Hörmann, Kosta. 1891. Starobosanski natpis iz XV. vijeka.

Hörmann, Kosta. 1891. Starobosanski natpis iz XV. vijeka. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 3, no. 1, 48-53.

-- 48 --

Starobosanski natpis iz XV. vijeka.

Priopćio Kosta Herman.

Na zapadnom kraju sela Staro selo (malo seoce od 33 kuće sa žiteljstvom s veće strane muhamedovskim) u kotaru jajačkom, prostire se staro groblje s velikim brojem nadgrobnih kamenova na oblik sredovječnih stećaka i ploča. To se groblje, kome ovdje prilažemo sliku, polagano uspinje po zapadnoj strani nekog brežuljka, a pričinja ti se kao dobro uzgojen voćnjak, jer je između nadgrobnih spomenika zasađeno voćaka svake vrste. Mir i tišina spustila se na to pokojište, u koju samo po koji put zapadnjak ili sjevero-zapadnjak zanese prijatni šum brze rijeke Vrbasa, što onuda dȏlom juri.

[Slika 1]

Po broju i krasoti nadgrobnih spomenika može se ova nekropola slobodno ubrojiti među najljepša sredovječna groblja u Bosni i Hercegovini.

-- 49 --

Nadamo se, da će nam iz ove nekropole pridoći još po gdje koji prilog za naše svrhe; ovaj put ćemo da opišemo dva stećka, koji zaslužuju — kako mislimo — osobitu pažnju.

Slika 2.

Netom korakneš u groblje, opazićeš dva stećka, koji su oblikom i veličinom nadmašili ostalo golemo nadgrobno kamenje.

Slika 3.

Pridodane ovdje slike prikavuju nam ta dva, prema istoku obrnuta nadgrobna kamena, koja su oba položena na golemim kamenitim pločama.

Na manjem (slika 2.) viđa se na strani, obrnutoj k jugu, u okviru od vijugastih crta, podoba konjanika ili jahačice; jedan čovjek (u dnu slike) vodi konja, a za konjem stupa čovjek sa šeširom na glavi. Figure su dosta plitko usječene i čini se, da ih je kroz tolike vijekove istrošila kiša i pomrzlica. Na istočnoj strani kamena usječen je krst, a oko njega okvir u obliku isprepletenih crta. Ploča

-- 50 --

na kojoj je stećak smješten, položena je na zemlji, te dakle ne natkriva grobnicu.

Drugi grob, koji za nas bez sumnje ima veku vrijednost, sastoji se od zidane grobnice, kako nam to predočuje dodani presjek po dužini (slika 3.). Grobnica pokrivena je pločom, nad ovom je naslagan tavan kamenja, a ovaj je opet pritisla 35 cm. debela ploča, nad kojom se je uzdigao stećak. Grobnica je duga 190 cm., široka 105 cm. a visoka 103 cm. Sudeći po širini rekli bismo, da su u tu grobnicu sahranjena dva pokojnika.

Ulaz u grobnicu (kod k) pravilno je ozidan u obliku vrata i valjda je bio nekoć zatvoren kamenitom pločom; sada je zasut zemljom.

Od tog je stećka na strani, okrenutoj k zapadu (kod tačke a) jedan komad odbijen; taj komad leži na zemlji između ovog i onog prije opisanog stećka. Na južnoj strani ima natpis, od kojeg je g. nadmjernik Svoboda prošle jeseni priredio i zemaljskom muzeju predao veoma lijep snimak. On je i u drugim zgodama već lijepo potpomogao naš rad, pa neka mu je ovom prilikom na svemu i sadašnjem i dojakošnjem izrečena usrdna blagodarnost.

Grobnica, koju pokriva ovaj natpisom obilježeni stećak, već je tri puta otvarana. Na mjestu b otvorena je prvi put, očevidno vrlo davno; otvor opet zatrpaše neuredno naslaganim kamenjem. Drugi je put otvoriše na mjestu, koje se nalazi nasuprot od tačke b, pa se ovuda i danas ulazi u grobnicu. I u najnovije doba pokušaše da je otvore i u tu cijelj probiše zid na mjestu c.

U narodu održala se ova tradicija.

Od prilike prije 60 godina, vele, da je u Staro selo naišao neki stranac, koji je po nekakom starom pismu tražio ovu grobnicu. Stanovnici Starog sela misle, da je taj stranac bio Dalmatinac. Ovaj stranac otvorio je grob s kmetom Stojom Ćutilom — valjda sa sjeverne strane, pa vele, da je u grobnici našao srebrnih šipki do 70 oka, te Stoju Ćutilu obećao, da će ih prodati pa onda ono što dobije pošteno s njime podijeliti. Stranac ode i više se ne vrati.

Vele, da se je vaktile[1] u nekoj pukotini ovog stećka našla zlatna minđuša. To je navelo gospodara one zemlje, što se uokolo hvata groblja, nekog agu Vajzovića iz Donjeg Vakufa, te je pomislio, da je taj kamen iznutra šupalj, pa da je u njem sakriven zlatan nakit. Odluči dakle, da kamen razbije, te u toj namjeri odbije onaj komad, što ga gore spomenusmo. Ali kad se je uvjerio, da kamen nije šupalj, ostavi se — srećom — daljeg razbijanja.

--

1^ Vaktile = dosta davno.

-- 51 --

Tade Boraja, sadašnji kmet na čifluku, što se hvata groblja, upotrebljavao je grobnicu pod stećkom kroz više godina za čuvanje krtole. Ali otkad mu dokazaše, da su tu nekoć počivali mrtvaci, okanio se upotrebljavanja te prostorije za svoju krtolu, možda iz pijeteta, ali biće prije od straha.

Po snimku, što ga je priredio g. Svoboda, priređen je faksimile natpisa što ga pokazuje slika 4. na strani 52.

Naš vrijedni saradnik, gosp. dvorski savjetnik profesor Dr. V. Jagić, kome poslasmo ovaj faksimile, reče nam svoje mnijenje o tom natpisu. Na velikoj dobroti mi mu najuljudnije blagodarimo. Evo tog mnijenja:

»U svemu je natpis veoma znamenit i svakako relativno vrlo star; ipak se ne bih usudio nagađati o vremenu, kada je postao, tek samo od prilike stavio bih ga u XV.—XVI. vijek. Potanje ispitivanje lokalne povijesti moglo bi nas navesti na pravac, po kome bi se stvar dala iz bližega ustanoviti.

Razmatrajući pojedinosti, priznaćemo, da se iznad Ot (u riječi „Otca“) ne vidi znaka, ali to pisme je manje načinjeno neg druga slova, pa bih ja po tome sudio, da ako i nema priječke povrh njega, a ono se je isprva stalno mislilo načiniti je.

Poslije amenъ (gdje nъ ne vidim posve jasno, naročito za ъ ne mogu razabrati, da li je uz n prislonjeno ili ne), čini mi se prostor za dva pismena nešto prevelik, te sudim, da treba čitati se e dakle: se e kami Radoica Bilića. Time bi prva rečenica bila dovršena.

Može biti da se varam, ali po fotografiji mislim da čisto i jasno stoji kami (slova a, m, i u svezi) dakle kami a ne kamn. Priječka doduše nije sasvim horizontalna, nego desno ponešto spuštena, ali nije ni iz daleka onako kosa kao u običnog pismena n. Da postavimo i, onda bismo iza njega morali tražiti ъ (i to svjedoči, da je kamen stariji od 17.—18. vijeka), ali od toga ne mogu ništa da razaberem.

Reci 2. 3. 4. inače su jasni, samo valja paziti na svršetak trećeg retka, ondje ne može biti si kami. Ovdje se vrlo preporučuje oblik kamnъ (kao akuzativ od nominativa kami) i bilo bi to sasvim po pravoj deklinaciji starog jezika. Istina, može bez sumnje i da stoji kami kao akuzativ, te je samo pitanje, što stoji na kamenu.

U petom retku mislim da na fotografiji vidim gnъ (sva tri pismena u svezi).

U 7. retku može se dosta jasno razabrati nepopirajte me.

U 8. retku vidim u slovu m (u riječi esmъ) zamku, koja bi značila a svezano sa m a time bismo dobili oblik esamъ. To bi bilo prema onome doba.

-- 52 --

Slika 4.

-- 53 --

Pošljednji red ne mogu pravo da odgonetnem; ipak mislim, da ondje stoji ili a pisa, ili a se pisa, ili se pisa. Po mome sudu biće ondje oko (ne ovo), pa mislim, da će ondje biti Veseoko kao osobno ime. Ja ne bih rekao, da nema takog osobnog imena, makar da za to taj čas nemam podataka pri ruci. Zadnju riječ ne mogu pouzdano da pročitam. Je li koku ili kuku? Iznad o ne vidim posve jasno nastavak v. Onda slijedi: lamovićъ i dobivamo dakle prezime kukulamovićъ.« —

Prema rečenom glasi dakle ovaj natpis:

„V ime Otca i Sina i Svetoga D(u)ha Amenъ. Se e kami Radoi|ca Bilića. Milostiju Božiomъ i s pomoćiju roda moga | izidahъ mnogočasnu grobnicu i postavihъ si kamnъ | na grobnici moei i ugotovihъ si vični domъ za ži|vota svoega; ako hoće G(ospodi)nъ B(o)gъ sebi i drugu moemu. | Molu bratiju i strine i neviste: pristupite i žali|te me i nepopirajte me nogama. Ere ćete biti |vi kakovъ esamъ ja, a ja neću biti kakovi | este vi! | (A se) pisa Veseoko Kukulamovićъ“ --