Eduard Richter. (1905). Prilozi zemljopisu Bosne i Hercegovine. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 17(1-4), 257-413.

Richter, E. (1905). Prilozi zemljopisu Bosne i Hercegovine. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 17(1-4), 257-413.

-- 257 --

Prilozi zemljopisu Bosne i Hercegovine.

Napisao † Eduard Richter, c. kr. dvorski savjetnik, profesor sveučilišta u Gradcu.

Pripomena.

6. februara 1905. završio je profesor geografije na gradačkom sveučilištu, dvorski savjetnik dr. Eduard Richter na žalost prerano svoj život, bogat radom i uspjesima. On je ostavio ne samo mnogo prijatelja i učenika, koji ga žale, nego i nekoliko znanstvenih poduzeća, kojima je pokojnik bio začetnikom, izgubiše s njime brižnika, koji ih je imao unapregjivati.

E. Richterov rad imala su okruniti tri djela, tri zadatka, kojih bi samo onako svestran učenjak mogao riješiti, kakav je bio on: prirodoslovac Richter htio je da novom "Naukom o glečerima" sabere znanje o tom fenomenu, kome je vas vijek svoj posvetio svoju pažnju; historik Richter namjeravao je izdati "historički atlas austrijskih alpinskih zemalja", veliko osnovano djelo, kome je za svoje mladosti položio posve novi temelj i u vidu metode i cilja; geograf Richter naumio je znanstvenom naukom "Zemljopisa Bosne" da iskaže svoje najviše majstorstvo na onom polju, koje se smatra najvažnijim dijelom spoznaje zemlje, kao onaj dio te znanosti, koji njenu bitnost najčišće izražava. U tome bi smislu imala knjiga o Bosni da bude završetkom geografske karijere E. Richterove.

Sve tri radnje snašla je ista sudbina te nije ni jednu mogao do kraja izvesti, ali ta je sudbina opet bila različna. Nauku o ledenjacima (Gletscherkunde), morao je pisac, jer mu je bolest preotimala mah, ostaviti; od historičkog atlasa nije doživio ni prve sveske, ali će se vrijedni suradnici pobrinuti, da se posao nastavi u duhu začetnikovom; "zemljopis Bosne" ostao je nepotpun.

Oporukom Ed. Richtera predana je sva njegova ostavština, koja se odnosi na Bosnu potpisanome, koji se od više godina bavio zemljopisnim studijama i predradnjama te je skromno sudjelovao. Valjalo mu se na dvije strane odlučiti: ili dovršiti knjigu ili izdati odsjeke, koje je Richter sam obradio, u koliko su dospjeli, te ih je moći izdati. Koliko je god zamamljivo

-- 258 --

prvo poduzeće i koliko bi bilo željeti, da se izvede, valjalo je ipak od toga odustati, jer bi naišlo na velike zaprjeke. Njih mi ne treba na ovom mjestu isticati ; samo jedno bi naveo, da dovršenje čitave knjige treba odviše vremena, pa se je bilo bojati, da bi ostavština Richterova u tome zastarjela.

To je bio razlog, te se je potpisani odlučio, da Richterovo djelo objelodani kao "Priloge zemljopisu Bosne i Hercegovine"; on je tek ono, što je bilo podesno za štampu, sabrao, pregledao i uredio. Program, osnovan od prva za to djelo, nije se dakako mogao provesti; što se tu iznosi, to su na žalost samo ulomci, ali i po njima se razpoznaje, kako je izvrstan Richterov način prikazivanja i pisanja. Oni su plod dugotrajnog, u svojoj temeljitosti gotovo nedosežnog proučavanja, a slijedeći listovi dati će nam jedva sliku njihovog obsega. Nema sumnje, da će ti ulomci kao temeljni kamen za daljnja istraživanja svakome prijatelju Bosne dobro doći i da će ime Richterovo držati u živoj uspomeni.

U Štajerskom Gracu u siječnju 1906. Dr. Georg A. Lukas.

I. Prilozi povjesti proučavanja Bosne i Hercegovine.

1. Kartografija.

Povjest kartografskog prikazivanja naših zemalja posve je različita nego li u ostalim zemljama austro-ugarske monarkije i drugim zapadno- i srednjoevropskim zemljama. Prvi pokusi kartografskog prikazivanja počimlju u XVI. vijeku. Prve se karte prave na osnovu raspitivanja, po poznatim putničkim udaljenostima a skoro i po promatranju kompasa. Domaći sinovi, dobri poznavači svoje domovine, ocrtaše na taj način prilično dobre slike krajeva, kao na pr. Filip Apian za Bavarsku. U XVII. vijeku pojavljuju se karte veće vrijednosti, kao Vischerova za Austriju, Müllerova za Ugarsku, a tek u XVIII. vijeku započinje pravo mjerenje zemalja, kojim se samo porijetko bave privatnici kao Petar Anich a većinom vojničke sile. Kartografija postaje važnom strukom vojničke naobrazbe i djelom mira. Povjest kartografije sastoji se od sele u tome, da se zemlje ponovno crtaju a pri tome se zahtijeva sve veća točnost u kartografičkim izdanjima, upotrebljuje se sve veće mjerilo, tehnika izradbe se sve više usavršava i tako se polazi putem, kojemu se u nijednoj zemlji nije došlo još na kraj.

U zemljama, koje su bile nekoć ili su još danas pod turskim gospodstvom, razvija se kartografija drugačije. Tu se nije nikada našao domaći sin, koji bi se njome bavio te bi nacrtao kartu rodnog svojeg kraja, a vlada nije nikada pomislila na to, da pravi geografske karte. Sve do zaposjednuća Bosne osnivaju se karte Bosne isključivo na vijestima putnika te su kompilacije, načinjene izvan nje. Nepovjerljivost i neprijateljstvo žitelja i vlade protiv svakog tugjinca oteščali su sve do pod kraj

-- 259 --

turske vlade (1878.) crtanje puteva a često je to bilo uopće nemoguće. Ako razmotrimo prilično česte pokuse na tom polju, koji su zaredali sve od XVII. vijeka pa do početka mjerenja zemlje u god. 1879. i koji su išli za tim, da se na osnovu nagagjana i kombinacije stvori što vjernija slika ovih zamršeno gragjenih zemalja, valja nam kazati, da je i povjest bosanske kartografije povjest muka. Jamačno ima na zemlji malo mjesta, gdje se je uložilo veće muke u taj posao, a razvogje, u kome leže vrela Neretve i Drine te bosansko-hercegovačka megja, tek su vrlo kasno osvjetlani.

Jamačno bi još dulje morali čekati na spoznaju glavnih geografskih crta, da nije vojnički interes susjeda, dakle prije svega monarhije zahtijevao, da se upozna pobliže sa tajnovitom susjednom zemljom, u kojoj se valjalo bojati, da će doći do ratovanja i koju je već dvjesta godina prije konačne okupacije smatrala starom svojinom, koju valja opet osvojiti. Već u XVIII. vijeku su zato austrijski oficiri po nalogu principa Eugena Savojskog Bosnu proučavali i načinili karte, a mreža rekognoscija se vremenom tako suzila, da je bilo moguće, tik pred okupaciju, izdati kartu u prilično velikom mjerilu od 1:300000, pošto se za sto i više godina kod bečkih vojničkih oblasti nagomilao veoma velik i dobar materijal te vrste.

Ustanovljivanje suvislosti pojedinih kartografičkih djela i proučavanje načina, kako su sljedujući autori upotrebljivali materijal, što se nakupio, te kritika njihova, bila bi zadaća, koju bismo mogli riješiti. Teže bi bilo pronaći vrela, na kojima se osniva prirast novih podataka i popravaka. Oboje bi premašilo objem ove radnje, a naša je samo, da navedemo najvažnije samostalne karte iz doba prije započetka pravog geodetičkog mjerenja.[1]

U XVI. vijeku zaredavaju pokusi da se zemlje Evrope pojedince na kartama prikažu. Prvi atlanti su česta izdavanja Ptolomeja. Do mala dolaze k tomu morske karte, konstruirane prema podacima širine i duljine staroga geografa, dalje crteži novo obretenih zemalja i smanjene slike specijalnih karata pojedinih evropskih zemalja, koje redomice postaju. Kako ovi napreduju, postaju i atlanti sve bolji, a ovi nose većinom imena Ortelius, Mercator, Homann i Seuter, ali se osnivaju na istom materijalu, što ćemo opaziti, ako ih megjusobno pomnije usporedimo. Što se Bosne tiče, mislim da sam zapazio dva načina prikazivanja, jedan vrlo jednostavni, ali u cijelome točni, koji prikazuje glavne rijeke doduše valjanim redom, ali gotovo kao ravne crte, i drugi način, koji je doduše bogatiji, ali daleko neispravniji te iznosi posve neistinitu sliku tijeka rijeka. Prvi način nalazimo u izdanjima Ptolomeja XVI. vijeka, na pr. u Claudii Ptolomei philosophie Geographie opus, 1520; drugi preoteo je mah u Seuterovim i Homannovim atlantima sve do XVIII. vijeka. Naći ćemo ga i na većim kartama: na prvoj povećoj karti Ugarske Martina Stiera "Vermehrte und verbesserte Landkarten des Königreichs Ungarn, verlegt von Endter in Nürnberg, gezeichnet von M. Stier, kais. Ober-Ingenieur. 1664".

Prvi, zbilja znatni napredak, opažavamo na karti Mappa regni Hungarie, nacrtanoj od carsk. mjernika J. C. Müllera 1709. i posvećenoj od ugarske dvorske

  1. Pošto je ova radnja napisana, izašla je velika radnja V. Haardt-a von Hartenhausen: Die Kartographie der Balkanhalbinsel im XIX. Jahrhundert. Mitt. des k. u. k. Milit.-geograph. Instituts Bd. XXI i XXII.

-- 260 --

komore caru Josipu I. Njeno je mjerilo 1:540000 a služila je principu Eugenu kao ratna karta za njegovih vojna. Jamačno na istom se materijalu osniva i lijepa karta Bosne Briffaut-a: "Le royaume de Bosnie dans son entier dedié a S. Excellence le feldmaréchall Conte de Khevenhuller i t. d. Mjerilo 1:500000 Carte originale et particulière de la Bosnie dans son entier, la premiere donné au public. Jusque a nos jour nous n' avons jamais encore eu aucune carte particulière de cet célèbre province tant renommée qui fait depuis plusieurs siecle tant de bruit dans le monde. A Vienne en Autriche chez Etienne Briffaut, Libraire 1738." Originalni crtež ove karte još se danas nalazi u c. i k. ratnom arkivu. Nama nije poznato, odakle potječu podaci i popravci na toj karti te su rijeke u njoj tako ocrtane, da ih bar možemo sravniti sa pravim tijekom. Na karti ima naznačeno i mnogo puteva i cesta, nekoliko oznaka brda pa i tabore principa Eugena, gdje se je utaborivao za svoje provale do Sarajeva (1697); granice pobilježene su prema zaključcima požarevačkog mira.

Tu nam valja spomenuti i one karte, koje su načinjene prigodom karlovačkog (1699) i požarevačkog mira (1718). i koje je pisac imao prilike da vidi u c. i kr kućnom, dvorskom i državnom arhivu i u arhivu c. i kr. ratnog ministarstva. Premda su one veoma zanimive, ne ima tu podataka o nutarnjosti, nego je tek granica na Savi i takozvana suha granica od Novoga do Knina pobilježena, obje na svu priliku bez geometarskih pomagala tek na oko ustanovljene, dočim su udaljenosti zabilježene po vremenu hoda.

Isto vrijedi i za jedan list, koji se nalazi u oba arhiva: "Carta von dem Theile Bosniens so bei letztverwichener Gränzscheidungs-Commission anno 1718. zwischen dem Fluss Drinna und Una verleszlich aufgenommen werden können, 1:144000 gez. von Heise Ingenieur-Hauptmann". Tačno prikazan je tu samo tijek Save i paralelni komad zemlje uz nju, koji su Turci onda odstupili; malo milja dalje na jug sve je nesigurno označeno.

Godine 1788. izašla je kod A. Schrembla u Beču karta pod naslovom: "Karte des Königreich Bosnien samt den angrenzenden Provinzen, nach den militärischen Handkarten des Prinzen Eugen, der Grafen Khevenhiller, Marsigli und Pallavicini aufgetragen und nach den zuverlässigsten Nachrichten und Reisebeschreibungen berichtigt". Izdao ju je piarista Maksim Schimek, pisac Povjesti Bosne, koja je u isto vrijeme izašla. Karta nije zavrijedila pohvale te je jedva bolja od Briffautove, premda je u ono doba bio bolji i obilniji materijal na raspolaganje, koji je autoru jamačno ostao nepoznat.

Već 1783. započelo je ono djelo, koje se u literaturi katkada zove Jozefinskim ocrtom turske Hrvatske.[1]

U c. k. ratnom arhivu leži više izradaka i pomanjenih izvadaka, koji su nastali na osnovu proučavanja Bosne, na dva načina provedenom. Časnici pograničnih regimenta dobili su nalog, da sa visokih pograničnih tačaka toliko kraja s onu stranu megje prouče, koliko mogu vigjeti[2] a ostalo da ocrtaju po usmenim vijestima.

  1. Tako u: Erläuternde Bemerkungen zur provisorischen Ausgabe der Serbien, Bosnien, Hercegovina und Montenegro enthaltenden Blätter der Gen.- Karte von Central-Europa 1:300000. (Mali sveščić, izdan od vojničkog geogr. zavoda u aprilu 1876. Valjda je po tom: Jettel: Mitt. der geogr. Ges. 1880 str. 209.
  2. To se razabire po napisima na kartama. Spisa, koji se na to odnose, nijesam vidio.

-- 261 --

Osim toga odaslani su časnici u nutrinu. Oni su gotovo svu Bosnu u velikom mjerilu 1:28800 ocrtali, a kako su to činili, kazuju opet natpisi na kartama: 33, "Idealplan von einem Theile des Königreich Bosniens, welcher im Sommer 1785 theils in Gesellschaft der bewusten zuverlässigen Vertrauten, theils eigener gedungenen Wegweiser nach der Uhr bereistet und mittels Compass à la vue aufgenomen worden durch Fähnrich Boxich vom Brooder Grenz Regiment". Osim toga imena nalazimo još i ime nekog kapetana Schmidta, kapetana Markovića i nekog majora Helda na pojedinim listovima. Možda su to ista ona četiri časnika, o kojima čitamo na drugom mjestu, da su proputovali Bosnu. Na jednom preglednom listu stoji naime slijedeće: "Esquelette zur Zusammensetzung der 24 von Bosnien und Serviert durch vier Offiziere bereisten und verfertigten Sektionen". Ove 24 sekcije ocrtavaju puteve od Sarajeva do Mostara a izmegju pruga, koje su tu ocrtane, ostaju prilične praznine. Ali imademo i crteža čitave zemlje, gdje su te praznine ispunjene; tako jedna pod naslovom: "Wege und Strassen in Bosnien, 10 Blätter", dodatak jednom izvještaju kapetana Schmidta, izdanom god. 1783. Po ovom ocrtu načinjen je rukopisom za feldmaršala Laudona pregledna karta, a na njoj je uprava arhiva pribilježila, da potječe iz ostavštine f. m. baruna Laudona. Karakteristično je, da se u ono doba karte nijesu objelodanjivale, nego da su bile jedino na ruku glavnome zapovjedniku.[1]

U jesen godine 1788. osvojiše carske čete Dubicu i Novi na Uni te zaposjednuše ne baš preveliki komad zemlje u trokutu, što ga čini Una, naime sjeverni obronak Kozare-planine. Taj je komad veoma dobro ocrtan.

Iz istoga doba potječu mnogobrojne rukopisne karte karaula na kordonu i megjašnih utvrda diljem takozvane suhe megje, koja se proteže od Novoga do često spomenutoga triplex-confinium-a kod Knina, gdje se dotiče carsko tlo sa mletačkim i sa turskim. Sravnimo li te karte sa današnjima, to ćemo primjetiti, da to zamršeno brježuljasto i gorsko tlo nije pomno proučeno, a najmanje u Lici. Zaposjednuće nekih pograničnih turskih krajeva, kao na pr. Grahova bijaše povodom, te se neprijateljska zemlja i dalje proučavala, kako nam dokazuje jedna rukopisna karta, koju je načinio spomenuti već Boxich. I u c. i kr. fideikomisnoj biblioteci se čuva nekoliko lijepih listova te vrste iz toga vremena.

Kako nam jedna karta dokazuje, koja se nalazi u bečkom državnom arkivu, proteglo se to proučavanje i na Crnu goru. Naslov toj karti glasi: Situationsplan von dem Gebüth Montenegro welcher 1782 à la vue aufgenohmen worden. List zaprema prostor od 3 m. duljine i 2 m. visine a prikazuje kraj od Boke do Spuža. Situacija je iskrivljena, ali na karti ima nevjerovatna množina sitnica. Mjerilo je od prilike 1:35500.

Napoleonska je doba urodila velikim brojem geografskih karta. Najvažnije jesu : Carte de la Bosnie et Servie avec la Herzegowine. Artaria 1807. (u državnom arkivu, situacija vrlo manjkava).

Riedel: Karte von Servien, Bosnien und dem grössten Theile von Illyrien, nach bisher noch unbenutzten Aufnahmen bearbeitet und als Fortsetzung der Karte

  1. Do danas još niko nije obradio povjest ovih geografskih vojničkih nastojanja u XVIII. vijeku u Austriji.

-- 262 --

des Obristen Lipezky von Sedlicsna in 4 Sect. gezeichnet Wien 1810. (Lipeczkova karta je karta Ugarske).

Capellaris: Carta Generale dell' Illyria. Beč-Pešta Industrie-Comptoir, 1812. Mjerilo 1:460000.

Palma: Carte des provinces Illyriennes, comprenn. la Bosnie i t. d. Trst 1812.

Pagani Dom.: Carta delle provincie Illyriche con una parte degli stati limitrofi compilata per ordine superiore nel deposito della guerra del regno d'Italia 1813. Ta je karta bila jedna od najboljih, jer Sendtner piše na osnovu putovanja od više mjeseci još u godini 1848.: "Ova karta, za koju su Napoleonovi inženjeri dozvolom porte sabirali dvije godine vrela, jamačno je najbolja, koja postoji o Bosni". (Ausland, 1848. str. 137).

Lapie: Carte générale de la Turquie d' Europe en XV. feuilles dressée sur les materiaux rec. par M. le Lieutenant-Général comte Guilleminot, directeur général du Depot de la Guerre Paris 1822. 1:800000.

Konrad, c. kr. topnički kapetan: Carte de la Turquie d'Europe, nouvellement dressé et dessinée d'apres Palma. J. Riedel i t. d. Beč, Artaria, 1828.

Konrad: Das osmanische Reich in Europa bearbeitet in 6 Blättern nach besten Quellen in der J. C. Cotta'schen geographischen Anstalt in München. Ami-Boué drži, da je to reprodukcija karte Lapieove uz male promjene.

Weiss, c. kr. nadporučnik: Carte der europäischen Türkei in 21 Blättern 1:576000 herausgegeben vom k. k. oesterr. Generalquartiermeisterstab, 1829. Ta je karta rezana u bakru u deposito della guerra u Milanu, što ga je Austrija preuzela (Mitt. des georg. Instituts, I. 11.). Boué veli o njoj (Europäische Türkei, njemačko izdanje II. 494.): "Ta je karta očito najbolja, jer su izdavači osnovali svoje djelo ne samo na osnovu rezultata mjerenja na turskoj granici, nego i na mnogobrojnom opažanju inženjerskih geografa, koji su ili slučajno proputovali Turskom ili su potajno poslani onamo. Ta vrela razabiremo osobito na planu Bosne i u istočnom dijelu Balkana. Karta ima osobito tu zaslugu, što nam daje visine brda tačnije nego li ikoja druga".

Veliko djelo, što ga je god. 1840. izdao Boué "La Turquie d' Europe", ima samo jednu malu kartu u mjerilu od 1:1000000, koja je pomno i elegantno izragjena, te se osniva, što se Bosne tiče, na netom spomenutoj karti, ali naše poznavanje ni malo ne povećaje te se u tom vidu ne može prispodobiti sa bogatstvom i obiljem, što ga iznosi sam tekst knjige. Naslov karte: Carte de la Turquie d' Europe rectifié par A. Boué je prema tome netačan.

Pod dojmom istog, učenjaka nastala je karta "Esquisse de l' Hercegovina et du Monténegro extraite des meilleurs documents par H. Br. de Beaumont, revue et corrigée par A. Boué. (Memoires de la societé de Geographie de Genève. Haardt str. 81. Hassert kartograph. Kenntniss von Montenegro. Boué, Sitzungsber. d. k. Akad. d. Wiss. naturwiss. Kl. 45/11, 647.)

1845. izišla je u Beču karta Crne gore od grofa Fedora Karacsaya, austrijskog pukovnika, koja prikazuje i susjedne krajeve Hercegovine. Ona je sasvim izopačena a prikazivanje tla vrlo je nepovoljno. Čini se, da kartografska sredstva onoga vremena nijesu bila sposobna, da prikažu karakter visova onih krajeva. To doba je doba razvogja, u kojemu se prostor izmegju rijeka ispunjava razvodnim gorama i velikim lancima gorskih kosa i trupova.

-- 263 --

Tih se nazora oslobodio Kiepert, koji je prvu svoju kartu Turske izdao 1853. pod naslovom: Generalkarte von der europäischen Türkei, nach allen vorhandenen Hilfsmitteln bearbeitet und gezeichnet von Heinrich Kiepert. In Commission bei Dietrich Reimer Berlin, 1853. On prvi svjesno ističe paralelne kose dinarskih Alpa, ali u tome ide predaleko, jer i gorje srednje Bosne na taj način prikazuje, radi česa ga već Blau (Zeitschr. f. Erdkunde, 1861, 469) kori. Prvi, koji je Hercegovinu prikazao kao područje kotlinsko, što ga karakterišu utonula polja Mostara, Gackog, Ljubinja i t. d., bijaše Hahn (Albanesische Studien, I.). Sam Kiepert nije nikada bio u Bosni.

Bojevi izmegju Crne gore i Turske te ustanci u Hercegovini, koji od 1852. do 1878. nikako ni prestali nijesu, bili su povodom, te su se velevlasti umiješale, a to je bilo povodom reguliranja granica i topografskog proučavanja pograničnih krajina. Rezultati reguliranja granice od god. 1859., kojima se megja izmegju Hercegovine i Crne gore u jugozapadnom kutu promijenila, objelodanjeni su u dvije karte: Carta di Montenegro (Crna gora) coi confini descritti della commissione austriaca, inglese e francese negli anni 1859. e 1860. 1:300000, Beč 1860. i u jednoj engleskoj: Sitwell Map of Montengro, London 1860., 1:200000 (Zeitschr. f. Erdkunde. XIII. 1862.) Osim toga je tadanji pruski potkonsul Otto Blau, koji si je stekao proučavanjem Bosne velikih zasluga, objelodanio jednu kartu (Zeitschrift für Erdkunde in Berlin, 1861. tabla V., tekst na str. 641), a za njim je izdao Kiepert kartu Crne gore (ibid. XIII., 1862. T. III.). Kiepertova su vrela ponajviše spomenute pograničke karte, a Blau je osim ovih uvažio i svoje vlastito putovanje, zabilježio je svoje puteve te je upotrebio i razne nacrte, što su ih načinili turski časnici po zapovjedi serdara Omer-paše. Drugi suvremenik, engleski poručnik Arbuthnot se doduše tim turskim radnjama ruga (Arbuthnot, Hercegovina or Omer Pascha and the Christian Rebels, London 1862. str. 176 i Kiepert, Zschr. f. Erdk. XIII.), ali nam ipak karta Blauova, osobito u donjim, sa Crnom gorom megjašnjim predjelima odaje veliki napredak. Gornja Hercegovina, na pr. tijek Neretve, na Blauovoj je karti vrlo nepotpuno, slabije dapače nego li na austrijskoj karti od god. 1829. prikazana.

Godine 1869. izdao je bečki vojnički geografski zavod prvi put kartu Crne gore u mjerilu od 1:144000 (Haardt, 106).

Knjižici J. F. Šestaka: Miltärische Beschreibung des Paschalik Herzegowina, Beč 1862. dodana je karta, koja se osniva poglavito na Kiepertovim i Blauovim.

Godine 1863. i 1864. proputovao je tadanji kapetan austrijskog generalnog štopa J. Roskiewicz, koji je bio dodijeljen konsulatu u Sarajevu, Bosnu mnogim putevima te je po svojim studijama načinio kartu u mjerilu 1:400000, koja je godine 1865. izašla u četiri lista. Od starijih podataka upotrebio je osim Kieperta osobito putopise XVIII. vijeka ali bez velike koristi. Pošto je Roskiewicz bio jednako marljiv i savjestan radnik, donosi njegova karta mnogo novoga. Tako su primjerice Livanjsko, Glamočko i Kupreško polje u njoj prvi puta kako valja a i tvorbe visoravni mnogih brda izražene su bolje nego do sele. Osim opisa puteva, što ih je izdao u svojoj knjizi: Studien über Bosnien, obradio je u toj karti 400 topografskih skica.[1]

  1. Ovu sitnicu pa i po koju drugu, koju ćemo spomenuti u slijedećim listovima, zahvaliti je gosp. feldmaršallajtnantu J. Roskiewicz u († 1902.,) koji je pred svoju smrt imao ovo poglavlje na očima.

-- 264 --

Pošto ali nije ni astronomskih opredjeljivanja mjesta a ni triangulacije nikako bilo, ustanovio je glavna mjesta po Kiepertu, te pokazuje i ta karta znatnih netačnosti. Tako fali tu veliki bok, što ga Drina čini na istok izmegju Višegrada i Zvornika i koji opasuje gorski kraj oko Srebrnice, a fali kao i na svim dotadanjim kartama. Uslijed toga je jugoistočni dio zemlje stisnut, Rogatica i Višegrad leže južno od Sarajeva a ne istočno, kako leže u istinu i t. d. Scheda je Roskiewiczevu kartu nepromijenjeno preuzeo u dva izdanja, jedno u mjerilu od 1:576000 na XIII., XIV. XVIII. i XIX. listu svoje generalne karte austro-ugar. monarhije drugo u mjerilu 1:864000 na karti evropske Turske. (Beč 1869.) Ove se obje karte ne osnivaju na vlastitom proučavanju.

God. 1870. izašla je nova naklada Kiepertove karte evropske Turske u mjerilu 1:1,000000, koja se, kako se po sebi razumije, osniva na uporabi svih do tada poznatih pomagala te nam predočuje stepen poznaje u ono doba.

Ali već slijedećih godina, od 1871., do 1875., učinjen je važan korak u bosanskoj kartografiji. Kada je vojnički geografski zavod iznio plan, da se izradi nova karta monarhije i susjednih zemalja, pokazalo se je, da je dojakošnji materijal nedostatan. Odlučeno bi razaslati časnike, da opredijele astronomski položaj što više tačaka i da ustanove što gušću mrežu puteva. Heinrich Hartl opisao je u jednom predavanju pred IX. sastankom geografa u Beču 1891. (sr. njegove Verhandlungen str. 70) metode promatranja a u vijestniku (Mitteilungen) geografskog vojničkog zavoda sv. XVII. 1897. na tabli 10. prikazani su putevi, što su ih časnici austro-ug. vojske u tu svrhu prošli.[1]

U isto vrijeme, počevši godine 1869. trasirali su austro-ug. časnici željezničku prugu kroz Bosnu. Bilo je to u korist slavnomu poduzeću baruna Hirscha, koji je naumio sagraditi željeznicu kroz Tursku. Svakoj od ono 6-8 radnih partija dodijeljen je po jedan časnik austro-ug. generalnog štopa, da ocrta kraj s obje strane pruge. Tako je pruga Novi-Banjaluka-Travnik-Sarajevo, Šamac-Sarajevo i Sarajevo-Novipazar ocrtana. Samo pod dojmom najvećeg diplomatskog pritiska i gotovo neograničenih novčanih sredstava poduzetnika moglo se pomisliti na tako zamašno proučavanje zemlje. Premda se je samo maleni dio obilnog kartografskog materijala, koji prikazuje pruge, što popriječiše čitavom zemljom od sjeverozapada do jugoistoka, a i to malo tek u malenom mjerilu priopćeno (po Geigeru i Lebertu u Wiener allgemeine Bauzeitung 1873.), to su i te radnje pripomogle djelu, kojim se imala spomenuta generalna karta monarhije u mjerilu od 1:300000 protegnuti preko čitavog balkanskog poluotoka do u samu Grčku. Već 1873. bila je na bečkoj svjetskoj izložbi izložena velika karta evropske Turske, što su je dva austro-ug. časnika, Stuchlick i Moretti, na osnovu novo prispjelog materijala nacrtali (Kiepert, Zeitschr. der Ges. f. Erkunde Berlin, XI, 145.), a 1876. izagjoše bosanski listovi nove generalne karte 1:300000, isprva provizorno izragjeni i smegje šatirani, jer je politički položaj hitio (naslov im je bio "Generalkarte von Bosnien in 12 Blättern"), a koju godinu potlije izišla je definitivna izradba sa šrafiranjem, kao dio velikog djela. (Za povjest ovih znamenitih kartografskih poduzeća sravni gori navedene

  1. Ova kartica prikazuje samo puteve triangulatora, a za mapiranje bilo je odaslano više drugih časnika. Turska je vlada bila dozvolila taj posao, ali raspoloženje naroda nukalo je u tom poslu na oprezan postupak. (Sr. Haardt, str. 149.)

-- 265 --

"Erläuternde Bemerkungen" te izvješća o djelovanju vojničkog geografskog zavoda u njegovim "Mitteilungen" od god. 1881. VI. 176 i XVII., 81, dalje Dobner u Mitteil. d. k. k. geogr. Ges. in Wien, 1874., 158 i Jettel na istom mjestu, 1881. 209.). Dio generalne karte 1:300000, koji prikazuje samu monarhiju i zapadne kulturne zemlje, nije nego rukom nacrtano povećanje generalne karte Schedine (a ne, kako se često veli, povećanje, postignuto mehaničkim putem), samo u koliko se odnosi na naše krajeve, bila je ta karta nova. Njoj je bilo sugjeno, da u dva prevažna historička trenutka služi kao najbolja postojeća kartografska slika i da igra veliku ulogu: jednoć, kada se na berlinskom kongresu stvarala nova granica izmegju balkanskih država, a drugi put kao ratna karta kod zaposjednuća ili bolje rekuć kod osvojenja Bosne po c. i kr. vojsci. Premda je ta karta bila veoma dobra i premda daleko natkriljuje sve dojakošnje, nije ipak bila dorasla zahtjevima, kojima bi imala udovoljiti te je zato nepravedno kugjena.

Kada je u kasnu jesen 1878. dovršeno zaposjednuće zemlje, pomolila se odmah misao, da se učini nova valjana karta. Najprije dobiše svi po zemlji razdijeljeni časnici nalog, da ocrtaju okolicu svojih postaja. Jedna karta u Mitt. der Wiener georg. Ges. 1881. pokazuje, koliko se u tome vidu 1879. i 1880. postiglo. Da se regulira granica prema Crnoj gori, načinjena je pod upravom tadanjeg kapetana W. Sauerwalda pogranična karta Hercegovine u 6 listi 1:50000 (sr. Mitt. des m. g. Instit. I.55). Na osnovu ovog materijala nacrtana je nova karta jugoistočnog dijela "zaposjednutih zemalja" u mjerilu od 1:75000, na kojoj su crtami i bez šrafiranja označeni slojevi visina i koja je u više izdanja (1882. izagje već treće) popravljena. I generalna karta 1:300000 popravljena je po tom novom "crtežu rekognoscije" topografski te je na novo izdana. (Mitt. d. m. g. Inst. I. tabla IV.).

Domala započela se stvar i ozbiljnije. Pošto je god 1879. naregjeno, da se zemlja ocrta u mjerilu od 1:50000, došlo je vrijeme, da se riješi lijepa zadaća, da naime zemlja dobije posve ispravnu kartu. Jamačno je jedan od naljepših uspjeha, kojim se geometrija do onda mogla podičiti, katastriranje i mapiranje Bosne i Hercegovine, koje je u pet godina bilo ne samo dovršeno, nego se rezultati u to doba stavili oblastima i općinstvu na raspolaganje. U vidu kartografskom dosegoše naše zemlje time stepen, na kome se nalaze kulturne zemlje, a stotine godina stare tužbe umuknuše. Već 1879. započela je triangulacija. Na zapadu, počev od Dalmacije, na sjeveru, počev od Hrvatske pomiče se mreža trokutova sve dalje u zemlju, dok se ne sasta u svome središtu kod Zenice. Kod Sarajeva izmjerena je nova baza. U zimu 1879./1880. bi odlučeno ustaviti mjerenje u mjerilu od 1:50000, a mjesto toga započeti katastralnu kartu, koja je imala služiti i za crtanje specijalnih karta, kako se onda baš i u monarhiji radilo. Upraviteljem bijaše Iv. Roskiewicz, koji si je s tim poslom stekao još većih zasluga nego li svojom, prije 20 godina nacrtanom kartom. U četiri ljeta dovršeno je mjerenje a u slijedeća tri crtanje na čistome. Više od 100 tehničkih suradnika i velika množina radnika, nosača i stražara bilo je na nogama. Napor, što su ga ovi imali svladati u zemlji bez puteva i pod žarom hercegovačkog sunca, neda se opisati. U popisima osoblja, koje je tu radilo, ima zamjerna rubrika za one, koji su stradali (Mitt. m. g. Inst. V. 48). Katastralne mjere ubilježene su u istu projekciju stupnjeva, po kojoj je izragjena i specijalna karta 1:75000, dočim je u monarhiji kataster pojedinih zemalja u drugoj projekciji nego li je specijalna karta. Listovi, koji prikazuju rezultate triangulacije, izragjeni su u

-- 266 --

mjerilu 1:12500, sve granice općina, skelet i kulturne parcele, to jesi obragjeno tlo prikazano je u mjerilu 1:6250, a planovi mjesta u mjerilu 1:3125. Samo tlo ocrtano je u redukciji od 1:25000.

Na osnovu ovih nacrta načinjena je specijalna karta, koja je već god. 1889., dakle samo godinu dana pošto je dovršen zadnji rukopisni crtež, bila posve gotova i u knjižarama na prodaju. Za devet je dakle godina dovršena za zemlju, koja je sublizu velika kao Češka, ne samo karta jednako valjana kao i karte ostalih kulturnih zemalja, nego i kataster, koji u pravnom i upravnom životu ima toliku važnost. Još tijekom mjerenja izdana je 1885. karta "po katastralnom mjerenju i po skicama zemljišnim, načinjenim od geometara" u mjerilu od 1:150000 kao "provizorno pomagalo".

Što se je od onda karti Bosne u raznom mjerilu izdalo po vojničkom geografskom zavodu i po drugim zavodima, nije nego redukcija listova, načinjenih na geometrovom stolu ili specijalne karte. Većina toga načinjeno je za upravne svrhe (primjerice šumska karta u mjerilu 1:50000) ili za službene spise, nalogom zemaljske vlade.

O mjerenju zemlje donosi stručni list vojničkog geografskog zavoda (Mitteilungen svezak I.-V.) redovne izvještaje, a uz to vidi i predavanje Hartla na sastanku geografa u Beču 1891. i V. Wessely: Katastralno mjerenje Bosne i Hercegovine, Pečuh, 1893.)

2. Povjest putopisa.

Iz srednjega vijeka, dok je Bosna bila kršćanska država, nijesu nam se sačuvali gotovo nikakovi putopisi. Samo jednu nam vijest donose križarske vojne.

Dio vojske, koji je u t. zv. prvoj križarskoj vojni udario put istoka, odabra put kroz Hrvatsku i Dalmaciju. Kasno pod jesen g. 1096. putovahu grof Rajmund Tuluški i biskup Ademar od Puy-a sa svojim četama kroz Istru u hrvatsko primorje te dogjoše za 40 dana do Drača. O samom putu, kojim su krenuli, nema vijesti ali je bilo tužbâ na zimsku maglu, visoke planine i neprijatnost stanovništva. (Matković, Putovanja po balkanskom poluotoku u srednjem vijeku; njem. od Knappa M. W. G. G. 1880, 161).

Baš u onim godinama, kada se u zapadnoj Evropi počinje ragjati i literatura opisa domovine i inozemstva, bijaše Bosna odlučena od evropske civilizacije. Ona je sada sve do iza polovice XIX. stoljeća jedna od najnepristupačnijih zemalja svijeta. Svatko znade, da srće u pogibao života, čim prekorači njene granice a ni sultanov ferman ni popratna pisma pašâ ne štite ga od napadaja svjetine. Stoga su i tako jednolični putopisi, te ostâju prilično slični od XVI. pa sve do XIX. vijeka. Dugačke audijencije u poglavara, koji nepovjerljivo motre stranca i njegove dokumente, dok vani narod šute čeka, rogoboreći a možda i ljut, odlazak gotovo sličan bijegu, nabacivanje kamenicama sa strane djece, što se igraju po sokacima, na koje se ne valja nikako osvrtati, pripomoć svakojakih sumnjivih posrednika, kojim valja skupo plaćati i pustolovine svake vrste: sve se to uvijek nanovo opetuje, a tko je putovao Arnautlukom ili Starom Srbijom, može to doživjeti još i današnjeg dana. Najstariji putnik za turskog vremena bijaše poznati vitez Harff. On je krenuo dubrovačkim putem 1499. iz Novog Pazara preko Prijepolja, Plevlja, Crotzey (Foče?), Crnice u Novi (Herceg-Novi) (M. W. G. G. 1880, 583); ali inače se u

-- 267 --

prvo vrijeme gotovo samo poslanstva usugjivala, da koraknu u tu zemlju. Bez sumnje je najzanimiviji opis takova putovanja, što vodi kroz Bosnu t. zv. "Wegrayss kayserlicher Maiestät Legation im (15) 32sten jar zu den Türken geschickt". Rijedak istisak sa slikama Krupe, Kamengrada, Ključa i drugih bosanskih gradova, ponovno odštampan u A. pl. Gévaya: Urkunden und Aktenstücke zur Geschichte der Verhältnisse zwischen Österreich-Ungarn und der Pforte im XVI. und XVII. Jhdt (I. Svezak: Beč 1838). Put igjaše od Ljubljane preko Metlike na Unu "auf deutsch die Wann", koja je tada bila granicom. Turska je pratnja došla u susret do Gvozdanskoga na potoku Žirovcu. Slijedeći dan krenuše putem "durch berg, thall, wäld und schön' hayd" (preko gora i dolova, šuma i lijepih ledina) do Kamengrada kod Sanskog mosta; put je vodio kroz humlje sjeverno od Grmeča planine, gdjeno se izmjenjuje izgled okolice. Dan puta bijaše opet preko "gora, dolova i ledina a nigdje kuće ne vidjesmo" ("über berg, thal, haiden, haben nirgend ein haus gesehen) u "Klutz" (Ključ), slijedeći u "Jesser" (Jezero), a opet dan u "Jaytza, haubtstadt in niedern Wossen" (Jajce, glavni grad Dônje Bosne). Preko "Umatz"-a (Vijenca) i "Brusetz"-a (Prusca) išlo se konjem preko Travnika, koji je tada bio možda još neznatan u "Logonau" (Lug kod Kiseljaka) i Visoko, zatim preko vode Vrhbosne gradu Vrhbosni (Verwoszne ili Oberwossen), glavnome gradu gornje Bosne (Sarajevo).

Put je dalje vodio preko "Tordomissla" (?) pokraj groba vojvode Pavlovića i njegovog sluge ("Begrebnis des Herzog Paulemisch und seines Dieners"), dakle preko Mokrog i Glasinca u Rogaticu, a preko gotovo isto tako visoke i stjenovite planine,[1] zvane "Semetz" (Semeć) ("fast hohen langen und steinigen Berg so Semetz genannt wird") u duboku dolinu k vodi Drini (Threna) k tržištu Višegradu (Vischgrad), dalje preko grada Dobrima (Dobrim) tržištu Priboju (Prybon), pa preko Novog Pazara "bis zum fluss Iber, alda hat das Königreich Wossen ein Ende und das Herzogtum Surfey hebt sich an" (sve do rijeke Ibra, gdje ima kraj kraljevstvo Bosna a počinje vojvodina Srbija).

Iz malo kasnijeg doba potječe vijest o putu Jeana Chenau-a (iz rukopisa narodne knjižnice u Parizu, otštampana u Poqueville: Voyage de la Grèce III. 133.) Mjesto, koje se odnosi na Bosnu glasi: "Partis de Paris le 5. Janvier 1547. nous étant rendus à Raguse, nous arrivâmes le 13 mars a Trebign, ville située sur la riviere de ce nom. De la nous passâmes a Sernich (Cernica kod Gacka) et cheminâmes par des montagnes les plus rudes et le plus arides que possible. Puis vinmes a Cochis (Foča), pays, qui est une ville a la turcquesque assez marchande ou y a ordinairement ung Sangiac. Puis arrivâmes a Plennie (Plevlje), village de Zadrima, ou les maisons sont toutes de bois. Nous passâmes a un autre assez beau village, apellé Prépoville (Prijepolje) et de la prèe d'ung monastère, nommé Santa Sava etc. … (vidi: Blau, Reisen, 60 i Monatsber. d. preuss. Akad. 1866.)

Kratko poslaničko putovanje iz Šibenika livanjskom sandžaku Alibegu "Chuchi" opisaše Šibeničani Franjo Butrišić i Zane Dinfico. Na put krenuše već koncem ožujka 1574. pa dogjoše onkraj "Monte Tartara" na tursko područje, to jest 6 km. daleko od Šibenika. Putovali su preko klanca Prologa u Livno, a kako sandžaka ondje ne nagjoše slijedili su ga preko Šuice, Ravnog i Prozora u Skoplje.

  1. Ima se razumijevati Romanija (Ur.)

-- 268 --

Vratiše se preko Prusca i Kupreša, a kako se put preko Sinja činio nesigurnim, krenuše na sjever preko dinarskog lanca pokraj Gnjata u Drniš. Ovome putopisu zahvaljujemo jednu od rijetkih sačuvanih vijesti o šumama na jednom mjestu krša, gdje im danas nema ni traga, na Borovoj glavi megju Šuicom i Livnom. Mjesna imena valja, osim malo iznimaka ustanoviti (štampano u Starinama jugosl. ak. XIV. 191.).

Pouqueville (Voyage de la Grèce III. 143) spominje putovanje Francuza Des Hayesa u Bosnu g. 1621. On tu osobito napominje podatke o brojnim džamijama, bunarima i kupkama i sl. u Sarajevu.

Iz g. 1634. potječe putno izvješće engleskog viteza Henry-a Blunta (ili Blount), koji je putem iz Spljeta u Biograd prošao Bosnu upoprijeko, da pogje u Carigrad i Egipat. On je otputovao onamo, da proučava vrline islama i turskih državnih ustanova, koje jedino mogu da protumače tako veliki uspjeh. Djelo je izašlo u osam izdanja i bi prevedeno na mnoge jezike.

Vrlo izrazit ocrt velikoga dijela Bosne pruža talijanski pisano izvješće franjevca Pavla iz Rovinja, koji je s proljeća 1640. nadgledavao tamošnje franjevačke samostane. Put ga vogjaše iz Imotskog preko Rame u Fojnicu, otale u Visoko i Sutjesku, zatim preko Olova u Srebrnicu i preko Tuzle u Požegu u Slavoniji, koja bijaše onda takogjer pod turskom vlasti. Vratio se istim putem, samo od Sutjeske skrenu u Sarajevo, kamo ga je gonila znatiželjnost, sve usprkos pogibeljima. Samostani bijahu dijelom u dobrom stanju, imagjahu dovoljno dohodaka, i čuvahu potajno mnogo srebrno blago; ali braća volila bi ipak putovati stranputicama i noćnim putevima, jer je bilo opasno preobući se, da ih nebi tko prepoznao. Pisac se nije nadao, da će opet živ kući doći. Tada bijaše u Bosni 17 franjevačkih samostana. (Starine 23. sv. 1890. 1-38 str.). Većinu ih razoriše koncem XVII. st. janjičari iz osvete radi poraza, koje pretrpješe od carskih četa.

U djelu "Geschichte des Freystaates Ragusa" od Iv. Krst. Engela (Beč 1807.), sačuvan nam je dnevnik poslaničkog putovanja, koje je poduzeto g. 1792. iz Dubrovnika u Carigrad. Izvješće predstavlja nam zanimiv prijelaz od čisto kronoloških bilježaka prijašnjih stoljeća slobodnijem načinu pisanja sadašnjosti; već se tu spominje siromaštvo zemlje. Put je vodio iz Dubrovnika preko Ljubinja i Stôca u Mostar, preko Porima u Konjic i u Travnik k bosanskom valiji, ne svrativ se u Sarajevo, zatim preko Sarajeva, Goražde, Čajniča i Plevalja, gdje se spominju starinski nalazi, u Novipazar i dalje; trajao je svega 24 dana jahanja unutar bosansko-hercegovačke granice.

G. 1844. skrenu Englez Sir J. Gardner Wilkinson, koji je proputovao Dalmaciju i Crnu Goru iz Metkovića u Mostar, da bi sklonuo tadanjeg pašu, Alipašu Rizvan-begovića, da se Turci kane odrezivanja glava poginulima i ranjenicima u ratu sa Crnom Gorom, na što je obrnuto u drugu ruku kušao, da sklone i Crnogorce; sve to bez mandata i na svoju ruku (Sir G. Wilkinson: Dalmatien und Montenegro, njem. od Lindau-a 1849.).

Opis mu nije nezanimiv.

Franjevački red zauzima, kako u društvenoj, tako i duševnoj povjesti Bosne posve osebni, dapače uzvišeni položaj. Trebaće na drugom mjestu tačnije prikazati, kako su bosanski franjevci nastojali ustrajnošću i požrtvovnošću, koja siže do mučeništva, da održe na okupu katolički živalj. I ako su u ovoj četiristogodišnjoj

-- 269 --

patnji našli drugova u svećenstva i u kalugjera pravoslavne crkve, to su ih (po sudu samog pravoslavnog ruskog konzula Hilferdinga) vazda znatno nadvisivali. Svaki je bosanski franjevac proboravio godinu dana na naukama u Italiji, Hrvatskoj ili Ugarskoj, pa tako dogjoše bar površno u saobraćaj zapadnjačkom prosvjetom. Još danas govori stariji franjevački naraštaj poprječno talijanski; od mladih mnogi nešto njemački. Tako se je bar pojedincima rasvijetlila gusta, tamna magla, koja pokrivaše u ostalom kršćansko stanovništvo. U ovom krugu niče stoga i prvi literarni pokret. Dijelom su bogoslovne, a dijelom povjesničke naravi. Nije lako stvoriti sebi prijegled ni o samoj potonjoj grupi; knjige te su vrlo rijetke pa ih je teško naći.

One su ali vrlo potrebno pomagalo, da si uzmognemo predočiti položaj kršćana za turskih vremena, a kako na muslimanskoj strani ne nalazimo nikakih izvještaja, to su oni uz izvješća evropskih konzula i putnika jedini izvori za opću političku povjest, premda pisci ne imagjahu daleka vida te ne mogahu da se uzdignu sa tijesno ograničenog vjerskog stanovišta, za koje su bili vični žrtvovati i boriti se. No franjevačka je literatura proklijala još jednom granom, koja imade posve osebnu vrijednost za geografsko poznavanje zemlje, to su šematizmi bosanske, i tijekom XIX. st. od nje odcijepljene hercegovačke provincije. Ovi daju tačnu statistiku katoličkog pučanstva, a koliko ja razabirem, prvi su ih cijenili i upotrijebili konzuli evropskih vlasti, Hilferding (ruski), Sachs (austr.) i Blau (pruski). Oni sadržavaju osim toga svakojakih vrijednih podataka, tako n. pr. onaj od g. 1873. opis hercegovačkih starina, koji je M. Hoernesu dobro poslužio, te ga je on publicirao (Sitzungsber. d. W. Ak. 97 sv.), Hilferding se poslužio izdanjem od g. 1855. (Ausland 1862), Blau onim od 1867. Jamačno bi bilo teško sabrati potpuni niz tih šematizama, jer ni u fojničkom samostanu, u staroj, a sada dično obnovljenoj stolici bosanskih franjevaca, nije se mogao ovakov naći (g. 1901.).

Megju najneobičnije starije knjige o Bosni spada djelo francuskoga majora topništva Pertusiera: La Bosnie considerée dans ses rapports avec l'empire ottoman. Pariz 1822; svezak u osmini sa 379 str. Pisac nadmašuje sve svoje preteče stručnim znanjem, osobito u topografsko-vojničkom vidu, dapače, pred Boué-ovom knjigom "Turquie" nema djela, koje bi se s ovim moglo sravniti. Koliko je zemlje vidio, nije sigurno, sigurno je samo prošao put iz Kostajnice u Banjaluku, Travnik, Sarajevo, Plevlje, Mitrovicu, te ga je g. 1812. prevalio u pratnji francuskoga poslanstva generala Andreossy-a. Osim toga se pozivlje na upute francuskih časnika kod vojske po Dalmaciji. Poslanstvo je tada odabralo ovaj neobični put, jer je u ono vrijeme Ilirija pripadala Francuskoj, pa se tako moglo direktno doći sa francuskoga područja na tursko. Ranke (Bosnien und die türk. Reform, s. 289) omalovažuje tog pisca te veli, da nije kadar da dokaže znanstvene nazore, koje on iznaša. To je sigurno opravdano za povjesnički dio, nipošto ali za geografski. Nasuprot, on zaslužuje priznanja radi pravog shvatanja zamršenog sustava zemlje i njegovih prometnih puteva, kao što i radi valjanih opisa te bistrog pogleda za osebujnosti u proputovanom kraju. Opis ladanjskog mirnog života u turskim gradovima, mijena značaja okolice, kada se iz vapnenačkog područja gornje Miljacke stupa u škriljasto i mnogo drugo je pravo remek-djelo. Njegova razlaganja, kako bi se moglo u Bosnu provaliti i braniti ju, kako bi se mogla provala nastavljati i u Staru Srbiju, i kaki bi imali biti uvjeti te provale, još se i danas mogu čitali s korišću. Nepotpuno je pisanje mjesnih imena, nešto je tu skrivilo neispravljanje štamparskih

-- 270 --

pogrješaka, kao Taitza mjesto Jajce, Tusta mjesto Tuzla. Svakako je to neobična knjiga, koja je, kako se čini, ostala kasnijim piscima većinom nepoznata. Ponajljepše putopisno djelo ovog doba jest ono o putovanju ruskoga konzula, prof. A. Hilferdinga u Hercegovinu, Bosnu i Staru Srbiju (1857.). Na žalost je samo jedan dio ovoga djela, koje je izašlo u Zapiskama "russkago geografičeskago obščestva" XIII. izišao u njemačkom prijevodu (Z. f. a. Erdkunde IX. 1860, str. 110). Zornošću i ugodno otegnutom opširnošću odlikuje se to izvješće te nam podaje vrlo živu sliku kraja, što ga je prošao i njegovih prilika. Na žalost obaseže na njemački prevedeni dio samo put iz Dubrovnika preko Trebinja i Stòca u Mostar, a otale u Sarajevo. Osobito je poučno crtanje pojedinih staleža, njihovih nakana i osebujnosti, a pri tome se razlučuje rusko-pravoslavno stanovište poučnim načinom od austrijsko-katoličkoga, ili recimo i turskoga, većine tadanjih izvjestitelja.

Od djela što izagjoše iz kruga konzularnog činovništva ponajznatnije je J. Roskiewicza: Studien über Bosnien und die Herzegowina (F. Brockhaus, Lipsko i Beč 1868.). Najviše se približuje svojim razlaganjem djelu Thömmelovom (Beschreibung des Vilajet Bosnien. Beč 1867.), no nadmašuje ga opsežnošću i potanskostima. Imade kao i ovo pravu geografiju i statistiku zemlje, ali osim toga opis puteva, što ih je pisac prevalio, koji se takoše dosada još nikada ne pohogjenih i ne opisanih krajeva; dalje imade opsežno prikazivanje turskog državnog i vjerskog sustava, u kojem naravski nema izvornosti te je samo izragjeno po Hammeru i po drugim poznatim djelima. Putevi su poduzeti g. 1862. i 1863.; knjizi je pridodana redukcija često spomenute karte sa mjerila od 1:400,000 na 1:1,152000.:

Nova era započela je u ispitivanju i objelodanjivanju zemlje ustrajanjem konzulata evropskih vlasti. Započela je Austrija g. 1850., od 1855.-57. slijegjahu po jedan ruski, francuski i engleski konzulat; g. 1863. talijanski, a 1864. pruski. Time se morade narod pomalo obiknuti Evropejcima i to takovim, s kojima je valjalo s poštivanjem postupati, i koji sami znadijahu, da dostojanstveno nastupe. Zadnjih se desetljeća vigjalo malo Evropejaca po Bosni; osim poturica, koji bi odmah nestali u muslimanskoj masi, koji su bili ljudi, kojima se nade izjalovile ili pustolovne egzistencije, vojnički uskoci i prebjezi te svakovrsne skitalice (Sendtner. Ausl. 48.215). Sada nasta druga hora: sada je valjalo čak i poglavicama muslimanskoga svijeta da se poklone pred stranim diplomatima, a putnik, pod konzularskom zaštitom, bijaše sigurno zaštićen.

Osim toga bijahu ali strani konzulati zvanična središta, koja su po političkom odnošaju i po namjerama svojih vlasti morala da poprime razni značaj. Pored naravski tajnih izvješća austrijskoga konzulata, tražilo se i davalo osobito vojničkih i kartografskih objašnjenja; zato su već značajne osobe; medju austrijskim generalnim konzulima bijaše kasniji osvajač hercegovački i dalmatinski namjestnik (tada štopski častnik) pl. Jovanović; njemu bijaše dodijeljen tadanji satnik J. Roskiewicz, sastavljač prve tačne karte Bosne, a potonji pretstavnik katastralnog promjerenja; tadanji satnik Thömmel, pisac geografije Bosne. Na pruskoj strani bijaše botaničar i arheolog Dr. Otto Blau, koji je za svoga jedanaestogodišnjega boravka u zemlji publicirao dvadeset i dva članka o trgovačkim prilikama, starinama, jeziku i konačno vrlo poučan putopis (Reisen in B. u. H. Berlin 1879). Uopće bi mogli nazvati zadnjih 20 g. prije okupacije dobom "konzularne književnosti," jer su osim Roskiewicza i Blaua radili na književnom polju još i austrijski konzularni činovnik Sax i francuski Pricot …

-- 271 --

Kako je Ami Boué otac i zasnivač sve bosanske geologije, tako je i jedan od prvih, temeljitih i opširnih putopisaca, a njemu bi uz svu svoju slavu zapala i ta, da je bez sumnje prvi uvaženi putopisac, da njegovi "Itinéraires" ne ugledaše svjetlo tek g. 1854. t. j. 14 god. iza "Turquie d' Europe". U tom razdoblju izdao je naime Sendtner svoja izvješća (1848.-49.), koja bogatstvom i jasnoćom nadmašuju "Itinéraires". Ali općenita djelatnost Boué-ova, osobito ako uvažimo njegove kasnije spise kao i članke akademske do g. 1870., jest takova, da ga sve do dana današnjega moramo označiti kao prvoga i najzaslužnijega muža u povjesti ispitivanja Bosne. O njegovom položaju kao prvom geologu zemlje govorićemo potanje na drugom mjestu, a tamo su označeni i njegovi putevi, koje je tačno opisao u "Receuil des Itinéraires", popunivši ih putevima, koje sam nije proputovao, nego se samo o njima propitao. No "Turquie d' Europe", i ako ne gledamo na geologiju, pravo je vrelo vijesti svake vrste, za narodni život, političke i gospodarstvene prilike, za povjest zadnjih desetljeća, za narodne prilike, za pravo i za bezbroj drugih strana života; on ih je amo snio oštrim opažanjem i opširnim proučavanjem. I ako se njegovo djelo proteže na čitavu Tursku, to su osobito opširno obragjene sjeverne pokrajine.

Jedva ćemo ikoje od starijih djela o Bosni s toliko naslade i veselja čitati, kao što opisivanja monakovskog botaničara Otona Sendtnera, pisca još danas vrlo potrebne knjige "Das Pflanzenleben Südbayerns", koja je g. 1848. i 1849. publicirao u "Ausland"-u o botaničkom putovanju, što ga je poduzeo u Bosnu. Sigurno bi bilo vrijedno, da se preštampaju ti članci, koji bi skupljeni sačinjavali lijep svezak, jer su samo rijetkim čitaocima pristupačna ona stara godišta časopisa, a ipak toliko nadmašuju ovi opširni i jasni izvještaji ono, što danas površni putnici pišu o dalekim zemljama. Sendtner je ujedno prvi botanički putnik u Bosni; bar ga Beck pl. Managetta (Das Pflanzenleben der illyrischen Länder) meće na prvo mjesto svoje povjesti botaničkog pretraživanja zemlje. O. Sendter (* 1814. † 1859.)[1] putovao je preko Trsta u Spljet, a onda karavanom preko Prologa i Livna u Travnik, gdje se je stalno nastanio. Otale putovaše u Posavinu, taknu se Slavonije i vrati se preko Tuzle i Maglaja u Travnik. Drugi izlet vogjaše ga u Sarajevo, ali prije nego li se podigao da ispita gorja na jugu, navali na nj na sokaku u Travniku neki musliman i rani ga teško handžarom. Tako morade kući krenuti, a da nije sasvim polučio svog cilja. I ako dakle nijesu putevi, što ih je prošao, vrlo veliki, to je ipak vrlo dobro pogodio u crtanju lokalni značaj, sabrana razmatranja su valjana i vrlo poučna, a orografska i geološka slika posve je jasna i ispravna. Nijedan od kasnijih opisa ne budi u nama tako živo sjećanje na ono, što smo lično vidjeli i doživjeli u toj lijepoj zemlji, koja posjeduje tako snažan vlastiti ton, gotovo bi mogli reći "miris" ("Erdgeruch"). Sendtner bijaše umjetnički nadarena duša.

U glasovitoj "Voyage de la Grèce" od F. C. H. L. Pouqueville-a (VI izd. Pariz 1826) III. sv. 118 str. priča pisac, da je njegov brat Jacques Pouqueville (ostavivši Pariz u prosincu g. 1806.), da mu dogje u Janinu, poduzeo sa francuskim generalnim konzulom za Travnik, M. David-om, put kroz Bosnu iz Zadra i Sinja preko Prologa, Livna, Prusca, Skoplja (Donjeg Vakufa) u Travnik. Povjest Bosne,

  1. Po tom treba ispraviti vijest Kiepertovu u Blauovim "Reisen", da su članci izašli iza piščeve smrti.

-- 272 --

što je sprijeda spominje, dosta je plitka i kratka, crtanje zemlje nasuprot dobro i živahno; već se tu ističe prijelaz sa krasa u vodom obilnije krajeve kod velikih Vrata kod Kupreša, a tako i oprjeka, što je opažamo, gledajući ubave turske gradove sa visova i izvana te pustoši i nečistoće, koju sretamo, kada se ugje.

Iz Travnika putovaše P. sam preko Busovače i Kobilje Glave u Sarajevo, onda preko Prače i Goražde, Čajniča i Plevalja u Prijepolje te dalje kroz Maćedoniju do Janine. Od znatnijih napomena valja istaknuti: Sarajevo živo izvozi bakrenu radnju; naznačeni broj stanovnika od 80.000 drži Pouqueville pretjeranim. Crtanje je prilično opsežno i vrlo zgodno.

U kolo konzularske književnosti vrsta se i mala knjižica kasnijeg austrijskog poslanika u Srbiji, tada satnika, Gustava Thömmela: "Geschichtliche, politische und topographisch-statistische Beschreibung des Vilajet Bosnien", Beč 1867., koja nam u kratko pruža sliku političko-statističkog stanja zemlje u vrijeme obnovljenja turske uprave g. 1865. Putopisa nema u knjizi; isto tako iščezava posve fizičko-geografski elemenat pred državopravnim; to je u svojoj vrsti vrlo vrijedno pomagalo.

Megju austrijskim časnicima, koji su u g. 1871.-73. poslani u Bosnu, da tamo poduzmu astronomska odregjenja mjesta, izložio je tadanji satnik Henrik Daublebsky pl. Sterneck svoja iskustva u knjižici: "Geografische Verhältnisse, Communicationen und das Reisen in Bosnien, der Herzegowina und Montenegro", Beč u Braumüllera 1877. Sveščić se sastoji od četiri samostalnih rasprava; geografska sa originalnom kartom nalazišta ruda i kamenja; dalje živi poučan ocrt poteškoća putovanja u zemlji; tumačenje o najzgodnijem načinu osnutka željeznice i odsjek o t. zv. bogumilskim grobovima.

Blauove "Reisen in. B. u. H." izdade 5 god., iza kako je pisac zemlju ostavio, H. Kiepert, dodavši im jednu kartu s predgovorom i raznoliku statističku gragju; karta imala je da bude samostalna prikaza puteva Blauovih, no megjutim ugleda svjetlo provizorno izdanje austrijske generalne štopske karte 1:300000 a Kiepertu je valjalo, da po tome preradi situaciju, a ti dopunjci opširno su obrazloženi. Blau proputovao je zemlju temeljito, izuzev Tursku Hrvatsku. Opisi donašaju botaničkih i arheoloških bilježaka, no općenito nijesu izraziti i živi kao Sendtnerovi, nego više posvećeni utvrgjivanju putnog dnevnika. Mnogo više vrijedne gragje leži u spomenutim časopisnim radnjama.

G. 1868. putovao je berlinac Franjo Maurer kroz Hrvatsku, pa onda od Dubice preko Prijedora u Banjuluku, preko Skender-Vakufa u Travnik te običnom glavnom cestom u Sarajevo. Na Blauov se savjet vratio preko Kladnja i Tuzle u Brčko. Opisivanje je vrlo opširno, pa nam podaje vijernu sliku, kakovim nevoljama bijaše izvržen u ovoj zemlji putnik, skromnije opskrbljen. Po hanovima gamad, neprestano ucjenjivanje bilo od domaćih, bilo od evropskih … …
učinilo je, te je ovakovo putovanje bilo niz teških muka. Opisi krajolika nijesu bez svake vrijednosti a knjiga u glavnom oživljuje čovjeka, (izašla g. 1870. u Karla Heymanna u Berlinu, 430 str. mala 8°).

3. Povjest geološkog proučavanja.

Ovo pitanje obradio je opširno i temeljito Fr. Katzer u radnji: Historički pregled geološkog iztraživanja Bosne i Hercegovine, koja je izašla u našem "Glasniku"

-- 273 --

XVI. str. 417- 440 god. 1904. U isto je vrijeme izašao potpuni popis literature od F. Toula u izvještajima IX. geološkog kongresa, koji se sastao u Beču 1903. (Comptes rendus).

Geološko iztraživanje je kratki prizor, koji se sastoji od tri odsjeka, a zadnji od ovih još nije dovršen. Prvi se zove: Putovanja Ami Boué-a (1837.-40.), drugi: pregledno ocrtavanje 1879. po Bittneru, pl. Mojsisovicsu i Tietzeu (uz potporu Paula i Pilara), treći, od kada je zasnovana geološka služba u zemlji: detaljno ocrtavanje po F. Katzeru. Radnje manje važne od ovih su ne baš preobilne radnje drugih istraživaoca. Nje možemo možda vrstati u slijedeće skupine: istraživanje koristivih ruda (Conrad, Walter, Grimmer); paleontološka istraživanja (Hauer i Kittel); istraživanja ledenjaka (glečera) (Cvijić, Penck, Grund).

Ami Boué (rogj. 1794., umro 1881.), u Austriji nastanjeni francuski bjegunac, proputovao je 1837. i 1838. Bosnu. Oba puta došao je s juga preko Novog Pazara i Plevalja, ali je prve godine krenuo preko Čajniča i Goražde u Sarajevo te je otišao preko Romanije, Zvornika i Janje; druge je godine pošao iz Plevalja u Foču, dalje preko Gackog i Nevesinja u Mostar, otale preko jezera Borke i Konjica u Sarajevo. Otale pošao je u Fojnicu, Travnik, Skender-Vakuf, Banjuluku i Bos. Brod. Boué je prema tome samo nekoliko dana prolazio kraškim krajem od Gackoga do Mostara, ali poznaje bitnost krasa veoma dobro, kako njegovi spisi svjedoče i to bolje, nego li ostali njegovi suvremenici. U ostalom bila je svrha njegovog putovanja ta, da upozna tipove geološke gragje, a to mu je posve dobro pošlo za rukom. U ostalom nije orografski opis, kako se nalazi u njegovoj Turquie d' Europe (Njem. izdanje, I, 17 i d.) ni osobito jasan, ni posve ispravan. Boué bijaše izvrstan posmatrač a njegovi opisi obiluju najljepšim potankostima. Bez kartografskih ocrta i bez mjerenja visova nije ni njemu bilo moguće sastav tako zamršeno gragjene gorske zemlje pregledati i posve tačno prikazati.

Za geologiju su njegove radnje prve a promatranja temeljem daljnjem proučavanju. Nama valja razlikovati opis u gore spomenutom djelu, koje je izašlo 1840. i tumačenje, što ga je trideset godina iza toga dao svojemu posmatranju, pošto je svoj dnevnik još jednom prolistao i u vidu napretka, što ga je znanost do onda polučila, preradio. Potonje shvaćanje daleko je bliže onome, što je pronagjeno istinom, nego li prvotno. On opisuje posve dobro veliki paleozojski oskok u srednjoj Bosni (takozvano bosansko rudogorje), što ga je najprije Sendtner naslućivao (Ausland 1849.); shvatio je bitnost dalekog prostora, kojim se šire verfenski škriljavci u južnoj Bosni i slojeva vapnenca, koji se cijepaju lako te služe za pokrivanje kuća (Dachsteinkalke), u visokom gorju gornje Neretve, napokon upoznao je krašku narav Hercegovine i srednjebosanski lapor (miljevinu) te je ovaj tumačio kao morski talog; primjetio je konačno i zajedničku pojavu pješčenjaka i ilovače fliša sa serpentinima, gabrom i drugim provalnim kamenjem u istočnom i sjevernom dijelu zemlje. On je dakle prilike u velike i u bitnosti posve tačno shvatio.

Kao što je Katzer već istaknuo, valja i nama osobito isticati njegov nedosežni opis južnobosanskog kraja, kome nema šta pridodati. Prilično velike mase vapnenca dižu se u brježuljke i krševite kose, do samih, manje-više velikih brdina sa strmim obroncima izmegju pješčenjaka i lapora, a jer se lašnje rastvaraju, pojavljuju se osobito u dolovima, sedlima te na nekim blažim obroncima. Razumije se, da je ovaj raspored krednih tvorba - onda je Boué smatrao sve vapnence još kredom

-- 274 --

- uzrokom raznolikosti oblika krajeva; Bosna je zato bez sumnje najromantičnija zemlja balkanskog poluotoka. Šume i travnjaci leže ponajviše u području pjeskovito-ilovastog kamenja, dočim vapnenac izbija po visovima u obliku golih krševa, koji po svojim obroncima i stijenama dobivaju neko subalpinsko lice. Sve gradine u Bosni, Hercegovini i Albaniji stoje na vapnenim krševima a najtješnji i najstrmlji klanjci se sastoje od njega. (o. c. I. 173.)

Po istraživanjima Boué-a nacrtana je i prva geološka karta Bosne, na ime Haidingerova, koja uz austro-ugarsku monarhiju prikazuje i Bosnu (Beč, 1845; 1:864.000).

U ono četrdeset godina, što je proteklo od putovanja Boué-ova pa do zaposjednuća Bosne, bilo je doduše mnogo važnih putovanja, o kojima ćemo govoriti na drugom mjestu, ali megju tim putnicima bila su samo dva geologa: Dr. Wolf 1841.- 1842. i Conrad, koji ju je 1866.- 1867. po nalogu turske vlade u interesu rudarstva proputovao. (Mitt. d. geogr. G. Wien, 1870, 219).

Po okupaciji Bosne prionuše jednako živo uz geološko snimanje Bosne kao uz geodetsko, ali na žalost, taj se posao nije proslijegjivao istom energijom. Već 9. marta 1879. bi zaključeno geološko kartiranje - dakle pet mjeseci poslije zadnjih bitaka. To poduzeće ponukala je onda osnovana rudarska oblast (barun Andrian), a našlo je potpore i u direktora geološkog državnog zavoda u Beču, Franje pl. Hauer-a. Da se ne povrijedi paritet, bi zamoljen i kr. ugarski geološki zavod, da sudjeluje, ali je ovaj otklonio, jer mu fale dovoljne radne sile i tako je tu preglednu kartu izradio sam bečki državni geološki zavod, koji je odaslao najznatnije osobe svog ne baš preobilnog staleža, da riješe tu veliku zadaću, prem je time valjalo odgoditi najpotrebnije domaće poslove. Osim trojice glavnih suradnika, Edmund a pl. Mojsisovicsa, Emila Tietze-a i Aleksandra Bittnera, sudjelovali su tu u manjem opsegu još i K. M. Paul od geol. državnog zavoda i prof. Gjuro Pilar od zagrebačkog sveučilišta. Prva spomenuta trojica razdijeliše si zemlju tako, da je Mojsisovicsa zapalo obragjivanje sjeverozapadnog dijela, dakle bosanski krš i susjedno provalno tlo sa vapnenastim pokrivkama; Tietze-a zapao je pretežno sjeveroistočni neogen i pojas fliša sa serpentinima a na jugu triadički kraj; Bittnera je zapao hercegovački kras i istočno visoko gorje, gdje se triadičke vapnenaste planine izmjenjuju sa škriljastim. Paul radio je u sjevernom terciarnom i fliškom kraju a Pilar u sjeverozapadnom kraju. Rezultat tromjesečnoga rada pod vedrim nebom, u zemlji, koja se jedva smirila, te time uzrokovala velikih poteškoća, većih nego li potle za mapiranja, objavljen je već slijedeće godine pod naslovom: "Grundriss der Geologie von Bosnien-Herzegowina, Erläuterungen zur geologischen Uebersichts-karte dieser Länder" od gore spomenute trojice suradnika sa paleolontološkim dodacima od Melch. Neumayera i sa petrografskim od K. v. Johna (Jahrb. der k. k. geol. R. A. 1880.). Spomenuta je karta dopunjak Hauerovoj geološkoj karti monarhije 1:576.000 te je naštampana na prilično nesavršenom skeletu Schedine karte bez oznake terena. Sjeverni dio zemlje je daleko općenitije izragjen, jer je tu Bittner osobito u visokim gorama znao da ocrta prilično tačne slike. Poduzeće bilo je u velike sjajno uspjelo. Isprva se namjeravalo, da se načini "pregled" za orijentaciju, koja bi mogla služili daljnjem specijalnom proučavanju, a što se je postiglo, nadmašilo je tu namjeru na daleko. Dakako, onda nije mogao nitko misliti, da će proučavanje na tom polju dvadeset godina mirovati, jer geološka istraživanja nijesu

-- 275 --

u one osobe, koja je upravljala Bosnom više od dvadeset godina, na žalost našla ono uvaženje, koje su našla prehistorička i druga ina. Nije za to čudo, ako se držalo, da "Grundlinien" posve odgovaraju svrsi.

Slijedećih se godina malo šta radilo. Fr. pl. Hauer posvetio je zadnje dane svog slavnog znanstvenog rada bogatim nalazima kefalopoda u školjkastom vapnencu kraj Sarajeva (Denkschr. d. k. Akad. 54, 59, 63). - Bittner priopćio je nekoliko dodataka, od kojih je onaj u Jahrb. d. geol. Reichsanstalt najvažniji, poveći niz manjih paleolontoloških radnja pribilježio je Katzer. Interes za rudarstvo iznio je nekoliko povećih radnja, koje ali u geološkom vidu donose malo šta nova te ne prelaze temeljna načela. Toula je sve do godine 1882. od geologa u Bosni proučene puteve zabilježio u karti. (M. d. W. g. G. 1883/25).

Tek 1898. spremila se geologija na važan napredak, jer je onda ustanovljen državni geološki ured. Mnogobrojne publikacije svjedoče, kako je čovjek, koji tim uredom upravlja te ga i sam sačinjava, oduševljen za svoju zadaću. Njegov ćemo trag često naći u ovim listovima, a želili bi, da dovrši svoju zadaću: "sistemsko ponovno proučavanje Bosne i Hercegovine u vidu montanistički i ekonomski važnih krajeva."

II. Historička i politička geografija.

1. Prehistorija i rimsko doba.

Najstarija poznavanja. Početkom XIX. st. pisao je jedan od rijetkih putnika, koji su tada pohagjali Bosnu, da se valja čuditi, kako su mogli posve iščeznuti tragovi rimskog doba u ovoj zemlji, dok su se tako brojno sačuvali u susjednoj Dalmaciji. Još se pod konac turskog gospodstva opazilo, da tome ipak nije tako zlo; njemački konzul Blau, Englez Evans i drugi istraživaoci znadijahu već da izvješćuju o brojnim starim natpisima i čudnovatim sredovječnim nadgrobnim stećcima, koje su naravski uvrštavali u doba izmegju prehistorije i turskog doba. No Corpus Inscriptionum Latinorum, kome je treći svezak izašao g. 1873. te mu je i pridodana karta, pokazuje ipak čudnovatu prazninu u našem području. Zaposjednućem zemlje po monarhiji promijenile se jednim mahom prilike. Već za vojne započe istraživanje i prekopavanje po mladim učenjacima, koji su bili pozvani na vojsku (n. pr. pl. Luschan), te časnicima vojske. Već prve godine iza toga poduze Mavro Hoernes arheološka putovanja vanrednim uspjehom. No posve nova era osvanu, kad bi zasnovano u Sarajevu središte za ovakova proučavanja osnutkom zemaljskog muzeja, koji pod upravom Koste Hörmanna baš u tom pogledu poluči uspjehe, kojima se valja diviti. Uz imena Radimskog († 1895.) Fiale († 1898.), Truhelke i Patscha - da samo glavne osobe spomenem - veže se spomen na toliki niz veličajnih našašća i otkrića, da se Bosna i Hercegovina vrsta u Evropi medju najbogatije zemlje po antiknim i osobito pretpovjesnim starinama. Za barbarstva tolikih stoljeća mogaše zemlja da sačuva svoje blago netaknuto, tu se nije duboko oralo i tako se nijesu ni prerovali dublji slojevi, a potpuna ravnodušnost naprama svemu povjesničkom životu i istraživanju ma koje vrste, razlogom je, te su se sačuvale i zornije gromile i ruševine. Tek je razbila ponajviše motika noćnog kopača blaga po koji sarkofag ili po koju žaru. No sada izagjoše na svjetlo hitrim slijedom, nenadanom množinom neolitski

-- 276 --

nalazi iz Butmira, tisuće grobova iz halštatske perijode na glasinačkoj visoravni, kružne gradine i naselja na stotinu mjesta, grobišta i sojenice na Uni i Sani, koje već zasežu u rimsko doba, a konačno bi dokazano, da su se ne samo na zapadu i jugu zemlje sačuvali tragovi vrlo bogate, upravo klasične perijode. Ballif je otkrio brazde, koje su kola izglodala u krševitom tlu a po njima ustanovio je nepomnjivo gustu mrežu cesta; Patsch je našao, da u plodnijoj Hercegovini gotovo svako veće moderno naselje stoji na rimskom, a ovo opet na prehistoričkom; napokon su otkriveni i tragovi starih gradova i njihova imena i to ne samo takovi, kojim su nam sačuvali spomen-pisci, nego i posve novi, o kojima se još nije čulo.

Još dugo nije iscrpljeno bogatstvo, koje ovdje u zemlji počiva, no problem, koji valja riješiti, stoji već jasno pred očima. Mlagji "pretpovjesni" nalazi zasežu ovdje, kao i u susjednim zemljama u pravo antikno, ovdje rimsko doba. Dapače se ni odregjena granica neda povuči izmegju obje perijode. Prehistoričko umijeće traje osobito u udaljenijim krajevima u unutrašnjosti zemlje još za rimskog gospodstva. Grobišta, gradovi, nakit i oružje, koje ovdje nahodimo, potječe od onih naroda, na koje su Rimljani ovdje naišli, s kojima su se borili, koje su podjarmili i od kojih je poteklo kasnije romanizovano žiteljstvo. Radi se dakle o tome, da na osnovu nalaza odredimo pravo mjesto imenima naroda i dogagjajima, koje su nam dočuvali stari pisci. No to pak polazi teško za rukom. Jednoć si protuslove pisci - osobito se valja osvrnuti na Strabona, Plinija, Ptolomeja, koji podaju tablice narodâ - tako jako, da Kiepert (u formae orbis antiqui XVII. tekst) taj kaos zove nerazmrsivim. I ratni izvjestitelji sasvim su nejasni i oskudijevaju valjanim podacima (Bauer, Arch. epigr. M. XVII.) u prikazivanju sjedišta i susjedstva naroda, i kretanja vojska. Uzprkos svemu tomu uspjelo je pronicavom istraživanju, da pomoću eto otkrivenih natpisa zadobije osnovanije nazore o područjima nekih starih naroda, osobito Japoda, nego li je to moglo biti do sada. Kako će se daleko dospjeti na tome putu, ne može se reći, jer to ovisi o slučajnim otkrićima i o sačuvanju spomenika; samo po sebi izgleda nevjerojatnim, da će se u pravoj Bosni onkraj razvogja toliko postići, koliko u krajevima, koji leže bliže Jadranu: u Hrvatskoj, Dalmaciji i Hercegovini. Jer sve da je ono šumom obrašteno područje pokazivalo u staro doba takogjer mjestimice neobičnu gustoću naselja, sve da je malo zaostajalo po plodovitosti tla za južnijim područjem, to su ovdje ipak rjegji rimski spomenici do sada a i manje se ih našlo, osobito na mjestima, koja se odlikuju rudarskim prometom i plodovitošću. Još su gore prilike u starijih prehistoričkih ostataka; mogu se doduše uvrstiti u pretpovjesni kulturni slijed, ali nipošto u povjesničku tablicu naroda. Najdavniji spomenik domaćega stanovišta na visokom stupnju kulture jest neolitsko naselje u Butmiru kod Sarajeva, u onoj malenoj ravnici na Vrelu Bosne, koja se proteže megju gorjem i brdovitim krajevima vrhbosanskimi, koja je za ovo područje uvijek bila i srcem i zametkom. Malen, plosnat humak, da ga jedva opažaš, leži u ravnici, a sav je sastavljen iz kulturnog sloga nekadanjeg prebivališta, koje je ujedno bilo radionicom za dogotavljanje izglagjenog kamenog orugja. Tlo ispunjuju gotovi, polugotovi ili neuspjeli proizvodi ove industrije zajedno sa ostacima lijepo uriješene lončarske robe i nebrojenih glinenih kipića. Nema tu ni traga upotrebi metala (Radimsky).

I ako je ovo naselje napušteno prije nastupa više kulture, to nas opet vode ostaci drugog naselja, u istom kraju, na Debelom Brdu tik do Sarajeva na obronku Trebevića, iz neolitskog doba u brončano i željezno doba, pa dalje sve do u rimsku

-- 277 --

perijodu. Otale možemo možda zaključiti, da je kroz čitavo to vrijeme nastavao jedan narod taj kraj, i sam o sebi okušao sve ove napretke kulture; a kako su od Rimljana podjarmljeni narodi bili bez sumnje Iliri, mogli bi po tom uzeti, da su već neolitski ljudi bili Iliri, kako to naslućuje M. Hoernes o brusačima kamena u Butmiru. (Aust. Ug. mon. 186.)

Nazor o dugotrajnom boravljenju Ilira osniva se osobito na opažanju, da nasipne gradine, koje se razasute nalaze po čitavoj zemlji, vrlo često iznose nalaze iz mlagjeg kamenog doba, pa sve do u rimsko, jednako kao i na Debelom Brdu, da su dakle kroz čitavo vrijeme bili naseljene. Ovu suvislost, koja je u drugim dijelovima Evrope samo iznimka, možemo za naše zemlje nazvati redovitom, jednako kao i u susjednoj Istri. No kako dosta često nastadoše i rimske utvrde i mjesta iz ovih nasipnih gradina, a na ovima opet kršćanske crkve, to nas vodi dugi niz mjesne suvislosti sve u ono doba, kada je najljuće prekinuta veza povjesničke tradicije: sve do turske vlade. Pa i ovoj je odolila navika slavenskoga stanovništva, te nazivlje svaku prehistoričku gragjevinu "gradinom" a sve veće rimske ostatke sa oborenim zidovima "crkvinama". Ova imena, koja su u silnom broju rasprostranjena po svoj zemlji, služe sada istraživaocima kao kažiput. (Ballif. röm. Strassen 3 i 11). Truhelka veli (W. M. I. 299.), da naziv gradina upućuje na prehistoričke ruševine, crkvina i gradac na rimske, nasuprot grad i stari grad na sredovječne i turske.

Dolazimo mnogo bliže pravoj historičkoj dobi mnogobrojnim ostacima, koje nam je imenom nepoznato ilirsko pleme ostavilo na glasovitoj Glasinačkoj visoravni kao svjedoke svoga bivstvovanja. Kako se u više navrata razložilo, osobita je karakteristika, koja odlučno utječe na karakter krajolika po jugoistočnoj Bosni ta, da tu nastupaju vapnenaste gromade, koje na šumovitom brdu i humlju staroga škriljavca u neku ruku regbi plivaju. Oni tvore pločaste gore (Tafelberge), pa se odižu strmo svojim stijenama iz okolice. Površina im je obično nešto krševita po svojoj vapnenastoj naravi; nema izrazitih potočnih korita; vrela su rijetka. No ne valja da pomišljamo na dalmatinski ili hercegovački krš; samo mjestimice izmiljaju glavice krša (Schichtköpfe) i stijene iz livada ili iz šumskog tla; zemlja je zelena, odjevena obično krasnim šumama ili prostranim ravnicama. Pošto visina nad morem u ovih vapnenačkih gromada nije tako znatna kao dalje na jugo-istoku, gdje tvore planine oko vrela Neretve i alpe po Crnoj gori, to su stoga i prikladne za šume i pašnjake, dapače i za obragjivanje; no nijesu ni izvrgnute žarkom suncu, suhom ljetu i buri primorskih jadranskih zemalja.

Velika vapnenasta gromada, od koje Glasinac predstavlja samo malen dio, napunja zapravo čitav prostor na istoku od Sarajeva sve do Drine kod Višegrada, na zapad do Vlasenice, a na sjeverozapad sve do Kladnja; njezinu južnu granicu tvore doline Miljacke i Prače.

Područje to mjeri u duljinu 70 km. (Višegrad-Kladanj). Najveći dio ovoga područja obrašten je danas šumom; tik južnoga ruba nalazi se krčevina, koja je gušće nastanjena. To je glasovita glasinačka visoravan, na kojoj mislimo u prvom entuzijazmu, da vidimo 100000 grobnih humaka. I ako broj tačnim brojenjem spadne na manje nego li jednu petinu, to su i to ipak neobične množine, jednako kao i mnoštvo iskopanog oružja, nakita i orugja, što prepunjuju ormare muzeja, jednako

-- 278 --

kao i njihove obilne slike u publikaciji "Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien". (W. M. I. 61-169, III. 3, IV. 3, V. 3, VI. 8; i t. d.)

Na kongresu istraživalaca na području prehistorije, koji je obdržavan g. 1894. u Sarajevu, živo se prepiralo o tome, kako se mogao na tako malom prostoru nagomilati toliki bezbroj grobova. Strani učenjaci bijahu skloni da prihvate mnijenje, da se je ovdje nalazilo posvećeno groblje za sva susjedna plemena (W. M. IV. 29.), no domaći istraživaoci ne bijahu skloni, da uz to pristanu.

Ne može se u obzir uzeti niti vrlo gusto stanovništvo niti dovlačenje leševa iz vana, nego samo dugo vrijeme, za kojega je bilo groblje upotrebljavano, kako to dokazuju ogromni nalazi. Položaj i oskudica poljodjelstva da su bili u prilog sačuvanju tolikih gromila, koje je na drugom mjestu satro plug. (Prijestoljonasljednikovo djelo, 158). U ostalom imade i drugdje, kod Bileća i Petrovca primjerice (W. M. IV. 29 i 23.) takogjer silnih množina gromila, koje još nijesu pretražene.

Ljudi, što su pokopani na Glasincu, življahu za prvog željeznog doba, koje je nazvano po jednom austrijskom nalazištu halštatskim. No nakit, što ga je nosilo i muško i žensko u velikom broju, kopče i okovi za pojaseve, potkoljenice, kacige i kićeno posugje bijaše od bronca. Najljepši se komadi ne ukazaše kao puka imitacija grčkih uzoraka, nego su valjda odanle importirani. Ova će se kultura smjeti staviti od prilike u dobu od 1000-500 g. prije Krista. Njezini nosioci bijahu pod sigurno Iliri, kako to, kako vele, potvrgjuju i neka sačuvana mjesna imena ilirskog značaja n. pr. Bato, Bando, (W. M. I. 111.) Koji od imena, što su nam ih autori sačuvali, pripada ovome čudnovatome plemenu, posve je neizvjesno, ta jedva znamo da se je uopće kako zvalo. Najprije bi se moglo pomišljati na pleme Desitijata ili Desidijata, kojim je ime u više navrata predano po Pliniju i po natpisima, i koje valja da smjestimo ovamo u istočnu Bosnu. U vrijeme cara Tiberija spominje se na natpisu jednog miljokaza neki "Castellum Daesitiaticum", udaljen od Salone 156 milja (CIL III 3201).

Time dolazimo ravnom crtom baš do Domavije ili Višegrada, sa zavojima dakle nekako u okolicu glasinačku. No ne smije se previdjeti, da je neposredno pred dobom, kada su Iliri došli u tješnji saobraćaj s Grcima i Rimljanima, dakle u IV. st. pr. Hr. nastalo znatno pomicanje ilirskih plemena, uzrokovano provalom Gala na balkanski poluostrv. Ne znamo dakle općenito ni kod starijih vijesti klasičkih pisaca, da li se odnose na doba prije ili poslije ove provale.

Kako iz orugja tako se i po prebivalištu zaključuje, da je glasinačko stanovništvo valjda vodilo pastirski život. Na njihovom se području nalaze samo vrlo jednostavno gragjenje kolutaste gradine, sela opkoljena suhozidinom, malo glinenog posugja, koje ljepotom zaostaje ne samo za halštatskim nalazima drugih mjesta, nego i za kud i kamo starijim butmirskim proizvodima. Doista valjaće da pomišljamo na pleme govedara, koji su nastojali da podmire svoje kulturne potrebštine i svoj nakit prodavanjem goveda i koža.

Velike razlike u bogatstvu opreme mrtvaca vode do zaključka, da su se stepenovi društvenog položaja znatno razlikovali.

Koliko god je tlo Bosne iznijelo u zadnjim godinama prehistoričkih nalaza, to se ipak još samo na jednom odsjeku zemlje slika za sada zaokružuje na sličan način kao u glasinačkoj okolici.

To je bilo na sjevero-zapadu, gdje je bihaćka okolica podarila slično blago, kao ovaj kraj, no gdje smo u ugodnom položaju, da poznajemo i sigurno narodno ime

-- 279 --

japodsko - i da znademo o sigurnim političkim dogagjajima, koje nam razjašnjuju prijelaz zemlje iz slobodnog stanja u rimsko podanstvo. To je osobito zasluga K. Patscha (W. M. VI. 154, VII. 33. "Die Japoden").

No umjesno će biti, da se ovaj odsjek obradi kasnije u savezu s rimskom perijodom, jer su poglavito neprijatelji iz rimske dobe, koji rasvjetljuju i pregjašnje okolnosti.

Dodir sa klasičkim narodima. Prije svega valja pokušati, da se prikaže, što nam upotrebivog saopćuju stari pisci o prošlosti Ilirije. Toga ima vrlo malo, akoprem možemo zaključivati, nesamo po brojnim nahogjajima oružja i novaca, kako već spomenusmo, na trgovački saobraćaj s Grčkom (W. M. IV. 113. i VI. 148.) već u prijašnje vrijeme, nego i to, da su i veliki dalmatinski otoci Vis, Hvar i Korčula kao i neke tačke kopna bile od IV. v. pr. Hr. nastanjeni od grčkih naselja i gradova. Što se ali sačuvalo historičkih vijesti o postojbini i o bojevima ilirskih plemena, osobito s maćedonskim kraljevima, Filipom i Aleksandrom Velikim, to se odnosi više na južnije krajeve, na današnju Albaniju; ostalo je posve mitsko, kao vijest o plovidbi Argonauta uz Dunav u Jadransko more.

Na malo čvršće historičko tlo stupamo istom u času provale Kelta na Balkansko poluostrvo, kojoj početak pada već u doba obojice glasovitih Maćedonaca t. j. u početak njihovog stoljeća.

Vrlo je značajno po naravne pravce saobraćaja na Balkanskom poluostrvu, da Kelti, koji sa sjevero-zapada dogjoše, nijesu najprije ušli u Bosnu nego u Srbiju, gdje ih Tribali potisnuše iz doline Morave (Zippel, Die röm. Herrschaft in Illyrien, 31). To su baš prava vrata u srce poluostrva. Istom kasnije se zapaža njihov utjecaj u našim krajevima; izvješćuje se o pobjedi nad Ardiejcima, koji su prebivali (po Strabonu 7, 5, 5.) na desnoj obali Neretve blizu njezina ušća.

Uzima se, da su se ovamo doselili istom iza svojega poraza. Ovdje im bijahu susjedi Autariati. Ovi prebivahu po vijesti iz IV. st. na nekom otoku u velikom jezeru, iz kojega izvire Neretva (po Periplusu t. zv. Skilaksa). Oba su se plemena obično borila o gospodstvo nad slanim vrelima, koja izvirahu na njihovoj granici. Najbliža poznata vrela soli jesu ovdje konjička (W. M. I. 336). Samo po sebi nije vjerovatno, da bi se narod poput Ardiejaca, koji boravljahu tik do mora, toliko otimao za konjička slana vrela, po današnjem shvaćanju nevrijedna, jer im bijaše pri ruci morsko izobilje. Mjesto u Pseudoskilaksu glasi: Ulaz u Neretvu nije uzak, jer se može ući sa jednom trierom (koja kako mi je g. prof. A. Bauer saopćio zahtijeva od prilike 14 m. širine). Sa teretnim se lagjama može voziti sve do trgovišta, koje leži 80 stadija uz vodu (od prilike 14-15 km). To se gotovo posvema podudara sa položajem kasnije Narone.

Od ovog trgovišta prama unutrašnjosti zemlje proteže se veliko jezero, koje ide sve do u područje Autarijata, jednog ilirskog plemena. U ovome se jezeru nahodi otok od 120 stadija, koji je vrlo prikladan za poljodjelstvo; iz ovoga jezera izvire Neretva. Tik do Narone proširuje se mjestimice Neretva poput jezera; tu ima močvara poput Utovog Blata, nastalih uslijed mlata plime i blizine delte. Iz njih naravski ne izvire Neretva; ovaj će podatak uopće valjati napustiti; još u XVIII. v. držalo se, da sve velike rijeke izviru iz jezera; to je teoretski nazor, koji se provlači kroz stoljeća. Ozbiljnije valja uzeti pokus, da se iz ovog podatka zaključi na promjene okolice srednje Neretve. No Radimsky (W. M. IV. 129, isporedi takogjer

-- 280 --

Thallóczy W. M. I. 334.) je mogao posve uvjerljivo dokazati, da nije ni Mostarsko Blato polje, koje je s proljeća poplavljeno, moglo biti prije u savezu sa objema ravnicama više i ispod Mostara, niti, da su oba polja bila možda u povjesno ili u pretpovjesno doba jezera.

Jedino, što iz tih vijesti crpamo za etnografiju jest podatak o sjedištu Autarijata, koje moramo dakle da naslućujemo u gornjoj Hercegovini, možda od Rame do Stare Srbije. Ime rijeke Tare možda se sačuvalo kao svjedok ovog doba.

Ali na obali sve daleko dolje u Albaniju vladahu u III. st. pr. Hr. Ardiejci, (nazivani kasnije Vardejcima), "zatornici Italije", a protiv njih su Rimljani ratovali megju prvim i drugim punskim ratom (229. pr. Hr.). Ova ilirska država igrala je i nadalje ulogu u bojevima Rimljana protiv Maćedonaca; pristajući očito uz potonje, pribavi si njen kralj Gencije, što kraljevaše u Skodri mržnju Rimljana - te izgubi svoju vladavinu g. 168. pr. Hr. Tada se valjda protegla granica rimskog gospodstva od juga do Neretve; domaće poglavice zadržaše, istinabog, još svoju vlast, ali provincija ne bi uregjena. Pleme, koje tada stanovaše megju Neretvom i rizonskim zatonom (Boka kotorska), zvaše se Plerejsko.

Kako god bile oskudne daljne vijesti u rimskih povjesničara, to nam ipak razgaljuju ratovi, koji se u kratkim razmacima sve nanovo vode, malo po malo sliku o razmještanju naroda, barem u jednom dijelu našega područja. G. 156. pr. I. borili su se Rimljani, da zaštite Isejce, stanovnike viške, protiv Delmata, koji se ukazuju kao starosjedioci u današnjoj Dalmaciji i Hercegovini na desno od Neretve; njihov glavni grad bijaše Delminium, kako se sada drži Županjac u Duvanjskom polju. Ne smije se smetnuti s uma, da mnijenje, po kome je Delminij ležao u Duvanjskom polju, ne utvrgjuju vijesti o ovom ni o kasnijem, nego ga čak uzdrmavaju. Jer još stotinu godina iza toga ne bijahu Rimljani još tako daleko prodrli u unutrašnjost, (usp. Zippel str. 132.) Grad bi zauzet i spaljen. Kasnije se izvješćuje, da su Ardiejci premješteni sa obale u unutrašnjost zemlje za kaznu za njihovo gusarenje. "Tlo je oporo, neizdatno i neprikladno za poljodjelstvo tako, da su posve uništeni doskora izumrli". (Strabo 7, 5, 6). Moraćemo uzeti, da su ih prognali iz vrlo plodnih polja na Trebižatu i donjoj Neretvi na nepovoljno kršno visočje ili u šumske krajeve u unutrašnjosti zemlje. Dvjesta godina iza toga nastupaju po zadnji put u Plinijevoj tablici naroda (3, 22, 143) kao sićušno pleme.

Naša nije, da tu riješimo pitanje, dali valja obilne, premda ne u velikim skupinama po Hercegovini razdijeljene prehistoričke nalaze, s punim pravom pripisati pojedinim navedenim plemenima. Dosta je, da ovdje ustanovimo, da su za starije doba, t. j. u zadnjim vijekovima pr. I. osim žitelja glasinačkih - dvojbenih Desidiata - u južnom dijelu našega kraja živjeli samo Ardieji, Delmati, Plereji i Autarijati.

Mi ćemo sada pogledati na sjeverne strane. Bojevi Rimljana sa Ilirima sve su se do polovine drugoga vijeka bili u južnome dijelu zemlje, a Rimljanima bijahu ishodištem njihovim primorski gradovi južnog jadranskog mora, dočim od sad ratovi počinju na sjeveru. Vojne rimske kretale su iz sjeverne Italije, a osobito iz Akvileje, a time nastupaju na poprište historije nova plemena.

Megju ovima ide prvo mjesto u svakome vidu Japode, o kojima nas i klasici a i obilni nalazi obavješćuju. Oni obitavaju počam od tla Čiča oko Trsta, koje nije više njihovo pa do ušća Kupe, dalje u današnjoj Visokoj Hrvatskoj do Une i dalje sve u područje Sane. (Zippel, 123-127). Pisci još nijesu složni, dali je i kvarnerski

-- 281 --

zaljev (sinus flanaticus) bio njihov, jer se nikada ne pokazuju kao brodarski narod. Na otocima i na pučini morskoj spominju se samo Liburni. Možda ćemo naći tome razlog, ako upozorimo, kakav je nerodan kraj u hrvatskom Primorju, kako se i obala a i visoko gorje neposredno strmo dižu iz mora te tu nema gotovo klanaca, i kako tu ljuto bura bruji. To je jedan od rijetkih krajeva, gdje narod može da živi tik nad morem, a da mora ni ne vidi ni ne osjeća, osobito ako bi ono malo luka kao Senj i Karlobag bile u rukama otočana, koji vladahu morem. Ta i sami Turci imali su u svojim rukama kroz dva vijeka Visoku Hrvatsku a ipak nijesu mogli da se tu domognu vlasti nad morem.

Da su se Japodi protezali do Sane to se zaključuje po sličnosti nalaza iz grobišta u Sanskom mostu sa nalazima iz Jezerina kod Bihaća, koje je bilo sigurno japodsko. Ali kulturna srodnost u doba prehistoričko jamačno ne može biti nepobitnim dokazom. (W. M. VI. 62 i sl.).

Strabo (4, 6, 10.) veli, da su Japodi bili pleme, pomiješano od Ilira i Kelta, a bogati nalazi u Jezerinama kod Bihaća nam to sasvim dokazuju. Tu vigjamo prvobitnu halštatsku kulturu, zaodjetu i proniknutu slojem keltskih oblika latenskog doba. Množina orugja i oružja, nagjenog u blizini Bihaća može se sasvim sravniti sa onom na Glasincu; u grobištu u Jezerinama bilo je 530 plosnih grobova (W. M. 190), u drugome kod Ribića njih 316 (W. M. VII. 3), a megju njima leže sojenice u Ripču (W. M. V. 32.). Svuda tu zaredaše nalazi dobom halštatskom, onda slijede obilniji nalazi latenskog doba, a ovo zamjenjuje rimsko. Sva ta mjesta, pa i rimskim starinama bogati Golubić, leže nekoliko kilometara razdaleko u lijepom dolu bihaćkom, koji kao zelena, rodna oaza leži na dnu ljutoga krša te ga obilno natapa lijepa Una. Tu ima izvrsnoga kamena za gradnje, zgodnih putnih sveza prema sjeveroistoku i sjeveru, tu je stjecište važnih, premda tegotnih puteva na jug u Knin i Spljet i na jugoistok u Petrovac, Ključ, Travnik i dalje u nutrinu. Rimski natpisi, 1895. obreteni, dokazuju, da je taj kraj bio japodski, jer na njima nalazimo zapisano, da su ih postavili prefekti i principi Japoda. (W. M. 154). I to se slaže sa vijestima autora, Apiana i Diona (Zippel 124.), koji vele, da su Japodi s ovu i onu stranu gore bili nastanjeni, a to gorje može biti samo Kapela i njeni nastavci na lijevoj obali Une; ovostrani Japodi obitavali su dakle u visokoj Hrvatskoj i južnoj Kranjskoj a onostrani na Kupi i Uni u okolišu Ogulina, Karlovca i u "Turskoj Hrvatskoj".

Što se tiče ratova Rimljana, to o njima saznajemo prvi puta pod imenom "japodskoga rata" u god. 129. pr. I. Po Apianu podjarmljeni su samo "ovostrani", cisalpinski, Japodi, a ista je sudbina deset godina kašnje snašla i "onostrane". Siscia (Sisak) na ušću Kupe u Savu bi osvojena. Ona doduše nije bila japodska, ali time, što su se Rimljani ustanovili u savskoj ravnici, dobili su tek pravu bazu za svoje operacije u zemlji Japoda i u čitavoj Bosni. Razumije se, da je trajni posjed savske doline bio ovisan o sigurnosti cesta, koje vode jadranskom moru i kvarnerskom zatonu. Čini se, da su se Rimljani služili staroslavnim putem, koji je preko Ocre vodio iz Akvileje u Nauportus (Gornja Lubljana). Premda je, po mnijenju novijih pisaca (Zippela), odmah potle rata od 119. g. pr. I. sav kraj ilirski uregjen kao provincija i premda se nešto kašnje govori o nekom rimsko-japodskom savezu (Zippel, 189. i 198.), jamačno je za rimskih gragjanskih ratova rimska vlast u ovim krajevima propala. Oktavijan Augustus morao je kao uspostavljač reda da prije svega stalno osigura pokrajinu, koja je Italiji bila tako blizu i preko koje je vodio

-- 282 --

kopneni put na balkanski poluotok. Apianov izvještaj o tome ratu jamačno se osniva na samim komentarima Augustovim.

Razumije se, da su Japodi po svom geografskom položaju morali da pretrpe prvu navalu (35. pr. I.); oko njihovih gradova Arupija kod Otočca, Metula i Terponosa bije se ljuti boj. Otale ide Augustus opet na Sisciju, koju su Rimljani već prije 84 godine bili osvojili. Onda se on zove panonskim gradom a pošto bi nadvladana vojska, koja mu je došla u pomoć, bi pretvoren u rimsku džebhanu. Ali otale ne ide Augustus s političkih razloga, kako bi se mislilo, na jugoistok prema Bosni, već prenese bojište slijedeće godine (34. pr. I.) u današnju Dalmaciju; izrično se doduše veli, da je Augustus, koji je prezimovao u Rimu, pošao onamo suhim putem kroz Japodsku zemlju, što je dokazom, kako se temeljito prošle godine ovdje započeo rad, ali time je regbi odustao od glavne svrhe rata. Ratovi protiv Delmata bili su opet opsadni ratovi a odigrali su se oko Promone blizu Drniša, Sinodyuma i Setuje, kojima je položaj još nepoznat, ali su jamačno bili nedaleko obale. God. 33. pokloniše se pobjegjenici Augustu; o daljnjim vojnama, koje su za potpuno podjarmljenje zemlje bile jamačno nužne, ne čujemo ništa, premda su u opisanom ratu podjarmljene samo izokolne zemlje. (Kromayer, Die illyr. Feldzüge Octavians, Hermes. 33, I.).

Možda je nepotpuno riješenje zadaće bilo razlogom, te je bilo potrebno iznova ratovati. U godinama od 12.-10. pr. I. vojevao je Tiberij na Savi i Dravi protiv Panonaca; u god. 6. po I. buknuo je veliki ustanak svih Ilira i Panonaca - kako se onda kazivalo - (O. Hirschfeld, Zur Gesch. d. pan.-dalm. Krieges, Hermes 25, 351). Rijetka sačuvana ratna izvješća odaju, da su Rimljani, ako su ikada bili gospodari nutarnje zemlje, to gospodstvo izgubili. I sami primorski gradovi kao Salona i Apolonija bili su u opasnosti; Tiberiju valjalo je dugo vremena da se brani u Sisciji, prije nego li je mogao preći na navalu. Možda je podesnije, da u opće prihvatimo mnijenje, da je za pregjašnjih ratova podjarmljena samo Dalmacija i zemlja Japoda, kako to i vijesti pisaca vele. To možemo zaključiti i po polakom i opreznom ratovanju Tiberija i po tome, što su velike ceste, o kojima ćemo dalje govoriti, tek zasnovane iza ovog rata. Jedanput se dapače izrično govori o neoslabljenim, neobuzdanim plemenima, koja nikada još nijesu imala pretrpiti rata. Dakle su Rimljani valjda sada istom plemena u današnjoj Bosni obredali i podjarmili, dočim su prije samo primorci Adrije u širem smislu bili pobijegjeni. I time bi se opet isticala velika važnost gorskog razvogja - Karadaga Hadži Halfinog - u povjesti naše zemlje.

Svakako je ovaj puta podjarmljenje bilo potpuno, o tome ne može biti dvojbe.

Ilirija - rimska pokrajina. Rimska se pokrajina Dalmacija protezala od Arsije na istočnoj obali Istre preko Dalmatinske obale do rijeke Mathis (Matja) blizu ušća Drina pa na istok do u kraljevinu Srbiju, dakle preko Drine do blizu Morave. Sjeverna ali megja nije tekla kroz Savu nego nešto na jug, podnožjem gora, tako da je Posavina već pripadala Panoniji. Novija su istraživanja pokazala, da i Banjaluka pripadaše Panoniji. (Jireček, Romanen, - Domaszewski, Die Grenzen von Moesia sup. Arch, epigr. Mitt. XIII. 48/23, 129; W. M. V. 229 i III. 528).

Ona je dakle svakako obuhvatala predjele onih naroda, koji se spominju u gornjoj kratkoj ratnoj povjesti, ali osim tih još i mnoga plemena, bilo ilirska, bilo kao japodska, keltskom krvlju izmiješana. Noviji nalazi dokazali su, da se la-tenski

-- 283 --

oblici, značajni za keltsku kulturu, daleko na jugu nalaze (sr. Gorica, Rakitno i dr.) Rimski pisci znadu o Ilirima svašta zla da kažu o njihovoj surovosti, prijeziru bogova i sličnim barbarskim svojstvima, ali o tome ne smijemo mnogo držati. Brzo i temeljno širenje rimskih životnih i umjetnih prilika možemo smatrati razlogom, da samo povoljno sudimo o kulturnim svojstvima Ilira, a ako su se oni u svom gorskom kraju tako dugo opirali podjarmljenju, to nam odaje samo njihovu muževnost. Na to svojstvo, koje ih čini sposobnima za rat te oni na nj i na okršaje naginjahu, upućuje nas i u kasnije rimsko doba po koja vijest, a nekoliko snažnih careva i mnogo vojnika bili su podrijetlom iz ilirsko-panonskih provincija; to nam odaje napokon i njihova dalnja povijest do današnjega dana. Jer, ako nam je i teško ustanoviti, koliko li slavljenih junačkih svojstava, što ih nalazimo u Bošnjaka, Hercegovaca i Crnogoraca, valja pripisati ilirskim česticama u njihovoj krvi, to nam južni Šćipetari, koji su svoju narodnost, ako ne posve čistu, a to bar čistu od slovjenskih primjesa sačuvali, odaju čudovitu, snažnu narav. Oni su tijekom vijekova davali Osmanlijama najvrsnije borioce, a ako su uza to zaostali na vrlo niskom kulturnom stepenu, dijelili su tek istu sudbinu kao i svi ostali podanici sultanovi. Dakako, i vlastiti njihov nagon nezavisnosti brani u njih napredovanje tugje kulture.

Kako je rečeno, ne ima čemu da nam služe vijesti starih pisaca o imenima i sijelima ilirskih plemena. Ne smeta nas toliko, da si imena protuslove, već su oznake njihovih sjedišta preveć općenite a moći ih je raznoliko tumačiti. Mi ni ne znamo, na koja se vremena odnose popisi plemena. Bar naslućuje najnoviji obragjivač ptolomejske listine (Jelić, W. M. VII. 167 i sl.), da potječe iz predrimskog doba, a to bi ju stavilo u doba za 500 god. starije, nego li se do sele mislilo. Ne računajući amo Japode, Dalmate i Liburne, kojima su sjedišta poznata, iznosi nam Plinij (natur. hist. III. 22, 142) još 17 plemenskih imena, a Ptolomej njih 18, od kojih su 13 zajednička sa Plinijevim. U Plinija ima dakle 4, kojih Ptolomej ne spominje a u Ptolomeja 5, za kojih Plinij ne zna. Plemena, što ih oba spominju, su po alfabetskom redu Plinijevom u konventu naronskome: Cerauni i Docleatae, Deretini, Dindari, Melcumuani, Naresii, Scirtari, Siculotae i Vardaei (Ardiaei). Kako-tako je ustanovljeno samo sjedište Dokleata kod Duklje u južnoj Crnoj gori i Naresija, ako ove smatramo stanovnicima Narone. U kotaru salonskome stanovahu Ditioni, Maezaei i Sardeati. Sjedišta Ditiona valjati će nam po jednom napisu (CIL br. 10156, sr. Bauer Arch-epigr. M. XVII, 135) smjestiti valjda na Unu i na vrela Unca u Grahovom polju. Maezaeje meće Patsch (W. M. VII, 54) s dobrim razlozima istočno od Japoda u kraj više Banjeluke, dakle na visove s obih strana Vrbasa i Vrbanje, možda do Bosne.

Daesitiate (ili Daesidiate?), što ih Plinij navodi a Ptolomej ne, takogjer nam, kako gori rekosmo, opredjeljuje jedan napis, po kojem je njihovo glavno mjesto bilo 156 milja na istok od Salone; Hylaeje, Adriope i Bulimeje, što ih spominje Ptolomej, a Plinij ne, meće Jelić (W. M. VII. 205) u današnju Dalmaciju. Interes, da se sjedišta svih tih plemena ustanove, smanjuje se time, što se navedena imena odnose na podrazdjele različite veličine i različitoga značenja. Dočim su Japodi i neka druga plemena posjedovali poveliko zemljište, sačinjavali su druga jamačno samo male župe i općine, što već razabiremo po Pliniju: "M. Varro navodi u konventu naronskom 89 civitates, a od tih su samo slijedeće poznate" te navodi gore spomenutih 18 imena. Što bi od ono ostalih 71? Kako li su morale biti malene te

-- 284 --

"općine", ako su sve morale imali mjesta u konventu naronskom? Na istom mjestu u Plinija nalazimo i statistiku pučanstva, jer se žiteljstvo računa po jednoj, inače nepoznatoj mjeri, po dekurijama. Od ono 18 poznatih imadu najveći broj dekurija Desidiati (103) i Nareseii (102); najmanje su općine u Deretina i Daursa sa 14 odnosno 17 dekurija.

Što se tiče skupnog imena provincije, starije je ime Illyricum, ali se proteže dalje na jug preko naših zemalja; kašnje nalazimo prigodice ime Panonije za sjeverne dijelove a od vremena Flavijevaca nalazimo ime Dalmatia u gori označenim granicama, premda se eponimno pleme zvalo Delmati a njihov glavni grad Delminium.

Plinij nam javlja, da se provincija dijelila u tri sudbena okruga ili konventa, u konvent skardonski, salonski i naronski. Ptolomeju o tome nije ništa poznato, a on odjeljuje provinciju u Liburniju i Dalmaciju a dodijeljuje prvoj sve sjeverozapadne pokrajine do donje Save, a iz toga zaključuje najmlagji tumač odnosnih mjesta u Ptolomeja, Jelić u svojoj temeljitoj i važnoj radnji (W. M. VII.), da se ti podaci ne odnose na rimsku periodu, nego na starije doba.

Začudno je, da se tri glavna grada provincije nalaze tako blizu megjusobno i do morske obale, a svaki izvan središta svoga područja tako, da iz najdaljih krajeva njenih valja do njih prevaliti tegotne puteve preko gorskih klanaca od 100 do 200 km. daleko. I dandanas još su krajevi oko Drine i Save posve odijeljeni od mora, bez sveza i bez zajedničkih interesa sa nutrinom zemlje. Njihove sveze upućuju ih na sjever a ne na jugozapad. Ako je Skardona bila glavnim gradom krajeva oko Drine, to bi značilo isto, kao da je Akvileja bila glavnim gradom Gornje Austrije. Po tome se čini, kao da je težište zemlje bilo na obali morskoj, kao da je nutarnja zemlja bila malovrijedna, rijetko napučena i slabo kultiviran pripadak primorja. Tome mnijenju naginju svi stariji pisci megju modernima, tako - da navedem jedan primjer - Kiepert, koji je još 1894. u tekstu svoje formae orbis kazao: "Primorje bilo je gusto naseljeno pomanjim gradovima a nutrina i u rimsko doba rijetko naseljena i bez sigurnih tačaka historičke važnosti". Da i povjest osvojenja zemlje govori u prilog ovome nazoru, to smo već spomenuli, jer sva nam izvješća govore samo o odlučnim bitkama blizu morske ili savske obale, o samoj nutrini nema spomena.

Megjutim, temeljna istraživanja i iskapanja, provedena u zadnjim godinama u mnogim stranama Bosne i Hercegovine, za čudo protuslove ovome nazoru. Premda sve tlo u nutrini još nije ispitano sistematski a za daleke prostore nema nego slučajnih nalaza, ipak se opažava, kako pretpostavljena razlika izmegju naselja i kulture primorja i nutrine sve više nestaje. Ne samo da su sve rodne i obradive kotline u nutrini, kao vrelište Bosne kod Sarajeva i Lašve kod Travnika, tercijarna kotlina kod Zenice i ubavi kraj oko Sanskog Mosta, a prije svega krasna dolina kod Bihaća na Uni bogate, već se i u daleko udaljenom kraju, kao što je rudarski kraj oko Srebrnice našao lijepo izgragjeni grad rimski sa javnim dvoranama, kupkama i sličnim - Domavija, kojoj se ime prije nikad ni čulo nije. I u samim što teže pristupnim gorskim dolovima, kao u kraju oko Unca ili u postranim dolovima oko Neretve gornje i u dolini Bile našlo se rimsko kamenje, a kod Glavatičeva i Bjelemića nalazi se rimsko kamenje, koje nije prenešeno u muzej u Sarajevo, jer danas, nakon što je austro-ugarska uprava tu dovršila svoju golemu mrežu cesta, amo još nema ceste (W. M. IX. 262).

-- 285 --

Zato misle i današnji, u Bosni radeći istraživaoci, osobito Karlo Patsch, čija lijepa arheološko-epigrafska istraživanja rimske provincije Dalmacije vode ovdje prvu riječ, da pretpostavljena razlika u kulturi izmegju primorja i nutarnje zemlje ni u doba romanizacije nije postojala, nego da je današnja Dalmacija zajedno sa susjednim zemljama naše pokrajine proces romanizovanja i to već u prvom stoljeću po Isusu prošla (W. M. IX. 190). Ovo rano doba nešto presenećuje; nalazi pečata na ciglama nas na nj uz ostale razloge, koje ovdje nećemo razlagati, nukaju. U opće bi prešlo vijenac ove radnje, da ponovimo bogatu statistiku nalaza iz Bosne, Hercegovine, Dalmacije i Like. Pred nama se otvara more literature, nepregledno kao i blago muzeja u Spljetu i grobište u Solunu; sve to ne može se tako lako pregledati kao netom spomenute radnje K. Patscha.

Tu nam je samo još ustanoviti, da se, prem je nutrina Bosne bogata rimskim naseljima, ovo bogatstvo i obilje nalaza u jednu ruku u primorskim krajevima Dalmacije, u drugu u nutrini Hercegovine s obje strane Neretve još umnožava i zgušćuje. Treći važan glavni predio je okolica Bihaća u japodskoj zemlji.

Dosta je ovdje potsjetiti na rimske gradove u ravnici Dalmacije, na Burnum i Aequum i kako se već svi zovu te na krasnu Dioklecijanovu palaču u Spljetu i na blago iz poganskog i kršćanskog doba u razvalinama Salone, koje je pod neumornom rukom monsign. Bulića obreteno. Da je i dolina Cetine od Vrljike do Sinja u rimsko doba bila dobro napućena, pokazao je Patsch (W. M. VII. 119.), a još u većoj mjeri kotlina Imotskoga sve do ušća Trebižata u Neretvu, blizu starog glavnog grada Narone. Tu su obreteni rimski gradovi Novae (Runovići) i Bigeste, (Humac kod Ljubuškog) te mnogo naselja, cesta, kaštela, ljetnikovaca i drugih zgrada svake ruke. Na drugoj se obali oko vrelog Stoca sa dônjotalijanskom klimom niže skupina vrlo velikih i bogatih rimskih razvalina, megju njima u velike zasnovani grad, mozajici i sl. (W. M. I. 300, II, 35, V. 169). Cijela dolina Neretve i kraj s obje njene strane sve do mostarskog polja gusto je provigjen rimskim naseljima (W. M. II. 33.), a ako u samom Mostaru, usprkos povoljnom položaju, nije bilo povećeg rimskog naselja, bilo ih je jamačno i na južnoj i na sjevernoj rodnoj poljani, koje dijeli tijesno kod Mostara. (W. M. IX. 264 i 267.) Rimska mjesta, obretena u poljima kod Livna, Posušja i Rakitna (W. M. III. 172 i I. 172), vode nas u okolicu Županjca, gdje je bio poveći rimski grad. Po izričitom mnijenju dra Patscha bio je to stari Delminium, ili, pošto je taj bio na brijegu a već u II. v. pr. I. od Rimljana razoren, novi Delminium, sagragjen u ravni. Jelić misli, da je svoje ime izgubio i da je potle prozvan Bistue (vetus); za to govori tabula Peutingeriana, a protiv toga, da se ime Delminium još u kršćansko doba sačuvalo.

Rimske ceste. Za geografa je vrlo znatno i zanimivo poglavlje tijek rimskih cestâ u našim krajevima. Ne upućuju nas samo o njihovom smjeru i postojanju, kako no drugdje u području rimskoga carstva, vijesti Tabulae Peutingerinai i Geografa Ravenjanina, pa nagjeni miljokazi i ostaci nasipa cesta, nego ovdje takodjer kolne brazde, ujaružene na kršu, koje je Ballifovo oštroumlje otkrilo i pribralo (Röm. Strassen in B. u H. Beč 1893.).

Ne uvaživ ceste na ravnom tlu dalmatinskom imademo u Bosni posla sa slijedećim rimskim cestama, kojima je glavno ishodište Salona:

1. Jedna cesta vogjaše iz Salone preko Klisa, Sinja, Vrljike u Knin a otale "ad summum montem Ditionum Ulcirum", duga bijaše 77 milja. A. Bauer

-- 286 --

(Arch. epigr. M. N. XVII, 136) razložio je čisto vjerojatnim načinom, da je onaj prelaz, do čije je visine sazidana megju gg. 16. i 20. po Kr. cesta po legatu P. Korneliju Dolabeli, ista uvala, preko koje vodi kolni put iz Knina u Grahovo (Arežinbrijeg); to je sedlo, do koga se može dospjeti u velikim zavojnicama preko puzava tla, visoko preko 1000 m apsolutno a skoro 700 m relativno. Pošto se potok Mračaj gori razdvaja u više klanaca, moći je tu preći na više mjesta. U karlovačkom se miru povukla 1699. megja u morskoj visini od 500 m po prilici po obronku i tamo je onda nastao rašteo (trgovište na kordunu) Grab, po komu se, ne baš punim pravom, danas zove prelaz, koji leži još 500 m na više a jedno dva sata udaljeno. Dali se susjedna Ilica ili Vilica planina (1654 m) može svesti na Ulcius mons, neka drugi sude.[1]

Istomu se prelazu penje druga jedna cesta, koja je pošla od Burnuma. Sudeći po obrocima, morala se je sa prvom još prije Graba, možda za Golubićem u dolini Budišnice združiti.

Ako nam je ta cesta poznata po spljetskim napisima, poznat nam je njen nastavak na sjeveru i u nutrini Bosne samo po nalazima kolnih brazda i miljokaza, koje imamo naročito Ballifu (röm. Strassen, 12) zahvaliti. To je:

2. Cesta iz Grahova u Dônji Unac i Petrovac, po miljokazima sagragjena god. 47.-48. po I. Prva cesta vodi od gore opisanog tjesnaca kroz ravno Grahovo polje i bez drugih povećih poteškoća do Unca, gdje doduše valja prevaliti duboko usječenu dolinu. Zatim prevaljuje cesta šumsku pustoš te joj se valja popeti sa visine od 460 m na visinu od 1100 m, dok nakon dva pješačka dana, pošav iz Graba, ne silazi u ravno, valjda već onda otvoreno polje Petrovačko. Do sada obreteni nastavci te ceste idu oba pravim kutem od nje, jedna prema istoku u predio oko Ključa na Sani. Pošto je Posanje već radi svoga rodnoga šumskoga kraja bilo podesno za rimska naselja (W. M. I.), to i bez nagjenih tragova nebi trebali dvojiti, da je tu bilo sveze; to ali nije bila jamačno glavna cesta, već je ova pošla valjda iz Petrovca prema Bihaću-Golubiću, gdje je bio glavni grad onostranih Japoda, okružen bogatim vijencem drugih naselja, do koga se moglo doći iz Petrovca za podrug dana hoda i gdje je jamačno bilo središte mreže puteva. To možemo smatrati sigurnim, premda to, prešav Petrovac, nije u potankostima dokazano. Ovuda prelazi ravni put iz Salone u Sisciju, tu je morala biti cesta, pa da i nije bilo važne postaje, japodskog glavnog grada megju obima. Pošto rimska cesta kroz Liku teče daleko na zapadu s onu stranu planine, to je tu jamačno bila nutarnja putna sveza, ma da je Tabula i ne spominje.

O značenju kulturnog središta bihaćkog govorilo se već gore; a tu da se tek spomene, da Patsch u novije vrijeme ne drži više Retinium imenom glavnog grada Japoda. Uz kotlinu bihaćku su i oba druga otvorena polja, što ih je ova cesta popriječila, obilna rimskim i prehistoričkim starinama: široko zeleno polje Petrovačko i gornja dolina Unca.

3. Cesta iz Salone u Servitium (Stara Gradiška na Savi). Peutingerova nam tabla zasvjedočuje egzistenciju ove ceste. Njezin tijek baš je na onim mjestima, gdje bi mogao biti dvojben, Ballif ustanovio na osnovu kolnih brazda i miljokaza.

  1. Narod izgovara to ime Uilica ili Ujilica, a ne kao gore, a to bi govorilo još bolje u prilog natuknutoj hipotezi. (Op. uredn.)

-- 287 --

Išla je iz Salone preko Prologa 1122 m, dolje u livanjsko polje, 708 m, prešav ovo sjeveroistočnim pravcem izmegju Lištana i Čelebića, prešla je planinu Staretinu, 1405 m, te se spustila u kotlinu Glamoč, 900 m, gdje ne fali rimskih starina. Otale se penje cesta na visoravan Mliništa te dugim putem kroz nenapučen kraj, kroz šume i livade, pada strmo k vrelu Sane. Najviša tačka na tom putu leži 1312 m visoko. Ćuprija preko potoka Kruševljaka kod Gornje Pecke kraj vrela Sane leži 579 m visoko. Za sada je sumnjivo, kako je cesta polazila dalje na sjever. Mogla je preći 700 m visoko razvogje te oštrim zavojem na istok u područje Plive, gdje kod Sarića ima vrlo znamenitih rimskih ostanaka, ili pravcem preko sedla Strbine (1060 m) u kotlinu Podrašnice, gdje je stigla staru, sve do god. 1894. upotrjebljenu cestu u Banjuluku. O tim pitanjima ne može se ovdje izreći sud; do sada priopćeni materijal nije dovoljan, a nagagjanja ne imadu svrhe, jer bi svaki dan mogao izaći nalaz, koji bi mogao odlučiti.

Ta je cesta još tegotnija te vodi kroz još mučniji brdski kraj nego li pregjašnja. Mirno se može kazati, da niko, koji poznaje zemlju, nebi mislio, da je moguće pomisliti na rimsku cestu u tome kraju, da nam Tabula i nalazi ne zajamčuju, da je postojala. Ne bismo se smjeli ni sustezati te izjaviti, da je ta cesta bila tegotnija i pogibeljnija od svih ostalih cesta rimskih u istočnim Alpama, koje ih ni po morskim visinama svojim ne nadmašuju mnogo, a vijavice i snijegove u Staretini neće ni oni u radstättskim Taurama ili u Plecken-u nadmašiti.

Duljina ceste odgovara općenito podacima na miljokazima (157 rimskih milja) tako, da je ta cesta bila jedna od one dvije ceste nepoznata svršetka, što ih je legat Dolabella u godinama 16-20 po I. sagradio.

4. Cesta iz Salone u Argentariju. Oko Livna i Županjca, pa na jug do Imotskoga a na istok do ruba krša, gdje se na škriljastom tlu gube tragovi, našao je Ballif toliko kolnih brazda, da je vrlo teško u toj gustoj mreži puteva razlučiti glavne ceste, što nam ih spominju stari geografi. Tu se radi u glavnome o cesti, koja po Peutingerovoj tabli ide iz Salone u Tilurium (Trilj) te se stiče sa glavnom cestom, koja jugozapadno ide u Naronu a tamo se odvaja te preko štacija: 22 ad Libros, 9 in Monte Bulsinio, 6 Bistue vetus, 25 ad Matricem, 20 Bistue nova,? Stanecli,? vodi u Argentariju, gdje joj je kraj. Iz okolice Argentarije ide po Tabuli cesta? ad Drinum, 15 Gensis, u 30 Sirmium (Mitrovica u Slavoniji). Smjer ove druge ceste ne može biti dvojben; to je cesta niz Drinu, koja sa svojih 45 rimskih milja doduše jedva iz Mitrovice do Zvornika stiže. Ali oko 10 km više Zvornika nagjeni su jasni tragovi ceste i to na dva pravca: gotovo 60 km uz Drinu kraj obilnih razvalina rimskih, a drugim preko glasinačke visoravni i klanaca Romanije u širem smislu sve u blizinu Sarajeva (W. M. I, 307 i Ballifova karta).

Tu, u istočnoj Bosni valja dakle valjda tražiti konac prvoga dijela ceste, premda ime Argenteria ne pristaje na do sele po svome imenu nepoznati grad u Ilidži u Sarajevskom polju, nego samo na koju tačku, bilo u takozvanom bosanskom rudogorju kod Fojnice, Kreševa ili tamo negdje, ili na Domaviju kod Srebrnice, sasvim na istoku na Drini. Teško je odlučiti se prvomu nazoru, jer kraj leži preblizu ishodišta ceste a u drugu ruku nas ne vode udaljenosti, zabilježene na tabuli tako daleko do one ceste u dolini Drine. Megjutim je cijelo to pitanje dobilo drugo lice, od kada su nagjeni natpisi dokazali, da jedno od obih Bistua leži kod Zenice u dolini Bosne (W. M. I. 278 i III. 227 i 243). To može biti samo Bistue nova, udaljena

-- 288 --

98 rimskih milja od Salone, što doduše samo jedvice odgovara pravoj udaljenosti. Uvažimo li nedvojbenu važnost Županjca za rimsko naselje - pa bio to u istinu Delminium ili ne - to ćemo morati tražiti tijek ceste tako, da je od raskršća kod Trilja preko Aržana pošla oko Buškog blata na jug prema Županjcu, dalje na Šuicu i preko Velikih Vrata[1]u Skoplje te u dolinu Lašve niže Travnika. Sa ono 60 milja rimskih, što još preostaje od Bistue nova do Argentarie, mogli bismo doći tek nešto preko Sarajeva, ili do možda njime istovjetnog kaštela Daesidiata na Glasinac. Ali to je sve nesigurno osim položaja Bistue. I ta je cesta po srednjeevropskim nazorima nepodesna te ide bez prestanka gore i dolje, ali je ipak udobnija od pregjašnje. Prelaz kod Velikih Vrata visok je 1300 m a prelazi izmegju Skoplja i Travnika samo su malo niži. Ipak je ta cesta udobnija od pregjašnjih, a bila je od starine uz pomanje razlike jedna od najvažnijih prometnih pruga zemlje sve do u novije doba. Tu ima da doskora pogje i željeznica, koja već prolazi iz Zenice u Skoplje.

Da li je ta cesta imala takovu svezu izmegju Bistua-Zenice i niz Bosnu u Posavinu, koja se po modernim pojmovima po sebi razumije, to nije dokazano, ali je moguće, jer u donjoj dolini Bosne, imenice kod Doboja, ne fale rimska naselja.

5) Cesta iz Salone na jug. U Tabuli zabilježena je samo još jedna cesta, koja vogjaše od Salone na jug u Naronu i dalje na jugoistok. Ona nije tekla obalom nego diljem visokih obalnih kosa u svojoj južnoj poli kroz rodno, rimskim ostacima bogato Imotsko polje i Ljubuški. Dvije štacije, Novae (Runović) i Bigeste (Humac) su tu utvrgjene (W. M. VII. 62).

Nastavak na lijevoj obali Neretve je dvojben ili bolje rekuć, tu možemo dva puta odabrati. Sa Kiepertom možemo držati, da je tu bila obalna cesta preko Neuma-Slanog i današnjeg Dubrovnika u Epidaurum (Cavtat), a u drugu ruku mora mjesto, kao stari Stolac, koje se uporegjuje sa Dalluntom Tabule jamačno imati svezu sa Naronom i sa naseljima, koja ležahu na jugu kod Trebinja, Risna (Risinium) i dr.

Sveza izmegju Epidaura (Cavtata) i Dubrovnika još se raspoznaje.

6) Vrlo je zanimivo pitanje ceste, koja je uz Neretvu vodila preko Ivana putem, kojim ide danas željeznica. Kako Rimljani nijesu voljeli graditi svoje ceste kroz tjesnace riječkih dolova, možemo pomisliti, da se nijesu ni poslužili tjesnacem Neretve izmegju Grabovice i Jablanice. Jer to je divlji tjesnac posve alpinskog oblika, sličan tjesnacu kod Luega kraj Salzburga ili Gehäusu u gornjoj Štajerskoj. Zato je on i kašnje u tursko doba ostao posve neupotrebljen sve do zadnjih decenija njihova gospodstva, kada je započeta gradnja ali je dovršena tek pod c. i kr. upravom. Turci vozili su još za Omerpašina vremena svoje topove (1851.) preko prelaza kod karaule Lipe, Bahtiarevice i Porima, starim, vrlo neugodnim i tegotnim putem, kojim se obilazilo tijesno Neretve. (Sa Bijelog polja kod Mostara (80 m.) penje se put uz Porim na prelaz kod Rujišta, 1054 m., spušta se na Zimlje-han na 842 m., te se penje na Bahtijarevicu 1163 m., otale dolje na jezero Borke, 402 m., gore na Borke, 701 m. te u Konjicu 280 m., svega dva dana hoda.) Za taj se pako put dokazalo, da je bio i rimska cesta. (Ballif 36). Time postaje još nevjerojatnijim, da je Neretva bila onda prohodna, jer kada se može poći udobnim i kraćim putem kroz dô, neće nitko da se penje onim užasnim stepenicama. Ipak su ali bosanski istraživaoci uvjereni,

  1. Tu je bilo rimsko zdanje, (W. M, IX. 229; o naselju u Skoplju sr. W. M. 237).

-- 289 --

da je i kroz Neretvansko tijesno već za doba Augustovo bila sagragjena cesta (Ballif, 32 i W. M. IX. 257). Nalazi iz Jablanice i sa ušća doline Drežnice govorili bi tome u prilog, ali bi se tu moglo još primjetiti, ako je dolina i bila pristupna, da se nije zato moralo prolaziti najtešnjim klancem izmegju Grabovice i Jablanice. Osim toga bila je Drežnica još pristupačna sa vrha dola, kako to dokazuju kolne brazde u Rakitnom te je bilo lako doći u Jablanicu iz Rame. Bilo tome kako mu drago, nastavak ceste iz Konjica preko Ivana u Sarajevsko polje svakako je nalazima dokazan (W. M. IX. 263). I srednje korito Neretve oko Konjica bilo je za čudo dobro napučeno te je dalo obilje spomenika. (W. M. IX. 236.)

Od mnogih tragova cesta u Hercegovini, koje nam je nemoguće ovdje navesti, neka se spomene samo pruga Narona - Nevesinjsko polje i u (?) Gacko (Ballif 36). Da li je izmegju Gackog i Novog Pazara te Raške (Stare Srbije) postojala sveza, to je nepoznato ali vjerojatno. I put preko današnjeg crnogorskog predjela Jezera je vjerojatniji nego li onaj kroz Sutješki klanac u Foču. Jer bi i tu valjalo prevaliti riječne tjesnace a od puta preko Jezera odustajali su u tursko doba samo radi opasnog crnogorskog susjedstva. Gacko je polje bilo dobro napučeno. (W. M. VIII. 61.)

Kod Plevalja bilo je jamačno rimskih cesta (W. M. IV. 274 i VIII. 119.), koje su kao današnja cesta niz Drinu i pruga, koja vodi iz Sarajeva amo, pošle u Maćedoniju. Iz Plevalja u Prijepolje ide današnja cesta pravcem stare, iz Prijepolja dalje slijedi Lim, jer kod Rudoga bijaše ćuprija.

Obazremo li se na mrežu cesta, kako je sada ustanovljena, to se, premda zalazi u odaljene gorske krajeve, ipak može smatrati izričito sistemom, koji proizlazi sa Adrije te se o nju upire. Ne smije se dakako smetnuti s uma, da krševito tlo vanredno doprinosi uzdržavanju cesta i njenih tragova te kolnih brazda i miljokaza. Jer tu nema ni usova ni poplava, rijetko kada velikih šuma, kojima bi korijenje izokolno kamenje rascijepalo. Može dakle biti, da će naša spoznaja ostati uvijek jednostrana, ali bi moralo već vrlo mnogo nova da se obrete u sjevernom dijelu zemlje, a da izbriše impresiju, da je strana prema jadranskom moru bila uvjek strana dana i lice zemlje, kako to i odgovara vremenu sredozemnog rimskog carstva

Za to su dinarske Alpe, koje prijekim svezama oskudijevaju i koje se samo mukom dadu prevaliti, obilnije provigjene cestama, nego li dobro otvoreni, po našim pojmovima tako lako pristupačni postrani dolovi, koji od Save vode u brdine: dolovi Une, Sane, Vrbasa, Drine, Vrbanje, Bosne, Usore, Spreče, Krivaje i Drine, te je u Tabuli samo niz potonju zabilježena cesta, koja je i obretena.

Zaglavak. Rimsko nam doba pruža sliku neobično visoke kulture za naše pokrajine. Neobične u jednu ruku, ako se sjetimo pričanja o divljim i opornim Ilirima, a u drugu, ako se sjetimo naravi zemlje, koja je u jednoj poli oporan i neplodan krš a u drugoj puna šuma i planina, te svagdje slabo pristupna i poteška u saobraćaju.

Je li tada zemlja bila bolje opskrbljena nego li danas? To se pitanje može samo ticati krša, jer nema povoda mišljenju, da bi tada gorski krajevi iz škriljevca, tercijarnog lapora i sličnog kamenja sa jakim denudacionim pokrovima bili drugačiji nego li danas. No možda je hercegovački krš bio bolje obragjen, nego li još do nedavna. Baš zadnjih 20 g. pokazalo se je, što se ovdje razboritim gospodarenjem može postići. Treba samo zatvarati sitnu stoku, pa se malo potruditi oko obragjivanja, istrijebiti kamenje, gnojiti tlo i t. d. Na taj se je način moglo ovdje uzdržavati brojnije stanovništvo nego li ga je bilo n. p. za turskog vremena. No krš ostaje

-- 290 --

u svim prilikama ono što jest; to nam dokazuju, ako nam treba primjera, Ballifove ujaružene staze i rimske čatrnje, koje su se našle kod Čapljine i drugdje u donjoj Hercegovini. I nagjeni tijesak za ulje dokazuje jednakost podneblja (W. M. IX. 280). Sumnjivijim se ukazuje nalaz jelenje rožine u jednom rimskom ljetnikovcu iste okolice, kao što i prikazivanje lova na jelenove na rimskim relijefima, koji su nagjeni kod Konjica (W. M. IX. 233.).

No ni otale se neće smjeti izvoditi dalekosežni zaključci. Jeleni se drže i po Srednjoj Evropi samo ondje, gdje zakoni omogućuju njihovu njegu, u Bosni je na suprot bilo dosta šuma, da uzdržavaju najplemenitiju gorsku divljač. Donja je Hercegovina bila u svakom slučaju pretopla a i presuha za jelena. Dreteljski posjednik vile valjda je imao "svoj lov" gore po Crnoj Gori. Vrlo zanimljiva okolnost, koja nam daje i svjetla u pitanju osnutka strmih cesta preko visokih klanaca, jest ta, da su već stari Iliri njegovali malu pasminu konja, pa da su mnogo jahali (W. M. IX. 232).

U ratnim povjestima spominje se jednoć gora u Svilaj-planini megju Promonom i Andetrijem u Dalmaciji. Tamo ima i danas još dosta šuma; o vrsnoći njihovoj naravski se ne može govoriti, jer o njoj autor ne veli ništa. Ako na spomenicima nalazimo megjeda i veprova, ne dokazuje nam ni to ništa o promjeni klime; nasuprot, nerast je svagdje u sredozemskom podneblju čest i prebiva po Maloj Aziji, Palestini, Alžiru i t. d.

Ovdje je možda pravo mjesto, da upozorimo na pojavu, koju su bosanski istraživaoci ponovno ustanovili, naime da se u različitim perijodama zemaljske povjesti općenito pomiču mjesta naselja (Patsch, Lika in röm. Zeit 12).

U pretpovjesno doba leže sva veća naselja na osamljenim brdima i humcima, još češće naravski na obroncima povorova brda, na glavicama i na zaravancima.

U rimsko doba sigjoše veća mjesta u nizinu pa se raširiše na podnožju onih utvrgjenih brda, koja su dijelom još rabila kao takova.

U srednjem vijeku, a osobito za turskog vremena, povukoše se opet glavnija mjesta na utvrgjeno brdo, u tijesna i proplanke na rubu ravnica. Gradovi poput Sarajeva, Travnika, Banjeluke raširuju se obično nezaštićeni i bez bedemova na podnožju tvrgjava.

Ovaj način gradnje pada vrlo u oči evropskim promatraocima; često se o tom zbori i ističe opreka prama gradovima zapada, koji su bedemima dobro utvrgjeni.

No ove turske tvrgjave bilo je dosta teško uzeti, pošto su pod njima otvoreni gradovi prepušteni sudbini svojoj te je malen broj ratnika mogao da brani s uspjehom tvrgjave, kako to pokazuje primjer u Zvorniku. Iznimka je Bihać, koji je tek g. 1592. pao Turcima u ruke i kojemu su Turci uščuvali bedeme, što ga pašu.

Sada su sve ove tvrgjave napuštene, najviše služe kao zatočišta (kao u Sarajevu), a gradovi se opet slobodno steru i protežu u ravni.

Visoke planinske zemlje ostavili su Rimljani općenito netaknute, kako to zasvjedočuju karte alpinskih nalazišta (Mitt. der Ges. für Salzburger Landeskunde 21 W. 90 str.) Tako i u krajevima sa visokim planinama po granici Bosne i Hercegovine izagje malo nalaza na vidjelo. To je ali doista začudno. Jur spomenuti Bjelemić, gdje je nagjen rimski natpis, leži vrlo udaljeno, na strani i u planini; i gragjevine kod Trnova, nedaleko Sarajeva, upućuju na napučenost vrlo izrazitog kraja, (W. M. IX. 274). Možda ćemo i ovdje doživjeti po koje iznenagjenje.

-- 291 --

Ma da su ilirska plemena prije rimske vlade bila više izvrgnuta grčkome utjecaju, kako to dokazuju nalazi a i novci, kovani od ilirskih kraljeva, koji su se služili grčkim natpisima, to je ipak kasnije čitava pokrajina potpala latinskom jezičnom području. Ako se je jednom u Domaviji našao kamen sa grčkim natpisom, to je ovo iznimka, a mogla je boraviti u gradu i grupa, koja je grčki govorila (W. M. V. 239.). Grčko stanovništvo po dalmatinskoj obali i otočju nestade bez traga, jednako, kako su njihovi gradovi izgubili važnost, bez sumnje potisnuti od rimskih, više povlaštenih gradova sada već rimskog primorja. Od ovih imadijaše pet njih od početka carskog doba kolonijalno pravo, naime Salona (Colonia Martia Julia Salonae), Aequum (Col. Claudia, Čitluk), Jadera (Zadar), Narona i Epidaurum (Captat). Osim toga potječe i vrlo mnogo današnjih primorskih gradova iz istog doba, tako Tersatica (Trsat-Rijeka), Senia (Senj), Scardona, Tragarium (Trogir), Risinium (Risanj), Acruvium (Kotor), Butua (Budva), Ulcinium (Ulcinj), Scodra (Skadar), i t. d. U unutrašnjosti su tvorila pojedina plemena "civitates", t. j. seoske općine.

Stanovništvo bijaše, kako moramo uzeti, od IV. v. kršćansko. Broj crkava, koje su nedavno otkrivene po Bosni, nije malen. Poznati su nalazi iz ovog doba u Solunu. Ovdje su obdržavani g. 530 i 532. sinodi, a u aktima ovih spominje se bosansko Bistue kao sjedište biskupa. Vijesti o crkvenim poslovima Dalmacije sižu do konca VII. stoljeća (Jiriček, Romanen, 22., po pismima pape Grgura Velikoga).

Jezična granica megju latinštinom i grštinom započinje na jadranskoj obali kod Lješa (Lissus), siječe dolinu Vardara tako, da su Kosovo polje i Uskoplje bili još latinski, a južni kraj grčki; dalje bijaše Niš u Srbiji latinski, Küstendil, Sofija i Pirot nasuprot grčki (Jiriček, Romanen, 13.).

Jednom Dioklecijanovom diobom provincije bi odcijepljen od provincije Dalmacije najjužniji dio i priklopljen novoj provinciji Praevalis, od prilike današnjoj Crnoj gori i što je tomu još pripadalo od Albanije.

Za diobe rimskoga carstva u istočnu i zapadnu polu, zapade ova umanjena Dalmacija zapadno carstvo. To je vrlo značajno za položaj balkanskog poluostrva; sjeverno jadransko primorje imade naime već od naravi jači odnošaj prema Jadranu i Panoniji, nego li prema ostalom poluostrvu. No nije ovdje samo utjecala prostorna udaljenost, nego posve u istom smjeru djeluje i unutarnji poregjaj i gragja gorja u zemlji. Jedan se dio ostrmljuje Primorju, drugi, veći, Savi, a veza sa ostalim poluostrvom visi o tankoj niti, koja se vije šumovitim planinama Srbije i planinama Crne gore. Tim je čudnovatije, da su Turci mogli držati zemlju punih 400 godina. Dokaz i njihove moći i nepristupljivosti zemlje.

Granica megju zapadnim i istočnim carstvom povlačila se dakle kroz Crnu goru-Praevalis pripadaše istočnom carstvu -, zakrenula je negdje u novopazarskom sandžaku prema sjeveru i sastade se zapadno od Biograda sa Dunavom. Zadnji car Zapada, Julije Nepos (474-480), možda i sam Dalmatinac, umoren bi kod Soluna.

Od g. 489. do 535. vladahu ovdje Goti, ali već za prvih godina velikoga rata domogoše se Bizantinci ponajznatnijih gradova, a Solun postade osnovom operacije za poduzeća protiv Italije (Jireček, str. 22). No stanovništvo ostade ipak latinsko, i ako su stanovnici teško pristupačnih gorskih krajeva bili tek površno polatinjeni. Megju latinskim primorskim pojasom i jako porimljenim područjem na donjem Dunavu sačuvaše nešto od svoje ilirske narodnosti; to su praoci današnjih Arnauta, koji govore poluromanski, pomiješan jezik.

-- 292 --

2. Doba Slovjena.

Osvojenje zemlje od Slovjena. Poraziv Gote i osvojiv Italiju, istočno je rimsko carstvo svoju vlast opet uspostavilo na čitavom balkanskom poluostrvu. Ali bizantinska Dalmacija patila je još za vremena Justinianova (527.-565.) od provala Longobarda i Gepida. "Njihove čete, uvjek pješke, oružane kopljem, lukom i strijelom, vične boju na neravnom tlu, u šumama, brdima i močvarama" dogjoše 548. prvi puta u okolicu Dyrrhachia.[1] Avari osvojiše 582. Sirmium, a od tog doba bila je Dalmacija prema sjeveru bez zaštite. God 598. bila se bitka putem iz Srijema u Solun, dakle negdje u današnjoj Bosni, a Slovjene nalazimo u to doba već posvuda na balkanskom poluostrvu. Godine 600 prijete oni Solunu,[2] koji osvojiše 609. ili 610. te ga razoriše. Žiteljstvo, koje je uteklo pokolju, nagje zakloništa ponajprije na otocima, a kada su se nakon odlaska slovjenske vojske vratili u svoj razoreni grad, osvjedočiše se, da su nejaki, iznova sagraditi i utvrditi tako veliki grad - samo amfiteater je još bio čitav - pa se zavukoše u palaču Dioklecijanovu, koja je ostala neozlijegjena jedan sat na jug od Soluna. Tako je započeo grad Spljet. Amo je prenešena i nadbiskupska stolica, a relikvije, što ih iskopaše iz podora i šikare, koja je po njemu prohujala, prenesoše u Jupitrov hram, koji je posvećen, postao stônom crkvom. Sa Solunom padoše i ostali primorski gradovi a žitelji razbjegoše se po otocima[3] i drugim tvrdim mjestima, kao primjerice u novi Dubrovnik. "Slovjeni osvojiše rimska naselja u ravnicama i na brdima te se naseliše po svoj Dalmaciji" veli car Konstantin Portirogenit. Kako je Jireček kritički ustanovio, dosegla je slovjenska bujica god. 626, svoj vrhunac, kada su Avari sa Slovjenima opsijedali Carigrad. Ako je onda i bilo moguće očuvati glavni grad carevine i premda su primorski gradovi i otoci slijedećih stoljeća sve do Istre ostali u vlasti bizantijskoj, bila je sva nutrina dalmatinske provincije u slovjenskim rukama, a slovjenski su knezovi stolovali u mjestima nedaleko obale, u Klisu blizu Soluna, Biogradu (Zara vecchia), Ninu kod Zadra i t. d.[4] Car je doduše time, što je podjeljivao naslove pa i plaće, stekao neku vrhovnost te je nastupilo neko stanje mira, ali to nije ni malo mijenjalo činjenice, da je nekoć rimska provincija Dalmacija postala slovjenskom zemljom.

Za Karla Velikoga (788.) došla je Istra i Hrvatska do Cetine, dakle i sjeverozapadna Bosna pod vlast franačku a 797. je Bazilij I. i u Dalmaciji i u donjoj Italiji uskrisio bizantinsko gospodstvo. Ta se vlast doduše protezala slijedećih stoljeća samo kvarnerskim otocima, Veljom, Osorom i Rabom te gradovima Zadrom, Trogirom, Spljetom, Dubrovnikom i Kotorom, a prestala je posvuda četvrtom krstaškom vojnom, 1204.

Činjenica, da je bizantinska vlast, pa makar samo u malo primorskih krajeva nekoliko stoljeća pritisnula zemlju te se podržala uporedo sa slovjenskom u ostaloj zemlji, bila je povodom zamašnoj diobi i razdvoju izmegju primorja i nutarnje zemlje, a to je do današnjega dana imalo zamašne pošljedice za politički i kulturni razvoj naših zemalja, kako ćemo to odmah zapaziti.

  1. Jireček, 24 po Prokopiju.
  2. ... de Slavorum gente quae vobis valde imminet affligor ...... quia per Istriani aditum iam Italiani intrare coeperunt. Gregor vel. u pismu Eb. Maximu solunskom 10, 36.
  3. Historia Salonitana. Mon. Slav. mer. 26 i Constant. Porph. ed. Bonn 3, 127 i 143.
  4. Jireček, Romanen 31.

-- 293 --

Obale i otočje. Obilnom blagu arhive dubrovačke i drugih primorskih gradova te njihovom obragjivanju po Jirečeku imamo zahvaliti, te smo o narodnim prilikama dalmatinskih gradova uz obalu vrlo tačno obaviješteni.[1]Već u vrelima iz doba Karolinga (Einhardovi Anali i Vita Hludovici imp.) razlikuju se Romani, koji nastavaju morske gradove (maritimae civitates), od Slovjena. Isto razlikovanje nalazimo i u Porfirogenita, u arapskog geografa Edriza i u Viiima Tirskoga (XII. v.)

Dalmatinski Romani govorili su osobitim jezikom, koji nije bio sličan ni talijanskom, ni jeziku Vlaha Pindusa (Rumunja), te se je sačuvao do pod kraj XIX. vijeka najzad na otoku Veljskom. Na osnovu listina dubrovačkih može se bitnost toga narječja prilično tačno ustanoviti.[2] Talijani ga nebi mogli od prve razumjeti.

Tijekom kasnijeg srednjeg vijeka preote slovjenstvo u gradovima pomalo mah. U XII. vijeku bilo je poznavanje slovjenštine još "slabo i površno" (Jir. 98.), ali se to promijenilo u XIV. i XV. vijeku, jer su se gradovi morali djelomice podvrći vlasti slovjenskih knezova u nutrini zemlje. Taj proces možemo lako slijediti, ako progledamo nizove imena, što ih nalazimo na listinama. Talijanski pisci javljaju, da se u Dubrovniku i Spljetu u kućama govori uvjek slovjenski, jer gospogje ne razumijevaju talijanski. Ali već u XV. vijeku nasta mijena. Slovjenske države padoše pod vlast Turaka a svi gradovi, osim Dubrovnika, dogjoše pod mletačku vlast (1420.) Tako je taljanština svuda ovdje pobijedila, tim više, što je bilo mnogo doseljenika iz Mletaka. Plemićke činovničke obitelji nastaniše se po gradovima, tragovi starog latinskog narječja nestadoše, Slovjeni služili su velikim dijelom u mletačkoj mornarici, a vrativ se u očinji grad, poniješe sobom mletačku uljudbu te napuniše rodni grad gragjevinama u stilu mletačkom. Sve do pole XVII. vijeka nije mletačka vlast prešla preko zidina primorskih gradova, ali mir karlovački, 1699. i požarevački, 1718. protegnuo je mletačku granicu do šljemena Dinarskih Alpa. Tako se protegnu upliv talijanštine širokim slovjenskim krajem a bogatiji i naobraženi slojevi pučanstva naglo se potalijaniše. Viši staleži govorili su bar dva jezika. Upliv talijanštine protegao se čak i u Bosnu, gdje su katolički fratri pa i trgovci i dr. često znali talijanski. To se ali tek u drugoj poli XIX. vijeka pod dojmom narodnog pokreta promijenilo, tako da je pod kraj toga vijeka jedini Zadar imao talijansku većinu.

Dubrovnik sačuvao je svoju samostalnost; do 1205. bijaše pod bizantiskim gospodarstvom, do 1358. pod mletačkim, ali samo po imenu, jer je samo knez bio Mlečanin a ostala uprava autonomna. Od 1358. pa do pada ugarske kraljevine, 1526., plaćao je ovoj danak, ali time nije ni malo taknuta njegova samouprava, a od onda pa do god. 1808., kada je izgubio svoju samostalnost, plaćao je sultanu danak. U gradu se govorila oba jezika; protokoli vijeća pisani su latinski sve do konca; razmjerno vrlo obilan i samostalan literarni život ima tu dva lica: Dubrovnik je glavno sijelo slovjenskog pjesništva, ali ti Slovjeni su othranjeni i naobraženi finoćom talijanske civilizacije.

  1. C. Jireček, Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters. Denkschr. der Akad. 48 sv. 1901. - Die Bedeutung von Ragusa in der Handelsgesch. des Mittelalters. Almanach d. k. Ak. 1899. - Die Wlachen und Maurowlachen in den Denkmälern von Ragusa, Sitzungsber. der k. böhm Ges. d. Wiss. 1879 (1880). - Die Handelsstrassen u. Berkwerke von Serbien und Bosnien während des Mittelalters. Abhandl. der k. böhm. Ges. d. W. VI. Folge, 10 Bd. 1879.
  2. Jireček: Romanen, 80 i sl.

-- 294 --

Ako je potrajalo samo kratko vrijeme, za koga latinski ili talijanski gragjani primorski sa slovjenskim seljakom, koji bi donosio svoju robu na prodaju, nijesu nikako ili tek slabo znali govoriti, ako je od onda i proteklo mnogo vremena, ako je i kašnje zavladao izmegju poluromanskih gragjana i slovjenskili žitelja izvan grada prijatniji saobraćaj: za povjest naših zemalja je bilo važno, upravo nesreća, da primorski gradovi nijesu više bili kao u rimsko doba predgragja i glavni gradovi čitave zemlje, nego da su bili od nje odijeljeni i podvrženi drugom kulturnom krugu i drugom političkom sistemu. Nekoć najvažnija strana jadranskog mora time je obamrla, baš ona strana, koja je od prirode nadarena najfinijim i najbogatijim organima za primanje i odsijevanje materijalnih i duševnih dobara, sa svojom krasnom obalom, bogatom izvrsnim lukama, sa sigurnim otocima, zaštićenim morskim putevima i sa vjetrovima, koji pravilno duhaju uz obalu i niz nju.

Nepogoda političkih prilika i nesretni tijek historičkih zgoda oteo je tako tim zemljama jedan dio prirodnih vrlina. Ne stoji ona protivna, koja se često danas čuje, da ih je nepogoda prirode proklela, te im je sudbina tako žalosna!

Nutrina zemlje. Za rimske vlade, koja je potrajala više od šest sto godina, polatinjeni su Iliri. Kako je spomenuto, misle učenjaci, da je to bilo vrlo rano. Svakako možemo na natpisima proslijediti još dugo tragove starog narodnog jezika a tih ima toliko u arnautskom, da su nova istraživanja iznijela, da je i to kći latinskog podrijetla.[1]

Nadogjoše Slovjeni. Nije posve sigurno ustanovljeno, koja su to slovjenska plemena bila i kako su se u raznim stranama zemlje porazdijelila. Kasnije nalazimo u sjeverozapadu Hrvate, na jugu Srbe, a valjda možemo i predmnjijevati, da je tu bila i neka staro-slovjenska invazija. Svakako je tu bilo od onda, kako to bar možemo u tursko doba dokazati, velikih promjena. Nas ponajprije zanima pitanje: što se zbilo sa prijašnjim ilirskim žiteljstvom? Ako je već čudna, premda u rimskom carstvu svuda vidljiva pojava, da se potomci ratobornih Ilira, koji su Rimljanima zadavali toliko briga, dadoše bez opreke plijeniti, klati, protjerati i zarobiti, onda moramo još većim začugjenjem pitati, zašto su u nutrini zemlje sva rimska imena nestala? Ni Delminium, ni Domavia, ni Bistue ni Retinium nijesu sačuvali svoga imena. Samo rijeke: Colapis-Kupa, Oeneus-Una, Narenta (genet. od Naro, Narontis) i Drina imadu još stara imena. Osim primorskih gradova sačuvala je samo Siscia u Panoniji staro ime, a sam Sirmium promijenio je ime u Ecclesia S. Demitrii (Mitrovica), ali bar i dalje postoji.

O udesu jednoga dijela pražitelja daje nam pojava takozvanih Vlaha, koji se nalaze u nutarnjosti, neko svjetlo. Pitanje je o Vlasima ili Rumunjima i za naše krajeve važno. Megju Slovjenima živi kroz više vjekova žiteljstvo, koje govori latinski i koje je polagano poslovljeno. To su Vlasi, koji se od XIII. vijeka zovu crnimi Vlasi, Moro-Vlachi, Morlasi; Moroulachi hoc est nigri Latini zove ih pop Dukljanski u XII. vijeku (Jir., Romanen, 35). Po spomenicima primorskih gradova nalažahu se svuda u krajini oko Kotora, u Hercegovini, u današnjoj Dalmaciji i daleko na sjeveru u staroj zemlji Japoda, gdje se još danas burni morski put izmegju Paga i Velebita zove Canale di Morlacca.

  1. Pisac je tu jamačno loše upućen, jer o tako tijesnom srodstvu izmegju latinskog i arnautskog jezika ne može bili govora, a po gotovo ne može se arnautski jezik nazvati "Tochtersprache" latinskoga već s toga ne, što je taj jezik stariji nego li latinski. Op. ur.

-- 295 --

Njihova nam pojava namiče dva važna pitanja: kako su dugo sačuvali svoj latinski jezik i svoju latinsku narodnost? Na to možemo odgovoriti na osnovu izvjesnih vijesti. Mletački geograf Dominik Negri (Geographiae commentariorum libri XI. Basileae, 1557) veli: "in Crouatia regio montana, que Turcorum crebris incursionibus deserta jacet - čini se, da tu misli na Liku - stanuju homines proceri corporis ac validi, venusti facie et qui latina licet corrupte inter loquendum non pauca proferunt vocabula, seque Romanos fuisse, ibique prioribus temporibus in coloniam deductos pertinaciter asserunt".

Rumunji, koji su se u XV. ili XVI. vijeku u Istri naselili, došli su, bježeći ispred Turaka, iz Bosne. Čiči krasa bili su po svjedočanstvima XVII. vijeka dvojezični, govorili su slovjenski a osim toga jezikom "la quale in molti vocaboli e simile ala latina". Trogirski historik Lucić opet piše u XVII. vijeku, da Vlasi, koje Talijani Morlacima nazivlju, nijesu sačuvali ni traga rimskom jeziku.

Po dubrovačkim spomenicima živili su Vlasi ponajviše od stočarstva, bili su to putujući pastiri, a svoja naselja zvahu katunima. Njihova imena imadu često rumunjski oblik. Osim toga bavili su se i provozom robe u karvanima (turmae) na konjima, što nas navodi, da su se bavili i gojenjem konja.

Drugo pitanje, na koje je teže odgovoriti, jest to, zašto su baš ostanci starog pražiteljstva postali putujući čobani, premda bi mogli, sudeći po sličnim slučajevima misliti, da su baš slovjenski doseljenici, koji su imali veliku stoku i gojili ovu, ostali neko vrijeme pomični, dočim su podjarmljeni žitelji morali kao uz grudu vezani kmetovi za svoje gospodare obragjivati njive. Tu je bilo baš obratno: slovjenski doseljenici bili su težaci, starosjedioci putujući pastiri. Nije dovoljno da uklonimo tu dvojbu, isticati, da su Iliri prije i za rimskog doba bili pastiri. "Pastirima, koji su u rimsko doba zgotavljali caseus Docleas i caseus dardanicus nije putovanje bilo teško, jer su i onako običavali mijenjati svoj ljetni i zimski stan". (Jireček, Romanen, 34). Poznati istraživaoc slovjenske prehistorije Dr. Peisker iznio je hipotezu, da su Vlasi već u rimsko doba bili putujući pastiri te da su tugji, neilirski elemenat turkotatarskog podrijetla.

Još bi valjalo uvažiti i to pitanje, nijesu li mnogi od hercegovačko-dalmatinskih Vlaha doseljenici sa istoka? Time dolazimo do glasovitog pitanja o podrijetlu Rumunja i njihovih seoba, u koje ali ne ćemo dirati. Svakako nam valja ne samo istaknuti, da nerumunjski ili makedonski Vlasi i Pindus-Vlasi žive na istom tlu, koje u rimsko doba nije ležalo u području latinskog, nego u području grčkog jezika, pa i Arnauti većinom, jer oba Epira govorahu u Rimsko doba grčki.

Lako je dakle pretpostaviti, da je baš pokrajina Dalmacija, koja je sigurno bila latinska a ipak tako malo tragova latinštine sačuvala, odstupila jedan dio svog ilirsko-romanskog žiteljstva južnijim krajevima. Možda su ih zato zamijenili Vlasi sa istoka, koji su se približili obali, a to bi nam tumačilo, kako im se jezik, koji ima rumunjski prizvuk, razlikuje od jezika latinskih gradova u Dalmaciji.

Bilo kako mu drago, jamačno je bilo mnogo Vlaha u kašnjem srednjem vijeku u našoj zemlji, a ti su od onda bez traga nestali, to jest, krv im se izmiješala sa slovjenskom. Neka nam je dozvoljena hipoteza, da baš toj natruhi valja pripisati, da je ona dala Crnogorcu, Hercegovcu, Bokezu i Ličaninu njihov reko bi mediteranski tipus, oštro rezano, usko lice s orlovim nosom, tamne oči i tamnu kosu. Postanku tako oštro odvojene, krasne pasmine jamačno je doprinijelo stroga ograničenost

-- 296 --

parenja (Inzucht), primjerice u Crnogoraca, spojena ozbiljnom selekcijom u prilog ustrajnosti te umjereni, ćudoredno čisti život prirodni.[1]

Ime je Vlah danas još u običaju; muslimani označivahu njime kršćane, osobito pravoslavne vjere, a tako i katolici. Kada je Omerpaša, poznati lički prebjeg, koji je prebjegao, da se otme vojničkoj austrijskoj službi te je postao serdarom turske vojske u krimskom ratu, 1851. lukavštinom uhvatio slavnog Alipašu Rizvanbegovića, koji je vladao Hercegovinom dvadeset godina kao kakov knez, te ga naopako svezana na magarici vodio kroz ulice u Mostaru, rekao mu je ovaj, da je, ma bio i sultanov serdar, ipak Vlah i da ostaje Vlah. U zadnjem vijeku mletačkog gospodstva, na kraju XVII. vijeka a na početku XVIII., zvali su se slovjenski seljaci i pastiri na kopnu Morlasima, a taj običaj nije ni danas prestao posve.

Na hrvatskoj krajini zvali su se seljaci i pastiri, koji su, bježeći ispred Turaka, amo tamo lutali, Vlasima; oni su se rado nastanjivali na kršćanskom tlu, ali su ipak bili nepouzdan elemenat. Oni su bili većinom pravoslavne vjere, a od njih potječu pravoslavni Srbi u nekadanjoj vojnoj krajini.

Sredovječna povjest i geografija. U toj se knjizi ne može ni sredovječna povjest Bosne i Hercegovine ni njihova historička geografija opširno obraditi. U povjesnom dijelu nam se valja zadovoljiti time, da ustanovimo samo glavne, geografski uzrokovane struje: dojam, koji je proizašao iz Ugarske, protivnu struju, kojom je Venecija pokušala da djeluje, te dojam, jugoistoka iz Maćedonije, koji je isprva od Srba a onda od Turaka proizašao. Suvislo historičko razlaganje nam je sa dva razloga zabranjeno: prvo, što je rani srednji vijek sve do XIII. nejednako i nedovoljno vrelima osvjetljen, a drugo, što politička povjest ovdje od XIII.-XVI. vijeka ima uvjek onaj isti sićušni značaj, koji u to doba svuda u Evropi nalazimo; velikih sila tu nema nego nebrojeno mnogo malih a svaka ima svoje posebne težnje; prilike javnoga prava, način oružanja i ratovanja dopuštahu, da se osobni i obiteljski interes stavi na prvo mjesto u javnome životu. Povjest južnoslovjenskih zemalja i jest puna beskrajnih ratova knezova i pretendenata te vezala izmegju sebe i sa svojim glavarom; savezi i grupiranje neprestance se mijenjaju; odlučnih odluka ima malo, jučer pobijegjeni danas je opet na visini, usporedo s bojevima idu uvjek pregovaranja i pisma, niko ne vjeruje drugome, a samo opća nesigurnost i propast zemalja i naroda su sigurni. Nije ni čudo, da je i tu sva velika raskoš vojništva, koja je uvijek samo sitnim svrhama služila, propala, kada je došla pred neprijatelja, koji je u svakome vidu ozbiljno mislio, koji je proslijegjivao veliku cilj bez nuzgrednih namjera i koji je uvagjao novu vjeru i novu vlast, a taj je neprijatelj bio Turčin. Radi takog značaja historije naših zemalja u XIV. i XV. vijeku valja nam odustati od toga, da prikažemo mijenu u vlasti u pojedinim župama, postajanje i propadanje teritorijalnih vlasti a osobito povećanje ili umanjivanje eponimne zemlje Bosne. To bi bilo nemoguće, ako nebi zalazili dublje u genealoške sitnice i u bojeve, koji su se bili radi osobnog slavohleplja. Valjati će nam se dakle i tu na polju pravog historičko-geografskog stanovišta ograničiti na to, da ustanovimo glavne crte i glavne struje.

U tome odsjeku povjesti ne možemo se kao ni u starome vijeku ograničiti na one predjele, koji su po karlovačkom miru, dakle na osnovu slučajnog ratnog

  1. Tako i Lavelay, Balkan, I., 125.

-- 297 --

uspjeha god. 1698. još 180 godina ostale turske te god. 1878. bile zaposjednute od austro-ugarske vojske, prem bi taj obseg imao biti mjerodavnim kod izbora gragje za ovu knjigu. Hrvatsku sa kasnijom vojnom Krajinom ne možemo ovdje ostaviti u kraj.

Sretnom jednom slučaju imamo zahvaliti opširnu vijest za "župnu" geografiju naših zemalja, a pod tim nam imenom valja razumijevati razdiobu zemlje u manje ili više naravne političko-geografske odsjeke stanovite stalnosti. To je spis bizantinskog cara Konstantina VII. Porfirogenita "De administrando imperio" od godine 949. po I. U poglavljima 29.-36.[1] ima popis pokrajina, ako možemo taj naziv upotrebiti, glavnih tvrgja i nekih župa, t. j. podrazdjela krajeva, o kojima se tu radi. Ti podatci su čvrsti temelj za historičku geografiju južnoslovjenskih zemalja sve do turskog doba; njih popunjuju podatci popa Dukljanina, pisca iz XII. vijeka, kome je historička obrada većinom neuporabiva, ali mu geografski podatci vrijede, te listine, kojih od XII.-XV. vijeka ima prilično obilno.[2]

Pošav sa sjevera nalazimo u Konstantina ponajprije navedeno 11. župa same Hrvatske:

1) Chlebiana, Livno
2) Tzetzena, Cetina
3) Emota, Imotski
4) Pleba, nesigurno, možda Pliva kraj Jajca
5) Pesenta, nesigurno
6) Parathalassia, Primorje istočno od Spljeta do Cetine
7) Brebera, Bribir kod Skradina
8) Nona, Nona
9) Tnena, Knin
10) Sidraga, nepoznato, u trogirskoj biskupiji
11) Nina, nepoznato, u spljetskoj biskupiji.

Ovo jedanaest župa obuhvata čitavu srednju Dalmaciju od Velebita do ušća Neretve, bez njene okolice, a ide preko Livna daleko u današnju Bosnu. Dalje se veli: ipsorum banus tenet Kribasam, Litzam et Gutzekam, to jest Krbavu, Liku i Gacku, ili južni glavni dio visoke Hrvatske, potonju ličku i otočku krajinu. U toj najstarijoj Hrvatskoj navode se osim drugih dvojbenih mjesta i gradova slijedeći: Nona, Biograd na moru, sadašnja Zara vecchia, Skradin, Karin, Livno. Na jug siže ona do Zentine (Cetine), na sjever do Albunuma na granici istarskoj (pogl. 30).

Na obali tog hrvatskog predjela leže gradovi Romana: Rausium (Dubrovnik), Aspalathum (ad Spalatum), Tetragurium (de Tragurio, Trogir), Diadora (de Jadera, Zadar), te otoci Arbe, Vecla (Velja), Opsara (Osor), to jest Cres i Lošinj; "njihovi se stanovnici do danas (949.) zovu Rimljanima". Otoci pred Zadrom, osim Brgata, su nenastanjeni.

Potanje se onda opisuju krajevi, susjedni Hrvatima: zemlja Narentana, Zachlumia, Terbunia, Dioclea i Serblia.

  1. Izdano u Bonnu, ponovno od Račkoga sa obilnim komentarom i latinskim prijevodom u Documenta historiae periodum antiquam illustrantia u Monum. Slav. Merid. VII. sv. 1877.
  2. Jireček, Handelsstrassen, 19. Pridolazi još i historički zemljovid Hrvatske, 1:400000, obragjen na osnovu istog gradiva od Klaića i Jiroušeka te Dümmler: Ueber die älteste Geschichte der Slaven in Dalmatien u Sitzber. philos. Classe, sv, 20, 1856. te odnosni odsjeci u Klaićevoj Povjesti Bosne.

-- 298 --

Zemlja "Arentana", koji su još bili pogani (Pagani) ili nekrštenici (Abaptistoi) a od Mlečana zvani Narentani, siže od Orontija (Neretve) do Zentine (Cetine). Imala je tri župe: Rastotza (Vrgorac), Mocrum (Makarska) i Dalen (Delminium-Duvno). I tu nam se opet namiče pitanje o Delminiju te se ne može nijekati, da u ovome poredanju valja opet prije pomisliti na Trilj nego li na Županjac. Rački (str. 414, opaska 49) upozoruje na Dalluntum-Stolac, ali taj je sigurno bio u zemlji Zahumljana. K području Narentana spadahu četiri velika otoka Meleta (Mljet), Curcura (Korčula), Bartzum (Brač) i Pharum (Hvar), sva vrlo lijepa i rodna; ali gradovi su pusti, ljudi žive u močvarama te goje tamo stoku, od koje žive. Gradova je tu bilo: Mokro - Makarska, Berullia - Vrulja, Oštrog - Zaostrog kod Makarske i Lubinetza - Gradac kod Brista.

Zachlumia ili Hl'm. Žitelji za vrijeme Konstantinovo su "Serbli", zemlja im se zove po brdu Chlumo, žitelji "Zachlumi", jer žive za tim Humom. Na tome brdu stoje dva grada "Bona" i "Chlum". Nema sumnje da brdo i grad ležahu više vrela Bune kod današnjega Blagaja pod Mostarom, koji bijaše (t. j. Blagaj) glavni grad Hercegovine u srednjem vijeku. Drugi gradovi u Zahumlju bijahu: Stagno (Ston) na osnovci poluostrva Pelješca, od god. 1333. dubrovački, Josle - Ošlje nedaleko otale i Dobriskik - Dabar. Megju spomenutim županijama mogu se ustanoviti: Papua - Popovo polje, Luka izmegju Čapljine i Metkovića na donjoj Neretvi, Dobrava - Dubrave izmegju Stôca i Mostara, napokon Dabarpolje. Kako se vidi, zaprema Zahumlje glavnu čest Hercegovine s obje strane Neretve. Iz kašnjih listina razabiremo, da se je protezalo do Nevesinja i Konjica. Vladar se ovih krajeva kašnje zvao "dux Chulmorum" (Jir. Handelsstr. 25).

Terbunia ili Travunja i Canali (Konavlje). I njihovi su žitelji Srbi, a njihovi knezovi pokoravaju se knezovima srpskim (Konst, pogl. 34). Gradovi u toj zemlji jesu: Terbunia - Trebinje, Hormum - Vrm, Rhisena - Risanj. Iz dubrovačkih listina doznajemo, da je taj grad ležao baš na granici humskoj i trebinjskoj a tako i vrelo Rijeke (Ombla). Otale je pošla megja poprijeko Popovim poljem na sjever pa i kraj oko Rudina na istoku Bileći spadao je amo, a tamo negdje bila je valjda granica Srbije. Sutorina, Konavlje i Krivošije bili su takogjer dijelovi Travunje, ona je dakle širokom prugom segla do Kotorske Boke, koja je ali već pripadala Diokliji (Duklji) ili Zeti.

Duklja ili Zeta obuhvatala je današnju Crnu Goru i sjeverne dijelove Albanije, granica prema Travunji išla je od Kotora preko vrela Zete do vrela Pive. Ime postalo je po razvalinama stare Diokleje, koje leže kod današnje Podgorice.

Srbija X. vijeka osim svoga imena neima nikake sveze sa današnjom Srbijom, jer označuje samu staru Srbiju. Po Konstantinu ležala je izmegju Hrvatske i Bugarske; s prvom graničila je na sjeveru, s drugom na jugu. Obuhvatala je i kraj Bosona, ali gradovi, osim jedine Salines - Tuzla u današnjoj, a ne u tadanjoj Bosni su neizvjesni. Po drugim vrelima zaključuje Jireček (Handelsstr. 31), da je tadanja Srbija ležala u Novom Pazaru te da je obuhvatala Podrinje do Save. Prostor, što ga zapremaše srpska država mijenja se u kasnije vrijeme neprestance.

Bosna ili "chorion Bosna" spominje se prvi puta u Konstantina u 32. poglavlju. Sve se vijesti u tome slažu, da pod tim nazivom valja razumijevati područje istoimene rijeke i to samo njeno gornje korito, možda ne dalje nego do Vranduka. Bilo bi to dakle samo Sarajevsko polje, s jedne strane do obronaka Romanije

-- 299 --

planine (Glasinca), s druge do sedla Ivana; dalje dolina Bosne sa Visokim pa do tijesna kod današnje postaje Lašve i napokon dolina Lepenice sa istočnim obroncima takozvanog Rudogorja i sa dolinom kod Kiseljaka, a valjda još i dolina Lašve sa Travnikom do podnožja Vlašić-planine. U tome obsegu pripadalo bi to ime geološkoj cjelini, naime velikom tercijarnom području u srednjoj Bosni, koje je uklopljeno megju paleozojsko gorje na zapadu, triadički kraj na istoku i jugu a djelomice i na sjeveru i koje opisuje elipsu, što se proteže pravcem od sjevero-zapada (Travnik) prema jugoistoku (Sarajevo). U tome prostoru obuhvata ali i župu Berez ili Borač, to jest kraj oko Vlasenice i Prače, dakle planinu Romaniju i Glasinac u daljem smislu sve do Drine, počam od Goražde pa do ušća Drinjače. Kao zapadnu granicu navodi isto vrelo mons Pini ili mons Beiram.

Jedno se čini da je tek prijevod drugoga (pinus-bor). Moglo bi se tu misliti na Borju planinu izmegju Vrbanje i Bosne ili na Borovu glavu kod Livna; potonja ali odbacuje predaleko na zapad. Mnogo ima hipoteza o obim gradovima, što ih Konstantin tu navodi, o Kateri i Desnek-u. Ne bi nas vodilo daleko, da se tu upuštamo, kao ni pitanje, da li se je Bosna u rimsko doba zvala Basante, jer se na Savi po Tabuli navodi štacija istog imena, 10 milja istočno od Bosne.[1]

O župi Borču se govorilo već gore. Na sjeveru graničili su njome Soli, Salines u Konstantina, današnja Tuzla sa svojim slanim vrelima. U XIII. se vijeku opet spominje kao samostalni kraj, ali 1324. se ban Stefan Kotromanić zove "dux de la Sale"; od tog doba ostaje uvjek spojena sa Bosnom. U glavnome obuhvatala je dolinu Spreče do Drine sa Zvornikom (?). Nesigurno je, je li sizala do Save.

Usora, spominje se prvi puta 1225. te je prozvana po rijeci, koja sa Borje-planine teče k Bosni te su tu bili slavni krajiški gradovi Tešanj, Doboj, Dobor i Srebrnik u Majevici-planini (ne valja zamijeniti sa Srebrnicom i starom Domavijom). Ako je Srebrnik pripadao Usori, onda se Soli nijesu mogli protezati do Bosne.

Dônji kraji se spominju prvi puta u listini Bele IV., 1244., uz Usoru i Soli, a sto godina poslije spominju se u naslovu bana bosanskoga, koji se zove banom terrarum Usore, Salis, Dalmane, Craine, Rasse ac totius Chelm. Jedna nas listina od god. 1406. uči, od kojih se prvobitno hrvatskih župa sastojala ta zemlja.[2]

Ona je obuhvatala kraj od Plive, gdje je koncem XIV. vijeka sagragjen tvrdi grad Jajce, onda sav kraj Vrbasa do Save sa Banjomlukom, tada Vrbaškim gradom, dolinu Vrbanje, Posanje sa Ključem i Sanskim Mostom do ušća u Unu. Može se dokazati, da je Vrbas do Banjeluke već od konca XIII. vijeka pripadao bosanskoj državi, ali da je ostali tek u XIV. vijeku pripojen. U potonje vrijeme, djelomice do danas, zvao se taj kraj Turskom Hrvatskom, koji je naziv ali obuhvatao predjele, koji nikada ne pripadahu kršćanskoj Bosni, već su pripojeni pašaluku bosanskom, kada se ovaj protegnuo na sjeverozapad, naime preko svega Pounja, Kulen-Vakufa, Bihaća i Kostajnice. To je u istinu "Turska Hrvatska".

Dvojbeno je, kada je takozvano Skoplje, rodna gornja dolina Vrbasova od gornjeg do Donjeg Vakufa, pripala Bosni, ili je već od starine njoj pripadala.

Još su i Zapadne strane ili Završje u srednjem vijeku bili dio Bosne. Amo spadahu župe Glamoč, Livno i Duvno (zvano i Dumno i regio Delmina (!).

  1. Sax, Ueber die Entstehung des Namens Bosniens und den ursprünglichen Umfang des bosnischen Banates. (M. W. O. G. 1882., 429.).
  2. Klaić, 29, i Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić, Zagreb, 1902.

-- 300 --

To su prvobitno dijelovi hrvatske države. Glamoč se prvi puta spominje 1357. kao dio Bosne, Livno 1400., Duvno 1395. (Klaić, 31).

Podrinjem se zove zemlja oko gornje Drine i njenih pritočica Lima i Čehotine, ono ubuhvata južne kotare bosanske, Foču, Goraždu i Višegrad (?) te danas od austrougarske vojske posjednuti, najsjeverniji dio sandžaka Novog Pazara, Plevlje (onda Breznica) i Prijepolje na Limu. U blizini ovoga bila su dva od najuglednijih srpskih manastira, Banja i Mileševo sa grobom sv. Save. Kako je rečeno, bili su ti predjeli isprva srpski. Kralj Tvrtko I. pripojio ih je 1376. Bosni. Skoro ali potpali su humskom vojvodi, hercegu od sv. Save te su za sve turske vlade ostali spojeni sa Hercegovinom.

Prema odnošajima ovoga sistema župa, kojima su vladali posebni dinaste, ali je i tugji upliv imao tu veliki dojam, odigrava se povjest zemalja od onoga dana, kada se dogogjaji pomalo otimlju tami vremena, oskudna vijestima pa do osvojenja čitavog kraja po Turcima.

Nešto prije nego li o Bosni, znamo za Hrvatsku. Znamo iz bizantinskih vijesti, da su se daleko do u VIII. vijek carevi smatrali vrhovnim gospodarima slovjenskih plemena u provinciji Dalmaciji. Iz franačkih vrela znamo tačno, da su Hrvati za Karla Velikog sve do Cetine, dakle svi ukupni priznavali vrhovnost franačku; Pod konac IX. vijeka uspostavljena je bizantinska vrhovnost. Ova je potrajala po imenu, kako saznajemo iz spisa Konstantina Porfirogenita, i u desetom vijeku; u XI. vijeku uspjelo je narodnoj dinastiji osnovati hrvatsku kraljevinu, ali ovoj nije bilo sugjeno dugo opstajati. Po smrti zadnjega kralja Zvonimira (1089.) znao se je ugarski kralj Vladislav dovinuti Hrvatske, a našljednik mu Koloman bi 1102. u Biogradu na moru pomazan i vjenčan kraljem hrvatskim. Ovo je najvažniji i po posljedicama najzamašniji momenat u povjesti južnih Slovjena za čitavog srednjeg vijeka. Naravi onoga vremena je prilično, da je snaga te vrhovnosti te njeno pravo značenje i mjera, u kojoj se je izražavala za raznih vladara i pod promjenom političkih prilika bila vrlo različita. Bilo je vremena, kada su veliki nosioci lena, banovi t t. d. skoro neodvisno živjeli, drugi put, kao za Ljudevita Velikog, vlada se vršila velikom moći i velikim uspjehom. Kao simptom može tu služiti odnošaj prema Mletcima. God. 1358. morali su ovi sve primorske gradove odstupiti Ljudevitu te se odreći svoga gospodstva u Dalmaciji; god. 1420., za ne baš slaboga Sigismunda, koga su ali zaokupili poslovi polovice Evrope, pošlo im je za rukom, prekupiti ih sviju od jednog protukralja.

Ne tako zamašno, ali ipak donekle duboko, zasjecala je zgodimice u povjesti naših zemalja fluktuacija moći srpske države te se osobito osjećala u južnom dijelu skupine naših zemalja.

Usred tih oprečnih utjecaja nastala je banovina Bosna te se vremenom razvila do primjerenog značenja. Pošto nam ne treba uvažiti starije, nepouzdane vijesti o bosanskim banovima, daje nam prvo svjetlo u bosanskim prilikama dodir sa Ugarskom, koji je uslijedio jedva jedan ljudski vijek kasnije nego li u Hrvatskoj. Bela II. slijepi zove se god. 1138. prvi puta kraljem Rame (Pauler: Wie kam Bosnien an Ungarn. W. M. II. 158). Rama je rječica, koja utječe u Neretvu tamo, gdje ona dosiže svoju sjevernozapadnu tačku. Ona izvire u krševitom vrelu na dnu Raduše-planine te prima u se vode malene zemlje Prozora, prostorom neznatne gorske župe, koja doduše leži u samom srcu Bosne i Hercegovine. Kroz cijeli srednji vijek nalazi

-- 301 --

se Rama u ugarskim ali ne u bosanskim naslovima. Ugarski kraljevi su ga držali naslovom za posjed Bosne - o tome nema govora, - kralj Sigismund veli 1405.: regnum nostrum Ramnae seu Boznae (Klaić 64.).

Rama bila je do onda dio srpske kneževine Primorja (Chluma) a u isto se vrijeme, 1137., veli u jednoj austrijskoj vijesti: in convento Strigoniensi (rex Bela) filio suo Ladislao comuni regni consilio Bosnensem ducatum dedit. To podjeljivanje bilo je samo formalno, jer je kraljević Vladislav bio još djetetom, a radi se tu jamačno o novo stečenoj ili uregjenoj zemlji, koju treba kraljevskoj kući osigurati. Nije nam ništa pobliže o tome postupku i o njegovim uzrozima poznato; jamačno je to jedan korak u nizu onih, kojim se je ugarska vlast u takozvanom jadranskom trokutu uvriježavala. Ali premda se u slijedećim decenijima u ratovima izmegju Ugarske i bizantinskog cara Emanuela na ugarskoj strani ban bosanski Borić znatno ističe, to je caru ipak pošlo za rukom, 1166., Ugarskoj oteti Bosnu i Hrvatsku i držati ih sve do svoje smrti 1180. Taj pobjednički napadaj Bizantinaca na Bosnu u ostalom je jedini u cijeloj povjesti bosanskoj do u tursko doba, koji je uslijedio sa jugoistoka.

Nastojanje ugarskih kraljeva, da uspostave prijašnje stanje ovisnosti, dobilo je pred konac XII. vijeka još taj osobiti značaj, da se baš onda nauka bogumilska ili patarenska u Bosni ne samo širila nego i u bana Kulina stekla priznanja, jer je on sam prešao tim "hereticima". Ugarski kraljevi u tijesnoj vezi sa papama i od ovih ponukani, imali su po nazorima onoga vremena važan razlog, da kao predstavnici pravovjerja ugju u Bosnu i da zemlju podjarme. Bošnjaci opet trudili su se, da se brane od te vrlo pogubne sveze vjerske i svjetske moći popuštanjem u vjerskim pitanjima. Često su se zato Bošnjaci kroz slijedećih 250 godina kod papa ispričavali radi svoje neukosti i radi svojih bludnja, primali su pokorno legate i obećavali, vratiti se u krilo crkve. U glavnome ali ostalo je sve pri starome, a kada su provalili Turci oko pole XV. vijeka, bilo je u Bosni još uvjek dosta Bogumila, dakako ne kao jedina konfesija nego uz Latine i Šimzatike. Kako se čvrsto papinska kurija nadala, da će Ugarska uništiti herezu te je to i iščekivala, značajno je osobito to, da je 1247. bosanska biskupija oduzeta dubrovačkoj nadbiskupiji i potčinjena nadbiskupiji u Kaloči.

Time je označena bitnost bosanske povjesti za dugo vremena …

(Nedovršeno).

3. Osvojenje Bosne po Turcima.

S proljeća 1463. oružao se sultan Muhamed II. da osvoji Bosnu. Vojska se sakupi u Drinopolju te se krene preko Skoplja i Novog Pazara jugoistočnom cestom. Vojvoda podrinjski ne bijaše spreman na otpor te se predade. Na otpor naigjoše Turci istom pred drevnim kraljevskim gradom Bobovcem u brdima na desnoj strani Bosne kod Vareša. Navodno ušljed izdaje nekog bogumila zauzeše ga Turci za tri dana. Sad se predade i utvrgjeni grad Jajce, kralja Stefana Tomaševića zarobiše na bijegu u Ključu te ga prisiliše, da izda nalog zapovjednicima svojih tvrgjava, da se predadu Turcima. Tako pade, navodno, oko 70 utvrgjenih mjesta za malo dana u ruke neprijatelja, i tako ratovanjem od samo nekoliko sedmica osvojiše Turci oblasti gornje Bosne, Dônjih-Kraja i Usore (maj - juni 1463.).

-- 302 --

Ipak se dogodila još jedna protunavala. S jeseni iste godine pojavi se kralj Matija u Bosni, da je natrag osvoji. On predobi opet Usoru i Dônje kraje, naročito i Jajce, koji se grad održa usprkos nove navale sultanove s proljeća 1464.[1] Stanje, što se time stvorilo, potraja kakovih 60 godina. Bosna se raspade na dvije pole: sjeverozapadnu, ugarsku i jugoistočnu, tursku. Šta više: Matija imenova vojvodu sedmogradskog i bana mačvanskog Nikolu Iločkog novim bosanskim kraljem, a za Dônje-Kraje i Usoru po jednoga bana; od ovih banova stanovaše prvi u Jajcu, drugi u Srebrniku (kraj Tuzle).

Zadnji deceniji XV. stoljeća ispunjeni su neprestanim bojevima Ugarske sa Turcima. Ova ugarska Bosna pokazala se nedovoljnim bedemom Zapada, jer nikada prije toga nijesu turske čete tako često i tako daleko upadale u zapadne zemlje kao baš ovih godina. Tek 1503. dogje do ugovora izmegju kralja Ladislava Ugarskog i Turaka, po kojem je kraljevina Bosna sa Jajcem i Srebrnikom trebala da ostane Ugarskoj. Nu to je bilo samo po imenu, jer megju mjestima, što su bila dosugjena Turcima, ne samo da se nalažahu sve važnije tačke Hercegovine, kao: Imoski, Ljubuški, Mostar, Počitelj, Blagaj i t. d. nego i Kamengrad (kod Sanskog Mosta), Ključ, Livno, Vijenac, Travnik, Doboj i Maglaj, pa tako zapravo ne bijaše turska: samo pruga uz Vrbas od Banjeluke do Jajca te predjeli na Uni, to jest sjevero-zapadna čest Bosne i možda neka čest Usore.[2]

Kada se u osobi Sulejmana I. Velikog pojavi vladar, koji sav svoj pogled upiraše na zapad, nije se moglo održati ni ono malo posjeda. Već 1521. padne Srebrnik, glavna tvrgja u Solima i Tešanj u Usori; iste godine pade i Biograd, koji je takogjer bio ključem Bosne, jer je vladao savskom linijom. U Ugarskoj upoznaše sada jasnije pogibelj, i kralj se Ljudevit II. obrati svom šurjaku nadvojvodi Ferdinandu za pomoć. Privolom ugarskih stališa smjesti Ferdinand njemačke čete u pogranične gradove, megju ovima i u Jajce.[3] Ovaj grad pobjedonosno je izdržao turske navale 1521. i 1525.

Nu poslije bitke kod Muhača 1526., u kojoj pade kralj Ljudevit II., bila je zapečaćena i sudbina Bosne. Našljednik Ljudevitov, kralj Ferdinand, pokušao je doduše još jednom, da sa ostalom Hrvatskom održi i banovinu jajačku. Ban Petar Keglević pokori mu se, i tako se 1527. prvi put sluči, da se jedan dio Bosne sjedinio sa austrijskim zemljama. Ali već 1528. pojave se Turci pod pašama srpskim i bosanskim pred Jajcem, koji pade poslije desetdnevnog opsijedanja.

Kako daleko su Turci prilikom tog odlučnoga sukoba megje svoje vlasti potisnuli, može se prosuditi tek iz kasnijih vijesti. Izrično se spominju samo Banjaluka te gradići u okolici Jajca, zatim Udbina, Lika i Krbava.[4] Nu ne treba nikako sumnjati, da već tada nije Bosna sve do Save postala turskom tim manje, što je onih godina i područje s onu stranu Save (Slavonija) do ušća Une potpalo pod Tursku.

Sumnjiv ostaje jedino tijek megje na sjevorozapadu, u području Une. A baš je ovo najvažniji odsjek, jer se ovdje oblast Turske največma približavala Zapadu. Ta je udaljenost od onoga komada turske megje, što je največma bio potisnut

  1. Katona, Historia critica regurn Hungariae XIV. Anni 1463 & 1464.
  2. Schimek "Polit. Geschichte Bosniens", str. 187. "po arhivalijama".
  3. Drugi pišu, da je megja tekla dolinom Bosne kod Vranduka. Asboth, str. 4.
  4. Istuanfi, "Histor. lib." IX., 149. Lika je najjužniji kraj nekadašnje vojne "granice" prama Dalmaciji.

-- 303 --

prama sjeverozapadu, kako je to odregjeno bilo karlovačkim mirom, a kako je u istinu već više od 100 godina postojalo, do najbliže tačke kranjske megje iznosila jedva 33 kilometra. O postepenom pomicanju megjašnog tijeka obavljeno je malo istraživanja, a rezultat ćemo ovdje saopćiti. Pa i ako su mjesta, o kojima se ovdje radi, i koju spisi i ratna povjest toliko puta spominju, samo neznatni gorski zamci, a cijela okolica tek samo slabo težatno, brjegovito i kamenito tlo, to je ipak ta jedva dan hoda široka pruga preko 300 godina bila bedem kršćanstva protiv Turaka.[1]

Tečajem prvih četrdeset godina iza muhačke bitke, dakle nekako do turskog rata, štono je znamenitim postao opsadom Sigeta i smrću Sulejmana, održaše kršćani Unu od izvora joj do više Bihaća. Istom godine 1557. predobiše Turci nenadanom navalom Kostajnicu, koja leži na rodnom ostrvu Une.[2] Nekada dvorac Johanita, sada povjerena brizi i zaštiti njemačkih vojnika pod zapovjedništvom Ferdinandovih generala, s pravom je ovo mjesto važilo kao ključ u Hrvatsku, a osobito zemlje izmegju Une i Kupe, koja je sada stajala otvorena turskom pustošenju, 1564., padoše važni gradovi na desnoj obali Une: Krupa i Novi. Prvi grad zauze jurišem bosanski paša Mustala Sokolović nakon 26-dnevnog opsijedanja na očigled vojske, što je taborila na protivnoj obali Une, a imala zadaću, da gradu priteče u pomoć.[3]

Iz tih vremena nalaze se u arhivama za unutrašnju Austriju nekoliko opisa obranbenog sistema za ovu čest "granice", koja se kasnije označuje suhom megjom, za razliku od savske linije.[4]

Tude su postojale četiri kapetanije na granici: u Hrastovici, Bihaću, Ogulinu i Senju. Prvoj pripadahu gradovi Dušinan, Gradac, Zrinj, Gvozdanski, Blinja, Vinodol, Vojna, Gora i Mazin. Ova je opsizala predjel megju Kupskom ravnicom i Unom kod Petrinje i Siska na sjeveru, Glinom na zapadu, sadašnjom bosanskom megjom na jugu i Unom na istoku. Kapetanija bihaćka, koju tadašnji njemački izvori nazivaju obično "Wihitsch", imala je ove gradove: Ripač, Sokol, Izazić, Brekovica, Toplica, Ostrožac, Tržac, Drežnik, Stijenu, Cazin, Kristin, Gornju i Donju Kladušu, Podzvizd, Peći, Hresno, Vranograč, Cetin, Sturlić i Blagaj. Time je uokviren tako zvani Unski kut a to je onaj dio bosanske oblasti, što i danas još siže preko Une, u opsegu, kako je uglavljen karlovačkim mirom, dakle je prelazio nešto malo današnju megju.

Treća kapetanija bila je Ogulin sa čardacima Modrušem, Dabrom, Jasenicom, Plaškim, Svet. Gjurgjem na moru, Tomaskevićem, Slunjom i Kremenom, - četvrta, Senjska, sa Otočcem, Brinjem, Vrljikom, Ledenicom, Trsatom i Sv. Vidom na Rijeci.

  1. U pogledu obrane megje pogledaj A. v. Löbel: "Zur Geschichte des Türkenkrieges von 1593", Prager Studien, VI. 1899; Vaniček, "Geschichte der Militärgrenze".
  2. Istuanfi, "Histor lib. XX", str. 380., "ex qua omnis inter Hunam et Colapim regio in extremum rerum omnium discrimen delapsa, et in eam, quae nunc apparet, vastitatem et solitudiem redacta est." (Pisano g. 1600.)
  3. Istuanfi "Hist. lib". XXII, str. 453.
  4. Jedan je opis, iz god. 1559., štampan u Vaničekovoj "Geschichte der Militärgrenze", I., str. 30., drugi, iz godine 1577., u "Acta histor. confinii militaris illustrantia", I., 25. i 26.. a treći u Gömörijevoj radnji "Türkennot und Grenzwesen in Ungarn und Croatien", 1885, 156; te opet jedan opis u Löbla, str. 21.

-- 304 --

Ovaj obranbeni sistem usavršen je osnućem Karlovca godine 1578. po nadvojvodi Karlu Štajerskom. Iste godine preuzeše na saboru u Bruku na Muri zemlje Štajerska, Koruška i Kranjska troškove pogranične obrane i odobriše odmah za prvu godinu svotu od 548000 forinata, od koje je otpala polovica na Štajersku, druga polovica na ostale dvije zemlje.

A bilo je već skrajnje vrijeme energičnijem postupanju, jer je već 1575. ratovanje iznova otpočelo, usprkos miru od godine 1568. Ferhatbeg pobijedi zapovjednika granice Herberta pl. Auersperga na Radonji, blizu mjesta, gdje je kasnije osnovan Karlovac i osvoji 1576. do 1578. postepeno sve gradove Pounja.[1] Godine 1580. bijaše već i kapetanija hrastovička toliko koliko izgubljena te 1583. napustiše austrijske čete grad. Već 1578. dobi - kako izvješćuje Hammer po austrijskim arhivama[2] - Idrizaga nov sandžakat s onu stranu Une, koji, sudeći po navedenim mjestima, zapremaše veliku čest kapetanije bihaćke. Položaj postade još lošiji, kada 1591. bosanski vezir Hasanbeg opet prekrši mir te 1592., nakon kratkog opsijedanja, osvoji Bihać. Ovaj gubitak te podignuće jedne turske tvrgje - Petrinje na Kupi, - dva sata više Siska, a samo jedan jahački dan daleko od Zagreba, važi kao momenat daljneg napredovanja Turaka u ovom odsjeku niza teških napadaja. Pobjedom, što je izvojevaše ban hrvatski Erdödy i vogja Štajeraca Rupert pl. Eggenberg dne 22. juna 1593. kod Siska nad Hasanbegom, nastaje momenat preokreta.[3] Još nekoliko godina ratovalo se ovdje promjenljivom srećom, nu konačno ipak održaše kršćani Sisak i Petrinju, a tako i zapadnu čest kapetanije hrastovičke do šume Šamarice ili do gornjeg Zrinja.[4]Po nekom popisu gradova od godine 1624. (Starine XIV./173.), što pripadahu bosanskom veziratu, spadao je Turcima samo još Zrinj na lijevoj obali Une; hrvatska megja bila je na lijevoj obali Save potisnuta do Gradiške. Bihać pako, sa svojim cijelim područjem, ostade izgubljen; 1606., mirom, uglavljenim u Žitva-Toroku, priznato je to stanje trajnim.

Sada se je osnivao obranbeni sistem na tačkama, što su prije stajale tek u drugom redu, a te bijahu: Sisak, isti Karlovac, Ogulin, Slunj i Otočac: (Sravni Löbl., str. 136).

Po imenu vladao je mir kroz 58 godina, ali pogranični ratovi trajali su bez prestanka. To je nužno za ratničko vježbanje; samo neka se ne bije teškim topovima i neka nije općeg ustanka, i mir nije narušen, - rekao je još Sultan Sulejman godine 1537.[5]

Daleko bi nas zavelo, kad bismo htjeli istraživati, kakova su se sve pomicanja megje dogagjala tih vremena dobitkom ili gubitkom pojedinih gradova u opustošenim megjašnjim krajevima. Suvislu nam sliku pruža neki do sada neštampani spisak od godine 1661.[6] o gradovima, što ih Turci posagradiše, kako se u originalu kaže: "in wehrenden frieden". Spisak poslaše carskom poslaniku Renigeru u

  1. Istuanfi, str. 550. & 551. "Act. liistor. confinii milit, illustrantia", 1., br. 16.
  2. Geschichte des Osman. Reiches, II., 458, Acta histor. conf., I., br. 83 - 85.
  3. Predloge pukovnika Ferenberga, kako valja braniti Krajinu, vidi u Acta conf. mil., I., 41.
  4. Hammer II. 583, Istuanfi, 604; Khevenhiller Annal. Ferdinand, T. IV. 1093; Acta confin mil. I. 127., 128. Erben: die Heranziehung des Deutschen Ordens zur Verteidigung der ungar. Grenze. Arhiv f. öst. Gesch. 8. sv. 1895.
  5. Hammer, "Geschichte des Osmanischen Reiches"; Schimek, 217.
  6. Haus-, Hof- & Staatsarchiv in Wien. Turcica 1661, Juli -September. Spis taj spominje Hieber u. "Archiv für österr. Geschichte", 85. svezak, str. 553.

-- 305 --

Carigrad, da posluži kao materijal za pritužbu, kada se Turci uzeše tužiti zbog sagragjenja krajiške tvrgjave na ušću Mure u Dravu. Polag žitva-toročkog mira naime nije bilo dozvoljeno podizati novih utvrda. Ovih 38 gradova, što se spominju u spisku, svakako su svi bili stari, a Turci su ih tek popravili. Osobito ono nabrojanih 16 utvrda nijesu ništa drugo nego čardaci nekadanje Karlovačke granice, kojima se tada služiše Turci. Spisak glasi: Schlösser an der Meer Gränicz: Szuinyar, Budack, Syroka Kulla, Grebenar, Novi, Vrebak, Rybnyk, Udbina, Pyzak, Podlapacye, Bunich, Marsyn, Prozorach, Forkasich. Carlstättische Gräniz: Dresnik, Tarsach, Sturlich, Izachych, Muttnicha, Chasyn, Brekovicha, Ostrozach, Stiena, Jezerzky, Velika Kladuza, Mala Kladuza, Posvysd, Vranograch, Tudorovo, Pechi, Pussim. Schlösser auf der banischen Seiten: Gvozdansky, Pedyan, Zsryn, Dubicha, Jesenovach, Nauzka, Subotizka, Vellika, Szobotizka. Vidi se, da je granica za cijelo vrijeme ostala ona ista, kako smo je više gore opisali.

Istom velika turska vojna, koja otpoče opsijedanjem Beča, a koja se dovrši karlovačkim mirom, promijenila je granicu. Ali u prispodobi sa pograničnim promjenama po drugim krajevima, ovdje je napredak kršćana imao tek slaba uspjeha: ta baš na onome mjestu, gdje se turska vlast najvećma približivala austrijskim zemljama, ostade sve pri stanju od godine 1593.

Kako je karlovački mir, kao i svi prije i poslije njega, sklopljen sa stanovišta u onaj mah zatečenog posjeda, to nam ta okolnost dokazuje, da inače pobjedonosne kršćanske vojske upravo ovdje nijesu imale napietka. Baš nam je ta okolnost, više nego išta drugo, otkrila da je ta pruga poradi neplodnosti i udaljenosti od glavnih prometnih linija bila nepodesna za navalu. Osim toga bila je puna utvrda, tek po koji sat jedna od druge razmaknutih, koje su vladale nad svojom okolicom i činile nemogućom svaku neprijateljsku kretnju. Pa i nijesu bili mali napori, da se ovdje dogje do povoljnije megje. Već 1685. proputovaše Hrvati predjelom od Dubice do Bihaća i popališe neke utvrde, ali ih ne mogoše osvojiti. Takovih ratnih pohoda bilo je i slijedećih godina. Već 1688. navali ban Erdödy na Bihać, od kojega je grada konačno sve zavisilo, ali bez uspjeha. Pod vodstvom markgrofa od Badena dogjoše carske čete na domak Banjeluke i Broncanog Majdana; osvojiše Zvornik, Brod i Dubicu. Ozbiljno se pretresala i mogućnost osvojenja Bosne te markgrof namišljaše, da onamo prenese zimski stan svoje vojske.[1] Nu nije se moglo održati ni ono osvojeno. Godine 1697. ponovo se pošlo protiv Bihaća sa 13000 momaka, a to je sila, koja se tada rijetko kada rabila u ovim predjelima. Opsada trajala je od 9. do 29. juna, uspjelo je i bedem provaliti, ali sama navala ne uspije, i kako se graničari ne htješe dalje biti, morade se napustiti opsijedanje.[2] Time je ponovno bila odlučena sudbina ovih krajeva. Zaključkom mira dogje pod kršćansku vlast jedino ostatak nekadašnje hrastovičke kapetanije.

Dalje južnije bijahu austrijske čete sretnije. Već 1685. pregje ovdje Herberstein, general karlovačke krajine, na navalu te 1689. godine stalno zauzme područje senjske kapetanije. Megju visokim kosama Velebita i Plješivice proteže se nekoliko kraških polja, koja su opet rastavljena drugim znatnim gorskim kosama; to je kraj starih župa Like i Krbave. Ovdje je pošlo za rukom s nekoliko kratkih vojnih provala te

  1. Schimek, str. 331.
  2. v"Feldzüge des Prinzen Eugen von Savoyen", 11. svezak, str. 73., sa originalnim ispravama str. 418. - 427.

-- 306 --

zauzećem tvrgjavica stalno osvojiti zemlju. Biće da je bila rijetko naseljena,[1] a po izagnanju Turaka kršćansko se je stanovništvo, sami pastiri, svakako rado predalo novoj vladavini. Već 1692. smatrao se taj predjel stalnim posjedom, a carska dvorska komora htjela ga je da proda grofu Adolfu Sinzendorfu za 80000 forinata.[2]

Još više godina poslije karlovačkog mira, koji je sklopljen 26. januara 1699., vukli su se pregovori o smjeru granice. U mirovnom ugovoru ustanovilo se tek općenito, da momentani posjed treba da bude mjerodavan; ali ta je ustanova prouzrokovala u potankostima ogromnih neprilika. Carskim povjerenikom za ustanovljenje megje ovih krajeva bio je poznati bolonjski učenjak grof Marsigli. Rasprave su se i time oteščale, što su Mlečani za vrijeme rata zauzeli bili najjužniju čest Like, predjel zvonigradski na izvoru Zrmanje. Mlečani nijesu bili zadovoljni sa novom megjom i pošlo im je tečajem XVIII. stoljeća za rukom, da je na svoju korist veoma znatno isprave.[3]

Istom 24. jula 1700. utanačen je pogranični sporazum.[4] Ali i sada je jedna tačka ostala neriješena; o teritoriju Novoga Novog na lijevoj obali Une ne mogoše se stranke složiti. Preko puta tvrgjave Novi zaposjeli su cesarevci neki malen kraj, za koji Turci tvrgjahu, da spada Novom. Car je popustio tek godine 1702., - kako se priča - nagovaranjem Sir Williama Pageta, poglavito pak, potišten brigom španjolskog našljednog rata.[5]

"Armistitium" karlovački bijaše sklopljen na 25, ali je trajao tek 15 godina. Gubitak Ugarske i Moreje duboko se dojmio Turaka; još je živio stari ponos, te se već 1724. odlučilo u Carigradu na novo ratovanje. Najprije se pošlo protiv Mletaka; kratkim ratom osvoje Turci Moreju (1715.). Car, oslobodjen smrću Ljudevita XIV. velike brige a osokoljen princom Eugenom Savojskim, obnovi sa republikom "sveti savez" od godine 1684. Princ Eugen izvojeva kod Petrovaradina i Biograda sjajne pobjede i osvoji tamiški Banat, znatan dio Srbije te Vlašku. Na bosanskoj krajini raspolagalo se u glavnome samo sa ustankom vojne krajine, pa se tako nije moglo ništa odlučna poduzeti. Pukovnik Petrasch, okretni brodski zapovjednik, učinio je doduše godine 1716. više uspjelih provala preko Save i osvojio savske utvrde. Nu, kada se godine poslije zauzeća Biograda mislilo o tome, da se zauzme šira pruga bosanske krajine, te se tako u oči predstojećeg zaključka mira nagje u posjedu i ono, što se htjelo polučiti, bilo je nužno, da se prije toga opsijedaju

  1. Postoji vijest, da su Turci 1577. tamo naselili Vlahe, to jest težake zakupnike, koje su kršćanski osvojitelji htjeli da protjeraju. Acta conf. mil., I., 18.
  2. Acta historiam confinii militaris illustrantia, ed. Lopašićeva, II. svezak, 263. Spisi, što su tu odštampani, pružaju neobično poučan materijal za povjest naseljenja i kulturnog stanja onih pograničnih područja. Iz njih proizlazi i megja tih novih tečevina. Sr. takogjer Patschovu "Die Lika in römischer Zeit" i ondje navedeni spis Jelićev o sandžaku ličkom; nadalje: Czörnig, Ethnographie, II, 174.
  3. Pogodbom od 24. oktobra 1776. izmegju generalnog proveditura Giacoma Gradeniga i pukovnika ličke graničarske pukovnije grofa d' Aspremonta, potisnula se megja sa Zrmanje na povor Velebita (karte u c. i kr. ratnom arhivu). Već 1726. smatrahu se Mlečani gospodarima južnog obronka gorja, kako proizlazi iz pograničnih karata u ratnom arhivu. Mlečani se u svom postupku poslužiše kao razlogom pravom ispaše dalmatinskih Morlaka. Sravni takogjer: Bidermann, "Geschichte der österreichischen Gesammtstaatsidee, III., 238
  4. Štampan (s mnogo pogrešaka u mjesnim imenima u J. J. Mosera "Der Belgradische Friedensschluss." Jena, 1740.
  5. Predajni zapisnik od 12. augusta 1703. u državnom arhivu. Garzoni, "Istoria della Rep. di Venezia", I., 820.-823. Zinkeisen, "Geschichte des osman. Reiches in Europa", V., 225.

-- 307 --

Zvornik i Novi, koje su tačke s Banjomlukom sačinjavale drugu nutarnju obranbenu liniju Bosne. Ali i jedno i drugo opsijedanje osta bez uspjeha; Petrasch morade s velikim gubicima da napusti opsijedanje Zvornika (4. oktobra 1717.), a krajišnike, koji su uzalud jurišali na Novi, na povratku potukoše Turci teško kod sv. Katarine, preko puta Doberlina na Uni (19. sept. 1717.).

Pa kada se dakle slijedeće godine sklopio požarevački mir - i to opet na osnovu zatečenog posjeda, - posjedovahu carevci od cijele Bosne samo pograničnu tvrgjavicu Furjan kod Bihaća, zatim turski Brod, Gradišku i Bjelinu. Opet se ustrojila povjerenstva, da tačno ustanove megju. Tekst mirovnog ugovora, članak III., dopuštao je različna tumačenja, - glasio je: "Pošto su carevi vojnici zaposjeli sve od rijeke Drine pa do rijeke Une i otvorena i zatvorena mjesta, gradove i palanke na obim obalama rijeke Save, imaju ti polag mirovne osnove i nadalje ostati u posjedu Njegovog rimskog carskog i kraljevskog Veličanstva, te dakle Njemu pripada i cijela rijeka Sava sa obalama".[1] Turski megjašni povjerenik Kara Mustafa-beg htio je, da se to tako tumači, da se imaju odstupiti samo one tačke na desnoj obali Save, što su ih carevci u istinu zaposjeli; carski povjerenik - general Petrasch zahtijevaše i prugu zemljišta od ušća Drine do Brčke a u širini od jednog sata, - odavle, pa do ušća Bosne u širini od pol sata. Ovu prugu omegjiše slijedećih dana sa 68 pograničnih humaka.[2] To je ona cesija sjeverne Bosne požarevačkim mirom, što se navodi u toliko knjiga sve do današnjega dana.

Ta cesija se ograničuje na prugu močvarnog zemljišta, široku 2-5 kilometra uz desnu obalu, a ustupljen je pod imenom Uskočke zemlje Graničarima na porabu; nije nikada imala ni političke, šta više niti vojničke važnosti, pa bi bilo vrijeme, da već jednom prestane ta stara bajka.

Osim toga ustupljeno je carevcima samo još Bjelina blizu ušća Drine, gdje je spram toga megja prama jugu dobila neku veću širinu u spodobi trokuta, zatim Novi (1703.), najzad Furjan.[3]

Već poslije 20 godina otpoče ponovno rat. Sada se vrlo ozbiljno pokušavalo, da se Bosna opet osvoji (o čemu će biti prilike kasnije progovoriti), ali bez uspjeha. Ugovor biogradski nije sadržavao nikakovih ustanova u pogledu Bosne, premda se na austrijskoj strani ponudilo zemljište u Vlaškoj u zamjenu za prugu sa Bihaćem i Novim,[4] U jednoj naknadnoj pogodbi od 2. marta 1741. opredijelilo se, da od ušća Drine u Savu i uz Unu do Novoga imaju važiti megje karlovačkog mira; to će reći, da se je napustila pruga na desnoj obali zajedno sa Bjelinom, o kojoj malo čas bijaše govora. To se je zvalo lahkoumljem, kakovog da je više puta bilo pri sklapanju toga ugovora; u samoj stvari pako Sava sama bila je bolja megja nego li paralelna crta, što je u tako neznatnoj odaljenosti tekla po suhom. Od Novoga

  1.  Po prijevodu u djelu "Feldzüge des Prinzen Eugen", II. serija, VIII. sv., strana 468. Takogjer štampan u Mosera, I. c. str. 25.
  2.  "Acta Pacis Possarovicensis, zusammengetragen von J. Schöttl, kais. Feld-Kriegs-Kanzellist", 3 folio-sveska u državnom arhivu. Originalna karta, koju je crtao inž. kapetan Heise, nalazi se u ratnom arhivu.
  3.  Acta Pacis Possarov., III. sveska, državni arhiv. Tijek megje kod Bjeline može se vidjeti na karti Srbije od godine 1718., koja je preštampana u "Mitteilungen des k. k. Kriegsarchivs, novo zd., III., 1889.
  4.  Hammer IV., 331.

-- 308 --

na više, na suhoj megji, imale su važiti ustanove požarevačkog mira, koje se ovdje ali razlikuju od onih karlovačkoga mira jedino kod Furjana. O unskim ostrvima dugo se stranke ne mogahu složiti; istom ugovorom od 19. januara 1744. uregjeno je i to.[1] Tada se za razmak od ušća Sane u Unu pa dolje do ušća Drine ustanovila današnja megja.

Za suhu megju uglavila se današnja linija mirom u Sistovu. Premda je u ratu 1788. učinjena uspješna provala u Bosnu, kojom dospješe u ruke carevih četa Novi i Dubica te sjeverozapadni kut zemlje, što megju njima leži, ostade ta činjenica ipak neuvažena prilikom sklapanja mira, jer sada već nije vladalo staro istočnjačko načelo, da svaki zadrži ono, što je mačem osvojio, nego novo, evropejsko, po kojemu neutralne velevlasti imaju pravo, da krnje pobjediočevu zaslugu. Car dakle ne samo što je morao opet napustiti osvojenu Srbiju, nego i Novi, a od svih napora, da se steče unski kut, preostao je jedino suvišak suhe megje, kojim je hrvatska vojna krajina došla do pruge zemljišta, ponajviše pusta i neplodna, u duljini od 120, u prosječnoj širini od 10 kilometara. Od starih pograničnih tvrgjavica povraćeni su Drežnik i Cetin; položaj pred Bihaćem vrlo se pogoršao, jer se megja potisnula s gorskog povora do jednoga od rubova bihaćke ravnice.[2] Kulen Vakuf izgubi takogjer važnost kao pogranična utvrda, a posjedom najgornjega kraja unske doline osta otvoren pristup u gorsku župu grahovsku; no prošla su bila vremena sitnih pograničnih okršaja baš kao i ozbiljnih ratovanja protiv Turaka, te se carevci sve do 1878. ne poslužiše svojim probicima. Šta više, seoba muslimana iz kotara cetinskog i naseljenje njihovo neposredno s onu stranu nove megje, dovelo je do mnogobrojnih povreda megje, pa i do prilično ozbiljnih bitaka u godini 1836.[3]

Megja je prama Dalmaciji samo u malenoj, sjevernoj česti megje bila Bosna, dok je na jugu bila velikim dijelom Hercegovina. Još nam je manje, nego li o Bosni, poznato, kako je to zalegje malo po malo došlo u ruke Turaka, te kako su ovi svoju megju sve naprijed potiskivali.

Već godine 1448. bilo je zemljište uz Drinu, koje se takogjer smatralo Hercegovinom, u posjedu Turaka; u Foči vladaše nekakav sandžak-beg. Godine 1451. naziva se Stefan, koji je tri godine prije toga dobio od pape naslov herceški, hercegom sv. Save, slugom i vazalom "velikoga gospodara".

Po osvojenju Jajca i po smrti zadnjeg bosanskog kralja, krene Muhamed II. protiv Hercegovine, gdje naigje na bolji otpor. On morade zapustiti opsijedanje Blagaja te se vratiti, ali već godine 1465. popravi on, što je bio zanemario i od toga vremena bila je velika čest zemlje u rukama turskim. 1471. Turci su već u Konavljima kod Dubrovnika; iste godine pade i Počitelj, što ga branjahu Ugri, a godine 1482. Hercegnovi u Boci Kotorskoj. Sinovi pošljednjeg Hercega pobjegoše u Ugarsku, a onaj, što je ostao, umrije kao Ahmet paša Hercegović godine 1518. pošto je četiri puta bio velikim vezirom.[4] S Hercegovinom i Bosnom padoše i oni hrvatski predjeli pod Tursku, što se danas zovu Dalmacijom. I ovdje se je doduše

  1. Po aktima u državnom arhivu u Beču.
  2. "Nachtragskonvention vom 4. August 1791" (u državnom arhivu), te podrobno razlaganje o pograničnim promjenama u Vaničekovoj "Geschichte d. Mil.-Grenze", III., 58.
  3. "Die Repressaliengefechte" … "Mitteilungen des Kriegsarchivs" …
  4. Poparić, Hercezi svetoga Save, 50 godina povjesti hercegovačke. Progr. gimn. spljetske 1895. Engel, "Geschichte des ungar. Reiches", III., 426. i II., 566.

-- 309 --

još držao jedan hrvatski ban, koji je stolovao u Klisu do vremena Sulejmanovih, no već 1500. opustošiše Turci svu zemlju i zadržaše od godine 1503. predio za Cetinom. Godine 1507. opsijedahu Turci vrlo žestoko Spljet. I ovdje nasta katastrofa, kada Sulejman zasjede na prijesto. Već 1522.-23. padoše ne samo Knin i Vrljika, već i mjesta blizu morske obale, kao Skradin. Poslije vrlo žestokog opsijedanja predade se Klis 1537., i time presta ugarsko-hrvatsko gospodstvo u tim krajevima. U rukama kršćana bijahu samo još primorski gradovi, štono se za cara Sigismunda predadoše Mlečanima, u prvom redu Novigrad, Zadar, Šibenik, Trogir, Spljet, Omiš i Kotor te ostrva.

Jedva je vjerovati, kaka tijesna bijahu područja tih gradova. Tako se u ruševinama Soluna nalazila turska utvrda, dakle jedva sat daleko od Spljeta, a nijesu mnogo udaljenije ležali ni tvrdi čardaci od Zadra. Područje omiško opsizalo je 2 austr. jutra, to je kakovih 12.000 četvornih metara. Može se reći, da je tursko gospodstvo na svim tačkama dosizalo do mora. Samo su glavne luke bile izvan njihove moći, i stoga ne imagjahu Turci nikakvog ugleda na moru, usprkos svoje premoći na kopnu.

Dalmatinsko područje spadaše pod sandžak livanjski, koji se takogjer zvaše i kliškim, jer je sandžak-beg češće boravio u Klisu.[1] Ugovor mira sa Mlecima nekako je učvrstio to stanje. Godine 1570. otpoče rat, što ga Mlečani nazivaju ciparskim, a koji je čuven s bitke kod Lepanta; Turci napastovahu bezuspješno dalmatinske gradove, osobito Novigrad i Spljet, i već 1573. sklopio se mir, koji nije nimalo preinačio posjedovne prilike.

Godine 1596., kadno car žestoko ratovaše sa Turcima, dok su Mlečani s njima živjeli u miru, uslijedio je napadaj na Klis, udešen po carevim podanicima, senjskim Uskocima, pod vodstvom nekoga Spljećanina. I ovoga puta ne bi Klis osvojen, ma da je došao u pomoć graničarski zapovjednik Lenković. Za nas je zanimivo jedino to, da se tada nutrašnjost Dalmacije smatrala carevom[2]

G. 1646. otpoče rat, koji je trajao 23 godine, a zove se kandijskim. Početak njegov bio je za Dalmaciju niz teških godina; od 21. augusta do 16. septembra 1647. opsijedao je Tekeli-paša bosanski Šibenik naporom svih sila; bio je to jedan izmegju velikih ratnih dogagjaja onoga vremena, koji je pobudio svjetsku pozornost; kršćani ostadoše pobjednici, i tako taj neuspjeh Turaka postade za Dalmaciju časom preobrata, kao za Ugarsku neuspješna opsada Beča. Mlečani osvojiše sada nekoliko tačaka u unutrašnjosti, megju kojima i Klis, Drniš i Knin, zatim sva mjesta uz primorje, pa je bilo već i provala u Hercegovinu. Mir Kandijski - za Dalmaciju sklopljen dne 24. oktobra 1671. u Solunu - nije ispunio očekivanja: većina osvojenih mjesta kao Drniš i Knin, pa i Skradin, dopade opet Turaka. Od važnijih mjesta osta samo Klis. Staro, već od XV. stoljeća podržavano područje zajedno sa prugom zemlje, što sada dopade Turaka, prozvaše Mlečani kasnije acquisto vecchio; površina mu se računala na 1371 četvornu milju, [3]od česa otpadaše 991 milja na ostrva, a samo 380 na kopno.

  1. O tim prilikama naročito Bidermann "Die Bestandteile des heutigen Königreichs Dalmatien" u "Statistische Monatschrift" XI., 1885., str. 381. - Cattalinich "Storia della Dalmatia", III. sv. - Engel "Geschichte des ungar. Reiches", II.
  2. Dokaz je tome takogjer: ponuda 14 morlačkih sela kod Trogira godine 1579., da se pokore caru; Lopašić "Acta conf. mil", I., 46.}.
  3. Petter "Dalmatien", I., str. 3.}

-- 310 --

Već 1684. otpoče iznova rat, jer se republika složila sa carem Leopoldom i kraljem poljskim u "svetu ligu". U tom ratu, što ga Mlečani vogjahu sretno i energično, igrali su i Morlaci, kršćanski podanici Turaka, važnu ulogu; oni su već u prošlome ratu sudjelovali, a sada su bili upravo pokretni elemenat. I ovoga su puta prve godine bile bogate dogagjajima. Rat se vodio s promjenljivom srećom, ali najzad osvoji se Knin, Duare i Sinj, zatim, nakon uporne obrane, Kastelnovi i Risan u Boci Kotorskoj. Šta više, godine 1688. pade Čitluk (Gabela) u Hercegovini, gdje su već prije bili zaposjednuti Opuzen i Narin, zatim Klobuk i Trebinje u zalegju Kastelnovog. U karlovački mir ugjoše i Mleci. I ovdje je trebao zatečeni posjed da bude "fundamentum pacis". Ali u pogledu megjašne linije suglasje je bilo još teže, nego li u pogledu carske megje. Istom godine 1702. dogje do zaključnog ugovora, ali s vrlo manjkavim riješenjem. S tromegje kod Knina, na Bijelom Brdu ili Medvegjoj Glavici, povukao se pravac na Vrljiku, odatle na Sinj, Duare, Vrgorac i Gabelu, a svakomu od tih mjesta doznačeno je područje s promjerom od jednoga sata. Osim toga osta Mlečanima Kastelnovi. Prama Dubrovniku, koji je svojim malenim područjem predurao sva ta strahovita stoljeća, ustanovi se megja, koja i danas vrijedi. Dvije pruge zemljišta, prva kod Kleka, druga Sutorina, dijelile su vlast Mletačku od Dubrovačke.[1] Dalmacija bijaše dakle sada mletačkom u glavnome do Cetine, ali ne do povora Dinarskih alpa. Stečeno zemljište prozvaše Mlečani "Acquisto nuovo". Ono zapremaše 1839.5 četvornih milja. Megjašna linija zvala se po posredniku "linea Mocenigo".[2]

Kada godine 1714. rat opet otpoče, bijaše Dalmacija tek sporedno ratno pozorište, na kojemu djelovahu poglavito pogranični kršćani. Istom poslije pobjednog održanja Krfa po Schulenburgu i pobjedâ princa Eugena mogahu Mlečani energičnije postupati. Oni progjoše svu donju Hercegovinu do Kotora i osvojiše nekoliko pograničnih gradova. Požarevačkim mirom (1718.), koji se ovdje tek zakašnjeno proveo - 1726. - dobiše Mlečani svagdje današnju dalmatinsku megju prama Hercegovini, a izgubiše jedino Gabelu sa okolicom.[3]

Ovu tečevinu prozvaše "Acquisto nuovissimo", a računala se je na 558.6 četvornih milja. Tako izgubi kliško-livanjski sandžak najveću čest svoga posjeda.

Osobito važno je bilo to, što je došlo vodeno razvogje zaposjednućem Plavne i Strmice kod Knina, a njime i vrata Dalmacije, u ruke Mlečana.

Razdioba zemlje u tursko doba. Za čudo ima malo putopisnih djela iz vremena od XVI. do XIX. stoljeća, koja se bave našim zemljama.

Iz turskoga doba imamo dva vrlo zanimiva topografičko-statistička opisa iz turskih vrela. Stariji potiče iz nepoznate godine odmah iza 1624. godine, obradio ga je vješto po Turskim vrelima neki Talijan, dakle je mletačko-dalmatinskoga podrijetla. (Štampao ga F. Rački u Starinama zagrebačke akademije, XIV., 173., 1882.) Opseg djela iznosi u tome izdanju 17 štampanih stranica osmine, opisuje 131 grad i zamak

  1. Glavni izvor za taj rat i za zaključak mira jeste: Garzoni, "Istoria della republica di Venezia in tempo della lega sacra", Mletci 1705. U pogledu linije Macenigove: I., str. 823.
  2. Originalne karte u c. i kr. ratnom arhivu. Car je svoja prava na Dalmaciju ustupio Mlečanima: "Inter provincias ad regnum Hungariae jure avito spectantes et ab eodem vel olim dependentes solum in Dalmatia ea, quae armis Serenissimae Republicae a Turca recuperabuntur ejusdem dominio reunirentur et cedent." Ugovor od 21. marta 1684. Bidermann, "Ges. St. Idee", III. 235.
  3. Karta 4681. u ratnom arhivu.

-- 311 --

pašaluka bosanskog, i to: ukratko položaj, vrstu utvrde, broj kuća, broj za rat sposobnih ljudi, ponekad i daljine od nekih poznatih tačaka. Primjerice: Krup (Krupa) e citta murata di miglior qualitá delle tre positi lochi (Sazino, Busino, Ostrusach) e puo havere tra quelli dentro e fori case 100, homini da facione 200, tra diverse sue ville posono fare case 500, homini da fatti 600: vi e la fortezza con qualche pezzo di artilaria, periera alcuna, che la rendono forte. Age (aghe) diverse dentro nella cita… ili: Seraglio e citá murata con quatro torre piccole, altelaria mediocre, pezi 2, periere sono alcune poche; e da circuito poco maggiore di mezzo miglo, ma il borgo e sparso di fori, atorno sono case sette overo 8000, homini da fatti, 9000; aga et il dasdaro habitano soli dentro nel recinto. Lontan da Spalato giornate 6…

Brojevi potiču od turskog popisa, kako se to izričito primjećuje: "Godine 1600. preduzeo se opći popis sandžaka kliškog po nalogu Mustajbegovu, … godine 1624. odredi Mustajbeg ponovno poziv i brojenje". Ako i navodi o oboružanju i obrani ne potječu iz turskih vrela nego od mletačkih uhoda, pak nas se dojimlju, kao da su vrlo pouzdani te provedeni tačnom pažnjom, ne da se zanijekati, da je u tom slučaju "Serenissima" bila dobro poslužena. Pa i oni podaci, gdje se radi o istočnim i južnim krajevima zemlje, ne zaostaju mnogo za prvima u svestranosti. Sandžaci zvornički i bosanski nijesu tako podrobno obragjeni, kao što je Mlečanima bliže ležeća Hercegovina, Klis i Lika, ali je razlika ipak neznatna.

O zaključcima u pogledu napučenosti i drugih prilika progovorićemo na drugome mjestu, ovdje nas zanima naročito razdioba zemlje.

U prvoj stavci se kaže: Paša bosanski (od Bossine) potčinjen je, zajedno sa pašom od Agrije (Erlau?), Kaniže i Temišvara, budimskom veziru. Njegov pašaluk (bassalucho) dijeli se na sedam sandžaka: Hercegovinu, Klis (kod Spljeta), Liku, Bihać, Crnicu (Cerniche), Požegu i Zvornik. Iz navedenih u popisu zamaka, poredanih po sandžacima, može se po prilici ustanoviti njihov opseg, a na pojedinim mjestima, gdje rečena mjesta gusto leže, kao u Dalmaciji, može se opseg i sigurnije utvrditi. Hercegovina se proteže od Kastelnovog i Risna na Boci Kotorskoj na moru do blizu Spljeta, jer se još uračunavala i poljička pokrajina ("provincia Poglica");[1] naprotiv je Sasso, koji je još bliži Spljetu, već pripadao sandžaku kliškom. Odavle teče megja sjeveroistočno do na domak južne česti Livanjskog Polja (Buško Blato), uokviruje još Duvanjsko polje sa Županjcem i dotiče se Neretve kod Rame. Odavle tvori megju visoko gorje, što rastavlja vode bosanske od voda neretvanskih i gornje Drine. Spram toga pripada dakle Hercegovini cijelo izvorno područje Drine sa Jelečem, Fočom, Čajnicom, Goraždom, Plevljem, pa i Prijepoljem na Limu te s manastirom Mileševo; naprotiv Višegrad nije već hercegovački. Tih starih megja hercegovačkih sjeća se i danas narod u onim krajevima. Megja na drinskoj liniji bila je po svoj prilici ušće Lima, kako izvješćuje i Hörnes ("Altert. der Hercegovina", I., 497.).

Najbliži sandžak bio je kliški. Ime je dobio po poznatoj gorskoj tvrgjavici, što leži 9 kilometara više Spljeta, gdje se cesta za unutrašnjost zemlje dotiče ruba vispoljane. Otale je čaroban pogled na more i ostrva mu, na zaton i na blagoslovena polja Soluna. Nu sami Solun, jedva 1 sat daleko od Spljeta, bio je turskom tvrgjavicom,

  1. Poljica su bila seoska republika na strmenitoj obali izmegju Spljeta i Omiša, koja je svoju samovladu sačuvala sve do francuskog doba.

-- 312 --

a tako isto i Kamen, što leži 6 kilometara istočnije. Sandžak kliški opsizao je unutrašnju Dalmaciju, sjeverozapadnim smjerom do Krke s Drnišem, Vrljikom i Sinjem, a zatim cijeli krševiti predjel Bosne sa Livnom i Glamočem sve do Rame, Vrbasa i Plive, pošto su Prozor, Prusac i Jezero na Plivi spadali još u ovaj kraj. Sjeverno bijaše doduše megjom šumski predjel Crnagora ili Karadag, premda se time, što se nabrajaju Ostrovica, Bilaj i Boričevac na to upućuje, da je i područje gornje Une ubrajano u ovaj kotar. Ne može se reći, da je taj kliški sandžak imao prirodnih megja; u najmanju rnku ona se protezala daleko preko njih, jer uokvirenje u prirodnome smislu isključuje Skoplje na gornjem Vrbasu i Jezero na Plivi te Prozor. Da se je sandžakova vlast, kojoj bijaše sjedištem ponajviše Livno a ne Klis, protezala i na Skoplje, to doznajemo iz putopisa dvojice šibeničkih poslanika od godine 1574. (Starine, XIV., 191.)

Na sjeveru graničio je sandžakom kliškim sandžak lički. Ovaj zapremaše sjevernu Dalmaciju, s onu stranu Krke sa Skradinom, Kninom, Benkovcem, Novigradom i Obrovcem, zatim pravu Liku i Krbavu sa Ribnikom, Udbinom, Gračacem i Perušićem, dakle sve do "morske megje" od Senja do Otočca.

Zatim je slijedio sandžak Bihać, osnovan godine 1585.

On zapremaše kraj, što ga kasnije prozvaše unskim kutom, sa Cazinom i Bužimom, zatim još Krupu, te prošav prama istoku, Kamengrad u blizini Sanskog mosta.

Slijedeća dva kotara leže u današnjoj Hrvatskoj. Sandžak Cernički zapremao je samo tvrgjavice Cernik, Bijelu stijenu i "Sirce" (valjda Sičice), sva tri u blizini Nove Gradiške. To je malena pruga na podnožju hrvatskog humovitog gorja, očito da štiti turski posjed pred opasnostima sa kršćanskog hrvatskog tla. Sandžak požeški dosiže do Kapošvara, Broda i Gjakova, dakle je takogjer izvan megja bosanske oblasti.

Naprotiv se pod sandžakom zvorničkim razumijeva humovito zemljište tuzlansko (zvano Soli) zajedno sa Šapcem i Srebrnikom u planini Majevici te ravna Posavina.

Preostaje još sama "Bosna" Ova čest zemlje, koja je očito stajala pod neposrednom vlašću paše, imagjaše vrlo nepravilan oblik. Taj se sandžak sterao od Višegrada na Drini te nešto južnije ležećeg Dobruna preko Sarajeva, Travnika, Jajca i Banjeluke do Gradiške, Jasenovca, Novoga i Kostajnice na Uni.

Jedva je za jedan čovječji vijek mlagje djelo autora Mustafe ben Abdulah Hadži Chalfe, što ga je 1812. izdao Hammer-Purgstall, "Geographische Beschreibung von Rumili und Bosna". Uzima se, da je autor umro nekako 1658. (Rački: Starine, XIV., 173. Hörnes, Altert. d. Herz., navodi godinu 1648.) Spis je svakako sastavljen poslije 1647., jer već spominje osvojenje Klisa po Mlečanima. Time je perioda, u kojoj je mogao nastati rečeni spis, svedena na najmanji broj godina.

Razlike u političkoj razdiobi zemlje nijesu neznatne. Beglerbegluk bosanski ima ove sandžake: Bosna, Hersek, Klis, Zvornik, Krk, Požega, Robissa i Rahovidža. Prvih pet otpadaju na Bosnu i Dalmaciju, zadnja tri na Hrvatsku. Opseg Hercegovine isti je, kao što ga navodi onaj mletački topograf, samo što se k njoj ubrajaju još i ostrva Brač i Hvar; isto je tako i kliški sandžak istoga opsega, izuzevši Skradin, koji je Hadži Chalfa dodijelio Lici. Sandžak se lički Mlečanina naziva ovdje Krčkim, sandžak bosanski je iščeznuo, a njegove se tvrgjavice pribrajaju k Bosni. Zvornički sandžak ostaje nepromijenjen.

-- 313 --

Hadži Chalfa ne iznosi mnogo statističkih podataka, ali za to dosta vjerodostojnih, te vijesti o rijekama i gorama. Vrijedno bi bilo Hammerovo izdanje zamijeniti boljim.

Prama ovim vijestima iz turskih, ali zapadu nepoznatih izvora, vrlo su mršave vijesti, kojima raspolažu inače vrlo govorljivi topografi XVI. i XVII. stoljeća U kosmografiji münsterskoj (izdanje od godine 1544.) zaprema geografsko poglavlje o Bosni tek 7 redaka; spominje se: Jajce, "jaka utvrda, megju dvjema vodama", zatim Schwonic (Zvornik?) i Vrhbosna "o kojoj se priča, da je danas glavnim gradom, a nema zidina; stere se sredinom vode Miljacke" Pa i više od 100 godina mlagje djelo Martina Zeillera "Neue Beschreibung des Kgr. Ungarn", ne zna puno više da nam javlja; ono nam u istinu javlja još manje, jer premještava Vrhbosnu u Hercegovinu! Piscu (Zeilleru) služio je izvorom samo putopis "Wegreis" od god. 1532. sa svojim oskudnim vijestima; iz ovoga je crpio i svoj navod, da je zemlja gorovita i da obiluje velikim šumama.

Pa još pod konac XVIII. stoljeća izgledalo je u geografskim kompendijima isto tako loše, kao što i u tadašnjim kartama. U Joh. Christiana Engela: "Geschichte des ungarischen Reichs und seiner Nebenländer", Halle 1801. nalaze se (po običaju tadašnjeg vremena) kompilatorski sastavljeni izvaci iz tada najvećma raširenih geografskih priručnika, Fabrijevog, Büchingovog, zatim iz "Ugarskog magazina" i dr. Nikako se ne isplaćuje prodirati u tu zbrku imena, što su ih pisci hrgjavo čuli i još gore napisali. Tadašnje doba nije još bilo načisto u pitanju glavnih tačaka, a prvi putnici, kao Pouqueville i Boué imali su pravo, što nijesu vjerovali starijim knjigama i kartama, već svojim vlastitim putničkim iskustvima. Ali svakako su karte sve do pred kraj XV. stoljeća bile mnogo bolje i vrednije, nego li knjige, koje su, u najboljem slučaju, predstavljale tek opise karata.

4. Granice Bosne. (Oris).

Naravna granica Bosne prema zapadu, prema Jadranu jest bez sumnje more. Tomu ne treba dokaza: svaka država, svaki narod teži prema moru i imade neodoljivu potrebu, da dokuči ovu naravnu megju.

Ove prirodne prilike mogu da poremete samo vrlo moćne pomorske vlasti s velikom kulturom. Time su već Grci započeli na našoj morskoj obali; ali oni podigoše samo nekoliko postaja. Domaći živalj ostade gospodarom mora. No baš to ga zaplete u bojeve sa moćnim susjedom na drugoj strani Jardana, a u ovima i podleže. Provala nije moguća samo s morske strane sa pomorskim silama, nego i s kopnene strane, sa slojeva, gdje je zemlja najviše otvorena. Naravski da mora napadač zbilja posjedovati nizozemlje s te strane; ovaj rub posjedoše u istinu Rimljani dosta rano (Srijem), dok su se uklanjali pravoj nizini, koja im bijaše odveć prostrana i oskudna pozicijama.

Rimska perijoda bijaše jedina, u kojoj se je zemlja nahodila u svojim prirodnim granicama.

Doseljenjem Slovjena i održanjem Bizantinaca i Romana počinje, barem u zametku, današnja rascjepkanost. No opreka megju stanovnicima unutrašnjosti zemlje i primorcima izjednačuje se ipak sve više za stoljeća srednjega vijeka. Hrvatski kraljevi i feudna gospoda stoje u najtješnjem saobraćaju sa primorskim gradovima,

-- 314 --

oni i sami osnivaju gdjekoje, a služe se njima i za svoju spoljašnju politiku. Da se iznutra za vlast natjecahu dvije ili tri vlasti (srv. ugarska, bos., srpska,) to valja manje uzeti u obzir.

Tek g. 1409., kada već Turci prijete, a domaća snaga radi unutrašnjih borba opada na minimum, domože se opet strani narodni i politički elemenat primorskih gradova te ih oslobagja na njihovu i svoju korist od propasti; - pri tome valja napose pribilježiti, da je Dubrovnik ostao samostalan!

Za pô stoljeća prestade turska moć bivati nepobjedivom, jer zapadnjaci pronagjoše vojničkih organizacija, koje su se mogle mjeriti sa turskima. Sada napreduju Mlečići pomoću kršćanskih podanika Turske, te se domogoše one naravne granice, koja od Knina do Neretve luči primorje od unutrašnjosti zemlje, mislimo Dinaru. Pri tom potalijančuju doseljivanjem primorske gradove, nadovezuju na stari, ušćuvani romanski život i jaču kulturu. Ali i slovjenski se život otugjuje uslijed opreke kršćanstva i islama, pa se kolje u stoljetnom bratskom vojevanju.

Sjeverozapad i sjever. Na početku slovjenskog doseljenja nema u tom smjeru granice. Slovjeni zauzeše svu zemlju i preko granica današnje Hrvatske. Jednu nam granicu označuje osnutak njemačke krajine u slovjenskom jezičnom području. Ostali sjeverozapad ostaje za sada hrvatski. Imade područja, gdje se bori sa srpskom vlasti, no ta su u unutrašnjosti; cijelo kasnije područje s obje strane granice je hrvatsko.

Sad uzeše Turci napredovati. Dokle li će prodrijeti? Sa nizinom, što je pred njom, izgubiće se i savska granica; sada je sve naprezanje usredotočeno na sjevero-zapad.

Ovdje se čini da tvore naravnu granicu Una, a počevši od Bihaća i Plješivica te daljne kose sve do tromegje.

No već se za rana prekoračila gornja Una a zaposjednuta su tri visoka polja megju prilično visokim, i ako ne zatvorenim kosama Like: Korenica, Krbava i Lika, ali ne Velebit.

Još se nije približila do morske obale, koja u ostalom nije osobito gostoljubiva, nego zadaje radi bure plovidbi velikih poteškoća.

U sjev.-zapadu proteže se od kranjskog Sniježnika vapnenasta kosa kod Broda-Moravice 39, a kod Ogulina 34 km široka, koju samo u niskoj istočnoj poli probija Kupa. Na nju se naslanja kraška ploča, koja počinje kod Karlovca, a kroz nju protječu u dubokim kanjonima Dobra, Mrežnica i Korana. Suzuje se. kod Drežnika - Tršca megju Malom Kapelom i humljem na Glini. Ovdje su provalna vrata iz Bihaća i Mutnika niz Koranu, jer tu nema megju Koranom i Unom nikakove naravne više granice. Ova vrata zatvara Slunj (O važnosti Slunja: R. Lopašić, Acta conf. militar, str. 49. Derzeit (ist) Slun das ausserste gränizhauss und der Schlüssel dieser beiden lande Crabathen und Krain [1613]). Putevi ne idu duž Korane, koja je dijelom močvarna, a dijelom teče kanjonom, nego preko kraške ploče.

Kapela je ali uvijek ostala dobrom granicom. Vojnička se gibanja zbivala uvijek istočno od nje. Slunj leži na jednome prelazu Korane, tamo, gdje se najviše zbližuju trijadičko humlje i Kapela. Prava se turska granica ali gotovo tačno podudara sa vodomegjom, koja dijeli pravilno razvogjeno humlje i krašku ploču (sa vrtačama [dulibama]). Kad je turska moć bila najrasprostranjenija, bilo je humlje zaposjednuto od prilike do Gline.

-- 315 --

Tu jamačno nije odlučivalo gorje, nego je u prvom redu bilo odlučno držanje linije Koprivnica-Križevci [Varaždin-Zagreb]; Sisak-Karlovac stoji u drugom redu.

Gorski niz Nanos-Sniježnik-Kapela bijahu u istinu za jadranska područja izvrsna zaštita, jednako kako je donjokranjski kras štitio i ljubljansku kotlinu, a time Korušku i Donju Štajersku.

Jedva se dade odrediti granica našega područja na jugoistoku, gdje je graničilo rumelijsko područje, kako se zvaše glavna masa evropske Turske. Stara Raška, kojoj pripadaše današnji novopazarski sandžak, tvorila je posebni pašaluk, koji je bio pod beglerbegom rumelijskim. Gdje su tekle granice ovoga prema Bosni, ne znamo, sigurno ne bijahu jednake današnjima, jer ove su novije. Godine 1718. podložen je sjeverni dio Novog Pazara bosanskom veziru, a južni, oko Prištine, ostade uz Rumeliju (Novibazar und Kossovo. Beč. Holder 1892. str. 30). Ali već god. 1532. izvješćuje putopis grofa Lamberga [glasovita brošura, putopis carskih poklisara Leonarda pl. Nogarola i Josipa pl. Lambera sultanu Sulejmanu. Štampano u Gevay: Urkunden zur Geschichte des Verhältnisses zw. Oesterreich-Ungarn und d. Pforte im XVI. & XVII. Jahrhundert. Beč 1838. I. sv.], da je granica kraljevstva "Wossen" bila kod rijeke Ibra, dakle onkraj Novog Pozara.

Po Blauovoj karti Hercegovine iz g. 1861. pripadahu Hercegovini ne samo područje fočansko, goraždansko i čajničko, nego i Plevlje (Taslidža), Prijepolje i Kolašin; (njima upravljaše Dervišpaša Čengić, koljenović hercegovački. God. 1878. bila je stara Raška sandžak, koji se pribrajaše bosanskome vilajetu, protezaše se sve do preko Mitrovice (Berlinski ugovor, čl. 25.: "Novopazarski sandžak, koji se proteže megju Srbijom i Crnom gorom jugoistočnim smjerom sve do onkraj Mitrovice)", dakle sigurno do stare ibarske granice kraljevstva "Wossen".

Današnja granica odgovora ovdje granici starih turskih kadiluka (kaza) čajničkog i višegradskog.

Južna se je granica Hercegovine u XIX. st. znatno stegnula uslijed postepenog širenja Crne Gore. Za čestih se ustanaka pridružiše susjedne kršćanske nahije Crnoj Gori, no ove prilike bijahu s prva obično samo prolazne. Za vremena mira življahu brgjani, kao gornji Vasojevići, Drobnjaci, Kuči često čitave godine gotovo neovisni s obje strane. Boué[1] veli, da su se Drobnjaci, premda su se računali Crnoj gori, ipak vratili pod vlast paše hercegovačkog te da su begu u Gackom plaćali harač, jer im je zimi bilo teško općiti sa Crnom gorom. Ali nijedan turski vojnik nije smio da stupi na ovo tlo.[2] 1858. pridružili su se opet Crnoj gori. Tek pokusi velevlasti, da dokrajče vječne bojeve, polučili su stalno ograničenje. Ustanak Banjana, Zubaca i Grahovljana bio je povodom, te je odstupljen kraj Grahova, koji leži sjeverno od Krivošija (Boke Kotorske, 1859). Granicu ustanovila je internacionalna komisija.[3] 1877. je vijeće poslanika u Carigradu predložilo, da se popravi granica crnogorska na putu od Trebinja do Bileka, a ta odgovora današnjoj, ali taj se predlog nije proveo. Činilo se, da će pobjeda Rusa u tadanjem ratu maloj državici na brdima Crne gore pribaviti nerazmjerno proširenje. Po preliminarnom ugovoru, koji je sklopljen na 3. marta 1878. u San Stefanu pred Carigradom izmegju Rusa i Turaka, imala je da ide granica od Bileka preko Gackog do sastava

  1. Itineraires, II. 203.
  2. Blau, Reisen, 576. (1869).
  3. Zeitschr. f. Erdkunde, Berlin, N. F. XIII. 207.

-- 316 --

Pive i Tare a onda niz Drinu do ušća Lima, do današnje granice. Time bi Crna gora dobila današnji bosanski kraj oko Čajniča i Foče te turski oko Plevlja i Prijepolja, a granica primakla bi se Sarajevu na dva dana hoda, a srpskoj granici na 4 km.[1]

Berlinski je ugovor taj prirast smanjio, ali je Hercegovina opet izgubila veliki komad zemlje, koji se proteže u obliku trokuta izrnegju Bileka, Nikšića i Gackog. Današnju zakonitu pograničnu liniju ustanovila je 1880. internacionalna komisija;[2] ona se u nekim tačkama razlikuje od ustanova članaka 26. berlinskog ugovora.

U blizini vrela Trebišnjice teče u prilog monarhiji, ali je Crna gora zato dobila megjurječje izrnegju Pive i Tare do njihova sastanka.[3]

5. Bosna kao bojište. (Skica).

Motto: "Arces jugis impositas opere et natura munitas, regionem minantibus in coelum scopulis asperam" (viderunt milites ungarici Bosniam invadentes). Bonfinius.

Karakter zemlje - ne kao pohodne zemlje, već kao tvrgje - pokazuje nam se u njegovoj ratnoj povjesti.

Odakle je uzslijedila seoba Slovjena? Jamačno sa sjevera, a možda i sa jugoistoka.

U srednjem je vijeku veliki pokret sa velikim ciljevima i sredstvima uopće nemoguć. Tu se bore pomanje sile. Središnji kraj, prava Bosna, napokon, kako se opažava, prevladava.

Provale sa sjevera (vojne Sigismundove) proizvagjaju neki dojam. Sjeverozapadni i zapadni dio imadu svoju osebnu sudbinu.

Pitamo se: Koja je bila glavna sveza u srednjem vijeku izmegju Hrvatske i Dalmacije (Bihać- Knin)? Jamačno ne preko Grahova - Trubara nego preko Srba, Popine, Zvonigrada; o tome nema dvojbe.

Ozbiljnih pokušaja, da se vojničkim sredstvima sa mora provali u nutrinu, u srednjem vijeku u opće nije bilo. (Po sebi je jasno, da je ofenziva preko Ivana bilo amo ili tamo skopčana s velikim poteškoćama. Samo iznimno je moguće i u osobitim prilikama: Omerpašina vojna u Hercegovinu 1850.; juriš vojvode Vilima Würtemberga na Livno u septembru 1878., a tom je zgodom odio, koji je sa mora preko Prologa operirao, imao samo nuzgrednu ulogu).

Sve ove kretnje bile su ali moguće samo četama, koje su mogle svladati svaki obzir, dakle bez kola i bez cesta za pojačanje: gorska brigada.

Tursko je osvajanje uslijedilo djelomice polagano time, da su zaposjednute pokrajinske zemlje. Putevi amo idu iz Sandžaka: Iz Novog Pazara u Sjenicu, Priboj, Višegrad, Rogaticu, Glasinac, Sarajevo, - ili iz Plevalja u Čajnicu, Goražde, Praču, Sarajevo; za Hercegovinu možda još iz Plevalja u Jezero, Gacko (Nikšić - Trebinje).

Čini se, da je to bila ponajviše invazija i proširivanje u pojedinome; od godine do godine razaraju se novi gradovi, narod se proganja, ubija, zarobljuje, novi se onda gradovi utemeljuju a zemlja napučuje.

Većih je vojna samo jedna poznata; sultana Mehmeda II. 1463. na Jajce.

On ide iz Sandžaka preko Sarajeva niz Bosnu u Bobovac, a otale današnjim putem u Travnik te preko Karaule gore u Jajce, glavni grad Bosne.

Za turskog doba je Bosna isprva pretežno ishodištem kretnja, a tek od 1685. počevši, objekt, na koji se navaljuje. Pošto na istoku i jugu graniči prijateljskom zemljom, ne važi nam ta granica pa ni sjeverna za pravo ne, jer je od 1530. do 1687. kraj na lijevoj obali Save do utoka Kupe turski. Na jugozapadu, na dalmatinskoj

  1. Po prijaznim vijestima tadanjeg c. i kr. komisara potpukovnika W. pl. Sauerwalda.
  2. Schultes, Geschichtskalender, XIX 117 i 461.
  3. Originalne karte u ratnom arhivu.

-- 317 --

strani drže se ma i jadno primorski gradovi:[1] ostaje dakle samo sjeverozapadna granica u dodiru sa neprijateljskom zemljom.

To je ali bio gorski zakutak, sa koga je bilo doduše moguće postati vrlo neugodnim i opasnim, gdje se je moglo i misliti na polagano širenje, ali otale nije bilo moguće pokrenuti veliku, odlučnu akciju.

Za položaj je Bosne vrlo značajno, da velike vojne na Ugarsku ne kreću njome, nego uvijek preko Srbije. Što se diže domaće vojske u zemlji, ide većinom preko Šapca u Biograd, ali nijedna od većih ili manjih turskih vojska ne dolazi u Bosnu, ni za onih vojna, koje onda kreću na ugarsko-štajersku granicu ili na Beč, kao 1529., 1532 (opsijedanje Kisega), 1566. (Siget), 1664. (Sv. Gothard).[2]

Pošto se odnošaji okrenuše, idu sve ofenzivne provale protiv Turske preko Biograda i kroz Srbiju uz Moravu (1687./88., 1717. pa i 1737. kada su Biograd i donja dolina Morave bili bazom operacija; tako i 1790.)

Bosna osta i sada samo nuzgredno ratno bojište, premda je njeno osvojenje, koje je za Austriju bilo tako poželjno, ponovno bilo na programu. Ne uvaživ ponudu od god. 1595., da se zemlja podigne i preda, koja je ostala bez ozbiljnih pošljedica, prvi je puta 1688. odlučeno, Bosnu opet osvojiti. Te se godine krene markgrof Badenski Ludwig uz potporu Krajišnika pod Erdödom na Bosnu, a glavna vojska pod izbornim knezom bavarskim opsijedaše i osvajaše Biograd. U prvoj je vojni uspjelo, te su Turci kod Dervente odlučno poraženi, a osvojenjem nekolicine gradova i utvrda, osobito pred Zvornikom, zagospodovati ravnom Posavinom. Do provale u nutrinu nije došlo, prem je, kako se javlja, general Piccolomini dvoru predložio za to osnovu: zemlja da je gorska, ali da ima cesta za napredovanje kolije i teških topova, pa bile ceste i u hrgjavom stanju; u čitavoj zemlji da nema ni jedne znatne tvrgjave, a sam glavni grad Sarajevo da nema bedemova, jer su i same pogranične utvrde slabo utvrgjene. Izdan bi nalog, da vojska prezimi u zemlji, ali već slijedeće godine pregje vrhovni zapovjednik vojske na srpsko bojište. Pošto je tu, usprkos malobrojnoj vojsci, uspjeh bio nenadano velik, pokazala se od jednoć mogućnost, pristupiti Bosni sa druge strane. Za malo nedjelja osvoji general Piccolomini svu Rašku (Staru Srbiju) od Ušćupa do Novog Pazara, a time se čini da je bila opravdana misao, pokušati, da se združi s Mlečanima i da se tako navali na Bosnu sa sviju strana. Ali tadanja sredstva nijesu bila dovoljna za tako velika poduzeća. Već slijedeće godine 1690. bi ne samo Raška nego i Srbija sa Biogradom izgubljena a moralo se biti zadovoljnim nakon teških, odlučnih bitaka (Slankamen 1691. i Zenta 1697.), održati Ugarsku.

Tik pred zaključkom mira se zbila u oktobru 1697. najčudnovatija epizoda u ratnoj povjesti Bosne, provala principa Eugena u Sarajevo. Pošto je princip 11. septembra tursku vojsku, vogjenu glavom od sultana Mustafe II. kod Zente porazio i uništio i pošto mu nije dostajalo ni hrane ni džebane, nije mogao da istu jesen

  1. Zašto nijesu Turci silom svladali dalmatinske gradove? Razmotriv to apsolutno, bilo im je to po njihovoj snazi moguće. Vidi se, da duljinom periferije i zadaci tako rastu brojem, da ni tako ratoborna država, kao Sulejmanova ne mogaše nego samo na nekim glavnim linijama sa okupljenom snagom države djelovati, te da je morala prepustiti lokalnim silama, da na nuzgrednom bojištu preuzmu boj i proširivanje. Tako nailazi moć u prostoru svoju granicu.}
  2. "Gorska zemlja kao Bosna i Hercegovina bez komunikacija je nepodesna za ofenzivu'. Tako piše vojvoda Vilim Würtemberg, prvi austro-ugarski poglavar u Bosni 1878. 81. Teuber, Herzog W. v W. str. 292.}

-- 318 --

podsijeda onu tursku glavnu utvrdu - Temišvar -, do koje bi pred samim mirom moralo s političkih i vojničkih razloga caru veoma da je stalo. "Pošto sam ali htio s generalima da dalje promišljavam", piše princip caru na 5. oktobra "nebi li se ipak pred kraj vojne štogod pokušalo" naložio je zapovjedniku Krajine u Brodu, da mu dogje, propitao se je u njega, kake je naravi zemlja Bosna i, kada je dočuo, da tamo ima malo (vojske) odlučio je "cum consilio generaliteta odmah krenuti onamo".[1] Ta provala u istinu je provedena. 11. oktobra pregje princip sa 4000 konjanika, 2500 pješaka, 14 topova i oko 2000 krajišnika kod Broda Savu te krene istim smjerom, kojim ide danas glavna bosanska željeznica za 12 dana do Sarajeva. Otvoreni, od žitelja ostavljeni grad bi 24. oktobra oplijenjen i sažgan; a kaštel, koji je onda bio mnogo manji nego danas te imao, kako se veli, 150 ljudi posade, nije ni jurišao. Već 25. krenu carska vojska istim putem natrag i pregje na 5. novembra Savu. Na dolasku osvojeni su kapitulacijom gradovi Doboj i Maglaj, Žepče i Vranduk jurišem; na povratku bio je Tešanj bez uspjeha topovima.[2] Množina kršćana, kojoj broj nije tačno označen, išla je za njegovom vojskom na carsko tlo. Ta provala, kojoj za turskih vojna nema premca, osta, kako se po sebi razumije, bez uspjeha. Ako se uzme u obzir množina i junaštvo bosanske domaće vojske, koja se toliko puta iskazala, bilo je to poduzeće za pravo vrlo opasno. Iste 1679. godine nije ni osvojenje Bihaća uspjelo, premda se diglo za to 13000 vojske. 20 godina poslije 1717., ne uspješe ni dvije opsade (Zvornika i Novoga), premda su poduzete velikom skrbi, a gubici kršćanske vojske bili su veliki. 40 godina poslije, 1737., porazila je domaća bosanska vojska dva carska odjela, jedan od 4000, drugi od 16000 ljudi. God. 1788. trebao je Laudon čitavo ljeto, da osvoji dvije malešne krajiške utvrde (Novi i Dubicu), a još 90 godina iza toga, 1878., kako je poznato, nije za napredovanje kora od 40000 ljudi na istome putu u Sarajevo falilo ozbiljnih poteškoća i kritičkih momenata, premda tu nije bilo kao prije 180 godina dobro uregjene domaće vojske i sistematske obrane, nego neurednih četa, što ih je netom niknuli narodni pokret digao na noge.

Valja nam predmnjijevati da su osobito dva momenta očuvala principa od nevolje: prvo bitka kod Zente, u kojoj je bosanski paša zaglavio[3] a s njime i dobar dio bosanske vojske i drugo, velika tajnovitost i neobična brzina, kojom je proveo tu vojnu. Oboje je bilo isključivo zasluga Eugenova, a ako on piše: "la confusion est terrible parmi les Turcs et pour peu qu' il eut dispositions faites tout le royaume se pourrait occuper et garder,[4] valja nam ipak dvojiti, da bi bilo moguće, na takav način polučiti trajan uspjeh. Ako se hoće djelovali većom silom, treba mnogo više vremena, a time bi bilo i neprijatelju moguće okupiti se.

Zanimivo je, da je Eugen, prem je izvan zemlje bila poznaja njena slabo raširena, ipak odabrao jedini pravi put u njeno srce.

1737. bila je u početku rata opet namjera, osvojiti Bosnu. Na isti dan imala su četiri odjela preći granicu. Pukovnik Raunach sa 4000 momaka, većinom graničara

  1. Feldzüge des Prinzen Eugen von Savoyen, izdano od c. i k. ratnog arhiva II. sv. u suplem. str. 82.
  2. Feldzüge, str. 177 i d. i supl. str. 85, gdje je glavni dokumenat Eugenov "Journal de marche en Bosnie" po originalu odštampan.
  3. Feldzüge I. c. str. 154.
  4. Journal, I. c. 92.

-- 319 --

pogje iz Like na Ostrovicu kod Kulen-Vakufa, Esterhazy provali takogjer sa krajišnicima u Pounje, herceg Hildburghausen krenu sa glavnom silom (16000) na Banjuluku, tek dva dana hoda od Save udaljenu, pukovnik Valvasor navali na palanku Lješnicu kod Zvornika, a pukovnik Lentulus napokon krenu iz tada austrijske Srbije u Novi Pazar.[1]

Vidi se, da se kušalo navaliti na Bosnu sa sviju strana. Po tadanjem načinu ratovanja krenuše na glavne trvgjave; to je bilo sasma podesno, jer nije bilo moguće, doći do odlučna uspjeha time, da se vojnom progje kroz neprijateljski kraj, kako je to pokazala već Eugenova vojna. Onda još nije bilo moguće, kao za Napoleona, u srcu neprijateljeve zemlje biti odlučnih bitaka i tako, bez poraza neprijateljskih tvrgjava, polučiti povoljan zaključak mira. Tko je htio da ima Bosnu, taj ju je morao pojedince osvojiti.

Zanimivo je vidjeti, kako je vezir Ali-paša, mudar i iskusan vogja, upotrebio konfiguraciju zemlje pri svojem rasporedu. Sijelo bosanskih vezira bilo je onda Travnik, mjesto, koje je bilo povoljno za koncentraciju vojske. Tamo sazva ustanak zemlje, čim se pokazalo, da je vjerovatnost rata porasla. Značajno je megjutim, da nije postupao po zapovjedi carigradskoj, nego na svoju ruku. Kada je čuo, da se poveće "njemačke" čete kupe, posla poslanstvo vrhovnom zapovjedniku, a kada je dobio nepovoljan odgovor, spremi se na rat. Najprije stiže vijest, da je Raunach navalio na Ostrovicu. Odmah posla Ali-paša 5000 vojske onamo od ljudi, što se okupiše u polju travničkom te naredi, da i vojska iz Novoga, Bihaća i okolice ode na novo zborno polje, na polje Bilajsko, to jest na veliku ravnicu Petrovačku. Tamo se sastaše oba odjela vojske, navale na pukovnika Raunacha te ga potuku. Po Omer-efendiji Ostrovica je od Travnika 33 sata udaljena, od prilike 150 kilometra hoda. Pošto je Raunach na 12. jula prešao granicu, a na 22. se bila odlučna bitka, to su Turci to vrijeme dobro upotrijebili; put je loš, a vodi preko šest razvogja.

Već je bio Ali-paša sa glavnom vojskom krenuo, a na Karauli gori mu stiže vijest o pobjedi. Sada je mogao svu svoju pozornost svratiti glavnom koru austrijskom, koji je tek sada, 23., stigao pred Banjuluku. Uspjelo mu je, da pojača posadu a ova se upustila sa dolazećim neprijateljem u bitku, koja ga je stojala velikih žrtava. Zatim prizva Ali-paša vojsku, što ju je bio slao da pomogne Ostrovici k sebi, te joj pogje do Podrašnice u susret. I tu se, dva mala hoda daleko od Banjeluke, utabori da dočeka drugih pomoćnih četa. Nakon deset dana krenu, a pošto su carevci ravni put u Banjaluku zatvorili, progje neopažen više grada Vrbas te navali iznenada na nuzgredne odjele, koji su bili porazdijeljeni na toj strani, dočim je glavna sila bila na lijevoj strani rijeke oko grada porazmještena. Austrijskom generalu valjalo je dići opsadu i vratiti se preko Save. Tako se je veliko poduzeće osujetilo radi netačnog sudjelovanja, ali osobito radi opreza turskog vojskovogje te njegove valjane upotrebe putnih prilika i spremnosti bosanske vojske, zapodjeti bitku. Tada je i kaštel sarajevski dogragjen u onom opsegu, kakav i danas još ima, ali grad osta i nadalje otvoren.

Zanimivo je, da su uvjek prostrana polja bila zborištem i sastankom domaće vojske. Kada je iste godine, iza šest mjeseci, valjalo ponovno dići domaću vojsku te

  1. O tom nas ratu obavješćuju i turska vrela u zanimivoj knjizi: Bosna Tarihi Omerefendije, kadije Novskoga, štampano 1741. u Carigradu, njem. prevedeno od Dubskog 1789. engleski od Fraser a Sr. Engel, Gesch. des ung. Reiches, III. 133. te domaćom kronikom Fra Nikole Lašvanina W. M. II. 281.

-- 320 --

ju voditi proti srpskoj pograničnoj tvrgjavi Užici, odregjen je Glasinac za sastanak. Trebalo je jamačno paše za bezbrojne konje, jer se sva prtljaga jamačno samarom raznosila, i jer je većina vojske bila konjanička.

Za turske vojne 1788.-90. jamačno se snovalo osvojiti Bosnu, a niz krajinu postavljena je vojska od 30 - 40000 ljudi, većinom Hrvata. Ali do provale u neprijateljsku zemlju nije došlo, premda su bile pripreme za nju brižne,[1] nego samo do čestih i krvavih kreševa na granici. Tvrgje Dubica, Novi i Berbir biše osvojene, ali ih je valjalo nakon mira vratiti; samo gradovi Cetin i Drežnik sa svojom okolicom ostaše u rukama pobjednika.[2] Bosna se opeta pokazala tvrgjavom.

Vojna za okupaciju 1878. Glavna vojska, koja je imala Bosnu okupirati, prešla je granicu na četiri mjesta. Jedan odio kod Kostajnice, drugi kod Gradiške a oba se združiše kod Banjeluke te je prvi došao putem, kojim je išla tada već postojeća željeznica preko Novoga i Prijedora. Iz Banjeluke išlo se putem, koji presjeca visoravan na lijevoj obali Vrbasa na polje Podrašnicu, koje se popriječilo, a dalje dolinskom brazdom u Varcar-Vakuf i Jajce. Dolina Vrbasa prepriječila je ovdje tu cestu, koja ide dalje južnim rubom vapnenog platoa Vlašića na desnu obalu Vrbasovu preko prelaza na Karauli gori u Travnik.

Tamo se taj put stiče sa glavnim putem Brod - Sarajevo. Taj ide, kako je poznato iz Broda, slijedeći ušće Ukrine preko humlja kod Dervente u dolinu Bosne (Kotorsko) te slijedi ovu uz rijeku. Tamo, gdje se pojavljuje tercijarno korito, stiče se sa travničkom cestom, ali se odmah dijeli, jer jedan put ide uz dolinu Bosne kao današnja željeznica, a drugi prelazi nisko razvogje kod Busovače te dolazi u uzdužni dô, koji prati na istoku rudogorje, a iz ovoga preko Kobilje glave dolazi u gornju kotlinu Bosne. I sa glavne ceste, koja vodi iz doline Bosne i sa travničke može se preći na oba nastavka. Glavna kolona išla je i 78. zapadnim putem, pobočna kolona dolinom Bosne. Tako konvergiraju ta tri puta u Sarajevo, a njegovo osvojenje bilo je posljedica vojničkih puteva na ovim linijama.

Četvrtoj koloni valjalo je zaposjesti sjeveroistočnu Bosnu a put ju vodi preko Šamca u Gradačac, Gračanicu i Donju Tuzlu; dalje je imala posjesti Zvornik i uspostaviti svezu sa Sarajevom preko Vlasenice. Pošto nije mogla stići na svoje opredjeljenje, vratila se na liniju Bosne u Doboj te tako brani glavni odio, da ne izgubi svezu prema otraga.

Zgode, koje su se desile ovome odsjeku, pokazuju ujedno, od kake li važnosti može biti prilikom sveza linija Drine; barem za vojske, koje se ne nadaju, da će im doći naknadno pomagač i koje ne trebaju cesta. Jer oni, koji su udešavali obranu i koji su bili glavni borioci, došli su u Tuzlu iz Novog Pazara, osobito iz Plevalja preko Višegrada i Zvornika.

Kada se je o tome radilo obraniti Sarajevo, da se za eventualnih pokušaja opet natrag osvoji, bilo je bojeva na visoravni glasinačkoj, za Romanijom planinom i na njenom rubu, kod Mokroga, a tako je pao i odlučan udarac, kada se išlo za time, da se posjedne Podrinje. Pobjeda kod Senkovića - Bandina brda na 21. septembra, koja je polučena na Glasincu, otvara carskim četama čitavo Podrinje. Otpora više nije bilo; Goražda, Foča, Čajnica, sav kraj do turske i crnogorske megje na jugoistoku

  1. Sravni odsjek o povjesti kartografije.
  2. Sr. Der Feldzug des k. k. kroatischen Armeekorps 1788. Mil. Zeitschr. 1823.

-- 321 --

i jugu pa sve do visokog gorja gornje Neretve na jugozapadu i zapadu od Sarajeva mogao se bez otpora posjesti.

Današnja takozvana Krajina ili turska Hrvatska jurišala se sa dvije strane. Bojevi kod Ključa bili su nužni, da se osigura cesta iz Banjeluke u Travnik. Ta cesta ulazi kod hana Čagjavice u veliku provalnu brazdu Jajce - Ključ te ju je zato lako moći ovdje prekinuti. Inače bi dolina Sane bila naravna linija, kojom valja jurišati Ključ, linija Prijedor - Sanskimost - Ključ.

Sjeverozapadni dio Krajine, gdje je Bihać glavna tačka, osvajao se prugom Karlovac - Ogulin - Slunj, a Bihać bi nakon ljuta boja zauzet. Slavni humoviti šumski kraj oko Peći i Kladuše, ugao Une, morao se tek nakon tegotnih bitaka osvojiti; Velika Kladuša pala je tek mjesec dana kašnje, nego li Bihać. Značajno je to za tlo i za historički položaj tog ugla Une, da je taj od hrvatske megje 1 1/2 km. udaljeni kraj bio zadnji u Bosni, koji se je branio.

Druga, za položaj i za sveze Bosne i Hercegovine značajna okolnost jest ta, da je svaka od njih nakon megjusobno neovisnih vojna zaposjednuta. Svaka zemlja osvojena je sama i zasebice, a kada su obje bile posjednute, stupile su tek obje vojske, 8. oktobra, u dodir,[1] sedam tjedana iza osvojenja Sarajeva a devet iza zaposjednuća Mostara (6. augusta), a 2 1/2 mjeseca iza početka vojne (29. jula).

Kod osvojenja Hercegovine išlo se poglavito linijom Neretve, pri čemu je dakako austro-ug. zapovjednik, koji se odlikovaše izvrsnim poznavanjem prilika, odabrao sjevernu polaznu liniju, da neprijatelja iznenadi (iz Vrgorca preko Ljubuškog i Čitluka). Pošto je to iznenagjenje uspjelo i Mostar bez osobitih bitaka posjednut, postala je spomenuta linija ishodištem četa, koje su bile nužne za obladanje zemlje.

Samo Trebinje i okolica osvojeni su posebnom akcijom, koja je pošla iz Dubrovnika.

Konačno valja još spomenuti osvojenje Livna, kojim je došao onaj kraj u vlast c. i kr. četa, koji leži južno od velikog šumskog gorja te sjeverna Hercegovina. To vrlo sretno poduzeće bilo je povjereno onim četama, koje su došle putem Banjaluka - Jajce - Travnik (divizija vojvode Würtemberga) te su krenule na zapad od onih štacija, što su ih bili zaposjeli. Lašnje bi valjda bilo osvojiti Livno sa dalmatinske strane, ali spomenute čete bile su nakon osvojenja Sarajeva i nakon bojeva kod Ključa spremne za takovo poduzeće.

Pošto se sjeveroistočna Bosna nije mogla svladati nakon prve navale, navalilo se nakon tri tjedna po drugi puta malo dalje na istoku nego prije, smjerom Brčko - Tuzla a ta je navala vodila uspjehu…

III. Kraško područje.

Razdioba Bosne i Hercegovine.

Valja nam pretresti raznolikost diobenih razloga. Ispon tla, klima, produktivitet (geološka gradnja) tla prouzrokuju: znatne razlikosti (Vlaška dijeli se sama o sebi u gorski kraj i ravnicu). U Bosni nije to tako jednostavno. Ovdje ima 4-5 odjela, koji se jedan od drugog sasvim očito dijele, ali prijelazi su katkada polagani, nema svuda odregjenih granica.

  1. Die Occupation. B. u. d. H. str. 793.

-- 322 --

1. Možda je najbolje karakterisan goli hercegovački kras, koji zahvaća i južnu Bosnu, te Dalmaciju. Poglavito ga karakteriše nestašica provala, pa je zato jednolično zatvoreno kraško područje. Većinom je prilično visoko humlje ili pobrgje, a samo u Dalmaciji niska ravan (sjeverozapad Dalmacije, Zadar-Šibenik-Knin, sličan dônjoj Istri).

2. On prelazi pomalo u pokriveni kras, koji je odijeljen ujedno visokim gorskim vijencem, što se proteže od Velebita do ušća Rame.

Obje ove grupe ograničene su na istoku u jednom dijelu svog prostiranja provalama škriljavog kamenja. Granica ipak manjka na komadu Ključ-Sanskimost, na sjeveru i južno od Ivana, gdje se može samo mjestimice naći (Čemerno).

3. S onu stranu velike provalne zone bosanskog rudogorja prevlagjuje triadičko područje, koje je na ona dva mjesta na sjeveru i jugu svezano sa zapadnim područjem, ali se sasvim općenito hidrografski u tome razlikuje, što ne sačinjava suvisli pokrov promočnog kamenja, nego samo pojedine komade, koji su na sjevero-istoku sredogorje, na jugu visoko gorje te tako prelaze na sjevero-zapad.

4. Na sjevero-istoku i sjeveru primiče se t. zv. fliš i neogeno humlje, te Posavina.

Prva tri područja označena su još naslagama tercijarnih sredozemnih tvorevina.

Najvažnije, što je proizvela geološka povjest zemlje jest slijedeće:

1. Zemlja je gorski kraj.

2. Jedan dio zemlje ispunjen je pješčanim gorjem, drugi je pokriven vapnencem.

3. Vapneni pokrov u jednom je dijelu zemlje ostao cio i nedijeljen, a u drugom ga dijelu raskomadaše sile, što stvaraju gorje tako, da je mekanije, neprokapljivo temeljno gorje izašlo na površinu.

4. Za duge suho-zemske perijode do drugog dizanja gorja, pokriše mnoge dijelove zemlje sredozemna jezera. Ostaci nekadanjeg nanosa tih jezera mogu se svuda naći u većim ili manjim izoliranim komadima.

Pošto pješčenjaci nijesu baš osobito plodni, ali ipak mekani i podesni za vegetaciju; pošto vapnenci opet stvaraju kras; pošto su temeljno gorje i jezerski nanosi mekani, te izvrženi eroziji i za vegetaciju sposobni - proizlazi slijedeća razdioba:

1. Pješčano gorje, pravilni riječni sistemi, regularno gragjena brda i humlje, dobro obraslo tlo.

2. Tlo sa vapnenastim jarugama, osamljene vapnene plohe, megju širim ili užim trakovima dijelom temeljnog gorja, dijelom nanosa sredozemnih jezera. Dioba u sredogorsku i visogorsku partiju. Pošto se u sredini zemlje primiče u najvećoj provali temeljnog gorja najveća suhozemska masa, to ondje nastaje prostrano pobrgje i humlje s okruglim oblicima.

3. Zatvoreno kraško područje; na sjeveru iz geoloških a možda i klimatskih razloga pokriveno ilovačom; dalje južna golijet.

Uvod u geologiju Bosne.

Kao što je kulturni razvitak jednog naroda u pošljednjoj liniji odvisan od pripadnosti rase, pa tjelesne i duševne spreme, koju je dobio uslijed te pripadnosti, tako je i obličje površine i uporaba jedne zemlje uvjetovana njezinom geološkom

-- 323 --

gradnjom. Ponajprije se odigrava povjest zemlje; ova stvara pozornicu za igrokaz ljudske povjesti. Kultura nastoji, da ljude oslobodi po mogućnosti od prirodnih uvjeta njihovog opstanka, a i od osebina prostora, na kojem obitavaju. Ali tim nastojanjima stavljene su i odregjene granice, koje nijesu svuda jednake, pa je zato i rezultat različit. Gdje je priroda jaka, a kultura slaba, ondje su sve granice mnogo očitije nego u područjima, gdje osebine slabije istupaju ili gdje su prirodni uvjeti već dugim ljudskim radom do stanovitog stepena izglagjeni i izbrušeni.

Naše zemlje su područja s jakom prirodom, te bijahu sve do u najnovije vrijeme izvržene samo neznatnim zahvatima kulture, koja popravlja i ublažuje. To ih čini zanimivim predmetima geografskog razmatranja. Gorovite su to zemlje; linije prometa i mjesta, na kojima se stanovništvo moglo gušće okupiti, priroda je tačno propisala. One posjeduju osim toga nešto, što je mnogo regje, a to su dijelovi površine vanredno različne plodnosti, jedan neposredno do drugog. To je osobito napadna crta u njihovoj naravi. U malo područja na zemlji upliviše kvalitet kami, od koje je sastavljeno tlo toliko na sve odnošaje: kao težanje zemlje, natapanje i prometne linije, kao ovdje. Drugdje neuk čovjek samo iznimno znade, na kakvoj vrsti tla (geološki govoreno) hoda, a ovdje svako dijete poznaje kras, a opaziti će i najpovršniji putnik, čim sa kraškog tla stupi na drugo područje ili obratno. Zato i traži geološka povjest ovih zemalja osobito potanku karakterizaciju.

Geološka pretpovjest.

Geološka povjest naših zemalja razmjerno je jednostavna i ne zasiže odviše daleko unatrag. Izuzevši nekoje neznatne iznimke, o kojima ćemo posebice morati govoriti, pronašlo se, da je opće temeljno gorje, kao progledna podloga cijele zemlje, slijed škriljevaca, koji se pripisuju ugljenoj formaciji.[1] Oni izbijaju na više mjesta u većem rasezanju megju mlagjim vapnenim kamima, od kojih se na napadni način razlikuju bojom i oblikom brda i brežuljaka, što ih oni stvaraju.

Jedno od tih područja nastavak je velikih starih masa, koje prevlagjuju u nutrini Balkanskog poluostrva. Ove zasižu iz južne Srbije preko Drine ovamo i ispunjaju ne baš odviše velik komad zemlje na jugoistoku t. j. poglavito onaj komad, što leži unutar izrazitog zavoja Drine, što se izbočio prema istoku. Drugo područje, koje leži dalje prema zapadu, samostalna je provala, te gradi dosta znatne gorske vijence.

Bez prekidanja slijeda slojeva - konkordantno - slažu se na toj bazi trošni dolomiti i škriljevci, kojima se pripisuje permska starost, a na njima opetovno konkordantno crveni i ljubičasti pješčenjaci i škriljavci donjeg triasa, poznati verfenski slojevi. Sve te kami nijesu vapnene, stvaraju pobrgje i humlje zaobljenih oblika, a pokrivene su snažnom vegetacijom.

Sa slojevima srednjeg i gornjeg triasa počinje kamenje vapnenog karaktera. Ovo daje jednom velikom dijelu zemlje veoma odregjeni značaj, koji imade najveće pošljedice za obragjivanje zemlje i za promet, a time i za cijeli historijski i kulturni razvitak.

Bosanski trias imade općenito isti karakter kao i alpinski; sastoji se od taloga dubokih jezera, a nije tvorevina plitkih mora, kao srednjo-evropski. Njegove snažne

  1. Katzer: Führer 4.

-- 324 --

grede pokrivaju znatni dio zemlje, sačinjavaju veliko, visoko gorje, koje imade veliku sličnost sa sjevernim Vapnenim Alpama ili Julskim Alpama; na drugim mjestima grade kraške plosnine, koje su zbog svog niskog položaja gustom šumom obrasle ili se opet nalaze umetnute megju starijim škriljastim slojevima kao komadi tvrgje kami. U zapadnoj Bosni i Hercegovini većinom je trias pokriven mlagjim vapnenastim slojevima krede; ondje ne baš rijetko stvara provale dolomitskog karaktera.

Naslage jura-formacije konstatovane su samo u osamljenim santama (Schollen) i ostacima. Po najnovijim megjutim istraživanjem Katzerovim morat će joj se priračunati veliki slojevni kompleks, koji znatno sudioništvuje kod gradnje zemlje u srednjoj i istočnoj Bosni: to je serpentinski pojas Bosne (Katzer: Über den heutigen Stand 4.) ili t. zv. stariji fliš. Tu se nalazi niz pješčara i sedre, koji se nalaze uvijek zajedno združeni s masivnim kamenjem, serpentinima, gabrovcem, peridotitem i jaspisima. Do sada smatralo se ovo kamenje kao da pripada gornjoj kredi i držalo se jednako starom naknadom za kraški vapnenac, koji prevlagjuje u zapadnoj Bosni. Pošto se ali pretežno javlja u izvesnim konglomeratima, za koje se po okaminama dokazalo, da pripadaju donjoj kredi, mora da je serpentin stariji nego koja kreda, dakle mora da pripada jura-formaciji.

Kredna formacija sačinjava isto tako znatni dio površine naših zemalja, a prevlagjuje potpuno u Hercegovini. Njoj pripadaju prije svega izričita, prava kraška područja; ovi prokapljivi, prelomljeni i razgriženi vapnenci s golom površinom broje se većinom zbog rijetkih okamina gornjoj kredi. Ali i u istočnoj Bosni imade krede kao vapnene kami; koliko joj pripada od starijeg fliša, to je, kako gore spomenusmo, još sada dvojbeno. Kreda leži na mnogim mjestima na triasu, jer nema svuda jura-formacije.

Isto tako, kao što je za cijelog dugog vremena od naslaga ugljene formacije pa do krede naše područje bilo dio mora, bilo je i u t. zv. tercijarnoj perijodi. Dakako, da manjka najstariji član eocena, a možda je već onda moglo prijelazno na kratko vrijeme more odstupiti; na svaki način potječe iz srednjeg i gornjeg eocena lijepi niz naslaga, koje su isto tako za jedan dio zemalja postale mjerodavne i to osobito za najzapadnije: istarsko i dalmatinsko područje. One su većim dijelom vapnene naravi i stvaraju vrletne i oporne hridine i stijene. Pošto su većinom neznatne debljine, a cijeli je sistem ovih slojeva jako nabran, viju se često u dugim trakovima i grebenovima. Osobito napadan je taj poregjaj ondje, gdje istupa mlagji fliš, gdje se umeću megju vapnene slojeve pješčani i laporasti. Ovi igraju veliku ulogu, osobito u Istri, ali i na mnogim mjestima Hercegovine, jer sastoje od lako trošivih elemenata neprôkapljivih kami, te tvore komade zemlje sa snažnom vegetacijom i sasma izmijenjenim obličjem površine.

Do tog vremena, dakle sve do iza naslaga eocenskih slojeva, nalazilo se naše područje uz manja prekidanja pod vodom; u pojedinim perijodama kao dno debelog mora, u drugima prividno primaknuto bliže obali. Pokrili su ga taloži s lagano mijenjajućim se karakterom kami. Na koncu eocenske perijode podigla se zemlja iz vode i ona ju nije više u cijelom njezinom objemu pokrila. Mi to odatle znamo, što se nije našlo mlagjih morskih taložina od eocenskih. Počinje dakle drugi kontinentalni ili suhozemni odsjek njezine povjesti. Prva maritimna polovica donosi samo naslage i gomilanja kamenih slojeva različitih svojstava, druga perijoda naprotiv donosi razaranja i transgresiju (Umlagerungen) ovih masa, koje su izašle iz svoje

-- 325 --

prvobitne sveze. Transgresija tvori opet nove slojeve, koji se lasno dadu raspoznali kao naplave jezerskih uvala riječnog šljunka, gorskog kršja i sl.

Odnašanje kamenih slojeva, šio izigjoše iz morskih dubina, olakšalo se i pospješilo u glavnom time, što su ovi očito bili istodobno kad su se dizali nabrani, rastrgani i mjestimice potisnuti jedan preko drugog. Površina nove zemlje nije bila prema tome jedino stvorena od pošljednjeg taložnog sloja, koji je bio upravo još morskim dnom, nego i time, što su se polomili prejako napeti nabori i što su se spustili gornji slojevi s jače uzdignutih sedala te tako izagjoše na vidjelo na mnogim mjestima starije partije, koje su ležale niže. Ogromne mase kamenja odnesoše rijeke; smije se pretpostaviti dalje, dalje rastući mlat mora uz razna kolebanja morske pučine takogjer možda mnogo odnio. Taj gubitak ticao se najviše najmlagjih, gornjih slojeva, pa se zato od njih najmanje sačuvalo, većinom samo ostaci, stisnuti u nabore starije kami, pa su zato i došli u niži položaj.

Različiti znaci vode nas do opravdanog zaključka, da je odnašanje neravnosti, koje su nastale nabiranjem, bilo veoma temeljito i da je još za srednje tercijarne periode došlo do stanja, u kojem je zemlja bila mnogo ravnija nego sada. Velika sredozemna jezera, koja su megjusobno bila u svezi, pokrivala su zemlju u velikim prostorima, a megju njima čini se, da se prostirahu samo sredogorja i burnija. Velika množina riječnog kršja rasprostrla se po površini; u dubljim jezerskim zavalama naslagaše se laporasti i vapneni slojevi, u močvarama stvoriše se tresetišta, koja se kasnije, zasuta, pretvoriše u ugljen. U ono doba bijaše još današnja panonska zavala ispunjena vodom. Odavle zahvatilo je more još jednom jedan dio Bosne. Sjeverni dio zemlje od prilike do crte od … do … [1] postade još jednom morskim dnom; dobro karakterisane grede litha-vapnenca naslagaše se na ravnicama, koje je mlat panonskog mora izgladio. Tako leže slojevi t. zv. druge mediteranske stepenice ne samo na odnesenoj trupini starog nabranog gorja, nego i na ostacima onda još sasvim mladih morskih nanosa.

Općenito morat ćemo prvi odjelak suhozemske perijode naših zemalja smatrati pretežno kao dobu skidanja (Abtragung). To skidanje ili odnašanje bilo je mjestimice tako znatno, da je već onda bila odstranjena cijela serija vapnenih morskih sedimenata sve do dolje do temeljnog gorja.

Kasniju dobu morat ćemo posmatrati kao dobu pretežnog nameta ili nasipa (Aufschüttung), barem u toliko, u koliko velika količina naslaga, koje danas djelomično postoje, iz nje potiče. To je ujedno perijoda ravnica i jezerska perijoda.

Nju je zamijenilo treće razdoblje - perijoda novih poremećenja. Veliki talozi sredozemnih jezera upućuju na ravnicu: otraga ali vidimo pred nama pogorje. Mora dakle da je nastupilo vrijeme novih poremećenja. Ona su djelovala razno u različitim krajevima zemlje. U istočnim odjelima, koji su se opet već davno digli iz panonskog mora, dogodilo se opće, ponovno nabiranje i sastavljanje slojeva; kao što ostaci starog, već prije nabranog i odnešenog gorja, tako su bile i mlagje naslage jezera iz panonskog mora koso postavljene i nabrane. Najživahnija je bila gradnja gorja svakako u pojasu, koji od prilike ide sredinom Bosne od sjeverozapada prema jugoistoku: tamo su se sante (Schollen), što pokrivahu vapnene slojeve, kao i temeljno gorje, naslagale mjestimice do pravog visokog gorja. Znatno

  1. Imena nijesu u rukopisu ubiiježena. Op. ur.

-- 326 --

dizanje pojačala je erozija, a temeljno je gorje na mnogim mjestima megju santama starog vapnenog pokrova razgaljeno; zato pokazuje ovaj srednji pojas - koji ujedno imade i najviša brda u zemlji - svuda bogatu izmjenu duboko ubraždenih dolina i vapnenih santa, koje su ostale na svom mjestu, a uza to ne izlazi na vidjelo temeljno gorje samo na dolinskom dnu, nego tvori i samostalne gorske krajeve znatnog opsega.

Drugačije je to bilo u zapadnom dijelu zemlje, koji je sačinjavao, kako se čini, već od prije neprekinuti pokrov kraških vapnenaca. Bio je uzdignut kao cjelina, nova nabiranja sa znatnim rasezanjem nijesu se ovdje dogodila, ali zato mnogi razmeti (Brüche). Razmetima u stepenicama izjednačila se razlika visine megju istočnim, jako uzdignutima dijelovima sante i zapadnim, koje ostadoše u nižem položaju. Dizanjem zemlje započe u prelomljenom vapnencu onaj osobiti proces, što ga zovemo pokrašivanje. Tako dugo, dok je zemlja bila plosninom, nije mogla kišnica da prodre duboko u provalije, jer je ovdje brzo naišla na nivo vode podzemnice (Grundwasser), koju su susjedna mora i jezera podržavala u njezinoj visini. Kada se megjutim zemlja podigla, nije se podigao nivo vode podzemnice, jer je voda u poroznom terenu našla otoka u niže ležećim tačkama; nestade dakle žlijebova na površini, a s njima i jezera, a time zareda ciklus kraških fenomena. Njima moramo posvetiti poseban odsjek i opširni opis.

Razdioba u prirodne pojase.

Iz ove skice geološke povjesti, ma kako je kratka, proizlazi već i razdioba zemlje u prirodne pojase. Iza nizozemskog komada zemlje, koji se smije smatrati dijelom panonske zavale, slijedi, pogjemo li naprijed od sjeveroistoka prema jugozapadu:

1. Zemlja starijeg fliša a nad njime mlagje naslage sa sedimentima panonskog mora. Kao granicu tog područja možemo uzeti liniju od Novog na Uni preko Banjeluke, Vranduka, Kladnja prema Zvorniku. Granica nije gotovo nigdje nizinskim crtama označena, a u pojedinostima većinom nesigurna. To je pobrgje i humlje jednostavnih i pravilnih forma, a sredogorskih visina.

2. Područje odvojenih vapnenih santa, zarubljenih prugama škriljevca, kako ih razgališe usječene doline. Zemlja s jarugama i plosnim glavicama (Tafelberge). Kras se izmjenjuje s područjima sa nadzemnim tekučicama; na pojedinim mjestima tvori temeljno gorje brdne skupove većeg opsega. Jedan dio imade visove i forme visokog gorja.

U oba su ova odjela uklopljena prostrana humlja, koja se sastoje od laporastih jezerskih nanosa perijode plosne zemlje. Ona su važan član predjela (krajolika).

3. Zatvoreno kraško područje, s prijašnjim raznoliko vijugasto spojeno, dakle sa češljastom istočnom granicom, ipak predstavlja samo o sebi savršenu i strogo karakterisanu jedinstvenost. Samo u malim, uskim komadima izlazi na vidjelo temeljno gorje; uklopljeni komadi mlagjeg fliša ublažuju tu i tamo oštrinu kraške prirode. Jezerski lapori leže u udubinama kraške ravnice i tvore ondje humlja ili plosna tla. Kras vlada sve do obale i još na otocima; nadimanje Adrije proizvelo je ovdje u ne baš predalekoj prošlosti uzor-primjer ingresijone obale, jer su zapadni odsjeci velike kraške ploče bili barem u nižim partijama poplavljeni, a gorski povori proviruju kao otoci.

-- 327 --

Opći pogled krasa.

Prema zadaći ove knjige mora se tačniji opis ograničiti na bosansko-hercegovački kras. Ako se pak hoće tačnije procijeniti bitnost tog znamenitog dijela zemlje, valja imati na oku cjelokupno područje, koje je priroda opremila jednakim svojstvima. Bosanski kras tvori svakako jezgru ili trup njegov, ali se moraju uzeti u obzir i primorski krajevi, pa sjeverozapadna kranjska, istarska i hrvatska kraška područja, i to ne samo da se slika zaokruži, nego više i zbog toga, što su mnogo tačnije istraženi nego ovaj.

Kao što je poznato, počinje kraška zemlja na velikom odlomu (Abbruch) julskih Alpa, koji se vije od Karfreita preko Tolmeina prema Bischoflacku. Ovdje se sudaraju nabori dinarskog sistema, što idu od sjeverozapada prema jugoistoku s onima južnih Alpi, što idu zapadno-istočno. Slična, ali potanje još ne proučena pogranična linija dijeli oba smjera u Donjoj Kranjskoj, gdje alpinski sistem doduše prelazi na desnu obalu Save, dok dalje južno svuda skoro prevlagjuje dinarski sistem.

Odavle se vije kraško područje, što ćemo ga razmatrati, sve do preko granica Crne Gore do Drine; na zapadu ga ograničuje Adrija, samo prvi komad stoji sučelice kod Gorice s Friaulskom niskom ravni. Istočnom mu je granicom, ali samo na kratkoj pruzi, panonska ravnica; njezin dalnji tijek, koji je vrlo zamršen, a ide sredinom bosanskog pobrgja, bolje ćemo naučiti poznavati u drugoj svezi.

Promatramo li kras, dolazeći od friaulske niske ravni, prikazuje nam se kao kamena ploča, koja se sa strmom i golom položinom uzdiže od prilike 120 m. visoko nad plosnom, dobro natopljenom ravnicom Soče. Njegovi bijelo-sivi pristranci stoje u veoma očitoj opreci prema zelenim rudinama na njegovoj podini. Brojna se vrela nalaze u njemu, koja mnogo doprinose plodnosti i svježosti predgorja (Vorland). Ali već se ovdje opaža, da nije čitavi kras tako neznatno visoka i razvedena stepenica, nego tek odjeljak, kojeg imademo neposredno pod sobom: u daljini vide se svuda, kako se uzdižu, viša šljemena.

Sličan pogled uživa čovjek, ako se vozi morem uzduž istarske obale. I ovdje se uzdiže kraška ploča poprijeko oko 100 m. iz mora; manje se vidi gole kami, nego ondje; vegetacija pokriva jače kamenje, ali talasasti nepravilni oblici i rebra hidri (Felsrippen), što ih je otkrio mlat, pa otočići sa svojim jasnim vrstanjem, ipak dopuštaju, da se lako raspoznaje kraška narav zemlje. I ovdje nadvisuju daleka šljemena plosno predgorje.

Drugačije opet, provezemo li se Kvarnerom. Duguljasti šljemenovi i gorski vijenci strše kao otoci iz daleke morske pučine; i ovdje upućuje plavkasta boja kamena, mršava, tamna vegetacija, nestašica dolinskih jaruga (Talfurche) i vodenih žlijebova na slazcima na krašku prirodu, pa ako izagjemo na kopno, od prilike na Lošinju, naići ćemo megju kućama grada polja škrapa (Karrenfelder) i vidjet ćemo masline, kako rastu iz jamâ vapnenca, ispunjenih crvenom zemljom. Na istoku zatvara obzorje gorski lanac svjetle boje i osobitih oblika. Ne otvara ih nijedna draga, obali se ne primiču nikakve kulise s dolinskim jarugama, kao što to vigjamo na ligurskoj obali ili svuda drugdje, gdje se pravilno hidrografski razvedeno gorje prikučuje moru; kao cigli bedem diže se strmo iz mora. Njegov razvoj sastoji se od nepravilnih jama i udubina, koje pokrivaju obronke, i od ogromnih vrtača, megju kojima se viju uski, kameni grebenovi. Jedna srednja stepenica gorja odlikuje se

-- 328 --

svjetlo-bijelom bojom i bogatstvom grohota (Schutt); geološka nas karta poučava, da imademo pred sobom uski komad krednih vapnenaca, staloženih na obali, dok inače gorje sastoji iz triadičkih vapnenaca. To je Velebit, hrvatsko primorsko gorje, koje se za naše oko veže prema sjeveru sa skupinom kranjskog Sniježnika; iščezava u daljini prema jugoistoku, pošto ovdje očito sve više prema istoku zaokreće. Mi znademo, da tvori veliki okrajak prostranog gorskog kraškog kraja, koji imade mnoge, s njime paralelne lance, pa se istom prilično daleko na istoku spušta do plosnih kraških ravni, sličnih istarskima. Ali i putnik se u Kvarneru nalazi još usred krasa. Kao što vidi pred sobom na istoku Velebit, a unaokolo smještene otoke, tako imade za sobom istarsku ploču i vapneni vijenac Monte Maggiora, koji nastavlja Čičariju. On plovi nad komadom kraškog tla, što ga je more pokrilo. Silan bedem Velebita diže se 1000 - 1300 m. visoko iz mora, samo 50-70 m. dubokog. - Otoci su niži gorski vijenci, koji raščlanjuju kraj, što još leži pod vodom.

Pogjemo li na ravan srednje Dalmacije, koja se prostire megju Zadrom, Drnišem i Šibenikom, naći ćemo se na širokoj kraškoj plohi s veoma sterilnom prirodom. Oskudna vegetacija ne prikriva gradnju slojeva, koja se dade jasno raspoznati, usprkos plosnosti zemlje. Mi se nalazimo na denudiranoj ravni (Abtragungsebene). Površina zemlje presjeca daleko rasegnute naborne sisteme, koji su uzrokom uzdužnog sastava zemlje, u kojoj izmjenice slijede čvršći i mekši, plodniji i nerodniji slojevi. I ovdje vidimo na sjeveru i istoku visoke lance: ondje jugoistočni okrajni dio Velebita, ovdje novi lanac, prava Dinara, dalje južnije od nje Svilaja. Ovo znatno gorje nadvisuje 200-300 m. visoku ravan za 1000-1500 m.: novi Velebit stoji pred nama, ali ovdje nije poplavljena ravan, što leži pred njim.

Promatramo li predjel s visova Svilaje ili Dinare prema zapadu, leti nam pogled preko ravnice, sa koje smo netom otišli; na skrajnjem dnu obzorja vidimo, kako se viju dugoljasti s obalom paralelni otoci - povori, slični onima, koji mjestimice prekidaju ravnicu. I oni proviruju iz sasvim plitkog mora; i ovdje je morsko dno tek neznatno duboko, tek poplavljeni nastavak ravnice.

Druga je slika, okrenemo li se na istok. Pred nama se prostire valoviti sistem tamnih, šumom ili šikarjem obraslih gorskih povora. Valovi regbi kao da struje ispred sjevero-istočnjaka; prema zapadu okreću strmiju stranu. Kao vodeni valovi stoje oni, barem na oko, na zajedničkoj bazi, sâme jaruge i korita, koje ih u istinu dijele, mi ne vigjamo, oko nam leti preko ovih poremećenja, a da ih i ne vidi. Mi opažamo samo, da ona zajednička baza visoko leži.

Megjutim ovi talasasti sistemi gorskih vijenaca nijesu svuda istoga smjera i jednake visine. Prekoračimo li Dinarsko gorje dalje južno na Vaganjskom klancu, koji se obično zove Prologom, vidjet ćemo, kako mu se prema jugu šljemena snizuju. Opetovno dobiva zemlja karakter valovite ravnice. Još se to bolje vidi s pruge, što vodi iz Dubrovnika u nutrinu Hercegovine. Čim se dogje do strmog okrajka, kojim se ruši obalni lanac na svojoj nutarnjoj strani prema močvarama Neretve kod Gabele, lako je pregledati daleku nisku talasastu ravan Hercegovine, ograničenu na sjeveru visokim gorjem: Čabuljom i Veležom, koji podsjećaju na Karvendel-gorje i na Benediktinsku stijenu, što nadvisuju Wurmsko jezero. Ali ova ravan ograničena je i s vanjske strane prema zapadu i jugozapadu prilično visokim lancima, te nije prema zapadu otvorena kao istarska ili srednjo-dalmatinska. U ovom smjeru slijedi još i druga ravan, a to je plitki dio mora, koje se prostire megju otocima Bračom,

-- 329 --

Hvarom i Visom i njihovim susjedima: opet prema zapadu otvorena poplavljena rudina. Ako se okrenemo na desno, prema jugoistoku, vidjet ćemo opet, kako se diže više tamnih kosa iz ravnice. One vode preko visokog gorja Crne gore, ali ga zastiru našemu oku. Približimo li se krasu sa sjevera ili sjeveroistoka, to sretamo prizor sličan onome sa friaulske strane: kako se diže kao niska kamena terasa, kamenit, većinom šumovit, neprijatan, i ovdje u oštroj opreci prema plodnom naplavnom području, iz kojeg dolazimo. Taknemo li ga se na južnijim tačkama istočne granice, može se desiti, da osvanemo iznenada, penjući se šumovitim i natopljenim gorskim dolinama srednje-evropskog karaktera na ljutoj kraškoj ravni; a ovu, pošto ona ovdje visoko leži, ovjenčavaju predgragja i temelj drugog karaktera. Megjutim i ovdje izmiljaju iz kraške plosnine doskora kraške kose i gorski vijenci jednake naravi.

Ovim općim razmatranjem dolazimo do rezultata, da se kraška zemlja sastoji iz niza područja, koja leže jedno do drugoga, a dijelom su gorovita, dijelom plosna; nekoja od njih poplavilo je more, a druga tvore ravnice, kojima se protežu većinom šljemena. Ravnice leže pretežno na zapadnoj strani. Prihvatimo li mnijenje Suessovo, (Antlitz III.), da su počeci krasa zakopani pod mletačkim nizozemljem i da su odavle duž čitave Adrije postojale sveze s Albanijom, to ova zasada dobiva još znatno proširenje. Nama valja onda uračunati u naše područje još široki komad Adrije, više no polovinu njezine širine. Megjutim nema samo ravnicâ na zapadnoj strani, već ih ima i u nutrini, a nalazimo ih i na istoku, prem u manjem opsegu. Općenito su to dugoljasti komadi plosnijeg ili gorskog karaktera, koji leže nepravilno jedan uz drugi; neda se otkriti odregjeni zakon, po kojem bi se njihov poregjaj ravnao. Na sjeveru su srednji odsjeci najviši, zemlja se snizuje prema zapadu i istoku. Kao što su zapadne kraške ravni poplavljene od sadanjeg mora, tako se istočna okrajna područja spuštaju pod taloge nekadanjih mora. Jedna prolomna crta dijeli viši dio, koji je ostao, od onog, što ga pokopaše neogene naslage. Počevši od širine, na kojoj leži Banjaluka, stvar se mijenja: odavle više ne pokrivaju kraško područje naslage mlagjih kami, nego ono samo leži na starijoj kami, koju ne može sasvim pokriti. Kraško područje tvori ovdje manjkavi plašt, a skrajnji dijelovi daleko su mu po istočnoj Bosni razasuti. No o tome će se morati još mnogo govoriti. Mnogo su viša ovdje istočna područja, gragjena od starijih kami, nego pravi kras. Redovno je to od 44° sj. šir., od prilike od Livna; srednje-hercegovačko kraško tlo na donjoj Neretvi i dalje južnije zapravo je samo predgorje znatnog triadičkog visokog gorja na gornjoj Neretvi i na granicama Crne gore.

U širini južnog šilja Dalmacije, kod Budve, primaklo se to visoko gorje sasvim moru i time se svršava u opće kredni kras, koji prevlagjuje u Istri, Dalmaciji i Hecergovini.

Opći karakter kraške površine.

Sasvim nam se različnim prikazuje kraški predjel prema krajolicima, koje običavamo vigjevati u srednjoj Evropi. Najprije bi nas na nj mogli podsjetiti izvjesni dijelovi sredozemnog područja, kao lanci Atlasa ili druge sušne gorske zemlje orijenta u Siriji, Maloj Aziji i Iranu, gdje se vegetacijom siromašni kameni lanci viju megju širokim kamenim dolinama. Mnogi naime predjeli orijenta nam pružaju na sebi dosta znatne primjere kraške prirode. U velikom prostoru na dugoj liniji od

-- 330 --

maročkog Atlasa pa do Inda sudjeluju slični vapnenci kod gradnje gorja, kao što i oni, što tvore kras u našem području, pa možda je samo nepoznavanje krasa balkanskog poluostrva uzrokom, te se nije upoznalo, kako često u onim zemljama sretamo kraške pojave.

Ako hoćemo, da si razjasnimo, u čemu li se sastoji razlika u formama srednjoevropskog predjela i kraškog predjela, morati ćemo kao glavnu tačku konstatirati, da srednjo-evropski predjeli imadu pravilno razgranjene doline, dok na krasu ovakovih nema. Veći dio pravog krasa čini dojam pobrgja i humlja s okruglim gorskim oblicima. Pojedini odsjeci tako su plosni, da se može govoriti o pravim ravnicama. Svuda, gdje ima pravih visokogorskih oblika, prekinut je zatvoren pokrov kraških vapnenaca provalama mekanijih kami. No o tom ćemo kasnije još potanje govoriti.

Ako pregledamo ma koje evropsko pobrgje, lako ćemo upoznati, da su doline onaj elemenat, koji stvara oblik. Megju njima se uzdižu gorske kose, na jednom mjestu snažne i strmije, na drugom neznatni isponi. Ondje su doline dublje i veće u oblicima, ovdje opet neznatne, ali zato gušće poredane brazde. To vrijedi za pobrgja kao Češku šumu i Crnu šumu, koja su gragjena od tvrdog, starog kamenja, kao i za pješčane kose Karpata i Bečkog luga, a isto tako i za nisko humlje, u koje se pretvoriše nanosi šljunka i pijeska tercijarne perijode, kao n. pr. za dio bavarskog alpinskog predgorja, što leži najbliže Dunavu ili za zapadna pogranična područja panonske zavale.

Na krasu su gorske kose nezavisne od dolina. Kao zaobljeni isponi, često jednostavno gragjeni, s jednom strmijom stranom ne uzdižu se vijenci iz dolina, nego iz naravnih plosnina, koje opet pokrivaju manje nabrekline i luptovi. Pretežni paralelni raspored većih oblika, koji većinom teku zajedničkim smjerom, i to u našem području iz sjeverozapadnog u jugoistočni kvadrant, spasava nas od utiska potpunog haosa. Nijesu isključene ni iznimke u smjeru i to sve do čistog sjevera ili čistog zapada, ali paralelizam je većinom zadržan u jednom te istom kraju, u koliko se to može pregledati. Pojedine gorske kose ne zadržavaju svoju visinu na veoma dugim prugama, nego se polagano snizuju; drugi, prije tek iz daleka označeni valovi preuzimlju vodstvo, kao u valova vode uzdižu se za neko vrijeme do najviše visine, dok ih opet ne zamijene drugi.

Na mnogim mjestima tako se jako kupe pojedine kose, te se čini, kao da je gotovo nastao dojam zajedničke valovite plosnine, koja ih sve zajedno opkoljuje, a megju njima preostadoše prostori, slični dolinama, koje se razlikuju od pravih dolina time, da im megje nijesu iste naravi. Na drugim mjestima iščezavaju sasvim više kose; nestaje ih polagano u zajedničkoj ravni, koja im je bila bazom te ona sama još preostaje. Kad bi je pregledali s oviše tačke, prostran je to ravan predjel, opkoljen samo dalekim gorskim lancima. Progjemo li njime, vidimo smjesu niskih kosa, oduljenih, paralelnih korita i jama.

Razlika prema drugim područjima ne sastoji se megjutim samo u razmještaju nezavisnosti. I pojedinosti lica su različne. U kraškom području imade toliko gole kami kao nigdje drugdje u našim širinama. Valjalo bi poći do pločevina Skandinavije i Finske, oslobogjenih leda ili u pustinjska područja na jugu i istoku Sredozemnog mora, da se vidi u sličnom stepenu razgaljeni koštani sistem zemlje. Dok se ondje iz močvarne šumske vegetacije uzdižu tamne, glinenaste kami u okruglim isponima, a prerijetka vegetacija ne može da prikrije slojevnu gragju kamenih

-- 331 --

kosa i nagomilanu masu kršja, pijeska i ilove: u nas su sasvim izvjesni oblici tvrdog, bijelog vapnenca, koji se uvijek vraćaju i sa svojim osobitim rudastim obličjem odbijaju vegetaciju, premda ova ne fali sasvim. Mjestimice vije se daleko razgranjeno korijenje velikih bukava, jela i omorika po kamenoj površini, a na drugim mjestima pokazuje nam bujni rast mirisavih cvjetova i grmlja, da nijesu klimatske prilike, možda sušne periode, uzrokom, koji je stvorio krašku pustinju, kako su stvorene druge pustinje. Samo kakvoća kamenja, što tvori tlo, jest ono - kako sada sigurno znademo - što uzrokuje kras. Već pred pô stoljeća bavili su se Schmidl i Boué, kasnije Stache, Tietze i Mojsisovics, a u pošljednjim godinama Cvijić i Grund kraškim problemom. U početku pričinjao se on zagonetnim svijetom, opkoljenim užasom tajanstvenosti; njegove sigaste špilje, bogato iskićene dekorativnim tvorevinama kao u gotskim hramovima, njegove rijeke potajnice, što iščezavaju u silnim ponorima, a možemo ih slijediti tek korak po korak uz neprestanu pogibiju života na njihovom šumnom, tamnom putu; njegove okomite rasjeline, za koje nije bilo dosta dugih ljestava od užeta, obrasle živom vegetacijom - sve to davalo je istraživanju krasa romantični čar, kao što ga je sličnog u svoje vrijeme proizvodio svijet ledenjaka. Napomenuti istraživaoci oteli su mu taj čar, kraški se problem može smatrati riješenim.

Svakako, to ne bi bilo moguće, da nije c. i kr. vojnički geografski institut u Beču snimio cjelokupno austro-ugarsko kao i bosansko-kraško tlo (pače površnije i crnogorsko) i time svakom istraživanju postavio za temelj karte bez prigovora.

Kad smo na taj način kadri, da masu kraških fenomena razumijemo u njihovoj suvislosti, ipak oni ne izgubiše time svoj čar i svoju oporu ljepotu. Još i danas se ne će moći putnik oteti dojmu, kad će mu nesigurno svjetlo njegove baklje osvjetlati sablasne sigaste tvorevine, ili kad će, vraćajući se iz tihe samoće špilje, koju prekidaju samo kapi, što padaju, ugledati prvo, slabo, a ipak tako prijatno svjetlo dana. Pa i sama površina krasa nije bez ljepote. Na malo mjesta Evrope imade tako silnih šuma u naravnoj njihovoj bujnosti i snazi, kao na kraškoj kosi Sniježnika ili bosanske Crne gore. One natkriljuju daleko njegovane kulturne šume srednje Evrope svojom prirodnom divljosti, jer njihova je podloga nepravilno, kaotično kraško tlo, puno jama, brazdi i provalija; nijedna nam dolinica s prijatnim, žuborećim potokom ne pokazuje ovdje puta. Na mnogim mjestima bijaše tu još do nedavna samo prastarog, do neobičnih masa nagomilanog stabalja. Upravo toliko, koliko ga je stajalo, ležalo je i na zemlji. Ravne bukve natjecahu se u visinu s jelama.

Megjutim i goli kras može nas zanijeti, dakako samo onda, ako nad njim ne uzbjesni bura sa svojim ledenim udarima ili ako južnjak ne natjera guste crne oblačine, koje lijevaju kišu u potocima. Takom zgodom neugodno je lutati po njegovim kamenim stazama. Sasvim je drugačije u samo ljeto. Iz sviju pukotina niče vrstama i bojama bogati bilinski svijet, miris bezbrojnog aromatskog bilja i cvatućeg grmlja napunja zrak takvim vonjem, za kojeg se dalje na sjeveru i ne zna, a samoća rijetko napučene zemlje - siromašni ljudski stanovi kriju se megju grmljem i voćkama - eto nam užitka, te se nepomućeno zadubemo u slobodnu, neiskvarenu prirodu. Dogjemo li napokon do obale, vidjeti ćemo preko visokih obala raznolike, jedan iza drugog poredane otoke i prekrasno bojadisano more - primorski predjel, koji

-- 332 --

doduše svojom raznolikošću zaostaje za obalom Norveške, ali je natkriljuje ljepotom boja i sjajem vegetacije te slikovitim, historičkim čarom ljudskih naselja …

Postanak i daljnja tvorba kraških fenomena ne mogu da budu ovdje predmetom opširnijeg raspravljanja kao ni druge pojave u prirodi, koje su mjerodavne za tvorbu obličja pojedinih dijelova zemlje. Ipak će se smjeti i morati zato u ovoj knjizi više u obzir uzeti, jer su Bosna i Hercegovina sa svojom okolinom tipične kraške zemlje, kojima po prostoru i po karakteristikom razvoju fenonema nema premca u drugom dijelu zemlje.

Cijeli sistem kraških fenomena uvjetovan je rastvaranjem vapna u vodi. Svuda na svijetu, gdje istupaju čista vapna, tvoreći tlo, naći će se barem tragovi takovih fenomena, ali ondje, gdje je prostor zemlje, koji zaprema mnogo tisuća kvadratnih kilometara gotovo isključivo od njih gragjen, ondje nastaje kraški predjel: osobiti oblici površine, poseban način natapanja, napokon izvjesne životne forme za bilinski svijet i za čovjeka.

Vapno je samo o sebi gusta, za vodu neprokapljiva kam. Kad se pomoči, upija vodu u ograničenoj mjeri, ali joj ne dopušta proteći, kao n. pr. pješčenjak ili šljunkovita naslaga ili pločevac u Češkoj i Saskoj. Ipak imade žlijebi, i u tim žlijebovima se može voda micati. I drugo je tvrdo kamenje raspucano: graniti i porfiri isto tako kao i gnajsovi, koji toliko sudjeluju kod gradnje zemaljske kore. U njihovim pukotinama imade takogjer vode, ali ovdje ne može voda puno doprinijeti raširenju svojih puteva u nutrini. Može ih doduše u blizini površine raširiti time, što se pukotine zamrznu, ali rastvaranje kamenih masa tek je neznatno. Oko nas uči, da voda unosi u žlijebi više nerazrješivih supstanca te ih ondje taloži, nego što ih razrješivih odnosi, a o odnošaju ovih obaju vrsta djelatnosti i ovisi cijela stvar, jer i voda, što u provalijama vapna kapa, unaša čvrste, nerazrješive sastavne dijelove, kao glinu i sl., u nutrinju kami i zgodimice začepi time pukotine. Megjutim se jasno razabire, da rastvorna djelatnost vode mora biti još znatno jača. Samo proširenjem prirodnih žlijebova u kamenu mogla je nastati ona kolosalna mreža nutarnjih sveza, u kojima sada teče neizmjerna množina vode onih, oborinama bogatih područja. Pojedini komadi spomenute mreže dosižu katkada otvorene poprečne profile u veličini crkvenih trijemova. Na pravom krasu nestaje voda, što ju donosi najveći pljusak, tek što je pala. Dok se za teških jesenskih južnih kiša svaka brazda oranice, svaka kolotečina u flišovnom pješčaru, koji je umetnut u krasu, pretvara u žlijeb, kojom voda teče, a bezbrojni se potoci ruše poput vodoskoka u poplavljene dolinske korutine, ne pojavljuje se na kraškoj površini ni najmanji jarak te samo sjajna mokrina kami i bilja odaje, kolika je množina vode pala s neba. Kao spužva siše tlo vlagu: ali svakako je ne može kao ova zadržati, jer u toliko povećanim odnošajima kapilaritet ne može djelovati. O tome ćemo još kasnije govoriti.

Tragova ovog svojstva tla, da prima vlagu, nije teško otkriti na površini. Bezbrojne su provalije pravog kraškog vapna; nijedna hrid nema pouzdanog sastava, samo mjestimice je kamenje zgodno za gragjevni material, i to svakako samo ono iz nižeg položaja. Strmije stojeći dijelovi stijena pokazuju brazde, neku vrstu žlijebova u smjeru slaza. Na drugim su mjestima na manje nagnutim kamenim pločama - dakle osobito na plohama vrstenicama (Schichtungsfläche) - izbrazdani duboki žlijebovi jedan do drugog, koji se dadu raspoznati po svojem osebnom, lakom krivudanju, po razmještaju mjesta odskoka, koji se izmjenjuje i napokon po tome,

-- 333 --

što se slijevaju jedna u drugu, kao tragovi tekuće vode. Često su ti žlijebovi metar duboko utonuli, a razdijeli što ili dijele, samo su centimetar ili decimetar debeli. Takovi se fenomeni zovu, kako je poznato škrape (Karren). Osobito čudnovati oblici nastaju katkada ondje, gdje koso poredani slojevi izmiljaju na površinu. Kao komadi pokućstva pustolovnih oblika stoje redom jedna uz drugu kanelirane i izglodane hridine - div-škrape (Riesenkarren). I male prirodne pukotine na kamenoj površini većinom su od vode raširene: pokazuju zaokružene okrajke. To su žlijebaste škrape (Rinnenkarren) i pukotinske škrape (Kluftkarren) F. pl. Kerner kod svojih snimanja u Dalmaciji na vrlo je pohvalan način ustanovio, kakva suvislost postoji megju pretežnim pojedinim oblicima i vrstama kami. Najdivlje oblike producira rudistni vapnenac krede. Najprije se tvore, prema razlikama tvrdoće kami i razdijeljenja organskih dodataka, jame i okrugli jarci, koji sa susjednima stoje u svezi; konačno se pokaže kamena greda, razrezana u veliki broj malenih, kamenih kolaca. "Konačni je rezultat razaranja metež uglatih oštrica i zubova, koje dijeli sistem raznoliko razgranjenih kamenih žlijebova".

Naprotiv polagano širenje pukotina, koje se viju u obliku mreža s duguljastim okancima po kamenim gredama, izrezalo je alveolinske i numulitne vapnence u paralelne grebene i oštrice, koje se onda ruše. Stache je nazvao takva gomilanja crijepovnim poljima (Scherbenfelder), kao što bismo gomilanjanja rekvienijskog vapnenca mogli nazvati "pločevinama" (Plattenfelder). Crijepovna polja najtužniji su dijelovi krasa.

Ako i gotovo svaki od bezbrojnih škripova, koje susrećemo na kraškom vapnu, može primati i odvagjati vodu labirintskim putevima u nutrinu, ipak su se tijekom vremena izdjelale prikladne tačke za odvodnju vode. To su škrapni bunari (Karrenbrunnen), uski, ali duboki dimnjaci, koji očevidno odvagjaju vodu u dubinu. Manje napadno se to dogagja kroz vrtače (urvine) ili kraške lijevke; okrugle su to, zdjelaste ili lijevkaste udubine u kraškoj površini, veoma različite veličine, počevši od nekoliko metara promjera i dubine, do više stotine metara širine i primjerene dubine. One su svratile na se najprije i najveću pozornost istraživaoca. Istupaju gotovo redovno zajedno, a u jednom te istom kraju prevlagjuje većinom slična masa. Često su tako gusto jedna do druge, da preostaju samo uski rubovi megju njima. Katkada su opet jedna od druge veoma udaljene, plosne i zdjelaste. Na mnogim mjestima leže redomice; može se zamijetiti i izvjesna suvislost sa smjerom slojeva. Češće je jedna polovina opsega postala od glavice sloja, a druga, manje strma, od plohe slojnice. Mnoge vrtače su opore, kamene jame, a druge su opet napunjene do gore ilovačom ili crnom zemljom i služe poljodjelstvu, koje ovdje ne nalazi samo plodnu zemlju, nego i zaštitu od vjetra.

Nema sumnje, da je velika većina vrtača nastala točilima, koja vode u dubinu. Kao što nastaje na presušenoj površini tla, gdje zabrazdi potočić, jednostrana izdubina, koja je prema onoj strani otvorena, na koju žlijeb teče, a u onom pravcu zatvorena, gdje ju razvodnica opasuje, tako mora biti opasano i područje žlijebova kraške površine, koji se sa svih strana stječu u jednoj tačci okruglom, zatvorenom razvodnicom. To je upravo rub vrtača. Prije se htjelo rastumačiti vrtače isključivo time, da su nastale rušenjem. Podzemni tijekovi rijeka povećavahu sve više špilje, u kojima teku, svodovi špilja postaju sve tanji te se ruše. Materijal, što se iza toga oborio, da pokriva špilju tako, da se većinom više ne može dospjeti iz nadzemne

-- 334 --

jame u nutrinu špilje. Teško je sumnjati, da su se katkada zbilja odigrali takovi procesi. Velike vrtače Sv. Kanziana očito su otvorene špilje, nastale rušenjem svoda a čini se, da ih imade nekoliko grohotom zatvorenih i kod Postojne. I u alpinskom krasu sabrao je Simony primjere ove vrste, a na predhistorijskom rudniku kod Mitterberga dade se raspoznati urušena gradnja po jamama na površini. To su ipak samo pojedini slučajevi uz ono milijune vrtača; većina ih ne može biti u svezi s podzemnim tijekovima rijeka. Ocean bi morao teći pod krasom, a ne samo pojedine žile. Više no jednim primjerom je dokazano, da pojedine vrtače doduše imadu prema dolje sveze s pukotinastim sistemom kami i da voda može iz njih prodrijeti u dubinu, ali nema ni govora o tome, da bi pod svakom vrtačom egzistirao porušeni šuplji prostor; svuda se nalazi samo pukotinasta stijena.

I prema vrtačama je odnošaj pojedinih kami, što sudjeluju kod gradnje krasa, veoma različit. Ako i jesu vrtače, kako su na kartama zabilježene, - katkada svakako samo šematično, jer da se svaka pojedina reproducira, trebalo bi većeg mjerila - najsigurniji znak, na neki način morfološki glavni fosil krasa, ipak je njihova gustoća veoma različna. I tu su Kerner, Cvijić i Grund skupili dragocjene podatke.

Goli i pokriveni kras.

Ma kako izvjesno djeluje obličje površine krasa sa svojim poljima, rijetkošću dolinskih oblika i drugim, do sada spomenutim osebinama na naselja i promet, ipak je najvažnija antropogeografska strana svojstva krasa ona: da li je površina krasa gola, ili je pokrivena ilovačom, crvenom zemljom (terra rossa), ili crnicom i da li je taj pokrov tako snažan, da pod njim kraška površina sasvim iščezava, ili je možda samo više ili manje snažan ispunak malih njegovih udubina. Na krasu može čovjek naći od prilike gotovo sve moguće stepenice ovog pokrova. Imade područja, za koja se čini, da se skroz sastoje od ilovastog tla. Na daleko i široko nema vapnene stijene, koja bi prekidala zeleno, obraslo, a možda i izorano tlo. Megjutim oskudica nadzemnih tijekova rijeka, zatim zdjelaste vrtače, pa izdajnički rubovi stijene tu i tamo u udubini ili na pristranku brežuljka pokazuju, da se nalazimo na krasu. Samo nekoliko decimetara pod busom tla, a možda istom i u dubini od više metara proteže se obična opora kraška površina. Inače jedva da ćemo naći polje sa škrapama ili hridinski predjel, a da u njihovim jamama i u brazdama ne bismo mogli naći tragove crnice ili crvenice ili slične zemljane mase; pače i na najpustijem crijepovskom polju naći ćemo konačno tanki sloj zemlje, ako bi razvaljeno kamenje brižno pokupili i odstranili. U škrapama s većim jarugama može se toliko crvenice nakupiti, da svaka pojedina jaruga sadržaje toliko plodne zemlje kao cvijetnjak, a dosta je za jednu vinovu lozu ili par glavica povrća ili za borovu mladicu (Brdo Marjan kod Spljeta, 1894). Drugdje proviruju oštrice vapnenca upravo još iz terra rosse, a škrape kao da su utonule u crvenoj zemlji (Han Domanović, 1899; iza Klisa, 1897). Usprkos ovim bezbrojnim prelaznim oblicima, biti ćemo u pojedinom slučaju rijetko u dvojbi, da li imademo govoriti o golom ili pokrivenom krasu; to razlučivanje imade, kako je lako razumjeti, najveću važnost za ljudsku kulturu, a time i za geografsko razmatranje.

U pojedinostima dakako teško je povući teritorijalnu geografsku granicu izmegju oba područja, jer po položaju visine i po bezbrojnim drugim okolnostima zalaze

-- 335 --

obje forme mnogostruko jedna udrugu. Općenito bi se moglo reći: u većoj visini, na sjeveru i u znatnoj udaljenosti od mora prevlagjuje pokriveni kras; u nižim položajima, na jugu i u blizini mora, prevlagjuje goli.

Pokriće samo sastoji se, kao što gore spomenusmo, ili iz žućkaste ilovače ili iz crvene gline (terra rossa); tu i tamo naći ćemo i tamnu, crnicom (humus) bogatu zemlju. O t. zv. terra rossi postoji literatura, jer su se pokazale razlike u mišljenju o njezinom postanku. Nazor Stache-ov, da je terra rossa poseban, samostalan član geološkog niza formacija, koji se pred flišom staložio, nije prodro. Morati će se smatrati eluvijalnom tvorevinom; ugljično-kiseli vapnenac, nakon svog kemičkog rastvaranja, ostavlja ju kao svoj zaostatak, "kao što i snijeg kada se topi ostavlja za sobom crni mulj;" (Taramelli: Dell origine della terra rossa.) Tomu bi se moglo dodati: pa makar se pričinio i te kako čistim. I sami najčišći bijeli vapnenci davaju "terra rossu". Dapače ovi je davaju najsigurnije, dok laporasti, žuti ili sivi, kao i u opće nečisti vapnenci, redovno ne davaju ništa. Neumayer našao je kao zaostatak u sasvim čistom bijelom vapnencu polovicu pro mille "terra rosse". I Cvijić pa Kerner ustanovili su, da čisti, a osobito kristalinički vapnenci daju "terra rossu", dok žuta ilovača nastaje uslijed rastvaranja drugih, manje čistih laporastih vapnenaca. U ostalom pokazuju gotovo svi kamenolomi ili drugi svježi otvori u kraškom kraju, koliko crvene gline imade svuda u brazdama kamenja, nakupljene tako, da nam se ne treba čuditi, ako na zgodnim mjestima istupa zaista kao samostalan slojevni član, kao n. pr. na istočnom podnožju Monte Maggiora kod Lovrane ili u većem prostoru u južnoj Istri.

Žuta ilovača i crvena se zemlja isključuju; dakako da ima prijelaza. Za Bosnu je ilovača mnogo važnija, jer kud i kamo prevlagjuje. Na to je Mojsisovics u Grundlinien (p. 46.) upozorio. Ilovači nam valja pripisati naselja i guste šume u bosanskom krasu i u nekadanjoj južno-hrvatskoj krajini, kao i u velikom dijelu Kranjske. Žutu ilovaču Donje Kranjske opisao je Lipold, a slika, kako ilovasti pokrov pokriva žlijebove škrapa, pristaje za nekoja mjesta gore opisanog područja. Općenito su ilovasti pokrovi znatno deblji nego oni "terra rosse". Ilovaste mase sakrivaju obično sasvim krašku podlogu; crvena glina ispunjava pretežno samo jaruge. U ilovastom području ističe se samo iznimno posve goli kras, a u području, "terra rosse" mnogo češće, pače je to redovno pretežno, barem prividno. Megjutim razlikovanje golog i pokrivenog krasa do stanovitog je stepena stvar shvatanja, jer još i najgoletniji kras pokazuje, kad se bliže promatra, tragove pokrova. Radi se o tome, da li prevlagjuje bijela boja kami ili ne.

Mojsisovics predmnjeva, da je ilovača preobražena "terra rosa", u kojoj nije više željezna sadržina porazdijeljena u cijeloj masi, nego koncentrirana u pojedinim tačkama. Jer i ilovača sadržaje mjestimice toliko željeza, da su je rudarski izrabljivali.

Zašto se ali ova preobrazba dogodila samo na jednom izvjesnom području, a na drugom nije? Jedva se može dvojiti, da "terra rossa" ima neku izvjesnu granicu visine i da je i njezina granica prema žutoj ilovači klimatički uvjetovana. Možda nebi bilo nemoguće zato naći brojni izraz u stupnjevima godišnjih ili ljetnih temperatura ili u razdiobenom procentu oborina na godišnje dobe; predbježno nam zato još manjka tačnije ustanovljenje granica megju obim glavnim vrstama eluvijalnog tla. Možda bismo se mogli zadovoljiti time, da kažemo: "terra rossa" ograničena je na mediteransku klimu, a pri tome odgovara neizvjesnost izražaja neizvjesnosti

-- 336 --

onih granica. Fuchs je na to uputio, kako u Siciliji i Grčkoj svaki vapnenac tvori "terra rossu", mlado-tercijarni kao i paleozoički, dok u juri "terra rossa" samo iznimno izmilja, možda kao ostatak iz vremena druge klime - a ostalim kraškim predjelima Srednje Evrope manjka sasvim crvena glina. Svi imadu ilovasti pokrov. Osobito su poučni u tom obziru odnošaji sjevernih vapnenih Alpa. Svuda se može u otvorima kamenja opaziti bogatstvo crvenog materijala: produkat je to trošenja (Verwitterung); gotovo svi su svježi okrnjci vrleti crveni ili žuti. U špiljama nalazimo silne naplavljene mase prave "terre rosse"; ondje ih zovu bolus. Naprotiv se ne vidi nigdje na površini alpinskog visokogorskog krasa, da bi žlijebovi škrapa ili druge jaruge u vapnencu bile ispunjene crvenom zemljom, a ondje nagomilane mase skroz su crne, humozne ili tresetave. Čini se, da je to dokazom, da vlažna i hladna klima oduzima crvenoj zemlji njezina karakteristična svojstva, i da ih ona može sačuvati samo u toplijim, barem katkada suhim krajevima.

Upravo nam se još namiče pitanje, da li može čovjek, kada upotrebljuje tlo ili kada ga zlorabljuje, kao što to baš u našem području često biva, na prirodnom eluvijalnom pokrovu krasa proizvesti odlučnih promjena. Na to bi se možda dalo odgovoriti: što je tanji pokrov krasa, to je i osjetljivije tlo za način težanja. Ondje, gdje teški ilovasti pokrov prikriva tlo, ne može ga ni krčenje ni brstenje koza ozbiljnije i trajnije oštetiti. Prekomjerno će uzgajanje sitnog blaga uništiti vegetaciju, kao što se to može opažati i na najplodnijem tlu izvan krasa, ali time nije onemogućena u budućnosti uputnija uporaba, kada bi se čovjek na to htio odlučiti.

Bezuvjetno je zgodan za kulturu, kao što se to razumije, samo pokriveni kras. Ne samo da je svuda obrasao šumom, gdje je nijesu iskrčili, nego i svuda prije dozvoljava poljodjelstvo, gdje se čovjek bar ne treba bojati, da će s plugom zahvatiti do u vapneni kamen. Na krasu, pokrivenom debelim ilovastim pokrovom sjeverno od Grmeč-planine u Krajini, mogu se vidjeti brazde, kako se po vrtačama viju. Poljodjelstvo je megjutim zahvatilo i područje "terra rosse", dakle mnogo manje podesno područje. U Dalmaciji i u Hercegovini vigjaju se njive, koje sastoje od gusto stisnutog obilja jama u kamenju, ispunjenih crvenom zemljom. Dakako, tu nema govora o oranju; ovdje se može raditi samo motikama. I u najgoroj hrpi kamenih povora izmegju glavica slojeva, koje izbijaju na dan, mogu se još masline ili vinove loze saditi.

Općenito o gibanju vode u krasu.

Obilje kiša na svim bosanskim kraškim postajama nadmašuje na daleko brojeve koje običajno sretamo u srednjoj Evropi; drže se izmegju 1200 i 1500 mm. Pače, baš se u krasu opažaju najveće količine kiša evropskog kontinenta. (Hermaburg sa … i Crkvice sa ….[1] Suhi, bezvodni kras, na kojem se dan hoda ne nailazi na tekuću vodu, pripada najmokrijim krajevima Evrope.

Kišnica propada kroz točila vapna, premda ova, razmjerno prema šupljinama, koje se nalaze u šljunku ili pjesku te primaju vodu podzemnicu, zauzimlju malo prostora. Sasvim je drugačiji odnošaj prema gustoj kamenoj masi. Dok po starijim procjenjivanjima obična voda podzemnica može da ispuni u naplavljenom i prokapljivom

  1. Brojevi u rukopisu fale. Op. ur.

-- 337 --

tlu 50 ‰ sadržine cjelokupnog prostora, nalazi Grund za kraški vapnenac na mnogo manje brojke. On je pronašao, da šupljine, koje ovdje mogu vodu primati, iznose samo od 2 do 6 na tisuću, dakle 10 puta manje. Ako su kolebanja podzemnog vodostaja mjerom za prostor, koji stoji na raspolaganje većem pritoku, onda se opažanja svakako dobro slažu s Grundovim shvaćanjem. Svaka naime doplava vode opažat će se jače ondje, gdje dolazećoj tekućini stoje na raspolaganje samo uski prostori, a manje ondje, gdje se može raširiti nad već postojećim slojem u brojnim trijemovima, cjevima i šupljinama. Kolebanja kraške vode podzemnice, koju spomenuti autor kao krašku vodu razlikuje od obične vode podzemnice, izvanredno su mnogo znatnija, nego kolebanja potonje.[1] Dok kolebanja visine vode podzemnice dosižu u srednjoj Evropi samo rijetko u toku od godine dana jedan metar, a obično se drže unutar nekoliko decimetara, koleba kraška voda za mnogo metara n. pr. u kamenitom ponoru na Livanjskom polju za 40 m. od ljeta do jeseni. Veličina ove razlike pojačava se svakako i time, što ovdje u kraškoj zemlji za jesenskih i zimskih mjeseci padaju velike kiše, dakle u godišnjoj dobi s kratkim danima i tmurnim vremenom, a to ograničuje znatno isparivanje. Ljetni mjeseci nijesu prekomjerno suhi, premda je august općenito najsuši mjesec u godini, ali je zato isparivanje naglog pljuska, koji pada na ugrijan kamen, veoma znatno. Tako nastaje megju ljetnim i zimskim mjesecima u kraškoj zemlji velika razlika u količini vode, što može dospjeti u tlo. U srednjoj Evropi pada najviše kiša u ljetnim mjesecima, a ujedno je u tim mjesecima isparivanje najjače. Ušljed toga ne može množina vode, što dospjeva u tlo pokazati tako velikih razlika. Samo na brdima kraških zemalja biti će i u zimi jače isparivanje, ako imadu sniježni pokrivač.

I pojedine kiše mogu da proizvedu u kraškim šupljinama golemo kolebanje visine vode, kako to dokazuju znakovi visoke vode u vrtači kod sv. Kanziana i data o Trebičkoj špilji kod Trsta, gdje su opažana dizanja površine vode za 100 m. nad običnom visinom vode.

U ostalome, kraška je voda onakova, kakva je i obična voda podzemnica. Ona i ispunja najdublje šupljine u vapnenoj masi do one visine, gdje nagje odvir. Pošto temeljno gorje pod krasom sigurno nema horizontalnu površinu, valjati će nam predmnjevati, da su njegovi brojni rezervoari u toliko napunjeni sa stagnirajućom vodom, u koliko imade vapnenac, što duboko dolje leži, još neispunjenih provalija. Ovih će biti u dubini svakako manje, nego blizu površine, a što ih tamo ima, jamačno su tješnje. Osim toga treba pretpostaviti, da se neprestano unosi terra rossa i drugi talog. Strujanje u vapnencu dakle sigurno je živahno samo nad onom ravnicom, koju si pomišljamo, da leži iznad rubova rezervoara temeljnog gorja. Ova ravan leži jamačno više nego li morska razina, pa i ondje, gdje ima do nje slobodne komunikacije; jer uz polagano i bezbrojnim zaprekama zadržavano nutarnje kolanje vode ne će njezin nivo nikada moći doći u potpunu horizontalu. Nad tom pravom razinom kraške podzemnice otječe znatna količina vode, koja kroz pukotine krasa silazi u dubinu. "Kiša prolazi kroz vapnenac kao kroz rešeto, a pod površinom tla pada tako rekući kiša dalje u pukotinama, dok ne dopre do površina stagnirane

  1. Možda bi bilo bolje vodu podzemnicu u krasu razlikovati kao pukotinsku vodu (Kluftwasser) od vode, koja se nakupila u brojnim šupljim prostorima pijeska i šljunka i koja čitave zemljane mase natapa. (Tränkungswasser).

-- 338 --

vode podzemnice", kaže vrlo zgodno Grund (173). Istom ovdje počimlje oticati pravcem malo nagnutih ploha, dočim je do sada oticala vertikalno ili se od vertikalnog smjera tek u toliko odalečila, u koliko su to pukotine uvjetovale. Visinu dakle, u kojoj kraška voda teče, odregjuju neravnosti neprokapljivog temeljnog gorja ili položaj morske pučine; dalje položaj neprokapljivih slojeva, koji su tu i tamo umetnuti u kraški vapnenac. Zato će u prostranom kraškom području s njegovom nabornom gradnjom i provalama gustog kamenja, što se visoko uzdižu, biti veoma mnogo i veoma različno visokih vodostaja kraške vode, kao što je Grund u pojedinom mnogo puta dokazao. Vodostaji stoje megjusobno u raznolikim odnošajima, jer podzemna voda mora upravo kao i nadzemna negdje da nagje svoj put do mora; - jezera bez odvira nema u toj klimi. Iz mnogih područja odvire voda samo podzemnim putem; voda, koja u pukotinama primorskog gorja i otoka iščezava, izaći će na vidjelo dana većinom u onaj čas, kad se već spojila sa slanom vodom. Na svim obalama Dalmacije, liburnijskog i istarskog kraškog područja ima bezbroj vrela. Dosta znatna množina vode vrije u veoma neznatnoj visini nad morskom razinom iz stijene i tvori kratke, ali snažne rijeke, kao n. pr. Ombla kod Dubrovnika, Jadar kod Solina s 1 do 4 km. dugim tijekom, ili potok od Brena, koji teče samo nekoliko stotina metara, pa onaj od Kotora, koji imade tijek, dug tek nekoliko desetak metara.

Ovim žilama kraške vode, koje iza tako kratkog puta ulaze u more, odgovara na unutarnjoj strani razvodnice stanoviti broj velikih vrela, koja izlaze na okrajku kraškog vapna kao jaki potoci. Često izlaze iz visoko svedenih zjala, a u drugim slučajevima opet kao snažno prodiruća vrela na podnožju stijena ili urvina. Takova su okrajna kraška vrela, - samo da najvažnija spomenemo -: Kružnica kod Krupe, Dabar-vrelo (sl. 1.) kod Sanskog mosta, izvori Sanice, Sane i Plive, kao i brojnih manjih pritočica ovih rijeka; zatim izvor Rame nedaleko Prozora.

Svi ti vodeni tijekovi prolaze ili već tik svog početka ili nakon kratkog tijeka iz krasa na neprokapljivo tlo i postaju normalnim rijekama. Doline njihove zatvorene su natrag prema krasu visokim stijenama; te su po Cvijićevoj oznaci "čikme kraške doline" (Sacktäler).

Da je kras bio jedinstvena masa bez proloma i nabora gustih kami, ploča bez brazdi, morala bi sva kraška voda izaći na upravo opisani način istom na njegovom okrajku, kao što se to i faktično dogagja u osamljenim dijelovima bosanskog i alpinskog vapnenog gorja. Ali kraški vapnenac tvori razmjerno samo tanki pokrov nad gustim temeljnim gorjem, a u svojoj dugoj geološkoj povjesti bio je izvržen dojmovima, koji poremećuju tu jedinstvenost. Imade zato i u nutrinji kraškog područja rijeka, koje se pojavljuju, pa nestaju, rijeka, koje prelaze sa gustog tla na kraško, da ondje u dubinama zemlje dalje teku. Imade i takovih, koje se održe na krasu i prolaze kroz cijelo područje; zatim takovih, koje možemo slijediti na njenim čudnovatim putevima, a druge opet nestaju pod tlom, te gube svoj karakter kao rijeke i nestaje ih u općoj kraškoj vodi.

Kraški izvori.

Dok kišnica većinom nestaje u uskim pukotinama, koje ne možemo više dolje ni okom ni rukom slijediti, ulaze veći vodeni tokovi kroz silna zjala u kras

-- 339 --

ili izlaze iz njega. Recimo najprije koju o ponorima, (Flusschwinde). Rijeke iščezavaju u zjalima (Schlundschwinde), ili ulaze u kras kroz dveri (Torschwinde), već prema tome, da li se voda ruši u cijev vapnenca, koja vodi strmo dolje ili u dveri stijene s manjim slapom. Većinom nije moguće proslijediti tunele; svod se spušta sve do vodene razine ili pako dolazimo do slapova u neprohodne prostore. Ni izvanrednim naporima hrabrih istraživaoca špilja alpinskog društva nije pošlo za rukom, da slijede snažnu rijeku od sv. Kanziana dalje, nego do …,[1] a pokusima, što ih poduzeše Kraus, Putik, Martel i dr. s velikom smionošću i visoko razvijenom tehnikom, da istraže tijek Poika, upoznali su se samo mali dijelovi onog podzemnog žlijeba. Mnogi znatni riječni tijekovi propadaju često i u neznatne, napola zasute rupe i pukotine. [U hrvatskom ili srpskom jeziku zovu se mjesta, gdje rijeke nestaju, ponorima, pa se taj jednostavan i lako izgovoriv izraz upotrebljava i u njemačkom).


Slika 1. Vrelo Dabarpotoka. Primjer okrajnog kraškog vrela. Po fotografiji E. Richtera.

Velike izvore krasa, koji imadu cijele godine vodu, zove Grund Vaucluse-izvorima. Pošto nije zgodno, da uvodimo tugjice, u kojima se vokali drukčije izgovaraju, to ćemo ove lijepe fenomene nazvati trajnim kraškim izvorima, jer se javljaju svuda na svijetu samo na kraškom tlu, bogatom šupljinama. Kod mnogih megju njima ne može se dvojiti, da su u svezi s rijekama, koje na drugom mjestu iščezavaju,

  1. Broj fali u rukopisu. Op. ur.

-- 340 --

ako samo uzmemo u obzir blizinu, visinu i cijeli položaj, kao kod Mrežnice i Dobre u blizini Ogulina, kod Tihaljine kod Imotskog; a mutnost, suglasje u kolebanju vodostaja, karakter vode kao mekane i tople riječne vode, popunjuju nam još taj dokaz. Kod mnogih drugih nema takove suvislosti; niska temperatura i bistrina vode nam dokazuju, da tu imademo posla samo s izvornom vodom, koja, od kada je prvi puta pala na tlo, nije tekla površinom. Ovi trajni kraški izvori nemaju redovno puno vode; množina vode koleba prema godišnjim dobama. Svi izvori ne izlaze iz dveri špilje, mnogi izviru iz urvina ili inače izlaze na dan na podnožju kamenih stijena ili na pristrancima na način, koji ne pada u oči. Ako se odmah napravi lokva, može se to nazvati "lončanim izvorom" (Quelltopf).

Pošto svi kraški izvori nemaju cijele godine vode, moramo razlikovati perijodične izvore ili gladne bunare (Hungerbrunnen) od trajnih izvora. Perijodičnost lako se dade rastumačiti iz prije istaknutih znatnih razlika u visini razine kraške vode prema godišnjim dobama. Samo oni izvori mogu biti trajni, koji leže cijele godine pod razinom kraške vode. Padne li ona pod visinu izvora, onda izvor mora da presuši. Broj gladnih bunara mnogo je veći, nego onaj trajnih vrela. Rijetko imadu tako silne otvore, kroz koje izlaze, kao pošljednji, jer im manjka trajno djelajuća, erodirajuća sila. Za vrlo mokrog vremena i visokog kraškog vodostaja izlazi voda na bezbrojnim mjestima, koja se inače ne dadu raspoznati kao izvorišta.

Kad se već tom prilikom opaža, da one iste pukotine u krasu, koje su inače uzrokom presušivanja vode, dopuštaju, da ona može isticati, bit će ova izmjena funkcijâ još mnogo napadnija kod mnogih ponora. Ako razina kraške vode poraste, ispunja se zjalo odozdo. Voda, koja ovamo stoji, ne može se više dolje rušiti, pa se ustavi. Ako voda podzemnica dalje raste, razlijeva se iz ponora i prouzrokuje poplavu tla, koje ne može više primati vodu bilo zbog toga, što je okolina ponora neprokapljiva, kao što je to redovno, ili što nije. Neprokapljivost će biti zato pravilom, jer se samo onda može stvoriti veliko zjalo, u kojem iščezava voda, kada se pravilno pojavi veći vodeni tijek, a to bi se moglo dogoditi, kada bi se voda mogla sjediniti u jednoj velikoj žili na prostranijem području gustog tla, koje bi u krasu bilo uklopljeno ili njemu susjedno. Ovakove ponore, koji jednom vodu upijaju, a drugi puta izbacuju, mogli bismo nazvati izmjeničnim izvorima (Wechselquellen).

Interpolacija gustog tla u krasu ili susjedstvo njegovo uopće je odlučno za postanak otvorenih žlijebova. Na pravom krasu ne može uopće nastati otvoreni žlijeb, jer kišnica odmah propada u dubinu. Megjutim ni žljebovi, koji su nastali izvan njega, ne mogu se održati.

Kraške rijeke.

Mi ćemo dakle svuda ondje naći otvorene riječne žlijebove, gdje gusti kamen provalom, nabiranjem ili nadmetanjem (Überlagerung) zamjenjuje šupljikavi vapnenac. O provalama, koje se većim dijelom sastoje iz pruga verfenskih slojeva ili paleozoj-skih škriljevaca, još ćemo govoriti. Umetanjem postadoše mjestimice flišovni pješčari, dolomiti i gusti konglomerati tvorcima površine. Nad vapnence talože se napokon nanosi izvjesnih zavala polja, laporaste mase, koje su bile staložene u jezerima kraških udubina. Svuda dakle ovdje ima otvorenih potočnih žlijebova. Redovito biva, da ovi potoci, čim stupe na vapno, nestaju u ponorima. Takovi su slučajevi tako

-- 341 --


Slika 2. Vrelo Trebinjčice. Primjer trajnog kraškog vrela. Po fotografiji: E. Richtera.


Slika 3.Vrelo Bune. Primjer trajnog kraškog vrela. Po fotografiji: E. Richtera.

-- 342 --

mnogobrojni, da bi bilo nemoguće nabrojati ih. Njima valja pribrojiti niz potoka, koji izviru na gustom kamenju, ali su prisiljeni ušljed kosine zemlje, da teku prema krasu: ondje nestaju u zjalima ili ponorima. Desetak ovakovih slučajeva nalazimo na sjevero-istočnom rubu Ćićarije, u Primorju, a od prilike isto toliko u sjevero-zapadnoj Bosni, lijevo od Une kod Cazina, kao i desno od nje, megju Krupom i Sanskim Mostom na sjevero-istočnom podnožju Grmeč-planine. Većinom su to maleni potoci s tijekom od nekoliko kilometara.

Ako vidimo, da unutar područja pravog krasa teče otvorena rijeka, moguće je to samo ušljed te okolnosti, da je njezino korito u istoj visini, kao što i dotična visina razine kraške vode. Taj odnošaj izmegju riječnog tijeka i visine vode podzemnice vrijedi za sve slučaje, pa i za rijeke, koje ne teku na kraškom tlu, nego na svojim vlastitim prokapljivim naplavinama, natopljenim vodom podzemnicom. Ovdje je rijetkost, da razina vode podzemnice leži niže od riječne razine. U takvom slučaju presuši takova rijeka, kao što to možemo opažati n. pr. kod Hachinger-potoka blizu Monakova ili kod Litove na Steinfeldu Bečkog Novog mjesta ili kod mnogih žlijebova na Traunsko-Enskoj ploči. Dakako, da je i obratno pravilom; većinom struji voda podzemnica prema rijeci, koja u naokolo zauzima najdublju brazdu i donekle predstavlja brzo otičući suvišak vode podzemnice, koja mnogo laganije teče. U takovim područjima postoji prilično jednakomjerni odnošaj izmegju površine zemlje i razine vode podzemnice. Pošljednja leži u neznatnoj dubini pod površinom, te imade iste oblike kao i ona. - Zemljani sloj naime, kojim voda podzemnica kola, većinom je dosta slaba naslaga naplavina i rastrošenih masa na gustoj kami. Drugačija je stvar na krasu. Izmegju površine zemlje i razine kraške vode ne opstoji nikakov odregjeni odnošaj. Kraška voda može se naći i nekoliko stotina metara pod površinom: to ovisi samo o tome, može li odvirati. Kod kraških brda, koja leže blizu mora ili blizu duboko usječenih dolina, može da leži razina kraške vode istom sasvim dolje na podnožju brda. Na drugim mjestima može se desiti, da se uslijed niska položaja cijelog kraja prema moru ili uslijed podzemnih pregrada i greda gustog kamenja voda podzemnica brani i ustavlja, te diže do u blizinu površine tako, da voda, dižući se odozdo, može poplaviti i jame i udubine.

Pošto je kraška zemlja većim dijelom gorskog karaktera, leži razina kraške vode većinom tako duboko pod površinom, da se redovno ne može nijedna rijeka na njoj održati. Imade iznimaka, o kojima treba ovdje nešto reći. Općenito se dadu razlikovati slijedeći slučajevi:

1. Cijela kraška zemlja leži tako duboko, da su blizina mora ili područja s normalnom vodom podzemnicom razinu kraške vode tako visoko podigli, da može podnijeti trajne tijekove rijeka. Ovaj slučaj, čini se, da imamo u srednjoj Dalmaciji, gdje Krka protječe daleku ravan a u jaruzi poput kanjona, koja sastoji iz sistema denudiranih nabora kraških vapnenaca. Ovdje će se moći prihvatiti, da razina kraške vode leži općenito s tlom jaruge u jednakoj visini. Osim toga nije nevjerojatno, da nekoji nabori gušćih kami pomažu, da se razina kraške vode na više drži. Isto tako teku Dobra, Korana i Mrežnica južno od Karlovca u duboko urezanim kanjonima po denudiranoj ravni iz kraških vapnenaca. Susjedstvo savskog nizozemlja diže dosta visoko i razinu vode podzemnice, da može uzdržati rijeke. U Istri, gdje vladaju slični odnošaji, mogu se samo Raša i Kvieta kao otvoreni žlijebovi podržati, dok Foiba nestaje u velikoj rasjelini, a njezina nekadanja dolina Draga

-- 343 --


Slika 4. Kanjon Krke niže Manojlovca. Na pristranku obale razabire se slojevna gragja gore. Po fotografiji E. Richtera.


Slika 5. Slapovi Krka kod Manojlovca. U dnu duboko usječeni kanjon Krke, nastao erozijom rijeke. Po fotografiji E. Richtera.

-- 344 --

leži presušena. Da se tu tlo samo malo spusti, bilo bi to dostatno, pa da i ova dolina ima otvorenu tekučicu.

2. Drugi razlog, da se razina kraške vode digne, jesu podzemne pregrade gustog kamenja. Ovaki nasip neprokapljivih verfenskih slojeva, koji se vigjevaju i na nutarnjem okrajku Velebita i na površini, diže razinu kraške vode na ravni Hrvatske tako visoko, da se usprkos nadmorske visine od … m[1] i udaljenosti od 10-20 km od mora, rijeka Lika može na kraškom tlu održati kao tekučica na površini.

3. Takim se podzemnim pregradama i dizanjem razine kraške vode, što ih one prouzrokuju, ispunjava i jedini uvjet, pod kojim ne mogu usred krasa iz nova nastati na površini tekučice: kraška trajna vrela, koja ne izviru sasvim na podnožju gorja, zahvaljuju takovim nutarnjim zaprekama svoje postanje. To vrijedi za izvor Bistrice kod Livna, valjda i za izvor Bastaši kod Donjeg Unca pa i za izvor Trebišnjice kod Bileka i za dr. Ovdje je razina kraške vode trajno tako visoka, da njezin višak vode može izaći na susjednom gorskom pristranku ili u susjednoj udubini kraškog tla.

4. Napokon imade više velikih rijeka, koje ne teku na niskim abrazijonim ravninama, nego sredinom gorskog krasa, u dubokim, poput kanjona rascijepanim, visokogorskim dolinama. Sve se stvaraju na gustoj kami: Una u provali verfenskih škriljevaca kod Srpa, Unac na preodačkitn slojevima sjeverno od Šatora, Zrmanja na verfenskim slojevima iza Male Popine. Ovu pošljednju dakako najbolje hrani snažni trajni izvor, što izvire na podini krasa. Isto vrijedi i za Cetinu, koja teče na podnožju Dinare. Neretva izvire na prostranom području flišovog pješčara, a slijedi u velikom dijelu svoga tijeka provale gustog temeljnog gorja. Sve te rijeke dolaze već prilično jake i natovarene šljunkom svojih izvornih područja na kras. Njihove doline su svuda tako duboko usječene, da kroz čitavu godinu leže pod razinom kraške vode. Zato ih neprestano brojni, trajni izvori hrane. One tvore linije dubine za vodostaj vode podzemnice susjednih kraških područja i igraju istu ulogu za ova, kao i more ili otvoreni žlijebovi susjednih rijeka izvan krasa. Pitanje je sada, kako su te duboke žlijebi iskopane, koje sada rijekama podaju trajni opstanak, te su se utonule sve do blizu temelja cijelog vapnenog sistema, ili bar sve do one ravnine, pod koju razina kraške vode ne može nikada da spane?

Jedan je dio sigurno tektonskog podrijetla; na prolomima stvorile se udubine, u koje rijeke uticahu. Na taj način nastalo jezero ispunilo se riječnim šljunkom. Takovih jezerskih nanosa naći ćemo svuda. - Egzistencija jezera dokazom je, da je razina kraške vode bila visoka, rijeka se mogla uzdržati i na susjednoj kraškoj zemlji i urezati se pomoću sa sobom donešenog šljunka. Tako valja razumjeti bihaćku kotlinu na Uni.

Općenito su ipak spomenute riječne doline nastale vlastitom erozijom rijeka. Riječne je erozije bilo na kraškoj površini uvijek samo onda, ako je razina kraške vode do nje dosegla. Rijeke su dakle starije, nego li današnje neravnosti zemlje; ove su predurale lagano dizanje. Kad se zemlja digla, spustila se razina kraške vode: rijeka je dakle morala i mogla, da š njome ide uporedo. Mogla bi se megjutim i stvar okrenuti i reći: u zatvorenom, ravnom kraškom području bijaše razina blizu

  1. Broj u rukopisu fali.

-- 345 --

površine i rijeka se sada mogla ubrazditi, a to je u ovim okolnostima i mogla pomoću svoga šljunka. S njome spala je i razina kraške vode, jer joj je visina uslijed nastale brazde snižena. U tu je brazdu mogla voda oticati.

Time je ovdje sličan problem postavljen kao i kod razdolja (Durchbruchstal).

Samo za nekoja ćemo mjesta morati još segnuti za drugim tumačenjem. Po velikim vrtačama od Sv. Kanziana i po podovima svodovlja u riječnim špiljama vigjamo, kako i na taj način mogu nastati kanjonske doline. Rijeka sada teče, prije nego li zalazi pod prvi prirodni most od Sv. Kanziana, već više kilometara daleko u uskoj kamenoj jaruzi izmegju vapnenih stijena. Na početku tijeka, gdje vapnenac zamjenjuje pješčar, bijaše nekada mjesto, gdje je rijeka iščezavala u vrata špilje, koja su sada tako daleko uzmakla. O tome jedva da bi se moglo podvojiti. Nad Sanskim mostom izlazi Dabar-izvor na lijepa vrata, ali svod im nije baš nikako snažan. Smijemo uzeti, da je 3 km. dugi kanjon, koji dalje slijedi, nastao baš rušenjem svoda.

Megjutim ovakovi su primjeri rijetki i nitko neće htjeti, da isto tako rastumači duge, divlje doline Une ili Unca.

Sve rijeke, koje su nekada postojale, nijesu se mogle neprekidno uzdržati; nekoje od njih sasvim su iščeznule i ostavile samo svoje tragove u obliku presušenih dolina. Opis pojedinih ovakovih rijeka pružiti će nam dokaze tome. Mnogoj rijeci nije bilo moguće da snizuje svoju razinu u istoj mjeri, u kojoj je pala razina kraške vode, što je većinom bivalo uslijed ispinjanja zemlje, zgodimice možda i uslijed drugih uzroka, kao na pr. uslijed druge rijeke, koja se jače zasjekla. Propala je u kras, da opet izagje na nižem mjestu svoje nekadanje doline. Tome imade mnogo primjera: više Dabar-vrela leži duga presušena dolina a pod tim starim koritom teče rijeka ispod zemlje. Jaruga Bregave vije se kao divlja, duboko uvaljena visoko-gorska dolina iz Dabar-polja dalje prema Stôcu, ali Bregava izvire redovno na dnu nekadanje svoje doline, 400 m. niže, nego što leži početak te doline.

Vrlo čudnovatu sudbinu imadu oni potoci, koji izmjenično teku na gustoj kami, pa onda opet na vapnu, kao Trebižat, koji pet puta mijenja ime. Na konglomeratu nastao, protječe više polja, koja je jezerski lapor učinio gustima. Vapnene pregrade, koje izmjenice u njem leže, očito je odstranio pomoću neprestano obnovljene zalihe šljunka. Sada ipak leži njegovo korito većim dijelom godine nad razinom kraške vode, pa je zato bezvodno. Samo ako voda visoko poskoči, tvori neprekidnu rijeku. Takovu sudbinu dijeli s mnogim drugim riječnim tijekom, kome leži površina u granicama fluktuacije vode podzemnice, pa zato daje jedan dio godine tlu vodu, a drugi dio ju sa njega oduzimlje …

Kraška polja.

Osebni hidrografski odnošaji krasa ne opažaju se možda nigdje zornije, nego u onoj čudnovatoj uvali, koja ovdje zastupa doline: u poljima. Kraška površina naime, koju poprječuju uzdužni lanci, dobiva uslijed stalno ograničenih udubina veoma velikog prostora, koje su većinom isto onako orijentirane, kao i oni lanci, nove članke. Te udubine slijede dinarsko strujanje. Na nekojim mjestima, na kojima dinarski luk prelazi u zapadno-istočni, albanski ili lesinski smjer, slijede ga i polja. To su vrlo prostrane tvorevine; najdulja dosegla je duljinu od 65 km, a više drugih

-- 346 --

imade duljinu od 20-30 km. Širina od 10 km. je rijetka, a samo jedanput nalazimo veće površine (kod Ballifa: Wasserbauten I.) Kao osobitu karakternu crtu u većine valja istaknuti odregjenost ograničenja. Susjedna kraška brda ili brežuljci ili kraške ravni svršavaju se s okrajkom, koji je katkada veoma strm ili se većinom vije u neprekinutim, ravnim ili zavojitim linijama na unutarnjem plosnom tlu polja. Odatle nas i podsjeća na sliku vodenog basena, iz kojeg je voda nestala. Prava kraška polja redovno su u hidrografskom smislu zatvorena; to su baseni a odviru podzemno. Izraz polje, jednak njemačkoj riječi "Feld", ne sadržaje nužno tu predodžbu. Izraz taj se upotrebljava i za ravni, koje imadu otvorene tekučice te su orografski otvorene usred pobrgja ili humlja, kao Mostarsko polje. To je polje ravan duž rijeke, slična Tulnskoj kotlini ili zavali od Neuwieda. U kraškoj ćemo zemlji najprije misliti kod riječi "polje" na zatvorenu zavalu s podzemnim presušivanjem, i u tom smislu primljena je ta riječ kao općenito ime u njemački jezik.

Tlo kraškog polja obično je pokriveno laporastom ili ilovastom masom. Katkada je ta masa veoma tanka ili pače sasvim manjka; abradirane slojevne glavice kraškog kamenja strše onda iz slabo obraslog tla. Katkada nam odaju provale humoznog tla, kako se blizu pod površinom nalaze grla kraških provalija i vrtača. Drugi se nanos sastoji iz snažnih masa, koje zastiru sasvim temelj, pače se mjestimice uzdižu, kao neka vrsta humlja s dolinama i glavicama, iz ravnog polja. Dok na mnogim poljima, osobito takovima s tankim ilovastim ili humoznim pokrivalom, naplavljen materijal izgleda kao svježi nanos, tumače nam drugdje karakter kami i nalazi korepnjaka tercijarnu starost. Na rubu većine polja nalaze se tragovi obale, koji pokazuju različitu visinu, do koje je voda dospjela, pa još i sada je jedan dio od njih za vlažnih godišnjih doba redovito poplavljen; mnoge partije ostaju onda cijelu godinu močvarne, a druge tvore pače većim dijelom godine prava jezera.

Ove čudnovate uvale obuhvataju od prilike 10% cjelokupne kraške površine, pa prema tome sačinjavaju jednu od najvažnijih crta predjela to više, što stoje u najoštrijoj opreci sa svojim pretežno rodnim vrstama tla i bogatstvom vode prema pustim kamenim područjima, koja ih opkoljuju. Nakon umornog putovanja po pustoj, sitnoj, nemirnoj kraškoj krajini, čovjek se upravo iznenadi, kad iznenada stupi na rub jednog od većih polja. U dubini prostire se nedogledna rudina, kao stol ili možda kao jezero, kome se valovi gube u velikoj daljini. Na rubu, na podini strmog gorskog pristranka, koji se zrcali u jezeru, vidi se, kad se izbliže promatra, dugi niz sela i pojedinih dvoraca, u kojima se stisnulo za kras neobično mnoštvo naroda. Tu i tamo pokazuje niz stabalja i zgrada, što proviruju iz vode, zatim isponi otočića i nasipi cesta, kako je plitko jezero i kako je njegova egzistencija prolazna.

O postanku ovih čudnovatih oblika jedva može biti sumnje. Polja obične vrste nijesu sigurno riječne doline. To su baseni, kao što to moraju svuda da nastanu, gdje nije zemlja denudirana odozgo tekućom vodom, nego sredstvima, što djeluju smjerom plosnim, kao ledene plasine (ledenjaci), vjetar, kemičko trošenje i podzemno nestajanje vode i gdje nijesu izravnane neravnosti, nastale tektonskim gibanjem, strujanjem riječnih žlijebova i nanosima. Zato i jest cijeli kras pokriven bezbrojnim basenima u svim mogućim veličinama. Megju silama, koje na taj način tvore basene, morati će se na prvo mjesto staviti uvale, kojih imade u krasu isto tako, kao i svuda drugdje. U području, gdje tvrdi i kršni vapneni slojevi leže na mekanijem temelju, što ga tekuća voda lako erodira, kao što leže kraški vapnenci

-- 347 --

na verfenskim slojevima, gdje svim vapnencima neprestano protiče voda, koja uvijek ruje sve to veće i dalje žlijebovne sisteme, valja predmnjijevati, da uvale moraju biti daleko češće nego li drugdje na gustom kamenju. Gusto kamenje ostaje u svojoj dubini netaknuto i nesmetano, ako je na površini njegovoj jaka denudacija, dočim ono prvašnje kamenje pridržaje na površini dulje svoje nepromijenjeno lice, makar je u nutrini podleglo razoru.

Gdje se na krasu pobliže promatralo, našlo se uvala (rasjeda) i to osobito uzdužnih rasjeda u pravcu strujanja slojeva, a našlo ih se na okrajcima polja. Osobito okrajci nekojih većih megju njima, koji se obično navode kao primjeri, kao oni od Livna i Glamoča, sasvim su nedvojbeno dislokacijona područja (Verwerfungs- und Überschiebungsgebiete), druga imadu zahvaliti svoj postanak plosnim sinklinalama. Ove okolnosti megjutim nijesu tako karakteristične za bitnost polja, kao što odnošaj prema presušivanju. U naravi je krasa, da udubine, koje su nastale propadanjem ili uvijanjem tla, ne može zasuti transport masa tekuće vode, koja bi onda otjecala na površini u obliku rijeke, koja površinom teče. Da se u krasu stvore baseni, mjerodavan je opet odnošaj prema kraškoj vodi. Ako ma koji basen utone dosta duboko, napunit će se vodom, čim dogje pod razinu kraške vode i silnu fluktuaciju ne ćemo moći nigdje bolje opažati, nego li ovdje.

Veliko mnoštvo lapora i gline, koje nalazimo na mnogim poljima, pa onda tragovi još većih masa, koje su nekada tu bile te ih još dosta ostalo, dokazuju, kako su mnoga od kraških polja stara. Tragovi obala pokazuju, kako se je vodostaj mijenjao. Ne ćemo se tomu čuditi, ako sebi dozovemo u pamet klimatske promjene u tercijarnoj perijodi i klimatska kolebanja u diluviju. Razmjerno znatna geološka starost velikih polja nam razjašnjuje, kako se na mnogima izmegju njih dadu opažati očiti tragovi obalne erozije. U njih su lukovito glatko zaobljeni rubovi sa zavojitim obalnim linijama kao u morske drage. To udara osobito u oči na sjevernom i južnom kraju Livanjskog polja i na južnom kraju Glamočke zavale. Ova polja imadu glatko zaokružene, strme obale, kake ne mogu proizvesti ni provale, ni skulptura površine na suhom tlu, nego ih može proizvesti samo talasanje valova i obalna abrazija stajaće vode, bilo velikog jezera, bilo mora.

Ako Cvijić ne smatra rasjede nužnom predispozicijom za postanak kraških polja, valjati će nam dati mu isto tako pravo kao i Grundu, koji je dokazao, da su od njega istražena polja faktično utonula posred uzdužnih rasjeda. Valjati će i priznati, da su na mjestu upućivanja Cvijićeva na svakakve prijelazne oblike i nuzgredne oblike polja, pa na plosne udubine i udoline, kojima ipak manjka karakter pravih polja, jer pravi tip polja nastaje ispunjenjem vode za neko vrijeme, bilo to u prijašnjim geološkim dobama, bilo to sada, prema izmjeni godišnjih doba. Time se istom stvara ravno tlo, koje je u polja, oprečno prema drugim udubinama kraške površine, tako karakteristično.

Količina vode, što ju imade polje, kao što se to razumije, ovisi o odnošaju tla polja prema visini kraške vode. Imade polja, koja nijesu danas nikada poplavljena, pa prema tome leže trajno nad najvišim vodostajem kraške vode. Da je ona u prijašnje vrijeme bila viša, to nam dokazuju nalazi starijih jezerskih lapora. Općenito moći će se smatrati pravilom, da je za prijašnjih vremena visina vode bila veća. Na to nas upućuju ne samo brojni obalni znakovi, nego i snažnost starih sedimenata. Ako se u polju moglo uzdržati trajno jezero, morao je posvuda podzemni

-- 348 --

vodostaj biti viši. Sad vidimo, kako su lako razumljivi znakovi njegovog neprestanog spuštavanja, koje je uslijedilo u odsjecima. Tragovi povratka su izbrisani. Megjutim, ako sebi dozovemo u pamet, koliko nas opažanje upućuje na to, da se visina mora, u različitim odsjecima neogena mijenjala, kako nas različita visina položaja pliocenskih slojeva nuka, da pretpostavimo pozitivne i negativne mijene obale morske, kada još dalje pomislimo na mnoštvo ledenih doba i njihovih megjuperioda s toplim i vlažnim klimama, ne treba sumnjati, da je povjest naših polja još mnogo zapletenija, nego što nas to sačuvani dokumenti uče. K tomu još dolazi nesumnjiva relativna dislokacija megjusobnih visinskih položaja pojedinih odjela krasa, od kojih su sigurno jedni bili uzdignuti, a drugi utonuli.

Sada leži tlo većine polja izmegju gornjeg i donjeg vodostaja kraške vode, a to znači, da ih za kišovitog vremena kraška voda poplavljuje, a u sušno vrijeme presahnu. Pošto se spušta unutarnja razina vode, kao i sama zemlja u svojoj cijelosti od sjeveroistoka prema jugozapadu, dakle poprijeko prema uzdužnom smjeru većine polja, to većina vode izbija na sjeveroistočnoj strani, a otječe na jugozapadnoj strani; ondje leže periodična vrela, ovdje rupe, što upijaju. U takovim poljima ovisi trajanje i veličina poplave samo od odnosnog kolebanja kraške vode. Čišćenje i proširivanje ponora može samo zapriječiti, da poplava u glavnom ne ostane dulje na tlu, zgusnutom jezerskim laporom, nego što je to neophodno, imenito ne onda, ako već opet voda podzemnica dublje stoji, nego li jezersko tlo.

Mnoga polja natapaju i trajna vrela ili potoci, koji dolaze iz neprokapljivih područja. Ovdje se taktično dade predusresti poplavama regulacijom žlijebova i time, da se ponori drže otvoreni, premda je inače za golemog pljuska mediteranske jeseni svaka ograda protiv elementarne sile prava šala, kao što je to drugdje samo u skrajnim slučajevima.

O postanku polja.

Sasvim je prirodno, da u velikoj, razmjerno tankoj kori kraških slojeva, koja sama leži na erozivnom temeljnom gorju, nastaju svakojake udubine. 1. Sinklinalne i druge tektonske udoline bez lomljenja. 2. rasjedi a) jednostrani, sa ili bez premještanja (Überschiebung) b) propadanje jaruga. 3. Erozivna korita; vrtače različitih veličina, nizovi vrtača, trošenje mekanih erozivnih slojeva.

Kad bi kras izgubio uslijed visokog vodostaja vode podzemnice svoja karakteristična svojstva, vrstale bi se ove uvale u pravilnu dolinsku mrežu; ali pošto su sve ove uvale na osobiti način postale uslijed promjena u podzemnom hranjenom i presušivanom jezeru, dokazom nam je to, da je kras - više ili manje - uvijek bio krasom.[1]

Da su te uvale bila jezera, to nam dokazuju naplave, kojima starost doduše ne odaju tačnije sama polja. Morat će se dalje uzeti u obzir i djelovanje abrazije: terase i zaravnjenosti. O potonjima se razilaze mnijenja Penckova i Grundova, ali Grundovo mnijenje čini se vjerojatnijim. Što se tiče izobljenja i izravnanja, morat ćemo biti oprezniji, jer nije podesno, odviše se pouzdavati u neko sredozemno jezero na tvrdoj kami. Ja zazirem samo od sličnosti oblika u sredozemnih jezera u vapnenom gorju, koji se inače pripisuje djelovanju leda … (Nepotpuno).

  1. Cvijić II. 19.

-- 349 --

Ciklus krasa I.

Koje predodžbe možemo sebi stvarati o denudaciji kraškog kraja? Prilično je tačno poznato, na koji se način zbiva razaranje gorja, gragjenog od neprokapljivih kami, jer ne samo da se taj proces dade svuda promatrati, nego se može i vidjeti gorje u svim stadijima promjenâ obličja, kojima su izvržene neravnosti zemaljske kore od svog postanka pa do svog uništenja. Kraška područja megjutim imadu svoju osebnu sudbinu, jer u njih ne može djelovati ono sredstvo, koje je kod drugih najvažnije, naime: erozija vode i pranje površine.

Denudacija kraških vapnenaca ovisna je o cirkulaciji vode, koja se uslijed žila obavlja u nutrini. Ne zna se, da li se pukotine kraških vapnenaca stvoriše istom onda, pošto su oni prevalili već neku starost ili, da li ih imamo sebi predstaviti rascjepkanim, dok su još bile geološke mlagje tvorevine. Nedvojbeno se čini, da se i dalje postojeći šupljikavi sistemi stvaraju i da stanoviti komad kraške kami nakon nekog vremena imade više ili bar većih pukotina, nego što ih je prije imao. Tako dugo, dok krasom potječe voda, rastvarati će vapno i time raširivati prolaze. Ta proces pokazat će se na površini uspješnijim nego li u dubini, jer ondje voda imade više rastvarajućih svojstava, nego dalje dolje, gdje je već istrošila svoju ugljičnu kiselinu, što ju sa sobom nosi. Ubraždenje žlijebova i ublaženje strmina pristranaka zamijenjuje tu sve to jača šupljikavost slojeva na površini. Odatle slijedi, bez daljnjeg raspravljanja o pitanju, kako se odnose mase kamenja, što ih je voda na neprokapljivim površinama odnijela prema onima, što ih je voda u pukotinama rastvorila, da će se kraška površina procesima denudacije manje izmijeniti, nego li površina gorja sa tekučicama na površini, jer se promjene poglavito dogagjaju u nutrini. Prokapljivi slojevi s nutarnjom cirkulacijom vode održavaju i sebe kao cjelinu, a osobito i svoje vanjsko obličje mnogo bolje, nego li takovi, koje tekuća voda na površini denudira. To već dokazuju stône glavice (Tafelberge) vapnenih Alpa. Mi dakle smijemo u kraškom području očekivati više starinskih oblika i dulje potrajanje nekadanjeg stanja, nego li drugdje.

Razaranje kraške površine u krasu osobito je djelatno u vrtačama ili kraškim lijevcima, u rupama, u koje se stiču kratki, nadzemni žlijebovi te vode u nutrinu gorskog trupa. Na mnogim mjestima moći ćemo opažati i provale nad šupljinama, premda nijesu rijeke potajnice u krasu svuda tako česte i napadne, kao u mnogo proučavanom području kranjskog i tršćanskog krasa. I gustoća vrtača veoma je različna. Imade u krasu vapnenih vrsta, koje ne tvore uopće vrtače, nego se raspadnu u crijepove ili u pojedine hridine, koje zaodješe žlijebove škrapa; druge opet stvaraju pomalo velikih ili bezbrojno malih vrtača. Fr. v. Kerner rastumačio je suvislost ovih fenomena na površini s raznolikim članovima orogenetičkih formacija. O ovim, za istraživanje krasa veoma vrijednim opažanjima, govorit ćemo još potanje. Denudacija djeluje dakle različito na pojedine vrste gorja, a valjda i nejednakom intenzivnošću, premda nije, kako se to lako vidi, razlika otporne snage megju različitim vapnencima tako velika, kao n. pr. megju vapnencima i mekanim pješčarima, ili izmegju kremenih žica i škriljastih kami, što ih opkoljuju i sl. Pošto se trup gorja u krasu sastoji iz samih slojeva, položenih u uzdužnim naborima, kojima se strujanje neprestano megjusobno mijenja, i pošto se ovi slojevi ne razaraju uvijek jednakim načinom, morat će se naborna gradnja uvijek, što dulje traje denundacija, to

-- 350 --

jasnije vigjeti na površini. To potvrgjuje već prvi pogled. Diljem brda, brežuljaka i korita, vidimo iste, kako se pružaju krajem; područja s vrtačama, crijepovna polja, grebenasti vijenci i plosni, bolje obrasli komadi slijede jedan za drugim. Sve je poredano u pojase onako, kako struje slojevi.

Na pravom šupljikavom kraškom vapnencu nema žlijebova na površini. Zato su i svi iz njeg izgragjeni oblici brda i brežuljaka bez onih zasjeka, bez onih sistema jaruga i brazda, koje se obično vigjevaju na drugim brdima, i koje ne mogu sasvim da sakriju ni šume vlažnih klima. Već kameni otoci dalmatinske obale upadaju u oči svojim nečlankovitim okruglim oblikom. Samo gdje je mlat ostavio svoje znakove, kao n. pr. na izstočnim obalama Krka, Raba i Paga, u koje bije burom uzburkano more kanala Maltempo, vide se poremećaji ovih okruglih oblika, visoke hridine s jarugastim, gore razgranjenim ograncima, nastalim uslijed udaranja valova. Kraška brda Bosne i Hercegovine sva su okrugla i bez žlijebovnih brazda, osim ako stoje na podini neprokapljive kami. Time se ali uopće mijenja njihov karakter, a one pokazuju strme stijene kao vapnene Alpe.

Kraška se denudacija obavlja u plohama, ili ako ju odregjuju linije, ne ravnaju se te linije po linijama slaza ili u opće kakvog vodenog tijeka, nego po glavnim linijama geološke gragje. U toj denudaciji leži poglavita razlika megju oblicima kraškog relijefa i drugog gorja.

Stepen denudacije, kao i brzina, kojom ona napreduje, odvisni su još od drugog dalnjeg faktora, a to je visina razine kraške vode. Stoji li razina kraške vode duboko pod površinom, u gornjim će slojevima prevladati samo vertikalno gibanje vode. Stvaraju se dakle poglavito oni oblici, koje izazivlje ova vrst gibanja: vrtače i dimnjaci (Schlote). Penck je na to upozorio, kako su vrtače silno velike na pristrancima Velebita kao i ostalih gorja, što su blizu mora, u područjima, gdje razina kraške vode leži veoma duboko, možda više stotina metara pod površinom, te joj se i nikada ne primiče. U takovim okolnostima strada veoma površina, jer izmegju velikih vrtača preostaju samo neznatni povori, koji se lako razore.

Leži li napokon razina kraške vode bliže površini, to će se vertikalno gibanje vode prema dolje moći samo u manjem stepenu razviti, a naprotiv, oticanje kraške vode uslijediti će u horizontalnom smislu, t. j. blizu pod terenom i paralelno s njime. - Stvorit će se podzemne rijeke u špiljama sa svojim pošljedicama: zjalima, oknima (Lichtloch), sigastim špiljama i galerijama, u kojima više ne stoji voda i sl. Leži li napokon razina kraške vode veoma visoko, tako visoko, da već male udubine površine sižu do nje, onda će uz podzemno biti i nadzemno normalno gibanje vode; onda se mogu na krasu održati ne samo jezera, nego nastati i rijeke i potoci.

Ovakovo stanje jedva da se može dugo uzdržati, jer rijeke i potoci imadu tu osebinu, da se zasjeku i da svoje korito sve dublje meću, ako nije kut slapa njihovog žlijeba odviše premalen, a osobito onda, ako imadu da transportiraju šljunak. Ovo će se megjutim i redovno na krasu dogagjati, jer su umeci nevapnenog karaktera često na njem rasijani.

Čim se megjutim rijeka zasiječe u kraškoj površini, mora se razina kraške vode spustiti, jer voda, sabrana pod zemljom, odvire u dolinskom žlijebu rijeke; početi će stvaranje lijevaka i oni će se sve više povećavati a njihovi šiljci udubiti će se to više u tlo, što dublje rijeka zasiječe.

-- 351 --


Slika 6. Vrtača na Bjelašnici. Po fotografiji E. Richtera.


Slika 7. Fort Lorenzo kod Dubrovnika. Primjer izobljene morske hridi. Po fotografiji E. Richtera.

-- 352 --

Rijeka može to tako dugo nastavljati, dok je sama regulator kraške vode ili inače rečeno tako dugo, dok njezino korito predstavlja najdublju liniju u onom odsjeku kraške vode, kojem pripada. Kod toga valja pretpostaviti, kao što se razumije, da njezina erozivna null-tačka leži još uvijek dosta duboko, a da može dopustiti dublji položaj korita. Kad je postignuto ovo konac stanje, ne može se više rijeka dublje ubrazditi, jer joj manjka potreban slap, a kraški proces postigao je ovdje svoj mogući vrhunac. Udaljenost površine i razine kraške vode sada je što veća, vrtače i zjala su, koliko je moguće, duboki, gradnja gorja došla je na površini do veoma jasnog izražaja. Odsele pako, otkada rijeka ne može više dublje tonuti, mogu se samo neravnosti površine denudirati, te se samo polagano sniziti. Razmak megju površinom i razinom kraške vode bit će opet manji, jer potonja ostaje jednako visoka, a prva se spušta, dok se nije napokon došlo do sličnog stanja kao u početku: kraška je ravan plosno-talasasta, a razina vode podzemnice stoji samo malo pod površinom.

To je ciklus krasa, njegov konačni rezultat je kao drugdje, poluravnica ili peneplaine.

Do takovog je stanja dospjelo u Istri, u sjevero-dalmatinskoj ravnici i u ravnici karlovačko-slunjskoj.

Ispon cjelokupnog područja može proces uvijek iznova oživjeti.

U sjevernoj Dalmaciji, u području Krke, predstavlja zemlja od Knina do Šibenika i dalje na jug do Drniša peneplain, "tako lijep, kakvog nikada ne vidjeh", tako kaže onaj Davis, koji je stvorio taj pojam. U nadmorskoj visini od 200-300 metara prostire se gotovo nepregledna ravnica. Ušljed goletnog kraja vide se glavice slojeva, kako struje daleko preko ravnice, a što još ostaje nejasno na slojevnoj gragji, to objašnjuje jaruga Krke, a na njenim se strmim obalama mogu proučavati nabori i njihov položaj kao na školskoj shemi. Najveći dio ove ravni sada je geološki kartiran.

Ako se uzme, da je ovdje rijeka, koja je sad ovamo, sad onamo glavinjala, odstranila vapnene nabore, morat će se prihvatiti mišljenje, da je razina vode podzemnice onda bila viša nego li sada. Jer samo ondje može u krasu teći rijeka, gdje razina kraške vode stoji tako visoko, kao što leži riječno korito, inače presuši ovo. Najjednostavnije tumačenje za ovakovu promjenu podaje negativna mijenja visine morske razine (negativna megjica). Razina Adrije mora da je bila znatno viša, ili se je tlo za isto toliko snizilo, barem toliko, koliko je duboka jaruga, na kojoj danas teče Krka, jer egzistencija rijeke nam dokazuje, da je u toj dubini razina vode podzemnice.

Druga velika denudacijona ravan niskog položaja jest kraška plosnina izmegju Karlovca i Ogulina, koja je mogla nastati riječnom abrazijom, a sada ju protječu Dobra, Mrežnica i Korana. Čini se, da je njezina kam bila manje intenzivno nabrana, ali i ovdje se svuda vide glavice slojeva; osobito su jasne u koritu Mrežnice, gdje prouzrokuju brojne male slapove.

U višim dijelovima zemlje, kao što je to spomenuto, neće biti moguće složiti sistem sličnih ravni, koji bi se dao pripisati riječnoj abraziji, pa će nam ovdje morati zadovoljiti prije razložena predodžba o kraškoj denudaciji pločimice, uslijed funkcije vrtača i dr.

-- 353 --


Slika 8. Lokrum. Morski mlat i abrazija uslijed mlata. Po fotografiji E. Richtera.

Izreklo se je i mnijenje, da su kraški nabori bili izglagjeni već onda, kada se tlo diglo uslijed abrazije mora.

Pod morskom abrazijom razumijevamo inače napredovanje ruba obale smjerom od obale prema kopnu, dakle ako kopno tone ili ako voda raste. Teško sebi možemo predstaviti abraziju u slučaju, te se kopno diže. Sva su poznata morska dna, u prispodobi prema oblicima kopna, plosnata, a njihovi nakloni imadu kuteve od malo stupnjeva. Ako dakle more odmakne, ostat će samo plosni komad morskog dna na suhom; ne može nastati obalni rub nego tek prud ili obalni nasip ili slični oblik plosne obale. Samo ako se more diže, moći će mlat valova sve to više djelovati na zarezu, denudirajući i abradirajući ga. Mi ćemo sebi svakako morati predstaviti, da se kopno kao plosni komad zemlje diže iz mora, ali ne zato, što ga je erozija izravnala, nego zato, što ga je zaodjela sedimentom, te još nije raščlanjeno uslijed razornih sila, što preko dana na nj djeluju.

Ciklus krasa II.

Kad se hoće ispitati i iskušati opće predodžbe o ciklu krasa na osnovu postojećih nalaza, mora čovjek da sebi dozove u pamet, da se je iza eocenske periode cijeli sistem vapnenaca i pješčara, koji grade kras, dignuo iz mora, a tom se prilikom i savio u nabore. Teško je stvoriti sebi sliku o počecima ovog stanja. Sigurno je samo jedno, da su doskoro bile odstranjene silne mase materijala. Kao najgornji član uzdignutog slijeda slojeva, pokrivaše cijelo to područje naslaga flišovnog pješčara. Njegove tragove nalazimo daleko rasprostranjene; još izvan krasa, prema istoku, naći ćemo ga stisnuta u dugim prugama megju naborima njegove podloge, i to i na zapadu i na istoku, bar u sredini kraške zemlje. Morat ćemo prihvatit mnijenje, da su mase fliša istodobno nastale s ogromnom množinom vapnenca, koji su ispunjali

-- 354 --

zračna sedla, a ta nas množina zadivljuje. Dok je još prevladao pokrov od fliša, mogla se denudacija zbivati normalno, nadzemno, a kad je postao taj pokrov krnjav i kad su se polagano vapnenci pomolili na vidjelo, zaredala je kraška denudacija. Megjutim kasniji su procesi ove odveć zastrli, a da bi ih mogli tačnije slijediti. Nešto na čvršćoj nozi stojimo po opažajima, koja nas sile, da prihvatimo mnijenje, da je kraška plosnina već u srednjem tercijaru izglagjena i izravnana. Tada je već bilo na krasu daleko prostranjenih udubina, a ispunjavala ih je voda stajaćica, dakle jezero, a ovo su opet naplave, većinom sitno-zrnatih laporastih masa ispunile, kao što se još i danas pune sredozemna jezera muljevitom i jezerskom kredom.

Takova su jezera mogla opstojati samo onda, ako je razina kraške vode visoko stojala. Jezera su ispunjala korita do ruba, pa prema tome nije mogla tada voda oticati poroznim vapnenim obalama, kao što bi se danas dogodilo, kada bi se napunila postojeća korita vodom. Pače, jezerski lapori sasvim su ispunili njihove basene tako, da je nestalo tih jezera. Taj lapor tvori još i danas humke na dnu nekadanjih jezera. Po Grundovim opažanjima više je ovakovih ispunjenih jezerskih uvala opkoljeno zaravnjenjima (Einebnungsfläche), koja su mogla samo tako nastati, da su rijeke, mijenjajući sad ovamo sad onamo, zahvatile i izokolni vapnenac, koji prema tome tada nije mogao ležati nad razinom kraške vode.

Tako dugo dakle, dok je razina kraške vode bila visoka, nije bilo rijeka, koje bi se zasjecale, nego samo takovih, koje su strugale. Ovo nas sili da prihvatimo mišljenje, da je kraška zemlja bila plosno područje, koje se neznatno nad morem uzdizalo, jer inače bi rijeke imale jači slap. Tadanji kras morat ćemo sebi predstaviti kao plosninu sa mnogo jezera, koja su stajala u svezi s prostranim močvarama i megjusobno. Megjusobnu svezu tih jezera dokazuje nam jednoličnost faune u naslagama, a močvare ugljen.

Kraški je fenomen prestao, on se bio tako rekuć utopio. Voda nije mogla u vapnenim pukotinama cirkulirati, nego samo stagnirati. Ovo stanje moralo je dugo trajati, jer se taloženje tako velikih količina jezerskog taloga te stvaranje prostranih ravnica, nastalih denudiranjem, nije, geološki rečeno, moglo ni brzo izvršiti.

Teško je kazati, kad je to stanje bilo poremećeno, ali tačnije možemo reći, kako se to dogodilo. Nastupila je nova perijoda orogeneze. Cjelokupno je područje izmegju Adrije i sadašnje panonske zavale bilo stisnuto i uzdignuto iz svog horizontalnog mirnog položaja, te je površina zemlje tu postala neravna. Mnogo govori zato, da su se ti procesi izvan krasa zbivali mnogo energičnije i drugčije, nego u samom kraškom području. Kao što je to Katzer "Führer" dokazao, sve su tercijarne naslage do najmlagjih u istočnoj Bosni jako poremećene, uspravljene do u vertikalni položaj. Još je snažnije djelovao tlak prema gore na okrajcima krasa, gdje se on poglavito sastoji iz triadičnih santi. Ovdje se nagomilalo pravo visoko gorje, sante se raspukoše, a temeljno se gorje pojavilo na dalekim prugama. Jezerski nanosi digoše se na pustolovan način ili opet utonuše, utisnuše ili premetnuše. Tako je nastao visoko-gorski, srednji pojas Bosne, koji prati kras od izvora Plive i Sane sve do Crne gore na istok.

Prema takovim nasilnim poremećajima uzdržala se velika kraška ploča veoma mirno i malo se izmijenila. Samo su se, kako se čini, zbile dvije veće promjene s njome; prvo: uzvinula se kao cjelina do geoantiklinale i drugo: lomeći se stepenasto, pretvorena

-- 355 --

je prema Adriji u stepenaste zaravanke. Ispon bio je najjači u blizini istočnog ruba, pa bismo zato možda mogli istim pravom govoriti o kosom smještaju prema moru. Poremećaji nijesu ni iz daleka bili tako jaki, kao dalje prema istoku. Do sada se nije u nas ništa spominjalo o ustrmljenim i prebačenim jezerskim laporima, nego samo o koso postavljenim. Rasjedi su se opažali; oni teku većinom dinarski, kao nabori prve poremećajne perijode, ali je bilo i novih dislokacija u starom pravcu. Kao što su nekada bili tvrdi vapnenci potisnuti u jugozapadnom pravcu preko flišovnih umetaka, tako se na Livanjskom polju pomakoše u jednakom smjeru preko jezerskih lapora. Naborni sistem kao takav nije u cjelini bitno izmijenjen, a što od njega vigjamo, pripada starom nabiranju, jer ovo je tercijarno zaravnjenje odrezalo i tako leži na mnogim mjestima jezerski lapor iste dobe na horizontalno odsječenim glavicama slojeva.

Rezultat ispona, ili postavljanje kraške ploče u kosi položaj, nije bio malen. Još danas iznosi razlika visine izmegju najviših vapnenih gora i najdubljih dijelova stare kraške ravni, koja danas tvori morsko dno, više no 2300 m. Kad bi se pribrojile k tomu još i raskomadane sante visokog gorja, dolazili bi do iznosa od 3000 m. Sada je uslijed denudacije i nanosa prvotna razlika visine sigurno znatno smanjena. Dakako, da se to pomicanje u visinskom položaju razdjeljuje gotovo na 100.000 m. plošne udaljenosti, ono dakle iznosi u maksimumu 3% ove pošljednje.

S prvim poremećajima u gotovo horizontalnom položaju kraške ploče, morao je opet oživjeti proces pokrašivanja, kao što je to prije opisano. Samo su se najveće rijeke, natovarene kršjem gustog kamenja, mogle uzdržati, kao Neretva, Una i Unac. Dakako, da se to dogagjalo poglavito na uštrb drugim, manjim, koje nijesu mogle da pojednako s njima ubrazde svoje korito, te su morale svoju vodu podzemno odvagjati k razini kraške vode, koja se spuštala, a time i svojim jačim konkurentima. Ove su rijeke naime baš svojim dubljim ubraždenjem snizile razinu kraške vode.

Na nutarnjoj, istočnoj strani krasa, moralo je izbijanje gustog temeljnog gorja sniziti razinu kraške vode, jer su doskora bile izdubene na neprokapljivim škriljevcima sve do kraškog okrajka duboke doline, a ove su mogle krašku vodu načeti u dubokim horizontima. Uslijed toga se isušiše prostrane partije kraške površine i izgubiše svoje riječne tijekove. Tako n. pr. područje bosanske Crne gore uslijed izvora Sane, Plive i njihovih pritoka, predjel Ravnog polja uslijed izvora Rame. Na sličan način izgubilo je i više odjeljaka visoke Hrvatske i zapadne Bosne uslijed izvora Zrmanje i Cetine svoju vodu. Ove rijeke kao i susjedna Krka pa Dobra, Mrežnica i Korana mogle su se uzdržati zato, jer se abrazivna ravan, kojom one teku, malo razlikovala od općeg ispona i kosog odizanja te je tako ubraždenje rijeke išlo uporedo s tim dizanjem.

Preobrazba prilično ravne plohe u pobrgje u području vapnenca potaknulo je stvaranje kraških fenomena, a isti uzrok bio bi u zemlji, koja se sastoji iz gustog kamenja, povodom stvaranju nadzemnog sistema odvodnje mrežom dolina.

Čini se, da bi za sada bilo još prerano, izvjesno označiti geološku dobu nastupa ovih novih perijoda ispona i poremećaja, jer samo istraživanje neogenih naslaga kraškog područja može ovdje da iznese sasvim odregjena i nenadana razjašnjenja. Za sada ono zaostaje još predaleko za proučavanjem istočno-bosanskih naslaga te vrste.

-- 356 --

Dinarski nabori.

Izmjena viših gorskih i nižih ravnih odsjeka jedna je od najčudnovatijih i geografski najvažnijih crta kraškog područja. U toliko je čudnovata, u koliko se ne mijenjaju uslijed toga njegova poznata opća svojstva, nego su jednakomjerno razvita na visokim i niskim partijama. Pače, istup kami i gradnja gorja, koja ih uvjetuje, svuda su jednaki, barem u koliko se već tačnije istražilo.

Sada valja da posvetimo našu pažnju tektonici gorja, koja je slojeve, što nastadoše u različitim vremenima, postavila u njihov sadanji položaj pa je prema tome uvjetovala pojmove visine i dubine.

O tome još nemamo savršenih istraživanja iz bosanskog kraškog područja. Naprotiv imademo ih mnogo, a djelomično već iz davne dobe, iz primorskog i kranjskog krasa i iz Dalmacije. Najvrsniji muževi austrijske geološke škole: Hauer i Zittel, Stur, Stache i Tietze trudili su se ovdje. U novije su doba naše znanje o Dalmaciji bitno proširili osobito pl. Kerner i pl. Bukowsky. Rekognosciranja Mojsisovicsa i Bittnera, Cvijića i Grunda u Bosni i Hercegovini podala su barem opći pregled tako, da ne trebamo očekivati zla iznenagjenja, te nam je moguće izreći neke opće rečenice.

Najvažnije megju njima bit će: 1. Cijelo kraško područje naborna je zemlja; svuda su kraški vapnenci položeni u nabore. 2. Ovi nabori općenito struje od sjeverozapada prema jugoistoku. 3. Većinom su nagnuti prema jadranskoj strani ili su u tom smjeru dislocirani.

Slobodno pače možemo i dalje poći te reći: Naše je područje poznato kao jedno izmedju onih dijelova zemlje, gdje sistem nabora bezuvjetno vlada stanjem zemaljskih slojeva. Dinarsko ili ilirsko područje uzor je naborane zemlje. Glavni smjer nabora, koji se dade uslijed tečaja dalmatinske obale i otoka, što su pred njom smješteni, i na kartama manjeg mjerila jasno raspoznati, zove se, kako je poznato, dinarskim i faktično pretežni broj gorskih lanaca, dolina, otoka, kraških korita ide ovim smjerom. Ipak nas uči promatranje tijeka obale, ma da prevladava i smjer sjeverozapadno-jugoistočni, da on ipak ne vlada sam. Već A. Boué[1] veli, da imade uz glavne lance, što udaraju od sjeverozapada prema jugoistoku i poprečnih lanaca, koji ih spajaju zapadno-istočnim smjerom. Što više napreduje istraživanje zemlje, to sve biva i jasnije obilje i znamenovanje ovih otklona od spomenutog smjera. Na prvi pogled možda se samo opaža zavoj Velebita na njegovom južnom kraju i zapadnoistočno protezanje gorja u okolici Spljeta i tamošnjih otoka. Sada se već opazilo vijenaca sličnog smjera i čudnovatih križanja, što ih nalazimo daleko u nutrini.

Megjutim i u samom dinarskom smjeru imade iznimaka od sjeverozapadnog - jugoistočnog smjera. Osobito je moći opaziti češće na duljim prugama sjeverno-južni smjer. Možda bi se smjelo reći: smjer svih gora pruža se iz sjeverozapadnog u jugoistočni kvadrant s pretežnim sjeverozapadno-jugoistočnim smjerom, koji možemo označiti kao dinarski u užem smislu.

Početak krasa imade dakako jedinstven jugoistočni smjer. Taj smjer vlada jednako odlomom (Abbruch) krasa kod Trsta i njegovim nastavkom, Ćićarijom, kao i vijencem kranjskog Sniježnika i njegovim nastavkom, Velikom i Malom Kapelom,

  1. Die europ. Türkei I., 19. Sitzungsberichte, 61, 25, (1870).

-- 357 --

zatim dalje Plješivicom kod Bihaća pa, jugoistočno odavde, svim kosama, koje leže već blizu istočnog ruba krasa: Grmeč-planinom, Klekovačom, Vitorogom i t. d. Istim smjerom teče i sjevero-istočna obala Kvarnera od Voloske do prema Senju te i gorski povori otokâ Krka, Raba i Paga, a kao nastavak njihov svi otoci i nizovi nabora u sjevernoj Dalmaciji od Zadra i Obrovca do paralele Castell-Andreis-a kod Šibenika (43°41' sj. šir.). U taj jedinstven i paralelan smjer uvodi otklon više sjeverno-južnom smjeru najprije Monte Maggiore kod Opatije i, priključujući se tom smjeru, gorski nizovi otoka Cresa. Paralelno udara gotovo tačno od sjevera prema jugu sjeverni odjelak Velebita od Senja dalje preko Jablanca. Ovdje tvore prema Velebitu strujeći lanci Raba s njime kut od 45°. U oči nam tu udara, da se oba smjera sasvim križaju, jer se na istočnoj, nutarnjoj strani Velebita pojavljuju povori, koji zadržavaju dinarski smjer nabora otoka Krka i čini se, da ga nastavljaju kao Senjsko bilo (Konačišta, 1494 m), a još više niz, koji ide od Markovog kuka prema ponoru Like (Plješivica, 1653 m). Počevši od Jablanca zaokreće Velebit opet jugoistočnim smjerom, a pošto se u istoj širini okreću i nizovi južnog Cresa i Lošinja više prema jugoistoku, pokazuju opet, počevši od širine Osor-Jablanac sve do prema Zadru, svi nabori jednaki smjer od sjeverozapada prema jugoistoku.

Na otocima su odnošaji tačno istraženi, a uslijed izmjene kami (flišovni pješčari, numulitni i kredni vapnenci) i laglje pregledni, nego na kopnu, gdje nam još manjka tačnije poznavanje.

U širini Zadra opet je poremećen paralelizam. Velebit zaokreće od prilike od južnog kraja kanala Della Montagna sve odregjenije prema istoku i ima konačno, sjeverno od Knina, gdje je odrezan provalama, što teku sjeverno-južno, savršeni istočni smjer. On se ovdje sudara s lancima, koji opet pokazuju sjeverno-južni smjer s tendencijom, da i oni doskora okrenu na jugoistok i istok. Grund je otkrio taj "zapadno-bosanski gorski luk". On prevlagjuje daleko u nutrini. Livanjsko i Glamočko polje imadu od prilike smjer tetiva ovog mnoštva paralelnih lukova. Pošto ali istodobno i dalmatinski naborni sistem zaokreće na prije spomenutoj paraleli od Castell-Andreis-a prema istoku, to vlada zapadno-istočni smjer cijelim komadom zemlje od Punta Planca na zapadu do daleko preko Livna na istoku i južno preko otoka Brača, Hvara do Visa, Korčule i Lastova. To je veoma očita crta dalmatinskih obalnih i gorskih oblika, a nov je dokaz, kako se daleko u nutrini opaža taj okret u istočni smjer.

Doskora megjutim nadmašuje jugoistočni smjer, te se ovdje križaju sistemi. Kod Vallona-Vrulja zavija obala prema jugoistoku, premda se otoci, što leže naprotiv, drže strogo zapadno-istočnog smjera. Opetovno sastaju se smjerovi u kutu od 45°. Južno od Livna presjecaju se lanci u istome kutu, kao što će se to još tačnije predočiti. Lanci nutrine teku opet, sjevernije nego li otoci, dinarskim smjerom. Na Mljetu i u istočnom dijelu Rata obladava ovaj općenito sve do granice Crne gore, gdje opet nastaje veliki zaokret prema istoku, a time uopće završuje dinarski smjer.

Tako nam se prikazuje u sadašnjosti (1904) tijek i ulančenje dinarskih nabora. Nitko ne može da znade, kaka ćemo još razjašnjenja dobiti tačnijim istraživanjem.

Naborna gragja i peneplaini.

Mnogo potrebnija su nam razjašnjenja o smještaju nabora i o odnošaju pojedinih kami, što grade gore prema nabiranju, nego razjašnjenja o smjeru nabora. U tom smo

-- 358 --

pogledu zaista tačno obavješteni po Stache-u i Fr. Kerneru samo u ograničenim područjima Dalmacije i Kranjske. Ipak su opažanja, s kojim raspolažemo, dovoljna, a da se uzmogne opravdati gore izrečena rečenica: "Nabori su većim dijelom prema jadranskoj strani nagnuti, ili takogjer u tom smjeru dislocirani". Kerner postavio je za područje, što ga je u Dalmaciji proučavao, veoma bogatu shemu slijedećih slučajeva: zajedničko je obilježje strmiji položaj ili skraćivanje ili potpuno pomanjkanje istočnog ili južnog kraka. Jednakomjeran položaj obiju krakova - dakle pravilne antiklinale - su iznimke. Istraživanja Söhle-ova na otoku Hvaru podala su slične profile, a Bittner je za Hercegovinu nacrtao normalni profil istog karaktera.

Naborna snaga, razumije se, da je na različnim mjestima dosta različna, premda su, u koliko je dospjelo naše današnje znanje, skrajnji slučajevi u oba smjera rijetki. Neće se naći niti odviše zgnječenih niti sasvim neporemećenih područja; neka odregjena sredina prevladava.

Valja nam odgovoriti i na pitanje, za nas najvažnije, u kojoj naime svezi stoji oblik površine s nabornom gradnjom. Na žalost na ovo nam pitanje geološka literatura još manje odgovara, nego što bi to za pravo bilo moguće, jer nije bilo intencije u dosadašnjeg istraživanja austrijskih geologa, da osobito paze na tu stranu stvari. Zaista je tačno geološki istraženo i prikazano u cijeloj kraškoj zemlji samo područje dviju listova specijalne karte Kistanje-Drniš i Šibenik-Trogir (Z 30, C XIV i Z 31, C XIV.), te nekoji otoci. S morfološke strane istražio ga je osim Pencka i pisca i W. M. Davis.[1] Po njegovom je opisu komad zemlje iza Šibenika i uz Krku daleka, visoka ravan od 200-250 m visine. Tlo te ravni sastoji se iz vapnenaca, koji se od prilike u kutu od 30° prema sjeveroistoku spuštaju. Površina je sasvim odrezala koso postavljene slojeve na udaljenost od 5-10 milja, tvoreći tako savršenu denudacijonu ravan, kao što je autor (Davis) još vidio nije. Tlo je kruto, a slojevi se svugdje vide kao na ravni tako i na stepenastim pristrancima zaobljenih brda i na stjenama Krkine jaruge. U većoj udaljenosti vidimo okrugle brežuljke i brda tvrgjih slojeva, koji su se mogli denudaciji oprijeti.

Naprotiv ističe Kerner, da se sjeverna Dalmacija broji u one zemlje, u kojima se relijef tla nalazi u najtješnjoj odvisnosti od gragje slojeva. Vladajući oblici tla su visinski nizovi, koji slijede smjer slojeva: ili antiklinale ili izoklinale ili dva krila jedne sinklinale i t. d.

I doline su većinom bilo sinklinalne bilo izoklinalne brazde, koje odgovaraju umetanju mekanije kami.

Ova oba opisa čini se, da stoje u oštroj kontradikciji, jer jedan autor ističe, kako denudacijona plosnina ostruguje sve neravnosti, a drugi naglašuje, da je samo naborna gragja mjerodavna za oblik površine. Usprkos tome mogu se oni složiti. Naborna gragja denudirana je do dubokog horizonta te imademo pred sobom trupinu gorja. Pošto kamenje imade različitu tvrdoću i pošto je pravilno naborano, to se zato ponavlja isti slijed slojeva; pošto su dalje mekaniji slojevi jače denudirani, nego tvrgji, pa pošto nema suvislog pokrova vegetacije i samo malo grohota, te uslijed toga cijela zemlja leži razgaljena pred očima geologa, to se pokazuje sveza megju oblikom površine i gragjom gorja sasvim jasnom. Lako je prepoznati sva tvrgja izbočena rebra, korita u pješčaru, povore prokapljivog vapnenca

  1. An Excursion in Bosnia (Bulletin of the geograph. Society of Philadelphia III. 2. 1901.)

-- 359 --

a njihovoj odvisnosti od nabiranja. Usprkos lomu bilo bi pogrešno, kad bi se mislilo, da je moguće u sada postojećim brdima nazirati oblike, koje je stvorio proces nabiranja gorja. Ono, što danas imademo pred sobom, to je ostatak razora. Pojedince je ono, što se uzdržalo i što je odstranjeno, svakako odvisno o nabornoj gragji, koja je smjestila tvrgje i mekanije kami jednu uz drugu u najrazličitijem položaju. Razaranje je zemlji istom iznijelo pravu nabornu gragju na površinu, ako se i često ne dade raspoznati po pravim neravnostima, nego se može otkriti u slojevima, koji različito struje, a leže jedan uz drugi na istoj ravni.

Ako se na taj način svakako može ustvrditi podudaranje u pojedinosti i u malom izmegju naborne gragje i oblika površine, to se ipak ne dadu izvesti direktno iz gragje gorja u velike oblici zemlje, kao ona izmjena viših, gorskih i nižih, plosnih odsjeka, o kojima je gore bilo govora. Promatramo li n. pr. poprečni profil otoka Hvara kroz njegovu više od 600 m visoku tačku kulminacije, vidjeti ćemo skup abradiranih, odsječenih nabora, koji bi isto tako mogao da ima horizontalnu kao i koso nagnutu površinu. Dugoljasti gorski povor, koji ispunja otok a za pravo ga i tvori, nije izazvan nikakvim procesom nabiranja, nego je uzdignuta abradirana naborna trupina.

Čini se, da postoji sličan odnošaj u cijelom opsegu krasa. Samo se iznimno velike neravnosti dadu svesti na nutarnju strukturu gorja, kao kada se jedan oblik brda na tome osniva, da je mekanu pješčanu masu prekrila tvrda vapnena santa. I ovdje je megjutim u prvoj liniji mekoća i trošnost pješčara dopuštala, da se vapnena santa ističe i uzdrži u svom vrletnom obliku.

Kamo god se po krasu ogledamo, svuda vidimo ostrugane slojeve i samo sasvim iznimno, donekle slučajno, je ploha vrstenica površina zemlje. Na brdima i pristrancima, na plosnim brežuljcima i u jamama, pače i na sasvim horizontalnim ravninama vidi se, kako sadašnja zemaljska površina presjeca stare oblike nabiranja i lako je uvidjeti, da su tu već ogromne množine materijala odnešene.

Današnja je dakle površina ravan, postala denudacijom, današnja je zemlja ostatak procesa odnašanja, o tome ne može biti nikakve sumnje. U svim dijelovima zemlje, kao u kraškom području, tako i izvan njega, sasvim se to jasno raspoznaje. U naravi je prokapljivih kami, da se površina manje zatire i da svoje lice zadrži dulje, čim je jednom započela vodena cirkulacija. Zato i vidimo, osobito u kraškom području, tako mnogo tragova zaravnjivanja, koje je već davno započelo. Tu prevlagjuju zato i skroz zaokruženi, zreli oblici. Kad gledamo dalmatinske "scoglie", malene, okrugle kamene otoke, koji leže uz obalu, podsjećaju nas na oblike norveške obalne ravnine i njezinih škara (šera). Dakako, ovdje ne može da bude govora o djelovanju ledenjaka, kao ondje. Sličnost samo dokazuje, kako je jako u našem području djelovala denudacija. Pače i površine visokog gorja na Neretvi na više su mjesta očite trupine gorja (Gebirgsrumpf - Rumpfebene), koje je orogenetička sila uzdigla do vanredne visine.

Premda je cijeli naborni sistem dinarida (kako Suess zove naše područje) na pola denudirani gorski trup, ipak se opažaju na njemu veoma velike visinske razlike. Samo jedan dio, koji opkoljuje gore opisane, većinom na zapadu ležeće ravni, odgovara predodžbama, koje sebi možemo stvoriti o jednoj denudiranoj plosnini (penepiani po Davisu); drugi dio, koji sada tvori sasvim znatno gorje, mora da je iskusio još dalnje sudbine.

-- 360 --

Neravnosti na denudacijonoj ravni mogu da imadu dvostruki uzrok. Mogu da budu ostaci prvotne naborne gragje, koji imadu da zahvale svoj opstanak većoj otpornoj snazi prema denudaciji. Davis je ovu vrstu brda ili brežuljaka nazvao "Monadnok". Po svoj prilici pripada većina od Kernera opisanih oblika na peneplainu sjeverne Dalmacije ovoj vrsti, u koje kao da se suočni krakovi jedne prolomljene antiklinale tvrdog kamenja ukažu kao dva paralelna kamena rebra s jarkom po srijedi, te slični oblici.

Ali ovo razjašnjenje nije nam dovoljno, da razumijemo i opstanak gorja, kome visina samo malo zaostaje za onom od 2000 m i koje je sagragjeno iz mnogo nabora, a ne samo iz jednog rebra ili jednog nasipa tvrgje kami. Treba još jednom svrnuti pažnju na poprečni prerez otoka Hvara. Nije možda jedan ili više nabora prouzrokovalo oblik gorskog povora, nego se uzdigla cijela masa kao takova, neovisno od nabora. Imade mnogo razloga, da se prihvati mnijenje, da se ravna mjesta izmegju otoka, koja su sada morsko dno, ne sastoje iz nenaborane plohe vrstenice. nego da su i to dijelovi denudacijone ravni, a nabiranja da ima takogjer i na morskom dnu. Dokaz leži u tome, da i ravne plosnine, n. pr. na tlu Popovog-polja, Livanjskog polja i drugih takovih ravni, nijesu nenaborani slojevi, nego abrazijone ravni. One se naime sastoje iz ostruganih glavica slojeva, koje leže jedna do druge, a viju se paralelno ravninom, kao brazde oranice.

Penck je izrekao mnijenje, da su mnoga brda kraškog područja, osobito Hercegovine, ostaci starog nabornog sistema, koji se nijesu sačuvali uslijed osobite tvrdoće, nego su se sačuvali uslijed drugih slučajnosti od denudacijonog procesa. On s pravom uzima, da je denudaciju prouzrokovala tekuća voda, a ne mlat mora. Tako su upravo izmegju širokih riječnih dolina i ravni još preostale pojedine veće partije, kao malo gorje srednjogorskih oblika. Takova brda zove on za razliku od "monadnoka", koji zahvaljuju svoje uzdržanje tvrdoći i od timora, koji su ostali izmegju saloma, mosorima, po goletnom gorju iza Spljeta, koji u svojoj goloti odaje, da nabori, iz kojih je gragjen, nemaju nikakva upliva na njegovo obličje. Trebalo bi razmisliti, a moglo bi se i tačnijim istraživanjem doista i konstatirati, da li nije to uzdržanje ovih povora i vijenaca prouzrokovano većom intenzivnošću nabiranja. Ondje, gdje je kamenje bilo visoko naborano, ondje su preostali povori. Područja manjih i slabijih nabora sada su niska humlja, kao srednja Hercegovina s obje strane donje Neretve. Mi bismo sebi mogli predočiti, da je uslijed ovih prilika uvjetovana i razdioba brda i humlja.

Važnijim imati će se smatrati razmrskanje kraja, postala već uslijed denudacije, uslijed rasjeda, spuštanja i ispinjanja. Ako su današnji plosni dijelovi kraške zemlje, kao Istra, sjeverna Dalmacija, ravnica od Karlovca do Slunja, napokon poplavljena morska dna megju i pred otocima, obrubljeni komadi nekada velikog "peneplain-a" ili denudacijone ravni, valja nam današnje gorske dijelove kao Ćićariju, Visoku Hrvatsku, dinarski lanac i gorske dijelove bosanskoga krasa, što leže za njim, napokon hercegovačko visoko gorje u nutrini i dalmatinsko na obali, smatrati opetovno poremećenim, raskidanim i mnogostruko ispetim dijelovima iste denudacijone ravni.

Provale.

Dosadanja razmatranja osnivaju se na pretpostavci, da je kraško područje zatvorena plosnina, skroz istovrsnog karaktera. Mi znademo, da to nije. Ona pretpostavka činila nam se samo nužnom, da dobijemo opći pregled.

-- 361 --


Slika 9. Prenj-planina kod Jablanice. Planinski kraj u srednjoj Hercegovini. Po fotografiji E. Richtera.

Prvi i doista najvažniji elemenat poremećaja jedinstvenog karaktera su provale kamenja, koje ne tvori kras. Najodličniji je nosioc kraških fenomena, kako je poznato, vapnenac gornje krede; ali i numulitni i alveolinski vapnenac eocena, koji ga prekriljuje, kao i vapnenci jure i triasa, koji pod njim leže, stvaraju kras. Ono, što nikada ne ragja krasa, nego redovno upravo protivno od tog: virovite (quellenreich) horizonte, obilne vrelima, vodenim žlijebovima izjarugano pobrgje i humlje te otvorene riječne doline, to su škriljevci i pješčari donjeg triasa, u dalekim predjelima rasprostranjeni verfenski slojevi, a crveno, sivo i žućkasto im kamenje, koje se dade lako raspoznati, svuda razveseljuje putnika, kao podloga prijazne vegetacije i plodnih krajeva.

Uslijed orogenetičkih procesa rastrgan je pokrivač kraških kami na više mjesta i unutar inače zatvorenog područja. Komadi verfenskih slojeva, koji se viju većinom dinarskim smjerom, iznešeni su time na vidjelo. Ove se provale nalaze uvijek ondje, gdje su nabori najjači, a ujedno i najviša brda. Većinom su dali povoda stvaranju dolina. Dakako, da to nije bilo svuda, jer na mnogim mjestima tvore oni podno viših kraških brda brežuljasti pojas sa tekučicama na površini. Tako na dugom pojasu, na istočnom podnožju Velebita, gdje se pod verfenskim slojevima vide još i slojevi ugljene formacije.[1] Ovdje izvire stanoviti broj potoka, koji prelaze iz područja gustih kami na područje vapnenca, a sastavši se u Liku, nestaju konačno u jednom kraškom zjalu. Jedna druga grupa spaja se u Ričicu i nestaje isto tako u ponorima. Gredom gustih kami, koja se uzdiže do 600 m nadmorske visine, postaje lička ravan plodnom i zgodnom za obitavanje, jer osim predjela škriljevca, dobiva uslijed toga i vapneni pojas, koji zapadno megjaši, višu razinu podzemne vode, te može podnijeti i rijeke s nadzemnim tokom.

  1. Grund: Karsthydr.

-- 362 --

I inače nalazimo u kraju, gdje se hrvatski gorski luk, kome je glavni član Velebit, niže uz zapadno-bosanski gorski luk, u divljem pobrgju izmegju ličke ravni i izvora Une i Zrmanje, više provala verfenskih škriljevca. O njihovim djelovanjima na hidrografiju zemlje izvijestio nas je Grund. Za Bosnu su nekoje, koje su smještene dalje južno i istočno, osobito važne. Tu valja spomenuti dolinu najgornje Zrmanje, koja na gornjem vrhu izvire iz jedne kraške špilje, te nastavak iste provale, koja se 14 km dalje sjeverno pomilja. Ovdje izvire Una. Preko kraške priječnice, koja dijeli oba komada i koja je označena poljima Malom i Velikom Popinom, vodi važna cesta, koja je nekada vezala sjevernu, još danas takozvanu Hrvatsku s južnom Hrvatskom, današnjom Dalmacijom. Još važnija može da bude za promet u budućnosti druga najbliža provala, ona od Knina, koja se proteže u dužini od više no 50 km na podnožju dinarskog glavnog lanca od juga prema sjeveru a protječe ju poglavito Butišnica, koja se u gornjem tijeku zove Tiškovac, a kod Knina se spaja s Krkom. Ovdje nastaje duboko usječena dolina ni malo kraškog karaktera, koja se usjekla duboko u trup gorja, te upućuje promet na put, ako i ne baš posve udoban, ali ipak veoma prirodan.

Znatno dalje na sjeveru, izmegju Kulen-Vakufa i Bihaća, imade opet verfenskih slojeva. Oni tvore dugu i duboku dolinu, koja upada u oči svojim krajem, ali Una ne teče njome, premda teče sasvim tik uz nju. To je osobita korutina od Orašca.

Uslijed ovih provala postaje okolica tromegje izmegju Dalmacije, južne Hrvatske i Bosne nekom vrstom divljeg, visokog gorja, akoprem brda ne dosižu nigdje 2000 m. Premda ju je s njezinim dubokim dolinskim pukotinama u nekulturna vremena bilo teže proputovati, nego li kras, kojeg može jahač kojim mu drago smjerom proći, ipak se morala u doba, kada se grade željeznice pažnja svratiti ovamo, gdje niski klanci upravo izazivlju, da se dunavsko područje spoji sa srednjom Adrijom.

Uske pruge verfenskih slojeva javljaju se dalje na zapadnom rubu Glamočkog polja, davajući ovdje dokaz o razoru zemlje.

Osim verfenskih slojeva, koji reprezentiraju najtemeljitije dokinuće kraške prirode, imade još članova formacija, koje tvore kras, ali su ipak uzrokom, te on oslabljuje. Ponajprije su to triadični i kredni dolomiti, koje bi jedva mogli uračunati u kami, što stvaraju kras. Osobito se u njih razlikuju oblici površina od onih pravih kraških vapnenaca. Dolomit se troši drugačije nego li vapnenac. On stvara mulj i grohot, koji je još za vodu prokapljiv. Oblici tla su blagi, ali tu manjka živa voda, koja doduše tone, ali ne u otvorene ponore. Vrtače su plitke i imadu nepravilne konture. Kamene plosnine nemaju škrapa. Gdje istupa u većem opsegu, tamo može očito uplivati na oblik predjela.

Isto vrijedi i za slojevni kompleks, kome pripadnost još nije odregjena: za tamne vapnence, koji su neprokapljivi, pa zato tvore područje, u kome voda nadzemno otječe i koje se prostire sjeverno od Livanjskog-polja te daje Uncu vrelište. Grund, koji ih je 1902. otkrio, nazvao ih je Preodačkim slojevima i naslućuje, da pripadaju triasu. Oni prekidaju veoma očito monotonost kraškog predjela.

Slični, no manji odjeljak sa površnim otokom vode tvore flišovni slojevi sjeverno od Glamočkog polja, koje je Grund nazvao slojevima od Mliništa. On naslućuje, da pripadaju gornjoj kredi …

-- 363 --

Provala Adrije i obala.

Osobitu nam poteškoću zadaje kod tumačenja današnjeg geološkog stanja kraških zemalja promatranje jadranske obale. Odnošaji kraške površine zahtijevaju nužno, da prihvatimo mnijenje, da se je kopno dizalo. Samo ako pretpostavimo, da je tlo razmjerno ravno, razumljivo je, da su se stvorila mnoga jezera, kojima se tragovi svuda nalaze, i da su postala velika zaravnjenja. Danas gledamo pred sobom pobrgje. Nekadanji nadzemni riječni tijekovi, osim nekojih, nestaše. Polja su bezvodna, a nekadanje njihove naplave po malo erodiraju tekuće vode i raznose u šupljine krasa. Razina kraške vode stoji duboko, a ona često istječe neposredno na samoj morskoj obali.

U najmlagjoj dakle geološkoj prošlosti ispelo se cjelokupno kraško područje.

Promatramo li obalu, vidimo protivno. Dalmatinske obale imadu na sebi tako jasnih tragova, da ona tone, da je uslijed toga postao poseban obalni tip, dalmatinski tip utonule, uzdužne obale. Nedvojbeno je, da se je kraška ploča sa svojim nasagjenim povorima, a megju njima dugim plosnim prugama, sa svojim denudacijonim ravnicama i terasama, nastaiim uslijed lomljena (rasjedanja), spustila a njezin osobiti relijef s uzdužnim brazdama dolazi jasno do izražaja u obliku obale, morskih draga, tjesnaca i otoka.

Valja nam bez dvojbe da razlikujemo dva, vremenom megjusobno odijeljenja procesa, a od njih mora da je mlagji proces tonjenja. Tek pošto je već kraška ploča imala svoje sadanje obličje, mogla je istom uslijediti poplava. Zato govori obličje riječnih ušća, koja su većim dijelom poplavljena. Treba se sjetiti na istarske kanale Lema, Kviete, Mirne i Raše, koji se rado prispodobljaju s fjordovima, zatim na ušće Krke s uskim kanalom Sv. Andrije, na zaljev šibenički i na Prokljansko jezero, pa na močvare Neretvinog ušća. Sve su to dokazi, da je tonjenje sasvim mlado. Opće su poznati razlozi, koje izniješe za dokaz mladosti jadranske provale Stache i drugi: prudni pijesak na otoku Sansegu, kosti velikih kontinentalnih sisavaca na malim otocima i badovima.

Grund upozoruje, da diluvijalni šljunak Neretve nestaje već daleko nad ušćem pod mlagjim aluvijonalnim; diluvijalna delta Neretve leži pod morskim dnom, a nova je na njem gragjena.

Potrebno je zato, da se sadašnji viši nivo Adrije ne drži ni za što drugo, nego za pomicanje obale neznatnijeg opsega, kao što se to sigurno dokazalo, da je to u Skandinaviji često i u različnom smislu od ledene dobe bivalo.

Ta već i neznatne promjene u visini morske razine mogu ovdje znatno pomaknuti obalnu liniju. O tome će nas slijedeće, tačnije razmatranje poučiti, koje ujedno može da bude putokazom, da li se kod ispinjanja kraška ploča više savila ili su rasjedi imali odlučnu ulogu.

Sjeverno od linije Jakin - Šibenik nema u Adrije nijedne tačke, koja bi dosegla dubljinu od 100 m. Isto tako iznaša svuda dubina mora izmegju velikih dalmatinskih otoka Brača, Hvara, Visa, Korčule i Mljeta i poluotoka Rata daleko manje od 100 m. Ove neznatne dubine stoje u očitoj opreci prema visini i strmosti otoka, a osobito primorskog gorja. Sveti Juraj u Biokovu na Makarskom, visok 1762 m udaljen je od mora samo 5-6 km, a u istom lancu vije se gorska grbina ili rub platô-a od 1320-1340 m visine u udaljenosti od samo 3 km na većoj

-- 364 --

pruzi uporedo s obalom, a ruši se prema njoj znatnim kutom od 25°. Usprkos tome nema ovdje more u okolo do udaljenosti od 70 km više no 70-80 m dubine. 4 km široki morski rukav izmegju Sv. Vida na Braču (784 m visok) i Sv. Nikole na Hvaru (784 m visok) imade na najdubljem mjestu samo 83 m. M. Vipera na Ratu nadvisuje morsku razinu za 961 m, pa pošto stoji na uskom poluotoku od 4-5 km širine, izgleda silno strm i snažan. S njegovog vrhunca dade se pregledati more duboko samo 40-60 m. Krajolik bi se jedva očevidno izmijenio, kad bi nestalo vodenog pokrivača. Udaljenost od Visa do talijanske obale iznaša na 43. paraleli tačno 180 km. Najdublja tačka, koju ova linija dira, leži samo 229 m pod morskom razinom, a to mjesto pripada dubokom žlijebu; svuda inače imade more samo malo više od 100 m dubine.

Vidi se dakle, da je dalmatinska Adrija usprkos svojim visokim i strmim obalama plitko more. Iz dalekih, ravnih plosnina, koje je voda poplavila jedva do visine crkvenog tornja, uzdižu se otoci kao dugoljasti povori jednake gragje kao i kraški povori, koji se uzdižu iz ravnica Dalmacije i Hercegovine. Već spomenuti profili otoka Hvara, pokazuju iste, prema jugu naklonjene nabore krednog vapnenca, kao što ih je Kerner upoznao u srednjoj Dalmaciji, a Bittner u Hercegovini. Tu i tamo sastoje se dugi gorski povori iz napola demoliranih, nabornih skupova sa strmim rubovima prema jugu, koji će se smatrati rasjedima. Ali ovi, kao i drugi rasjedi (prelomi) nijesu mogli imati znatnu vertikalnu razliku u dislociranim kamima. Velikim rasjedima odgovaraju i velike morske dubine. U egejskom moru, gdje se toliki slomljeni lanci spuštaju u more, znatne su i dubine morske. Neposredno na obalama viju se ondje jarugaste udubine, a isto je tako na izvanjoj strani istočno-azijskog nabornog luka i inače na rubovima rasjeda.

Možda bi se iz toga mogao izvesti zaključak, da dno Adrije nije tako jako uslijed velikih rasjeda utonulo, kao što se to vrlo lako može pomisliti, ako se povezemo uz silne stijene M. Vipere ili Biokova, nego da je to na pola istrugana kraška ploča, svojim "mosorima" i sa svojim uščuvanim nabornim povorima, sagnuta pod more. Ne može se tu govoriti o prelomu nego o pregibu, ne o tonjenju jaruga nego o geosinklinali. To bi odgovaralo i onome, što se nalazi i na protivnoj talijanskoj obali, gdje se isto tako ne opažaju rasjedi.

Polagano dizanje Adrije za 200-300 m stvarati će uvjek nove otoke i otočja, a izmegju njih uvjek iste široke i plitke morske puteve. Nije ni vjerovati, da je naplava ispunila one mnogo dublje morske ceste i drage, pa da je zato dno megju otocima tako plitko. Od Rijeke pa do ušća Drine izlijevaju se samo četiri malene rijeke u more, koje većim dijelom hrane kraški izvori a teku samo bistrom vodom, pa osim Neretve nijesu mogli ispuniti ni malene drage, u koje utječu, a kamo li da otvoreno more učine bitno plićim. Valjati će dakle uzeti, da se naplave Adrije ograničuju na stvaranje zoogenih sedimenata.

Time se ali ne kani nikako zanijekati, da je na kraškoj ploči bilo rasjeda. Bez dvojbe ovo, pa i druga mjesta zemaljske kore, dadu se prema zgodnom izrazu De Lapparents-a (Annales de Geographie XII. 1903, 385,) prispodobiti starom drvenom mozajiku, koji se sastoji, kako je poznato, od samih malenih, često savijenih komada. Ali gradnja obale i morske dubine čini se, da dokazuju, da se dno Adrije nije uslied malo rasjeda znatne visine spustilo, nego da se cijela kraška ploča sa svojim karakterističnim oblicima tla, a da nije izgubila svoju suvislost, samo toliko duboko

-- 365 --

spustila, da je uzmogne malo poplaviti voda. Pa ma kako visoki bili rubovi kopna na mnogim mjestima, pa i na otocima, ipak će se morati prihvatiti, da je jakost nabiranja postajala prema zapadu sve slabijom a na skrajnjem otočnom nizu, kao Biševo - Sv. Andrija, Gazza - Lastovo imademo pred sobom zadnje tragove sile dinarskog nabiranja, te se tu već, izmegju pojedinih nabreklina, umeću široki komadi nenaborane zemlje.

Visina je mora diljim obale po svoj prilici, od kada su postali današnji oblici, više no jednom kolebala, a da se nije bitno izmijenio cjelokupni karakter obale. Na krasu koleba dakako visina razine kraške vode uporedo s morskom razinom, a uslijed toga moglo se što-šta u veličini i bitnosti rijeka i polja promijeniti. Kad bi se Neretvin fjord rasegnuo do Mostara, Mostarsko se blato nebi ljeti presušilo, a mnogi bezvodni kanjon napunio bi se barem u kišno vrijeme vodom. Obratno: ako bi ušće Krke ležalo daleko vani izmegju otoka, onda ne će kanjon Krke imati vode, nego bi voda Krke istom negdje na dubljem mjestu tijeka izašla na vidjelo, kao danas voda Bregave.

Granice neprekidnog kraškog područja (skica).

Kraško područje zalazi vrlo usko na balkanski poluostrov, na liniji Karlovac-Novi, suženoj na 68 km. Od tog je manja polovica, jedno 30 km kraška ploča, a druga polovica ispunjena povorima, koji dosižu do 1500 m. (Velika Kapela, Bjelasica 1533 - u Velikoj Kapeli visina je prelaza Rudolfove ceste 1082.)

Granica je krasa prema istoku time odregjena, što vapnenac, koji stvara kras, prekriljuje starije kami. Samo na malo mjesta nalazi se pod mlagjim tvorevinama (kod Jajca, Prozora). Na gornjoj Neretvi završuje fliš, koji je u nj umetnut.

1. Granica cjelovite kraške zemlje u glavnom počinje u karlovačkoj zavali i ide najprije uz Koranu, onda uz Radonju do ušća Rijeke, pa u glavnom paralelno s njome (jedno 1-3 km zapadno) do izvora. Zatim preko Glini i uz Kabinja-potok pa poprijeko, preko gorja kod Gnojnice, na Koranu i uz nju do Tršca. Ovdje ju prekidaju naslage lapora kod Bihaća, koje ovdje stupaju u svezu sa sjeverno ležećim, bezkrasnim područjem.

Samo 3-4 km dalje istočnije počinje kras iznova kod Gate strmim rubom, što ga označuje tijek Toplice; nastavak je to velikog strmog ruba, što prati bihaćku zavalu, počevši od Ripča na istoku.

Sjeverna granica kraškog područja svuda je označena time, što potoci, koji sa sjevera teku, ulaze u ponore. Tako nestaje jednog potoka kod Mojtice, južno od Cazina, drugog nestaje kod Glogovca (26, XIV.), Koprivska voda kod Stijene, Komarica kod Jezerskog. Kraška se ploča svršava na lijevoj obali Une strmim rubom kod Otoke.

Teško je povući granicu na desnoj obali Une. Ako se čovjek tačno drži hidrografskih pojava i obigje izvore Vojskove i Japre, onda počinje granica podzemog odvodnjenja kod Krupe i teče u jugo-istočnom smjeru do izvora Blihe. Ova ide uz granicu kraške zemlje do svoga utoka u Sanu kod Sanskog mosta. Pred Kamengradom zasjeca još jednom u vapnenac.

Pred svojom megjašnom linijom smještene su veće ili manje sante s podzemnim odvodnjenjem.

-- 366 --

Na pruzi Korana-Una zalaze svi potoci u kras i struje podzemno prema Uni.

Kod Krupe izlazi Kružnica kao jaki "vaucluse-izvor" iz krasa; isto tako i vrelo Svetine. U području Vojskove i Japre odmiču se izvor-potoci od kraškog ruba. Pravi kraški izvori nijesu česti (vrelo Japre kod Majkića). Jedno 2 km. sjeverno odavle teče doduše kratki potok (Ponor-potok) u kras. Po svoj je prilici to ista voda, koja izlazi na vidjelo pod imenom Japre. Predjel je ovdje veoma jako razveden. Množina dolina od 100-200 m relativne dubine rasjecaju gorsku trupinu komplicirane geološke gradnje, koja se polagano spušta od 600 na 300 m.

S ove su strane (na istoku) Sane do Vrbasa slični odnošaji. Granica područja, gdje neima odviranja, opasuje izvorište Gomionice i Subotice, koja teče u Savu i Sutorlje, koja teče u Vrbas; ovi potoci izjedaju pri tome rub vapnenog platô-a tako, da se jedan dio njihovog tijeka nalazi unutar istog. Još je manje jasna granica na komadu na lijevoj obali Vrbanje, gdje se strmi rub platô-a vidi iz doline. Dolina se ipak ne vije na granici fliša i vapnenca nego sasvim u pješčarima i serpentinima. Lijevi pritoci Vrbanje svuda se usjecaju u vapneni plato.

Istom više Travnika, gdje ploča Vlašić-gorja pokazuje svoj strmi rub, postaje granica opet jasnom. Slijedi sjeverni rub jajačkog i ključkog provalnog pojasa sve do tog grada. Kraško područje Vlašić planine u svezi je s velikim kraškim područjem samo na 17 km dugom komadu od Ključa do utoka Savice.

Daljnja istočna granica velikog kraškog područja opkoljuje porječje Ribnika i Sane, koje izbija iz velikih "vaucluse-vrela" na podnožju strmog ruba. Isti je slučaj i u Plive, dok Janj, koji se dalje zove Vagancem, izbija iz gustog područja, zapadno od Skoplja, te probija kras u kanjonu.

Dalje ide veoma izvjesna granica rubom kupreškog-polja i uz prugu škriljastog gorja, koja prati zapadno gornju dolinu Vrbasa. Onda se kraška zemlja potisla naprijed u Raduši planini do Mejnik-prevale a jedan izolovani komad, Dobruška planina, zašao je još i na rudogorje.

Odavle počevši tvori dolina Neretve granicu zatvorenog područja, koja većinom presjeca temeljno gorje, a gdje to ne čini, presjeca provalu, što ide od Konjica preko Borke do Glavatičeva. Doskoro nad Bjelemićem pojavljuje se flišovni komad, iz kojega izvire Neretva. Na Kuk-planini veže se opet bosansko s crnogorsko-hercegovačkim visokim gorjem.

IV. Opis pojedinih dijelova kraškog područja.

Visoka Hrvatska.

Počet ćemo opis Bosne s njezinim sjeverozapadnim iskrajkom. Tijek političke granice ovdje je uvjetovan visokim istočnim rubom područja, koje je nazvano platô-om Visoke Hrvatske. Nije to plato, nego pobrgje s kraškim poljima, komad zemlje, što ga je priroda vanredno dobro omegjašila. Njegov rub vije se prema sjeveroistoku prilično ravnim pravcem od gornje Dobre i ogulinske zavale do današnje tromegjašne tačke megju Hrvatskom, Bosnom i Dalmacijom, koja leži na jugoistočnom kraju Velebita, nedaleko od izvora Une, Zrmanje i Krke (tačnije Tiškovca). Najbolje je markira visinska crta od 500 m; nijedna tačka unutar, sve do morske obale, ne leži niže. Oba ruba oštro se ističu osim toga omašnim gorjem:

-- 367 --

istočni Malom Kapelom, Plješivicom i njezinim nastavkom, a na zapadnom ispinje se Velebit ponosno iz Canala della Montagna, komu je bura, što bijesni po njegovim jarugama s pravom pribavila ime Canale di Maltempo. Oba megjašna gorja spajaju se na sjeveru u Velikoj Kapeli. Ova je ulekninom rastavljena od čukora (Gebirgstock) kranjskog Sniježnika, a njom ide željeznica Karlovac-Rijeka. Nema prevale s jasnim, pristupnim brazdama, nego neznatno sniženje kraškog područja na 1000 m poprečne visine, preko kojeg bi se na više mjesta dale izgraditi ceste, ali bi valjalo svuda svladati znatnih poteškoća. Ovdje vodi najkraći put iz panonskog nizozemlja k Adriji, jedna od najvećih evropskih prometnih linija. Kako mora da je neprijatna obala, kako naporan prijelaz, kada ovdje ne cvatu veliki, već od starine znameniti gradovi! I kopnena krajnja tačka ove linije kao i ona, što leži na moru, kasne su tek umjetne tvorevine: Karlovac dao je istom nadvojvoda Karlo Štajerski godine 1578. sagraditi, kao pograničnu tvrgjavu protiv Turaka, a današnja Rijeka sasvim je nova tvorevina ugarske države; stari "St. Veit am Flaum" bio je do sredine XIX. stoljeća, kao što to još danas pokazuje opseg starog grada, neznatni primorski gradić kao susjedni Bakar i radi gusarstva glasoviti Senj. Pače i ceste preko gorja odaju već po svojim imenima: lujzinska, karolinška, jozefinska cesta, moderni i umjetni postanak.

Na najužem mjestu izmegju Ogulina i Novog ne mjeri dinarski sistem ovdje na svom korjenu više, no 35 kilometara u širinu. Tako je tanka nit, kojom se gorski sistem Balkanskog poluostrova s Alpama hvata, tako je uzak nasip, koji dijeli panonsku zemlju od mediteranog područja.

Pošto se Velebit, od svog utanka (Einschnürung) kod Novog do svoje krajne tačke, vije u lijepo zavijenom luku ponajprije prema jugu, a onda prema istoku, dok se zapadno okrajno gorje proteže ravnim pravcem prema krajnjoj tačci, visoka se Hrvatska raširuje od 35 km na 70, da se onda završi u tupom kutu. Duljina našeg područja iznosi 170 km. Tako nastaje znatni predio sa više nego 10000 km2 površine. Smještena je ta krajina ovdje na sjeverozapadnom kutu Balkanskog poluostrova kao tvrgjava. Gdje bi imala da budu vrata, gdje bi morao biti prostor za prolaz, spojni član, tamo se nalazi bedem, zapreka. Niz nepristupnu obalu bez luka ruši se kopno u more, koje uzburkavaju neopisive bure. U više no pola godine bijesni ovdje bura, jer je visoki tlak zraka na hladnom, snijegom pokrivenom visočju, a niži na toplom moru ovdje prirodno pravilo i to ne samo u zimi. Ono, što drugdje zove burom, u Senju "gdje se bura ragja" tek je "borino". I k jugu spušta se Velebit prema dalmatinskoj ravni strmo. Gorje izgleda kao zatvoreni, sve do u ljeto snijegom pokriveni bedem i to ne samo, kad ga gledamo iza modrih valova Kvarnera, kako na istoku lebdi kao završetak slike, nego i sa vrućih ravnica oko Zadra i Knina. Na svom jugoistočnom kraju priključuje se najvišim i najneprijatnijim bosanskim gorskim područjima i srašćuje se s njima u oporo pogorje, koje usprkos znamenovanja prometnog, što bi ga moralo imati, danas još pripada megju najudaljenije i najmanje posjećivane dijelove Evrope. Ne možemo reći: najnepoznatije, jer je vojnička skrb, koja sve kulturne razlike izravnjuje i ovdje stvorila specijalne karte.

Istočni rub je isto tako zatvoren, dakako ne tako odregjeno, kao zapadni rub. Nutrina je ispunjena oporim i visokim gorskim lancima, većinom obraslim šumom, oskudnim težatnom zemljom i danas još, jedva sa 400.000 stanovnika tek rijetko napučena. Nijedna željeznica ne prodire u nutrinu i umjetne ceste moraju neprestano

-- 368 --

prelaziti preko prevala, neprestano se ide uzbrdice i nizbrdice. Ovdje se ni ne čuje spominjati koji željeznički projekt.

U tursko vrijeme bila je zemlja većinom pustoš, daleka, neprohodna šuma rastavljala je pogranične tvrgjave. Dodirna tačka velevlasti, što su se borile, bijaše tako osamljena i teško pristupačna, da se ovdje samo malo šta javlja o ratničkim djelima, premda je tekla granica paralelom Bihaća poprijeko kroz zemlju tako, da su Senj, Otočac i Slunj bili još carski, a velika kraška polja Like, Krbave i Korenice turska.

U ono doba zvao se dio, što je ostao kršćanskim "morskom granicom". Pošto je godine 168…[1] i južni kraj otet Turcima, uregjena su ovdje područja ličke, otočke i ogulinske krajiške regimente. Ovi graničari bijahu na zlu glasu - nepokorni momci, lijepi, snažni ljudi, ali zli susjedi. Kao što su se doskora, iza što su stresli turski jaram, premda kršćani, bunili protiv novih gospodara i poubijali njegove činovnike, tako se ovdje i uzdržalo sve do daleko u XIX. stoljeće hajduštvo i divljaštvo. Još i danas imade mnogih osobnih uspomena na te zgode.

Ta nepristupačna, divlja "Visoka Hrvatska" zaklanja Bosnu prema sjeverozapadu, a to znači, da ju zatvara pred kulturnim svijetom, odbija ovaj od njenog praga, zatvara joj put k sjevernom kraju Adrije i k gornjo-italskim ravnicama, kao i u nutrinu istočnih Alpa u Kranjsku i dalje. Komad naime zemlje, koji se istočno priključuje, upućuje promet u panonsku zavalu.

Bihaćka i slunjska kraška ploča.

Istočni rub Visoke Hrvatske s juga je do u širinu Bihaća usko srasao s kraško-gorskom Bosnom. Ovdje se iznenada odmiču gorski vijenci na desnoj obali Une te daju mjesta kraškoj ravni, koja se pruža u duljini od 100 km i u poprečnoj širini od 20 km duž gorja Visoke Hrvatske sve do Kupe. Općenito se ona spušta s juga prema sjeveru, ali visinska je razlika neznatna. Dok imade kod Bihaća neko 350 m nadmorske visine, imade sjeverni rub, južno od Karlovca, samo oko 250 m. Nije ni ona bez nasagjenih povora i neravnosti, koje se ispinju od 400-500 m, ali, u cijelosti uzeto, imade malo kraških ploča tako velikog rasezanja i tako ravnih. Njezino rasezanje tačno se razabire po crtežu zemlje i rijeka na generalnoj karti 1:200.000. Ona sama nema nikakovih žlijebova, koji nastaju na njoj samoj, ali ju protječe više većih rijeka u uskim koritima, poput kanjona bez pritoka. Dobra, Mrežnica i Korana izbijaju na karbonskom i donjotriadičkom gustom kamenju, koji nastupa orogenetički u nutarnjoj Visokoj Hrvatskoj. Prve dvije nestaju odmah, čim stupe na krašku ploču, na megji triasa i krede u ponorima, pa nakon kratkog, podzemnog puta opet izlaze na vidjelo te se vijugaju, polagano tekući, kraškim krajem, ali ih prekidaju mnogi mali slapovi. Očito je, da ih uzdržava i umnožava kraška voda podzemnica. Korana ne iščezava, a isto tako ni snažna Una, koja probija kras na njegovom jugoistočnom kraju izmegju Bihaća i Krupe.

Istočnu megju kraške zemlje karakterišu brojna vrela, koja teku većinom s krasa prema istoku te se spajaju u Radonju i Glinu. Crta, što spaja vrela svih ovih potoka, koji teku na površini, označuje nam ujedno megju krasa. Jedan

  1. Godina nije u rukopisu ispisana. Op. ur.

-- 369 --

komad nad Slunjom teče Korana na dodiru prokapljivog vapnenca sa gustim kamenjem. Ovdje prima pritoke s nadzemnim tijekom. Na istom mjestu zaokreće granica na istok i južno od Cazina, koji leži na jednom pritoku Korane, počinje megjašna pruga, gdje rijeke teku iz humlja na kras, a ne sa njega. Imade tu dva veća i neko osam manjih potoka, koji tim osebnim putem udaraju. Nesumnjivo utječu ili u vodu podzemnicu Une, koja 4 do 8 km dalje južnije teče, ili neposredno u korito Une, o čemu nemamo još podataka.

Krašku ploču, o kojoj smo ovdje govorili, sačivanjavaju po Hauerovoj karti poglavito kredni vapnenci, iz kojih izmiljaju trijadički otoci. Čini se, da je denudacijona ravan, barem se vide svuda slojevne glavice. Grund naslućuje, da ova ravan, kao i druge istog karaktera, koje se svuda nalaze uz tamošnje kraške rijeke, potječe već iz ranog tercijera.

Pobrgje na Glini.

Slunjska kraška ploča nije odijeljena nikakvom orografskom nizinskom linijom od područja s nadzemnim tekučicama, s kojim megjaši na istoku. Zapadna i južna granica, koja je uvjetovana uslijed različitog načina odvodnjivanja, tačnije je gore opisana. Ako se uzme kao granica prema istoku tijek Une, počevši od Otoke do Kostajnice, a prema sjeveru Kupa od Karlovca do Siska pa dalje ravnica Save, dobijemo dobro zatvoreno područje od … km[1] površine, koje je ispunjeno pobrgjem i humljem s mnogo dolinskih brazda. Samo malo tačaka dosiže visinu od 600 m, većina dugoljastih, zaobljenih povora drži se do visine od 400-500 m. Prema sjeveru spušta se zemlja; pošljedni povori nadvisuju nisku ravan samo za 100 m a i manje. Gdje se kraška ploča sudara sa humljem, većinom je ovo više te je uslijed toga put onamo teže prohodan u zemlju, koju prometni putevi obilaze, premda je mnogo plodnija, a djelomično i gušće napučena. Pojedini, viši dijelovi tvore suvisla šumska područja i nose posebna imena, kao Petrova gora (najviša tačka 507 m) na zapadu, Samarica (takogjer Zrinjska-gora zvana) na istoku (najviša tačka 615 m). Politička granica tu isjeca srednji komad zemlje u korist Bosne, kojoj područje ovdje tvori bok prema sjeveru, koji se raspoznaje i na kartama malog mjerila. Glavna rijeka jest Glina, koja teče prema sjeveru te dovodi i Kupi najveći dio vode iz našeg područja.

Geološka gragja hrvatskog odjela proučavana je tačnije već pred više nego 30 godina, djelomično zato, što se u dolini Žirovca, koji utječe naprotiv Novog u Unu, kod Trgovâ, našlo bakrene rude. Bosanski odio nije još tačnije istraživan, premda će se ovdje jedva šta neobična naći. Iz oblika tla proizlazi drugi tijek granice krednih vapnenaca, što stvaraju kras, nego li što je to nacrtano na karti u "Grundlinien". U ostalom, nije potrebno dvojiti, da se područjem viju četiri pojasa, koji jedan iza drugog slijede sjeverozapadno-jugoistočnim smjerom. Najprije za krasom slijedi širok komad triadičnih kami, poglavito donjeg triasa, verfenski slojevi i dolomiti. Na pojedinim mjestima, kao kod Peći, pa južno od Vranograča, imade otokâ kami, što stvaraju kras; n. pr. iz strmenite stijene od Peći izbija kraški potok. Stur pribraja zato u svom izvrsnom opisu ovih krajeva ovaj čitavi triadički komad

  1. Broj fali u rukopisu. Op. ur.

-- 370 --

jošte kraškoj zemlji. Ipak ističe, da ovdje nijesu kraški oblici tako izraziti kao u pravoj kraškoj zemlji, u Lici. Nema tu nikakovih ponora, sve rijeke imadu nadzemni tijek, samo manje vode propadaju u provalije i lijevke. Neprijatnost kraja ublažuje dalji istup dolomita, u kojima se kraški oblici ne uzdržavaju, jer se kamenje troši te ispunja vrtače i šupljine. Iza toga slijedi pojas paleozoičkih naslaga sa spomenutim rudama u Žirovcu, na to slijedi vijenac pješčara sa serpentinima i napokon grade miocene naslage savskog područja pošljednje odsjeke humlja prema ravnici. Na malenom se području ovdje nalazi isti slijed slojeva, koji je općenito karakterističan i za geološku gragju Bosne: od krednih vapnenaca jadranskog krasa kroz trias k paleozoičkim provalama, onda preko krednog i eocenog fliša k okrajnom talogu panonske zavale. I drugo jedno dalnje obilježje Bosne ne manjka: umeci sredozemnih jezerskih nanosa, koji se sada pokazuju kao bijeli, sitno-zrnasti lapori i pješčari. Takovi su konstatirani kod Cazina, a naslućuje se, da ih ima i kod Jezerskog.

Triadički ili prijelazni kras.

U Bosni imade široki komad zemlje, koji odaje sva svojstva kraške zemlje, ali tek u slabijem stepenu. Odlikuje se nepravilnom površinom, koja nije razvedena po hidrografskim zakonima. Vrtače, isušene doline i nepravilni povori ispunjaju kraj i podaju mu često veoma labirintičan oblik. Ipak se ne vidi redovno gola kam, nego je pokriva debeli, ilovasti ili humozni pokrivač. Mjestimice imade i otvorenih žlijebova. Kulturna vrednota puno je viša, nego ona pravog krasa, šuma izvrsno uspjeva, a na većini mjesta moguće je i poljodjelstvo.

Dvojbeno je još, da li su klimatski ili geološki uzroci, koji tu pojavu prouzrokuju, jer se taj prelazni kras nalazi samo u kontinentalnim dijelovima zemlje; on prati pravu krašku zemlju, koja se vije duž Adrije kao paralelna zona na nutarnjoj strani. Geološki nalaz govori za to, da poglavito istup triadičkog kamenja proizvodi ovaj oslabljeni kraški tip. I triadički vapnenci imadu stanovitih provalija, pa prema tome i podzemnu, vertikalnu vodenu cirkulaciju, ali su oni mnogo manje čisti, nego kredni vapnenci; ostavljaju naime za sobom veće zaostatke trošenja - većinom žutu ilovu. Ne pojavljuju se ni u tako velikim, neprekidnim površinama kao pravi vapnenci. Opetovno će se naći pruge verfenskih škriljevaca, pješčara i dolomita, a njihovi raskidani i rastrošeni zaostaci zastiru i kraško područje te ga čine djelomično neprokapljivim.

Za ovaj je dakle pojas karakteristična, uz oslabljene kraške oblike, i neprestana izmjena pravog krasa sa sasvim izričitim ne-krasom. Usred meteža vrtača naći je tu prijatnih dolinica s tekućom vodom, možda sa usovima zemlje i močvarnim livadama. Kraško područje ne istupa kao santa, koja nadvisuje ostalu zemlju. I taj tip postoji, a nalazi se veoma često i na velikom prostoru, pače i u južnoj te zapadnoj Bosni; ovdje se ali misli jedan drugi oblik zemlje, u kojem kraško kamenje ne nastupa kao santa, nego s drugim vrstama tla približno leži u istoj ravni, očito kao dio jedne zajedničke izblanjane površine. Poglavito se nalaze u sjeverozapadnoj Bosni, u glinskom pobrgju i megju Unom i Sanom, uzduž sjevero-istočnog ruba pravog kraškog gorja.

Klima doprinosi sigurno tomu, da se opreke jačaju. Pošto je goli kredni kras podvrgnut mediteranskoj, sušnoj, ljetnoj klimi, moraju se njegove osebine još jače

-- 371 --

istaći, dok hladna i vlažnija klima triadičkog područja može krašku prirodu još i dalje da prekrije i da joj otme njezinu oporost.

Bihaćka zavala.

Slunjska kraška ploča ulazi sa sjeverozapada megju Plješivicom i glinskim pobrgjem širinom od 20-30 km u Bosnu. Plješivica tvori ovdje veoma omašno gorje, upravo kod Bihaća ispinje se Crni vrh 1000 m visoko u jedan mah sa podine do svog vrha, bez stepenice, bez najneznatnijeg predhumlja (od 351 na 1358 m). To je crno-siva, šikarjem obrasla stijena. Brda, što južno od Bihaća završuju ravnu zemlju i panorama, manje su blizu i manje visoka, ali napadna u oblicima, kao Veliki i Mali Ljutoć (941 m i 1168 m). Na jugoistoku tvore tamne kose Grmeč-planine, na istoku i sjeveru manje visoko, zagasito humlje dno ove osebujne, megju brda utisnute plosnine. Dok je megjutim sjeverni dio naše kraške ploče od Karlovca do granice prekinut samo isponima, ovdje, gotovo sasvim horizontalna ravan, sačuvana je samo na svojim rubovima, a u sredini je utonula najmanje 150 m duboko, a po svoj prilici i mnogo dublje, jer visinska razlika megju dnom bihaćke kotline i nadmorske visine ravni, u koju je utonula, iznosi 130-150 m. Ovamo treba još i uračunati nepoznatu veličinu nanosa.

Pokušajmo sebi razjasniti ovu osebnu tvorbu na nekom proprečnom prorezu. Na podnožju spomenutog Crnog vrha nalazimo se gotovo na sasvim horizontalnoj kraškoj ravni, visokoj 340-350 m nad morem. Ona je obilježena vrtačama i kamenim brazdama kao izravnana plosnina. U širini od 1-5 km prati cijelu podinu Plješivice, da dalje sjeverno, na Korani prelazi u slunjsku ravan; istočno naići ćemo na strmi slaz s poprečnom visinom od 130-150 m a podno mu se stere daleka bihaćka zavala. S onu stranu, na istoku, na obroncima (povijarcima) Grmeč-planine, ali i na sjeveru, na glinskom pobrgju, opažamo isti strmi okrajak u jednakoj visini; svuda je zavala opasana ostatkom kraške ravni. Priloženi poprečni prorez objasnit će položaj.[1]

Dno zavale samo je djelomično plosno. U koliko je plosno, tvori mokre, često močvarne površine, kojima se vijuga Una. Uz nju se dižu zeleni brežuljci, a kam im na otvorenim mjestima svojom sjajnom bjelinom upada u oči. Oblikom i bojom sasvim se očito razlikuje od tamnijeg, oporog kraškog gorja. U sjevero-zapadnom kutu zavale, kojega se Una ne dotiče, dosižu ti brežuljci do visine izokolne ravni i ispunjaju zapravo cijeli prostor izmegju strmih rubova. Gragjeni su od čvrstih, pločastih vapnenaca, koji služe kao dobar gragjevni kamen. Na daleko i široko po sjevorozapadnoj Bosni naći ćemo nadgrobne spomenike, izdjelane od tog lijepog, ako i ne veoma trajnog kamenja; isto tako gragjene su i kuće u Bihaću od istog materijala.

Bihaćko polje imade dugoljasti, kruškoliki oblik. Od Ripča do Rujnice dugo je 24 km, a kod Bihaća na jugu 9 km široko; dalje prema sjeveru suzuje se na 3 kilometra.

Tu imademo kraško polje, koje pokazuje obični neogeni nanos. To polje je, kao i druga, utonulo u veoma jasno i lijepo razvijenu denudacijonu ravan. Nekadanja

  1. Nacrt, na koji se odnosi ova opaska, nije nagjen. Op. ur.

-- 372 --

suvislost, koja je još u cijelom ocrtu komada te ravni sačuvana, osobito je napadna i nedvojbena. Jasno se razabire: nekada je ovdje postojala ravan, koja je ležala 130 m više nego sadanja, a bila je gotovo dvostruko tako široka te se bez prekidanja nastavljala u slunjsku ravan, koju sada protječu Korana, Mrežnica i Dobra. Onamo ona još i danas slazi. I tadanja Una morala je teći u tom smjeru; ona se spajala u okolici Leskovca s Koranom, gdje si je ova izdubla duboku žlijeb, ali sa svojih 260 m još uvijek znatno više leži nego tlo bihaćkog polja. Današnja Una, koja teče njime samo 230 do 211 m nad morem, ide drugim smjerom. Pošto je od prilike polovinu zavale protekla, okreće na istok i probija u dugoj i uskoj jaruzi krašku ravan, koja se u neprestano jednakoj visini još 20 km daleko do Krupe prostire.

Iz stare ravni, da izaberemo sasvim nepristan izraz, "izvagjena je" bihaćka uvala; da li ulijeganjem ili riječnom erozijom? Kad se strmi rubovi, koji se sada vigjaju, ispitaju, a da čovjek nije prije razmišljao, dobit ćemo utisak, da to nijesu rubovi rasjeda, nego bridovi preostalih ostataka erozije. Moglo bi se tu pomišljati na kamene terase, u dolini Ina, na "Mittelgebirg" od Lausa, Mieminga ili Gnadenwalda. Ipak su ostaci bihaćke ravni mnogo bolje sačuvani kao ravan; na satove daleko su plosne kao guvno, što se u ostalom lako dade rastumačiti kraškom prirodom, jer podzemno odvodnjivanje ostavlja površinu nepromijenjenu.

Ako li se opet ispita oblik zavale kao cijelosti i njezin poregjaj u dinarski smjer gorja, ragje ćemo misliti, da je postala uslijed rasjeda.

Ponajprije sasvim je izvjesno samo jedno, da je stara udubina bila basen, ne dolina, jer se ispunila vodom i imala jezero. To dokazuju još danas u velike sačuvani nanosi, koji tvore čitavo pobrgje u zavali. Sada je ali veoma čudnovata pojava, da ovi jezerski lapori stoje sasvim jednako visoko, kao i terase, što ih obrubljuju, ali ih nigdje ne pokrivaju. Razina jezera stajala je dakle upravo u visini stare ravni; kad je jezero bilo ispunjeno i kad je svu vodu nadomjestila jezerska kreda, tekla je Una opet u prijašnjoj visini, ali očito ne više u istom pravcu kao nekada. Skrenula je na istok i usjekla si kanjon na kraškoj ploči. Što je on dublji postajao, to se ona više udubila u jezersku kredu te je znatan dio njezin odstranila iz korita. Sadanja dubina zavale nije ovisna od starog jezera, nego od dubine odvirnog kanjona; jezero moralo je biti mnogo dublje, jer njegovo dno, koliko mi znamo, nije još nigdje izašlo na vidjelo.

Tako je konačno proces razumljiv. Samo u izvagjanju imade još teško shvatljivih tačaka. Zašto se naime polje ne provaljuje na rubu brda i zašto preostaje u naokolo ostatak stare ravni? Istu pojavu opažamo na veoma mnogim poljima. Penck izvješćuje isto o Fatničkom polju u Hercegovini, a opažanje isto je tako ispravno kao i Grundovo u Livanjskomu polju. …

Što se češće ponavlja, to je nevjerojatnije njeno tumačenje rasjedom. Zašto li se novo polje provalilo u staru denudacijonu ravan te je svuda, regbi bojažljivo, izbjegavalo njezine okrajne partije? Zašto je svuda preostao okrajak, kao onaj što smo ga za bihaćki primjer tačnije opisali? Tome nema nikakvog razloga.

Po svoj prilici je takav tijek misli sklonuo Grunda, te je postavio drugu hipotezu o tečaju te pojave. Prema tome imali bi sebi predstaviti proces na slijedeći način: rasjed polja uslijedio je u vrlo rano doba megju postojećim brdima, koja su tada dosizala sve do okrajaka polja. Iza toga dolazi stvaranje jezera i jezerski

-- 373 --


Slika 10. Rrmanj-manastir. U dnu duboko usječena sutjeska Une. Po fotografiji E. Richtera.


Slika 11. Una kod Rmanj-manastira. U dnu slapovi Une niz sedraste grede. Po fotografiji E. Richtera.

-- 374 --

nanos i čim se ovo svršilo, kolebala je rijeka na aluvijalnoj ravni, sad amo, sad tamo i tako je dugo navaljivala na svoj okvir, dok nijesu nastale terase u jednakoj visini s nekadanjom razinom jezera. Ove se tek onda dadoše raspoznati, čim se rijeka dublje usjekla, a ispražnjenje jezerskog nanosa postiglo je zamjernu mjeru. Za tog ispražnjivanja ubilježila je riječna erozija tragove nekadanje jezerske obale, jer je rijeka u različitim visinama i na različitim stranama zavale tekla.

Pošto nova hipoteza nadomješta teško shvatljiv nazor vjerojatnijim mišljenjem, može se do zgodnijega prihvatiti. Za nju govori Katzerovo otkriće neočekivano visokih bosanskih sredozemno-jezerskih ispunjaka, često oligocene starosti. Da se stvori tako velika denudacijona ravan, treba mnogo vremena, pa je jezero moralo biti ispunjeno već u miocenu. Ako sada leže kongerije u najgornjim slojevima, to donji mogu biti bar mnogo stariji.

Una.

Una izbija 56 km poviš bihaćke zavale iz velikog kraškog vrela, na lijevoj (hrvatskoj) strani prilično širokog dolinskog dna s neznatno strmim stranama, a uleglo se u verfenske škriljevce. Ovdje se sa sviju strana stječu nadzemni žlijebovi; tek ondje, gdje kraški pokrov zastire provalu gustog kamenja, zalazi rijeka u sutjesku, sličnu kanjonu, koja se je jedno 200 m duboko ubrazdila u kraškoj ravni. Rijeka teče mirno i bezglasno s neznatnim slapom i ostavlja s desna i lijeva malene i svježe livadne krajeve. Nakon 7 km suzuje se dolina do neprohodne jaruge, pa onda ulazi rijeka u proširenu dolinu, u kojoj je izgradila najveći i najljepši sigasti čunj (rtanj), što se dade naći i koji nadmašuje slične gradnje kao slapove kod Jajca, Tivoli-a ili Terni-a svojom prostranošću, prem po visini zaostaje za ovim obim posljednjima. Dolina se proširuje od ishodišta čunja, naime od spomenute jaruge, koja je tek nekoliko desetaka metara široka na 700 m. Ova luka leži neko 1 1/4 km niže jaruge. Prostor taj pun je sigastih terasa, plosnog, zdjelastog obličja, koje u tavanima slijede jedna iza druge. Okrajci tavanica obrasli su grmljem, a zavale su pokrivene poljima; tako se može cijela gradnja s viših tačaka tačno razaznati. Podsjeća na poznati pogled sedrenih zdjela, koje su tavanasto jedna nad drugom gragjene, kakove poznajemo u Yelowstoneparku, u gorskim područjima Novog Seelanda (Rotomahana) ali i u bunarskoj špilji kod S. Kanziana. Ipak su ovdje mjere sasvim druge. Razlika u visini izmegju najviše i najniže tačke cijele ove gradnje iznosi dakako samo 40-50 m. Una se ruši preko plosnog čunja u lijepim slapovima, koji, kao svi ovi sedrasti slapovi, gotovo nestaju u najbujnijoj vegetaciji stabalja i šikarja. Sedra je veoma mekana i porozna i lako se raspada. Brojni mlinovi nalaze se osobito na lijevoj, hrvatskoj obali.

Neposredno na donjem kraju ovog osebujnog mjesta utječe s desna Unac, o kojem će trebati napose govoriti. Pruga Unina tijeka, koji iza toga slijedi, doduše je takogjer ravna, prilično uska dolina, ali nema više izraziti kanjonski karakter. To sigurno dolazi od tuda, što je umetnuta snažna konglomeratna masa, a njeni su ostaci sačuvani kao tornjevi i bastijoni. Oni su raščlanjeni kišnim jarugama i oduzimaju okolini Kulen-Vakufa kraški karakter, koji odaje samo jedno snažno vrelo, što neposredno tik malenog otočnog grada izlijeva hladnu vodu u Unu.

Niže Kulen-Vakufa usjeca se Una u uski, dugi otvor verfenskih škriljevaca, ali ga ne slijedi dalje. Ova provala škriljevca tvori dolinu od Orašca osobita oblika.

-- 375 --

Megju 300 m visokim vapnenim stijenama prostire se sasvim uski komad plodnog kraja, koji, ispinjući se prema sjeveru, konačno ulazi u kras kao uska žlijeb.


Slika 12. Komad stijene od konglomerata kod Rmanj - manastira. Po fotografiji E. Richtera.

Una zaokreće na zapad i teče više no 20 kilometara u djelomično sasvim nepoznatim, sada još neprohodnim jarugama, koje su od prilike 200 m duboko usječene u krašku ravan.

U bihaćkoj ravni struji Una megju plosnim obalama, često poplavljujući zemlju. Ovdje prima niže grada opet sa lijeva jako kraško vrelo Klokot kao pritočicu. Ovdje izgleda rijeka veoma snažna i pokazuje, prema svom kratkom tijeku, nerazmjerno i neobično obilje vode.

Čim zagje iz bihaćke zavale opet u spomenuti kanjon, zaustavlja ju sigasti nasip, koji se ovdje položio poprijeko; to je slap Kostel kod Brekovice. Da se bihaćko polje očuva od poplave i močvara, prosječeni su kroz taj nasip god. 1896. i 1897. novi, dublji žlijebovi, što je uz neznatne troškove dovelo do vrlo uspješnog rezultata. Na 2-3 kilometra duljine moglo se dno rijeke spustiti za 2-3 m, a kroz to se steklo 1100 ha močvarnog tla.

U 26 km dugoj sutjesci, koju Una protječe megju proširkom od Bihaća i Krupe, imade još više manjih sedrastih slapova, a štetno im djelovanje dalo bi se lako odstraniti. Pošljednji slap nalazi se kod grada Krupe, a služi kao svuda i ovdje poglavito brojnim mlinovima. Ovdje kod Krupe dobiva Una opet znatan pritok iz kraškog vrela Kružnice. Kod Otoke izlazi iz krasa, i to ponajprije na mesozoičko, a onda na neogeno humlje. Ovdje teče u širokoj dolini s prilično mnogo otoka i gajeva. Kod Novog prima gotovo jednako jaku Sanu i utječe nakon tijeka od …[1] km kod Jasenovca u Savu.

Una nosi za niske vode kod slapova Kostela 60 m3, za visoke vode 600 m3.

  1. Broj nije u rukopisu označen. Op. ur.

-- 376 --

Provale na gornjoj Uni.

Izvor Une leži veoma blizu istočnog kraja Velebita; čini se za to, da je njezina dolina prirodan put k ravnicama srednje Dalmacije, koje se prostiru neposredno na južnoj podini Velebita. Čini se, da je još sveza time olakšana, što baš ovdje istupaju dvije provale verfenskih škriljevaca, koji su ovdje okomito ulegli na gotovo zapadno-istočni smjer Velebita, ali paralelno sa pravcem istočnog ruba Visoke Hrvatske. Zapadna od ovih provala prekinuta je u sredini svog rasezanja, na neki način premoštena je kraškom kami u duljini od prilike 10 kilometara. Tako nastaju dva dolinska komada, svaki dug po 16 km. U sjevernom komadu leži izvor Une u južnom Zrmanje. Dolina Zrmanje otvara se široko i bez stepenica u dalmatinsku ravan. Najviša tačka puta preko spomenutog vapnenog mosta, koji dijeli oba komada doline, iznosi 796 m. Pošto vrelo Une leži od prilike 400 m visoko, a Zrmanje 300 m, mora se čovjek sa sjeverne strane 400 m, a s južne 500 m uspinjati, a od toga otpada na obje strane od prilike 300 m na strmo uspinjanje u serpentinama. To je cesta preko Velike i Male Popine, zaista glavna prometna linija stare dobe, kada su Visoka Hrvatska, sjeverozapadna Bosna i Dalmacija sačinjavali staru Hrvatsku.

Druga provala verfenskih slojeva leži s prvom paralelno a vije se istočno od nje u udaljenosti od samih 6-7 km. Ona ne dosiže tako daleko na sjever kao prva i nema ovdje svoju vlastitu dolinu, nego se svršava u kraškim poljima: Trubarskom i Dugompolju. U pošljednjem izvire Tiškovac-potok, bujica, koja brza u jarugastoj sutjesci megju 1654 m visokom Ilicom na istočnoj strani i 1281 m visokim Sekulin-vrhom i brdima sličnih visina na zapadnoj strani u zavalu Kninsku, gdje se s Krkom spaja. Ovim vodenim tijekom teče od mira u Svištovi granica najprije megju Hrvatskom i Bosnom, a onda od jedne tačke niže Ilice uz Crni potok megju Dalmacijom i Bosnom. Premda ovdje vodi jedna dolina do bosanskog platô-a, u kojem leže spomenuta polja, to ipak nije bilo sve do u najnovije doba ovdje nikakovog prometala, naprotiv: najgornji dio Tiškovačke doline s Crnim potokom, zaštićen nepristupnim stijenama Ilice, vrijedio je na daleko i široko kao najnepristupniji zakutak. Ovdje bijaše 1867.-1878. godine sijelo ustanka protiv turskog gospodstva, u koje se nikada nije tlačitelj usudio provaliti. 1901. sagragjena je ovdje željeznica, dakako samo uskotračna za otpremu drva, koja vodi iz Knina u Dugo polje, pa pošto se uspela, dalje u dolinu Unca i prema istoku.

Ova željeznica dala bi se isto tako lako nastaviti i u dolinu Une. Kraško gorje izmegju obje provale, koje se dolje južnije uspinje do 1425 m, snizuje se na sjeveru izmegju Dugog polja i najgornje doline Une tako jako, da se može bez ponovnog jačeg uspinjanja spustiti dolje k Uni. Dugo polje leži naime 650 m, a dolina Une, kao što je to spomenuto, 400 m visoko. Sada pače ide presušena kraška dolina od Dugog polja dolje Celija-potoku, koji kao Ragjenovica utječe kao uski kanjon u sutjesku Une. Dolina Une niže izvor-zavale nije još nikako uregjena kao prometna cesta; kod Rmanja postoji samo baš nogostup, a odavle do Kulen-Vakufa cestica, kojom se može samo za nevolju voziti. Izmegju Kulena i Bihaća izbjegava cesta dolinu Une te se uspinje na istočnu visoku ravan, pri čemu se mora popeti na visinu od 764 m, 461 m iznad Kulen-Vakufa. Stare ceste od gornje doline Une, dakle i nastavak puta preko Popine, drže se sve daleko od Une i idu

-- 377 --

preko Lapačkog polja u Visoku Hrvatsku, dalje prema Bihaću, pri čemu valja preći mnogo previja i dospjeti na visinu od 771 m. Razlog je tim stranputicama čisto politički, jer je valjalo uklanjati se turskom području.

Sama o sebi ne pruža dolina Une od izvora dalje do Bihaća nikakovih nesavladivih poteškoća za gradnju željeznice. Od izvora dalje prema Dalmaciji utrla je put željeznica za otpremanje drva.

Od Bihaća mogla bi se opet naći sveza sa evropskom željezničkom mrežom bez osobitih poteškoća na dvije linije: preko Slunja na Ogulin, kroz češće spominjanju krašku ravan i slijedeći dolinu Une do Novog; ondje 65, ovdje 55 km ravne udaljenosti. Udaljenost od Bihaća do Knina diljem Une i Tiškovca iznosi ali neko 110 kilometara. To je nedvojbeno najlaglja i najprirodnija sveza megju Hrvatskom i Dalmacijom ili megju jugozapadnim kutem panonskog nizozemlja i Spljetom te i srednjom Adrijom. Preko Gottschee-a mogla bi se onda takogjer naći kraća sveza sa alpinskom željezničkom mrežom i prema zapadu.

Grmeč-planina.

Kanjon Une, izmegju bihaćke zavale i krupske, na obim je obalama zaravnjenje sasvim jednakog obličja, uleknuto 150-170 m duboko. Onaj komad krasa, što leži na lijevoj obali, pripada, tačno uzeto, sistemu veličanstvenog bosanskog kraškog područja, koje ovdje započinje. Na krasu, kako je poznato, manjkaju žlijebovi na površini, zato nam ovdje manjka ono udobno pomagalo, koje inače obično služi orografskom ograničenju, premda u prirodi biva na svakom koraku jasno, kako je ovo pomoćno sredstvo nesavršeno i kako je svoj postanak našlo na zelenom stolu. Ovdje ne ćemo dakle uopće zaplesti nikakovu suvislu mrežu linija ograničenja, nego ćemo redomice govoriti o pojedinim znamenitim obličjima površine, kao gorskim povorima i lancima, poljima i dolinskim predjelima. Kao vanjsku ogradu najsjevernijeg dijela bosanske kraške zemlje uzimamo riječne doline Une i Sane, pa i one samo mjestimice predstavljaju pravo ograničenje različno gragjenih i različno izgledajućih dijelova zemlje.

Obje rijeke izviru od prilike na istoj paraleli i teku prama sjeveru: Una do iza Bihaća, Sana do Prijedora, ovdje zakreće jedna na istok, druga na zapad, dok se kod Novog ne sjedine. Time je omegjen komad zemlje, koji je 60 km širok a 80 km dug. Unutar tog prostora ne pripada najsjeverniji kut, s onu stranu crte od Krupe do Sanskog mosta, više pravoj kraškoj zemlji, nego onom osebnom prijelaznom području, u kojem se izmjenjuje gusto kamenje dubljih horizonata sa pojedinim vapnenim santama. To je ono područje, koje je Lukas[1] odijelio kao Majdansku planinu. U glavnom je to provala paleozoičkih škriljevaca; i na karti u "Grundlinien" je tako označena. Katzer je dokazao, da znatan dio od tog pripada triasu.[2] U glavnom je to nisko humlje, a doline im imadu nadmorsku visinu megju 100 i 200 m, dok se povori drže megju 300 i 400 m. Čini se, da je dio iste denudacijone ravni, kojoj pripadaju i kraške ravni oko Bihaća te slunjski kras, samo što ovim područjem protječe pravilna riječna mreža. Vojskova i Japra teku prema

  1. Lukas: Orographie 323.
  2. Katzer: Verbreitung der Trias (Sitzb. kgl. böm. Gesellschaft d. W. Prag 1901.)

-- 378 --

sjeveru, Majdanska rijeka prema jugoistoku. Nekoji potoci iščezavaju u krasu. U zapadnom dijelu našeg područja prevlagjuju kraška područja. Svuda su doduše otvorenim žlijebovima okružena i prožeta, a manje su gusto napučena nego istočni, niži i nevapneni dio. Ovdje tvore samo nekoje šumovite kose, kao prava Majdanska planina, 619 m iznimke gustog naselja, koje se osobito širi na kosama. Gusta vegetacija, izmjena gustih jaruga i širokih dolina, obilje vrtača i prijaznih, dobro natopljenih dolinica, već prema kami, koje se često u sasvim neznatnoj udaljenosti megjusobno izmjenjuju, sve to čini ovo područje, usprkos njegovih neznatnih brdnih visina, prijatnim i interesantnim predjelom.

Pošto je kras rasijan u brojevnim komadićima i otocima gotovo po cijelom području, to imade naznačena megjašna linija Krupa-Sanski most samo to znamenovanje, da se sjeveroistočno od nje nalazi i takovo područje, u kome voda površinom teče, a jugozapadno da je isključivo kras preoteo mah. Ovo kraško područje imade još najviše karakter denudacijone ravni. Tek nešto dalje južno nalazi se gorje jednakog smjera, kao ona megjašna linija, naime SZ-JI. To je Grmeč-planina.

Već s onu stranu Une, blizu Krupe, u glinskom krasu, uzdižu se dvije vapnene kose iz kraške ravni: Velika i Mala Gomila sa 729 m i 797 m visine; isto tako počinju odmah na desnoj obali pojedine više kose s jugoistočnim smjerom, kao na pr. Velika kosa sa 837 m. Istom s onu stranu nizinske linije, koja, presjecajući kao tetiva luk Une, teče upravo od Bihaća prema Krupi, a slijedi je stara cesta, počinje zbijeno, gusto šumom obraslo gorje, a kose mu se uzdižu preko 1000 m visoko. Najviše su tačke Gredoviti vrh i Lisina, obje s 1209 m. To gorje ispunja cijeli prostor s jedne strane do Une i do linije Krupa - Sanski most, o kojoj smo već više puta govorili. Njegova narav malo je poznata, a i crtež kraja na specijalnoj karti veoma je ovdje općenit. Uz velike vrtače nacrtane su prilično rasegnuti potočni sistemi, koji dopuštaju pretpostavku, da tu ima i gustog kamenja, verfenskih škriljevaca ili pak dolomita. Takovih imade sasvim izvjesno uzduž jugozapadnog ruba blizu Une - dolinu od Orašca smo već spomenuli. Ovdje na jugozapadu vije se na podini gorja različitim stepenicama i širokim terasama cesta iz Bihaća u Petrovac, jedna od važnijih prometnih linija zemlje, a od nje se odvaja i ona cesta, koja vodi u Kulen-Vakuf i na gornju Unu, jer još nije za sada utrt put kroz dolinu Une izmegju Bihaća i Kulen-Vakufa.

Opisani prvi ispon Grmeč-planine odijeljen je ulekninom na 600 m od drugog, višeg dijela. Ova uleknina čini nastavak velikog Petrovačkog polja, koje se u tom kraju zove Rudopolje. Ovdje vodi nogostup preko u Krupu, pa prema tome ona tvori svezu izmegju gornjeg područja Une i njegovih klanaca sa zemljom na donjoj Uni.

Drugi, istočni, odjeljak Grmeč-planine viši je, ako i nije zbijeniji, od drugog. Vrhunci od 1200 i 1300 m su brojni. Crni vrh, osamljen na jugoistoku, dosiže pače 1604 m; dva brda, što ih zovu Javornjačom, nadmašuju 1400 m. I ovdje su nacrtani nekoji nadzemni potočni tijekovi, a neće biti sasvim opravdana sumnja, da li zbilja postoje. Biti će to po svoj prilici samo presušene doline. Prema sjeveru slazi gorje prilično strmo i odregjeno na onu više puta spominjanu krašku ravan. Na jednom mjestu na sjevernom rubu nalazi se veliko polje: Lužče polje, koje se prostire neko 11 km, a redovito je u proljeće i jesen poplavljeno, te nekoje

-- 379 --

mlake ostanu i preko zime. Vode se tu gube podzemno a idu u Sanu, kojoj upravo pravcem s Lužča polja pritječe jedno od najljepših i najvećih kraških vrela: Dabar-vrelo. Vrela Blihe, što sjeverno sasvim blizu mimo teku, ne mogu biti zato hranjena iz polja, jer ne leže niže (Bunovac vrelo 379 m).

Kao što sjeverno i sjeverozapadno, tako je i južno i jugo-istočno Grmeč-planina opkoljena širokim kraškim ravnima i time takogjer odijeljena od kraških lanaca, što se dalje prema jugoistoku nižu. Dakako, da ova jugoistočna ravan, Bravsko polje, leži dosta visoko, preko 800 m, tako da se sama ruši niz 300 m visoki strmi rub na kraške ravni na Sani i Sanici, koje se diljem ovih rijeka steru od Lužča-polja do Ključa.

Petrovačko polje.

Južno od drugog odjeljka Grmeč-planine, prostire se velika i široka zavala, koja imade sa spomenute uleknine izmegju oba dijela Grmeč-planine do svog jugoistočnog kuta duljinu od prilike 34 km a širinu od 8 km. Razlikuje se od drugih, dalje južno ležećih velikih kraških polja, kao Livanjskog i Glamočkog, na napadan način time, što nije nikada bilo u cijelom svom prostoru jezerom. Tu nema nikakovih umetaka jezerskih lapora, niti horizontalnog tla s oštro spuštenim rubom, što posmatraču općenitog oblika veoma udara u oči, kao u onih. Gorski pristranci viju se lagano s različnim brežuljcima na podnožju i razgranjenjem u prostranu, lako talasastu zemlju, koja je smještena megju interesantno formiranim gorskim vijencem i predstavlja veliki i prostrani predio plemenitih oblika.

Dno polja je u glavnom kraško dno. To je kras, bogat vrtačama, ali u ostalom pokopanih pod debelim, ilovastim i humoznim slojem. Zato je cijela rudina obrasla zelenilom, livadama i pašnjacima. Vrtače izgledaju kao plosne zdjele i ne prekidaju korisno tlo. Nekoja niža mjesta, kao Medeno i Bjelajsko polje, tako su visoko ispunjena riječnim aluvijama, da su nešto barovita i da nigdje ne izlazi na vidjelo kam. Na najsjevernijem komadu ravni, na Rudopolju n. pr., udaraju kola, što bespućem jure preko pustare, na vapnene brazde, koje izbijaju kroz zemlju crnicu na površinu. Smije se prihvatiti mišljenje, da je ovaj jaki pokrivač kraškog tla prouzrokovala pretežnost dolomita i dolomitskih vapnenaca, koji se ovdje očito izmjenjuju s vapnencima, što tvore kras. Usprkos tomu samo su neznatno razviti žlijebovi na površini. Tek na jugu nalazi se riječica Japaga, koje nestaje, nakon neko 10 km dugog tijeka, u jednom ponoru. Za visoke vode megjutim stigne ona i na Medenopolje, koje bi ispunila svojim sitnim muljem.

Cijela se ravan nagnula lako prema sjeverozapadu; u južnom dijelu, kod Petrovca i Bukovače, imade visinâ od 670-700 m, dok su Medeno polje 610, okolina Bjelaja 580-590, Rudopolje 560-570 m visoki. Najniža su tačka ograde ona više puta spomenuta vrata izmegju oba odjeljka Grmeč-planine, a mogli bi je zvat Risovačkim klancem.

U istom pravcu s Petrovačkim poljem vije se paralelna, ali nešto dalje na istok potisnuta slična, nešto manja uleknina: Bravsko polje. Doduše gotovo je i ono 30 km dugo, ali samo 2-3 km široko (njegova nadmorska visina isnosi 750-800 m). Od Petrovačkog polja dijeli ga niz 1000-1100 m visokih brda, megju kojima imade udobnih prolaza tako, da se Bravsko polje prikazuje kao neka viša,

-- 380 --

pobočna stepenica svojeg većeg, susjednog područja. Kroza to nastaje udoban prolaz duž južnog podnožja Grmeč-planine, iz gornje doline Sane kod Ključa sve do Une u Bihać. Vrijednost mu je to veća, što odavle prema jugu gorje biva mnogo više i zatvorenije, te do doline Neretve nema tako niskog prijelaza iz nutarnje Bosne prema zapadu. Najviša tačka, koju valja ovdje preći, visoka je samo 830 m (kod Jasenovca u Bravskom polju). U svezi s prijelazima od Ključa i Jajca, iz doline Sane u dolinu Vrbasa, a odavle u Travnik i k Bosni, ovaj je komad ceste najvažnija diagonalna linija kroz cijelu zemlju, koja Sarajevo gotovo ravnim pravcem spaja sa sjeverozapadnim kutom Bosne.

Vijenac Osječenica-Klekovača.

S onu stranu diagonalnog uleknuća, petrovačkog i bravskog, ispinje se u dinarskom pravcu kraško gorje opet do znatnih, širokih kosa i visokih plosnina, na koje su još navaljena pojedina viša brda. Megjašnicom je slijedeća linija: Petrovačko polje i dolina Unca, koji se kod Rmanja spaja s Unom, a teku prilično paralelno.

Gornja dolina Unca obilježena je istupom gustog kamenja i tvori tako predio inog karaktera, pa je zato zgodna za prirodno ograničenje. Tako nastaje komad od 16-20 km širine i nekih 1000 m srednje visine, kojeg na istoku presjeca vrelište Sane, koja u svom sjevero-južnom tijeku koso presjeca lance, što se viju prema jugoistoku i prouzrokuje time nisku, pravokutnu brazdu na istočnoj granici krasa.

Tako ograničeno područje, o kojem možemo misliti da siže prema jugoistoku sve do sjevernog kraja Glamočkog polja, najveći je šumoviti kraj Bosne: Crna Gora, područje crnogoricom obraštenih, šumovitih brda. Na prostranoj površini nema tu nikakvog ljudskog obitavališta.

Razlog, zašto je tu isključivo šuma preotela mah, nedvojbeno je visoki položaj. Već na sjeverozapadnoj granici našeg područja, gdje se megju Unom i Petrovačkim poljem rašljasto razilazi, moraju se uspinjati putevi, što vode prema gore od Kulen Vakufa na 800 m. Doskora se ispinje omašna Osječenica do 1795 m, samotno brdo s kamenom glavicom, a bijele joj vapnene stijene nadvisuju šumski plašt. Odavle dalje viju se jasno izrazite, djelomično oštre, hridaste kose u općenitom pravcu prema jugoistoku. Visine im dosižu do 1600 m. Iza Oštrelj-sedla, koje je utonulo na 1031 m i preko kojeg se može dospjeti iz Donjeg Unca u Petrovac, zaredala je prava Crna Gora s oštrijim bridom Klekovače, 1964 m, neko 6 km dugom, kamenom kosom, a na njenom se sjevernom podnožju nalazili po svoj prilici u ledeno doba mali ledenjaci (ledene plasine).

Paralelno sa vijencem Klekovače vije se južno paralelni vijenac, Tisovi vrh, sa 1706 m a istočno šljeme Javornika, 1416 m, jugoistočno Gola Kosa, 1650 m, Kuk, 1436 m i Ovčara, 1576 m. Na cijelom tom području nalazi se samo jedan jedini neznatni potočni tijek, jedva 2 km dug. Sve je to pravo kraško tlo, obilno provigjeno velikim vrtačama. Nedogledno slijede jedna za drugom masivne, šumovite kose; usprkos živoj vegetaciji, gustoj ilovi i humusu te mnogim kišama, ipak je to područje bezvodno. Svako pojedino vrelo brižno je na specijalnoj karti označeno. Izmegju kosa prostiru se udubine, često prostrane kotlinaste udoline, u čijim vlažnim dubinama uspijevaju šumski gorostasi najveličanstvenije vrste. To su takozvane "uvale."

-- 381 --

Čudnovato je, da su Rimljani sredinom našeg područja preko Oštrelj-sedla gradili cestu, čiji se tragovi jasno dadu slijediti. Dospjevši na Petrovačko polje, ide doskora na desno (istok), da preko Bravskog polja stigne u područje Sane, koje je, sudeći po mnoštvu nalaza, u rimsko doba moralo biti veoma dobro napučeno. Danas ide cesta preko istog sedla, pače i povlaka za drva (Holzschleppbahn) tvrtke Steinbeis. Dakako, da to nije nikakvi dokaz, potrebe prometala megju gusto naseljenim područjima, nego baš protivno - dokaz prostrane šumske pustoši, koja može veliku količinu drva dobavljati. Podzemni tijekovi ovog područja izbijaju poglavito u vrelima Sane i Ribnika, koja leže 2-300 m niže nego Unac, te ovaj po svoj prilici dobiva od njih samo malen dio vode.

Područje Unca.

Megju visokim hridinama, više no 400 m visine, šumi Unac, prije nego što se niže velikog sigastog čunja Rmanjskog salijeva u Unu; jaka je to brzica. Stijene kanjona obrasle su najbujnijom šumom, u koliko to ne priječe kamene stijene. Gore prostiru se na obim brijegovima ravni, koje jedna drugoj tačno odgovaraju tako, da je rasjelinu rijeke lasno pregledati, ako se čovjek samo malo od njezinog ruba udalji. Ova jaruga je gotovo 20 km duga, a prekida ju samo jedna plićina obale, osobito lijeve. Tada se ali najednom mijenja krajina. Desni brijeg ostaje doduše strm, pravi slaz kraške ravni, ali lijevi postaje plosan, gusto obragjeni brežuljci potiskuju se pred obronak lijeve kraške ravni, koja se pomaknula natrag za jedno 3 km. Ovaj gubi uopće svoj karakter. Sve se više ispinje; iz ravni od 700 m nadmorske visine diže se malo po malo gorje, koje je isprva 1000 i 1200 m visoko, ali doskora dosegne 1400 i 1500 m (Jedovnik 1650 m). Ovo gorje gragjeno je jednostavno; prema jugozapadu spušta se Grahovom polju, najprije lagano, a onda niz strme obronke, kao pravi kraški plošnjak, a sa sjevero-istoka, sa strane Unca, prikazuje se kao planina, razvedena dubokim dolinama s otvorenim žlijebovima i dugim, zaobljenim kosama. Dolina Unca leži samo malo više od 500 m, a Grahovo polje 800 m.

Ovo gorje, koje se svojim oblicima tako jako razlikuje od krasa, koji je na daleko i široko prevladao, zahvaljuje svoj karakter istupu lako trošivih vapnenaca, koje je Grund nazvao preodačkim slojevima, ali nam o njegovom položaju u geološkom sistemu još manjka tačnije poznavanje.

Iz ovih preodačkih slojeva dolaze potoci, koji na površini teku i stvaraju te uzdržavaju Unac. Sam ovaj teče opet kraškim predjelom, što ga prekidaju znatni ostaci lapornih umetaka. Ti su ovdje uz preodačke slojeve poglaviti nosioci oranica i naselja. O ovoj osobitoj smjesi ovih triju vrsta kami tako različnog karaktera, te zamršenoj gragji predjela, u kojem se izmijenjuju vapnena brda s bjelkastim, ali dobro obraslim lapornim brežuljcima te šumovitim kosama preodačkih slojeva, dao je Grund zanimiv opis. Ovaj kraj sačinjava oazu kulturnog i plodnog područja usred kraške pustoši, koja ju opkoljuje.

Vrela Unca leže na omašnom Šator-gorju (1872 m), navapnenoj masi, na temelju neprokapljivih slojeva. Na sjevero-zapadnoj strani nalazi se više cirka, koje se jasno dadu razaznati i na specijalnoj karti (list 29, XV.), od kojih jedan ima jezero, nekada ledenjak, od 1.3 km duljine s neko 0.9 km2 površine. Sniježna granica

-- 382 --

ležala je kod 1590 m. Istočno odavle našlo se u cirku, koji je sada bez jezera, drugi ledenjak slične veličine, zatim treći, manji na Babinoj gredi, te četvrti na vrelu Jezercu, sjeverno od velikog Šatora.

Kroz dvostruku vrstu gustog kamenja - lapore i dolomitne vapnence - koji se nalaze na gornjem Uncu, dobila je ova rijeka dosta nadzemne vode i dosta nanosa, te je uzmogla svoj tijek očuvati protiv pokrašivanja i izdubsti ovaj veliki kanjon. Njezino dno leži sada samo neznatno nad nivô-om kraške vode, jer već dobiva pritoka iz kraških vrela. Najznatnije je vrelo Bastašice kod Donjeg Unca.

Općenita orografska slika zapadno-bosanske kraške zemlje.

Megju provalom gustog kamenja, koju markiraju tijek Tiškovca i Dugopolje te vrela Sane, gdje isto tako izlazi na vidjelo temeljno gorje, sužena je kraška zemlja na širinu od 45 km. Ovaj komad dijeli predio na gornjem Uncu sa svojim lapornim brežuljcima i potočnim žlijebovima na dva paralelna vijenca; istočno se vije šumska pustoš Crne Gore, zapadno leži najbliže do Unca Preodačka planina sa Šatorom. Iza toga dolazi uleknina: Grahovo polje i na to uski početak novog lanca, pravog Dinarskog gorja.

Pošto kraška zemlja, počevši od vrela Sane, izbija opet daleko prema istoku, a na tom raširenom području udaraju istočni lanci prema jugoistoku, zapadni pako prema jugu, to nastaje ovdje neka virgacija, polagano se razilaze lanci i izmegju njih ležeće uleknine.

Počnemo li s tačnijim opisom na zapadu, sjetimo se, da je prema istoku zakrenuti Velebit presječen provalama verfenskih slojeva kod Popine (vrelo Une - vrelo Zrmanje), Tiškovca- Dugogpolja okomito na svoj smjer. Istočno od ovih provala pokazuju svi lanci opet normalni dinarski smjer od sjevero-zapada prema jugoistoku.

Tiškovačka provala prikazuje se orografski kao duboka, jarugasta dolinska presjeka, koja vodi sjeverno-južnim pravcem iz Dugogpolja, koje leži blizu vrela Une u kninsku zavalu, a time na srednjo-dalmatinsku ravan. Tiškovačku dolinu nadvisuje istočno visoko i strmo vapneno gorje, rub krasa. 1654 m visoka Ilica ispinje se više nego 1000 m nad gornjom dolinom Tiškovca, kojoj okreće svoje slojevne glavice, izbraždene bezbrojnim vodenim žlijebovima. Njezina istočna strana spušta se mnogo bliže prema Grahovom polju, koje leži 300 m više nego Tiškovac, i koje obrubljuje s njegove istočne strane ono gorje, što nadvisuje područje Unca. Imademo dakle ovdje, na prevali Ilice, od zapada prema istoku slijedeći niz: dolina Tiškovca, Ilica, Grahovo polje, gorje s lijeve strane Unca (Vijenac-Šator), zavala Unca, Crna gora, provala Sane.

Grahovo polje se sada južno nastavlja nizom udubina u veliko Livanjsko polje, koje se u duljini od više nego 60 km kao duboki i veoma napadni dolinski oblik utiskuje megju kraške kose, što struje paralelno s njima. Zavala Unca nastavlja se na sličan način u Glamočkom polju. Gorje megju Grahovim poljem i Uncem - vijenac Šatora - nastavlja se ravnim pravcem i neprekidno u gorju megju Livanjskim i Glamočkim poljem - što ćemo ga nazvati Staretinom-planinom.

Vijenac Ilice na zapadu te Crne gore na istoku dijeli umet novih udubina, svaki na dva dijela. Vijenac Ilice račva se na vrelu Cetine tako, da zapadno leži

-- 383 --

gorje Svilaja, a istočno pravi dinarski vijenac. Vijenac Crne gore, koji se ovdje zove Vitorog-planinom, zatvara Kupreško polje tako, da u širini srednjeg Livanjskog polja nemamo više 4 uleknine i 3 lanca, nego 6 sa 5 lanaca. Računajući naime od zapada prema istoku: 1. Provala od Knina-Drniša (nastavak Tiškovačke provale) 2. Svilaja gorje. 3. Dolina Cetine. 4. Dinarsko gorje s troglavskim platô-om. 5. Livanjsko polje (nastavak Grahovog polja). 6. Staretina planina (nastavak Šator planine). 7. Glamiočko polje (nastavak zavale Unca). 8. Cincar planina (zapadni rukav Vitorog-planine) 9. Kupreško polje. 10. Megjašno polje prema velikoj provali srednje Bosne, najbolje obilježeno kao Stožer planina (istočni rukav Vitorog planine). 11. Provala i dugodolina gornjeg Vrbasa (Skoplje).

Vrlo je osebujan završetak ovog sistema lanaca kraških kosa i polja, što prema jugu izmegju njih leže. Opetuje se opet slika, koju smo mogli opažati u Velikoj Hrvatskoj. Vidjeli smo, kako se Velebit iz svog prvotnog sjevero-južnog smjera, koji se udaljio od regularnog jugoistočnog smjera ostalih lanaca, povratio u pravilnom luku ovomu tako, da ih sada gotovo okomito pogagja i presjeca. Isto tako skreću zapadni lanci dinarida, koji se viju dalmatinskim otocima i srednje-dalmatinskim primorjem u širini Šibenika (43°45' sj. šir.) iz jugoistočnog u istočni smjer. Isti smjer slijede i najjužniji dijelovi Svilaje: Kamešnica, koja južno presjeca Troglav-platô, Tušnica megju Buškim blatom (najjužniji dio Livanjskog polja) i Duvanjskim poljem, koje je nastavak Kupreškog polja, napokon Vran, Raduša i Čvrsnica-planina tako, da megju dolinom Neretve i Buškim blatom prevlagjuju lanci zapadno-istočnog smjera i da cijeli sistem presjeca luk, što se popriječio - onako, kao što Velebit presjeca ličke vijence.

Dinarski lanac.

Ilica se ne nastavlja prema jugu u jednakoj visini. Dolinu Tiškovca prati ovdje istočno samo rub ravnjaka, koji ju dakako nadvisuje za 7-800 m. Ovdje dosižu smegji i crveni škriljevci provale gotovo do kraške visoke plosnine. Dolina Mračaja sa svojim klizotinama u mekanim škriljevcima i svojim dubokim vododerinama, ali i sa zelenim zastiračem, pravi je kontrast kraškog predjela i pruža čovjeku, ako ne baš udobni, a ono kratki prijelaz iz dubine donje doline Tiškovca, koja se ovdje kod Strmice dolinom Butišnicom zove, na bosanski kraški plato.

Samo se polagano diže opet njegov rub, pogjemo li na istok. Od neko 1000 m, na koje je viš Mračaj-doline sišao, diže se do 1200 i 1300 m, da se u širinu Knina od jednoć uzvine do napadnog gorskog obličja: Dinare (1831 m). Slično kao Ilica silazi to gorje, koje tako daleko daje svoje ime, sa 1000 m visokom, strmom stijenom prema zapadu. Ono se sastoji iz slojevnih glavica krednih naslaga, koje se prema istoku blaže spuštaju, a razvedeno je bezbrojnim paralelnim kišnim jarugama. Njegova oštra svjetla i sjene, te sjajne sniježne pruge svraćaju opetovno pogled putnika, koji prolazi srednjo-dalmatinskom ravni ili zavalom kninskom, na ovo brdo, koje se svojom alpinskom pojavom tako napadno razlikuje od odkruglih, nerazvedenih kraških kosa, što ga opkoljuju i koje ono mnogo nadvisuje.

Dinara je 6 km duga kosa, koja prema jugu nema nastavka. Na njezinoj zapadnoj i istočnoj podini počinje široka dolina Cetine. Rijeka sama izvire iz dva, do 380 m nad morem ležeća, vaucluse-vrela. Gorje na zapadu doline Cetine zove

-- 384 --

se Svilaja: vijenac od krednog vapnenca, na istoku sa strmim, a na zapadu blagim slazom, s najvišim isponom od 1509 m. Gorje, što se vije na istoku cetinske doline izmegju nje i Livanjskog polja, zbijena je široka gorska masa, pravog kraškog karaktera, od jedne do druge podine 12-15 kilometara široka i preko 70 kilometara duga: Grund je zove[1] Troglav-piatô, dok se inače svuda označuje kao glavni vijenac Dinarskih Alpa, kao pravo Dinarsko gorje. Istina je svakako, da je Dinara sama tek slobodna, izvanja gradnja, koja se inače ove tako zbijene gorske mase hvata te imade možda više sveze sa Svilajom, ali ipak bi se jedva moglo preporučiti, da se napusti tako uvriježeno ime.

Sjeverni dio ovog čukora divlja je kraška pustoš sa neko 1600 m visine, ljeti na kratko vrijeme pasu ovdje stada ovaca i goveda, a imade visinskih tačaka od preko 1800 m. Slazovi su prema istoku i zapadu strmi. Glavne kose nalaze se prilično u sredini, nešto bliže istočnom rubu. Tako stoji i glavni vrhunac, 1913 m visoki Troglav sa svoja tri vrhunca i tri cirka, od kojih se srednji i na specijalnoj karti veoma jasno raspoznaje, kao omašno brdo. Glavna ledena plasina, u koju se spojiše firni srednjeg i zapadnog cirka, bijaše gotovo 3 km duga i upućuje na sniježnu granicu od 1420 m visine. I inače nalazi se u ovim krajevima, osobito u šumovitim slazovima gorja prema istoku, još više cirka, koji su u ledeno doba imali ledene plasine.

Južno od Troglava snizuje se polagano gorje, a da ne mijenja svoj karakter; preostaje široki kraški plato sa strmim rubovima i 1300 do 1400 m visine. Neposredno prije, no se uspne do Kamešnice, koja udara od zapada prema istoku na 1700 i 1800 m, može se preći na liniji, koja nema više tačke od 1157 m. To je mnogo spominjana i poznata Vaganjska prevala, koja se obično zove po hanu, što leži na bosanskoj strani: Prologom. Glavna je to prometna linija pošljednih stoljeća megju zapadnom Bosnom i Dalmacijom, markirana položajem gradova Livna i Sinja. 400 m visoki uspon vodi malenom dolinom iz Livanjskog polja gore, onda ide jedno 7 km preko kraškog platô-a, obraslog grmljem, zatim strmo 700 m na ravnini, koja prati dolinu Cetine, pa dalnjih 150 m do same rijeke. Megja, koja je ovdje ustavovljena istom požarevačkim mirom (1718.) teče općenito u sredini gorja; upravo na cesti pravi kuk do jedno 900 m nadmorske visine niz dalmatinski slaz. Još dalje dolje, gdje se strmina ublažuje, kod 600 m, leži staro trgovište Rašteo, Bilibrig, gdje je još pred 50 godina bilo ishodište turskih karvana.

Kamešnica tvori više prijevornih kosa sa strmim stijenama prema sjeveru i plosnijim slazovima prema jugu. Najviša tačka, koju dosiže je 1849 m. Odavle počevši gubi gorje brzo visinu. Možemo ga smatrati omegjašenim južno nizom malih polja, koja imadu 5-600 m nadmorske visine a vežu Sinjsko polje s najjužnijim dijelom Livanjskog polja. To je linija, kojom bi imala ići željeznica od Spljeta u srednju Bosnu (poznata pod imenom pruge Aržano-Bugojno).

Ako se i dinarski glavni lanac nikako ne ističe svojim vrhuncima megju planinama Bosne, to ipak sačinjava svojom širinom i zbijenošću snažnu prometnu zapreku, a pogled njezinih daleko u ljeto snijegom pokrivenih ili barem poprskanih strana jednako je veličanstven s bosanske kao i s dalmatinske strane, gdje se odmah opažava, kada se čovjek uspne na Klišku visinu iza Spljeta.

  1. Grund p. 66.

-- 385 --

Grahovo polje.

U nisko kraško gorje, koje sjeverno od Ilice ispunjava trokut megju Unom i Uncem, uvalilo se veliko polje sa strmim rubovima. Po istraživanjima Grundovim uklopljena je megju obje provale Tiškovca i Unca sinklinala kraških vapnenaca; zapadni krak tvori Ilica, istočni kraški rub zapadno od Unca, sredina sinklinale je spala.

Sjeverni dio Grahovog polja savršeno je horizontalna, travom obrasla plosnina, jedno 2 km široka i 8 km duga, na koju se spuštaju oštro i neposredno brda, što je opkoljuju. Dno se sastoji većinom iz smegje ilove (produkt trošenja), ali tu i tamo dolaze na vidjelo koso osječene glavice slojeva, a brojne udubine odavaju i izdavaju, kako blizu pod ilovastim pokrivačem leže vrtače kraške površine. Potok Struga, koji izvire na gustom kamenju zapadne ograde, nestaje u ponoru na sjeveroistočnom uglu. Njegova voda pomaže po svoj prilici uzdržavati vrela na Uncu, osobito Bastašice. Grahovo polje sada nikad nije poplavljeno, jer vode, što u nj struje, nalaze u velikom ponoru kod Resanovca svoj odvir. Usprkos tomu mora gotovo savršena ravnina tla polja i izvjesnost, kojom se brijegovi iz njeg uzdižu, nužno poticati osjećanje, da je tu moglo biti sredozemno jezero.

Dalje prema jugoistoku poremećena je ravnina dna polja brežuljcima: počinje niz manjih polja, a njihovo dno, kao i ono Grahovog polja, imade od prilike 800 m nadmorske visine tako, da bez velikog uspona i spuštanja možemo dospjeti do sjeverozapadnog ugla velikog Livanjskog polja. I s istočne strane imademo neprestano gorje, koje kulminira u Šatoru, a zapadno rub platô-a, koji ispunja prostor megju Ilicom i Dinarom i napokon sjeverni početak Troglavskog platô-a. Čitava brazda imade od sjevernog kraja kod Resanovca do Grkovaca na Livanjskom polju duljinu od 33 km.

Grahovo polje imade po nekojim osebnostima svoga položaja znamenovanje za promet, kao što to inače nije svojstvo visoko smještenih bosanskih ravni. Sjetimo se, da južno od Ilice nema nikakve prave gorske kose, nego samo neka vrst ravninskog ruba, pa da ovdje dolina Mračaja dozvoljava silazak u dolinu Tiškovca. Do onog mjesta, gdje se Mračaj-dolina odvaja, vodi Tiškovac (Butišnica)-dolina sasvim udobno i s jedva 100 m uspona na duljini od 17 km od Knina unutra. Onda valja dakako svladati uspon od okruglo 650 m, jer dolina Butišnice imade kod odvoja od prilike 350 m, a rub platô-a 1000 m nadmorske visine. Sada ide ovamo gore cesta, a i u rimsko doba bila je ovdje tačka, gdje je cesta iz Dalmacije u područje Sane prekoračila prvi gorski lanac. Iz Grahovog polja može se onda u tri smjera dalje putovati. Od sjevernog kraja polja vodi prema sjeveroistoku 8 km dugi prijelaz sa samo 200 m uspona lijepoj zavali na srednjem Uncu i dalje preko Oštrelja (1031 m) poprijeko kroz Crnu goru u Petrovac i na Sanu. To je smjer rimske ceste. Sada je upravo ovdje dogotovljen kolnik, a od Strmice u dolini Butišnice prema gore postoji već od više godina. Drugi udobni prijelaz vodi s neznatnim usponom kroz osamljene "uvale" i preko šumom obraslih kraških kosa u sjeverozapadnom pravcu k Dugom polju, vrelištu Tiškovca i tako se priključuje uz nizinsku liniju, koju ostavljamo kod Raštela Graba; ona vodi dalje do vrela Une. Pošto duž Tiškovca kroz Crni potok ide povlaka Steinbeis-ova, ali niti cesta, niti putanja, to i danas još putnici, koji ne će preko Male Popine, nego na bosanskom području da dogju do gornje Une, obilaze preko Grahova

-- 386 --

pri čem se može voziti samo komad od Graba do visine klanca. Osnovom šumske željeznice se sigurno zato uzela dolina Tiškovca a ne smjer stare rimske ceste, jer imade dulji razvitak i jer tu klanac leži niže, a tek na Uncu se šumska željeznica hvata rimske ceste i slijedi je sve do Oštrelj-sedla.

Treća linija ide od Grahovog polja kroz spomenute uvale na Livanjsko polje. Ona bijaše u svezi s cestom k Uni i niz nju: u tursko vrijeme jedina cesta iz sjeverozapadne Bosne, Krajine, u Hercegovinu; važna je to nutarnja linija za obranu zemlje. Zato su austrijske čete u turskom ratu za cara Josipa II. (1788-91.) neko vrijeme držale zaposjednuto Grahovo. Rašteo Grab upućuje na trgovački promet s Dalmacijom. Godine 1876. i 1877. povukoše se kršćanski podanici turskih begova iz Kulen-Vakufa, Petrovca i Glamoča, koji se podigoše na svoje gospodare i spališe njihove kule i čardake, u dolinu Tiškovca. Kod Strmice taborovalo je više no 10000 onih bjegunaca, a baš je njihova bijeda dala formalni povod okupaciji Bosne.

Livanjsko polje.

Udubina ovog imena jedna je od najčudnovatijih crta u kraškom predjelu Balkanskog poluostrva. Megju brda od 1800-1900 m najveće visine utonula je zavala, duga 65 km sa preko 400 km površine: nad morem visoka poprijeko 760 m Prema tome dade se najbolje prispodobiti po svojoj duljini i površini sa Ženevskim jezerom. Po širini naime nije sasvim jednaka s njime, jer dosiže samo na jednom mjestu u toj dimenziji 14 km, ali ga ipak poprijeko u toj dimenziji natkriljuje, jer je samo na mjesta uže nego 6 km. I po dojmu predjela dade se prispodobiti samo s velikim gorskim jezerom. Bodanjsko jezero, a i sjevernu obalu Ženevskog jezera natkriljuje daleko visinom i strminom obala. Zapadni rub tvori sasvim zatvoren pristranak, koji ne prekida nijedna sudolica, s 500-1000 m relativne visine i velikom strminom, koju nigdje ne oslabljuju tavani. Samo u krasu uopće mogu se naći nedijeljene strmine takovog rasezanja. Istočni rub, pošav sa sjevera, imade sasvim isti karakter, no gotovo više nego pola svog prostora. I ovdje prevlagjuju zatvoreni pristranci sa 500 i više metara. Tek u južnoj trećini izmilja niže humlje, koje se samo 100-200 m ispinje nad gotovo ravnom razinom polja. Isto vrijedi o pravilno zaobljenom južnom kraju, dok je isto tako zaobljeni sjeverni kraj samo 6 km udaljen od vrha omašnog Šatora (1872 m), pa zato nosi gorski karakter. Prema sjeverozapadu otvara se jedina veća dolina, koja ulazi u polje: Grahovo. Dakako, nije to jednoliko presušena dolina, nego niz kraških polja, a megju njima niska sedla, koja se prostiru prema pravom Grahovom polju.

Ako se i de facto Livanjsko polje za poplave ne prikazuje kao jezero, može se prispodobiti opet samo jezeru, ako i leži suho, čim čovjek poduzme da opisuje onaj izgled, što ga pruža ovaj veliki i na daleko pregledni oblik tla. Dno polja pokazuje tako malo poremećenja svoje površine, da se s daljih stajališta pričinja potpuno razitim, a zatvorenost tamnih, šumom ili grmljem obraslih slazova stoji u tako živahnom kontrastu prema vodom pokrivenoj ili jasno-zelenoj poljani, da će se po svoj prilici malo mjesta naći na zemlji, gdje bi basenska forma bila jasnije izražena, jer pače i fjordovi, ako su i uži, ipak su zavojitiji i više prekidani razvedenošću sa stranâ. Brda, što ogragjuju polje, sastoje se iz prokapljivih kraških vapnenaca. Dno je sastavljeno iz lapora tercijarne starosti i sloja smegjeg, humoznog

-- 387 --

aluvija. Mjestimice se čini, da vapnenac ne leži veoma duboko pod površinom. Nadmorska visina iznosi na većem dijelu polja 706 do 710 m; samo se pojedine tačke spuštaju do 700, a druge uzdižu na 715 m.

Presušivanje polja nije jedinstveno, nego se raspada u tom pogledu u 4 glavna odsjeka, čime ali nije nikako iscrpljen broj pojedinih vodenih tijekova sa samostalnim početkom, većinom u vrelu i samostalnim svršetkom u upijači (Saugloch). Prema godišnjim dobama mijenjaju se takogjer silno ovi odnošaji. U ljetu mogu samo permanentna vrela - vaucluse-vrela - uzdržati nepresušne vodene tijekove. Tada teku mali, zavojiti potočići iz vrela, koja većinom leže na istočnoj strani, poprijeko preko polja i iščezavaju u upijačama na zapadnom rubu. Za kišnog vremena, osobito u jeseni, izbijaju na istočnoj, mjestimice takogjer i na zapadnoj strani bezbrojna vrela, vaucluse-izvori pojačaju svoj dovoz dvadeseterostruko i četrdeseterostruko. Ponori ne gutaju više vode, nego se razlijevaju, te sav taj silni višak vode prouzrokuje poplavu, koja prekrije veći dio polja. Uz neznatnu razliku u visini dna polja i velike razlike vodenog viška, što se tiče mase i razdiobe na vrijeme, veoma se razlikuje rasezanje i trajanje pojedinih povodnja. Ima odjeljaka polja, koji su rijetko ili nikada poplavljeni, kao komad zemlje u sjeverozapadnom uglu kod Crnog luga i Pržine i neki drugi isponi nešto više zemlje, što se prislanjaju zapadnom rubu; dalje područje, gdje širinu polja suzuje humlje, što s istoka u nj prodire, na 2-3 km, t. zv. Bijelo-polje. Naprotiv, u dugim područjima prevlagjuje poplava tako jako, da bi bilo bolje govoriti o jezeru, koje za neko vrijeme iščezava, nego li o zemlji, koja je katkada poplavljena. To vrijedi za više mjesta na rubovima, kao za Jezero kod Karaman-bunara na sjevernom kraju, kod Lištana na zapadnom rubu, a prije svega za Buško blato, južni, okruglo prošireni završetak polja, koji gotovo cijelu godinu izgleda kao jezerska površina.

Sjeverni odjeljak polja do suženja (Einschnürung) kod Sajkovića, neko 15 km od sjevernog kraja udaljen, poznat je pod imenom Ždralovca ili Ševareva blata. Vodu svoju dobiva iz brojnih vrela i s istočne i sa zapadne strane, pa još iz nekojih potoka, koji za kišno vrijeme imadu vode a silaze sa Grahova.

Presušivanje se zbiva kroz veliki Kazanački ponor, što leži na zapadnoj strani komu Ševareva jaruga donosi vode iz istoimenog blata. Ta se rječica usjekla u svom donjem toku u lapor i svršava u dvjema pukotinama na podini vapnene stijene u nadmorskoj visini od 697 m. Za visoke vode stoji voda 11 m nad ponorom do 708 m visokim; to je u tom kraju očito normalna visina razine kraške vode za kišovite zime. Ljeti presuše rijeka i ponor, a razina vode pada u nepoznate dubine.

Slijedeći odjeljak polja imade opet svoje hidrografsko središte u velikom Lakal-ponoru, koji se jedno 14 km jugoistočno od prijašnjeg nalazi, ali takogjer na zapadnoj strani polja. Njegovo zjalo leži 696 m visoko, a u zimi zagati se i ovdje voda do 708 m i više. U tom području prestaje prije poplava, nego dalje sjeverno. Vrela su na istočnom brijegu manje brojna i prije presuše. U zimi dakako dosiže i ovdje razina jezera zgodimice od jednog do drugog brda. Lakal-ponor kao i Kazanački ponor pročišćeni su (1893.), da se poplavi dade brži odvir. On bijaše već sasvim začepljen, a jaruga si je našla druge odvirne rupe bliže zapadnom rubu. Ljeti bi se mogao do 50 m dubine očistit, a da se nebi došlo do vode podzemnice. Sada služi opet, pa se izbjeglo trajnoj močvarnosti okoline, pošto si je jaruga usjekla svoje korito u blizini ponora nekoliko metara duboko. Kad razina kraške

-- 388 --

vode dosegne svoju zimnu visinu i kad se digne, kao što to valja naslućivati po smještaju vrela na istočnoj strani do 720 m, mora usprkos tomu dno polja 700 - 712 m visoko biti poplavljeno, a povećanje ponora ne bi to moglo prepriječiti.

Slijedeći odjeljak je Livanjsko polje u užem smislu. Kod Lištana, gdje nekoje laporaste humke tvore neku vrstu razvodnice, suzuje se polje, od sjevernog kraja dovle većinom 7-8 km široko, na 4 km, a onda se opet odmah raširuje na 14 km, pošto zapadni rub udara više južno, a istočni rub više jugoistočno tako, da se znatno razilaze. Pošto megjutim odmah iza najšireg mjesta izbija prije spomenuto humlje s istoka tako daleko u polje, da se ono suzuje na 2 km, nastaje gotovo trokutna plosnina, koja je glavno područje polja i na kojoj se nalazi najveće naselje njegovo: grad Livno. Ono leži u istočnom kutu, pa njegov položaj ne uvjetuje samo sastav prometnih puteva, koji ovamo vode s istoka i jugoistoka te ovdje najprije pristupaju polju, nego još više krasna vaucluse-vrela, koja, izbijajući iz šupljina na jednoj stijeni, podavaju čitavu godinu obilje svježe vode. Ova vrela Bistrice daju s druga dva jednako jaka vaucluse-vrela: Žabljakom i Studbom srednjem odjeljku polja drugi vodotijek, nego što je u sjevernom dijelu. Sva tri, od prilike jednako jaka vrela, dolaze iz istočnog gorja. Studba protječe najprije na površini humlje, koje se sastoji od lapora i od provala vapnenca. Duž istočnog ruba okreće se na sjeverozapad, gdje se sva tri sjedinjuju, i potok, koji se sada zove Plouča, ide preko čitavog polja, pa nestaje u nizu ponora, upravo pod Vaganjskim klancem kod Prologa. Pred regulacijonim radnjama, koje su bile ovdje iza 1890. poduzete, tekla je Studba sama k ponorima Prologa. Druga dva potoka izgubila se ljeti već u nekojim ponorima istočnog ruba kod Kablića i Dolca, a zimi poplaviše cijeli istok i sredinu zavale. Još je mnogo gore bilo, kad je neposredno pred početkom austro-ugar. gospodstva jedan posjednik i Studbu onim smjerom poveo, da presuši svoje zemljište. Sada opet vodi jedan kanal dio Studbe ravno u ponore Prologa, a kanalizacija jednog dijela Plouče ima ne samo da njezinu žlijeb učini prikladnom za odvagjanje vode u mokro godišnje doba, nego i za natapanje suhog zemljišta ljeti. Pošto megjutim ne pritječu polju u kišno vrijeme samo ova tri, tada pojačana vaucluse-vrela, nego i mnoga druga kraška vrela i potoci s humlja, pa pošto kraška voda za vrijeme kiša i kod proloških ponora poraste na 710 m, to nijesu regulacijone radnje mogle odstraniti povodnju. Samo se odvir poplave mogao krozato pospješiti, a nastupa onda, kada je u glavnom razina kraške vode uzmakla pod visinu dna polja, a zbiva se to brže, što su veći ponori. Voda podzemnica stoji ljeti 30 do 40 m pod otvorom ponora, u koje se voda Plouče kao kaskada ruši. Trajanje poplave moglo se ovdje ograničiti od 6 na 2 mjeseca. Svakovrsne zaštitne gradnje imadu da zapriječe rušenje mekanih komada zemlje i razlomljenih vapnenih kami, kao i uplakivanje sijena, granja i drugih splavljenih predmeta. Pošto vaucluse-vrela davaju samo čistu vodu, ne mogu se ispuniti niska mjesta polja naplavom, ali ipak se može regulacijom i odvodnim kanalima korisno udesiti vodno gospodarstvo u perijodama niskog vodostaja kraške vode.

Pod Bijelim poljem razumijevamo najbliži, uski dio velike udubine, koja kao suženje, slično vratu boce, s 2-3 km širine i 12 km duljine, veže Livanjsko polje u užem smislu s Buškim blatom. Pošto imade istočno humlje potoke, koji teku na površini, a imade ih i zapadno gorje, koje je djelomično gragjeno od gustih dolomita i konglomerata, to je dno polja mjestimice nešto uzvisitije, pa zato nema

-- 389 --

neprekidnog poplavnog područja. Ovdje postoji zato i jedini od vode sigurni prirodni most poprijeko kroz polje od Livna do Prologa, kojim od davnine teče promet, a sada cesta u Dalmaciju. U Bijelom polju su potoci sagradili u polju glavice od nanosa i teku po njima, - tako su plosni - ravnim pravcem k ponorima. Poplave se zbivaju samo u blizini ponora, jer ovdje leži dno svuda prilično nisko, niže nego dalje sjeverno (703-704 m). Veći dio ovog kraja je polje, a ne gorska livada kao veliki sjeverni dijelovi polja, pa mjesta ne leže samo kao ovdje na rubu, nego i u sredini ravne rudine.

Buško blato je južni, završni odjeljak našeg polja, gotovo okrugla zavala, 8 km poprečnog promjera i razmjerno niskog položaja (690-700 m). Natapa ga više vrela, koja ljeti presuše, a megju njima je najveće Ričina, koja dolazi iz 5 km duge doline s istočne strane. Ponori leže na zapadnoj strani i nijesu čišćeni. S tog razloga, kao i radi niskog položaja dna, polje mnogo je dulje poplavljeno, nego drugi dijelovi Livanjskog polja. Da se uvede iz humlja Mandak potok, koji nosi sa sobom nanosa, moglo bi se polagano Buško blato nešto povisiti, a čišćenjem ponora moglo bi se skratiti trajanje poplave.

Buško je blato prema sjeveru omegjašeno trostrukim prijesapom: "Kraljičinim prijesapom", što su ga stvorili talasi, tjerani južnim vjetrom iz šljunka Mandaka.

Ne može biti sumnje, da sve vode polja struje k Cetini, jer najvažniji pritoci leže na istoku, a ponori većinom na zapadu. Inundacije stoje isto tako, kao i razina vode podzemnice i izvor-horizonti kišnog vremena na sjeveroistoku više, nego na jugozapadu. Velika struja vode podzemnice struji već od Glamočkog polja pod Livanjskim poljem k Cetini, za sušnog vremena duboko pod dnom polja, a za mokre godišnje dobe djelomično nadzemno preko dva polja. Samo na jednom mjestu priječe antiklinale neprokapljivih dolomita krašku vodu u južnoj okolini Glamočkog polja, da glatko otiče i tako se visoko zagati, da njezina visina oticanja trajno leži nad dnom Livanjskog polja. Ovoj okolnosti zahvaljuju tri livanjska vaucluse-vrela svoj postanak i ona baš zato imadu čitavu godinu vode.

Jedva se dade podvojiti, da je Livanjsko polje tektonskog postanka; polje je utonulo diljem uzdužnih dislokacija. Nastala udubina razvijala se dalje djelomičnim ispunjkom s vodom u jezersku zavalu jedinstvenog karaktera, pošto su sedimenti izravnali dno, a na obale navaljivali talasi, te pojedine izboje abradirali, druge su opet prijesapima bile zagragjene, a zbile se i druge "radnje izjednačenja", kao što se to dade na obalama opažati. Ali i od tada morale se dogoditi tektonske promjene. Humlje južno od Livna pokazuje naravno temeljno gorje od vapnenca, na koje su staloženi jezerski lapori. Na istočnoj se obali kod Livna vapnenac preturio preko lapora i utisnuo ih megju vapnene slojeve; na taj su način uzdignuti 300 m nad sadanjim dnom jezera. Čini se, da se zbilo gibanja, po kojem kao da je sjeveroistočno vapneno gorje imalo raskinuti otvor zatvoriti. Neke terase dokazuju, da je razina jezera u različito doba bila različito visoka. Najgornja terasa je dostatno visoko, da ne dopusti navalu jezerske vode prema jugu, gdje je ograda barem sada najniža.

Prolom nije uslijedio tačno u pravcu slojeva, jer se lanci upravo ovdje, kao što je već spomenuto, okreću iz dinarskog u taurički (ili lesinski) smjer.

Staretina - Krug planina.

U nastavku Šator-vijenca ispinje se megju Livanjskim i Glamočkim poljem zatvorena gorska masa, čija širina koleba megju 5 i 20 kilometera. Visoke su to

-- 390 --

kraške kose s navaljenim grebenima; najviši megju njima: "Velika Golija" dosiže 1891 m i slazi niz strmu stijenu na krašku korutinu Korične, koja se istočno priključuje. Ona prelazi jugoistočno u visoku ravan, čiji se strmi rub uzdiže nad Livnom (Krug-planina). U nju je takogjer utonuo južni kraj Glamočkog polja.

Glamočko polje.

Ova uleknina u kraško gorje znatno zaostaje veličinom za susjednim Livanjskim poljem, koje je 5 km udaljeno, pošto je samo 37 km dugo i na znatnoj pruzi samo 1-2 km široko. Ipak imade stanovitu sličnost u konturama time, što se na južnom kraju proširuje nalik na vreću ili krušku, a dalnju sličnost predstavlja visina, strmima i zatvorenost okvira. Dakako da se ta sličnost ograničuje samo na južnu polovicu. U sjevernom dijelu, gdje širina raste na 13 km, gubi okvir i po visini i po izvjesnosti; urivavaju se tu niske kraške plohe i napokon se polje preko svakojakih manjih uvala i korutina, koje su nekada sigurno sačinjavale suvislu dolinu, veže s predjelom na gornjem Uncu. Dok je još bilo na krasu rijeka, oticala je voda sigurno onamo.

Južni je dio polja, Dônjepolje ili Draganićka zavala, izvržen veoma jakim poplavama. Voda je svake godine 7-8 m duboka, a drži se zgodimice od jeseni do jula. Ovo se jezero zimi zamrzne, a razina mu onda leži 890 m nad morem. Ako megjutim voda i zimi otječe, vraća se opet u proljeće. Vrela leže većinom na istočnoj strani polja, a ponori na zapadnoj. Odvir hrani Bistrička vrela u Livnu, Nigdje se ovdje ne vide stariji laporni nanosi pod novim aluvijonima, ali o njihovoj egzistenciji nema sumnje.

Sjeverni odio - Gornje polje - odlikuje se naprotiv upravo istupom cijelog predjelja neogenog humlja. Ono ispunjuje cijelu širinu polja, dok se kao ravni nastavak uskog dijela duž istočnog ruba prostire uleknina, koja zimi redovno leži pod vodom. Najviši isponi ovog tercijarnog humlja nadvisuju ju za gotovo 100 m. Ovdje se stvara najveća rijeka polja: Ribnjak, koji teče prema sjeveru, a svršava u jednom ponoru. Samo za visoke vode dosegne on spomenutu ulekninu, jarugu Isakovca, te time doprinaša, da se poplavi i njezin južni odjelak. Laporni slojevi su poremećeni i opadaju prema jugozapadu.

Kod Glamoča je južni rub polja, koje se upravo ovdje prema zapadu jako raširilo, gragjen od neprokapljivih slojeva. Preodački slojevi tvore antiklinalu, pače se tu nalazi i provala verfenskih škriljevaca. Više potoka izlijeva se zato ovdje u polje, djelomično hraneći Jarugu u južnom dijelu polja, djelomično Ribnjak, koji sabire vode unutarnjeg humlja.

Samo južni dio polja leži veći dio godine pod razinom kraške vode, pa je zato dugo vremena poplavljen i tu nema velike nade, da bi se te prilike mogle poboljšati. Sjeverni dio polja leži osim Isakovačke žljebine uvijek poviše fluktuacije kraške vode, pa je zato neravan, erodiran. Tu bi bilo i oskudice vode, da nije natapan iz kosa oko Glamoča. Ne manje nego šest terasa upućuje nas na to, da je jezerska razina nekoć bila viša, a različni zaravanci opkoljuju osobito sjeverne dijelove polja.

Grund je učinio vjerojatnim, da se ovaj sjeverni dio polja prema Uncu odvodnjuje. Antiklinala preodačkih slojeva, koji kod Glamoča izbijaju na površinu te se na južnom

-- 391 --

kraju polja opet pojavljuju, diže vode južne polovice. Samo na taj način dade se rastumačiti nenadana, velika razlika u visini vode podzemnice prema onoj u Livanjskom polju, koje leži tako blizu. Zimi stoji naime voda u Glamočkom polju 890 m visoko, kod Livna pako samo 720 m, dakle visinska razlika od 170 m na 5 km udaljenosti. Ovdje mora da postoji podzemna pregrada. Ona sastoji iz antiklinale Glamoč-Čepin grob i sinklinale, koja se zapadno priključuje (Krug-planina), u kojoj dobivaju vode svoj pravac k Bistričkim vrelima. Bez tog nasipa bilo bi cijelo Glamočko polje slobodno od poplave, a njegovo dno preobrazilo bi se u humlje.

Cincar - Vitorog planina.

Na istoku ograničuju Glamočko polje opet one kraške kose i korutine, koje smo već tako često susretali. I niža mjesta na malo se tačaka spuštaju ispod 1300 m. Poprečna visina mogla bi se odrediti na 1300-1400 m, a pojedine glavice ispinju se od 1600-1900 m. Najviša je tačka Cincar (2006), koji leži nekoliko kilometara istočno od Draganićkog polja (najjužniji dio Glamočkog polja), a na njegovim je stranama Grund uzalud tražio sigurne tragove ledenih plasina. Za Cincarem dolazi Vitorog-planina sa 1907 m i 1748 m.

Na sjeveroistoku Glamočkog polja, gdje ogromne i divlje šume pokrivaju gorje, izmjenjuje se predio istupom nekolikih "pokrašenih" kami na osobiti način. Ne samo da ilova kao produkat trošenja pokriva žućkasti vapnenac, već tu imade i flišovnog lapora. Njihova izmjena sa tvrgjim vapnencima razlogom je, te vapnene slojevne glavice izbijaju kao uske, brežuljaste kose ili grebenovi, koji se jasno raspoznavaju i na specijalnoj karti 29, XVI u sjeverozapadnom uglu. Okolica, bogata livadama, slična perivoju, prati to kamenje, koje naliči flišu na gornjoj Neretvi, a Grund ga je smjestio u kredu. Leže u sinklinali.

Kupreško polje.

Ovo najistočnije od velikih polja, nad morem 1120-1150 m visoko, ujedno je i najviše. U mnogom pogledu se razlikuje od do sada opisanih polja. Ponajprije leži na rubu krasa, te ga duž njegovog istočnog ruba nadvisuju brda, koja već pripadaju velikoj srednje-bosanskoj provali gustog kamenja. Stožer, 1628 m, gragjen je od verfenskih škriljevaca, a Plazenica, 1766 m, imade doduše kapu od vapnenca, ali njezina donja gragja sastoji, kao što to uči karta i pogled, od erozivnih škriljevaca, koji imadu na površini tekućice. Isto čini se da vrijedi za Stražbenicu, 1504 m, i Mosor, 1376 m, koji mu sačinjavaju istočni rub. Pošto triadički vapnenci dna polja leže niže, nego što su ta brda, a pače i kredni vapnenci zapadnog ruba, morala su se tu dogoditi uleknuća. Brda od verfenskih slojeva ne tvore tako odregjeni rub polja, kao što kraške kose, koje ogragjuju Livanjsko ili Glamočko polje, nego se ispinju lagano s brežuljcima na podini iz plosnine, upravo kao gorje, kojemu je dala obličje tekuća voda. Samo zapadni rub pokazuje mjestimice one tako karakteristične oblike strmenite obale, konture su polja dakle neodregjene, obiluju uvalama i izbojima. Ne opažaju se tu nikoje od onih pravastih ili čisto zavojitih megjašnih linija, kojima se odlikuju rečena, a i mnoga druga polja. Dno samog polja je neravno. Imade samo dva ili tri manja odjeljka, koji su češće poplavljeni, pa

-- 392 --

ih zato pokrivaju horizontalni nanosi. Osobito sjeverni se dio sastoji dijelom iz vapnenih plosnina s brojnim vrtačama. Potoci, što se spuštaju s istočnog okrajnog gorja u polje, sjedinjuju se u tri riječna područja, koja i ovdje uviru u ponore na zapadnoj strani. Dno je gragjeno svuda od mlagjih nanosa ilove i šlunjka, koji prikrivaju prostranu, talasastu rudinu. Neogenih jezerskih nanosa imade samo u južnim odjelcima. Polje leži očito svuda i u svako godišnje doba nad najvišim vodostajem kraške vode. Poplave se ovdje uslijed vode podzemnice ne dogagjaju, ako se i za kišnog vremena voda u okolini ponora zagati te pravi različite mlake.

Ako je i to polje bilo u neogenu jezero, koje je prema jugu oticalo, ipak je ovdje preostalo manje uspomena na to stanje, nego li gdje drugdje. Danas je to pretežno suha, neravna plosnina. Nema velikih poplava, koje bi prolazno povratile prijašnje stanje, a novi talozi ne priječe genezu dolina na dnu polja.

Jedan dio vode, što propada u ponore, izlazi na vidjelo u dva vrela Šuice, koja osim toga odvodi sigurno i vodene mase Malovan-planine, istočno od Cincara, jer ove zatvara - kao što to Grund uzima - istočni kraj onog podzemnog nasipa, koji se u luku vije oko južnog kraja Glamočkog polja.

Duvanjsko polje.

Već je bilo istaknuto, kako zaokretaj smjera prostiranja presjeca sistem kraških kosa i polja, koje se viju od granica Visoke Hrvatske kroz Bosnu prema jugoistoku. Taj zaokret počinje u širini Šibenika, a primjećuje se u svim lancima na otocima i na kopnu, sve do unutarnje granice krasa. Mi smo sreli vijence, što udaraju zapadno-istočno s obje strane Buškog-blata, zapadno Kamešnicu, istočno Tušnicu. Uslijed rasjeda polja presječene su koso. Dalje sjevero-istočno upoznali smo antiklinale, koje opkoljuju Glamočko polje, u koga neprokapljive jezgre kao podzemne grede odregjuju smjer vodotijeka. Baveći se sada znatnim Županjačkim ili Duvanjskim poljem, koje se samo nekoliko kilometara istočno od Buškog blata prostire, dolazimo upravo u onaj kraj, gdje se oba smjera, sjeverozapadni i zapadni, dinarski i lesinski, križaju.

Polje imade čudnovato obličje; ono tvori četverokut s istegnutim uglovima, kao od prilike u razapete kože. Dvije duge stranice viju se prema sjeverozapadu; leže pravcem dinarskih rasjeda, koji su stvorili Livanjsko polje. Osobito se istočni rub prikazuje kao nastavak Livanjske dislokacije, jer i ovdje uliježu lapori pod vapnenac. Zapadni rub teče paralelno s njime i s konturama Bijelog-polja. Duvanjsko i Livanjsko polje bili bi u svezi, da se nije megju nje uvinula Tušnica, udarajući lesinskim smjerom - antiklinala od Laništa, kako Grund kaže.

Sjeverni ugao polja, draga Mokronoge, nastavlja se, kako se čini po rasjedu žljebine, koja se vije južno-sjeverno sve do ruba Kupreškog polja, u koje se spušta Šuica.

Duvanjsko polje leži 860-890 m visoko i zaprema 122 km2 površine. Natapa ga Šuica, koja izbija iz jednog velikog vaucluse-vrela, neposredno pod rubom Kupreškog polja i pritječe 13 km dugom dolinom u sjevernom uglu polja. Njoj pritječe više potoka iz neogenog humlja od Županjca, koje se utisnulo na sjeveru polja megju njegova dva ugla, upravljena prema sjevero-zapadu i sjeveru. Isto tako imade pritoka i iz konglomeratnih vijenaca na jugu, o kojima ćemo još govoriti. Sve

-- 393 --

te vode iščezavaju u velikom zjalu Velikog ponora kod Kovača, na zapadnoj strani polja. To je jedini ponor i on dostaje, da odvede svu tu vodu, jer je velik i leži nisko (840 m). Zato i Duvanjsko polje imade samo kratke povodnje, koje najviše traju jedan tjedan. Samo je malo mjesta u sredini močvarno. Šuica se do 10 m duboko usjekla u tlo. Pošto je ponor kod Kovača udaljen samo 6 km od vrela Ričine, koja snabdjeva Buško blato, to je jedva dvojbena sveza. Razina kraške vode ne diže se očito nikada iznad dna polja. Kraške vode okolice struje pod poljem; u njegovom opsegu nema kraških vrela. Tome se netrebamo čuditi, ako pomislimo, da voda u Buškom blatu i za dobe poplave stoji oko 50 m pod dnom Duvanjskog polja. Ovo je uslijed pritjecanja potoka, koji izviru na neprokapljivim kamima tako popločeno gustim laporima, da se usprkos toga može na njegovom dnu uzdržati riječni sistem. Tek onda, kad je dospjela na vapneni rub, nestaje Šuice. Županjsko neogeno humlje dosiže visinu od 1150 m, pa prema tome ne samo da nadvisuje sadanju površinu polja za više nego 200 m, nego i Prevalu, sadanji rub polja prema Buškom blatu. Mora da su se zbile od taloženja ovog jezerskog nanosa još i druge promjene u visinama. Sada se ono područje, što se nalazi u višem položaju jako denudira i podaje materijala za prvo zgušćivanje i ispinjanje sadanjeg, za toliko niže ležećeg dna polja. Grund je opazio 6 terasa; najbolje su razvite na sjevero-istočnoj i jugozapadnoj strani, jer su ovdje južnjak, a ondje bura mogli osobito jak mlat proizvoditi.

Okolica Duvanjskog polja sastoji se na jugozapadu i istoku od napadno ravnih kraških plošnjaka jedinstvenijeg karaktera, nego što ga imadu predjeli s golinama dalje sjeverno, što dijele velika polja. Mi ćemo zato moći nazirati u Grabovičkoj planini (zapadno) i u Ljubuši planini (istočno) starije, zaravnjene plohe. Prva je visoka planina, bogata vrtočama, sa 900-1100 m visine, a druga prostrana gorska masa, koja se prema sjeveru pomaknula napred, sve do Kupreškog polja. Iz njezine plosnine ispinju se prema istoku čukoraste mase, koje uspostavljaju prijelaz i spoj megju kraškim i visokim gorjem na Neretvi. Tako Raduša planina, 1956 m, koja se promiče daleko prema starom škriljastom gorju, zatim Vran-planina 2079 m, koja je rastavljena samo uskim, visokim dolom, Dugim poljem, od blistave Čvrsnice, 2228 m. Ova već svojim stijenama nadvisuje rasjelinu Neretve, koja više nego 1000 m niže ogrizuje temeljno gorje, nego što leže pašnjaci Ljubuše na zapadnoj strani. Bezbrojna su vrela svake vrste, koja ovdje dole odvode vode visokih planina. Najviše je na zapad pomaknuto vrelo Rame, zapadno od Prozora.

U sjevernom odjelu Ljubušinog plošnjaka, koji se ovdje zove Paklina-planina, utonula su još dva izvisita polja: Vukovsko polje sa okruglih 1170 m i Ravno polje s malo vode (1140 m). Rastavlja ih Ravašnica, 1565 m. Zaokret Neretve iz sjevero-zapadnog u južni smjer kod utoka Rame leži na istoj paraleli kao i zavoj dalmatinske obale iz jugoistočnog u istočni smjer kod Šibenika, kao Buško blato i Duvanjsko polje. Udaljenost od Šibenika do utoka Rame označuje i širinu kraške zemlje; ona iznosi ovdje 150 km. Sada odskače obalom prema istoku natrag, istom kod Vrulje, južno od srednjeg Livanjskog polja, zaokreće opet u jugoistočni pravac. Na toj je paraleli udaljenost od obale do Neretve samo 90 km. Mi smo sada na širini, gdje je zapadno-istočni lesinski smjer, koji smo opažali u Kamešnici i Tušnici, u nutrini zemlje sasvim ustupio mjesto dinarskom smjeru, dok još na istoj širini podaje oblik i smjer otocima Braču i Hvaru. Tako čudnovato interferiraju svuda ovdje oba smjera udara.

-- 394 --

Pošto se obala od Vrulje do ušća Neretve vije bez stranputice prema jugoistoku, a Neretva teče u južnom pravcu od svog zaokretaja kod Rame sve do blizu svog ušća, to nastaje megju vijencima sa lesinskim smjerom, koje smo opažali na Buškom blatu i Duvanjskom polju, pa obalom i Neretvom, trokutni prostor. To je dio Hercegovine na desnom brijegu Neretve.

Pošto i samo Livanjsko i Duvanjsko polje leže preko 700 m visoko, a dolina Neretve kod Mostara samo 50 m, spuštalo se tu jamačno tlo od sjevera k jugu. Ali i sredina leži tu niže nego oba ruba. Na desnom brijegu Neretve vije se visoko gorje Raduše i Vranj-planine k jugu do u širinu Mostara, a tik do obale vidimo veliki lanac: Biokovo planinu, koja predstavlja sa svojim, 1600 m i 1700 m visokim, vrhovima i svojim strmim obronkom k moru prostorno smanjeno ponavljanje Velebita. Tako se ovdje u kraškoj zemlji ponavljaju oblici kao i u gorju sasvim druge vrsti gradnje. Kao što Peninske Alpe i Ture odgovaraju istoj shemi, tako ponavlja zapadno-bosanski gorski luk, koji počinje na Ilici, a vije se preko Svilaje do Kamešnice i Tušnice, sa svojim nutarnjim, paralelnim lukom, platô-om Troglava i antiklinalom od Glamoča, Velebit, pri čemu zauzimlju Klekovača i Vitorog-planina isti položaj, kao i Plješivica u Visokoj Hrvatskoj. Slično se i Biokovo i paralelni vijenci Hercegovine vraćaju dinarskom smjeru, da u Crnoj gori ponovno zaokrenu u lesinski smjer. Ovdje ali nastaje znatna razlika: dok je luk Velebita sve do provala na gornjoj Uni sasvim zatvoren, a zapadno-bosanski luk raskomadan poprječnim rasjedima Livanjskog, Duvanjskog i Glamočkog polja, u hercegovačko-crnogorskog luka znatno oslabljuju naborne mjere. Cijeli se sistem splošnjuje i snizuje u okolini Neretve, a njezin donji tijek nije prolom kroz gorje, kao njezin gornji tijek ili donji tijek Cetine, nego dolina, koja je utonula, niski plošnjak. Tek se ondje, gdje na granicama Crne gore počinje opet zaokret u lesinski smjer, ispinju vijenci do gorske visine.

Konglomeratni vijenac Studenog vrela.

Na jugu Duvanjskog polja nalaze se opet vijenci lesinskog pravca, koji su djelomično gragjeni od neprokapljivih kami. To su konglomerati i pješčari, koje Grund drži za eocene, dok je Bittner bio sklon, da ih drži za mlagje ili da ih stavi možda u svezu sa slojevima Promine u Dalmaciji. Smješteni su u sinklinalama vapna, koje su sa sjevera premetnute ovamo. Na zapadu su dva uska vijenca, onaj od Studenog vrela i od Zagorja, a počinju na meridijanu Buškog blata. Dalje na istoku, u okolini Vučipolja i Rakitna, sjedinjuju se i raširuju. Završuju se kod hridina visokog gorja Bijele stijene i Čabulje. Sa svojom crvenom bojom trošenja, svojim jasnim gredama, koje rastavljaju tanki laporni i pješčani slojevi, svojim obiljem vode i svježom vegetacijom, tvore napadni predjelni kontrast prema kraškom predjelu, što ih opkoljuje.

Mnogo je još važnija njihova uloga za riječne sisteme cijelog odjeljka, koji leži njima južno do Neretve. Ovdje izbijaju potoci, koji se mogu smatrati, usprkos različne mijene imena i mnogostrukog poniranja i izviranja, kao vrela Trebižata. Isto tako je važna uloga druge rijeke, koja izvire pod imenom Ugrovače na Rakitnom-polju, a kao Lištica nestaje u Mostarskom blatu, te kao Jasenica izlazi na vidjelo u snažnom vaucluse-vrelu blizu Mostara, da se doskora iza tog salije u Neretvu.

-- 395 --

Četiri potoka, koja iz konglomeratnog vijenca teku na jug, dospijevaju za povoljnog vodostaja kroz vapnene gudure do dugoljastog, s neogenim ,laporima zaodjetog polja od Posušja. Ovdje se sjedinjuju u Brinu, prodiru onda, tekući sjeverozapadno, kao Ričina kroz vapnenac, zaokreću natrag prema jugoistoku i ulaze kao Suhaja u Imotsko polje. Rijeka imade jaki slaz, jer se ovdje kraj naglo spušta. Dok razvogje megju Duvanjskim poljem i Studenim vrelom leži još više od 900 m visoko, nalazimo u Posušju samo još 570-580, a u Imotskom samo 256 m nadmorske visine.

Ljeti se gubi Suhaja u nepresušnim jezerima Imotskog polja, koja se ispražnjuju kroz ponore. Zimi, kad se jezera razlijevaju, okreće se na istok te hrani Vrljiku. Ova nestaje kod Drinovaca u ponorima s 253 m nadmorske visine, a 2 1/2 km odavle udaljeno i 88 m niže izlazi kao Tihaljina-vrelo opet na vidjelo. Nadzemno je Imotsko polje spojeno s dolinom Tihaljine, dolinom, sada presušenom, zvanom Ploča.

S pravom upozoruje Grund na to, da česta mijena imena potoka i rijeka stoji ovdje u svezi s čestim nestajanjem njihovim i to ne u zemlji, nego u uskim tjesnacima vapnenca, kojima se ne može prolaziti, a koji se to više pričinjaju da rastavljaju, što su ljeti presušeni.

Od Imotskog polja nije samo poplavljen sjeverozapadni dio, gdje leže spomenuta jezera, nego perijodično i jugoistočni. Ovaj pripada Hercegovini, onaj Dalmaciji.

Tihaljina teče, čim se opet pojavi, 16 km daleko uskom dolinom, onda opet ulazi u jedno polje: u Ljubušku zavalu, koja leži samo 70-80 m nad morem. Ovdje nosi ime Mlade. Polje je umjerenog opsega (23 km2), ali imade veliku poljodjelsku vrijednost, jer uslijed svoga niskog položaja već pripada mediteranskoj klimi, a kako se čini, prema obavjestima, što ih imademo, ne poplavljuje ga voda podzemnica, nego samo rijeka.[1] Takove se štete dadu odstraniti regulacijom.

Jedan dio povodnje prelazi u drugu zavalu, u Rastok, koja je rastavljena samo niskim, gusto obragjenim brežuljastim kosama. Njezina zapadna pola opet je pravo, perijodički poplavljeno polje s ponorima, a njegovo dno leži sa 56-57 m nadmorske visine bez dvojbe za kišnog vremena pod razinom kraške vode.

Rijeka, ostaviv Ljubušku zavalu, zove se Trebižat. Teče uskom dolinom, koju ipak sasvim ne ispunja, megju strmim ali niskim vapnenim stijenama. Kod Stubice ruši se niz nekoliko (sedrenih?) slapova od 50 m na 20 m nadmorske visine, i spaja se izmegju Čapljine i Gabele kao jaka, izmegju vrba polagano tekuća rijeka s Neretvom, 30 km nad njezinim utokom u more.

Druga rijeka, koja izbija iz eocenog vijenca Studenog-vrela prema jugu, zove se Ugrovača. I ona sebi može kao i izvorne rijeke Trebižata time, što postaje na gustom kamenju i što nosi sa sobom nanosa, prokrčiti svoj tijek kroz vapnenac i to samo u kišno vrijeme, jer ljeti presuši već na Rakitnom polju. Za većeg vodostaja dospijeva u kanjonu u vapnencu, koji je napadno 28 km dug, do u blizinu Mostarskog blata, gdje se spaja sa vaucluse-vrelom Lišticom.

Zemlja, što ju u ovoj dugoj guduri probija, kraški je plošnjak, na koji su navaljene kose dinarskog smjera. Visina prilično brzo pada od sjevera k jugu. Dok još Rakitno polje leži 900 m visoko, najniža tačka Mostarskog blata imade 228 m, a

  1. Spec. karta 33 XVII. i Ballif: Wasserbauten 67.

-- 396 --

dok su na sjeveru česte kose s 1000 i 1100 m, imade najviša tačka, Trtra ili Trtla planina, južno od Mostarskog blata, samo još 689 m.

Mostarsko blato je polje veoma pravilnog oblika sa površinom od 327 km2 i leži tačno u dinarskom smjeru. Gornji dio je povišen plosnim naplavnim čunjem Lištice i zato osiguran od poplave, a niži, istočni, redovno je od decembra do aprila pod vodom. I jedan dio Lokve ostaje trajno jezerom. Kako je tu dolina Neretve blizu, dalo bi se tu zaista trajno pomoći, jer je priječnica, koja tu rastavlja, jedva 3 km jaka uz razliku u visini od 176 m.

Donja Hercegovina.

Kraška zemlja donje Hercegovine od Neretve do Crne gore nema na sjeveroistoku, prama visokom gorju na obim stranama Neretve, nikakove odregjene granice. Slično kao u okolini Dugog i Ravnog polja izmjenjuju se zupčasto uzvišena polja sa čukorastim masama, a kraški povori i pločnjaci tako se visoko i postepeno ispinju, da se ne dade povući odregjena megja megju njima i visokim gorskim masama. Megjašna linija, koju - slijedeći cestu iz Mostara u Nevesinje - od doline Neretve na Nevesinjsko polje povučemo podinom Veleža, zatim dalje niz kanjon Zalomske rijeke u Gacko-polje (a odavle kroz klance Duge prema Nikšićima i duž Zete na Skadarsko jezero), dijeli kao u Hercegovini tako i u Crnoj gori samo općenito triadično visoko gorje s njegovim provalama gustog kamenja od kraškog plošnjaka krednog vapnenca. Ovaj se prikazuje, u koliko imademo da se s njime bavimo, oblik četverokutne plohe romboedričkog oblika, pošto ona megjašna linija teče paralelno s obalom od sjeverozapada prema jugoistoku, a Neretva i crnogorska granica od sjevera prema jugu.

Zemlja je najniža na Neretvi. Ovdje tvori ploču od 200-300 m nadmorske visine; doskora se i tu nalaze kraški povori, "humine, rudine", kako ih Cvijić zove, koji doskora dosižu visinu od 1200 do 1400 m. Dvije ju udubine raščlanjuju, koje općenito slijede dinarski pravac i dijele zemlju u tri pojasa.

Prvi se prostire izmegju morske obale i dugog Popovog polja: uleknina, koja po duljini i znamenovanju malo zaostaje za Livanjskim poljem. Drugi pojas ispunja prostor megju Popovim poljem i nizom suvislih uleknina, koje počinju na Neretvi s dolinom Bregave. Početak Bregavine jaruge leži blizu Dabar-polja, ili stoji za pravo s njime u otvorenom spoju. Iz Dabar-polja dolazimo u Fatničko polje, pa preko nekojih manjih uvala do vrela Trebinjčice kod Bileća. Time nijesmo ali samo na crnogorskoj megji, nego i opet u svezi s Popovim poljem, jer Trebinjčica struji k njemu.

Treći pojas leži onda megju ovom linijom i gore navedenom megjom visokog gorja od Gackog polja preko Zalomske-Nevesinja u Mostar.

Od ljetnih dana godine 1879., kad je neumorni Aleksandar Bittner obišao kamenu pustinju Hercegovine, nije se više poduzimalo tačnije istraživanje zemlje. Bittner je cijelo područje pridijelio kredi, izuzevši malo eocenskih vijenaca. On ističe pravilnu lančanu gradnju. "Od sjevero-istoka prema jugo-zapadu niže se ovdje lanac za lancem jednakog oblika i dugoljast, udarajući neprekidno, često na milje daleko, od sjevero-zapada prema jugo-istoku, do analogno gragjenih obronaka duž dalmatinske obale. Okolnost, da većinom lanci s jedne strane i to prema jugozapadu

-- 397 --

pokazuju strmije stijene, a prema sjevero-istoku se naprotiv običavaju polagano splošnjavati, uvjetuje, da cjelokupno hercegovačko područje prikazuje stepenice, a pojedine im terase bivaju prema Adriji sve niže i niže".


Slika 13. Dô Trebinjčice. Po fotografiji E. Richtera.

Ovo opažanje je u cijelosti sasvim istinito, premda se ne smije zaboraviti na spuštanje prema dolini Neretve kao drugu strminu. Primorski lanac nije dakako ovdje viši, nego lanci u nutrini, i kroza to se razlikuje odio krasa na lijevom brijegu Neretve od onog na desnom, jer ovdje je, počevši od hercegovačkog luka, obalni lanac najviši od sviju do visokog gorja u nutrinji.

Poluotok Rat pokazuje zaokret iz lesinskog u dinarski smjer; on se rastavlja u otocima Jaklianu, Županji, Lopudu i Lokrumu. Obalni lanac tvori krašku ploču od neko 15 km širine, a njene su konture prema Popovom polju raščlanjene uslijed više izbočina, dok se obalni rub vije mnogo više ravnopravno. Veliki poluotok Pelješac ne izbija zapravo iz kopna, nego se oslanja uz obalu, pošto je lagano zaokrenuo iz lesinskog u dinarski smjer. On se ne nastavlja u kojem god lancu nutrine, nego u otočnom nizu, koji prati obalu izmegju Stona i Dubrovnika (Jaklian, Županja, Calamotta i dr.).

Konac obalnog lanca prema ušću Neretve prilično je vrletan; glavna masa se prekida strmim rubom sa okruglo 400 m visine prema močvarama kod Opuzena (Privlaka, Kutijezerac, Lukavac, Boturica). Uski lanac vije se megju ovim plitkim sredozemnim jezerima i morem sasvim blizu do Neretve, ali i ovdje strše pojedini uski povori i grebeni visoko i strmo, kao Šibenik 395 m i Osoje 564 m. Pošto na desnom brijegu Neretve strše obronci planine Biokova na sličan način kao strmi grebeni i rtovi iz potpuno plosnog, močvarnog kraja i susjednog mora, ima ova okolina na ušću Neretve osebujni karakter nemirnih i živahnih oblika. Poput kulisa potiskuju se lanci jedan mimo drugog, pogjemo li niz rijeku, a prostrana, ravna prednja strana uzrokom je, te se brda pričinjaju višim i znatnijim nego što jesu.

-- 398 --

I morski dio ušća Neretve, Canale di Narenta, odlikuje se veoma u pogledu svoje okolice, možda je to najljepši odio dalmatinske obale. Megju planinom Biokovom na sjeveru i brdima Pelješca na jugu pričinja se morska draga kao visoko-gorsko jezero. S istoka ovamo ispinju se sniježna hercegovačka brda nad spomenute kulise na ušću rijeke, pa nas samo pogled prema zapadu, gdje se nad Pelješcem i otocima Hvarom i Bračom opaža otvoreno more, poučava, da se tu nalazimo na moru.

Najviša brda primorskog lanca ispinju se preko 800 m. Uz to ne manjkaju ni niske udoline. U sredini, megju 300 m i 400 m visokim povorima, leži malo Gradačko polje, samo 90 m visoko. Uzdužnom dolinom, što se proteže blizu obale 100-200 m nad morem visoko, vije se cesta "Marmontova" od Slanog do nekadanje turske luke Kleka (Neuma).

Obala je ispresjecana s više kratkih, poprečnih dolova, koje tvore male morske drage; tako Vallon Bristine, u najnutarnjijem dijelu Kanala Neretve, na korjenu poluotoka Pelješca, zatim Porto di Slano, izlaz drage od Zavale, o kojem će se još govoriti. Dalje sretamo luku Zaton i znamenitu Rijeku (Ombla). To je 8 km duga, široka dolina sa 400 m visokim, strmim stijenama, koja iz prvotnog dugodolinskog smjera zaokreće u smjer drage, a donji njen komad je na 4 km duljine morem poplavljen i tvori morsku dragu. Upravo ondje, gdje tačnije zavoj izbija na desnom brijegu, vrelo je Rijeke (Ombla), jedno od najvećih, trajno tekućih odvira kraške vode, kojih i inače još imade velik broj na onoj obali.

Vallone di Klek i pristanište Gruža dugoljaste su dolinske drage, kao što je to svojstveno za dalmatinski obalni tip; tako su i kanali velikog i malog Stona, koji poluotok Pelješac na prevlaci po duljini tako jako raskidaju, da se samo s istmom od 1300 m širine i 21 m nadmorske visine drži kopna.

U visini Dubrovnika suzuje se primorsko gorje, pošto se Trebinjska ravan, najgornji dio Popovog polja, na 4 km približuje dragi Omble. Na tom se mjestu nalaze dvije previje s 400 m visine, koje nastavlja Vlastica, 909 m visoko brdo. Zapadnom ide željeznica od Gruža prema Mostaru, a drugom cesta od Dubrovnika u Trebinje. I ovdje se suzuje brdoviti komad megju ravnicom na Trebinjčici i Val Brenom na manje nego 4 km. Pristranak prema moru imade visinu od 300-600 m. Na njegovoj podini prostire se Val Breno kao Conca d' oro kod Palerma, smješten na moru, natapan kraškim vrelima i ispunjen jedva manje južnom i bujnom vegetacijom.

Na ovim se udobnim pristupima u nutrinu zemlje temelji znamenovanje Dubrovnika. Na dalmatinskoj obali imade tako mnogo izvrsnih luka, draga, zaštićenih, a ipak dubokih "vallona", da je bilo na raspolaganje bezbrojnih mjesta za podizanje gradova i kula, a megju njima mnogo daleko boljih, nego što je ono od Dubrovnika ili Cavtata. Sveza s nutrinom bila je redovno odlučujuća, koja će se od ovih tačaka zbilja upotrijebiti i procvasti.

Iza ovog utanka (Einschnürung) i sniženja raširuje se i ispinje kraška ploča na 12-13 km širine i 1200 m nadmorske visine. Prati ju ovdje niski primorski lanac, koji bi trebalo možda shvatiti kao nastavak prije spomenutih otoka i poluotoka Pelješca. Ona dosiže 400-500 m visine i razilazi se na Punta d' Ostro, na ulazu Boke Kotorske. Megju njim i glavnim rubom kraške mase leži prava dugo-dolina, koja se u svojem zapadnom dijelu zove Val Canali (Konavlja), a u svom

-- 399 --

istočnom dijelu Sutorina. Odgovara flišovnom umetku, dok je primorski lanac gragjen od numulitnog vapnenca.

Uopće prati čitavi primorski lanac, koji je u glavnom gragjen od krednog vapnenca, diljem obale pojas fliša i numulitnog vapnenca, dočim se poluotok Pelješac ondje, gdje se stiče s kopnom, opet gragjen od krednog vapnenca, a isto tako otoci, koji ga nastavljaju, te komad megju Omblom i Val Brenom.

Kraška ploča, koja nas s lijeva prati, kad putujemo kroz Konavlja i Sutorinu od Dubrovnika prema Boci, u velike se na pô puta iznenada izmjenjuje. Linija rasjeda, koja ide od juga k sjeveru, počinje kod Mršine, na granici Konavalja i Sutorine i dade se u naravi (i na specijalnoj karti) lako slijediti do Arslanagića mosta kod Trebinja, a po svoj prilici siže još i mnogo dalje. S onu stranu ove dislokacije, koju valja istom istražiti, ispinje se brdoviti kraj sasvim iznenada do pravog gorja - do Orjena (1895 m). On ispunja cijeli prostor do dragâ Tople i Risna, polja Dvarsna u Krivošijama i Grahova u Crnoj gori.

Popovo polje.

Ovo najveće južno-hercegovačko polje sa 57 km duljine i 185 km2 površine natkriljuje duljinom i površinom i samo Livanjsko polje. Djelomično je to perijodički poplavljeno polje; jaka rijeka utječe iz vana i ovdje nalazi svoj završetak. Zato se još i dade najprije prispodobiti s Duvanjskim poljem, ali ipak Trebinjčica daleko natkriljuje Šuicu svojom veličinom. Slobodno je reći, da nijedna druga kraška rijeka tako znamenita ne završuje u ponorima.

Jedan dio polja, i to jugoistočni, imade vapneno tlo, koje nije nikada poplavljeno. Pogjemo li cestom od Dubrovnika k Trebinju, dolazimo, spuštajući se preko strmog pristranka primorskog lanca, na široku ravninu, 6-7 km široku. Ta ravnina predstavlja najsavršeniju izravnanu plosninu, koju sebi možemo samo pomisliti. Slojevi, što se spuštaju prema sjeveroistoku, horizontalno su presječeni; samo sasvim malo, posve osamljenih, hridastih brežuljaka ispinje se iz kršne, grmljem obrasle ravni, na kojoj nije ni najmanji komad tla pokriven mlagjom zemljom. Sve je najdivlji krš sa mnogo vrtača. Istom kad se prešla cijela širina ravni, na podini brda (Ilino brdo, 827 m), što leži nasuprot, sretamo Trebinjčicu, koja teče zimi i proljećem kao jaka rijeka. Njezino je korito 5-10 m usječeno u ravan i imade riječnog mulja.

Još daleko niz rijeku tvori kraška ravan dno polja do Tulja, 27 km niže Trebinja, gdje rijeka ulazi u polje. Na toj se pruzi spustila za 23 m od 273 m na 250 m; kraško dno leži svuda jednolično 260-270 m visoko i samo se neznatno spušta, ali u istom smislu kao rijeka.

Niže Tulja prestaje rijeka teći u usječenom koritu, a ujedno iščezavaju i vapnenci pod naslagom humusa i gline, koja biva sve gušća tako, da im se niže Sedlara ne vidi više ni traga. Dno polja spušta se dalje bez prekida sve do ispod 220 m nadmorske visine. To je najniži broj, koji je unešen u specijalnu kartu. Pošto megjutim Trebinjčica gotovo teče još 8 km dalje i pošto si je po izvješću Grollerovom neposredno pred glavnim ponorom 30 m duboko izdubla svoje korito, smjeti će se najnižom tačkom čitavog polja smatrati samo visina od malo preko 200 m. Razlika u visinama različnih dijelova polja iznose dakle okruglo 70 m, čemu nema primjera, ako se naime kod drugih polja uoče samo pravi ravni sa

-- 400 --

stavni dijelovi sadanjeg plosnog dna, i ako se ne bi gledalo na starije nanose i sadanji njihov visinski položaj.

Da dogjemo do razumijevanja poplavnih odnošaja Popovog polja, u koliko je to moguće bez tačnog geološkog snimanja, moraju se razmotriti odnošaji Trebinjčice. Ova rijeka izbija niže Novog Bileća iz jakog vaucluse-vrela u nadmorskoj visini od 327 m, u dnu kamene doline, koja se više no 100 m ulegla u krašku ravan. Nekoliko kilometara dalje niže, na desno, leže vrela Čepelice, od prilike u jednakoj nadmorskoj visini. Ova su oba vrela na daleko i široko prema sjeverozapadu i sjeveroistoku najniže tačke, jer ponori najbližih polja: Fatničkog i Dabar-polja leže za okruglo 150 m više (464 i 474 m). Prema tomu mogu se lako vrela Trebinjčice kroz čitavu godinu nalaziti ispod kolebanja kraške vode, a time i dalnja riječna dolina, koja je do Grančareva, gdje zavija na zapad (12 km nad Trebinjem) spala na 290 m. Počevši odavle, mora razina kraške vode naglo padati. I za kišnog vremena ne stoji preko 275 m, jer tako visoko stoje dijelovi Trebinja, koji nijesu više poplavljeni, dok su susjedne poljane od Čičera i Bihova na 269 m redovno poplavljene. I dalje niz polje stoji razina kraške vode sve niže, što dalje polazimo naprijed, jer mnogi dijelovi Luga, koji nije nikada poplavljen, ne leže više nego 254-260 m. Tek od okruglo 252 m niže čini se, da je sva zemlja redovno poplavljena, a s time se i slažu od prilike data, da je voda u donjem dijelu polja, gdje visine dna iznose manje od 220 m, 40 m duboka. Ovdje dakle stoji razina kraške vode u kišno doba nešto preko 250 m, dok kod Trebinja stoji preko 270 m visoko.

Ljeti nestaje Trebinjčice već nekoliko kilometara niže Trebinja, kod Dražin-dola, gdje most leži 270 m visoko, dok je riječno korito usječeno neko 10 m. duboko. Razina kraške vode stoji dakle ovdje sigurno ispod 260 m, pače i po svoj prilici mnogo niže, jer se u donjem polju spušta znatno ispod 200 m; inače naime ne bi mogla sva tako vanredno jaka poplava iščeznuti u ponoru ove nadmorske visine. Kolebanja razine kraške vode iznose dakle samo u donjem polju znatno više od 50 m, uračuna li se i gornje, više od 70 m.

Razlika u visini kraške vode zimi, megju donjim i gornjim poljem, prilično je znatna, (20 m) viša, nego što to običaje inače bivati unutar polja. O razlikama u ljetu ne znamo ništa.

Preostaje još jedno pitanje, kako se može Trebinjčica uzdržati na preko 30 km dugoj pruzi svog tijeka od vrela do Trebinja kao otvorena rijeka i u sušno doba. Kraška voda mora da ovdje trajno stoji na visini od 330 m do 275 m, inače bi se morala rijeka presušiti. Možda leži razlog u antiklinali neprokapljivih triadičkih vapnenaca, koje je Grimmer upravo kod boka Trebinjčice kod Grančareva otkrio, a Bukovsky opisao. Ovaj svod nestaje doduše opet pod krednim vapnencima na desnom brijegu Trebinjčice, ali je u toliko vjerojatniji podzemni im nastavak prema sjerozapadu, što nabor leži upravo u smjeru strujanja i rasjeda, što se tamo nalaze. A nasipa mora da ima tamo, koji diže kod vrela Trebinjčice krašku vodu i ljeti za više nego 100 metara na više, nego što ona stoji u Popovom polju. U ostalom treba podsjetiti, da Bittner u blizini onih vrela spominje i sive dolomitne vapnence, možda guste vrste.

Što se tiče obličja, naliči Popovo-polje u svom gornjem dijelu do prema Zavali potpuno drugim poljima; i istup velikih, gotovo horizontalnih kraških plosnina na dnu polja nije nipošto osamljen, nego se nalazi, ako i u manjem opsegu,

-- 401 --

na mnogim drugim mjestima. Pače i ondje, gdje su dna polja gragjena od tercijarnih ili sasvim mladih nanosa, pokazuju vrtače i hridaste brazde, da je abradirano kraško dno samo prikriveno, ali da postoji u neznatnoj dubini, što i ne može drugačije da bude. Tek niže Zavale, dakle u posljednjoj trećini svog rasezanja, pokazuje Popovo polje osebujni zakret, koji sjeća na riječnu okuku ili serpentinu i za koji nema primjera u dugim poljima s njihovim, većinom ravnim ili jednostavno zaokrenutim rubovima. Ipak će se jedva smjeti odavle izvoditi pravo, da se cijelo polje smatra samo riječnom dolinom. Mjere su sasvim druge, nego li u svih drugih riječnih dolina, koje se inače javljaju u krasu, bile one još upotrebljavane, kao kod Unca, Bregave, Trebižata ili presušene doline, kao kanjon Zalomske, Radimlja kod Stôca i druge. Pače sama dolina Neretve, koja ipak imade tako veliko ulazno područje u gustom kamenju, mnogo je uža, izuzevši mjesta, gdje teče samostalnim poljem, kao niže Mostara, ili gdje je njezina dolina ispunjena morska draga, kao niže Čapljine.

Svakako je sudioništvovala bivša dolina kod geneze Popovog polja; žljebina naime, koja vodi od Zavale prema Slanom, presušena je dolina 12 km duga, dosta velika, da dade mjesta priličnoj rijeci; sada je bez vodenog tijeka a puna vrtača, ali još uvjek spaja Popovo polje s morem. Dakako, da je sada zatvorena poprečnom priječkom od 110 m relativne visine (356 m nadmorske visine). Katzer uzima, da je polje, a time i poriječje Trebinjčice nekad ovdje nadzemno oticalo; s nabiranjem priječke nije rijeka mogla uporedo da je prostruže, pošto je istodobno napredovao i kraški proces, jer je razina kraške vode s ispinjanjem tla padala. Namjesto nadzemne odvodnje nastupila je podzemna.

Usprkos tomu ne će nam kod Popovog polja zadovoljiti izjava, da je to riječna dolina. Znademo, da se ne dade postanak drugih velikih zavala samo na taj način razjasniti. Čini se, da je i kod Popovog polja dobro ostati kod mnijenja, da je nastalo ili rasjedom ili tonjenjem, a da ga je jezerska tvorevina, koja je za cijelog mlagjeg tercijera i kvartera trajala, na karakterističan način preobličila.

Groller je postavio račun o količini plodne zemlje, koja godimice nestaje u ponorima, ali je zaboravio razmisliti, koliko je opet Trebinjčica nadomještava.

Presušivanje Popovog polja zbiva se ljeti kroz provalije u koritu Trebinjčice, koje se jedva opažaju, a nalaze se nedaleko, niže Trebinja, a u kišno vrijeme kroz ponore u donjem dijelu, počevši od Čavasa niže. Katzer (Popovo-polje, Globus, 83. sv., 1903. p. 191.) iznio je imena i znamenovanje pojedinih. Najvažnije je Privala na podini brda Kleka, velika špilja. Pitanje, izlazi li Trebinjčica kao Rijeka (Ombla) opet na vidjelo ili pako u vrelima Deranskog jezera ili drugih močvara Neretve, čini se da je prilično bespredmetno, kad se sjetimo, da su sva ova vrela i još mnoga druga duž obale snabdjevena jedinstvenom, velikom masom kraške vode, prema kojoj je Trebinjčica samo, ne baš veoma znatni, hidrostatičnom situacijom na površinu izneseni "vodoskok". Krašku vodu naime ne snabdjeva Trebinjčica nego obratno. Nema boljeg dokaza za valjanost ovog shvatanja, nego neodvisnost Rijeke (Omble) od muteža i kolebanja rijeka, koja su autori, na svoje čudo, konstatovali.

Racionalno presušenje Popovog polja čini se sasvim nemogućim; pače i pospješenje otoka regulacijom ponora i žlijebova jedva bi se dalo postići, jer tlo imade i onako prilično znatan slaz. Gdje ponori ne upijaju samo, nego i izbacaju,

-- 402 --

tu nema pomoći. To dakako ne rade baš najveći ponori u donjem dijelu, ali zato drugi u srednjem i gornjem dijelu.

Do sada se nije našlo na Popovom polju neogenih jezerskih nanosa, ali to se još može desiti. Svakako, oni ne igraju ulogu u gradnji predjela.

Megju Popovim poljem i slijedećim nizom uleknina prostire se komad kraške zemlje, mnogo veće širine i znatije visine, nego li primorski lanac. Širina iznosi gotovo 30 km, a već brda neposredno na rubu Popovog polja mjere 1200 i 1400 m (Tuhaljska bjelina, 1396 m); to su visine, koje su dalje samo osamljene (Kobilja glava 1419, Orlovac 1267, Ruda 1274 m) Dinarski pravac ovdje je neobično jasno razvijen; čini se, da postoji, sudeći po slici karte, 5 velikih talasa kamenja. Osobito se opaža jedna udolina, koja leži na podini strmog ruba, što ju prati na sjeveroistoku, a markirana je Ljubomirskim, Domaševskim i Ljubinskim poljem i presušenim dolinama, što ih spajaju. Ona tvori nastavak gore spomenutog, jasnog rasjeda Mrcine-Arslanagić-mosta. Pošto još nikada nije geolog proputovao ili barem opisao ovaj kraj, nije probitačno izricati dalnja naslućivanja. Slika karte i pogled golijeti, što ga čovjek dobiva na poznatim linijama, kao Trebinje-Bilek, Gruž-Gabela, potiču nadu, da će razjašnjenje naborne gradnje biti dovoljno. Tada će se istom o sistemu voda moći postaviti obrazloženo mnijenje. Kako su naime Bittner i Cvijić suglasno opažali, nijesu vapnenci Hercegovine sasvim čisti, nijesu takvi pravi stvarači krasa kao oni kranjski i primorski. Moguće je dakle, da tu postoje različne podzemne priječke.

Osim tavanaste gragje, koju Bittner ističe, i ovdje se opaža odviše jasno spomenuto spuštanje površine i oslabljenje visine nabora prema zapadu Neretve. Na Trebinjčici, koja je 300 m usječena, ispinje se ipak zemlja odmah na 600-800 m, a diže se još i dalje tako, da na jednoj liniji od Fatničkog polja do srednjeg Popovog polja imade samo malo tačaka, koje bi ležale ispod 1000 m. Iza toga počinje spuštanje prema zapadu, na meridijanu Stôca, te nijedan povor ne dosiže više 700 m, a dalje prevlagjuju visine od 300-400 m. Sa strmim rubovima ruši se kraški plošnjak prema najnutarnjijoj od neretvanskih močvara: Deranskom jezeru. Krupa, jaka rijeka, koja odvire iz njeg, pokazuje, koliko podzemnih pritoka dobiva iz našeg područja.

Fatničko i Dabar-polje.

Slijed poljâ, koji nam ima služiti dalnjoj razvedbi hercegovačkog krasa, počinje s uvalom od Bileka (ovdje slijedimo kod imena tog grada u njemačkom uvriježeni oblik, premda bi bilo pravilnije pisati Bileć ili Bileća), čija visina iznosi 433 m. Na sjeveru leži malena Planska, 5 km udaljena kotlina, sastavljena oporim kraškim plosninama, a u istu ravninu uvaljeno je sjeverozapadno odavle, u jednakoj udaljenosti, Fatničko polje sa 464 m nadmorske visine. Pravo je to polje, sa strmim rubovima, koji tačno leže u dinarskom smjeru rasjeda i nabora, koji ongje prevlagjuje. Površina mu imade 9.8 km2, a najniže mjesto biva poplavljeno do 40 m visine. Čišćenjem ponora uspjelo je skratiti trajanje visokog vodostaja tako, da se ljeti može požeti i pokupiti proso. U oktobru počinje opet poplava, a traje do maja.

-- 403 --

U Planskoj kotlini čini se, da ima neprokapljivih kami, jer se ovdje nalazi nepresušno vrelo. Ovo vrelo ne može da teče sa razine kraške vode, jer leži više nego 100 m od tla susjednog Fatničkog polja, gdje voda za svoje najveće visine dosiže nadmorsku visinu od okruglo 500 m, dok Plansko polje leži samo neznatno ispod 600 m.

U uskoj svezi s Fatničkim poljem stoji Dabar-polje. Dugo je 21 km, a ima 30 km2 površine te pripada većim tvorevinama ove vrste. Najniža mjesta leže 474 m visoko. Sjeverni rub uzdiže se strmo do gotovo 1100 m i tvori snažnu stijenu, južni zaostaje malo za njim. I oni se viju istim smjerom kao i rasjedna linija: Mrcine-Arslanagić-most. Samo južni, šiljati iskrajak polja redovno je dulje vremena poplavljen, a osim toga i ugao, koji prema jugoistoku izbija kod sela Valjka. Sjeverozapadna je polovica tako povišena velikim survanim čunjevima i nanosima bujica sa sjevernog ruba, da ovdje nema nikakovih poplava. Dno leži ovdje do 560 m visoko. Opačica spušta se već za vlažne godišnje dobe kao otvoreno tekući potok iz malog Trusinskog polja (868 m) i svršava se onda u jezeru od Valjka. Perijodičko jezero na južnom kraju snabdjevaju poglavito brojna vrela, koja izbijaju na susjednom odjeljku sjevernog ruba.

Potreban je tačniji opis odnošaja prema Fatničkom polju. Obadvije, od prilike jednako duboke udoline, opkoljuje jedan te isti zatvoren rub; one tvore, kad gledamo sa 900-1100 m visoke kraške plosnine, samo jednu zavalu i ova zahvaća prema jugoistoku još 6 km preko pravog Fatničkog polja. Ova veća zavala imade u južnom dijelu visinu tla od 570-580 m, nad koju se ispinje zajednički rub 200-300 m visoko. U to je tek dno uvaljeno Fatničko i Dabar-polje 100-150 m duboko. Staro dno je sačuvano ne samo na južnom kraju cjelokupne zavale, nego i u nasipu, koji rastavlja oba polja i diljem južnog ruba Dabar-polja do drage od Valjka, koja upravo kroza to nastaje, što ova nutarnja terasa iznenada prestaje, a dno se polja proteže sve do glavnog ruba. Nasip, što rastavlja oba polja, ne vije se poprijeko, nego, kao 2 km široka kosa, koso po duljini, tako da krajevi obiju zavala prelaze jedan preko drugog. Ono, što je od starog dna sačuvano, prava je kraška plosnina, bez sumnje denudacijona ravan sa slojevnim glavicama i brojnim vrtačama.

Mnijenje, da je sve ono, što se ovdje vidi, djelo rasjeda, nesmije se zabaciti. Ne samo ocrti velike zavale, nego i oni obiju manjih, a time i oni nasipa, što ih rastavlja, viju se u smjeru rasjeda i nabora, koji ovdje vlada.

U prijašnje Vrijeme bijaše svako od ovih polja za sebe jezero; o obima se spominje, da imadu neogene ilove. Do sada megjutim nije se našao još nijedan dokaz za to, da je preko priječke nekada egzistiralo zajedničko jezero.

Sada odvodnjuju Dabarsko polje brojni ponori, koji leže na južnom rubu. Pošto će oticanje poprijeko na pravac slojeva naći više zapreka, nego duž njega, osobito po nabornim korutinama, slobodno je naslućivati, da se kraška voda odvodi prema Trebinjčici.

Bregava.

Dabar-polje otvara vrlo osebujna dolinska jaruga. U inače tako zatvorenom, južnom rubu iznenada se otvaraju vrata sve do dna polja; kraška ravan nastavlja se, lijevo i desno odavle u jednakoj visini rasjeduuta, južno kao Kubaš, sjeverno kao

-- 404 --

Rgud-planina. Kad sa polja na ta vrata skrenemo, moramo se najprije uspinjati jedno 30-40 m; ostaje dvojbeno, da li je maleni nasip gragjen od kami, što ondje uza nj stoji, ili je nastao od grohota ruševina, koji se odronio s obiju strana; pošljednje je vjerojatnije. Već se opaža, kako se duboko dolina spušta; prva dva kilometra, t. zv. Predol, teku još s neznatnijim nagibom dalje, ali dolina postaje divljom jarugom. Na manje nego 3 km duljine spušta se cesta za 300 m. Što se dublje dolina spušta, to se pričinjaju, da više i divlje rastu pristranci i de facto pridržaje Rgud-planina na desnoj strani svoju visinu od 900-1000 m, dok se dolina spustila od 540 m na početku do 60 m kod stolačkih slapova. Kubaš-planina slijedi nešto više sniženje doline, imade ali nad Stôcem još uvjek 300-400 m relativne visine.

Veliki gvozdovi (balvani) i do 50 m velike grede cementanog nanosa ispunjaju dolinu; kameni pristanci, divlji, prorovani kišnim jarugama, obrasli su bjelogoricom, koja brzo prema dolje dobiva sve južniji karakter i u proljeće pokazuje uvijek naprednije stadije rasta, jer kad u Dabar-polju okopne pošljednji ostaci snijega, u Stôcu je gotovo sve već u cvatu.

Gornji dio Bregavine jaruge presušena je dolina, a dade se prispodobiti divljačinom kanjonu Unca kod Rmanja. Istom kod visine 186 m na specijalnoj karti, počinje rijeka za vlažne godišnje dobe. Iz cirka lijevog brijega, za strmim stijenama s više nego 500 m ogradne visine, izlijeva se cijelo jato jakih vrela, koja odmah tvore znatnu rijeku. Tragovi za neko vrijeme samo tekućih vrela nalaze se još daleko više nad 300 m. Sva ta vrela presuše megjutim ljeti, a rijeka izbija istom dva kilometra dalje niže kod Toplitora, u nadmorskoj visini od jedno 100 m. Bregava je zimi i u proljeće veoma snažna rijeka, kojoj se ne vidi, kao svim ovim kraškim rijekama, kratkoća njezina tijeka.

Tamo, gdje Bregava izlazi iz uskih gorskih dveri, snizuju se i kraški povori i gube sa na niskoj plosnini, koja se kao Dubrava proteže sve do Neretve i tvori djelomično šumovitu, čestim istupom terre-rosse i flišovnog pješčara plodnu ravninu. Njezina nadmorska visina iznosi 200-300 m.

Kraško područje megju Dabrom i Gatačkim poljem.

Kraško područje megju Dabar-poljem i Gatačkim poljem imade djelomično karakter visokog gorja. Baba-planina i Bjelasica-planina ispinju se do 1737 i 1867 m. To su dva ravnjačka čukora sa zapadno-istočnim rasezanjem. Korutina Gatačkog polja, koja leži 930-940 m, presjeca ih gotovo uspravno na njihov smjer. Sami su vezani 1200-1300 m visokom kraškom ravni - Vučijom barom. Inače leži cjelokupno područje takogjer više no 1000 m visoko, ne baš neznatne pruge pače preko 1200 m. Osobito prema zapadu opaža se ispinjanje, gdje naše područje iznenada presjeca Nevesinjsko-polje, koje se od sjevera do na 5 km primiče Dabar-polju. Odlom nije jedinstven, zatvoren, nego kraški plošnjak izbija prema polju s pojedinim povorima, s dolinama megju njime, koje se viju od jugo-istoka k sjevero-zapadu. Dade se naslućivati, da istup flišovnog pješčara daje tomu povoda, jer on ispunjava veliki dio, može se kazati, zapadnu polovinu cijelog predjela …

Osebna je crta našeg područja pojava sasvim malih, duboko uvaljenih polja, iz kojih djelomično odviru potoci. Trusinsko polje, 3 km dugo i 1/2 km široko, leži

-- 405 --

868 m visoko - više no 300 m nego samo 1 km udaljeno Dabar-polje, kuda nadzemno šalje svoje vode, a ipak je samo 200-300 m uvaljeno u svoju okolinu. Lukovačko polje takogjer je 3 km dugo, ali 1.6km široko. Isto je tako 200-300 m duboko uvaljeno u svoju okolinu i svršava se uskom, većinon bezvodnom dolinom upravo u južnom kraju Nevesinjskog polja. Zlatopolje je 1100-1300 m visoka kraška ravan, koja se snizuje na 1019 m. Njegova veličina od prilike je jednaka veličini prijašnjeg polja. Voda sa njega otiče jednim ponorom. Cerničko polje, smješteno sasvim na istoku, samo neznatno veće, uvalilo se u svoju okolicu 100-200 m duboko. Dobiva pritoke iz sasvim blizog Gatačkog polja, a odvodnjuje ga jedan ponor. Osim ovih, sasvim odregjeno omegjašenih polja, imade još više uvala, kao ona od Korita, koje su isto tako duboko utonule, ali nemaju ostala markantna svojstva polja: izvjesni rub, inundacije i odnosne taloge.

Gatačko-polje.

Gatačko polje, što leži na podini visokog gorja na granici Crne Gore i Hercegovine, veliko je 52 km2, razlikuje se bitno djelovanjem neprokapljivih kami, koje prevlagjuju na njegovoj sjevernoj strani od većine drugih, do sada opisanih polja, a dade se još najbolje prispodobiti s Kupreškim poljem, s kojim imade zajednički visoki položaj (930-1000 m). Uz duljinu od 24 i najveću širinu od 3-6 km imade šiljato, jednoliko obličje, a rasegnulo se u dinarskom pravcu. Njegov jugo-istočni dio bitno se razlikuje od ostalog područja. Imade kraško tlo sa znatnim neravnos-tima; osamljeni humovi, kao Gat, ispinju se do 1120 m. Najniža je linija tijek Lužarice ispod 922 m, pa prema tome leži niže nego glavni dio polja, koji imade nadmorsku visinu megju 940 i 930 m. Usprkos tome ne stoji s ovim ni u kakvoj hidrografskoj svezi, Lužarica ne prima odavle nijedan pritok, nego svršava u znamenitom klancu Duge, sada na crnogorskom područja, u jednom ponoru. Još i jedan drugi, susjedni odio zapadno, Pusto-polje, hidrografski je samostalan, premda njegova najniža tačka i ovdje leži 920 m visoko. Ali svi dijelovi su kroz 50-60 m visoku vapnenu priječku, koja se duljinom polja proteže i raznoliko razgranjuje, kao i kroz naplavni rt Mušice rastavljeni od sjevernog dijela polja. Ovaj se opet sastoji iz dva odjelka, iz Velikog polja, koje se proteže duž sjevero-istočnog, i Malog polja, koje se proteže duž jugo-zapadnog ruba, a rastavlja ih nastavak spomenute vapnene priječke.

Mušica nastaje od tri potočna vrela, koja izbijaju na podini 1859 m visokog Lebršnika - iz područja, koje je gragjeno djelomično sasvim od pješčara, djelomično od pješčanog lapora i tankih slojeva vapnenca. Na specijalnoj karti (list 33, XIX.) vide se sasvim dobro uski, vapneni grebeni, koji su ostali megju mekanijim laporima. Mušica donosi zato sa sobom znatnu količinu finog pijeska i mulja, koji sada sačinjava dno velikog polja, do vapnene priječke. Ulazna tačka Mušice je najviša tačka naplavnog rta, koji imade veoma blagi slaz. Rijeka se na njem skreće desno (sjevero-zapadno), približuje se sjevernom kraju polja, ali iznenada okreće natrag, pošto je prodrla u malenoj guduri vapnenu priječku, i teče u jugo-zapadnom smjeru natrag, dok, upravo naprotiv svog ulaza u polje, nestaje u jednom ponoru, pošto je na dnu polja provalila put od 21 km mjesto 8 km. Pod vrlo snažnim, modernim aluvionima leže neogeni jezerski lapori, koji sadržavaju ugljena, vrijednog

-- 406 --

eksploatacije, te su na sjevero-istočnom rubu Gatačkog polja koso položeni tako, da upadaju prema sredini zavale.

Polje poplavljuje poglavito Mušica, koja izlazi iz svog korita za niskog vodostaja. Jedan dio dna ostaje onda (ili ostajaše prije regulacije) barovit. Poduljih poplava poput jezera nije tu nikada bilo. To je i sasvim razumljivo, jer Mušica nosi sa sobom mnogo materijala, pa je zato polje pretvorila u donekle regularnu, jednosmjerno nagnutu položinu. Koliko li oni lapori daju trošenjem otpadaka, najbolje se vidi u zagatnoj zavali od Klina, gdje se tri potočna vrela uslijed zagrade doline sastala u jezero. Ondje se našlo 1901. god., nakon jedva 4-godišnjeg opstanka, 1 metar visoke naplave pijeska, gline i crnice, smegje obojene. Kako su slabo "kraške" visine, koje se nalaze viš Gatačkog polja, dokazuje i gore spomenuta zavala od Klina svojom sopstvenom egzistencijom. U pravom krasu nebi se dalo na taj način stvoriti umjetno jezero.

Najveće su osebujnosti Gatačkog polja njegovi nekadanji i sadanji odvirni odnošaji. Na sjevero-zapadnom kraju polja počinje sasvim pravilna odvirna dolina. Kao uski, zavojiti kanjon prostire se do Nevesinjskog polja, usječena izmjenice više od 100 m ili i manje duboko u okolišnu krašku zemlju, prema tome, kako se i njezina visina mijenja, a spušta se s Gatačkog polja u jednakom slažu. Samo najprvlji dio, od prilike 2 km dug, počevši od Gatačkog polja, je bezvodan i imade možda prema Mušici okrenuti slaz; onda počinje potočić, koji tako teče, kao nekada Mušica, od Gatačkog polja prema zapadu. Zove se najprije Djeropa, a kasnije Zalomska. Pošljednja ulazi kao sasvim jak potok u nadmorskoj visini od 850 m u Nevesinjsko polje, pa je prema tome pala sa Gackog polja za 86 m.

Ne može biti dvojbe, da imademo ovdje pred sobom nekadanji odvirak Gackog polja, a promjena ta nije se pred dugo vremena mogla dogoditi, jer je novi tijek Mušice sutjeskom kod Srgjevića u Malo polje za toliko niže položen. Staro stanje moglo bi se možda uspostaviti kanalom od nekoliko metara dubine. Barem se tako čini, a brojeve bi moglo podati niveliranje. Tako se neobičnim pričinja zakret Mušice i to, da se ne služi putem, što ga je priroda označila, da narodna priča i ovdje pripisuje odvodnju Mušice u Malo polje jednoj kraljici. Cvijić ne drži baš ovo tumačenje sasvim isključenim, premda se ne opažaju na onoj sutjesci nikakvi tragovi ljudskih ruku. On ostavlja neriješenim pitanje, kako bi se mogao rastumačiti postanak novog tijeka Mušice. Megjutim nam jedva ostaje drugo mišljenje nego ovo: da se sjevero-istočna strana polja ispela, a jugo-zapadna da je utonula. Neogeni lapori, kojima je položaj poznat po eksploataciji ugljena, upadaju prema jugo-zapadu; onamo je tlo leglo iza njihovog staloženja. Gotovo svi ponori sviju bosansko-hercegovačkih polja nalaze se na zapadnoj strani, onamo svuda struje i vode, tamo je opća kosina, tamo se čini da se slegla cijela zemlja, kao što su i pojedini nabori onamo pregeti. Na više nego na jednom mjestu nalaze se tragovi dislokacija gornjih, istočnih rubova polja preko jezerskih nanosa; dakle dugo iza toga, što se slegla zavala, trajaše još gibanje u istom, jugo-zapadnom smjeru. Da se tlo samo malo koso slegne, mogla bi se Mušica razliti preko jedne od uvala često spomenute, niže, vapnene priječke. Pošto je jednoć stigla u Malo polje, bila je i njezina sudbina odlučena - ona mora iščeznuti u ponorima, jer Malo polje nema kao ni jugo-istočni, najgornji odjeljak nikakovih neogenih umetaka i pokazuje često ravno kraško dno. Sada mora tek mulj Mušice, koji je znatno smanjen uslijed regulacije, ispuniti

-- 407 --

Malo polje, dok nastupi nova promjena u vodama. Ta promjena može se samo u tome sastojati, da se u Malo polje toliko mulja nanese, da Mušica neće više moći u nj ući. Onda će možda opet potražiti staro svoje korito. Ovo je u svakom obziru obilježeno kao korito rijeke, koja dolazi iz guste kami, ispunjeno je kršjem i nema ni vrtača ni ponora. Tek u Nevesinjskom polju gubi se Zalomska pod zemljom.

Manje vjerojatnim čini se drugo tumačenje promjene tijeka Mušice. Moglo bi se misliti, da se sutjeska od Srgjevića prolomila nad podzemnim, prorovanim tijekom rijeke; naplavni rt Gračanice potoka da ju je potisnuo do vapnene priječke, zatim da je u ovaj unišla i na strani Malog polja opet izašla, kao što od prilike Šuica ulazi u ponor od … i kao …[1] u Buškom blatu izlazi, ali ipak sve u manjem mjerilu. Podzemni se tijek, možda uslijed proloma, pretvorio u nadzemni.

Svakako govori svježina oblika u Zalomskom kanjonu za mladu starost hidro-grafskih promjena. Teško bi se mogla smatrati starijom od diluvija.

Opisani odnošaji oticanja i pritoka voda u Gatačkom-polju donose sa sobom, da su regulacije i poboljšanja morala ovdje ići za sasvim drugim ciljevima nego u drugim poljima, osobito u Livanjskom. U Malom polju očistio se ponor, ali se istodobno pred njegovim otvorima sagradila brana (Schleuse), da se ustavi voda u sušno godišnje doba. Oticanja Mušice uregjeno je kroz više kanala, osobito kroz jedan, koji se proteže na podini često spominjane vapnene priječke. Isto tako smatrala se važnom zagrada zavale od Klina, koja imade štititi kroz dva sušna mjeseca livade od usušivanja, čime se 1,730000 m3 vode zastavilo.


Slika 14. Na Bahtijevici. (Jahač je † E. Richter.) Po fotografiji E. Richtera.

  1. Imena fale u rukopisu. Op. ur.

-- 408 --

Prazna stranica.

-- 409 --


Slika 15. Kraški kraj kod Travnika. Primjer divljeg i oporog krasa, rascijepana uslijed atmosferskih dojmova. Po fotografiji E. Richtera.


Slika 16. Tijesno kod Dobruna. Po fotografiji E. Richtera.

-- 410 --

Prazna stranica.

-- 411 --


Slika 17. Sutješki klanac. Po fotografiji E Richtera.


Slika 18. Slapovi jezera Plive niz sedreni bedem na dônjem rubu jezera. Po fotografiji E. Richtera.

-- 412 --

Prazna stranica.

-- 413 --


Slika 19. Bijelo brdo. Ostanci vegetacije na krasu. Po fotografiji E. Richtera.


Slika 20. Brstenje koza. Primjer, kako se na krasu zatire vegetacija. Po fotografiji E. Richtera.