s lijeve strane i na zalegju; visok 0.32 m, širok 0.565 m i debeo 0.25 m (slika 79.). Lice bilo je razdijeljeno u dva dijela okomitom prutom, ukrašenom vinovom lozom, a ova dva dijela opet su razdijeljena profiliranim okvirom u uzana polja, u koja je usječen

  1. Isp. sada takogjer CIL III 14976 7.
  2. Jedan P. Aelius C.... spominje se takogjer na fragmentu iz Županjca, isp. „Glasnik”, god. 1895., str. 582., sl. 15. ( = naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, V., str. 236., sl. 117.) = CIL III 14227.
  3. Isp. „Glasnik”, god. 1894., str. 472., zatim god. 1898., str. 352. i drugdje = naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 280.; VII., str. 51., 124., 129., 134.
  4. A. Holder, „Altkeltischer Sprachschatz” pod ovom oznakom; Premerstein-Ruter, „Römische Strassen und Befestigungen in Krain”, str. 43.
  5. „Glasnik”, god. 1899., str. 109., br. 65. = naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, VII., str. 154., br. 65. Glede diftonga i hiatusa u našim osobnim imenima isp. C. Jireček, „Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters”, I., str. 82.
  6. „Glasnik”, god. 1897., str. 236., sl. 9. = naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, VI., str. 228., sl. 47. = CIL III 143203.
  7. CIL III 9850 (isp. str. 2270.), 2761 = 9846 (isp. str. 2270.); „Glasnik”, god. 1894., str. 348. i 349., sl. 10. (Suhača) i sl. 9. (Lištani) = naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 254., sl. 17. i 16.

-- 354 --

natpis. Uslijed skučenosti raspoloživih ploha, ili uslijed toga, što se je omaška kasnije zapazila, stavilo se ET pred BVVO na sâm okvir. Održani redovi su potpuni s lijeve i s desne strane. Prva tri slova od rijeci PIE]NTIS | SIMI stajala su u jednomu od gornjih polja. Po ET BVVO | VXOR može se pretpostaviti, da je bilo naznačeno ime supruga. BVVO valja staviti u red epihoričkih imena, spomenutih naprijed pod brojem 2. (str. 353.); u Velikim Stražinama u gornjem dijelu Cetinske doline spominje se žena BVO.[1]


Slika 79. Odlomak nadgrobnog spomenika.

Ovomu spomeniku, kojemu su ko uzorak služila vrata sa svojim umetcima, odgovara po ornamentici i svrhi jedan već prije u Županjcu nagjeni monumenat,[2] koji ovdje u slici 80. ponovno iznosimo zbog toga, jer mu prije neznadosmo odrediti pravu namjenu. Kad ga usporedimo sa brojem 2. i sa naprijed u slici 71., str. 350. opisanim spomenikom, kada još uzmemo u obzir ukras površine, možemo bez ikakvih poteškoća razabrati, da je služio ko baza za neki na nju postavljeni predmet: kip, poprsje ili nešta sličnoga.


Slika 80. Nadgrobni spomenik iz Županjca.

S ovim monumentom i sa spomenikom pod brojem 3. slažu se u motivima niže dolje poredani odlomci, koji ipak spram svoje debljine i spram načina, kako je izdjelano zalegje (br. 9.), ne potječu od baza, već od sarkofagnih stranica. Ovako nam se ponovno protumačuju spomenici, nagjeni u Županjcu na „Karauli”.[3] Tamo su mahom iskopani sarkofagni pokrovci, dok se nije našao ni najmanji podatak, po kojemu bi se moglo odrediti, kako su bila opremljena korita sarkofaga. Sada pak razabiremo, da

  1. CIL III 2753 (isp. n. 9803 i p. 2328 157) = „Glasnik”, god. 1899., str. 108.. br. 64. (= naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, VII., str. 153., br. 64.).
  2. „Glasnik”, god. 1897., str. 242., sl. 19. = naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, VI., str. 233., sl. 58.
  3. „Glasnik”, god. 1897., str. 233. i dalje = naše „Wissenschaftl. Mittheil.” VI., str. 226. i dalje; isp. naprijed str. 340. i dalje.

-- 355 --

je čitavi sarkofag imao arhitektonski ukras. Da je ovo tumačenje opravdano, dokazuje odlomak pokrovca br. 13. (slika 89.), nagjen zajedno sa stranicama korita, jer on ima za Županjac u tri komada svoju potpunu analogiju.[1]

Sa motivom „vrata"[2] provigjeni fragmenti broj 4. do 8. potječu od prednjih uzanih stranica, naprotiv oni arkadama ukrašeni fragmenti broj 9. do 12. od uzdužnih stranica sarkofaga.

4. Odlomak ploče, oštećen po svim stranicama, 0.24 m visok, 045 m širok i 0.115 m debeo, slika 81. Dva polustupa, kanelirana na trupu i glavici, nose glatki arhitrav i dijele polja, zakićena dugoljastim uokvirenim udubinama.


Slika 81. Odlomak od sarkofaga.

5. Odlomak ploče, slika 82., koji se podudara s onim pod brojem 4. navedenim. Mjeri u visinu 0.28 m, u širinu 0.20 m, a debeo je 0.12 m.

6. Odlomak ploče, slika 83., visok 0.315 m, širok 0.145m, debeo 0.12 m, razlikuje se od odlomaka pod brojem 4. i 5. time, što je polustup spiralno kaneliran.


Slika 82. i 83. Odlomci od sarkofaga.

7. Odlomak ploče, visok 0.195 m, širok 0.23 m, debeo 0.12 m, sa ostatcima dvaju po sredini prema gore brazdastim pilovima.

8. Odlomak (slika 84.), naokolo i otraga oštećen, 0.19 m visok, 0.115 širok i 0.11 m debeo, sa ostatcima od četiri polja, razdijeljenih megjusobno profiliranim prutama.


Slika 84. Odlomak od sarkofaga.

9. Odlomak od gornjeg dijela ploče, visok 0.32 m, širok 0.46 m, debeo 0.15 m (slika 85.). Motiv „vrata” održao se je samo na jednoj stranici u malenomu ostatku. Druga stranica raščlanjena je u arkade, što počivaju na kaneliranim stupovima.

  1. Isp. „Glasnik”, god. 1897., str. 236., sl. 9. i 10. = naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, VI., str. 228. i dalje, sl. 47. i 48., nadalje naprijed str. 344., sl. 58.
  2. Ο vratima ko ukrasni motiv isp. A. Conze, „Römische Bildwerke einheimischen Fandorts in Oesterreich”, I., str. 15.

-- 356 --


Slika 85. Odlomak od sarkofaga.

10. i 11. Odlomak od gornjeg dijela ploče, visok 0.31 m, širok 0.26 m, debeo 0.11 m (slika 86.). Na njemu se kao i na drugomu odlomku ploče, prikazanomu u slici 87. (visok 0.33 m, širok 0.17 m, debeo 0.095 m) opetuje u primitivnijoj izradi motiv, što ga vidimo na odlomku broj 9. Još jednostavniju varijaciju ovog motiva vidimo na odlomku broj

12., koji potječe od gornjeg dijela ploče te je visok 0.20 m, širok 0.14 m i debeo 0.085 m (slika 88.). Na njemu su lukovi izmegju stupova samo markirani zaparanim crtama. Naprotiv su ovdje grede jače naznačene.


Slike 86., 87. i 88. Odlomci od sarkofaga.

13. Odlomak od prednje stranice sarkofagnog pokrovca u obliku krova. Ovaj odlomak, visok 0.205 m, širok 0.34 m, dubok 0.24 m (slika 89.), obragjen je kasnije


Slika 89. Odlomak sarkofagnog pokrovca.

na gragjevne svrhe s gornje, s lijeve i desne strane. Po sredini zabata prikazana je neka gragjevina: dva okomito kanelirana stupa nose izbačeni krov, ispod kojeg stoji na tlu vitka amfora. Lijevo i desno od nje odskakuje po jedan delfin, od lijevog preostala je samo gubica. Ispod obadva delfina usječena je šestarom po jedna okrugla ploča, sastavljena od koncentričnih okruga. Na arhitravu, ispod kojeg se održala dugačka zupčasta pruta, urezano je ovo: , dakle: ....va matri infel(icissimae) Aureli(a)e. Mi smo uzeli, da je ono Ν nespretno izvedena ligatura od slova A i V = N. Tragovi zadnjeg slova na desno biće da su od slova Μ.[1]

14. Odlomak od lijevog stražnjeg ćoška jednog sarkofagnog pokrovca, koji je sličan odlomku, što smo ga opisali pod brojem 13. I on je kasnije obragjen; odozdô se

  1. Spram ovoga trebaće se ispraviti dopunjivanje u CIL III 14976 6.

-- 357 --

je održao žlijeb, ornamenta nema; mjere su mu: visina 0.175 m, širina 0.21 i dubljina 0.265 m.

15. Odlomak od ćoška sarkofagnog pokrovca (slika 90.), visok 0.23 m, širok 0.215 m, dubok 0.185 m; odozdô raspoznaje se žlijeb. Na licu razabire se dosad još nezapaženi udubljeni raspored, jedan poluokrug i na desno od njega početak pravokutnika.


Slika 90. Odlomak sarkofagnog pokrovca.

Iz više naprijed navedenih kamenova iz Borčana i Županjca mi smo razabrali, da su u području Delminiuma uz arhitektonske upotrebljavani takogjer biljevni ukrasni motivi.[1] Brojevi 16. do 21. pokazaće nam, da su vegetabilni oblici za svrhe ukrasa rado primjenjivani upravo kao i naprijed spomenute arhitektonske forme.

16. Ploča, po sredini razbijena, uz ćoškove i bridove odlomljena pa i inače oštećena, visoka 0.50 m, široka 0.69 m, debela 0.10 m (slika 91.). Bordura, koja se potpuno podudara s onom u slici 72., zatim uzani profilirani okvir zarubljuju prazno hrapavo polje. Spram načina, kako je izdjelana otražnja stranica ove ploče, služila je ona kao pročelje sanduka za čovječji pepeo.


Slika 91. Pročelje sanduka za čovječji pepeo.

17. Odlomak od ćoška ploče (slika 92.), visok 0.18 m, širok 0.215 m, debeo 0.08 m. Iznad glatke prute povlači se vijenac (pojas), sastavljen od iglica crnogorice, poredanih na koso jedna spram druge. Ovaj je vijenac prekinut rozetom.


Slika 92. Odlomak od ploče.

18. Odlomak, oštećen po svim stranicama pa i na otražnjoj, visok 0.14 m, širok 0.10 m, debeo 0.09 m, ukrašen ostatcima bordure, koju sastavljaju listovi, poredani jedan prema drugomu (slika 93.).

  1. Otprije imadosmo za to samo jedan dokaz, naprijed na str. 348. spomenuti nadgrobni spomenik iz Letke, isp. „Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina”, I., tab. IX.

-- 358 --


Slika 93. Odlomak od nadgrobnog spomenika.

19. Odlomak od donjeg dijela po svoj prilici ovelikog monumenta, možda neke baze (slika 94.), visok 0.08 m, širok 0.25 m debeo 0.11 m. Polje hrapave površine zarubljuje postrance profilirani okvir i bordura, ukrašena ljuskastim listovima.


Slika 94. Odlomak od baze (?).

20. Odlomak od stranice spomenika, koji se pobliže ne može odrediti. Odlomku su ove mjere: visina 0.12 m, širina 0.14 m, debljina 0.085 m (slika 95.), a vidi se na njemu ćošak profiliranog okvira, uz koji se reda vijugasta bordura, čiji se sastav ne može odrediti.


Dodaj naslov

21. Odlomak od desne stranice spomenika, koji se pobliže ne može odrediti, jer je zalegje oštećeno (slika 96.). Ovaj je odlomak 0.17 m visok, 0.15 m širok i 0.05 m debeo. Na spiralno kaneliranomu polustupu počiva arhitrav zupčastog oblika; uz ovaj polustup redaju se polja, razdijeljena vertikalnim i diagonalnim linijama. Iznad ovog ornamenta, koji možda ima da predstavlja motiv „vrata”, nalazi se glatka ploha sa ostatcima nekog natpisa.


Slika 96. Odlomak od nadgrobnog spomenika.

22. Odlomak uzane, po svoj prilici stražnje stranice sarkofagnog pokrovca (slika 97.), oštećen uz rubove, naročito pak uz akroterije, na zalegju odjelan. Odozdo se održao žlijeb. Odlomak ima ove mjere: 0.29 m visok, 0.57 m širok i 0.27 m debeo. Ovelika ploha ukrašena je sa tri šesterotrake zvijezde, - jedna manja u sredini i dvije nešto veće uz svaku stranu - i jednim polumjesecom ispod zabatnog akroterijona.


Slika 97. Odlomak sarkofagnog pokrovca.

23. Tri iverka od postranih akroterija, koje se razlikuju od odlomka u slici 97. time, što su ukrašeni krugljastim izrescima.

24. Dva odlomka od stupa, koji pristaju zajedno u poprječnom prelomu (slika 98.), te su visoki 0.27 m, dok promjer mjeri 0.14 m. Stup je izragjen na točilu, a ukrašen je sploštenim prutama.

-- 359 --


Slika 98. Odlomak od stupa.

Izuzevši odlomak broj 1., 2. i 19., koji su izdjelani od materijala iz županjačkog kamenoloma (isporedi stranu 311.), svi su drugi u Borčanima nagjeni odlomci izdjelani od vapnenca iz sela Seonice. Radnja je mahom primitivna.

Sa „Gradine” iznad prekopanog nalazišta, koju sam naprijed str. 311. doveo u svezu sa starim Delminiumom, dobio sam godine 1897. od kot. stražmeštra gospodina P. Cerjaka jedanaest istovjetnih, trobridnih gvozdenih šiljaka od strjelica. Ovi šiljci, slika 99., diferiraju samo u veličini (dugački 3 do 4.3 cm) te su provigjeni zaporima u obliku udice i šiljkom, kojim su se nasagjivali na drvenu šipku.[1] Gosp. Cerjak našao je ove šiljke izmegju kamenja.


Slika 99. Gvozdeni šiljak od strjelice.

Izmegju sela

Omolje i Seonica

jedan je predjel u dolini označen u specijalnoj karti imenom Crkvine. Pošto se ovim imenom obično označavaju ruševine, to sam u obadva sela 6. juna 1901. stao raspitivati ο tome mjestu, no sve moje nastojanje ostalo je bez uspjeha; možda mi seljaci ne htjedoše kazati istinu. Svakako je u blizini ležala rimska naseobina, jer su svi u Borčanima nagjeni monumenti izdjelani od vapnenca, koji se još i danas lomi u selu Seonici (isporedi naprijed na ovoj strani).

Na gradini zvanoj

Petrovići

otkopao je prijašnji županjački kot. predstojnik gosp. A. barun Schweiger-Lerchenfeld u mjesecu julu 1901. „staru grobnicu, u kojoj se uz ostatke zida našla 1.50 m dugačka i 0.50 m široka kamena ploča sa natpisom, koji se teško čita”. Ova se ploča pohranila u kući cestara u Bagarićima, pa je kasnije prevezena u Županjac u kotarski ured.

U području oružničke postaje

Studeno vrelo

konstatovana su po glasu izvješća rečenog gospodina od 27. jula 1901. tri mjesta, gdje se nagjoše rimske cigle ko ostatci nekadašnjih naseobina:

1. uz potok Suho vrelo pokraj novosagragjene ceste, što vodi u Posušje,

2. uz potok Studeno vrelo od prilike pola kilometra istočno od oružničke kasarne,

3. na Gajinskoj gradini, udaljenoj tri kilometra od ove kasarne.

U malenoj, vrlo plodnoj i ubavoj dolini

Vinica,

koja dosta oskudijeva vodom, našla se 6. juna 1901. ona rimska naseobina, koju je već pokojni Radimský ovdje naslućivao (isporedi „Glasnik”, godine 1894., str. 318. = naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 167.). Seljaci označili su mi njivu nazvanu „Uža

  1. Isp. Jacobi, „Das Römerkastell Saalburg bei Homburg vor der Höhe”, str. 492., sl. 77., br. 42. i tab. XXXIX., br. 29.-31.

-- 360 --

gradina” ispod nove crkve ko ono mjesto, gdje se nalaze ruševine. Vlastnik ove njive, Marijan Grgić porušio je ovdje zidine, sagragjene djelomice od sedre te je našao odlomke od ilovastih posuda. Razasuti fragmenti crijepa dokazuju pouzdano, da rečeni nalasci pripadaju rimskom dobu. Susjednu parcelu, koja je obilježena gomilama od prikupljenog sitnijeg kamenja, nazivaju seljaci imenom „Crkvina”. Po uzvisinama na površini njive moglo se i ovdje konstatovati, da se pod zemljom provlače zidine; ali kako je njiva bila zasijana, nijesam mogao dobaviti pouzdane podatke za datiranje ovijeh zidina. One „zidane rimske grobnice, sarkofagne pokrovce i odlomke nadgrobnih spomenika”, za koje Ballif veli[1] da su nagjeni „kraj Vinice”, nijesam ni ja mogao naći. Pokraj nove crkve i uz oružničku kasarnu otkopaše se doduše grobovi, ali ja nijesam mogao pronaći upravo ništa, baš ko i prije mene Radimský na naprijed ozn. mjesto, da bi ti grobovi odista bili rimski. Nadgrobni spomenici uz staru crkvu u ravnici pripadaju srednjemu vijeku; mnogi od njih uzidani su u crkvene zidove i u ogradni zid sadanjeg groblja.

Ovom prilogu za povjest županjačkog kotara i onomu redu novca, nagjenog prigodom iskopavanja u Županjcu (isporedi naprijed str. 337.), dodaću sada spisak novca, što se našao u čitavom području ovog kotara.

Već je pokojni Radimský spomenuo na ozn. mjestu str. 319. (naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 169.): „da se u području županjačkog kotara vrlo često nagju rimski novci”, pa je on naveo šestnaest dobro sačuvanih komada, koje ću ja u spisku označiti zvijezdicom.[2] Od onda se znatno umnožio broj novca, što je bio u prometu u ovomu području; naročito mogao sam ja za vrijeme mojeg istraživalačkog rada nabaviti pogdjekoji komad, pri čemu mi bijahu na pomoći gospoda: dekan fra A. Nuić, kotarski predstojnik Antun barun Schweiger-Lerchenfeld, apotekar M. Kirtner, pristav A. Koszler, kotarski liječnik dr. W. Wojnarski, cestarnik P. Dalmaso i kotarski stražmeštar P. Cerjak.

Seljaci nagju novac obično pri oranju; ali otkad su saznali za vrijednost ovakih sitnijih nalazaka - prije ih dadoše djeci za igru - mnogi se komad odnese preko granice u Imotski[3] i Spljet.[4] Nalazište nije se moglo pouzdano ustanoviti za svaki komad zbog toga, što je ovaj ili onaj novac već od duljeg vremena čuvao dotični nalaznik ili što je prelazio iz ruke u ruku. S ovog uzroka odlučih se pri sastavljanju spiska za kronološko umjesto za geografsko poredanje. Gdje nije pobliže označeno nalazište, misli se čitavo područje kotara, naročito se navode: Blažuj (br. 49., 66.), Borčani (br. 27., 55., 59., 91., 92., 103.), Brišnik gornji (br. 31., 33.), Buško blato (br. 70.), Cebara (br. 56.), Crvenica (br. 110.), Hambari na Roškom polju (br. 36., 101.), Kolo (br. 14., 41., 61., 64.), Kongora (br. 11., 25., 35., 38.), Letka (br. 17., 69., 86., 105.), Mandino selo (br. 79.), Ostrožac-vrelo u Vučjem polju (br. 114.), Prisoje (br. 54.), Renići (br. 89., 106., 109.). Sarajlije (br. 24., 39., 51., 57., 65.), Seonica (br. 42.), Srgjani (br. 67., 78., 107.), Stećak kod Vira (br. 9.), Stipanić (br. 15., 45., 62., 85., 87., 99.), Vedasić (br. 19., 46.), Vinica (br. 74., 97., 117.), Vir (br. 6., 7., 21., 72.), Vranjača

  1. „Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina”, I., str. 26.
  2. Izuzevši dva komada ne dospješe ostali u muzejsku numizmatičku zbirku.
  3. Isp. „Glasnik”, god. 1900., str. 320. i dalje = naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, VIII., str. 82. i dalje.
  4. Pogdjekoji komad nestaće i time, što ga zašiju u vrećicu, koju ko hamajliju objese mladim konjima ο vrat.

-- 361 --

zapadno od Roškog polja (br. 20., 73., 93.), Zagorje (br. 28., 40., 43., 58., 60., 75., 82., 84., 95., 98., 106.) i Županjac (br. 29., 50., 53.).

Još se navode ko nalazišta rimskog novca ova sela: Brljevci,[1] Bukovica,[2] Grabovica,[3] Kovači,[4] Ljeskovača,[5] Mrkodol,[6] Oplečani,[7] Prevala[8] i Rašeljka,[9] ali mi odavle još nijesmo dobavili dokaznih komada.

A. Grčki novci.

1. Eleusis, avers: Triptolemos na zmijskim kolima, glava nalijevo; revers: krme okrenuto na desno. Iznad toga ΕΛΕYΣΙ. U aversu bukranion. „Brit. Cat.”, str. 113., broj 14. (Inventarni broj 2110.)

2. Corcyra? Izlizan. Na aversu glava Dione, okrenuta na desno; u reversu bukranion. Isp. „Brit. Cat. Thessaly to Aetolia”, tab. XXIV., sl. 13. (2111).

3. i 4. Dva malena posve izlizana bakrena novca, po svojem habitusu grčka (2112 i 2113).

5. Drahma varoši Dyrrhachium. U aversu Ζ[Ω]IΛ[O]Σ; u reversu: ΖΩ Π[Y POY]. J. pl. Schlosser, „Beschreibung der altgriechischen Münzen”, I., str. 51., br. 129. (2108).

6. Drahma varoši Dyrrhachium. U aversu: Α]ΛΚΩΝ; u reversu MENE [ΚΡΑ] TE◻Σ. - Schlosser, na ozn. mj. str. 54., br. 195. Vir. Isporedi „Glasnik”, god. 1896., str. 419., br. 16. = naše „Wissenschaftl. Mittheil.”, VI., str. 215., br. 16.

7. Drahma varoši Dyrrhachiuma. U aversu: ΚΕΡΔΩΝ; u reversu: NI ΚYΛ ΛΟY. Vir (3557.).

8. Četvrtu drahmu Dyrrhachiuma, nagjenu u Duvanjskomu polju, vidio sam u prijašnjeg županjačkog kot. predstojnika gosp. Abrahama grofa Vay-a.

B. Rimski novci.

9. Denar, Babelon, str. 39., br. 2., Dioscuri bez drugih znakova. Stećak kod Vira (3207).

10. Quinar, Babelon, str. 40., br. 3., Dioscuri bez drugih znakova (3573).

11. Victoriat, Babelon, str. 41., br. 9., Kongora (2782).

12. Denar, Babelon, str. 47., br. 20., Dioscuri; R.: Kijača (3567).

13. Faunia, denar, Babelon 1. (3572).

14. Minucia, denar, Babelon 1. Kolo (2781).

15. Titinia, denar, Babelon 7. Stipanići, predjel Prikača (2779).

16. Fonteia, denar, Babelon 1. (3570).

17. Furia, denar, Babelon 18, isp. M. Bahrfeldt, „Wiener Numismatische Zeitschrift”, 1896. (XXVII), str. 128. Letka (3134).

  1. Radimský u „Glasniku”, god. 1894., str. 312. = „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 163.
  2. Radimský u „Glasniku”, god. 1894., str. 307. = „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 161.
  3. Radimský u „Glasniku”, god. 1894., str. 312. = „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 163.
  4. Radimský u „Glasniku”, god. 1894., str. 307. = „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 158.
  5. Radimský u „Glasniku”, god. 1894., str. 317. = „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 167.
  6. Radimský u „Glasniku”, god. 1894., str. 307. = „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 159.
  7. Radimský u „Glasniku”, god. 1894., str. 311. = „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 162.
  8. Radimský u „Glasniku”, god. 1894., str. 312. = „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 163.
  9. Radimský u „Glasniku”, god. 1894., str. 317. = „Wissenschaftl. Mittheil.”, IV., str. 167.

-- 362 --

18. Porcia, kvinar, Babelon 7, isporedi Bahrfeldt, na ozn. mj. XXIX. (1897.) str. 60. i dalje, br. 3. (3119).

19. Calpurnia, denar, Babelon 11. Vedašić, predjel Stup (2783).

20. Servilia, denar, Babelon 14. Nagjen u Vranjači kod Roškog polja na njivi Marijana Bilić-Šarića (4338).

21. Iulia, denar, Babelon 5. Vir (3558).

22. Memmia, denar, Babelon 2, isp. Bahrfeld, na ozn. mj. str. 20 , br. 2. (4362).

23. Marcia, denar, Babelon 28 (3571).

24. Aemilia, denar, Babelon 8, isp. Bahrfeld, na ozn. mj. str. 16., br. 4. Sarajlije, predjel Podvornica (2784).

25. Furia, denar, Babelon 23. Kongora (3765).

26. Iulia, denar, Babelon 9 (3440).

27. Cordia, denar, Babelon 3. Borčani, predjel Vrtoča (2780).

28. *Po jedan denar Pompeia, Porcia, Sicinia i Vettia navodi Radimský za Kongoru, na ozn. mj. str. 318., iz Zagorja.

29. Augustus, denar, Cohen 1 70 = Babelon, Iulia 116. Nagjen u blizini gradine kod gaja nedaleko Županjca, kad su iskopali rupu jazavca (3375).

30. Augustus, denar, Cohen 1 112 = Babelon, Iulia 155 (3569).

31. Augustus, dupondius, Cohen 1 271. Nagjen u Gornjem Brišniku na njivi Braševac (2153).

32. Augustus, dupondius, Cohen 1 271 (3574).

33. Tiberius, dupondius, Cohen 1 30. Nagjen u Gornjem Brišniku na njivi Braševac (2154).

34. Tiberius, dupondius, Cohen 1 33 (3575).

35. *Nero, denar, Cohen 1 13. Kongora (3128).

36. Nero, dupondius, Cohen 1 213. Hambari (3122).

37. Vespasianus, sesterac, Cohen 1 388 (3116).

38. Vespasianus, denar, Cohen 1 193 (ali VESP). Kongora (4112).

38. a) Vespasianus, denar, Cohen 1 229 (4256).

39. Vespasianus, denar, Cohen 1 164. Sarajlije (4247).

40. *Vespasianus, denar, Zagorje.

41. Domitianus, sesterac, istrošen, Cohen 1 368 ili 374. Nagjen u selu Kolo na njivi Lopa (2156).

41. a) Traianus, denar, Cohen 1 41 (4257).

42. Traianus, denar, Cohen 1 235. Seonica (3554).

43. Traianus, denar, Cohen 1 64. Zagorje (3561).

44. Traianus, denar, Cohen 1 260. (3568).

45. Traianus, denar, Cohen 1 200. Stipanići (4249).

46. Traianus, sesterac, izlizan. Vedašić (3135).

46. a) Hadrianus, denar, Cohen 1 53 (4258).

47. Hadrianus, denar, Cohen 1 274 (4244).

48. Hadrianus, denar, Cohen 1 293 (3584).

49. Hadrianus, sesterac, istrošen. Nagjen u Blažuju na njivi Salke Karahasana (846).

50. *Sabina, denar, Županjac.

51. L. Aelius, denar, Cohen 1 22. Sarajlije (4246).

52. Antoninus Pius, sesterac, Cohen 1 561 (35S5).

-- 363 --

52. Antoninus Pius, as, Cohen 1 588 (3580).

53. Marcus Aurelius, denar, Cohen 1 212. Nagjen na podnožju Selimovića gradine kod Županjca (3138).

54. Marcus Aurelius, denar, Cohen 1 229, isp. VII., str. 163. Crkvina kod Prisoja (4145).

55. *Marcus Aurelius, denar, Cohen 1 144. Borčani (3126).

56. Marcus Aurelius.[1] Nagjen u Dražici kod Cebara na njivi Jure Čošića.

57. Faustina minor, denar, Cohen 1 33. Sarajlije (2066).

58. Faustina minor, sesterac, istrošen, Cohen 1 133 (?). Zagorje (3562).

59. Faustina minor, dupondius, istrošen. Borčani-Kamenice.[2]

60. *Commodus. Zagorje.

61. Septimius Severus, denar, Cohen 1 207 ili 208. Kolo (2107).

62. Septimius Severus, denar, Cohen 1 260. Stipanićka gradina (4113).

63. Septimius Severus, denar, Cohen 1 400 (3140).

64. Iulia Domna, denar, Cohen 1 125. Kolo (3136).

65. Caracalla, denar, Cohen 1 14. Sarajlije (4250).

66. Caracalla, denar, Cohen 1 243. Blažuj (3125).

67. Caracalla, denar, Cohen 1 309 (ali ANTONINVSPIVSAVG). Srgjani (3146).

68. Geta, denar, Cohen 1 53 (3578).

69. Maximinus, denar, Cohen 1 22. Letka (3137).

70. Maximinus, sesterac, Cohen 1 48. Buško blato (3847).

71. Maximinus, sesterac, Cohen 1 83. (3117).

72. Philippus pater, antoninian, Cohen 1 52. Vir (3559).

73. Gallienus, antoninian, Cohen 1 107. Nagjen u Vranjači na njivi Marijana Bilić-Šarića (4339).

74. Gallienus, antoninian, Cohen 1 204. Vinica (3142).

75. Gallienus, antoninian, Cohen 1 337. Zagorje (3563).

76. Gallienus, antoninian, Cohen 1 390. Zagorje (3565).

77. Gallienus, antoninian, Cohen 390. (3588).

78. Gallienus, antoninian, izlizan. Srgjani, predjel Kamene (3143).

79. *Gallienus, Mandino selo.

80. Claudius, antoninian, Cohen 1 113 (3579).

81. Claudius, antoninian, Cohen 1 52 (3593).

82. *Claudius, Zagorje.

83. Aurelianus, antoninian, Cohen 1 72 (3444).

84. Probus, antoninian, Cohen 1 125. Zagorje. (3129).

85. Probus, antoninian, Cohen 1 347. Stipanić (2073).

86. Probus, antoninian, Cohen 1 353. Letka (3556).

87. Probus, antoninian, Cohen 1 415. Stipanić, predjel Polica (2155).

88. Probus, antoninian, Cohen 1 415 (4363).

89. *Probus, Renići.

90. Diocletianus, Μ. B., Cohen 1 176 (3576).

91. Diocletianus, antoninian, Cohen 1 240. Borčani (3154).

92. Constantius I, Μ. B., Cohen 1 229. Borčani (4245).

  1. Ovaj komad nijesam vidio.
  2. Vidi naprijed str. 352.

-- 364 --

93. Galerius, antoninian. Nema ga kod Cohena 1. Α.: GALVALMAXIMIANVSNO[BC]. Poprsje carevo sa trakastom krunom i paludamentom, glava na desno. R.: PRAESIDIAREIPVBLIC, tipus ko u Cohena 1, Constantius Chlorus 206. Nagjen u Vranjači na njivi Marijana Bilić-Šarića (4340).

94. Maximinus, Μ. Β., Cohen 1 52 (3443).

95. Licinius pater, Ρ. B., Cohen 1 81. Zagorje (3564).

96. Licinius pater, M. B., Cohen 1 114 (3586).

97. Licinius pater, P. B., Vinica.[1]

98. Licinius filius, P. B., istrošen, Cohen 1 12., 14. ili 15. Zagorje (3566).

99. Constantinus Ι, Ρ. Β., Cohen 1 194 (3589).

100. Constantinus Ι, Ρ. Β., Cohen 1 194 (3592).

101. Constantinus Ι, Ρ. Β., Cohen 1 246. Hambari (3123).

102. Constantinus Ι, Ρ. B., Cohen 1 246 (3587).

103. Constantinus I, P. B., Cohen 1 252. Borčani, Gradina na Lib-planini (3139).[2]

104. Constantinus Ι, Ρ. B., Cohen 1 312 (3583).

105. Constantinus Ι, Ρ. B., Cohen 1 474. Letka (3591).

106. *Pet bakrena komada Constantinusa I., jedan iz Zagorja, četiri iz Renića.

107. Constantinus II, P. B., Cohen 1 92. Srgjani (4114).

108. Constantius II, Ρ. B., Cohena 1 246 (3594).

109. *Constantius II. Renići.

110. Constans, Ρ. B., Cohen 1 114. Crvenica, predjel Latica (3144).

111. Constantinopolis, Ρ. B., Cohen 1 15 (3582).

112. Valentinianus, P. B., Cohen 1 56 (4267).

113. Valens, Ρ. Β., Cohen 1 64 (3598).

114. *Theodosius, solidus. Nagjen u Vučjem polju uz vrelo Ostrožac.

115. Arcadius, P. B. (3141).

116. Anastaeius, triens, Sabatier str. 152., br. 5. (1116).

117. Athalarich. J. Friedländer, „Die Münzen der Ostgothen”, str. 33., br. 5., tab. I., sl. 5. Nagjen u Vinici na oranici Ivana Dujmovića.

118. Barbarsko prekovanje jednog antoniniana, slika 100. (2114).


Slika 100. Barbarski antoninian.

Od popisanog grčkog novca ističe se naročito br. 1. Eleusis, jer je to prvi komad ove vrste, nagjen u području Bosne i Hercegovine. On nam podaje nov prilog za poznavanje sveza izmegju zapadnih krajeva našeg područja sa helenskim jugom. Doba ovog novca - četvrto stoljeće prije Hrista - nikako nas nije iznenadilo, jer smo već po drugim vrelima mogli konstatovati isto tako, dijelom još starije dalmatinsko-grčke sveze.[3] Ο putu,

  1. Nijesam ga vidio.
  2. Ovdje se našao još i maleni mletački bakreni novac.
  3. Isp. „Glasnik”, god. 1900., str. 306. = „Wissenschaftl. Mittheil.”, VIII., str. 70.; moju „Lika in römischer Zeit”, stupac 20. i dalje; moju raspravu „Sandschak Berat in Albanien”, stupac 2. i dalje; ovaj „Glasnik”, 1902., str. 395.

-- 365 --

kojim su došli novci br. 1. do 4. u županjački kotar, podučavaju nas drahme varoši Dyrrhachium (broj 5. do 8.), koje valja dovesti u svezu sa sličnim nalazima iz susjednih kotara. Spram razlaganja, izloženoga u ovom „Glasniku”, god. 1902., str. 399. i dalje i str. 404., a potkrijepljena jednom kartom,[1] vodile su u Duvanjsko polje ove predrimske trgovačke ceste: 1. iz Salone preko Garduna-Trilja i 2. iz Imotskog polja preko Vira, pa još i obilaženjem preko Graca kod Posušja i preko visoravni Posušja. Potonji putovi odvajaše se od Trebižatske ceste, koja je polazila iz Narone. Sa ilirsko-grčkim drahmama konkurira i ovdje rimski novac,[2] koji se je mogao posvjedočiti u skoro neprekidnomu redu sve do u doba istočnih Gota (br. 117.), naročito u doba kralja Athalaricha (526.-534. poslije Hr.).

  1. Isp. „Glasnik”, god. 1900., str. 304. = „Wissenschaftl. Mittheil.”, VIII., str. 69. i dalje.
  2. Isp. „Glasnik”, 1902., str. 405.