Osvit. 1902/01/02. Andrija Šimić.

Andrija Šimić. Osvit 1902(5)1, 6-7. Mostar, 1902-01-02

Iz hrvatskih krajeva

Bosna i Hercegovina 

Andrija Šimić.

Splitsko „Jedinstvo" javlja: Čuveni hajduk, koji je bio za uviek osudjen na robiju, a poslie 31 godine (a ne 24) pomilovan, ovih dana prispio je u Spljet. U svoje doba Šimić se razglasio; četovao je niz medjaše Imotske krajine; kao ratnik i harambaša bijaše glasovit. Trista puta turska vojska podizala se na njegovu četu i uviek joj je uzmicao, čineći Turcima velikih šteta. Dok se, nesrećom, njegovoj četi nije pridruži Sekulić, pravi zločinac, razbojnik, a ne najduk, Šimić je prolazio kao buntovnik — osvetnik. Narod ga je pjevao i u narodnoj pjesmi, a zna se da nije tištio siromahe, da je izbjegavao prolievanje krvi. Dolazkom Sekulića preokrenulo se i pošto je ista učinila više otimačina na našem zemljištu, austrijske vlasti udariše ucjenu na Šimića, Sekulića i ostale im drugove. Šimić izmedju dvie vatre turske i austrijske, izmicao se dosta vremena. Jednom i obkoljen, jurišem se spasio i ako ranjen; sutra dan stupio je u kolibu nekih seljaka na granici; utvrdio vjeru, ostao da prenoći, ali domaćin ga, dok je zaspao, sveže, dozove oružnike i predade im ga. Tako je Šimić pao u ruke vlasti. Sud u Spljetu osudio ih je godine 1870. Sekulića i još neke na vješala, radi raznih umorstava (poslie bili su pomilovani, ali u tamnici svi pomrieše) neke na više godina (i oni pomrieše) a Šimića na doživotnu tamnicu, jer nije bilo dukaza, da je koga umorio, već da je pljačkao. Sve ovo, te što je Šimić u duba hajdukovanja harao begove, a pomagao sirote, što je darivao crkve, što se pručuo kao junak i strateg, stvorilo mu je popularnost kod malog puka, pa je o njemu više pjesama izpjevano, osobito u Imotskoj krajini u Spljetu. Glasovi pak robijaša, koji su robovali sa Šimićem u tamnici, da se on pokajao, da je miran i dobar i da se Bogu moli, joś više ga omiliše, pa nije čudo, ako je u Spljetu ovih dana puk vrvio za Šimićem, da ga vidi — da vidi onog nekoč od gore orla, danas pogurena starčića, koji je u tamnici proveo 31 godinu. I zaista Šimić izgleda kao orȏ polomjenih krila. Pusjetili simo ga; staračac je dosta iztrošen, ali oko, ono, oko oštra i hitra pogleda, puno života, još je orlujsko, još iz njega kȏ da sipaju varnice munjevite. Malena je rasta, okoštanih obraza, brci mu posiedjeli, stoji kȏ ukočen. Ali ako se započme razgovor, kao što smo i mi, o četovanju, on ga odmah prihvati, rekli bi: uspomena mu podgrijava krv u žilama, pa priča, a liepo, a prosto, svekako je bilo i za što je odbjegao u hajduke izpred turske sile i gdje je i kolikoje hajdukovao. Priča nam izmicanja, zasjede i juriše i sve to veselo … dok ne dodje na onaj dan, kad se njegovoj četi pridružiše Sekulić i još neki. Tad kao da mu se mrak na oči navlači, pa bi htio, vidi se, da preko toga predje, a samo sriče: „Bog im prostio!" O Šimiću može se reći, da mu je sudbina bila crna. On se odmetnuo u hajduke, koju godinu prije obćeg ustanka u Bosni i Hercegovini. Već i to mu je „radi mira" koji je medjunarodnoj diplomaciji uviek na ustima, otežavalo položaj. On se po danu borio proti Turcima, po noći kriomice bi se ušuljivao preko granice austrijske; ili obratno. Inače, da je hajdukovao 1875., tko zna?! Onakim pogledo ustaškog vodje možda bi proveo život bolje jer poslie svak je javno ili izpod ruke pomagao ustanak. Druga mu zla sudbina bila, što je pustio da se njegovoj četi pridruži Sekulić, i tako za krvnička djela ovoga i sebe oteretio. Šimić je nešto slab i u zdravlju; a teško mu u zimnje doba ući u Hercegovinu i radi toga se sklonio u našu bolnicu. Ima još živa brata sa bratučedima. Hvali se na postupanje s njime u tamnici, a pričanja o hajdukovanju završuje: „Prostio je ćesar, pa će i Bog oprostit!” i opet umukne, starački podvije ruke i baci se u misli … rekli bi: taj starac, nekad najsmijoniji hajduk, ne vriedi dvie pare. Al, ako se opet tu ko desi, pa počme govoriti o hajdukovanju, on baci svoj vatreni pogled iz onih živih očiju — ha! zaupne, pa kȏ da je mladić od 20 godina, opet govori … Pravi orȏ krila polomljenih.